Božidar Žugić; Jelena Šaulić - Bojović

[Ćipur]

"POBJEDA NEDJELjOM" U BAČKOM PETROVCU

Sa Durmitora u legendu

Po svemu sudeći, Bačka je kroz istoriju bila i ostala često stanište ljudi i iz crnogorskog krša. U raznim periodima istorije, kada su u njoj živjeli mnogi, milom, silom ili iz nevolje, svako na svoj način je ovdje nalazio, kakvu - takvu, životnu uzdanicu. Druga je stvar što ovdje mnogi ljudi, koji su stigli iz crnogorskog kamena, nijesu mogli da se skrase. Nekima je ravnica bila preširoka, neki su čeznuli zbog zavičajnosti brda i planina, nevoljno odlazili u polje. Neki su se žalili na boleštinu, na slabu vodu i druge nevolje, pa su se i vraćali tamo odakle su krenuli u životni boljitak.

Da li su ga našli - teško je odgonetnuti, tek poznato je da su neki, kako su govorili, na sreću, uspjeli da se vrate tamo odakle su došli. Naravno, poslije dugih i teških putovanja, tek vojvođanska ravnica je zapamtila i zabilježila i mnoge nevolje dolaznika iz ovih naših krajeva.

Listajući istorijske i geografske podatke, može se uočiti da su mnogi, ne samo zbog nevolje, već i zbog nečeg drugog, pristizali u ove krajeve, pa čak i u Bački Petrovac i okolinu. Otkuda tamo, teško je odgonetnuti, mаda je poznato da je ovo naselje "priznato" kao samostalna crkvena opština, sa crkvom povećenom Svetom Petru. Ime Petrovac pominje se u istorijskim spisima i analizama iz 15, 16. i 17. vijeka. A kasnije, prvo kao naselje sa 19, zatim sa pet, a krajem 16. vijeka sa 28 porodica. No, to je mnogo duža priča, a sadašnji Bački Petrovac i okolna manja mjesta (neka i opštinska), poznati su, prije svega, kao naselja nastanjena Slovacima.

A otkuda u ove krajeve dosegnu mlađani Crnogorac, poručnik Vojske Kraljevine Jugoslavije, prije skoro sedam decenija ?

• Da istorija često zna da bude, itekako, nepravedna prema ličnostima koje su svojim djelom obilježile dio vremena u kome su živjeli, rječito kazuje i sudbina Božidara Žugića, inžinjerijskog poručnika Vojske Kraljevine Jugoslavije, strijeljanog, a potom i zvjerski izmasakiranog u proljeće, prije 67. godina, u selu Gložan, nadomak Bačkog Petrovca. Do danas je ostao, malo poznat, jedinstven primjer njegovog samožrtvovanja i rodoljublja, čime je taj mladi oficir, rođen 1915. godine, u poddurmitorskom selu Bare Žugića, ugradio svoj život u ustavnu odredbu, da niko nema pravo da potpiše kapitulaciju zemlje.
  
  Događaj se zbio 13. aprila 1941. godine, kada je komandant dijela Desetog pješadijskog puka Vojske Kraljevina Jugoslavije, pukovnik Božidar Ristić, istakao bijelu zastavu, u znak predaje Hortijevim fašistima, naredio jedinici da položi oružje, i pošao u susret okupacionom visokom oficiru, da mu čestita pobjedu. Međutim, prema pričanju očevidaca, hrabri Durmitorac to nije mogao da otrpi, prišao je svom pretpostavljenom starješini i odlučno rekao: "Gospodine komandante, što to radite? Tako se otadžbina ne brani! Jugoslovenski oficir gine, a ne predaje se!"
  
  Prišao je zatim svom komandantu Ristiću i mađarskom oficiru i obojicu usmrtio, hicima iz revolvera...
  
  - Mada šokirani ovakvim postupkom neustrašivog poručnika Božidara Žugića, neprijateljski soldati brzo su reagovali i pokosili ga mitraljeskim rafalom i, u bijesu, tenkovima izgazili njegovo tijelo. Tako je prekinut život junaka osvetnika, a zajedno s njim, tu je ubijeno još šesnaest vojnika. Ovo viteško djelo ostalo je neprevaziđeno u istoriji ratova, ali, na žalost, brzo je zaboravljeno, priča magistar Đorđije Ostojić iz Pljevalja, autor petnaestak knjiga o durmitorskom kraju, kao i mnoštva tekstova o zbivanjima i ljudima tog djela Crne Gore.
  
