Originally Posted by
www.rastko.org.yu
Ađutant grčkog kralja
Velikim uspjesima ustanika 1821. g. i proglašenjem nezavisnosti Grčke 13. januara 1822. g. rat za oslobođenje te zemlje nije okončan. Kao u svakom, tako je i u tom ratu ratna sreća prelazila sa jedne na drugu sukobljenu stranu. I ratni sukobi su prelazili sa jednog na drugi kraj Grčke, sa jednog na drugo njihovo ostrvo. Baš kad bi se u jednom kraju, na jednom ostrvu, stišali sukobi, kad bi se narod i ratnici poradovali da je kraj ratnim patnjama, vjerujući da je svugdje zavladao mir, stiglo bi naređenje ratnicima za pokret. Ustaničke trupe su prebacivane tamo gdje su najpotrebnije, a svugdje su bile potrebne. Više su mrcvarene u transportu nego u ratu. Tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, sve do 3. februara 1830. kada je i međunarodno ozvaničena nezavisnost Grčke.
U međuvremenu, tokom devet godina, bilo je toliko bitaka, podviga i junačkih pogibija, da ih niko nije mogao zabilježiti. Više je opjevano ili prepričavano (iako ni to nije ni izdaleka sve), a i od toga je ostalo veoma malo zapamćeno. Osim junački poginulih Bokelja u tom ratu, bilo ih je i koji su imali sreće da sve bitke prežive i kroz njih se proslave. Jedan od takvih je i junak ove priče.
Nakon prvih bitaka u grčkom ratu za oslobođenje, proslavio se Vaso Brajević iz Mojdeža, odnosno Vasos Mavrovunotis. Iako je bio pomorac, učestvovao i u pomorskim bitkama, proslavio se kao kopneni junak. Grčka je takva zemlja da je svaki borac morao biti i mornar i kopneni vojnik. Zavidnici su prigovarali Vasosu da je njegov podvig slučajan u okruženju kod Kastanije, da je spasio četu zahvaljujući sreći a ne sposobnostima, da je za njegovu slavu zaslužan njegov ađutant Krsto Brajić, koji je junački poginuo, i tako dalje.
U svim prigovorima može i da ima nešto istine, ali iza prvih bilo je još mnogo bitaka u kojima se komandant Vasos dokazivao. Manje bitke na ostrvima i na moru, daleko od vidika viših ustaničkih vođa, ostale su nezapažene. Trebalo je da se Vasos vrati na Peloponez, gdje je započeo vojničku karijeru, pa da bude ponovo zapažen i još više proslavljen.
Tri godine nakon nezvaničnog proglašenja nezavisnosti Grčke, Peloponezu je ponovo zaprijetila velika opasnost. U luci Metoni, na jugu Zapadne obale Mesenije, nakon lakog savlađivanja slabe obalne odbrane, iskrcale su se egipatske trupe pod komandom Ibrahim - paše. Tu je bilo 20 hiljada Arapa koje su obučavali evropski instruktori - plaćenici. Gotovo istovremeno, takođe 20 hiljada turskih vojnika, pod komandom Rašid - paše, pristupilo je opsadi Mesolongije i Korintskog zaliva sjeverno od Peloponeza. Tako je spriječena mogućnost doturanja pomoći Peloponezu sa sjevera. Hitno su prikupljane raštrkane po ostrvima ustaničke snage i u malim grupama prebacivane na istočne obale Peloponeza, koje u prvim danima invazije nisu zauzete.
Za kratko vrijeme egipatske trupe su zauzele čitavu zapadnu obalu Peloponeza i sastavile se sa turskim trupama, zatvarajući mogućnost doturanja pomoći i sa zapada. Zauzeli su Mesolongiju, pa Akropolj, a zatim okupirali čitav Peloponez. Razbijeni ostaci ustaničkih grupa rasturili su se po unutrašnjosti. Komandant Vasos se ponovo našao u istom području u kojem se prije tri godine našao u okruženju i održao se gerilskim načinom borbe. Ovog puta će to potrajati mnogo duže, pune dvije godine.
Uvidjevši da su dovedeni u pitanje svi rezultati trogodišnje oslobodilačke borbe i izdašne pomoći koju su ustanicima pružale hrišćanske zemlje, one su odlučile da intervenišu. Udružena rusko - englesko - francuska flota napala je tursko - egipatsku flotu i porazila je u čuvenoj bici kod Navarina.
