XLII
Poslije toga Bodin, uzevši kraljevstvo, prodre u Zetu i poče da savlađuje svoje rođake. Tada Petar arhiepiskop barske stolice, čovjek zapamćen po dobru, vidjevši da je među braćom velika svađa i nesloga, posredovao je zajedno sa sveštenstvom i narodom, nagovorili su ih i pomirili ih. I Bodin i braća međusobno se zakleše da će živjeti miroljubivo i spokojno. Potom se Branislavu rodi šest sinova, čija su imena ova: prvorođeni Predinja, Petrislav, Gradinja, Tvrdislav, Dragel i Grubeša.
Kralju Bodinu, pak, rodi četiri sina Jakvinta, kćer Arkirica iz grada Barija, čija su imena ova: Mihala, Đorđe,
Arkiric i Toma. Pošto je sklopljen mir, Bodin sa braćom ode u Rašku i ratovanjem je osvoji, i njom zagospodari. I tamo je postavio dva župana sa svog dvora: Vukana i Marka, koji su mu se još i zakleli da će oni sami i njihovi sinovi biti naročito privrženi ljudi kralja Bodina i njegovih sinova ili nasljednika. Potom osvoji Bosnu i tamo postavi kneza Stevana.
Zatim, po smrti Roberta Gviskarda, od vlasti Normana koji su se nalazili u Draču i na cijeloj Dračkoj zemlji, otrgao je i držao čitavu Dračku zemlju i sam grad Drač. Potom sklopivši mir sa grčkim carem, vratio mu je grad. Međutim,
Jakvintu, Bodinovu ženu, jako je boljelo da gleda kako Branislavljevi sinovi jačaju i množe se. Bojala se, naime da Branislav ili njegovi sinovi po smrti njenog muža ne preuzmu kraljevstvo. Stoga su joj stalno smetali i tražila je zgodnu priliku da ih uništi oca i sinove. Tako u jedno vrijeme kad je Branislav, sa njegovim bratom Gradislavom i sinom Berihnom naivno došao u grad Skadar, Jakvinta, vidjeći da su došli sami, obraduje se pa prišavši kralju poče bestidno navaljivati i govoriti mu da ih uhvati i stavi u tamnicu, inače nikakav život ne može imati sa njim, ako to ne učini. Govoraše mu:
"
Znam da ćeš umrijeti, pa će oni preuzeti kraljevstvo, a tvoji sinovi će jesti za njihovom trpezom".
Što dužiti? Kralja Bodina pobijedila je žena kao Iroda Irodijada, dok su sjeđeli za ručkom i jeli po kraljevoj naredbi uhvaćeni su i stavljeni u tamnicu, a pošto kralj nije htio da se odupre želji svoje žene, posta za trpezom vjerolomnik, kao Irod ubica.
Kad su to čula njihova braća, sinovi i nećaci, sakupe sve srodnike i odu u Dubrovnik, pa uđu u grad sa četiri stotine ljudi pod oružjem. Kad je kralj čuo da su pobjegli, sakupivši vojsku, stiže do ovog grada i opsjedne ga, pa poče da ga napada. Tada braća i sinovi kneza Branislava, i oni koji su bili sa njima, izlazeći naoružani iz grada svakodnevno su činili veliki pokolj nad vojskom kralja Bodina. Jednog dana kad su izašli i mnoge pobili i ranili, Kočapar bacivši koplje iz ruku probode nekog Kosara kojega je kraljica mnogo voljela. Vidjeći to, kraljica odmah rasplete kose pa se poče žestoko udarati po licu, plakati i govoriti svom mužu:
"Jao, jao, jao, da li zbilja ne vidiš, o kralju, kako ubijaju tvoje ?! Zar još ne vidiš što učini Kočapar? Zašto da pustiš da žive njihova braća koju držiš u okovima"?
Tada kralj razbješnjen, ispruživši svojom rukom mač, naredi da se pred gradom Dubrovnikom i u prisustvu njihove rodbine odsiječe glava knezu Branislavu, njegovom bratu i sinu, dodajući tako ubistvo na vjerolomstvo. Tada episkopi i opati koji su bili došli da mole kralja da ih ne pogubi i da ih pomire, vidjeći da su oni već pogubljeni, mnogo su žalili što su zakasnili u dolasku i počeše žestoko kriviti i grditi kralja zato što je poslušao glas svoje žene i što je pobio svoju braću. Kralj se odmah pokajao i gorko je plakao, pa pošto su mu braća, naredi da se časno sahrane. Tada episkopi i opati uzevši njihova tijela sahrane ih s velikim počastima u manastiru Svetog Benedikta na ostrvu koje je ispred Dubrovnika. Poslije toga njihova braća i sinovi i ostali, koji bijahu u gradu, čuvši kako neki žele da predaju grad kralju, pripremivši male lađe, svi uđu u njih, doplove u Split, odatle preplove u Apuliju, a odatle caru u Konstantinopolj. Zatim kralj zauze Dubrovnik i tu sagradi tvrđavu.
I poslije se vrati u Skadar. Vladao je naime, dvadeset i šest godina, a u dvadeset drugoj godini pogubio je svoju braću. Kad se navršilo dvadeset i šest godina i pet mjeseci njegovog kraljevanja, preminuo je i sahranjen je po kraljevskom običaju u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha.
POKUŠAJ OSVAJANjA DUBROVNIKA, OD STRANE MIROSLAVA, BRATA NEMANjINOG, GODINE 1184.
Reply With Quote
Od Svetog Vladimira Dukljanskog, "Ljetopis Popa Dukljanina" se u svemu potvrđuje!
Originally Posted by G R A D
Bookmarks