  Sagovornik još navodi da je o vojničkim vrlinama poručnika Žugića i hrabrosti koju je ispoljio, danima poslije toga, saznala cijela Evropa. Divili su mu se i prijatelji i neprijatelji. Tako je, u jednom dnevnom listu iz Budimpešte, citirana i izjava komandanta njemačke Druge armije, feldmaršala Maksimilijana, koji je u svom štabu događaj iz Gložana prokomentarisao kao "samožrtvovanje i kažnjavanje smrću svog komandanta zbog predaje, najveći moralni čin i patriotsko osjećanje pripadnika armije, što je svojstveno srpskom ratniku i može da služi na čast vojsci koja takve pojedince ima".
  
  - U Titovoj Jugoslaviji, međutim, to djelo je "previđeno", smatra mr Ostojić, samo iz razloga što je Božidar Žugić bio oficir Kraljevine Jugoslavije, i što je bio odan kralju i otadžbini, mаda su kasnije njegova tri brata poginula u partizanima. Prema riječima Jana Hlbke i Samuela Salaija iz Gložana, koji se živo sjećaju obilićevskog stradalništva mladog poručnika VKJ, vojnici strijeljani u znak odmazde sjutradan su sahranjeni na pravoslavnom groblju, ali fašistička vlast nije dopustila da se tu nađu i posmrtni ostaci Božidara Žugića. I mrtvom su, kažu, htjeli da se osvete, pa naredili da se pokopa na đubrištu obližnjeg salaša. Tek 1959. godine, na inicijativu Mjesna orgnaizacije SUBNOR- a, u ovom selu, na starom pravoslavnom groblju, uređena je zajednička humka i podignuto je spomen obelježje poručniku Žugiću i njegovim vojnicima, koje se i danas brižno održava. Od prije nekoliko godina, zalaganja Srpskog pokreta obnove, na tom mjestu nalazi se još jedno mramorno spomen obelježje, sa krstom na vrhu. Jer je, vele Hlbka i Salaji, inicijatorima za njegovo podizanje "smetala zvezda petokraka", uklesana na starom spomeniku.
  
  -Začuđujuće je, međutim, kaže mr Đorđije Ostojić, kako se u kraju gdje je rođen i odrastao Božidar Žugić, prаunuk vojvode Mića Žugića, niko nikada nije sjetio da nekim trajnim obilježjem sačuva uspomenu na njegov junački podvig. Učinila je to jedino njegova majka Marija, podigavši spomen bistu svom sinu, pokraj monumentalnog mosta na Tari, nizvodno, ali nije dočekala i njeno otkrivanje - 1966. godine. Sobu gdje je djetinjstvo provodio i kasnije boravio Božidar sa braćom, pretvorila je u porodični muzej, sa predmetima koji su mu pripadali - uniformom, sabljom, udžbenicima, fotografijama. Nakon njene smrti, zgradu je preuzela opština, da bi kasnije bila srušena. Predmeti su prenijeti u Zavičajniji muzej u Pljevljima.
  
  Ostala je priča kako je Božidar, jednom prilikom, kada je posjetio roditelje u Pljevljima, uoči Drugog svjetskog rata, majci i ocu rekao:
  "Ukoliko dođe do rata, ja se neću živ predati Švabama."
  Podvigom od 13. aprila 1941. godine, održao je riječ, činom koji zaslužuje divljenje i sjećanje.

Vasko Radusinović

:arrow: Pobjeda, Društvo - Nedjelja, 16. novembar 2008. godine

.

[Ćipur]

PRIČA SA PLANINE


Durmitorka Jelena Šaulić - Bojović, učiteljica, komitkinja i vojvotkinja, jedna je od najistaknutijih žena u oružanom otporu prema austro-ugarskom i bugarskom okupatoru u Prvom svjetskom ratu


Učiteljici petica za hrabrost


U plejadi heroina koje su učestvovale u oslobodilačkim ratovima u prvoj polovini prošlog vijeka jedno od najsvjetlijih mjesta svakako pripada Jeleni Šaulić - Bojović, učiteljici neustrašivoj komitkinji i vojvotkinji, istaknutoj puškonoši u Topličkom ustanku, u proljeće 1917. godine. A potom i u pružanju otpora austro-ugarskom okupatoru u durmitorskom kraju. Legenda o čuvenoj hrabrosti ove žene traje i dan danas.

