Momir Bulatovic: "Pravila cutanja"

[Ćipur]

POBJEDA: Zašto u to vrijeme nije bilo skoro nikakvog otpora u Crnoj Gori?
KEKOVIĆ: U vrijeme rušilačkog pohoda 1989. godine nije bilo spremnosti da se ne pristane, da se pruži otpor. I intelektualna javnost sve je posmatrala sa strane, želeći samo promjenu jednopartijskog birokratizovanog sistema. Pomahnitalu stihuju prava riječ mogla je samo da još više razjari.
POBJEDA: Kakva su Vaša iskustva iz tog perioda?
KEKOVIĆ: Grka su moja iskustva iz tog vremena, jer sam sticajem okolnosti u Skupštini SFRJ ukazao na eskalaciju srpskog nacionalizma i na intelektualce i druga ekstremna lica iz Beograda, Prištine i Novog Sada koji su stvarali baze u Crnoj Gori i uticale na tok događaja. A onda je iz Beograda krenula kampanja. Osnovni cilj bilo je raskrinkati, klevetnički žigosati i prokazati, lažno optužiti i eliminisati, ućutkati, dovesti na svoje pozicije, a ako to nije moguće, bez milosti slomiti.
Živim pod utiskom da se po tom pitanju stanje nije bitno promijenilo. Evo, ovih dana Vojislav Šešelj u Hagu kaže da sam ja kao rukovodilac SDB mobilisao Arkana da radi protiv srpskih interesa, pa misli da je i zločine činio za račun neprijateljskih režima – Crne Gore, BiH, Hrvatske i Slovenije, s ciljem da se ljaga baci na srpski narod, srpsku vojsku i politiku. Potom je mahao nekim, navodno, dokumentom SDB Srbije koji to potvrđuje. Treba li tome komentar?
POBJEDA: Imaju li šanse danas takvi projekti?
KEKOVIĆ: U 21. vijeku male su šanse za dominaciju, a velike za demokratiju i integracije. Otvoriće se putevi civilizovanih naroda, koji budu stvarali materijalna dobra i slobodu. Kad Srbija postane prosperitetna i demokratska država, a jednog dana hoće, otvoriće se svi putevi komunikacija i svi vidovi saradnje. Zavoljeće tada i naši „srbo-crnogorci“ Crnu Goru koliko danas vole Srbiju, možda i više, a jedina „osveta“ Crne Gore biće da ovdje žive sa istinom, kao slobodni ljudi. Crna Gora će biti njihova pobjeda, a ne poraz.
POBJEDA: Ipak, to ne može doći samo po sebi…
KEKOVIĆ: Naravno. Crna Gora mora potisnuti i marginalizovati primitivnu, anacionalnu svijest, koja i dalje nije zanemarljiva. Na tom putu nužno je mobilisati moralne, snažne i kreativne ličnosti, a osloboditi se nesposobnih, osionih i arogantnih, svih onih koji su oličenje onoga što ne valja, koji svojom nabusitošću i vlastoljubljem izazivaju revolt kod građana.
Crna Gora će biti bogato i zdravo društvo, ako svi budu radili najbolje što mogu, podsticali nove vrijednosti i moderno upravljanje.
POBJEDA: Čime nijeste zadovoljni?
KEKOVIĆ: Zabrinjava što i poslije 20 godina mnogi protagonisti onog vremena, nepromijenjene svijesti, uporno djeluju u političkom, kulturnom i informativnom životu Crne Gore. I drugo, što danas „nevini“ preglasno promovišu svoje „zasluge“ na račun onih stvarnih nosilaca otpora, čija je uloga bila fundamentalna za ostvarivanje nezavisnosti, a danas se zaboravljaju, marginalizuju i poništavaju. Ne traže oni ni priznanja ni pohvale, ali računaju na elementarno pravo i na elementarnu egzistenciju.
Takođe, tranzicione tokove pratile su brojne nedosljednosti, što je nekim pojedincima donijelo znatnu finansijsku korist bez adekvatno uloženog rada, znanja i konkurencije.
Nijesmo još država socijalne pravde. Treba samo pogledati kako neki političari, i u vremenu krize, imaju enormna primanja. Milije bi mi bilo da to Komisija za konflikt interesa ne saopštava javno, kao i da nas isti ti političari ne informišu kako živimo bolje od drugih i prednjačimo u regionu…
POBJEDA: Kakvu budućnost predviđate nezavisnoj Crnoj Gori?
KEKOVIĆ: Sudbina Crne Gore je u rukama Crnogoraca, a ne ni Srbije, ni velikih sila. Država počiva na kulturi, pa je treba učvrstiti na fundamentima kroz naučne, obrazovne i kulturne institucije, CANU i CPC.U to treba ući hrabro, bez politikantskih i drugih kalkulacija, a ne radi se tako. Čak kad su u pitanju i pojedine visoke adrese.
POBJEDA: Šta treba da rade te „adrese“?
KEKOVIĆ: Političke vođe moraju vidjeti cjelinu stvarnosti i učiniti sve da otklone duboke razlike u mišljenju i okrenu te građane svojoj državi i narodu. U međusobnoj stranačkoj komunikaciji mora se razgovarati sa manje ostrašćenosti i mržnje, jer to samo povećava nacionalnu raspolućenost i podijeljenost. To je uslov da Crna Gora bude država svih njenih građana i da je oni kao takvu doživljavaju.

