Pismo nadbiskupa barskog Grgura splitskom nadbiskupu Rajneriju (1178 /1179)
Reply With Quote
"Pobjeda", Kultura i društvo - Subota, 03. januar 2009. godine
Intervju: Radoslav Rotković, književnik i politikolog
Neka moja nova knjiga pomogne da se i kod nas i kod susjednih država osvježi “sjećanje” na bogatu crnogorsku istoriju, pa i na sve ono što je predugo potiskivano, prećutkivano i – najčešće brisano
Imamo snage za izradu kapitalnih projekata
Istaknuti crnogorski književnik i naučnik dr Radoslav Rotković, akademik DANU, poznat je u slavističkim i kulturološkim krugovima kao originalan polihistor, a u Crnoj Gori - kao lični istoriografski institut u kojemu su nastala njegova djela, suprotstavljena agresivnoj mitomanskoj svijesti mnogih crnogorskih građana, ali i uslužnih istoričara.
Rođen u Mojdežu kod Herceg-Novog (1928.), Rotković se nakon decenijskog službovanja u Cetinju, Budvi i Titogradu (novinar, urednik, umjetnički direktor, leksikograf-enciklopedist, naučni savjetnik LZCG…) vratio u Novi i u svojem domu nastavio naučnoistraživačku (istoriografski) i književnu djelatnost. Autor je tridesetak knjiga: romana, drama, istorijskih monografija, prijevoda i prepjeva; a izdavača čekaju njegove neobjavljene knjige pripovjedaka, kritike i esejistike, te zbornik njegovih drama i komedija. Još nije publikovana kao knjige ni njegova studija o bici na Grahovcu (1858.), inače objavljena kao feljton u “Pobjedi” prije više od tri decenije (1972). Naročito interesovanje su izazvale njegove istoriografske i kulturološke knjige: “Odakle su došli Crnogorci”, “Najstarija crnogorska država Kraljevina Vojislavljevića”,”Crna Gora i Dušanovo Carstvo”, “Velika zavjera protiv Crne Gore” i višetomna “Ilustrovana istorija crnogorskog naroda”. Za svoje stvaralaštvo Rotković je, pored ostalih, dobio i veliko priznanje Dukljanske akademije nauaka i umjetnosti - Zlatno pero Petrovića, ali je gotovo nevjerovatno da za tako bogat i značajan autorski opus još nije dobio najveće nacionalno priznanje - Trinaestojulsku nagradu!
*Najveće nacionalno priznanje dobili su i građani čijeg se djela nijesmo mogli sjetiti ni onda, kamoli sada. Kako tumačiš to zaobilaženje?
-Strahom nekih važnih pojedinaca da nagrađujući nas, koje su nazivali “separatistima” ne nagrade – sebe. Činjenica je da smo mi dokumentovano”otkrivali” našu Kraljevinu Vojislavljevića (XI-XII v.), koja je imala kralja Vojislava već 1077, priznatog od moćnoga pape Grgura VII, a to je po mišljenju radikalnih anticrnogoraca, kakvih je bilo i u Partiji, u najmanju ruku moglo biti nezgodno za Srbiju, jer je ona (Raška) dobila kraljevsku titulu, takođe iz Rima - od pape Honorija III, ali tek 1217. godine, dakle 140 godina poslije Duklje. Kako sam mogao dobiti Trinaestojulsku, kao nekadašnji šesnaestogodišnji borac NOR-a, kad je ovo društvo dalo Njegoševu nagradu osobi za koju se znalo da će taj iznos namijeniti rušenju Njegoševog mauzoleja.
*Nijesmo ničim obilježili tvoju jubilarnu godišnjicu..!
- Ne mari. Ja nijesam ni političar ni medijska zvijezda. Istina, rođen sam iste godene kad i Miki Maus! Njegovu smo osamdesetogodišnjicu i mi u Crnoj Gori zabilježili u novembru. Rotkovića, rođenog u maju, tim povodom nije pomenuo nijedan crnogorski list, nijedna naša RTV-stanica. To je u Crnoj Gori sasvim normalno.