Jelena je rođena 1896. godine, u selu Junča Do, podno Durmitora, kao najmlađe od petoro djece sveštenika Perka Šaulića. Inače, odrasla je u Medveđi, gdje se njen otac nedugo potom preselio s porodicom kako je ostalo zabilježeno, zbog nesuglasica sa crnogorskim knjaževskim dvorom. Prema kazivanju publiciste Đorđija Ostojića iz Pljevalja, koji se godinama bavi istraživanjem naše istorijske prošlosti, a posebno dobrovoljačkog pokreta, Jelena se odlikovala neobičnom bistrinom i najljepšim ljudskim vrlinama, pa je u rekordno kratkom roku završila učiteljsku školu. Međutim, umjesto đačkog dnevnika prihvatila se puške i sa ocem Perkom pridružila ustaničkim četama Koste Vojinovića na Radan planini, da brani nejač Toplice i Jablanice od terora bugarskog okupatora.

- Kao borac Gajtanskog odreda bila je neustrašiva i nadasve odvažna, ali i veoma vješta u rukovanju oružjem. A posebno se isticala kao bombaš i predstavljala strah i trepet za neprijateljske vojnike. Njeno junaštvo i podvizi sokolili su dobrovoljce da izdrže, a narodu tog dijela Srbije ulivala je vjeru da otpor prema bugarskom okupatoru neće biti uzaludan - kazuje Đorđije Ostojić.

Kada je krajem marta 1917. godine, ipak, ugušen Toplički ustanak Jelena je sa ocem Perkom i grupom četnika otišla u Crnu Goru da bi se u durmitorskim vrletima pridružila komitskoj četi vojvode Boška Bojovića, koja je vodila stalne borbe sa austro-ugarskim soldatima. Brojni primjeri Jeleninih podviga ostali su u sjećanju naroda ovog dijela Crne Gore, a i zabilježeni su u istoriji. Ova odvažna Durmitorka posebno se istakla u sukobu komita i žandarma na Vrelima, u januaru 1918. godine. U tom obračunu poginulo je i ranjeno 97 neprijateljskih vojnika, 23 su zarobljena. Među njima je bio i zloglasni Osman Jogunica, austro-ugarski vakmajstor iz Bosne. Taj zlikovac je bio toliko ogrezao u zločinimaj pa je odmah osuđen na smrt strijeljala ga je lično Jelena, ističe Đorđije Ostojić, navodeći da je prema opisima njenih savremenika ova učiteljica bila vitkog rasta, crnka, krupna i jaka djevojka prodornog pogleda, oštrog i britkog jezika. A, ipak, povučena, stidljiva i nenametljiva. U Toplici se i dan danas priča o ljepoti ove Durmitorke o kojoj je ostala i uzrečica: "Lijepa kao Jelena Šaulić".

Po završetku Prvog svjetskog rata Jelena se udala za vojvodu Boška Bojovića i zasnovala sa njim porodicu, u Pljevljima gdje je kao učiteljica radila u obližnjem selu Otilovici. Ubrzo je, međutim, oboljela od posljedica komitskog života i iscrpljujućeg vojevanja. Preminula je 21. marta 1921. godine, a tek je bila zakoračila u 26 godinu života. Priča se da se više od godinu dana nakon njene smrti, u znak žalosti, u plemenu Drobnjaka, iz koje je poticala nije bilo veselja niti su se čule pjesme i gusle. Posmrtno je odlikovana Karađorđevom zvijezdom sa mačevima.

Njen zavičaj joj je se, ipak, nije odužio na valjan način, smatra publicista Ostojić. Nema danas nijedne javne ustanove koja nosi ime ove naše Jovanke Orleanke. Tek 2005. godine Udruženje ratnika i poštovalaca ratova 1912-1918 godine iz Pljevalja podiglo je dostojno spomen obilježje Jeleni Šaulić - Bojović, na starom gradskom groblju, gdje je i sahranjena.

Vasko Radusinović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...1-07&id=156239