Od referenduma do referenduma

POBJEDA: Kako komentarišete drastičnu razliku između rezultata na referendumima iz 1992. i 2006. godine?
KEKOVIĆ: Rezultat referenduma iz 1992. godine, i da je bio 105 odsto, za mene ne bi bilo iznenađenje. Crna Gora i crnogorski Srbi početkom devedesetih godina bili su taoci velikosrpske ideologije. Propagandom o jednoj naciji i jednom kraljevstvu, lažnim mitomanijama o srpskim korijenima, o jedinstvu bez alternative, o kominternovskoj, izmišljenoj crnogorskoj naciji postignut je taj cilj.
Drugo, društvo je bilo zrelo za promjene i svestrane reforme, ekonomske, političke, socijalne, kulturne. Međutim, stihija je preovladala, a stihija nema glavu. U toj, tada anticrnogorskoj mobilizaciji, nije se čuo glas protiv. To je vrijeme kada se nije mislilo svojom glavom, a najvrednije ljudske osobine su se negdje zagubile.
Istina, već tada pojavljuju se manji, pa sve veći nukleusi otpora - Liberalni savez, Socijaldemokratska partija, Demokratski građanski forum, nezavisni mediji... Njihova uloga bila je fundamentalna za dalju sudbinu Crne Gore. Budila se nacionalna svijest, posebno kod mlade generacije. Javnost je sve više znala o do tada skrivenoj strani crnogorske istorije.
POBJEDA: Šta je „prelomilo“?
KEKOVIĆ: Do suverene i nezavisne Crne Gore moglo je doći samo svecrnogorskom homogenizacijom. To je bio put spasa i očuvanja nacionalnog dostojanstva. Taj projekat je bilo nemoguće izvesti bez distanciranja DPS od politike vezivanja za Srbiju i dok Đukanović nije stao na čelo tog pokreta, što se desilo 1997. godine. Od tada su procesi krenuli bržim tempom. Milina je bilo gledati kako se Crna Gora budi iz usnulosti i zabluda i kako pokret za nezavisnost stalno jača. Tako je došlo do onih 55,5 odsto 2006. godine.

Policija i ANB

POBJEDA: Kako danas gledate na rad policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost u odnosu na vrijeme kad ste Vi radili?
KEKOVIĆ: Sadašnje nadležnosti i prioritetni zadaci Uprave policije i ANB znatno se razlikuju od poslova koje smo mi radili. Jedan mandat sam bio i pomoćnik RSUP za javnu bezbjednost, što je danas Uprava policije. Vjerovali ili ne, skoro da nijesam znao šta je narkomanija i kako izgledaju narkotici, a nijesmo bili suočeni ni sa organizovanim kriminalom.
Kad je SDB u pitanju, gdje sam proveo skoro čitav radni vijek, njena nadležnost je bila otkrivanje, dokumentovanje i presijecanje tajne i organizovane neprijateljske djelatnosti uperene protiv osnova samoupravnog društvenog uređenja i bezbjednosti SFRJ. Pored težih krivičnih djela postojala je i neprijateljska propoganda i širenje lažnih vijesti, što danas ne postoji u Krivičnom zakoniku, a nije aktuelna ni ekstremna emigracija, na čemu smo bili veoma angažovani.To ne znači da Agencija danas ima manje posla.
Kad je Uprava policije u pitanju, o kojoj se više govori u medijima i samo po tom osnovu mogu dati neki sud, mislim da je procesuirala i neke složenije predmete, kako se to kaže - sa „krupnim ribama“, ali su ti predmeti u tužilačko-sudskoj nadležnosti dobro kalirali ili godinama leže nezavršeni.
Uprava policije i ANB su važne državne institucije i, uprkos kritikama koje im se upućuju, u njih se mora imati povjerenje. Treba ih, naravno, urediti po evropskim standardima, prilagođeno našim uslovima, jer nije sve sveto što iz svijeta dolazi. Osnov svemu su stručnost, kadrovi čistih biografija i adekvatan stimulans. Kad se to obezbijedi, lako će biti i spoljnoj i unutrašnjoj kontroli i neće se na tome, kao danas, pretjerano insistirati.

Penzije za kidisanje na Crnu Goru

POBJEDA: O Vašoj penziji govori se i u Skupštini. Zašto?
KEKOVIĆ: U jeku sveukupne kampanje devedesetih godina prošloga vijeka, zbog upotrebe suzavca na radnike Željezare kod Žute grede i mog izlaganja u Skupštine SFRJ, razriješeni su članovi kolegijuma i najsposobniji kadrovi, koji su na vrijeme prozreli naum AB revolucije, njih oko 80 sa visokom stručnom spremom. Na njihova mjesta su postavljeni brojni vjesnici i protagonisti te anticrnogorske mobilizacije da štite „tekovine“ AB revolucije. U decembru 1991, izmjenom jednog člana u Zakonu o PIO, smanjene su im penzije 40-50 odsto. Rukovodeći visokostručni kadar nije penzionisan po jednogodišnjem prosjeku, shodno Zakonu o unutrašnjim poslovima, pa su im penzije niže i do 400 eura u odnosu na istu kategoriju penzionera.
Umorili smo se boreći se za to svoje pravo. Sada je SDP po treći put to procesuirao u Skupštini Crne Gore. Ne ide. Kako su potpuno suprotstavljeni podaci Ministarstva rada i socijalnog staranja, na koje se oslanja mišljenje Vlade, tražili smo da se provjeri i utvrdi ko govori istinu. I dalje čekamo odgovor. Treba li podsjetiti da je Skupština jednoglasno usvojila zakon o visokim penzijama poslanika, među njima i onih koji su kidisali na Crnu Goru.

Goran Popović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...6-26&id=187460

[Ćipur]

VIJESTI PRIJE 10 GODINA

Nismo imali interes da napadamo Hrvatsku


Moskva- Jugoslovenski premijer Momir Bulatović okarakterisao je kao "nonsens i besmislicu" izjavu crnogorskog predsednika Đukanovića kojom je izrazio žaljenje zbog "agresije protiv Hrvatske u jesen 1991. godine".
- To je nonsens, besmislena izjava. To je cijena koju je Đukanović platio da bi učestvovao u Paktu za stabilnost jugoistočne Evrope, jer da nije bilo takve izjave, Đukanovića prosto ne bi bilo u Zagrebu - rekao je Bulatović u kratkom intervjuu koji objavljuje moskovski list "Nezavismaja gazeta".
- Nikada nijesmo imali interes da napadamo Hrvatsku. Kada se jugoslovenska vojska nalazila na teritoriji Hrvatske, ona je još bila u sastavu SFRJ. Kada je Hrvatska proglasila nezavisnost, jugoslovenska armija se povukla i nikada više nije prelazila hrvatsku granicu - rekao je Bulatović.
Odnosi Srbije i Crne Gore su dan za danom "sve napetiji", ocjenjuje "Nezavisimaja" i podsjeća da rukovodstvo SRJ i Srbije ne smatra legitimnim crnogorsko rukovodstvo, dok ono ne priznaje savezne organe.