*O tvojim knjigama se dosta pisalo i sa respektom raspravljalo – i na međunarodnim naučnim skupovima. Ali o tvojem životu javnost ne zna mnogo.
- Ja sam svih ovih 80 godina proveo, u bukvalnom smislu riječi - sa svojim narodom. Kako je bilo njemu, tako je bilo i meni. Nas su proteklih decenija često brisali. Između dva potonja popisa stanovništva (1991 – 2003) “nestalo” je 112.860 Crnogoraca, i zbog toga nikoga nije zaboljela glava; a kad se prevrnuo kamion u Bangladešu, o tome su informisali svi naši mediji.
- U čemu tu vidiš neku zavjeru?
- Ratovi pružaju mogućnost da se privatne čegrsti zamotaju u partijsku ili nacionalnu foliju; možete poginuti zbog predratnog spora oko međe, zbog zavisti ili pizme, tako što će vam prišiti da ste šurovali s neprijateljem. To nijesu na svojoj koži osjetili samo moj otac Luka i moji stričevi, već i mnogi drugi u ovoj našoj, ne uvijek pravdoljubivoj Crnoj Gori. A o mojoj bombaškoj, “samoubilačkoj” avanturi, iz koje sam slučajno izvukao živu glavu, ispisao sam stranice dokumentarne proze, ali ta storija nije za jedan ovakav razgovor.
* Radio si različite poslove, u raznim ustanovama, i svuda su te zapamtili kao privrženog, istrajnog i neumornog radnika.
-Radio sam tamo đe su smatrali da sam potreban. U onim godinama, naročito kao partijac, pojedinac nijesam uglavom birao svoje radno mjesto, kao što nijesam ni na fakultet išao prema svojem afinitetima, već tamo đe su odredili gradski ili republički prosvjetni organi. Radio sam kao urednik rubrike za kulturu u “Pobjedi”, kao umjetnički direktor “Lovćen-filma”, kao glavni urednik TV Titograd, kao naučni radnik u CANU, kao glavni urednik za društvene nauke u Leksikografskom zavodu Crne Gore (do penzionisanja, 1988.). I uza sve to, pisao romane, drame, scenarija, istoriografske i književne studije, prevodio... Objavljivao sam mnoštvo aktuelnih i enciklopedijskih tekstova... Proučavao sam dokumenta na više jezika – u želji da potpunije objasnim istorijskih put crnogorskog naroda i Crne Gore kao stare evropske države.
*Posredno ili neposredno, radili smo decenijama zajedno, najduže i najkonkretnije u Leksikogafskom zavodu Crne Gore. Je li Crna Gora izvukla pouku iz ishitrenog ukidanja te naučnoistraživačke institucije ?
-Možda jeste, ali to nije dovoljno. Treba rješavati probleme. Mi imamo snaga za izradu kapitalnih projekata, ali jedni nemaju pare a drugi nemaju volje, jer to što treba Crnoj Gori ne treba njima. Bilo bi korisno da se dvije Akademije ujedine; da se obezbijedi neposredna saradnja sa Istorijskim institutom, Institutom za jezik i jezikoslovlje, Univerzitetom, Centralnom bibliotekom... Da se zaborave stare čegrsti i politički razlozi, jer političke stranke žive od emocija a nauka od činjenica. Kad je Njegoš nudio pomirenje spuškim agama, možemo i mi jedan drugome. Naravno, pod uslovom da se poštuju činjenice.
