[size=6]Piše: Momir Bulatović : PRAVILA ĆUTANJA [/size]



Dobri i loši momci


U TOM vremenu, evropska diplomatija preuzima štafetnu palicu rješavanja krize na prostorima eks-Jugoslavije. Vodeća uloga pripada Njemačkoj, iako se za posrednike i pregovarače biraju manje poznati predstavnici drugih zemalja. Sve je rađeno pod firmom "Pružanja dobrih usluga", ali se neumitno realizovao scenario američkih vestern filmova. Medijski i diplomatski stvara se nepopravljiva slika o "dobrim" i "lošim" momcima. Dobrima će se sve oprostiti. Neće se videti ni kada ubijaju golobrade pripadnike JNA po slovenačkim vrletima, niti kada protjeruju članove oficirskih porodica. Oni će biti dobri, ne zato što to stvarno jesu, već zbog toga što treba da posluže nekom cilju.

S druge strane se uvek projektuju "loši" momci kojima nikakva dela, činjenja ili uzdržavanja, neće pomoći da se o njima promeni slika. Ovaj scenario je urađen bez griže savesti, ili bilo kakvih emocija. Neko u ovoj igri je jednostavno morao da bude "indijanac".

ALI, to još ne znači ništa, pobuniće se neko dobronameran, koji se ne slaže sa ovom tezom. To kakve su nam uloge namijenili možda jeste tačno, ali nikako ne oslobađa obaveze da svi, a naročito "loši", ne urade sve da takvi stvarno ne bi bili. "Loši" su dužni da pokažu i dokažu da nisu takvi, ili da nisu svi takvi, kažnjavajući one iz svojih redova koji podržavaju sliku stvorenu o njima.

Naravno, ovo je u osnovi tačno i jedino ispravno. Ipak, ima jedna istorijska okolnost kada ova elementarna istina ne može biti operativna. Ona se vezuje uz građanski rat na teritorijama koje su već iskusile brojne krvave sukobe kroz istoriju. Kada su, u takvim okolnostima, unaprijed podeljene uloge zločinca i žrtve, nezavisno od stvarnih dešavanja, aktivira se spirala unutrašnjeg zla. "Loši" su već optuženi za brojna nedela pa, jedno više ili manje, po njihovoj logici, ništa ne mijenja na suštini. "Dobrima" se, zbog višeg cilja, štošta oprašta, a ekstremni slučajevi se podvode pod osvetu, koju niko ne odobrava, ali mnogi mogu da razumiju.

Rat, inače, kod ljudi razvija i najbolje i najgore osobine, s tim da ove druge često prevladaju i daju osnovna obeležja zbivanjima. Građanski rat među ljudima koji govore istim jezikom i pamte prethodne sudbine, mnogostruko potencira nataloženo i prikrivano zlo. Teško je ovo bilo objasniti uglađenim diplomatama koji su pohodili zemlju na ivici sukoba. Tek su retki bili u stanju da naslute strašne posljedice koje su se nadnosile nad ovim prostorima. NJihov glas je bio zaglušen bukom ostvarenja "tisućugodišnjih" zahtjeva za državom i nesuvislom pričom o nepomirljivosti civilizacijskih, kulturnih i religijskih razlika između naroda koji od postanka žive jedni pored drugih i među kojima može da vlada mir, samo ukoliko su ravnopravni i jednako uvažani građani etnički izmješanih područja.

TADAŠNJA Evropska zajednica imala je sredstvo za spriječavanje sukoba i građanskog rata. Ona je za to sredstvo znala. U više navrata je to od nje i traženo, ali se nije opredelila da ga primeni. Čarobna formula (možda je to najbolji naziv) bila je više nego jednostavna. Evropa je trebalo da kaže svima, predstavnicima jugoslovenskih republika i predstavnicima sukobljenih nacionalnih grupacija unutar pojedinih republika, da svi imaju jednaka prava i jednake izglede da se pridruže Evropskoj zajednici i postanu deo porodice evropskih naroda, što suštinski svi oni odavno već i jesu.

SFR Jugoslavija nije mogla naći rešenje za svoje unutrašnje sukobe i nagomilane federalno-konfederalne suprotnosti iz Ustava iz 1974. godine. S druge strane svi su isticali svoja evropska opredeljenja, što je značilo da su svi spremni da žrtvuju deo sopstvenog suvereniteta, radi dobrobiti koju pruža potpuna evropska integracija, dakle, zajednica mnogo većih razmera od tadašnje jugoslovenske. Računica i poruka se nametala sama po sebi. Ako ne možete zajedno u Evropu - trebalo nam je biti rečeno - onda to uradite svako za sebe, ali po istim pravilima i po usaglašenoj dinamici?!

Evropska zajednica, kasnije unija, imala je sličan primer u izgradnji evropske kuće. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Portugalija je bila suočena sa velikim unutrašnjim problemima. Evropska zajednica je, svim stranama, ponudila prihvatanje standarda i normi evropskog zajedništva i što skoriji prijem u svoje redove. Portugalija je dobila šansu i, srećom, iskoristila je. Podsjećao sam svakog svog sagovornika iz redova evropske diplomatije na ovaj primjer i tražio sličnu šansu za SFRJ. Svi su se oduševljeno slagali i isticali da djeluju u skladu sa takvom praksom, iako su mnogi radili potpuno suprotno. Efekti njihove diplomatije bili su slični djelovanju upaljača na bombi. Eksplozivni i ubojni djelovi eks-jugoslovenske bombe držali su se u neko inertnoj ravnoteži (straha, nemoći ili nečeg sličnog). Eksplodirali su kada je Evropa uskratila jednaka prava svima. Kada je Evropska diplomatija pokazala da rat daje rezultalte i da je pitanje krivice već vezano uz Srbiju, Crnu Goru i srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

JER, prljavi rat koji je vodila slovenačka vrhuška protiv jedinica JNA koje su bile poharane unutrašnjom izdajom i uskraćene za bilo kakav borbeni cilj, i te kako se isplatio. Neustavna i kriminalno-zločinačka akcija, nagrađena je međunarodnim priznanjem i uvažavanjem njenog "zalaganja za mir"!?! Kakvu drugu je poruku odatle moglo da izvuče hrvatsko vrhovništvo, osim da započne opšti rat protiv JNA. Što krvaviji, to brže do cilja - međunarodnog priznanja državne samostalnosti? Šta je preostalo bosanskim muslimanima osim da ponove isti scenario, ne obazirući se koliko će krvav biti, shvatajući da je rat sredstvo da budu priznati, pomognuti i sažaljeni? Da ostanu "dobri", ma koliko ih zaista ostalo, dok bi oni drugi i dalje bili dokazano "loši" momci.

Ova "kritika Evrope" najbolju potvrdu dobija u savremenim zbivanjima. Gotovo deceniju nakon prestanka sukoba na prostorima druge Jugoslavije, dešava se ono što je trebalo da se uradi na početku, pa da ne bude sukoba. Region je dobio novo ime (zapadni Balkan), sve države bivaju ohrabrene (diplomatski izraz za - primorane) da međusobno srađuju, kreiraju se uslovi za slobodan protok ljudi, dobara i kapitala. Svi donose moderne, evropske zakone, koji su u osnovi isti, budući da je svima isti cilj - članstvo u Evropskoj uniji.

U okviru ovoga je posebno karakterističan primjer Crne Gore. Krajem devedesetprve godine, Evropska zajednica je ukinula sankcije ovoj republici, u znak priznanja za doprinos tadašnjem mirovnom procesu. Sankcije su ostale samo prema Srbiji. Građani Crne Gore su, na referendumu iz marta 1992. godine, ubjedljivom većinom odlučili da nastave da žive u zajedničkoj državi (Saveznoj republici Jugoslaviji) sa republikom Srbijom. Evropska diplomatija, koja se snažno i aktivno protivila ovakvoj odluci, nagradila ju je ponovnim zavođenjem sankcija.


Otvorena vrata zločina

DESET godina kasnije, zbog promjenjenog odnosa političkih snaga, aktuelni crnogorski državni vrh deklariše težnju za punom državnom nezavisnošću. Značajna politička većina u Srbiji prihvata ovakvo opredjeljenje. Međutim, na scenu stupa evropski komesar za spoljne poslove i bezbjednost. Valjda opet pod pretnjom sankcija, crnogorski državni vrh odustaje od projekta samostalnosti i pravi konglomerat koji samo produžava unutrašnju agoniju, ne rješava ništa, osim što izlazi u susret evropskom diktatu. Čas ovakvom, čas onakvom, ali uvijek diktatu. Za tih deset godina u unutrašnjem državnom biću ni Crne Gore, niti Srbije, nije došlo do suštinskih promjena, koje bi opravdale ovakvu skokovitu evropsku diplomatiju.