Tipske bašte u Hercegovačkoj

Podgorica - Podpredsjednik Opštine Podgorica Nikola Dajković je kazao “Vijestima” da je Sekretarijat za urbanizam završio projekat ljetnjih bašti u pješačkoj zoni Hercegovačke Ulice.
- Baštenski mobilijar biće tipski i uklapaće se u ambijent ove ulice, a njihove dimenzije neće ugrožavati pješaćku stazu. U toku je podnošenje zahtjeva, na osnovu kojih će Sekretarijat za stambeno komunalne poslove vlasnicima lokala u Hercegovačkoj izdati rješenja za korišćenje javnih površina za ljetnje bašte.

[Ćipur]

Momir Bulatović: Napiješ se, a policija te odmah uhapsi

- 07.09.2010. - 02:06



KARAMBOL - Momir Bulatović (54), bivši predsednik Crne Gore i poslednji premijer SR Jugoslavije do pada Slobodana Miloševića, u vidno pijanom stanju priveden je sinoć oko ponoći u policiju jer je odbio alkotest posle nezgode koju je izazvao u Beogradu kod TC „Ušće“. Bulatović je u „džeti“ dva puta s razmacima, otpozadi udario „mercedes“ taksiste Ratka Peića (35), ali je odbio da se nagodi i da plati troškove.
- Odeš u kafanu, napiješ se, pa te hapse zato što si pio - uz osmeh je Momir komentarisao nezgodu.


http://www.24sata.rs/vesti.php?id=79078

Bivši premijer pijan izazvao saobraćajku

Bulatović 9,5 sati u pritvoru!

Momir Bulatović, bivši premijer SRJ i predsednik Crne Gore, koji je izazvao saobraćajku u Novom Beogradu, iako je bio vidno pijan odbio da uradi alko-test! Bulatović priveden u stanicu Savski venac, u kojoj je prenoćio


Odbio da duva u balon... Bulatović bio raspoložen za priču, ali ne i za alko-test



Momir Bulatović, bivši premijer SRJ i predsednik Crne Gore koji je izazvao saobraćajku u Beogradu, proveo je celu noć u policijskoj stanici Savski venac jer je odbio da uradi alko-test! On je priveden u utorak, pola sata posle ponoći, a izašao je iz zatvora juče oko 9,30 časova! Bulatoviću preti kazna od 120.000 dinara, a sudija može da ga kazni i zatvorom od 15 do 90 dana!Momir Bulatović izazvao je na Novom Beogradu manji sudar u noći između ponedeljka i utorka kada je svojom „folksvagen džetom" zakačio taksistu Ratka P. Bulatović je pokušao da pobegne, ali mu je taksista uz pomoć kolega preprečio put. Taksista i bivši premijer koji je bio vidno pijan, nisu uspeli da se dogovore oko naknade štete, pa je pozvana patrola policije.

Dva puta udario taksistu

- Saobraćajna nezgoda dogodila se u Bulevaru Mihajla Pupina nedaleko do raskrsnice sa ulicom Antifašističke borbe. Bulatović upravljao je „folksvagen džetom", beogradskih registarskih oznaka i kretao se prema gradu - kažu u saobraćajnoj policiji i dodaju:
- U jednom trenutku on je svojim vozilom naleteo na „mercedes" koji se kretao ispred njega. Posle prvog udarca, on je još jednom naleteo na „mercedes". Bulatović je stao tek kada je taksista Ratko P., sa još jednim kolegom, uspeo da ga zaustavi nedaleko od TC „Ušće".
Prema priči našeg sagovornika iz policije, bivši premijer bio je raspoložen za razgovor, ali ne i za duvanje u „balon"!
- Bulatović se šalio sa taksistima, policajcima i novinarima. Čak je rekao: „Kakva je ovo zemlja, kada odete u kafanu, malo se napijete, a policija vas hapsi!" Međutim, on je odbio da uradi alko-test, pa je pola sata posle ponoći odveden u policijsku stanicu Savski venac - kaže za Press izvor blizak istrazi i dodaje:
- Momir je bio korektan, nije pravio probleme. Proveo je u ćeliji celu noć. Oko 9,30 časova on je u pratnji svog advokata napustio stanicu.
Damir Okanović, direktor Komiteta za bezbednost u saobraćaju, kaže za Press da će Bulatović verovatno među prvima biti „privilegovan" da posle izmene zakona, umesto zatvorske kazne plati novčanu od 100.000 do 120.000 dinara!

Momiru i 14 kaznenih poena

- Po zakonu, odbijanje vozača da se testira na alkohol izjednačeno je sa kaznom za vožnju sa više od dva promila alkohola u krvi i vozač se odmah privodi u stanicu do 12 sati ili dok se ne otrezni. Sudija za prekršaje za odbijanje testiranja može da izrekne kaznu zatvora od 15 do 90 dana, a pored toga vozač dobija 14 kaznenih poena i oduzima mu se vozačka dozvola na period od 8 do 12 meseci - kaže Okanović i dodaje da je pored toga što je odbio test Bulatović izazvao i saobraćajnu nezgodu:
-Vozač koji je odbio testiranje na alkohol, a izazvao je i saobraćajni udes, dobija za to još dva kaznena boda i novčanu kaznu od 6.000 do 18.000 dinara. Kako je vozač dva puta naleteo na vozilo ispred njega to može da se tretira kao dve nezgode što znači i da je kazna veća.

Priveden... Momir u policijskim kolima

Kako Press saznaje u Saobraćajnoj policiji, protiv bivšeg premijera SRJ i predsednika Crne Gore podneta je prekršajna prijava.- U slučaju kada strani državljanin napravi saobraćajni prekršaj on se po hitnom postupku izvodi pred sudiju za prekršaje. Bulatović, koji je državljanin Crne Gore, dokazao je da će se odazvati na sudski poziv, pa će slučaj dalje ići redovnim tokom - kaže Pressov sagovornik.
Taksista Ratko P. rekao je da je tražio od Bulatovića100 evra odštete.
- Međutim, on mi je uz osmeh ponudio 500 dinara. Kada je došla policija, prihvatio je da plati 100 evra, ali tada je bilo kasno - ispričao je taksista.

M. STOJADINOVIĆ

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/hronika/story/132475/Bulatovi%C4%87+9%2C5+sati+u+pritvoru!.html

[junackopleme]

Jedan bivši premijer uhapšen je jer je u pijanom stanju izazvao manju saobraćajnu nesreću.
Neki tvrde da je veće nesreće izazivao dok je bio - trezan!

