Page 1 of 2 12 LastLast
Results 1 to 25 of 38

Thread: Momir Bulatovic: "Pravila cutanja"

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Momir Bulatovic: "Pravila cutanja"

    [size=6]Piše: Momir Bulatović : PRAVILA ĆUTANJA [/size]



    Dobri i loši momci



    U TOM vremenu, evropska diplomatija preuzima štafetnu palicu rješavanja krize na prostorima eks-Jugoslavije. Vodeća uloga pripada Njemačkoj, iako se za posrednike i pregovarače biraju manje poznati predstavnici drugih zemalja. Sve je rađeno pod firmom "Pružanja dobrih usluga", ali se neumitno realizovao scenario američkih vestern filmova. Medijski i diplomatski stvara se nepopravljiva slika o "dobrim" i "lošim" momcima. Dobrima će se sve oprostiti. Neće se videti ni kada ubijaju golobrade pripadnike JNA po slovenačkim vrletima, niti kada protjeruju članove oficirskih porodica. Oni će biti dobri, ne zato što to stvarno jesu, već zbog toga što treba da posluže nekom cilju.

    S druge strane se uvek projektuju "loši" momci kojima nikakva dela, činjenja ili uzdržavanja, neće pomoći da se o njima promeni slika. Ovaj scenario je urađen bez griže savesti, ili bilo kakvih emocija. Neko u ovoj igri je jednostavno morao da bude "indijanac".

    ALI, to još ne znači ništa, pobuniće se neko dobronameran, koji se ne slaže sa ovom tezom. To kakve su nam uloge namijenili možda jeste tačno, ali nikako ne oslobađa obaveze da svi, a naročito "loši", ne urade sve da takvi stvarno ne bi bili. "Loši" su dužni da pokažu i dokažu da nisu takvi, ili da nisu svi takvi, kažnjavajući one iz svojih redova koji podržavaju sliku stvorenu o njima.

    Naravno, ovo je u osnovi tačno i jedino ispravno. Ipak, ima jedna istorijska okolnost kada ova elementarna istina ne može biti operativna. Ona se vezuje uz građanski rat na teritorijama koje su već iskusile brojne krvave sukobe kroz istoriju. Kada su, u takvim okolnostima, unaprijed podeljene uloge zločinca i žrtve, nezavisno od stvarnih dešavanja, aktivira se spirala unutrašnjeg zla. "Loši" su već optuženi za brojna nedela pa, jedno više ili manje, po njihovoj logici, ništa ne mijenja na suštini. "Dobrima" se, zbog višeg cilja, štošta oprašta, a ekstremni slučajevi se podvode pod osvetu, koju niko ne odobrava, ali mnogi mogu da razumiju.

    Rat, inače, kod ljudi razvija i najbolje i najgore osobine, s tim da ove druge često prevladaju i daju osnovna obeležja zbivanjima. Građanski rat među ljudima koji govore istim jezikom i pamte prethodne sudbine, mnogostruko potencira nataloženo i prikrivano zlo. Teško je ovo bilo objasniti uglađenim diplomatama koji su pohodili zemlju na ivici sukoba. Tek su retki bili u stanju da naslute strašne posljedice koje su se nadnosile nad ovim prostorima. NJihov glas je bio zaglušen bukom ostvarenja "tisućugodišnjih" zahtjeva za državom i nesuvislom pričom o nepomirljivosti civilizacijskih, kulturnih i religijskih razlika između naroda koji od postanka žive jedni pored drugih i među kojima može da vlada mir, samo ukoliko su ravnopravni i jednako uvažani građani etnički izmješanih područja.

    TADAŠNJA Evropska zajednica imala je sredstvo za spriječavanje sukoba i građanskog rata. Ona je za to sredstvo znala. U više navrata je to od nje i traženo, ali se nije opredelila da ga primeni. Čarobna formula (možda je to najbolji naziv) bila je više nego jednostavna. Evropa je trebalo da kaže svima, predstavnicima jugoslovenskih republika i predstavnicima sukobljenih nacionalnih grupacija unutar pojedinih republika, da svi imaju jednaka prava i jednake izglede da se pridruže Evropskoj zajednici i postanu deo porodice evropskih naroda, što suštinski svi oni odavno već i jesu.

    SFR Jugoslavija nije mogla naći rešenje za svoje unutrašnje sukobe i nagomilane federalno-konfederalne suprotnosti iz Ustava iz 1974. godine. S druge strane svi su isticali svoja evropska opredeljenja, što je značilo da su svi spremni da žrtvuju deo sopstvenog suvereniteta, radi dobrobiti koju pruža potpuna evropska integracija, dakle, zajednica mnogo većih razmera od tadašnje jugoslovenske. Računica i poruka se nametala sama po sebi. Ako ne možete zajedno u Evropu - trebalo nam je biti rečeno - onda to uradite svako za sebe, ali po istim pravilima i po usaglašenoj dinamici?!

    Evropska zajednica, kasnije unija, imala je sličan primer u izgradnji evropske kuće. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Portugalija je bila suočena sa velikim unutrašnjim problemima. Evropska zajednica je, svim stranama, ponudila prihvatanje standarda i normi evropskog zajedništva i što skoriji prijem u svoje redove. Portugalija je dobila šansu i, srećom, iskoristila je. Podsjećao sam svakog svog sagovornika iz redova evropske diplomatije na ovaj primjer i tražio sličnu šansu za SFRJ. Svi su se oduševljeno slagali i isticali da djeluju u skladu sa takvom praksom, iako su mnogi radili potpuno suprotno. Efekti njihove diplomatije bili su slični djelovanju upaljača na bombi. Eksplozivni i ubojni djelovi eks-jugoslovenske bombe držali su se u neko inertnoj ravnoteži (straha, nemoći ili nečeg sličnog). Eksplodirali su kada je Evropa uskratila jednaka prava svima. Kada je Evropska diplomatija pokazala da rat daje rezultalte i da je pitanje krivice već vezano uz Srbiju, Crnu Goru i srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

    JER, prljavi rat koji je vodila slovenačka vrhuška protiv jedinica JNA koje su bile poharane unutrašnjom izdajom i uskraćene za bilo kakav borbeni cilj, i te kako se isplatio. Neustavna i kriminalno-zločinačka akcija, nagrađena je međunarodnim priznanjem i uvažavanjem njenog "zalaganja za mir"!?! Kakvu drugu je poruku odatle moglo da izvuče hrvatsko vrhovništvo, osim da započne opšti rat protiv JNA. Što krvaviji, to brže do cilja - međunarodnog priznanja državne samostalnosti? Šta je preostalo bosanskim muslimanima osim da ponove isti scenario, ne obazirući se koliko će krvav biti, shvatajući da je rat sredstvo da budu priznati, pomognuti i sažaljeni? Da ostanu "dobri", ma koliko ih zaista ostalo, dok bi oni drugi i dalje bili dokazano "loši" momci.

    Ova "kritika Evrope" najbolju potvrdu dobija u savremenim zbivanjima. Gotovo deceniju nakon prestanka sukoba na prostorima druge Jugoslavije, dešava se ono što je trebalo da se uradi na početku, pa da ne bude sukoba. Region je dobio novo ime (zapadni Balkan), sve države bivaju ohrabrene (diplomatski izraz za - primorane) da međusobno srađuju, kreiraju se uslovi za slobodan protok ljudi, dobara i kapitala. Svi donose moderne, evropske zakone, koji su u osnovi isti, budući da je svima isti cilj - članstvo u Evropskoj uniji.

    U okviru ovoga je posebno karakterističan primjer Crne Gore. Krajem devedesetprve godine, Evropska zajednica je ukinula sankcije ovoj republici, u znak priznanja za doprinos tadašnjem mirovnom procesu. Sankcije su ostale samo prema Srbiji. Građani Crne Gore su, na referendumu iz marta 1992. godine, ubjedljivom većinom odlučili da nastave da žive u zajedničkoj državi (Saveznoj republici Jugoslaviji) sa republikom Srbijom. Evropska diplomatija, koja se snažno i aktivno protivila ovakvoj odluci, nagradila ju je ponovnim zavođenjem sankcija.