Nije se, naravno, ni u samoj Evorpi i konceptu njenog zajedništva, mnogo toga suštinski promijenilo. Ostaje, dakle, kao jedina mogućost da se promijenila uloga koju je Evropa namenila cijelom ovom regionu i svakam njegovom posebnom dijelu. A, raspodjela uloga ne pripada glumcima (bolje reći statistima), ma koliko oni bili sposobni, dobronamerni ili nadareni. To pravo pripada režiserima.

SVA ova razmišljanja nisu pokušaj prebacivanja krivice. Ona ne pretenduju ni da otkriju neku zavjeru, ili način funkcionisanja odnosa unutar Evropske unije. Političari iz malih država, nikad neće biti u stanju da ocijene motive i predvide odluke državnika velikih zemalja, posebno ne one koje se odnose na njihove zemlje i sudbine. Još je davno Vinston Čerčil rekao da je privilegija velikih da ne moraju da se drže datih obećanja. U skladu sa tim je bio stav Velike Britanije da neće priznati odluke koje su posledica jednostranih akata.

U slučaju krize u SFRJ, to je značilo da neće priznati samostalnost Slovenije, sve dok ne bude pronađeno cjelovito političko i diplomatsko rješenje za region. Međutim, ona je to uskoro uradila. Javno je obrazloženo da je tako postupljeno u skladu sa ustupcima koje joj je NJemačka ponudila u pogledu poljoprivrednog budžeta Evropske zajednice. Sa ovih prostora se tome niko ne može ni suprotstaviti, niti je to ko mogao predvidjeti. To su njihovi odnosi u svoj uzajamnoj složenosti. Na ove prostore samo stignu posljedice međusobnog prebijanja dugova i potraživanja velikih i moćnih. Posljedice, naročito kada su nepovoljne, jedino su i isključivo naše.

Male države mogu da opstanu samo ukoliko postoje jasna i opšteprihvaćena pravila međunarodnog ponašanja. Kada postoje pravila, ima i nade da se predvide tokovi i posljedice koje utiču na njih. Kada pravila nema, onda one zavise od kombinacije dobre ili loše konstelacije odnosa moćnih. Mnogo puta sam se na mirovnim konferencijama i međudržavnim susretima sjetio afričke poslovice - "Trava strada i kad se slonovi tuku i kada vode ljubav".

DAKLE, kada su na ovim prostorima najviše trebala pravila međunarodnih odnosa njih je bilo najmanje. Bipolarna struktura sveta već je bila prošlost, a globalizacija, kao novo ime za dominaciju jedine supersile, nije previše žurila da uopšti nove obrasce poželjnog ponašanja.

U takvim opštim prilikama čini se da su jedini došli na svoje nacionalšovinisti, klerofašisti, vjerski fanatici, lokalne kabadahije i najgori kriminalci, ubice i sadisti. Vrata za zločine i zvjerstva bila su otvorena. Rat koji nije bio spriječen, pokazao je svoje užasno lice. Naravno, svaki zločin ima ime svog izvršioca i nalogodavca i njih treba otkriti, a počinioce kazniti.

Pitam se samo, da li to važi i za one glavne majstore ratnih igara? Za one koji stvaraju uslove u kojima se razbuktaju najniže ljudske strasti? Za one koji kao u nekoj šahovskoj igri, zarad dolara, nafte ili nečeg sličnog, žrtvuju čitave države i narode?

Pitam se, iako znam odgovor. Bojim se da svi znaju odgovor i posebno se bojim da su se mnogi sa njim pomirili.

U skladu sa onom američkom poslovicom - "Kad već ne možeš da ga pobijediš, ti mu se pridruži", ostale republike su primjenjivale ista sredstva. Crna Gora je, na ovaj način privremeno riješila dosta svojih gorućih privrednih problema. Ali, u njenom slučaju, bilansno se radilo o malim sredstvima koja nisu proizvodila veće monetarne poremećaje. Kada je to uradila Srbija, posljedice su već bile očigledne.

PRVI su o njima javno progovorili predstavnici Slovenije, optužujući Srbiju da je upala u monetarni sistem zemlje. Afera je bila zaglušujuća. Slovenija se postavila u ulogu branioca Jugoslavije i ponašanje rukovodstva Srbije dopisala u dugačku listu razloga zbog kojih više ne žele da žive u istoj državi. Suština buke se, ipak, svodila na ljutnju što im je ugašen jedan bogat izvor besplatnih sredstava kojima su se pripremali za državnu nezavisnost.

Ekonomski ratovi su preteče, ili bolje rečeno, sastavni deo pravih ratova. Oni su nastavljeni za sve vrijeme jugoslovenske krize, posebno posle formalnog priznanja državne nezavisnosti bivših jugoslovenskih republika. Štampanjem nacionalnih valuta u Sloveniji i Hrvatskoj, jugoslovenski dinar je izbačen iz upotrebe, ali je fizički ostao u njihovim monetarnim institucijama. Raznim (švercerskim) kanalima, on je vraćen na prostor Savezne Republike Jugoslavije, gdje je korišćen za kupovinu deviza koje su, opet, dolazile u njihove devizne rezerve.

Naši vladini eksperti su izračunali da je na ovoj operaciji, samo Republika Hrvatska, iznijela sa ovih prostora 2,4 milijarde američkih dolara. Kasnije, nijedna republika nije pristala da, kroz sporazum o sukcesiji (podjeli prava i obaveze iz prethodne dražve) kompenzuje to što nije postupila u skladu sa međunarodnim standardima i Narodnoj banci Jugoslavije legalno vratila dinare koji više nisu bili u upotrebi.

POD PATRONATOM PREMIJERA

DRŽAVNA kriza se prvo odrazila na ekonomsku sferu. Još uvijek je bila jedinstvena valuta na svim prostorima, ali više nije postojala centralna kontrolna funkcija Narodne banke Jugoslavije i Službe društvenog knjigovodstva. Tako su, najprije Slovenija i Hrvatska, dobro naplatile svoja politička zalaganja za nezavisnost od Beograda. Sistem koji je primenjen bio je krajnje jednostavan, zato što je bio nezamislivo drzak. Bilo je dovoljno da se na svoje račune (bilo budžeta, bilo neke firme) upiše novo stanje. Najčešće su dodavane nule na kraju, što je raspoloživu sumu novca, po pravilu ustostručavalo. Sa takvim stanjem sticalo se pravo da se povlače sredstva od NBJ, koja nije imala fizičke mogućnosti da provjeri kako je došlo do promjene iznosa sredstava na tim računima. Hrvatska se, uz to, tada "specijalizovala" i za kupovinu strane valute iz deviznih rezervi zemlje, po važećem, a nerealnom kursu. U tome im je obilato pomogao ondašnji savezni premijer Ante Marković, koji je istovremeno odbijao slične zahtjeve poslovnih banaka iz drugih jugoslovenskih republika. Pamtim da je samo u jednoj transakciji "Zagrebačka banka" kupila 400 miliona US dolara.


Tuđman ne drži reč


POSLE velikog i teškog oružanog incidenta u Pakracu došlo je do sukoba i u rejonu Plitvičkih jezera. Tim povodom, odražana je hitna sjednica Predsjedništva SFRJ, u poslije podnevnim časovima tog istog dana, 31. marta 1991. god. Predsjedavao je Borislav Jović. Učestvovali su i Ante Marković, predsjednik SIV, i general Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.

Bio je pozvan i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ali on se nije usudio doći u Beograd. Šuškalo se da je bio uhapšen.

Gen. Kadijević je opširno i uopšteno informisao o dotadašnjim događajima. Ili tada nije znao, ili nije htio da kaže da je sukob bio veoma oštar i da su hrvatske snage kod Plitvica pretrpjele velike i teške gubitke. On je podsjetio na ranije oduke Predsjedništva i ovlaštenja koja na osnovu njih ima JNA. Svi članovi Predsjedništva, uključujući i Stjepana Mesića, bili su za to da se odluke i naređenja ispoštuju. Svi su znali da se dalji sukobi mogu izbjeći samo ukoliko Tuđman naredi da se povuku njegove policijske snage. Ali, on nije bio tu, a Mesić ga, navodno, nije mogao telefonom ubijediti da donese takvu odluku.