[Ćipur]

MOMIR BULATOVIĆ TVRDI DA JE POČETKOM SEPTEMBRA U BEOGRADU BIO ŽRTVA

Taksisti mi namjestili udes


Beograd/Podgorica- Bivši predsjednik Crne Gore i savezni premijer Momir Bulatović, koji se devet sati trijeznio u policijskom pritvoru nakon saobraćajnog udesa početkom septembra koji se dogodio u blizini Ušća, na Novom Beogradu, tvrdi da ništa nije bio kriv i da je to bila “klasična namještaljka”.
“Desetak taksista iz tog dijela grada sjede preko puta kafana i gledaju kada neko izađe malo pripit kako bi inscenirali saobraćajnu nesreću. Nakon toga taksisti ucjenjuju te osobe da plate navodnu štetu, koje u stvari nema. Takav scenario primijenjen je i u mojem slučaju, a taksista koji je učestvovao u sceniranoj saobraćajnoj nesreći ima debeo policijski dosije. Nije bilo nikakvih nereda, nikakve štete. Ja sam samo žrtva, nevin građanin koji je samo malo više popio”, kazao je Bulatović.

On je 7. septembra crnom „džetom" registarskih oznaka (BG 790 -111) oko 23.20 časova, u dva navrata udario sivi „mercedes" kojim je upravljao vozač beogradskog "Maksis taksija" Ratko Peić (35).
Peić je policiji i novinarima nakon udesa izjavio da je "sve vrijeme išao ispred Bulatovića u žutoj traci”.
“ Prvo me udario na raskrsnici kod semafora, a posle kod autobuske stanice. Kad sam izašao iz kola i pokušao da ga zaustavim umalo me nije pregazio. Onda sam otvorio vrata njegovog automobila i izvadio mu ključeve iz brave. Nije mogao da stoji na nogama koliko je bio pijan," ispričao je taksista Peić a preneli su ranije beogradski mediji.

Nakon što je Momir Bulatović odbio da se nagodi i plati taksisti troškove popravke zadnjeg branika, pozvana je policija. Bulatović je i tada sve vrijeme odbijao da prizna da je učestvovao u nezgodi, tvrdeći da taksista pokušava da ga prevari. "Kakva je ovo zemlja kada vi odete u kafanu, malo se napijete, a policija hoće da vas hapsi?. Jer, kako danas čovjek da ne pije. Oni sada pokušavaju da me ubijede da sam izazvao neki sudar, ali ja znam da nijesam," prokomentarisao je te noći Bulatović.

V.R.-N.P.

[FORMICA]

Što će Momiru ta blamaža. Neka śedi đe je i nek mu je dosta.

[Ćipur]

ČEKO DAČEVIĆ, KOJI JE SIJAO STRAH MEĐU PLJEVALJSKIM MUSLIMANIMA 1992, TVRDI DA JE BIO ŽRTVENI JARAC

Nije me sramota doći u Pljevlja



Podgorica - Pljevljak Milika Čeko Dačević, koji je 1992. u tom gradu sa svojom paravojnom formacijom sijao strah među crnogorskim građanima islamske vjere, oglasio se juče sa teorijom da je avgusta te godine bio žrtveni jarac potreban državnim organima da opravdaju haos u tom gradu.
„Ako su u pitanju Muslimani u Pljevljima, neću da se miješam šta su službe radile ili nijesu radile... vojska, policija, paralelne formacije i rezervni sastavi... Ja nikakav problem nemam, apsolutno. Milika Čeko Dačević će doći brzih dana u Crnu Goru, da ga uhapse. I objasniću mnoge stvari, mnoge istine i pojačati istine. Ja se ne stidim ničega i nije me sramota da se vratim u taj grad“, rekao je Dačević „Vijestima“, povodom pominjanja njegovog imena u kontekstu tadašnje uloge direktora policije Veselina Veljovića u smirivanju situacije u Pljevljima.

Brojni svjedoci su potvrdili kako je Dačević 1992. godine po Pljevljima prijetio Muslimanima automatskim oružjem i četničkim obilježjima. Kako piše u optužnici, sa grupom naoružanih ljudi u maskirnim uniformama, 27. jula 1992. godine u pljevaljskoj kafani „Kraljevski par“ maltretirao je i tukao Muhedina Hrastovinu. U Višem sudu u Bijelom Polju osuđen je 1993. za nasilničko ponašanje na godinu, da bi potom Vrhovni sud kaznu povećao na dvije godine. Vođa grupe koja je prijetila da će minirati most na Đurđevića Tari, Dačević danas tvrdi „da su mu brada i kosa bile jedino oružje“.
„Ja sam samostalac, ja sam radio onako kako mi je palo na pamet“, kaže Dačević.
Natpisi „Čeko četnik“ bili su uobičajeni na fasadama zgrada početkom devedesetih kada je bradati Pljevljak od anonimusa dobio status zvijezde srpskih nacionalista. Na pitanje je li mu državna vlast pomogla da se istakne, Dačević odgovara: „Vidite, gospodine, uz puno poštovanje prema tebi – harizma. Ja sam čovjek koji nikad nije slagao. Ja sam čovjek, đe sam god bio, mogu da se vratim i svakog pogledam u oči“.

Dačević je nepune dvije godine proveo u zatvoru jer je 8. i 9. avgusta 1992. organizovao više hiljada ljudi koji su blokirali vitalne pljevaljske objekte, među kojima i pekaru, benzinsku pumpu i policiju. Prilazi gradu su bili blokirani, a Pljevljima kolala priča da Čekova grupa kreće u obračun sa Muslimanima. Dačević danas kaže da je u toj akciji učestvovalo 5.000 ljudi i posredno optužuje državu da je bila umiješana u cijelu stvar.
„Na suđenju u Bijelom Polju, 74 službena lica su svjedočila protiv mene, a među pet hiljada učesnika u tome svemu, nijesam mogao da nađem svjedoka... Treba da vam bude jasno što sam cijelu priču završio“, odgovorio je Dačević na pitanje ko je organizovao pobunu, ako tvrdi da nije on.
Bivši savezni poslanik Srpske radikalne stranke, Dačević kaže da je tog dana bio priveden i da ga je policija pustila da smiri situaciju, što je, kako tvrdi, i uradio.