    Otvorena vrata zločina

    DESET godina kasnije, zbog promjenjenog odnosa političkih snaga, aktuelni crnogorski državni vrh deklariše težnju za punom državnom nezavisnošću. Značajna politička većina u Srbiji prihvata ovakvo opredjeljenje. Međutim, na scenu stupa evropski komesar za spoljne poslove i bezbjednost. Valjda opet pod pretnjom sankcija, crnogorski državni vrh odustaje od projekta samostalnosti i pravi konglomerat koji samo produžava unutrašnju agoniju, ne rješava ništa, osim što izlazi u susret evropskom diktatu. Čas ovakvom, čas onakvom, ali uvijek diktatu. Za tih deset godina u unutrašnjem državnom biću ni Crne Gore, niti Srbije, nije došlo do suštinskih promjena, koje bi opravdale ovakvu skokovitu evropsku diplomatiju.

    Nije se, naravno, ni u samoj Evorpi i konceptu njenog zajedništva, mnogo toga suštinski promijenilo. Ostaje, dakle, kao jedina mogućost da se promijenila uloga koju je Evropa namenila cijelom ovom regionu i svakam njegovom posebnom dijelu. A, raspodjela uloga ne pripada glumcima (bolje reći statistima), ma koliko oni bili sposobni, dobronamerni ili nadareni. To pravo pripada režiserima.

    SVA ova razmišljanja nisu pokušaj prebacivanja krivice. Ona ne pretenduju ni da otkriju neku zavjeru, ili način funkcionisanja odnosa unutar Evropske unije. Političari iz malih država, nikad neće biti u stanju da ocijene motive i predvide odluke državnika velikih zemalja, posebno ne one koje se odnose na njihove zemlje i sudbine. Još je davno Vinston Čerčil rekao da je privilegija velikih da ne moraju da se drže datih obećanja. U skladu sa tim je bio stav Velike Britanije da neće priznati odluke koje su posledica jednostranih akata.

    U slučaju krize u SFRJ, to je značilo da neće priznati samostalnost Slovenije, sve dok ne bude pronađeno cjelovito političko i diplomatsko rješenje za region. Međutim, ona je to uskoro uradila. Javno je obrazloženo da je tako postupljeno u skladu sa ustupcima koje joj je NJemačka ponudila u pogledu poljoprivrednog budžeta Evropske zajednice. Sa ovih prostora se tome niko ne može ni suprotstaviti, niti je to ko mogao predvidjeti. To su njihovi odnosi u svoj uzajamnoj složenosti. Na ove prostore samo stignu posljedice međusobnog prebijanja dugova i potraživanja velikih i moćnih. Posljedice, naročito kada su nepovoljne, jedino su i isključivo naše.

    Male države mogu da opstanu samo ukoliko postoje jasna i opšteprihvaćena pravila međunarodnog ponašanja. Kada postoje pravila, ima i nade da se predvide tokovi i posljedice koje utiču na njih. Kada pravila nema, onda one zavise od kombinacije dobre ili loše konstelacije odnosa moćnih. Mnogo puta sam se na mirovnim konferencijama i međudržavnim susretima sjetio afričke poslovice - "Trava strada i kad se slonovi tuku i kada vode ljubav".

    DAKLE, kada su na ovim prostorima najviše trebala pravila međunarodnih odnosa njih je bilo najmanje. Bipolarna struktura sveta već je bila prošlost, a globalizacija, kao novo ime za dominaciju jedine supersile, nije previše žurila da uopšti nove obrasce poželjnog ponašanja.

    U takvim opštim prilikama čini se da su jedini došli na svoje nacionalšovinisti, klerofašisti, vjerski fanatici, lokalne kabadahije i najgori kriminalci, ubice i sadisti. Vrata za zločine i zvjerstva bila su otvorena. Rat koji nije bio spriječen, pokazao je svoje užasno lice. Naravno, svaki zločin ima ime svog izvršioca i nalogodavca i njih treba otkriti, a počinioce kazniti.

    Pitam se samo, da li to važi i za one glavne majstore ratnih igara? Za one koji stvaraju uslove u kojima se razbuktaju najniže ljudske strasti? Za one koji kao u nekoj šahovskoj igri, zarad dolara, nafte ili nečeg sličnog, žrtvuju čitave države i narode?

    Pitam se, iako znam odgovor. Bojim se da svi znaju odgovor i posebno se bojim da su se mnogi sa njim pomirili.

    U skladu sa onom američkom poslovicom - "Kad već ne možeš da ga pobijediš, ti mu se pridruži", ostale republike su primjenjivale ista sredstva. Crna Gora je, na ovaj način privremeno riješila dosta svojih gorućih privrednih problema. Ali, u njenom slučaju, bilansno se radilo o malim sredstvima koja nisu proizvodila veće monetarne poremećaje. Kada je to uradila Srbija, posljedice su već bile očigledne.

    PRVI su o njima javno progovorili predstavnici Slovenije, optužujući Srbiju da je upala u monetarni sistem zemlje. Afera je bila zaglušujuća. Slovenija se postavila u ulogu branioca Jugoslavije i ponašanje rukovodstva Srbije dopisala u dugačku listu razloga zbog kojih više ne žele da žive u istoj državi. Suština buke se, ipak, svodila na ljutnju što im je ugašen jedan bogat izvor besplatnih sredstava kojima su se pripremali za državnu nezavisnost.

    Ekonomski ratovi su preteče, ili bolje rečeno, sastavni deo pravih ratova. Oni su nastavljeni za sve vrijeme jugoslovenske krize, posebno posle formalnog priznanja državne nezavisnosti bivših jugoslovenskih republika. Štampanjem nacionalnih valuta u Sloveniji i Hrvatskoj, jugoslovenski dinar je izbačen iz upotrebe, ali je fizički ostao u njihovim monetarnim institucijama. Raznim (švercerskim) kanalima, on je vraćen na prostor Savezne Republike Jugoslavije, gdje je korišćen za kupovinu deviza koje su, opet, dolazile u njihove devizne rezerve.

    Naši vladini eksperti su izračunali da je na ovoj operaciji, samo Republika Hrvatska, iznijela sa ovih prostora 2,4 milijarde američkih dolara. Kasnije, nijedna republika nije pristala da, kroz sporazum o sukcesiji (podjeli prava i obaveze iz prethodne dražve) kompenzuje to što nije postupila u skladu sa međunarodnim standardima i Narodnoj banci Jugoslavije legalno vratila dinare koji više nisu bili u upotrebi.

    POD PATRONATOM PREMIJERA

    DRŽAVNA kriza se prvo odrazila na ekonomsku sferu. Još uvijek je bila jedinstvena valuta na svim prostorima, ali više nije postojala centralna kontrolna funkcija Narodne banke Jugoslavije i Službe društvenog knjigovodstva. Tako su, najprije Slovenija i Hrvatska, dobro naplatile svoja politička zalaganja za nezavisnost od Beograda. Sistem koji je primenjen bio je krajnje jednostavan, zato što je bio nezamislivo drzak. Bilo je dovoljno da se na svoje račune (bilo budžeta, bilo neke firme) upiše novo stanje. Najčešće su dodavane nule na kraju, što je raspoloživu sumu novca, po pravilu ustostručavalo. Sa takvim stanjem sticalo se pravo da se povlače sredstva od NBJ, koja nije imala fizičke mogućnosti da provjeri kako je došlo do promjene iznosa sredstava na tim računima. Hrvatska se, uz to, tada "specijalizovala" i za kupovinu strane valute iz deviznih rezervi zemlje, po važećem, a nerealnom kursu. U tome im je obilato pomogao ondašnji savezni premijer Ante Marković, koji je istovremeno odbijao slične zahtjeve poslovnih banaka iz drugih jugoslovenskih republika. Pamtim da je samo u jednoj transakciji "Zagrebačka banka" kupila 400 miliona US dolara.