Da bi se napravio još jedan pokušaj dobre volje, na predlog Ante Markovića, određena je delegacija za sastanak sa Tuđmanom, odmah, te iste večeri u Zagrebu. U delegaciju su predloženi Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (BiH). Na moje iznenađenje, predloženo je da i ja budem u njenom sastavu. Na početku sam mislio da je u pitanju šala, a onda sam i sam prihvatio argumente koji su govorili u prilog ovom predlogu. Naime, obrazložio je general Kadijević, ozbiljnost poruke koju treba prenijeti, dopunski će pojačati i moje prisustvo, budući da sam nedvosmisleno bio na potpuno suprotnoj strani od Tuđmanove politike. Kada bih sada ponovo odlučivao o istoj stvari, ne bih bio siguran da bih, kao onda, bez razmišljanja otišao u Zagreb.

Predsjedništvo SFRJ je napravilo pauzu, a delegacija je sjela u specijalni avion. Dogovoreno je bilo da posjeta bude tajna. U tada povišenoj temperaturi to je svima odgovaralo. Posebno je na tome insistirao hrvatski predsjednik.

Zagreb je te martovske večeri ličio na zamrznuti grad. Ili je to tek izgledalo iz automobila koji je sumanuto jurio pod snažnom policijskom pratnjom. Megafon iz prvih kola je upozoravao sve vozače da se ne kreću, a oni su zaista bili nijemi i nepokretni. Prošlo mi je kroz glavu da ovakva disciplina jednostavno ne bi bila moguća u Podgorici ili u Beogradu. Ovdje su čak i pješaci stajali dok je "eskort" tutnjao pored njih.

Banski dvori, sjedište predsjednika Republike Hrvatske, predstavljali su raskošno uređenu tvrđavu. Možda je baš zbog tog sjaja, inače uvijek besprekorno obučeni Tuđman, izgledao neuobičajeno blijed. Odavao je utisak umornog i ispijenog čovjeka. Tek kasnije sam shvatio da je, u stvari, bio veoma uplašen.

Na početku se obratio meni, zahvalio se što sam došao, dodavši da zna koliko je to za mene bilo teško. "To ne možete ni da naslutite", pomislio sam, ali nisam izgovorio. Umjesto toga, kurtoazno sam rekao da to nije ni važno, ukoliko bude od koristi i doprinese da se ne gine uludo, bilo sa koje strane.

Razgovor nije trajao više od jednog sata. Sporazum je postignut. Hrvatske snage neće nastaviti svoje aktivnosti u rejonu Plitvičkih jezera. U samom razgovoru nisam mnogo učestvovao. Nije ni bilo potrebe da se posebno ubjeđujemo. Prilikom pozdravljanja, Tuđmanu sam kratko rekao da je odlučio hrabro i pametno.

Ali, jedan drugi detalj zaslužuje pažnju. Odmah po dolasku u Banske dvore i susretu sa Tuđmanom, pojavio se kamerman i počeo da snima. Prvi se pobunio Vasil Tupurkovski i podsjetio Tuđmana na dogovor oko karaktera sastanka. Ovaj je rekao da je to njegov lični snimatelj i da se snimci prave samo zbog njegove dokumentacije i svečano nam dao riječ da snimak neće biti objavljen.

Posle sastanka otišli smo na aerodrom. Ulazeći u avion čuli smo da hrvatski državni mediji emituju vijest da je delegacija Predsjedništva SFRJ posjetila Tuđmana. Intonacija je bila da je do posjete došlo zbog njegove snage, odnosno slabosti federalnog vrha koji ne može da funkcioniše bez njega. Očigledno, riječ predsjednika države nije "držala vodu" ni pun sat vremena. Time je, za mene, bilo riješeno i pitanje kako će Tuđman ispoštovati ostale obaveze koje je na sastanku preuzeo.

Ipak, po dolasku u Beograd, nastavljena je sjednica Predsjednitšva SFRJ. Obavijestili smo o Tuđmanovoj odluci da naredi povlačenje policijskih snaga. Predsjedništvo SFRJ, na osnovu toga, naredilo je prekid vatre jedinicama JNA i utvrdilo plan konkretnih aktivnosti na smirivanju ovog kriznog žarišta.

Nepuna dva dana kasnije (2. april) jugoslovensko Predsjedništvo je konstatovalo da hrvatska strana nije ispoštovala svoju odluku o povlačenju, pa je, još jednom, javno zahtijevalo od rukovodstva Hrvatske da svoju odluku o povlačenju svih snaga koje su na područje Plitivca došle sa strane, sprovede do 15 časova, 2. aprila 1991. godine. Predsjedništvo je naredilo jedinicama JNA da se angažuju na održavanju reda i mira na području Plitvica, sve dok se ne postigne politički dogovor o rješenju nastalog stanja.

Konačno, sukob nije bio spriječen. Nažalost, nalazili smo se tek na početku.

NEUSPEŠAN TIM

SJEDNICE Predsjedništva su, po pravilu, zatvorene za javnost. Na njima se snima svaka izgovorena riječ. Stenogrami imaju zaštitu - "državna tajna", a javno se saopštava samo osnovna poruka sadržana u nemuštim službenim saopštenjima. Javne su, takođe, bile i naknadne interpretacije pojedinih učesnika. One, naravno, najčešće nisu bile istinite, budući da su bile usmjerene prema jačanju govornikove pozicije pred svojim biračima. Mnoge od tih stenograma čuvam u ličnoj dokumentaciji. Tek ponekad smognem snage da ih uzmem u ruke i ovlaš prelistam. Nijednom se nisam zastidio u susretu sa mojim riječima koje su tamo zabilježene. I danas mi se čini da nije moglo da se kaže ništa bitnije bolje, ili drugačije. Ali, svaki put se postidim zbog ukupnog utiska koji ovi, već zaboravljeni papiri, rađaju u meni. Bio sam dio jednog neuspješnog tima, skupine ljudi po svemu nedoraslih poslovima koji su im zapali u udio. Jedni nisu htjeli da sporazum bude postignut. Drugima je bilo rečeno da nikako ne dozvole da do njega dođe. Treći nisu znali kako da se sporazumiju čak i na onim pitanjima koja su mogla biti nesporna...


Miris rata u Bosni


SASTANAK u Vili "Stojčevac" kraj Sarajeva je održan 6. juna 1991. godine. Rasprava je trebalo da bude vođena o zajedničkom predlogu predsjednika Izetbegovića i Gligorova. Pod naslovom "Platforma o budućoj jugoslovenskoj zajednici", oni su napravili kompromisni predlog. NJegovu osnovu je predstavljao stav da suverene jugoslovenske republike formiraju državnu zajednicu koja bi imala međunarodno-pravni subjektivitet, iako bi izvorni subjektivitet pripadao republikama(!?) Materijal je ambiciozno (na osam strana) razradio ovaj pokušaj kompromisa. Sve je to zvučalo primamljivo, iako se osjećalo da se radi o spajanju nespojivih elemenata, odnosno da je primjena ovakvih rješenja suštinski nemoguća.

Budući da je ovaj dokument publikovan, novinari i ukupna javnost dali su mu tretman posljednje šanse. U mnogim glavama je bilo ubjeđenje da ko ne prihvati ovaj kompromis, snosi odgovornost za sasvim izvjesnu eskalaciju međunacionalnog nasilja. Očekivalo se, takođe, da dokument glatko odbijemo predsjednik Milošević i ja, jer su to već uradili srpski članovi Predsjedništva BiH, glasajući protiv na sjednici na kojoj je predlog utvrđivan. Iz ovoga su se rodile i polujavne prijetnje prema nama dvojici. Čak su i neke lokalne novine licitirale sa mogućnošću atentata.

Naše službe bezbjednosti su ovo shvatile ozbiljno. Predložen je poseban režim putovanja, i mi smo pristali na njega. Ja sam u Sarajevo stigao sa dva obična automobila, a avion crnogorske vlade je letio bez putnika i korišćen je samo za povratak. Slobodan Milošević nije došao kolima, kako je bilo očekivano, već avionom savezne vlade. Kao i prije, tako i mnogo puta poslije toga, radilo se o rutinskoj predostrožnosti, na koju se čovjek navikne i više ga posebno ne opterećuje.