Oko 25 bombaških napada na objekte u vlasništvu pljevaljskih Muslimana, takođe se povezuje sa Čekovom grupom. Vojislav Šešelj je jednom rekao da je niz vodu pustio Pljevljaka „jer je Čeko mislio da se u Srbiji i Crnoj Gori može baviti hajdučijom“.
Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović izjavio je na sudu prije nekoliko dana: „Politički cilj braće Kornjača i Čeka Dačevića bio je da pobiju sve Muslimane na području Pljevalja u cilju očuvanja srpstva. To su mi rekli u lice.“
Bulatovića je Dačević zapamtio po dobru jer ga je 1998. godine upravo on pomilovao, zajedno sa još 82 osuđenika.
Čeko Dačević je u zatvor otišao 1. aprila 1996. godine, u vrijeme kada je počinjao sukob u jedinstvenom DPS-u, a „pljevaljska pobuna“ se desila četiri mjeseca prije parlamentarnih izbora 1992.
Isti Momir Bulatović je u to vrijeme javno upozorio pljevaljsko vođstvo Stranke demokratske akcije kako ima podatke da Muslimani u Bukovici imaju 350 „dugih cijevi“.
Dačević živi u Beogradu i predsjednik je otadžbinskog pokreta Ravna Gora. Srpska policija je 2007. godine pretresla njegov restoran „Vojvoda“ na dunavskom ostrvu Bela stena u potrazi za haškim bjeguncem Ratkom Mladićem. Čeko Dačević je „Vijestima“ rekao da se trenutno nalazi na Kipru.

Veljović mi na sudu nije otežavao

Dačević kaže da „nikada nije imao konflikt“ sa šefom policije Veselinom Veljovićem, komandirom policije u Pljevljima, početkom devedesetih kada su naoružani civili na ulicama tog grada bili uobičajena stvar.
„Gospodin Veljović je bio svjedok na sudu protiv mene. Taj čovjek je korektno govorio pravu istinu. Veljović je ispričao priču koja apsolutno nije bila otežavajuća po mene“, rekao je Dačević.
Bivši šef CB Pljevlja Radivoje Aranitović rekao je nedavno da je Veljović učestvovao u akciji Dačevićevog hapšenja. Bio je to odgovor lideru Pokreta za promjene Nebojši Medojeviću, Pljevljaku, koji tvrdi da je Veljović kao policajac imao učešća u „akcijama protiv manjinskih naroda“. Medojević je rekao da je Veljović bio produžena ruka Čeka Dačevića.
Te optužbe su, po Dačevićevom mišljenju, „rekla kazala“.On je rekao da ne zna kako izgleda gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković kojeg je Medojević optužio da je bio član Čekove grupe.


B. MANDIĆ

[Ćipur]

OPSADA PLJEVALJA 1992: ISPOVIJEST ŠEŠELJEVOG VOJNIKA MILIKE ČEKA DAČEVIĆA PODSJETILA NA MRAČAN PERIOD U GRADU POD GOLUBINJOM KOJI JOŠ NIJE U POTPUNOSTI RASVIJETLJENI

Dani bezumlja, straha i pakla




Iako nikada nijesu zaboravili „vrelo“ ljeto 1992. godine, Pljevljaci se danas nerado sjećaju i pričaju o događajima čiji su vinovnici bili paravojne formacije takozvanog vojvode, Milike- Čeka Dačevića i vojnici koji su svakodnevno dolazili iz susjednog Čajniča, sijući strah i nemir u gradu pod Golubinjom. Tog ljeta su naoružani vojnici i civili u gradu bili svakodnevica. Bačene su bombe na 24 radnje čiji vlasnici su uglavnom bili Muslimani, osim u dva slučaja gdje je bila riječ o mješovitim brakovima. Napeta situacija je kulminirala početkom avgusta kada su „čekovci“ u dva navrata blokirali grad i zauzeli vitalne objekte u njemu, a uvodna rečenica u Trećem dnevniku nacionalne televizije „Još jedna neizvjesna noć u Pljevljima“ ulila je još veći strah.

Dačević se juče oglasio, tvrdeći da se ničega ne stidi i da ga nije sramota da se vrati u Pljevlja.
“Tih dana i godina, na oko 50 kilometara od Pljevalja vodio se rat između Srba i Muslimana i ginulo se samo zato što se čovjek zove drugačijim imenom. I zbog same blizine ratnih dešavanja u gradu je vladao strah, a onda sam jednog dana saznala da se na oko 12 kilometara od centra, u jednom selu skuplja oko 300 naoružanih ljudi i da ih predvodi neki Čeko. Rekla sam to na Skupštini i nijedan odbornik, a bilo ih je iz SDA, NS, radikala i svih drugih partija, nije izustio ni riječ, niti mi dao bilo kakvu podršku. Ostala sam usamljena i zabezeknuta”, sjeća se doskorašnja poslanica DPS-a Ljubica-Beba Džaković.
Odjednom su, kako kaže, “počeli dani potpunog bezumlja, straha, pakla”: “To ko ne doživi uopšte ne može da shvati. Više ne znate kad je dan, kad je noć, ko ide ulicama. Samo vidite naoružane ljude u civilu, sa automatskim oružjem i prstom na obaraču. Drugi, za koje su mi rekli da su iz Čajniča, su se šetali u uniformama, izbezumljeni, zakrvavljenih očiju, naoružani. Bacaju se bombe, pale se muslimanske prodavnice. Puca se po kafićima sa riječima 'Ima li ovdje Turaka”.

Ona podsjeća da je u ljeto 1992. godine u Pljevljima vladala nepodnošljiva situacija, strah je sijan iz dana u dan, a niko ništa nije preduzimao, niti je reagovao”.
“Sigurna sam da su Muslimani Pljevalja pretrpjeli nezamislivi strah. Naravno, i mi drugi, jer smo znali ako se krene na naše prijatelje, drugove i komšije, da ćemo i mi nastradati. I ranije sam rekla, samo zahvaljujući Muslimanima i nekakvoj njihovoj istočnjačkoj mudrosti i strpljenju, uspjeli su da nas sačuvaju. Da je bio neko sličan meni, onda bi rat izbio. Ja ne bih trpjela takva poniženja i takav strah”, ističe Džaković.