    Tuđman ne drži reč


    POSLE velikog i teškog oružanog incidenta u Pakracu došlo je do sukoba i u rejonu Plitvičkih jezera. Tim povodom, odražana je hitna sjednica Predsjedništva SFRJ, u poslije podnevnim časovima tog istog dana, 31. marta 1991. god. Predsjedavao je Borislav Jović. Učestvovali su i Ante Marković, predsjednik SIV, i general Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.

    Bio je pozvan i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ali on se nije usudio doći u Beograd. Šuškalo se da je bio uhapšen.

    Gen. Kadijević je opširno i uopšteno informisao o dotadašnjim događajima. Ili tada nije znao, ili nije htio da kaže da je sukob bio veoma oštar i da su hrvatske snage kod Plitvica pretrpjele velike i teške gubitke. On je podsjetio na ranije oduke Predsjedništva i ovlaštenja koja na osnovu njih ima JNA. Svi članovi Predsjedništva, uključujući i Stjepana Mesića, bili su za to da se odluke i naređenja ispoštuju. Svi su znali da se dalji sukobi mogu izbjeći samo ukoliko Tuđman naredi da se povuku njegove policijske snage. Ali, on nije bio tu, a Mesić ga, navodno, nije mogao telefonom ubijediti da donese takvu odluku.

    Da bi se napravio još jedan pokušaj dobre volje, na predlog Ante Markovića, određena je delegacija za sastanak sa Tuđmanom, odmah, te iste večeri u Zagrebu. U delegaciju su predloženi Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (BiH). Na moje iznenađenje, predloženo je da i ja budem u njenom sastavu. Na početku sam mislio da je u pitanju šala, a onda sam i sam prihvatio argumente koji su govorili u prilog ovom predlogu. Naime, obrazložio je general Kadijević, ozbiljnost poruke koju treba prenijeti, dopunski će pojačati i moje prisustvo, budući da sam nedvosmisleno bio na potpuno suprotnoj strani od Tuđmanove politike. Kada bih sada ponovo odlučivao o istoj stvari, ne bih bio siguran da bih, kao onda, bez razmišljanja otišao u Zagreb.

    Predsjedništvo SFRJ je napravilo pauzu, a delegacija je sjela u specijalni avion. Dogovoreno je bilo da posjeta bude tajna. U tada povišenoj temperaturi to je svima odgovaralo. Posebno je na tome insistirao hrvatski predsjednik.

    Zagreb je te martovske večeri ličio na zamrznuti grad. Ili je to tek izgledalo iz automobila koji je sumanuto jurio pod snažnom policijskom pratnjom. Megafon iz prvih kola je upozoravao sve vozače da se ne kreću, a oni su zaista bili nijemi i nepokretni. Prošlo mi je kroz glavu da ovakva disciplina jednostavno ne bi bila moguća u Podgorici ili u Beogradu. Ovdje su čak i pješaci stajali dok je "eskort" tutnjao pored njih.

    Banski dvori, sjedište predsjednika Republike Hrvatske, predstavljali su raskošno uređenu tvrđavu. Možda je baš zbog tog sjaja, inače uvijek besprekorno obučeni Tuđman, izgledao neuobičajeno blijed. Odavao je utisak umornog i ispijenog čovjeka. Tek kasnije sam shvatio da je, u stvari, bio veoma uplašen.

    Na početku se obratio meni, zahvalio se što sam došao, dodavši da zna koliko je to za mene bilo teško. "To ne možete ni da naslutite", pomislio sam, ali nisam izgovorio. Umjesto toga, kurtoazno sam rekao da to nije ni važno, ukoliko bude od koristi i doprinese da se ne gine uludo, bilo sa koje strane.

    Razgovor nije trajao više od jednog sata. Sporazum je postignut. Hrvatske snage neće nastaviti svoje aktivnosti u rejonu Plitvičkih jezera. U samom razgovoru nisam mnogo učestvovao. Nije ni bilo potrebe da se posebno ubjeđujemo. Prilikom pozdravljanja, Tuđmanu sam kratko rekao da je odlučio hrabro i pametno.

    Ali, jedan drugi detalj zaslužuje pažnju. Odmah po dolasku u Banske dvore i susretu sa Tuđmanom, pojavio se kamerman i počeo da snima. Prvi se pobunio Vasil Tupurkovski i podsjetio Tuđmana na dogovor oko karaktera sastanka. Ovaj je rekao da je to njegov lični snimatelj i da se snimci prave samo zbog njegove dokumentacije i svečano nam dao riječ da snimak neće biti objavljen.

    Posle sastanka otišli smo na aerodrom. Ulazeći u avion čuli smo da hrvatski državni mediji emituju vijest da je delegacija Predsjedništva SFRJ posjetila Tuđmana. Intonacija je bila da je do posjete došlo zbog njegove snage, odnosno slabosti federalnog vrha koji ne može da funkcioniše bez njega. Očigledno, riječ predsjednika države nije "držala vodu" ni pun sat vremena. Time je, za mene, bilo riješeno i pitanje kako će Tuđman ispoštovati ostale obaveze koje je na sastanku preuzeo.

    Ipak, po dolasku u Beograd, nastavljena je sjednica Predsjednitšva SFRJ. Obavijestili smo o Tuđmanovoj odluci da naredi povlačenje policijskih snaga. Predsjedništvo SFRJ, na osnovu toga, naredilo je prekid vatre jedinicama JNA i utvrdilo plan konkretnih aktivnosti na smirivanju ovog kriznog žarišta.

    Nepuna dva dana kasnije (2. april) jugoslovensko Predsjedništvo je konstatovalo da hrvatska strana nije ispoštovala svoju odluku o povlačenju, pa je, još jednom, javno zahtijevalo od rukovodstva Hrvatske da svoju odluku o povlačenju svih snaga koje su na područje Plitivca došle sa strane, sprovede do 15 časova, 2. aprila 1991. godine. Predsjedništvo je naredilo jedinicama JNA da se angažuju na održavanju reda i mira na području Plitvica, sve dok se ne postigne politički dogovor o rješenju nastalog stanja.

    Konačno, sukob nije bio spriječen. Nažalost, nalazili smo se tek na početku.

    NEUSPEŠAN TIM

    SJEDNICE Predsjedništva su, po pravilu, zatvorene za javnost. Na njima se snima svaka izgovorena riječ. Stenogrami imaju zaštitu - "državna tajna", a javno se saopštava samo osnovna poruka sadržana u nemuštim službenim saopštenjima. Javne su, takođe, bile i naknadne interpretacije pojedinih učesnika. One, naravno, najčešće nisu bile istinite, budući da su bile usmjerene prema jačanju govornikove pozicije pred svojim biračima. Mnoge od tih stenograma čuvam u ličnoj dokumentaciji. Tek ponekad smognem snage da ih uzmem u ruke i ovlaš prelistam. Nijednom se nisam zastidio u susretu sa mojim riječima koje su tamo zabilježene. I danas mi se čini da nije moglo da se kaže ništa bitnije bolje, ili drugačije. Ali, svaki put se postidim zbog ukupnog utiska koji ovi, već zaboravljeni papiri, rađaju u meni. Bio sam dio jednog neuspješnog tima, skupine ljudi po svemu nedoraslih poslovima koji su im zapali u udio. Jedni nisu htjeli da sporazum bude postignut. Drugima je bilo rečeno da nikako ne dozvole da do njega dođe. Treći nisu znali kako da se sporazumiju čak i na onim pitanjima koja su mogla biti nesporna...