Obezbjeđenje bosanskog MUP-a je, međutim, bilo neuobičajeno jako. Čak zastrašujuće. Policijski psi, dugo naoružanje i blještavi sjaj mesinga iz rezervnih okvira automatskih pušaka svuda prisutnih čuvara, kao da su širili miris predstojećeg rata. Na to nismo mogli biti imuni ni mi koji je trebalo formalno da ga spriječimo.

Neposredno prije sastanka, razmijenio sam nekoliko riječi sa Slobodanom Miloševićem. Povodom ovog predloga nismo ranije razgovarali. Saopštio mi je da je Platforma, po njemu, zbrkan i konfuzan dokument, da je on neće prihvatiti i izrazio očekivanje da i ja to isto uradim.

Odgovorio sam da slično mislim o dokumentu, ali da sam odlučio da ga podržim i založim se za njegovu primjenu. Savjetovao sam da i on uradi isto. Moji razlozi su bili: Predlog je predstavljao mehanički kompromis federalnih i konfederalnih rješenja. Sem toga, zagovarao je legalizam, usljed čega su federalni elementi (koji nama odgovaraju) mogli biti primenjivi, a konfederalni su bili u zoni koju je tek trebalo dogovarati. Predlog je, nadalje, sadržavao rokove za realizaciju (jedna do pet godina), što je nama posebno odgovaralo, jer se, na taj način, odlagala realizacija već donesenih odluka o proglašenju nezavisnosti nekih republika i sukobi koji su visili u vazduhu. Posebno je bilo važno da se predlog prihvati zbog lociranja krivice. U ovako užarenoj političkoj atmosferi, ko odbije kompromis, biće označen krivcem za sve i svašta. Bio sam potpuno siguran da, ako mi prihvatimo i podržimo dokument Izetbegovića i Gligorova, Tuđman i Kučan to neće moći da urade. Pa, ako je neka stvar već osuđena na neuspjeh, završio sam logiciranje, zašto da to bude formalno zbog nas, a ne nekog drugog?

Imao sam utisak da je Milošević ideju uhvatio u letu. Na sastanku, poslije uvodnih obrazloženja, prvi se izjasnio Tuđman. Rekao je da ovaj dokument polazi od suverenosti republika, čemu Hrvatska teži, te je stoga za njega prihvatljiv. Tražio je da se odmah izjasne Milošević i Bulatović, jer ako su oni (vidjelo se da to očekuje) protiv, onda je bolje da se ne gubi vrijeme.

Kada je Milošević prihvatio Platformu ("kao dobru osnovu za dalji rad"), Tuđmanu nije ostalo ništa drugo nego da, naknadno, povuče svoj prethodno dati pristanak. Moja pretpostavka se pokazala tačnom. Ovdje se uopšte nije radilo o postizanju sporazuma, već samo o lociranju krivice za njegov izostanak. Uprkos tome što je sve bilo jasno, ulagao sam veliki, a besmislen napor, da svi prihvate ovo kompromisno rješenje. To nije imalo smisla iz jednostavnog razloga što Slovenija i Hrvatska nisu željele ništa drugo osim pune samostalnosti i međunarodnog priznanja.

Riječi upozorenja na posljedice, nisu ostavljale nikakvog traga. Alija Izetbegović je, gotovo vapijući, upozoravao:

"Koliko mogu da procijenim, sve druge alternative osim kompromisa, vode u neizvjesnost koja će trajati nekoliko godina na ovim prostorima, i mislim da niko nije u stanju da procijeni kakav bi bio ishod svega toga. Jer je ogroman broj sila i faktora u igri, i držim da niko od nas ne bi mogao da procijeni šta bi se, na kraju krajeva, dogodilo.

Ali, jedna je stvar sigurna, da bismo ušli u fazu neizvjesnosti u Jugoslaviji, na ovim terenima, i s obzirom na to da je svijet naoružan, nažalost, došli bismo u situaciju oružanih konfrontacija. Što se tiče BiH, imam utisak da čak ni oni koji su naoružali svoje narode ne bi imali više kontrole nad njima. To se i sad pokazuje. U nas se događa da na planinama naoružani ljudi susreću civile i ne ponašaju se više kao policija, nego kao obični razbojnici. Imali smo dva-tri takva upozoravajuća incidenta. I po odnosima masa, stranaka, vođstva, imam utisak da neke stranke gube kontrolu nad ljudima i da će se potpuno oteti kontroli. Bilo kakvoj racionalnoj kontroli. Ja se sjećam slika iz Bejruta u kojima se vidi kako mladići obučeni u one džinsove, jednostavno pucaju nasumice. Zaustave auto i po svojim kriterijumima hapse ljude, tuku, itd, itd.

Krajnje je vrijeme da takav trend zaustavimo. A on će se najvjerovatnije dogoditi. Jer, nisam siguran da ćemo imati kontrolu nad svim tim.

Možemo, još, da uradimo nešto da spriječimo takav razvoj stvari i kada štampa kaže da je to krajnji momenat, najvjerovatnije pogađa dobro stvari. To je krajnje vrijeme da se u tom pravcu nešto uradi."


Dežela svojim putem


ARMIJA je bila i veoma značajan faktor političkog uticaja. U jednopartijskom sistemu imala je posebnu organizaciju Saveza komunista, koja je imala direktan pristup partijskom federalnom vrhu. Svi uticajniji političari nastojali su da imaju što bolje odnose sa Generalštabom, što je ovome davalo realnu političku snagu i uticaj. Između političara i generala formirana je svojevrsna intersna simbioza u kojoj nije bilo lako odrediti ko na koga utiče, ko vodi, a ko biva vođen. Generalima se sviđalo da budu političari. Političari su voljeli da izigravaju generale. Istine radi, treba reći da je ovaj proces prisutan u svim državama i svim vojskama svijeta. Polovi moći se uvijek privlače da bi bili jači. međutim, u SFR Jugoslaviji ovo je bilo posebno izraženo zbog ekonomske snage armije i jednopartijskog sistema. Rječju, stanje je bilo na potpuno suprotnom kraju onoga što se moderno naziva "civilna kontrola vojske".

U takvim okolnostima, JNA je upala u politički kovitlac nastao rušenjem jednopartijskog (komunističkog) sistema i cijepanjem federacije po republičkim (ali, ne i po nacionalnim) granicama. Reakcija je, očekivano, bila prvo politička. Generali su branili Savez komunista Jugoslavije, a kasnije i sami učestvovali u pravljenju političke partije pod nazivom "Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju". Budući da ovaj donkihotovski pokušaj nije ostavio bitnijeg traga na političkoj sceni, JNA se morala opredjeljivati između dominantnih političkih opcija. Poput same države čija je ona vojska bila, JNA se počela cijepati, takođe, po nacionalnoj liniji. Ona je, u isto vrijeme, predstavljala kadrovsku bazu za formiranje novih paravojnih i paramilitarnih organizacija koje su sve češće ulazile u sukob sa dijelovima njenih komandi i jedinica.

Političke podjele koje su rezultirale "etničkim čišćenjem" Armije, bilo je najgore što joj se moglo desiti. JNA je, upravo, stvarana i izgrađivana na principima "bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti". Stoga, nije mogla da se izbori sa "virusom" koji je razjedao osnove njenog postojanja. Jer, i tamo gdje nacionalna podjela nije izvedena do kraja (dugo su na komandnim mjestima ostali generali iz Slovenije i Hrvatske, čak i kada su se njihove matične republike sukobile sa JNA), preispitivani su stvarni motivi zbog kojih su ostali u njoj i rastao je crv sumnje u moguću izdaju.

Konačno, jugoslovenska armija je bila obučavana da zemlju brani od spoljnje agresije. Gotovo da nije bilo planova kako da se postupa u pogledu unutrašnjih pobuna širih razmjera, ili samog građanskog rata. A ono što vojska ne planira i ne provježba, ona ne zna da uradi.

Sve je ovo dovelo do toga da se Jugoslovenska narodna armija, u najodsudnijem trenutku postojanja jugoslovenske države, nađe u ulozi džina na koljenima. U njenom posjedu, istina, još je bila moćna toljaga, sa kojom je mogla da par puta zavitla. Ali iz njenih ruku nepovratno je iščilila snaga. NJena moć je sve više bila na riječima, a njene riječi više nisu imale presudnu moć.