Na jednom mjestu je rekla da bi voljela da razgovara sa Čekom i odmah joj je udovoljeno: “Uljudno me je primio i niko ne bi vjerovao da je to taj čovjek koji predvodi tu bezumnu masu. On je odavao potpuno drugu osobu, uljudnu, vaspitanu. Rekla sam mu da ne zamišlja da će samo likvidirati Muslimane, već da će ako krene na njih, izbiti rat i u Crnoj Gori i u Srbiji, da je sramota to što radi. Obećao mi je da ništa od toga neće biti. On je mene uvažavao jer sam mu liječila oca i majku, a ja ga nisam ni znala”.

Sa Dačevićem se drugi put srela kada je sa tadašnjim predsjednikom Opštine, “po noći, da ih niko ne vidi” otišla do njega u selo Odžak gdje je živio. I tada je obećao mir.
“Zvanični organi nisu ništa radili, oni su bili paralisani, niko ništa nije smio. To je bio nepodnošljivi strah, niste znali ujutru kad ustanete da li je počeo rat, pokolj... Hrabrila sam svoje prijatelje Muslimane, nisam voljela da se isele iz Pljevalja, a u suštini da sam bila Muslimanka, iako sam nevjerovatno hrabra, ni 24 sata ne bih ostala u Pljevljima tada, otišla bih, pa makar u pakao”, tvrdi Džakovićeva.

Sve je kulminiralo 6. avgusta kada je policija zaustavila bijeli “mercedes” koji je vozio izvjesni Vuković. Umjesto dokumenata o porijeklu vozila, on je pokazao potvrdu o poklonu koji je tadašnji predsjednik Čajniča Dušan Kornjača dao Dačeviću u znak zahvalnosti za pomoć u ratu. Kako su na vozilu bile lažne tablice “mercedes” je oduzet, a kada je sjutradan došao po njega Čeko je zadržan kako bi ga ispitali zbog ranijih incidenata. To je bio okidač koji je okupio oko 500 “vojvodinih” pristalica pred stanicom policije. Gradom su išli uniformisani ljudi koji su “čuvali” vitalne objekte.

Dačević je pušten oko ponoći, što je propraćeno uzvicima i rafalima, na što je on rekao: “Da me nisu pustili izbio bi rat u Sandžaku”. Sjutradan je suspendovano 15 policajaca jer su pustili Dačevića i “blagonaklono” posmatrali okupljene radikale. To je 8. avgusta ponovo okupilo “čekovce” koji su zaprijetili “da će doći sa naoružanim ljudima” ukoliko se policajci do 17 sati ne vrate na posao. Poslije datog roka Čekovi “vojnici” su naoružani, sa čarapama na glavama blokirali sve ulaske u grad i zauzeli poštu, Opštinu, radio-relej i jednu pekaru u kojoj su naredili da se napravi hljeb za, kako su govorili, 10 hiljada njihovih ljudi. Blokada grada je trajala oko 10 sati.
“Kada sam čula da su Pljevlja opsadirana, u moj stan su došli inspektori iz Podgorice koji su me molili da ih odvedem kod Čeka. On nas je primio samo tako i obećao da neće biti ništa. Nikada nisam vidjela ili čula da je Čeko nešto lično uradio, ali oko njega je išla neka rulja Pljevljaka koji su se pravili nacionalnim herojima, jer su oni zaboga Srbi. Ovi koji su dolazili iz Čajniča su bili najopasniji, bili su strah i trepet”, prisjeća se Džakovićeva.

Te, jedne od najneizvjesnijih noći u novijoj pljevaljskoj istoriji, spekulisalo se da će u grad pod Golubinjom stići Kornjača sa nekoliko hiljada vojnika. Očekivao se pokolj. Dio žena i djece iz naselja Brdo, u kojem žive Muslimani, a koje je bilo pod opsadom, evakuisani su u kasarnu koja se nalazi u neposrednoj blizini. Navodno je neko amaterskom radio- vezom od Pljevljaka za blokadu grada javio tadašnjem predsjedniku Momiru Bulatoviću. Prema svjedočenju nekih vojnih lica, tadašnji komandant garnizona VJ u Pljevljima general Milan Đokić je po Bulatovićevom savjetu naredio podređenima da ukoliko kasarni priđe neko naoružan “pucaju na njega, makar bio njegov sin”.

Bulatović je, navodno, ranije imao informacije da se sprema pokolj Muslimana u Crnoj Gori. Izvor “Vijesti”, tadašnji poslanik, tvrdi da je na jednoj zatvorenoj sjednici u to vrijeme Bulatović kazao: “I Slobo (Milošević) mi je potvrdio da će iz Čajniča doći tri hiljade vojnika. Do Bijelog Polja će ih biti 17.000. Jeste li spremni da branimo narod?”
“Momir je tada Muslimane branio koliko je mogao, ali niko nije mogao ili smio da uradi mnogo. Bulatović je dovodio i tadašnjeg predsjednika SRJ Dobricu Ćosića u Pljevlja, da ovaj svojim autoritetom pokuša da smiri situaciju”, kaže Džakovićeva, koja misli da je sve što se tada dešavalo u Pljevljima bilo instruirano i da je sve to bila naredba Dačeviću od radikala iz Beograda.

Filip tvrdi da nije bio sa Čekom

Gradonačelnik Pljevalja Filip Vuković negirao je tvrdnje da je početkom devedesetih bio član paravojne jedinice Čeka Dačevića. Predsjednik Pokreta za promjene Nebojša Medojević izjavio je ranije da je Vuković 1992. godine bio član Čekove grupe, dok je Dačević odgovorio da ne zna ni kako izgleda pljevaljski gradonačelnik.
“Nikad u životu nisam upoznao tog gospodina... To su gluposti, kao i sve gluposti koje Medojević iznosi... To je sve što imam da kažem”, kazao je Vuković.
Na pitanje “Vijesti” da li je istina da je jedan broj članova aktuelnog pljevaljskog odbora DPS bio u četničkim jedinicima u tom gradu Vuković je odgovorio: “Naravno da nije”.
”Ja tada nisam poznavala Vukovića, bio je mlad čovjek, samo sam čula da je on bio u drugoj grupi koja je branila Brdo od Čajničana... Veselin Veljović je bio najhrabriji čovjek kojeg sam u životu vidjela. Tada je bio praktično dječak, ali se ni automata ni ničega nije plašio”, tvrdi Ljubica-Beba Džaković.