    Miris rata u Bosni


    SASTANAK u Vili "Stojčevac" kraj Sarajeva je održan 6. juna 1991. godine. Rasprava je trebalo da bude vođena o zajedničkom predlogu predsjednika Izetbegovića i Gligorova. Pod naslovom "Platforma o budućoj jugoslovenskoj zajednici", oni su napravili kompromisni predlog. NJegovu osnovu je predstavljao stav da suverene jugoslovenske republike formiraju državnu zajednicu koja bi imala međunarodno-pravni subjektivitet, iako bi izvorni subjektivitet pripadao republikama(!?) Materijal je ambiciozno (na osam strana) razradio ovaj pokušaj kompromisa. Sve je to zvučalo primamljivo, iako se osjećalo da se radi o spajanju nespojivih elemenata, odnosno da je primjena ovakvih rješenja suštinski nemoguća.

    Budući da je ovaj dokument publikovan, novinari i ukupna javnost dali su mu tretman posljednje šanse. U mnogim glavama je bilo ubjeđenje da ko ne prihvati ovaj kompromis, snosi odgovornost za sasvim izvjesnu eskalaciju međunacionalnog nasilja. Očekivalo se, takođe, da dokument glatko odbijemo predsjednik Milošević i ja, jer su to već uradili srpski članovi Predsjedništva BiH, glasajući protiv na sjednici na kojoj je predlog utvrđivan. Iz ovoga su se rodile i polujavne prijetnje prema nama dvojici. Čak su i neke lokalne novine licitirale sa mogućnošću atentata.

    Naše službe bezbjednosti su ovo shvatile ozbiljno. Predložen je poseban režim putovanja, i mi smo pristali na njega. Ja sam u Sarajevo stigao sa dva obična automobila, a avion crnogorske vlade je letio bez putnika i korišćen je samo za povratak. Slobodan Milošević nije došao kolima, kako je bilo očekivano, već avionom savezne vlade. Kao i prije, tako i mnogo puta poslije toga, radilo se o rutinskoj predostrožnosti, na koju se čovjek navikne i više ga posebno ne opterećuje.

    Obezbjeđenje bosanskog MUP-a je, međutim, bilo neuobičajeno jako. Čak zastrašujuće. Policijski psi, dugo naoružanje i blještavi sjaj mesinga iz rezervnih okvira automatskih pušaka svuda prisutnih čuvara, kao da su širili miris predstojećeg rata. Na to nismo mogli biti imuni ni mi koji je trebalo formalno da ga spriječimo.

    Neposredno prije sastanka, razmijenio sam nekoliko riječi sa Slobodanom Miloševićem. Povodom ovog predloga nismo ranije razgovarali. Saopštio mi je da je Platforma, po njemu, zbrkan i konfuzan dokument, da je on neće prihvatiti i izrazio očekivanje da i ja to isto uradim.

    Odgovorio sam da slično mislim o dokumentu, ali da sam odlučio da ga podržim i založim se za njegovu primjenu. Savjetovao sam da i on uradi isto. Moji razlozi su bili: Predlog je predstavljao mehanički kompromis federalnih i konfederalnih rješenja. Sem toga, zagovarao je legalizam, usljed čega su federalni elementi (koji nama odgovaraju) mogli biti primenjivi, a konfederalni su bili u zoni koju je tek trebalo dogovarati. Predlog je, nadalje, sadržavao rokove za realizaciju (jedna do pet godina), što je nama posebno odgovaralo, jer se, na taj način, odlagala realizacija već donesenih odluka o proglašenju nezavisnosti nekih republika i sukobi koji su visili u vazduhu. Posebno je bilo važno da se predlog prihvati zbog lociranja krivice. U ovako užarenoj političkoj atmosferi, ko odbije kompromis, biće označen krivcem za sve i svašta. Bio sam potpuno siguran da, ako mi prihvatimo i podržimo dokument Izetbegovića i Gligorova, Tuđman i Kučan to neće moći da urade. Pa, ako je neka stvar već osuđena na neuspjeh, završio sam logiciranje, zašto da to bude formalno zbog nas, a ne nekog drugog?

    Imao sam utisak da je Milošević ideju uhvatio u letu. Na sastanku, poslije uvodnih obrazloženja, prvi se izjasnio Tuđman. Rekao je da ovaj dokument polazi od suverenosti republika, čemu Hrvatska teži, te je stoga za njega prihvatljiv. Tražio je da se odmah izjasne Milošević i Bulatović, jer ako su oni (vidjelo se da to očekuje) protiv, onda je bolje da se ne gubi vrijeme.

    Kada je Milošević prihvatio Platformu ("kao dobru osnovu za dalji rad"), Tuđmanu nije ostalo ništa drugo nego da, naknadno, povuče svoj prethodno dati pristanak. Moja pretpostavka se pokazala tačnom. Ovdje se uopšte nije radilo o postizanju sporazuma, već samo o lociranju krivice za njegov izostanak. Uprkos tome što je sve bilo jasno, ulagao sam veliki, a besmislen napor, da svi prihvate ovo kompromisno rješenje. To nije imalo smisla iz jednostavnog razloga što Slovenija i Hrvatska nisu željele ništa drugo osim pune samostalnosti i međunarodnog priznanja.

    Riječi upozorenja na posljedice, nisu ostavljale nikakvog traga. Alija Izetbegović je, gotovo vapijući, upozoravao:

    "Koliko mogu da procijenim, sve druge alternative osim kompromisa, vode u neizvjesnost koja će trajati nekoliko godina na ovim prostorima, i mislim da niko nije u stanju da procijeni kakav bi bio ishod svega toga. Jer je ogroman broj sila i faktora u igri, i držim da niko od nas ne bi mogao da procijeni šta bi se, na kraju krajeva, dogodilo.

    Ali, jedna je stvar sigurna, da bismo ušli u fazu neizvjesnosti u Jugoslaviji, na ovim terenima, i s obzirom na to da je svijet naoružan, nažalost, došli bismo u situaciju oružanih konfrontacija. Što se tiče BiH, imam utisak da čak ni oni koji su naoružali svoje narode ne bi imali više kontrole nad njima. To se i sad pokazuje. U nas se događa da na planinama naoružani ljudi susreću civile i ne ponašaju se više kao policija, nego kao obični razbojnici. Imali smo dva-tri takva upozoravajuća incidenta. I po odnosima masa, stranaka, vođstva, imam utisak da neke stranke gube kontrolu nad ljudima i da će se potpuno oteti kontroli. Bilo kakvoj racionalnoj kontroli. Ja se sjećam slika iz Bejruta u kojima se vidi kako mladići obučeni u one džinsove, jednostavno pucaju nasumice. Zaustave auto i po svojim kriterijumima hapse ljude, tuku, itd, itd.

    Krajnje je vrijeme da takav trend zaustavimo. A on će se najvjerovatnije dogoditi. Jer, nisam siguran da ćemo imati kontrolu nad svim tim.

    Možemo, još, da uradimo nešto da spriječimo takav razvoj stvari i kada štampa kaže da je to krajnji momenat, najvjerovatnije pogađa dobro stvari. To je krajnje vrijeme da se u tom pravcu nešto uradi."


    Dežela svojim putem


    ARMIJA je bila i veoma značajan faktor političkog uticaja. U jednopartijskom sistemu imala je posebnu organizaciju Saveza komunista, koja je imala direktan pristup partijskom federalnom vrhu. Svi uticajniji političari nastojali su da imaju što bolje odnose sa Generalštabom, što je ovome davalo realnu političku snagu i uticaj. Između političara i generala formirana je svojevrsna intersna simbioza u kojoj nije bilo lako odrediti ko na koga utiče, ko vodi, a ko biva vođen. Generalima se sviđalo da budu političari. Političari su voljeli da izigravaju generale. Istine radi, treba reći da je ovaj proces prisutan u svim državama i svim vojskama svijeta. Polovi moći se uvijek privlače da bi bili jači. međutim, u SFR Jugoslaviji ovo je bilo posebno izraženo zbog ekonomske snage armije i jednopartijskog sistema. Rječju, stanje je bilo na potpuno suprotnom kraju onoga što se moderno naziva "civilna kontrola vojske".