KLJUČNI momenat u kojem je JNA pokazala svoju nesposobnost da očuva ustavni poredak zemlje i spriječi sve jednostrane i protivpravne radnje, ma od koga dolazile, bilo je usvajanje amandmana na Ustav Republike Slovenije. Radilo se o čistom secesionizmu. Toga su morali biti svjesni i sami poslanici slovenačkog parlamenta, jer nigdje u svijetu ne bi bilo dopušteno da se jedna složena, višenacionalna zajednica jednostavno razbije bez obzira na posljedice. Ipak, oni su bili odlučni da svoj posao dovedu do kraja.

Posao JNA je bio da ih u tome spriječi. Ne da ih prisili da ostanu u SFRJ (jer, tada, niti su oni željeli da ostanu sa nama, niti mi da ih zadržavamo), već da samostalnost ostvare na pravno valjan način, ostvarujući svoja prava, ali i poštujući obaveze prema drugima. Na političku silu slovenačkog establišmenta, moglo se odgovoriti jedino drugom silom. Od generala Kadijevića i generalštaba JNA traženo je (bio sam među zagovornicima tog stava) da naredi desant 63. padobranske brigade i blokira Skupštinu Slovenije, kako bi je spriječio da donese protivustavne odluke. Ovo, upozoravali smo, nije bilo čija volja, već odluka koju nalaže Ustav i zakoni zemlje koja ima pravo da se brani.

Kadijević se bojao žrtava koje bi ovakva akcija proizvela. Ne sporeći rizik, kontraargument je bio da bi žrtve bile neuporedivo manje od onih do kojih će neminovno doći, ukoliko se zemlja raspadne zbog niza protivpravnih radnji koje izvjesno vode u građanski rat. Kadijević je ostao uporan i nije uradio ništa.

KASNIJE je JNA, opet suprotno izričitoj volji političkog rukovodstva Crne Gore i Srbije, po naređenju Ante Markovića, predsjednika SIV, ušla u vojni obračun sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom. U tom blickrigu se propisno obrukala, pretrpjela teške gubitke u ljudsvu i, što je valjda bio poseban cilj, pokazala svu svoju nesposobnost. Otada se riječ izdaja uvukla u glave mnogih ljudi koji su sa užasom gledali golobrade momčiće, regrute JNA, koji su bez prave komande i jasnog cilja, bez municije i sa neispravnim naoružanjem, bili statisti predstave u kojoj je "pobjedu odnijelo slovenačko oružje". I sada mi je muka kad se prisjetim tog poniženja. Posebno kada je trebalo da, kao predsjednici republika, molimo svog slovenačkog kolegu Milana Kučana da pokaže milost prema zarobljenim pripadnicima JNA iz naših republika.

Ovo je bio javno postavljen uslov da bi se uopšte saznalo za njihovu sudbinu, a kasnije i da bi bili pušteni na slobodu. U Crnoj Gori nismo čak ni znali koliko je naših momaka u Sloveniji. Oni su, po nama, bili u JNA i na teritoriji Jugoslavije. Bila su nam potrebna puna dva dana da iz opština dobijemo podatke da se više stotina naših građana nalazi u slovenačkom zarobljeništvu. U isto vrijeme, na crnogorskom primorju je boravilo više grupa turista iz Slovenije, koji nisu imali ni najmanju neprijatnost zbog ovog prljavog rata. Progutao sam knedlu, pisao Kučanu i javno ga molio da oslobodi pripadnike JNA iz Crne gore.

Ovim povodom smo ušli u žestoki sukob sa armijskim vrhom. On je bio iza scene i dobro skrivan od javnosti. Razlog je jednostavan. Koliko god smo bili nezadovoljni sa JNA, ona je bila oružana sila koja se suprotstavljala novoformiranim nacionalnim paravojskama. Uz to, težili smo istom cilju - očuvanju Jugoslavije, i taj je cilj opravdao kompromise na koje smo pristajali.

VOJNA ELITA

JNA je razvijala namjensku industriju (proizvodnja oružja i transfer vojne opreme) prema nesvrstanim zemljama, odnosno zemljama trećeg svijeta. Vremenom, ova je djelatnost postala izrazito profitabilna, naročito za armijsku elitu koja je vodila ove poslove zakopane pod pečatima državnih i vojnih tajni. Unutar zemlje, JNA je imala niz privilegija (pogodnosti u radnom stažu, poseban sistem zdravstvene zaštite...) koje su zapošljavanje u njoj činile dodatno atraktivnim.


Prva žrtva istina


STARA je istina da u ratu, uvijek, prva strada istina.
Tako su i zbivanja oko Dubrovnika imala svoje dvije dimenzije. Jedna je bila u realnoj ravni, određena stvarnim događajima i vojnim operacijama. Druga je bila virtuelna, stvorena zbog ogromne gladi svjetskih medija povodom ratnih aktivnosti na obodu grada koji spada u bisere svjetske baštine i kulture.

Hrvatskoj vladi, koja se borila za simpatije svjetske javnosti, ništa nije moglo bolje odgovarati od dramatizacije opsade ovog grada, koja je nazvana "napadom na Dubrovnik". Međutim, sve se dešavalo pred uključenim kamerama svjetskih mreža i stalno prisutnim nenaoružanim posmatračima Evropske zajednice. Bio je to pravi mali, moderni televizijski rat.

Tako je, odmah po početku opsade grada, gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić (12. oktobra 1991. god.) izjavio pred TV kamerama da je na Dubrovnik sručeno 15.000 granata. Ta vijest je obišla i uznemirila svijet.

SUTRADAN, održan je sastanak predstavnika JNA, čelnika dubrovačke opštine i predstavnika Posmatračke misije EZ, u mjestu Močići iznad Cavtata. Član posmatračke misije Adrijan Stinger se poslije sastanka obratio novinarima i pozitivno ocijenio sastanak. Novinari su ga pitali da prokomentariše izjavu gradonačelnika Dubrovnika o projektilima koji su ispaljeni na ovaj grad. On je odgovorio da mu "nije poznato" da je na grad palo 15.000 granata, iako živi u Dubrovniku. Hotel "Argentina" u kojem je bila smještena posmatračka misija EU je praktično sastavni dio starog grada.

Druga krupna neistina krila se u broju branilaca Dubrovnika. Tvrdilo se da je Dubrovnik i područje oko njega branio veoma mali broj ljudi. Međutim, u proglasu ministra odbrane Republike Hrvatske Gojka Sušaka, koji je objavio hrvatski radio 10. novembra 1991. godine se doslovno kaže: "Svi građani dubrovačke opštine, koji nisu mobilisani u hrvatsku vojsku, civilnu zaštitu i nemaju radnu obavezu, dužni su odmah javiti se u Sekretarijat za odbranu općine, odnosno tijelima i pravnim osobama kod kojih imaju ratni raspored". U Proglasu ministra Sušaka, takođe, stoji da su svi vojni obveznici u evidenciji Sekretarijata za odbranu u Dubrovniku koji trenutno borave u drugim opštinama, dužni da se prijave tijelima za poslove odbrane opštine u kojoj se nalaze "radi evidencije i uključivanja u odbrambeni sustav Hrvatske".

Po izvještajima Rojtersa (od 25. oktobra), UNESKO je apelovao na "zaraćene strane u Jugoslaviji da se povuku iz istorijskog grada Dubrovnika" i da poštuju kulturno naslijeđe zemlje. UNESKO je namjeravao da uputi svoju delegaciju u Dubrovnik. Jugoslavija je prihvatila ovu misiju u želji da, još jednom, potvrdi iskrenost njenih stavova.

ZA vrijeme ratnih operacija (28. oktobra 1991. godine) Dubrovnik je obišlo više od stotinu domaćih i inostranih novinara. U Dubrovnik su došli brodom "Argus" pod zastavom međunarodnog Crvenog krsta. Dolazak novinara je organizovala Komanda JNA sa sjedištem u Herceg Novom. Svi izvještači su konstatovali da Dubrovnik nije pretrpio veća oštećenja, naročito ne Stari grad i zidine, objekti pod zaštitom UNESKO.