U međuvremenu, komandant Vasos je prikupljao po unutrašnjosti Peloponeza odbjegle ustanike, ali ne da ih zadrži na okupu. Podijelio ih je u desetine, poštujući njihove želje ko sa kim hoće dijeliti sudbinu. Imenovao je za desetare i kurire one koje su desetine same izabrale. Razaslao ih je na razne strane, uz obavezu da stalno budu u kurirskoj vezi, da dogovorno djeluju i jedni drugima po potrebi priskaču u pomoć. Stalno su mijenjali položaje, razvlačili i iznurivali progonitelje, vrebajući priliku da napadnu, pokupe plijen i nestanu. Ostajao je utisak da ima mnogo više gerilaca nego što ih je bilo. Postali su strah i trepet za egipatske gonitelje karavana.
Egipćani su, po svojim navikama, doveli sporohodne kamile, što je olakšavalo posao Vasosovim gerilcima. Manje uspjehe zasjenio je događaj kada je stotinu egipatskih tovara "džeba" nestalo bez traga. Doduše, kamile su ostale, ali ne i njihov teret. Bilo je to na putu od luke Kiparisisa na zapadnoj obali Peloponeza, do Korinta. To je bio najkraći put po sredini Peloponeza od zapadne do istočne obale, koji je vodio kroz Tripolicu. Ispred Tripolice, karavan su zaustavili Vasosovi gerilci. U karavanu je bilo 50 kamila i još toliko drugih tovarnih grla, uglavnom magaraca, rekviriranih od seljaka.
Kaznena ekspedicija je našla samo nenatovarene kamile. Vasos ih je namjerno ostavio žive i zdrave da bi ih Egipćani ponovo mogli koristiti i gerilcima donositi bogati plijen. Kad su Egipćani pokušali jačom pratnjom štititi manje karavane, pokazalo se da su imali više žrtava u ljudstvu, a bez tovara su jednako ostajali. Morali su se okaniti kopnenih puteva i osloniti se isključivo na morske veze. To je okupaciju svodilo samo na obalu i veće gradove.
Nakon pobjede u pomorskoj bici kod Navarina, uslijedilo je iskrcavanje francuskih trupa na Peloponez. Veliko je pitanje kako bi to bilo izvodljivo da nije bilo Vasosovih gerilaca. Istina, na Peloponezu je bilo i drugih gerilskih grupa, jer je to veliko područje, ali Vasosovi gerilci su bili najorganizovaniji i najefikasniji. Imali su toliko naplijenjenog džeba (oružja, municije i sve druge vojne opreme) i hrane, da su bez pomoći sa strane mogli ratovati godinama. Pritisnuti iz unutrašnjosti od gerilaca, ali i sa mora od udružene hrišćanske flote, tursko - egipatske trupe su bile prinuđene na povlačenje sa Peloponeza, a potom i iz gotovo čitave Grčke.
Nakon protjerivanja Turaka, nastala su unutrašnja previranja i borbe za vlast, što Bokelje - dobrovoljce nije interesovalo. Nisu se vraćali ni u Boku, jer je potpala pod upravu Austrije. U Odesu su se vratili preživjeli koji su otud došli. Neki su otišli sa Englezima u rudnike zlata Južne Afrike. Komandant Vasos se u toku rata oženio lijepom Peloponežankom i dobio dva sina. On nije želio da napušta Grčku, tim prije što su njegove zasluge priznate. Prvi grčki guverner, Joanis Kapodistrijas, porijeklom iz Istre, diplomata u službi carske Rusije, zadržao je komandata Vasosa na visokom položaju u vojnoj službi. Nakon guvernerove pogibije u atentatu, kralj Oton je Vasosa postavio za svog ađutanta. Uz to ga je okitio odlikovanjima, za svaki podvig posebno, jer je za te podvige doznao prije nego što je stigao u Grčku. Njegovi sinovi su dobili pravo besplatnog školovanja u najboljim grčkim školama, uz usavršavanje u inostranstvu. Dični i po liku, i po stasu, i po mudrostima, postali su generali grčke vojske. Vasos Mavrovunotus dobio je mjesto i u istoriografiji Grčke i u priručnicima o gerilskom ratovanju.
U literaturi o grčkom ratu za oslobođenje i kasnijim grčko-turskim ratovima, nailazimo na ime pukovnika Aleksandrosa Vasosa, koji je 1897. g. u ime grčkog kralja preuzeo Kretu. Po jednim izvorima to je treći Vasosov sin, jer mu je prezime Vasos. Po drugim izvorima to mu je unuk, što je logičnije s obzirom na godine, ako se Vasos nije više puta ženio, ali o tome (za sada) nisu pronađeni detaljniji podaci.
Bookmarks