    U takvim okolnostima, JNA je upala u politički kovitlac nastao rušenjem jednopartijskog (komunističkog) sistema i cijepanjem federacije po republičkim (ali, ne i po nacionalnim) granicama. Reakcija je, očekivano, bila prvo politička. Generali su branili Savez komunista Jugoslavije, a kasnije i sami učestvovali u pravljenju političke partije pod nazivom "Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju". Budući da ovaj donkihotovski pokušaj nije ostavio bitnijeg traga na političkoj sceni, JNA se morala opredjeljivati između dominantnih političkih opcija. Poput same države čija je ona vojska bila, JNA se počela cijepati, takođe, po nacionalnoj liniji. Ona je, u isto vrijeme, predstavljala kadrovsku bazu za formiranje novih paravojnih i paramilitarnih organizacija koje su sve češće ulazile u sukob sa dijelovima njenih komandi i jedinica.

    Političke podjele koje su rezultirale "etničkim čišćenjem" Armije, bilo je najgore što joj se moglo desiti. JNA je, upravo, stvarana i izgrađivana na principima "bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti". Stoga, nije mogla da se izbori sa "virusom" koji je razjedao osnove njenog postojanja. Jer, i tamo gdje nacionalna podjela nije izvedena do kraja (dugo su na komandnim mjestima ostali generali iz Slovenije i Hrvatske, čak i kada su se njihove matične republike sukobile sa JNA), preispitivani su stvarni motivi zbog kojih su ostali u njoj i rastao je crv sumnje u moguću izdaju.

    Konačno, jugoslovenska armija je bila obučavana da zemlju brani od spoljnje agresije. Gotovo da nije bilo planova kako da se postupa u pogledu unutrašnjih pobuna širih razmjera, ili samog građanskog rata. A ono što vojska ne planira i ne provježba, ona ne zna da uradi.

    Sve je ovo dovelo do toga da se Jugoslovenska narodna armija, u najodsudnijem trenutku postojanja jugoslovenske države, nađe u ulozi džina na koljenima. U njenom posjedu, istina, još je bila moćna toljaga, sa kojom je mogla da par puta zavitla. Ali iz njenih ruku nepovratno je iščilila snaga. NJena moć je sve više bila na riječima, a njene riječi više nisu imale presudnu moć.

    KLJUČNI momenat u kojem je JNA pokazala svoju nesposobnost da očuva ustavni poredak zemlje i spriječi sve jednostrane i protivpravne radnje, ma od koga dolazile, bilo je usvajanje amandmana na Ustav Republike Slovenije. Radilo se o čistom secesionizmu. Toga su morali biti svjesni i sami poslanici slovenačkog parlamenta, jer nigdje u svijetu ne bi bilo dopušteno da se jedna složena, višenacionalna zajednica jednostavno razbije bez obzira na posljedice. Ipak, oni su bili odlučni da svoj posao dovedu do kraja.

    Posao JNA je bio da ih u tome spriječi. Ne da ih prisili da ostanu u SFRJ (jer, tada, niti su oni željeli da ostanu sa nama, niti mi da ih zadržavamo), već da samostalnost ostvare na pravno valjan način, ostvarujući svoja prava, ali i poštujući obaveze prema drugima. Na političku silu slovenačkog establišmenta, moglo se odgovoriti jedino drugom silom. Od generala Kadijevića i generalštaba JNA traženo je (bio sam među zagovornicima tog stava) da naredi desant 63. padobranske brigade i blokira Skupštinu Slovenije, kako bi je spriječio da donese protivustavne odluke. Ovo, upozoravali smo, nije bilo čija volja, već odluka koju nalaže Ustav i zakoni zemlje koja ima pravo da se brani.

    Kadijević se bojao žrtava koje bi ovakva akcija proizvela. Ne sporeći rizik, kontraargument je bio da bi žrtve bile neuporedivo manje od onih do kojih će neminovno doći, ukoliko se zemlja raspadne zbog niza protivpravnih radnji koje izvjesno vode u građanski rat. Kadijević je ostao uporan i nije uradio ništa.

    KASNIJE je JNA, opet suprotno izričitoj volji političkog rukovodstva Crne Gore i Srbije, po naređenju Ante Markovića, predsjednika SIV, ušla u vojni obračun sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom. U tom blickrigu se propisno obrukala, pretrpjela teške gubitke u ljudsvu i, što je valjda bio poseban cilj, pokazala svu svoju nesposobnost. Otada se riječ izdaja uvukla u glave mnogih ljudi koji su sa užasom gledali golobrade momčiće, regrute JNA, koji su bez prave komande i jasnog cilja, bez municije i sa neispravnim naoružanjem, bili statisti predstave u kojoj je "pobjedu odnijelo slovenačko oružje". I sada mi je muka kad se prisjetim tog poniženja. Posebno kada je trebalo da, kao predsjednici republika, molimo svog slovenačkog kolegu Milana Kučana da pokaže milost prema zarobljenim pripadnicima JNA iz naših republika.

    Ovo je bio javno postavljen uslov da bi se uopšte saznalo za njihovu sudbinu, a kasnije i da bi bili pušteni na slobodu. U Crnoj Gori nismo čak ni znali koliko je naših momaka u Sloveniji. Oni su, po nama, bili u JNA i na teritoriji Jugoslavije. Bila su nam potrebna puna dva dana da iz opština dobijemo podatke da se više stotina naših građana nalazi u slovenačkom zarobljeništvu. U isto vrijeme, na crnogorskom primorju je boravilo više grupa turista iz Slovenije, koji nisu imali ni najmanju neprijatnost zbog ovog prljavog rata. Progutao sam knedlu, pisao Kučanu i javno ga molio da oslobodi pripadnike JNA iz Crne gore.

    Ovim povodom smo ušli u žestoki sukob sa armijskim vrhom. On je bio iza scene i dobro skrivan od javnosti. Razlog je jednostavan. Koliko god smo bili nezadovoljni sa JNA, ona je bila oružana sila koja se suprotstavljala novoformiranim nacionalnim paravojskama. Uz to, težili smo istom cilju - očuvanju Jugoslavije, i taj je cilj opravdao kompromise na koje smo pristajali.

    VOJNA ELITA

    JNA je razvijala namjensku industriju (proizvodnja oružja i transfer vojne opreme) prema nesvrstanim zemljama, odnosno zemljama trećeg svijeta. Vremenom, ova je djelatnost postala izrazito profitabilna, naročito za armijsku elitu koja je vodila ove poslove zakopane pod pečatima državnih i vojnih tajni. Unutar zemlje, JNA je imala niz privilegija (pogodnosti u radnom stažu, poseban sistem zdravstvene zaštite...) koje su zapošljavanje u njoj činile dodatno atraktivnim.


    Prva žrtva istina


    STARA je istina da u ratu, uvijek, prva strada istina.
    Tako su i zbivanja oko Dubrovnika imala svoje dvije dimenzije. Jedna je bila u realnoj ravni, određena stvarnim događajima i vojnim operacijama. Druga je bila virtuelna, stvorena zbog ogromne gladi svjetskih medija povodom ratnih aktivnosti na obodu grada koji spada u bisere svjetske baštine i kulture.

    Hrvatskoj vladi, koja se borila za simpatije svjetske javnosti, ništa nije moglo bolje odgovarati od dramatizacije opsade ovog grada, koja je nazvana "napadom na Dubrovnik". Međutim, sve se dešavalo pred uključenim kamerama svjetskih mreža i stalno prisutnim nenaoružanim posmatračima Evropske zajednice. Bio je to pravi mali, moderni televizijski rat.

    Tako je, odmah po početku opsade grada, gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić (12. oktobra 1991. god.) izjavio pred TV kamerama da je na Dubrovnik sručeno 15.000 granata. Ta vijest je obišla i uznemirila svijet.