Istoga dana, "Bi-Bi-Si" i "Skaj televižn" iz Londona objavile su spremnost dubrovačkih vlasti da prihvate uslove koje je JNA postavila na pregovorima sa predstavnicima Dubrovnika. Oni navode da u gradu ima dvije hiljade gardista i popriličan broj stranih plaćenika. Britanske stanice, međutim, javile su da hrvatska vlada odbija svaku pomisao na napuštanje Dubrovnika, te da je zbog toga situacija krajnje napeta i neizvjesna. Prema informacijama Bi-Bi-Si, jedinice JNA pomjerile su se u toku dana i nalaze se kod hotela "Belvedere", na kome se vijori jugoslovenska zastava. Ova stanica je ocijenila da Hrvatska sada pokušava da vojni poraz pretvori u političku pobijedu apelima da se Dubrovnik spasi od razaranja.

U javnosti je posebno upotrebljavan podatak da je Dubrovnik izuzetno teško bombardovan 6. decembra 1991, kao i da je to bio posljednji dan u kojem su Starom gradu nanesena velika oštećenja. JNA je odmah sutradan demantovala istinitost ovih tvrdnji.

JNA je nakon toga, ponovo, organizovala obilazak novinara koji su mogli u samom Starom gradu da vide efekte tog tzv. "užasnog bombardovanja". Crnogorski dnevni list "Pobjeda" u broju od 16. decembra donosi fotoreportažu svojih novinara koji su, među ostalima, obišli Dubrovnik. Izvještači su ponovo konstatovali da ima pojedinačnih oštećenja, ali da su ona u potpunoj nesrazmjeri sa propagandnom bukom hrvatskih vlasti.

Primjer Cavtata najbolje pokazuje pravi smisao vojne intervencije JNA, s jedne strane, i propagande hrvatskih vlasti, s druge. Naime, jedinice JNA su ušle u Cavtat (15. oktobra 1991. godine u 11 sati) i to bez ijednog ispaljenog metka. Lokalne vlasti su prihvatile saradnju sa komandom JNA i ovo mjesto (drugo po veličini od svih mjesta na dubrovačkoj rivijeri) nije pretrpjelo ni najmanje razaranje. Upravo iz razloga što iz mjesta niko nije djelovao vatrenim oružjem na jedinice JNA. JNA nije "okupirala" Cavtat, već su se jedinice odmah povukle, omogućavajući da civilni život teče gotovo normalno. Najveći broj sastanaka JNA, dubrovačkih vlasti i posmatračke misije EZ održan je upravo u Cavtatu.

Ponuda da JNA postupi kao u Cavtatu data je dubrovačkim vlastima. Ona je suštinski štitila Dubrovnik. U njoj se kaže da JNA ne namjerava da uđe u Dubrovnik, već samo da razoruža (uz prisustvo posmatrača EU) nelegalne formacije. Kada se, dakle, obezbijedi da na JNA ne bude pucano iz Dubrovnika, prestaje svaki razlog da JNA puca prema Dubrovniku. Vlada u Zagrebu nije dozvolila da lokalne vlasti prihvate ovaj predlog. Oni su željeli da Dubrovnik ostane njihov adut za dalju međunarodnu podršku i propagandni rat.


Sloba menja stav


PETA vanredna sjednica Skupštine Crne Gore održana je 17. oktobra 1991. godine sa početkom u 16 sati i uz direktan televizijski prenos. Predmet razmatranja je bio tokom dana prispjeli sveobuhvatni sporazum koji je, u ime Konferencije u Hagu, uputio Lord Karington. Da bi sve stranke imale priliku da prouče prispjeli dokument, zasjedanje je počelo u poslijepodnevnim satima, iako je plenarna sjednica Konferencije u Hagu bila zakazana za sutra ujutro.

U uvodnom izlaganju (trinaest kucanih strana) parlamentarnu i ukupnu javnost sam upoznao sa stavovima koje je Predsjedništvo Crne Gore, kao kolektivni šef države, zauzelo u odnosu na ponuđeni dokument. Predložili smo šest zaključaka i ocjena.

Prvi i presudni je bio da predloženi tekst treba podržati. U ostalim su izražene ocjene:

o ponuđeni tekst utvrđuje minimalne pretpostavke za buduću jugoslovensku zajednicu, ostavljajući mogućnost da pojedine republike (prije svega, Srbija i Crna Gora) ostvare povećani stepen međusobne integracije;

o ovo rješenje treba da prihvate sve republike SFRJ čime bi se prevazišle postojeće napetosti i obezbijedila stvarna ravnopravnost svih jugoslovenskih naroda, posebno imajući u vidu položaj Bosne i Hercegovine, kao republike koju konstituišu tri u svemu ravnopravna naroda;

o poseban kvalitet predstavlja ponuda da srpski narod u Hrvatskoj dobije tzv. specijalni status;

o sporno pitanje razgraničenja Crne Gore i Hrvatske (područje Prevlake), ovim predlogom dobija poseban impuls da bude razriješeno diplomatskim putem, odnosno pregovorima koji će uvažiti nesporne istorijske, geografske i ostale činjenice koje potvrđuju pripadnost Prevlake Boki Kotorskoj i Crnoj Gori;

o ovaj dokument predstavlja tek osnovu za rješenje niza konkretnih pitanja kroz dalji rad Konferencije.

DISKUSIJA je bila polemična i burna. Ipak, u sali i oko nje se osjećalo olakšanje. Koliko god neko lošim doživljavao prihvatanje mirovnog plana, to je bilo neuporedivo lakše nego da je trebalo raspravljati o njegovom odbijanju i suočavanju sa posljedicama koje bi odatle proistekle.

Pauze za konsultacije poslaničkih grupa, ipak, su bile učestale. U jednom od takvih trenutaka, dok sam bio sa poslanicima svoje, vladajuće partije, primio sam obavještenje da Slobodan Milošević hitno treba da se čuje sa mnom. Iako je bilo kasno, nisam se iznenadio, budući da smo imali običaj da se čujemo van ustaljenih šablona komunikacije.

Ipak, sadržaj našeg razgovora te večeri je bio potpuno neočekivan. Nakon nekoliko neobaveznih rečenica, saopštio mi je da je on promijenio stav u odnosu na predlog Lorda Karingtona i da će on sutra, na plenarnoj sjednici u Hagu, odbiti ponuđeni predlog. Savjetovao mi je da i ja uradim isto.

Kada sam se pribrao i shvatio šta mi govori, zatražio sam više detalja. Interesovalo me je šta se tako presudno, u međuvremenu, moglo dogoditi da se promijeni odluka za koju sam, još koliko prekjuče, bio ubjeđen da je promišljena, hrabra i jedino moguća. Bio sam uskraćen za odgovor. Pozivajući se na nesigurnost linije kojom smo komunicirali, Slobodan mi je rekao da ne treba da znam detalje, već samo odluku i da se prema tome ravnam.

ODGOVORIO sam da sve dok ne saznam razloge koji su njega naveli da promijeni stav koji je važio do sada, ne vidim nijednog razloga da ja mijenjam svoju odluku koja je nastala uvažavanjem realnih prilika, uključujući i one u kojima se on nalazi. Obavijestio sam ga da nije u pitanju moja pojedinačna odluka. Razgovor nije napredovao. On mi nije dao željeno objašnjenje, a ja sam ga uskratio za obećanje da ću, na neviđeno, prihvatiti njegove razloge. Obećao je da će mi sve reći kada budemo neposredno razgovarali, ali to nije moglo biti dovoljno.

Ipak, prihvatio sam jednu stvar. Rekao sam da ću o toku našeg razgovora upoznati poslanike moje partije. Reći ću im šta je od mene traženo, ali i da ja to ne mogu da prihvatim. Slobodan je ocijenio da je to fer pogodba, vjerovatno misleći da je među poslanicima moje partije njegova riječ sa većom težinom od moje. Djelimično je bio u pravu. Ali, samo djelimično. I to manjim dijelom.

Odmah poslije razgovora, obratio sam se poslaničkom klubu partije. Pauza skupštinskog zasjedanja, u kojoj smo raspravljali, protegla se u duboku noć. Tek manji broj poslanika je bio zbunjen do tačke da su htjeli da slijede nesporni autoritet Slobodana Miloševića. Ubjedljiva većina (još dovoljna za donošenje odluke) prihvatila je moje argumente. Ostao nam je drag Slobodan Milošević, ali su nam draži bili argumenti i činjenice.