Sa. K.

[Ćipur]

Po čijem nalogu su Pljevlja bila pod opsadom?


Pljevljanka Sabina Talović prisjeća se da je te noći kada su postavljane barikade u Pljevljima bio rođendan njene kćerke. Strepjela je za sudbinu svog djeteta.
”A kako bi mogao da se osjeća čovjek kada su ljudi prebijani, gorjeli su objekti, a ti postupci su imali veliku podršku javnosti. Ja ne mogu ništa manje ni više reći o tom događaju od ostalih građana Pljevalja, bez obzira na nacionalnost. Možda se očekuje da iz pozicije nacionalne zajednice kojoj pripadam kažem nešto više, ali formalno samo ja ne pripadam onima koji su druga strana Čeku”, kaže Talovićeva, koja je danas aktivna u nevladinom sektoru.
Ona pita Dačevića i sve druge koji su bili akteri tog vremena da odgovore što je bio cilj opsade grada i po čijem je nalogu to rađeno: „Pitanje dešavanja u Pljevljima ne smije biti samo pitanje bošnjačkog naroda sa pozicije žrtve i onih kojima su danas usta puna demokratije. Ja pozivam građane Pljevalja da otvorimo dijalog o tome”.

G. MALIDŽAN

Kornjačini ljudi zatvorili ljekare i sestre i po bolnici tražili Muslimane

Džakovićeva priča da je u njoj sve kulminiralo kada su vojnici iz Čajniča, (sljedbenici famoznog Kornjače), zauzeli bolnicu, u jednu sobu zatvorili ljekare i sestre i naoružani šetali po hodnicima i sobama.
“Jedinu Muslimanku u bolnici su tada spasili jer su rekli da se zove Vera. Taj događaj me je šokirao i znala sam da moram nešto da preduzmem. Kada mi je načelnik policije rekao da je protiv tih ljudi podnesena samo prekršajna prijava, pokušala sam da kontaktiram tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića, ali sam uspjela da dobijem samo njegovog pomoćnika. Rekla sam mu da su Pljevljima odbrojani trenuci, ne sati nego minuti i da počinje rat. Obećao mi je da će poslati specijalce u grad, što je već sjutradan učinio. Potom su stigli i specijalci iz Srbije i ubrzo se u gradu osjetila manje napeta atmosfera”, kaže Džakovićeva.
“Mislim da niko nikada nije odgovarao za opsadu Pljevalja. Bilo je to veliko bezumlje. Ne znam ni da li je neko odgovarao za brojne radnje koje su letjele u vazduh. Ja sam na jednoj Skupštini inicirala da jedan današnji biznismen, a tadašnji mladić, plati ljudima kojima je zapalio vikendicu i on je to učinio. Ne znam da li je još neko nešto naplatio, ali ne možemo mi ničim platiti njihovo strpljenje i mudrost da pretrpe to, a da ne izazovu pokolj”, smatra Džakovićeva.

Aida SADIKOVIĆ

[Ćipur]