*Kao jedini poliglota među crnogorskim književnicima, tokom više decenija bavio si se problemima revitalizacije trajnih vrijednosti Crnogorskog jezika. Brojne tekstove i nekolko knjiga ispisao si upravo tim jezikom – u stilskom, morfološkom i semantičkom smislu. Crnogorski jezik je danas ustavna kategorija, a još uvijek neko usporava njegovo normiranje i praktičnu primjenu u školama i javnom saobraćaju. Može li se prozreti ko i zašto zaobilazi Ustav i prijedlog državne Komisjie za pravopis?
- Ti znaš da smo osnovali Crnogorski P.E.N. Centar uprkos protivljenju tadašnjeg ministra kulture u Vladi Crne Gore Gojka Čelebića. Pitanje crnogorskog jezika stavili smo u korpus ljudskih prava i dobili za to podršku Internacionalnoga PEN-a. Onda smo formirali Savjet od pet članova za izradu Pravopisa i Gramatike crnogorskoga jezika. Na osnovu naše Deklaracije prof. dr Vojislav Nikčević je izradio načela za pravopis (“Piši kao što zboriš”,1993) i objavio prvu knjigu istorije crnogorskog jezika (1993); a potom - “Pravopis...” (1997) i “Gramatiku crnogorskog jezika”(2001). U međuvremenu isti je autor objavio i drugu knjigu istorije crnogorskog jezika (1997). I sve je to prošlo bez otpora u “našim krugovima”. Čak je hvaljen crnogorski jezik Matije Bećkovića, koji je napisao knjigu “Ćeraćemo se još“, a ne “Tjeraćemo se još“. Sada neki od “naših saboraca” sve to nazivaju arhaizmima i koče zvanično usvajanje Pravopisa i Gramatike. Da li iza tog otpora stoje naučni razlozi? Ne, nikakvi naučni razlozi.
Uostalom, uzmimo tvoj primjer. Ti si, Sretene, u posljednje četiri godine preveo “na crnogorski” tri veoma kvalitetne knjige: roman “Bunar” Dimitra Baševskog i antologijske izbore poezije Františeka Lipke i akademika Mateje Matevskog. I čitaoci se ne žale – ni na mlađe jotovanje, ni na ortografske osobenosti crnogorskog jezika! I to je prirodno u slučaju kad dobar pjesnik prepjeva dobre pjesnike na crnogorski, engleski ili ruski - svejedno. Ne smeta znanje nego neznanje!
* Napisao si značajnu studiju „Odakle su došli preci Crnogoraca“. Ta knjiga je doživjela dva izdanja. I bila predmetom mnogih komentara. Kako su na to reagovali Njemci, s obzirom na činjenicu da su naši preci došli sa teritorije koja je odavno njihova?
- Ja sam u toj knjizi polemisali sa Hajnrihom Kunstmanom, šefom Slavističke katedre u Minhenu, jer je on dokazivao da su naši preci išli sa Jadrana prema Baltiku, da bi se mislilo da su oni tamo došli što kasnije, i to je njegovo mišljenje prihvatila i važna hrvatska povjesničarka Nada Klaić. Mi smo dokazali da je takav pravac seoba nelogičan, jer u Evropi su postojala dva pravca seoba: iz Azije u Evropu, pa prema Atlantiku i sa sjevera na jug. Sve naše ključne riječi (ljudi, od gotskog liudan = rasti; hljeb od gotskog hlaibas; knez od gotskog kunings; mlijeko = njem. Milk; ljubav = njem. Liebe) dokazuju da smo došli otud ovamo. Pošto je Kunstmana kritikovao i moj imenjak dr Radoslav Katičić, šef Slavističke katedre u Beču, on je na pitanje Stjepana Pantelića o mojoj knjizi samo odmahnuo rukom i rekao:»Ah ti Crnogorci!». Nije mogao da kaže ništa drugo, jer je moja knjiga zasnovana upravo na njemačkim izvorima.
* A dalje?
- Sada radim na trećoj knjizi one osmotomne “Ilustrovane istorije crnogorskoga naroda”, koja je posvećena Balšićima.
* Sa Srećom - i u sljedeće decenije!
Bookmarks