Pukotina u klubu poslanika vladajuće partije nije mogla ostati sakrivena. Na nastavku sjednice Skupštine, pred očima neobavještene javnosti, desila se nagla promjena. Kritičari odluke vladajuće stranke izvršili su pregrupisavanje. Sada su se oni podijelili na one koji su oštro protiv i one koji su, ipak, za. To političko manevrisanje unijelo je dodatnu konfuziju. Zbrka je narastala kako smo ulazili u noć i sve više pričali o lokalnim temama. Sve su češći bili zahtjevi da se glasa o predlogu Predsjedništva Crne Gore. Bilo je nesumnjivo da će taj predlog proći. Ali, trebalo je pokazati već očitu razliku u vladajućoj partiji, kako bi se stekao politički kapital za neke druge prilike.

RUČAK KOD LORDA

LORD Karington je, negdje na samom početku Konferencije, priredio ručak za svoje visoke goste. Zvao se radni, ali je po svemu želio biti svečani. Odštampani meni - srebro i kristal - ešalon konobara koji kao nekom magijom, iz besprekorno bijelih rukavica, serviraju čuda. Čak su i mikrofoni i slušalice za simultani prevod bili sakriveni iza cvjetnih aranžmana.

Domaćin je kurtoazno ćaskao sa neposrednim susjedima, budući da je bilo rano za formalno obraćanje i razgovore. Odjednom, sa kraja stola se začula buka. Stjepan Mesić je uprao u neku vrstu verbalnog afekta. Odgovarao mu je, sličnim tonom Branko Kostić, potpredsjednik iz Crne Gore. Ali Mesića je to još više podsticalo. Bilo je tu svega. Priče sa punim ustima hrane, psovki i, konačno, prijetnja kako će upravo on (Mesić), vješati predsjednika Srbije na Terazijama u Beogradu.

Lord Karington nije mogao razumjeti o čemu se govori. Prevodioci su bili toliko konsternirani da su ćutali. Tada se, sa ljubaznijim osmjehom, okrenuo put mene i polušapatom me upitao:

- Da li se to oni svađaju?

- Bojim se da da - bio je moj odgovor.

- Nemoguće, tako lijepa gospoda... - rekao je sa perfektno odglumljenom nevjericom.

Ustao je, ležerno odložio salvetu i bez riječi izašao iz sale. Ručak je bio završen i prije stvarnog početka, uz diplomatski šamar koji je dugo bridio. Posebno zbog toga što on ovaj incident više nikada nije spomenuo.


Hag via Prag


PRED samu zoru (valjalo je putovati za Hag tog jutra) i pred javnošću koja je sve pratila bez daha, zatražio sam riječ i predložio Skupštini da odloži izjašnjavanje. Objavio sam da ću ja prihvatiti ponuđeni predlog, a ukoliko Skupština bude smatrala za potrebno, neka glasa o mom postupku nekom drugom prilikom. Kada atmosfera bude pogodnija i informacije izvjesnije. Video sam da su svi sa olakšanjem prihvatili moj istup. Jutro je oduvijek bilo pametnije od večeri. Uz to, svuda, a posebno u politici, bolje je da se kola slome na nekom drugom.
Posebno onom koji nepotrebno preuzima rizik.
Ma kako to danas nekom izgledalo, ipak je bio u pitanju izuzetan rizik. Racionalan političar bi postupio drugačije. On bi samo tražio većinu i bio miran kada bi je dobio. Meni je trebalo nešto više. Trebalo mi je da budem u pravu, ne trenutno, nego za što duže vrijeme. Trebalo mi je to jer sam slutio koliko velike nevolje stoje pred svima i jer nisam imao pravo da štitim sebe u danima kada su mnogi, ne znajući šta se sve dešava, na ratištima gubili glave. Pored političkog, bio je to i neki unutrašnji moralni bilans.
Skupština Crne Gore je, dakle, zaključila rad upoznata sa mojim sutrašnjim nastupom u Hagu, ali privilegovana da kasnije može da ocijeni ispravnost moje odluke.
Mnogi su otišli na počinak, a ja sam tek imao vremena da se spremim za put.
SAM taj put je postao priča za sebe. Iz Podgorice do vojnog aerodroma “Batajnica” doletio sam “lir-džetom 25”, vlasništvo JNA, u pratnji nekoliko članova mog kabineta. Radi se o malom avionu (šest mjesta za putnike), izuzetno brzom, ali veoma neudobnom za duža putovanja. Na “Batajnici” su bili Jović, Kostić i drugi savezni funkcioneri. Očekivali smo Slobodana Miloševića i pili kafu u krajnje zategnutoj atmosferi. Osnovni razlog je bio u fizičkom premoru. Do kasno u noć je zasjedala i Skupština Srbije. Istina, ona je radila iza zatvorenh vrata. Detalje rasprave nisam znao. Samo sam obavješten da je doneta odluka da se plan Karingtona odbije. Borislav Jović prosto nije mogao da vjeruje da ja, uprkos svim tim činjenicama, ne mislim da promjenim stav i da ću tog jutra prihvatiti ponuđen plan.
Sa nestrpljenjem sam očekivao da se sretnem sa Slobodanom i saznam prave razloge za ovaj očigledan politički preokret. Po užurbanosti osoblja, moglo se zaključiti da je i on stigao na aerodrom. Ali, umjesto da dođe u Klub, kako je bilo očekivano, jedan od oficira nas je obavjestio da je on direktno ušao u avion. Svi smo krenuli da mu se pridružimo. U pitanju je bio avion tipa “falkon” sa četrnaest mjesta kojim smo često zajedno putovali. Pomoćno osoblje i ljudi iz bezbednosti, ukoliko ne bi bilo dovoljno mesta, koristili bi “lir-džet” kojim sam ja upravo stigao iz Podgorice.
Međutim, moj šef kabineta je obavješten da za mene (po prvi put) nema mjesta u “falkonu” i da treba da za Hag letim “lir-džetom”. Bilo mi je čudno, ali ne previše. Kratko sam požalio za konforom koji pruža veći avion. Obje letjelice imaju približne brzine i mogu da lete u paru, tako da se, osim na ličnoj udobnosti, ne gubi na vremenu.
U avionu sam počeo da skiciram izlaganje na Konferenciji. Možda su nekim drugim predsjednicima pisali govore za razne prilike. Ja takve sreće nisam bio. Vjerovato nije greška u saradnicima koje sam birao, već u meni. U tadašnjim poslovima jedina osoba koja je mogla da udovolji mojim zahtjevima, bio sam ja, tako da nisam ni pokušavao da savjetnicima dajem nemoguće zadatke i, onda, izgubimo mnogo više vremena na prepravljanje loših tekstova. Dugo sam se borio sa pospanošću, nemirnim letom i potrebom da sa što manje riječi, kažem šta treba. Zbog toga sam i veoma rijetko pogledivao kroz prozor. Moji saputnici, su drijemali, ne obraćajući pažnju na let.
Sa Nikolom Samardžićem, ministrom inostranih poslova, pretresao sam tehničke detalje njegovog susreta sa kolegom iz Hrvatske. Naime, bilo je načelno dogovoreno da se u jednoj od pauza Konferencije susretnemo Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, i ja. Tema je bila formalizovanje već započetih pregovora o razgraničenju na spornom području poluostrva Prevlaka. Meni je bilo izuzetno stalo da do ovog susreta dođe, iako sam znao da on nije rješenje, već tek prvi korak ka mogućem ostvarenju cilja.
Tek kada je avion počeo da gubi visinu, pripremajući se za sletanje, shvatio sam da mi je pejzaž potpuno nepoznat. Spuštali smo se na neki aerodrom koji, svakako nije bio onaj na koji je trebalo. U ovom tipu aviona piloti nisu posebno odvojeni od putnika, tako da se sa njima lako ostvaruje komunikacija. Uprkos tome, oni nas nisu udostojili ni najmanjeg objašnjenja.
Sleteli smo i odrulali na neku sporednu pistu aerodroma u Pragu, Češka. Dobro, nije baš na drugom kraju Evrope, ali jeste na dobroj polovini drugog kraja kontinenta. Situacija je bila i nevjerovatna i tragikomična. Obratio sam se pilotu pokušavajući da se barem našalim, kad već ništa drugo nijesam mogao.
- Pobrkao si, jadan ne bio. Mi smo ti rekli Hag, a ti si shvatio Prag. Što ti ne rekosmo još koji put, pa da se razumijemo...
Glavni pilot je bio neki mrzovoljni pukovnik, čijoj osionosti bi bolje pristajao čin maršala. Gotovo je vikao na mene objašnjavajući da ja mogu biti predsjednik ko zna čega, ali da je upravljanje ovim avionom njegova isključiva odgovornost. Imali smo, rekao je, izuzetno važan čeoni vejtar, usled čega smo potrošili mnogo goriva, zato smo sleteli na ovaj alternativni aerodrom i nastavićemo za Hag čim dospemo gorivo. I tačka!
Iz svega sam shvatio da je zadatak ovog čovjeka bio da me, ipak, dovede u Hag, ali sa takvim zakašnjenjem da moj dolazak bude bespredmetan. Dobro. Moglo je biti i gore, pobjegla mi je misao. Oko jedne stvari sam mu, svakako, davao za pravo. On jeste bio glavni za pilotiranje, kako dotad, tako i ubuduće. Pošto smo bili tek na pola puta (a, on već tako nervozan) bilo je pametnije ne progovoriti više nijednu riječ sa njim. Tako sam i učinio, praveći se da mi uopšte nije važno što toliko užasno kasnimo.
Kasnije sam sa profesionalnim pilotima testirao priču koju mi je tada servirao moj pilot-pukovnik. Svi su odreda mislili da se to nije moglo dogoditi kako je on tvrdio, jer su takvi letački parametri potpuno nemogući. Zaključak je bio da slijetanjem u Prag može biti jedino plod namere, a nikako slučajnosti vezane za vjetrove i povećanu potrošnju goriva.