    SUTRADAN, održan je sastanak predstavnika JNA, čelnika dubrovačke opštine i predstavnika Posmatračke misije EZ, u mjestu Močići iznad Cavtata. Član posmatračke misije Adrijan Stinger se poslije sastanka obratio novinarima i pozitivno ocijenio sastanak. Novinari su ga pitali da prokomentariše izjavu gradonačelnika Dubrovnika o projektilima koji su ispaljeni na ovaj grad. On je odgovorio da mu "nije poznato" da je na grad palo 15.000 granata, iako živi u Dubrovniku. Hotel "Argentina" u kojem je bila smještena posmatračka misija EU je praktično sastavni dio starog grada.

    Druga krupna neistina krila se u broju branilaca Dubrovnika. Tvrdilo se da je Dubrovnik i područje oko njega branio veoma mali broj ljudi. Međutim, u proglasu ministra odbrane Republike Hrvatske Gojka Sušaka, koji je objavio hrvatski radio 10. novembra 1991. godine se doslovno kaže: "Svi građani dubrovačke opštine, koji nisu mobilisani u hrvatsku vojsku, civilnu zaštitu i nemaju radnu obavezu, dužni su odmah javiti se u Sekretarijat za odbranu općine, odnosno tijelima i pravnim osobama kod kojih imaju ratni raspored". U Proglasu ministra Sušaka, takođe, stoji da su svi vojni obveznici u evidenciji Sekretarijata za odbranu u Dubrovniku koji trenutno borave u drugim opštinama, dužni da se prijave tijelima za poslove odbrane opštine u kojoj se nalaze "radi evidencije i uključivanja u odbrambeni sustav Hrvatske".

    Po izvještajima Rojtersa (od 25. oktobra), UNESKO je apelovao na "zaraćene strane u Jugoslaviji da se povuku iz istorijskog grada Dubrovnika" i da poštuju kulturno naslijeđe zemlje. UNESKO je namjeravao da uputi svoju delegaciju u Dubrovnik. Jugoslavija je prihvatila ovu misiju u želji da, još jednom, potvrdi iskrenost njenih stavova.

    ZA vrijeme ratnih operacija (28. oktobra 1991. godine) Dubrovnik je obišlo više od stotinu domaćih i inostranih novinara. U Dubrovnik su došli brodom "Argus" pod zastavom međunarodnog Crvenog krsta. Dolazak novinara je organizovala Komanda JNA sa sjedištem u Herceg Novom. Svi izvještači su konstatovali da Dubrovnik nije pretrpio veća oštećenja, naročito ne Stari grad i zidine, objekti pod zaštitom UNESKO.

    Istoga dana, "Bi-Bi-Si" i "Skaj televižn" iz Londona objavile su spremnost dubrovačkih vlasti da prihvate uslove koje je JNA postavila na pregovorima sa predstavnicima Dubrovnika. Oni navode da u gradu ima dvije hiljade gardista i popriličan broj stranih plaćenika. Britanske stanice, međutim, javile su da hrvatska vlada odbija svaku pomisao na napuštanje Dubrovnika, te da je zbog toga situacija krajnje napeta i neizvjesna. Prema informacijama Bi-Bi-Si, jedinice JNA pomjerile su se u toku dana i nalaze se kod hotela "Belvedere", na kome se vijori jugoslovenska zastava. Ova stanica je ocijenila da Hrvatska sada pokušava da vojni poraz pretvori u političku pobijedu apelima da se Dubrovnik spasi od razaranja.

    U javnosti je posebno upotrebljavan podatak da je Dubrovnik izuzetno teško bombardovan 6. decembra 1991, kao i da je to bio posljednji dan u kojem su Starom gradu nanesena velika oštećenja. JNA je odmah sutradan demantovala istinitost ovih tvrdnji.

    JNA je nakon toga, ponovo, organizovala obilazak novinara koji su mogli u samom Starom gradu da vide efekte tog tzv. "užasnog bombardovanja". Crnogorski dnevni list "Pobjeda" u broju od 16. decembra donosi fotoreportažu svojih novinara koji su, među ostalima, obišli Dubrovnik. Izvještači su ponovo konstatovali da ima pojedinačnih oštećenja, ali da su ona u potpunoj nesrazmjeri sa propagandnom bukom hrvatskih vlasti.

    Primjer Cavtata najbolje pokazuje pravi smisao vojne intervencije JNA, s jedne strane, i propagande hrvatskih vlasti, s druge. Naime, jedinice JNA su ušle u Cavtat (15. oktobra 1991. godine u 11 sati) i to bez ijednog ispaljenog metka. Lokalne vlasti su prihvatile saradnju sa komandom JNA i ovo mjesto (drugo po veličini od svih mjesta na dubrovačkoj rivijeri) nije pretrpjelo ni najmanje razaranje. Upravo iz razloga što iz mjesta niko nije djelovao vatrenim oružjem na jedinice JNA. JNA nije "okupirala" Cavtat, već su se jedinice odmah povukle, omogućavajući da civilni život teče gotovo normalno. Najveći broj sastanaka JNA, dubrovačkih vlasti i posmatračke misije EZ održan je upravo u Cavtatu.

    Ponuda da JNA postupi kao u Cavtatu data je dubrovačkim vlastima. Ona je suštinski štitila Dubrovnik. U njoj se kaže da JNA ne namjerava da uđe u Dubrovnik, već samo da razoruža (uz prisustvo posmatrača EU) nelegalne formacije. Kada se, dakle, obezbijedi da na JNA ne bude pucano iz Dubrovnika, prestaje svaki razlog da JNA puca prema Dubrovniku. Vlada u Zagrebu nije dozvolila da lokalne vlasti prihvate ovaj predlog. Oni su željeli da Dubrovnik ostane njihov adut za dalju međunarodnu podršku i propagandni rat.


    Sloba menja stav


    PETA vanredna sjednica Skupštine Crne Gore održana je 17. oktobra 1991. godine sa početkom u 16 sati i uz direktan televizijski prenos. Predmet razmatranja je bio tokom dana prispjeli sveobuhvatni sporazum koji je, u ime Konferencije u Hagu, uputio Lord Karington. Da bi sve stranke imale priliku da prouče prispjeli dokument, zasjedanje je počelo u poslijepodnevnim satima, iako je plenarna sjednica Konferencije u Hagu bila zakazana za sutra ujutro.

    U uvodnom izlaganju (trinaest kucanih strana) parlamentarnu i ukupnu javnost sam upoznao sa stavovima koje je Predsjedništvo Crne Gore, kao kolektivni šef države, zauzelo u odnosu na ponuđeni dokument. Predložili smo šest zaključaka i ocjena.

    Prvi i presudni je bio da predloženi tekst treba podržati. U ostalim su izražene ocjene:

    o ponuđeni tekst utvrđuje minimalne pretpostavke za buduću jugoslovensku zajednicu, ostavljajući mogućnost da pojedine republike (prije svega, Srbija i Crna Gora) ostvare povećani stepen međusobne integracije;

    o ovo rješenje treba da prihvate sve republike SFRJ čime bi se prevazišle postojeće napetosti i obezbijedila stvarna ravnopravnost svih jugoslovenskih naroda, posebno imajući u vidu položaj Bosne i Hercegovine, kao republike koju konstituišu tri u svemu ravnopravna naroda;

    o poseban kvalitet predstavlja ponuda da srpski narod u Hrvatskoj dobije tzv. specijalni status;

    o sporno pitanje razgraničenja Crne Gore i Hrvatske (područje Prevlake), ovim predlogom dobija poseban impuls da bude razriješeno diplomatskim putem, odnosno pregovorima koji će uvažiti nesporne istorijske, geografske i ostale činjenice koje potvrđuju pripadnost Prevlake Boki Kotorskoj i Crnoj Gori;

    o ovaj dokument predstavlja tek osnovu za rješenje niza konkretnih pitanja kroz dalji rad Konferencije.