Zavjera u vrhu

Petak, 08 Oktobar 2010 monitoring - Broj 1042






Pojavljivanje pred Specijalnim sudom i intervju TV Vijestima vratili su Momira Bulatovića u žižu interesovanja. Nema političke ambicije, naime, on je „uronjen u svoja sjećanja" a „poslije deceniju" konačno je regulisao i „funkcionersku penziju" čiji je prosjek preko 1.200 eura.
Najavio je šestočasovno svjedočenje u procesu o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica pred Specijalnim sudom. Sebe vidi kao nekoga ko bi trebalo da dokaže nevinost policijskih funkcionera optuženih da su tokom maja 1992. „nezakonito preselili civilno stanovništvo, državljane Bosne i Hercegovine, muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status izbjeglica".
U optužnici se navodi da su okrivljeni to uradili izvršavajući naredbu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, sada pokojnog, Pavla Bulatovića (ubijen 2000. u Beogradu). Momir Bulatović je izjavio da je „sramno i nečasno optuživati mrtvog čovjeka" a premijera Mila Đukanovića je na TV Vijesti pozvao da zajedno pomognu da devetorica optuženih policijskih funkcionera budu oslobođeni. Kazao je da Đukanović dobro zna da oni nijesu krivi za ta dešavanja, te da će mu pomoći da osvježi pamćenje na osnovu dokumenata koje će dostaviti sudu tokom svjedočenja u tom predmetu.
Ko su „žrtveni jarci" u procesu o deportacijama? Momir Bulatović nije mogao a da ne pomene da su, neki od optuženih policajaca, uredno reizabrani krajem 1992 (ili početkom 1993), nakon parlamentarnih izbora, kada je Milo Đukanović, mandatar DPS-a, oformio svoju drugu Vladu.
Uprkos podacima da su još proljeća 1992. premijer i njegov ministar Pejaković bili upoznati sa činjenicama oko nezakonitih deportacija i umiješanosti svih ili najvažnijih aktera deportacije iz MUP-a – niko od optuženih nije bio, ne samo degradiran ili kažnjen, već postupak utvrđivanja odgovornosti nije ni bio sproveden.
„Niko nije pokretao pitanje odgovornosti optuženih. Naprotiv, radi se o ljudima koji su dobijali povjerenje da budu na značajnim funkcijama, Milorad Ivanović generalni sekretar u Saveznoj vladi, dok je Branko Bujić bio poslanik najprije jedinstvenog DPS-a, kasnije SNP-a", kazao je Srđa Božović, ondašnji potpredsjednik Skupštine 1. oktobra pred Specijalnim sudom. „Boško Bojović je kasnije bio zamjenik direktora Uprave carina, Milisav Marković pomoćnik saveznog ministra unutrašnjih poslova", svjedočio je Božović. To nije konačan popis optuženih policajaca koje je Đukanovićeva vlada nagradila nakon deportacija. Na primjer: optuženi Radoje Radunović, šef SDB Herceg Novog, kasnije je postao savjetnik šefa SDB Crne Gore.
Sada su na sudsku odgovornost pozvana dvojica pomoćnika Pavla Bulatovića, koji su u hijerarhijskom lancu zauzimali ključne položaje: načelnik Službe javne bezbjednosti (SJB) i Milisav Mića Marković i načelnik Službe državne bezbjednosti Boško Bojović, ali ne i Nikola Nino Pejaković, za vrijeme deportacija zamjenik a od sredine 1992. ministar unutrašnjih poslova.
Do formiranja prve Đukanovićeve Vlade 15. februara 1991, Boško Bojović je bio načelnik CB Bijelo Polje a Nikola Pejaković načelnik CB Bar.
Obojica su, naravno uz Đukanovićevu saglasnost, u prvoj polovini 1991. dovedeni u Titograd za pomoćnike ministra Bulatovića. Pejaković je bio Đukanovićev ministar a Bojović šef SDB do maja 1995. godine.
Pejaković je sada važna karika Đukanovićeve teorije da nije postojala saglasnost Vlade niti ministra o deportacijama. U iskazu koji je maja 2008. dao sudiji Okružnog suda u Beogradu tvrdi da njegovo saznanje o deportacijama, „zvanično i nezvanično", potiče iz vremena kada je "neko od opozicionih poslanika, kroz institut poslaničkog putanja, tražio objašnjenje u Skupštini Crne Gore". Pejaković nije optužen a njegov iskaz je 9. jula pročitan pred podgoričkim Specijalnim sudom.
Optuženi Milorad Šljivančanin je na suđenju 26. novembra 2009. rekao da je „postojala ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade". Tvrdio je i da su „svi načelnici i komandiri u Crnoj Gori preko Biltena dnevnih događaja znali šta se događalo tokom prethodnog dana, ko je uhapšen i zbog čega".
Optuženog Milorada Ivanovića (proljeća 1992. načelnika CB Herceg Novi), Pejaković je predložio „tri-četiri mjeseca nakon ovog događaja (deportacija – prim.a) za pomoćnika ministra unutrašnjih poslova za opšte, upravne i ostale poslove". Ivanović je kasnije imao i karijeru kao sudija Višeg suda u Podgorici. Pejaković u iskazu oko deportacija tvrdi da se radi o „izuzetno časnom i čestitom čovjeka"
Ivanović se, međutim, našao na meti Momira Bulatovića nakon što je za Vijesti juna 2004. kazao da „naredbu o tom izručenju nijesam ja donio i osmislio, već je ista donijeta tadašnjem državnom vrhu Crne Gore".
Bulatović je uzvratio direktnom optužbom. „Policijska administracija u nekim gradovima, naročito u Herceg Novom, napravila je užasnu grešku", rekao je Momir Bulatović 2004. TV Hajatu jer navodno „nije kontaktirala MUP, već su slijedili logiku godinama korišćenu u regionu".
Ko laže? Premijer Đukanović, Momir Bulatović i Nikola Pejaković su saglasni da državni vrh o svemu pojma nije imao. Nasuprot njima je više iskaza svjedoka i optuženih da je državni vrh o svemu sve znao i kao dokaz navode jednu ili više depeša koje su stigle iz MUP-a u centre bezbjednosti.
Svjedoci koji su već dali iskaz na sudu ili u krivičnom postupku da su viđeli depešu/depeše, naloge Pavla Bulatovića su: bivši policijski inspektor Slobodan Pejović, bivši funkcioner MUP-a Milan Paunović; dva inspektora SDB-a, Božidar Nosović i Miomir Matanović tvrde da su znali da je ,,stigao neki telegram vezano za deportacije muslimanskog življa"; Milorad Šljivančanin u dokumentima iz 1992. pominje da su se deportacije obavljale ,,shodno depeši MUP RCG". Uglavnom, odgovornost državnog vrha za državni zločin deportacije, sve ove je godine bilo mnogo teže sakriti nego otkriti.


Vladimir JOVANOVIĆ

http://www.monitor.co.me/index.php?o...42&Itemid=2436

[Ćipur]

Momir Bulatović promenio životne navike

Momo više ne pije: Sad na bajsu znoj lije!


Da je saobraćajni udes koji je nedavno izazvao vozeći pijan pozitivno uticao na Momira Bulatovića da promeni životne navike svedoče i fotografije koje je naš paparaco napravio ovih dana.

Bivši predsednik Crne Gore i vlade SRJ usnimljen je u vožnji planinskog brzinca po Novom Beogradu, i to nedaleko od mesta na kome je prošlog meseca, propisno nacvrcan, svojom „folksvagen džetom“ napravio karambol.
Bulatović, maskiran naočarima za sunce, velikom brzinom prohujao je pored našeg fotografa, na osnovu čega se može zaključiti da je u odličnoj formi. Da podsetimo, 7. septembra oko ponoći, bivši premijer SRJ nije bio tako sportski nastrojen. Nakon što je odbio da uradi alko-test, policija ga je odvela na trežnjenje u policijsku stanicu, gde je proveo devet sati. Postupak je još u toku, a zbog ovog incidenta Bulatoviću preti kazna od 138.000 dinara, 16 negativnih poena i zabrana upravljanja vozilom do godinu dana zbog vožnje u pijanom stanju.
Inače, očevici su tvrdili da je Bulatović, iako vidno pijan i jedva stojeći na nogama, čitavu situaciju sa udesom prihvatio sa šalom i osmehom.

Odeš u kafanu, napiješ se, a onda te policija hapsi zato što si pio, a kako danas čovek da ne pije - rekao je uz osmeh Bulatović okupljenim novinarima te večeri. On je tada i negirao da je izazvao sudar, posle koga je hteo i da pobegne, ali ga je nekoliko taksista sprečilo u tome.
Da li je ovaj ozbiljan saobraćajni prekršaj bio razlog što je sa „džete“ prešao na bicikl, juče nismo uspeli da saznamo jer se Bulatović tokom celog dana nije javljao na svoj mobilni, kao ni na fiksne telefone.

Bivši predsednik i premijer

Bulatović je bio predsednik Crne Gore od 1990. do 1998. godine, kada ga je, nakon poraza od Mila Đukanovića na predsedničkim izborima, Slobodan Milošević imenovao za premijera SRJ.
Poznat je po svojoj knjizi „Pravila ćutanja“, u kojoj opisuje događaje kojima je prisustvovao tokom svog „boravka“ u političkom vrhu Srbije i Crne Gore, odnosno Jugoslavije.

S. Đ.

http://www.alo.rs/vesti/32014/Momo_v...ajsu_znoj_lije

[Ćipur]

[Ćipur]