Samo Sloba protiv


U HAGU me je dočekalo novo iznenađenje. Usput nisam imao nikakvih sredstava da se informišem o toku Konferencije i očekivao sam, s obzirom na višesatno zakašnjenje, da su oni odavno završili sa radom. Razuvjerili su me, gotovo izbezumljeni činovnici Konferencije koji su, pored osoblja naše ambasade, čekali na pisti. U automobilu koji je letio prema holandskom ministarstvu inostranih poslova, rečeno mi je da svi čekaju moj dolazak. Zbog toga moram odmah u salu, nemajući ni trenutka vremena za sebe.
Iskreno, prijalo mi je što su me čekali. Tako je ono avio-lomatanje do Haga, preko Praga, dobilo značaja tek jedne anegdotice. Još sam imao priliku da odradim ono što mi je bio posao i zbog čega sam krenuo na taj čudni put.
U prvom dijelu, Konferencijom je predsjedavao Hans van den Bruk, predsjedavajući Ministarskog savjeta EZ. Izvinio se zbog velikog zakašnjenja, ali nije ulazio u objašnjavanje zbog čega je do njega došlo. Obavijestio je prisutne da su, u međuvremenu, članovi Predsjedništva SFRJ (konačno u punom sastavu i jednoglasno) uz prisustvo predsjednika Miloševića i Tuđmana donijeli nekoliko važnih odluka. One su se odnosile na prekid vatre (ko zna koji po redu) i deblokadu kasarni u Hrvatskoj, kao i formiranje trilateralne komisije (uz učešće posmatrača EZ) za realizaciju ovih odluka.
DA bi se ove odluke i formalizovale na zasebnoj sjednici Predsjedništva SFRJ, data je kratka pauza.
U drugom dijelu, predsjedavao je lord Karington. Tražio je od predsjednika šest republika da se, kratko i bez obrazloženja, izjasne o ponuđenom tekstu, s tim što bi, tokom rada, imali prilike da objasne svoj stav.
Umjesto toga, riječ je uzeo Slobodan Milošević i u desetak minuta dugom nastupu, iznio niz uopštenih primjedbi na pristup autora teksta, osporavajući mogućnost da se ovim putem dođe do sveobuhvatnog sporazuma.
Lord Karington nije mogao da sakrije iznenađenost koja se graničila sa zaprepašćenjem. Iz stenograma sa te sjednice, izdvajam dijalog koji potvrđuje šta se, u tim trenucima, dešavalo za konferencijskim stolom.
Lord Karington:
- Hvala gospodine Miloševiću. Da li sam vas dobro shvatio - da se ne slažete sa stavom 1.1. - pod a), b), c), d) i e)?
Slobodan Milošević:
- Da. Moje primedbe su bile opšteg karaktera i upravo to sam i izneo. Nadam se da sam i objasnio zašto.
Lord Karington:
- Izvinite, moram da budem siguran - ne prihvatate stav 1.1.?
Slobodan Milošević:
- Ne.
Lord Karington:
- Hteo bih da vas podsjetim da kad smo se vi, gospodin Van den Bruk, gospodin Tuđman i ja sreli 4. oktobra, mi smo se dogovorili o nekim principima koji su osnova za ovo, a pročitaću šta smo prihvatili: “Da će učestvovanje svih strana u sporu biti potrebno za rješenje na osnovu nezavisnosti onim republikama koje to žele, na kraju pregovora koji će se odvijati bona fide. Ta nezavisnost biće data na osnovu opšteg rješenja i imaće sljedeće komponente: labavu asocijaciju ili udruženje nezavisnih i suverenih republika; zatim, odgovarajuću zaštitu ljudskih prava i moguć specijalni status za neke teritorije, nikakvo jednostrano mijenjanje granica”. To je to što smo se dogovorili.
Slobodan Milošević:
MEĐUTIM, imali smo posle toga nastavak razgovora. Na drugom sastanku, sa gospodinom Van den Brukom, ja sam upravo objasnio da je ta ideja o labavoj asocijaciji jedna od opcija, o kojoj možemo razgovarati. Međutim, naš stav je bio drugačiji, naročito u situaciji u kojoj smo sada, ta ideja o ukidanju Jugoslavije mislim da ne može imati nikakvu pravnu osnovu. Mi uvek polazimo od stava da Jugoslavija postoji, da ona ima svoje ustavne institucije i na osnovu njih, imajući u vidu Deklaraciju Evropske zajednice, na tu temu, da samo jugoslovenski narodi mogu da odlučuju o sudbini Jugoslavije. To može da bude jedino rešenje jugoslovenske krize. Mi polazimo od prejudiciranog stava da Jugoslavija više ne postoji, već da postoje samo republike, kao subjekti.
Lord Karington:
- Pitam se da li se baš toliko ne slažemo. Meni se čini da vi polazite od jedne krajnosti te skale, a mi sa druge. Vi polazite od toga da Jugoslavija postoji. Mi polazimo od osnove da su neke republike deklarisale svoju nezavisnost i najviša tačka slaganja, koju smo postigli, jer ovo što je rečeno u ovom dokumentu.
- Moram obratiti pažnju na stav 1.2. koji kaže: “One će sarađivati u onim oblastima u kojima to žele, s tim da neke republike mogu i bliže da sarađuju u onimo blastima, u kojima to žele.” Mi idemo naviše u tom sporazumu, a vi naniže.
Slobodan Milošević:
- To je, naravno, drugačiji prilaz. Međutim, ja sam upravo rekao, na početku svog objašnjenja da, upravo zbog tih opštih primedbi, ovaj dokument nije spreman za detaljnu diskusiju.
Lord Karington:
- Ja samo objašnjavam svoj stav. Ne želim da osporavam vaše argumente. To je samo moje mišljenje. Nećemo nigdje stići ukoliko se ne slažemo, a ja pokušavam da postignem saglasnost da ovi principi, na kojima je zasnovan stav prvi jesu nešto s čime se možete složiti.
Slobodan Milošević:
- Ne, ti principi nisu zasnovani na pravnoj osnovi. Oni su zasnovani na jednoj konkretnoj situaciji. To je zapravo, izraz jugoslovenske krize. Međutim, ja mislim da je zakonitost, legitimitet, veoma bitna osnova za rješavanje jugoslovenske krize. Ako izađete iz okvira zakonitosti, onda možete donositi sudove samo na osnovu nekih činjenica, bez čvrste osnove, na koju se možemo osloniti. To su moje primedbe.
Ovim je njihova diskusija bila završena. Na redu je bilo izjašnjavanje ostalih republičkih predsjednika.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman govorio je duže od pet minuta. Međutim, bila je bitna samo njegova druga rečenica. Ona je glasila: “Prijedlog koji je pred nama, Hrvatska prihvaća, sa nekim primjedbama koje, međutim, ne zadiru u bit predložene osnove.”
Te primjedbe su, ipak, zadirale u osnovu predloženog rješenja, ali budući da su date kao sekundarne, prešlo se preko njih.