    DISKUSIJA je bila polemična i burna. Ipak, u sali i oko nje se osjećalo olakšanje. Koliko god neko lošim doživljavao prihvatanje mirovnog plana, to je bilo neuporedivo lakše nego da je trebalo raspravljati o njegovom odbijanju i suočavanju sa posljedicama koje bi odatle proistekle.

    Pauze za konsultacije poslaničkih grupa, ipak, su bile učestale. U jednom od takvih trenutaka, dok sam bio sa poslanicima svoje, vladajuće partije, primio sam obavještenje da Slobodan Milošević hitno treba da se čuje sa mnom. Iako je bilo kasno, nisam se iznenadio, budući da smo imali običaj da se čujemo van ustaljenih šablona komunikacije.

    Ipak, sadržaj našeg razgovora te večeri je bio potpuno neočekivan. Nakon nekoliko neobaveznih rečenica, saopštio mi je da je on promijenio stav u odnosu na predlog Lorda Karingtona i da će on sutra, na plenarnoj sjednici u Hagu, odbiti ponuđeni predlog. Savjetovao mi je da i ja uradim isto.

    Kada sam se pribrao i shvatio šta mi govori, zatražio sam više detalja. Interesovalo me je šta se tako presudno, u međuvremenu, moglo dogoditi da se promijeni odluka za koju sam, još koliko prekjuče, bio ubjeđen da je promišljena, hrabra i jedino moguća. Bio sam uskraćen za odgovor. Pozivajući se na nesigurnost linije kojom smo komunicirali, Slobodan mi je rekao da ne treba da znam detalje, već samo odluku i da se prema tome ravnam.

    ODGOVORIO sam da sve dok ne saznam razloge koji su njega naveli da promijeni stav koji je važio do sada, ne vidim nijednog razloga da ja mijenjam svoju odluku koja je nastala uvažavanjem realnih prilika, uključujući i one u kojima se on nalazi. Obavijestio sam ga da nije u pitanju moja pojedinačna odluka. Razgovor nije napredovao. On mi nije dao željeno objašnjenje, a ja sam ga uskratio za obećanje da ću, na neviđeno, prihvatiti njegove razloge. Obećao je da će mi sve reći kada budemo neposredno razgovarali, ali to nije moglo biti dovoljno.

    Ipak, prihvatio sam jednu stvar. Rekao sam da ću o toku našeg razgovora upoznati poslanike moje partije. Reći ću im šta je od mene traženo, ali i da ja to ne mogu da prihvatim. Slobodan je ocijenio da je to fer pogodba, vjerovatno misleći da je među poslanicima moje partije njegova riječ sa većom težinom od moje. Djelimično je bio u pravu. Ali, samo djelimično. I to manjim dijelom.

    Odmah poslije razgovora, obratio sam se poslaničkom klubu partije. Pauza skupštinskog zasjedanja, u kojoj smo raspravljali, protegla se u duboku noć. Tek manji broj poslanika je bio zbunjen do tačke da su htjeli da slijede nesporni autoritet Slobodana Miloševića. Ubjedljiva većina (još dovoljna za donošenje odluke) prihvatila je moje argumente. Ostao nam je drag Slobodan Milošević, ali su nam draži bili argumenti i činjenice.

    Pukotina u klubu poslanika vladajuće partije nije mogla ostati sakrivena. Na nastavku sjednice Skupštine, pred očima neobavještene javnosti, desila se nagla promjena. Kritičari odluke vladajuće stranke izvršili su pregrupisavanje. Sada su se oni podijelili na one koji su oštro protiv i one koji su, ipak, za. To političko manevrisanje unijelo je dodatnu konfuziju. Zbrka je narastala kako smo ulazili u noć i sve više pričali o lokalnim temama. Sve su češći bili zahtjevi da se glasa o predlogu Predsjedništva Crne Gore. Bilo je nesumnjivo da će taj predlog proći. Ali, trebalo je pokazati već očitu razliku u vladajućoj partiji, kako bi se stekao politički kapital za neke druge prilike.

    RUČAK KOD LORDA

    LORD Karington je, negdje na samom početku Konferencije, priredio ručak za svoje visoke goste. Zvao se radni, ali je po svemu želio biti svečani. Odštampani meni - srebro i kristal - ešalon konobara koji kao nekom magijom, iz besprekorno bijelih rukavica, serviraju čuda. Čak su i mikrofoni i slušalice za simultani prevod bili sakriveni iza cvjetnih aranžmana.

    Domaćin je kurtoazno ćaskao sa neposrednim susjedima, budući da je bilo rano za formalno obraćanje i razgovore. Odjednom, sa kraja stola se začula buka. Stjepan Mesić je uprao u neku vrstu verbalnog afekta. Odgovarao mu je, sličnim tonom Branko Kostić, potpredsjednik iz Crne Gore. Ali Mesića je to još više podsticalo. Bilo je tu svega. Priče sa punim ustima hrane, psovki i, konačno, prijetnja kako će upravo on (Mesić), vješati predsjednika Srbije na Terazijama u Beogradu.

    Lord Karington nije mogao razumjeti o čemu se govori. Prevodioci su bili toliko konsternirani da su ćutali. Tada se, sa ljubaznijim osmjehom, okrenuo put mene i polušapatom me upitao:

    - Da li se to oni svađaju?

    - Bojim se da da - bio je moj odgovor.

    - Nemoguće, tako lijepa gospoda... - rekao je sa perfektno odglumljenom nevjericom.

    Ustao je, ležerno odložio salvetu i bez riječi izašao iz sale. Ručak je bio završen i prije stvarnog početka, uz diplomatski šamar koji je dugo bridio. Posebno zbog toga što on ovaj incident više nikada nije spomenuo.


    Hag via Prag


    PRED samu zoru (valjalo je putovati za Hag tog jutra) i pred javnošću koja je sve pratila bez daha, zatražio sam riječ i predložio Skupštini da odloži izjašnjavanje. Objavio sam da ću ja prihvatiti ponuđeni predlog, a ukoliko Skupština bude smatrala za potrebno, neka glasa o mom postupku nekom drugom prilikom. Kada atmosfera bude pogodnija i informacije izvjesnije. Video sam da su svi sa olakšanjem prihvatili moj istup. Jutro je oduvijek bilo pametnije od večeri. Uz to, svuda, a posebno u politici, bolje je da se kola slome na nekom drugom.
    Posebno onom koji nepotrebno preuzima rizik.
    Ma kako to danas nekom izgledalo, ipak je bio u pitanju izuzetan rizik. Racionalan političar bi postupio drugačije. On bi samo tražio većinu i bio miran kada bi je dobio. Meni je trebalo nešto više. Trebalo mi je da budem u pravu, ne trenutno, nego za što duže vrijeme. Trebalo mi je to jer sam slutio koliko velike nevolje stoje pred svima i jer nisam imao pravo da štitim sebe u danima kada su mnogi, ne znajući šta se sve dešava, na ratištima gubili glave. Pored političkog, bio je to i neki unutrašnji moralni bilans.
    Skupština Crne Gore je, dakle, zaključila rad upoznata sa mojim sutrašnjim nastupom u Hagu, ali privilegovana da kasnije može da ocijeni ispravnost moje odluke.
    Mnogi su otišli na počinak, a ja sam tek imao vremena da se spremim za put.
    SAM taj put je postao priča za sebe. Iz Podgorice do vojnog aerodroma “Batajnica” doletio sam “lir-džetom 25”, vlasništvo JNA, u pratnji nekoliko članova mog kabineta. Radi se o malom avionu (šest mjesta za putnike), izuzetno brzom, ali veoma neudobnom za duža putovanja. Na “Batajnici” su bili Jović, Kostić i drugi savezni funkcioneri. Očekivali smo Slobodana Miloševića i pili kafu u krajnje zategnutoj atmosferi. Osnovni razlog je bio u fizičkom premoru. Do kasno u noć je zasjedala i Skupština Srbije. Istina, ona je radila iza zatvorenh vrata. Detalje rasprave nisam znao. Samo sam obavješten da je doneta odluka da se plan Karingtona odbije. Borislav Jović prosto nije mogao da vjeruje da ja, uprkos svim tim činjenicama, ne mislim da promjenim stav i da ću tog jutra prihvatiti ponuđen plan.
    Sa nestrpljenjem sam očekivao da se sretnem sa Slobodanom i saznam prave razloge za ovaj očigledan politički preokret. Po užurbanosti osoblja, moglo se zaključiti da je i on stigao na aerodrom. Ali, umjesto da dođe u Klub, kako je bilo očekivano, jedan od oficira nas je obavjestio da je on direktno ušao u avion. Svi smo krenuli da mu se pridružimo. U pitanju je bio avion tipa “falkon” sa četrnaest mjesta kojim smo često zajedno putovali. Pomoćno osoblje i ljudi iz bezbednosti, ukoliko ne bi bilo dovoljno mesta, koristili bi “lir-džet” kojim sam ja upravo stigao iz Podgorice.
    Međutim, moj šef kabineta je obavješten da za mene (po prvi put) nema mjesta u “falkonu” i da treba da za Hag letim “lir-džetom”. Bilo mi je čudno, ali ne previše. Kratko sam požalio za konforom koji pruža veći avion. Obje letjelice imaju približne brzine i mogu da lete u paru, tako da se, osim na ličnoj udobnosti, ne gubi na vremenu.
    U avionu sam počeo da skiciram izlaganje na Konferenciji. Možda su nekim drugim predsjednicima pisali govore za razne prilike. Ja takve sreće nisam bio. Vjerovato nije greška u saradnicima koje sam birao, već u meni. U tadašnjim poslovima jedina osoba koja je mogla da udovolji mojim zahtjevima, bio sam ja, tako da nisam ni pokušavao da savjetnicima dajem nemoguće zadatke i, onda, izgubimo mnogo više vremena na prepravljanje loših tekstova. Dugo sam se borio sa pospanošću, nemirnim letom i potrebom da sa što manje riječi, kažem šta treba. Zbog toga sam i veoma rijetko pogledivao kroz prozor. Moji saputnici, su drijemali, ne obraćajući pažnju na let.
    Sa Nikolom Samardžićem, ministrom inostranih poslova, pretresao sam tehničke detalje njegovog susreta sa kolegom iz Hrvatske. Naime, bilo je načelno dogovoreno da se u jednoj od pauza Konferencije susretnemo Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, i ja. Tema je bila formalizovanje već započetih pregovora o razgraničenju na spornom području poluostrva Prevlaka. Meni je bilo izuzetno stalo da do ovog susreta dođe, iako sam znao da on nije rješenje, već tek prvi korak ka mogućem ostvarenju cilja.
    Tek kada je avion počeo da gubi visinu, pripremajući se za sletanje, shvatio sam da mi je pejzaž potpuno nepoznat. Spuštali smo se na neki aerodrom koji, svakako nije bio onaj na koji je trebalo. U ovom tipu aviona piloti nisu posebno odvojeni od putnika, tako da se sa njima lako ostvaruje komunikacija. Uprkos tome, oni nas nisu udostojili ni najmanjeg objašnjenja.
    Sleteli smo i odrulali na neku sporednu pistu aerodroma u Pragu, Češka. Dobro, nije baš na drugom kraju Evrope, ali jeste na dobroj polovini drugog kraja kontinenta. Situacija je bila i nevjerovatna i tragikomična. Obratio sam se pilotu pokušavajući da se barem našalim, kad već ništa drugo nijesam mogao.
    - Pobrkao si, jadan ne bio. Mi smo ti rekli Hag, a ti si shvatio Prag. Što ti ne rekosmo još koji put, pa da se razumijemo...
    Glavni pilot je bio neki mrzovoljni pukovnik, čijoj osionosti bi bolje pristajao čin maršala. Gotovo je vikao na mene objašnjavajući da ja mogu biti predsjednik ko zna čega, ali da je upravljanje ovim avionom njegova isključiva odgovornost. Imali smo, rekao je, izuzetno važan čeoni vejtar, usled čega smo potrošili mnogo goriva, zato smo sleteli na ovaj alternativni aerodrom i nastavićemo za Hag čim dospemo gorivo. I tačka!
    Iz svega sam shvatio da je zadatak ovog čovjeka bio da me, ipak, dovede u Hag, ali sa takvim zakašnjenjem da moj dolazak bude bespredmetan. Dobro. Moglo je biti i gore, pobjegla mi je misao. Oko jedne stvari sam mu, svakako, davao za pravo. On jeste bio glavni za pilotiranje, kako dotad, tako i ubuduće. Pošto smo bili tek na pola puta (a, on već tako nervozan) bilo je pametnije ne progovoriti više nijednu riječ sa njim. Tako sam i učinio, praveći se da mi uopšte nije važno što toliko užasno kasnimo.
    Kasnije sam sa profesionalnim pilotima testirao priču koju mi je tada servirao moj pilot-pukovnik. Svi su odreda mislili da se to nije moglo dogoditi kako je on tvrdio, jer su takvi letački parametri potpuno nemogući. Zaključak je bio da slijetanjem u Prag može biti jedino plod namere, a nikako slučajnosti vezane za vjetrove i povećanu potrošnju goriva.


    Samo Sloba protiv


    U HAGU me je dočekalo novo iznenađenje. Usput nisam imao nikakvih sredstava da se informišem o toku Konferencije i očekivao sam, s obzirom na višesatno zakašnjenje, da su oni odavno završili sa radom. Razuvjerili su me, gotovo izbezumljeni činovnici Konferencije koji su, pored osoblja naše ambasade, čekali na pisti. U automobilu koji je letio prema holandskom ministarstvu inostranih poslova, rečeno mi je da svi čekaju moj dolazak. Zbog toga moram odmah u salu, nemajući ni trenutka vremena za sebe.
    Iskreno, prijalo mi je što su me čekali. Tako je ono avio-lomatanje do Haga, preko Praga, dobilo značaja tek jedne anegdotice. Još sam imao priliku da odradim ono što mi je bio posao i zbog čega sam krenuo na taj čudni put.
    U prvom dijelu, Konferencijom je predsjedavao Hans van den Bruk, predsjedavajući Ministarskog savjeta EZ. Izvinio se zbog velikog zakašnjenja, ali nije ulazio u objašnjavanje zbog čega je do njega došlo. Obavijestio je prisutne da su, u međuvremenu, članovi Predsjedništva SFRJ (konačno u punom sastavu i jednoglasno) uz prisustvo predsjednika Miloševića i Tuđmana donijeli nekoliko važnih odluka. One su se odnosile na prekid vatre (ko zna koji po redu) i deblokadu kasarni u Hrvatskoj, kao i formiranje trilateralne komisije (uz učešće posmatrača EZ) za realizaciju ovih odluka.
    DA bi se ove odluke i formalizovale na zasebnoj sjednici Predsjedništva SFRJ, data je kratka pauza.
    U drugom dijelu, predsjedavao je lord Karington. Tražio je od predsjednika šest republika da se, kratko i bez obrazloženja, izjasne o ponuđenom tekstu, s tim što bi, tokom rada, imali prilike da objasne svoj stav.
    Umjesto toga, riječ je uzeo Slobodan Milošević i u desetak minuta dugom nastupu, iznio niz uopštenih primjedbi na pristup autora teksta, osporavajući mogućnost da se ovim putem dođe do sveobuhvatnog sporazuma.
    Lord Karington nije mogao da sakrije iznenađenost koja se graničila sa zaprepašćenjem. Iz stenograma sa te sjednice, izdvajam dijalog koji potvrđuje šta se, u tim trenucima, dešavalo za konferencijskim stolom.
    Lord Karington:
    - Hvala gospodine Miloševiću. Da li sam vas dobro shvatio - da se ne slažete sa stavom 1.1. - pod a), b), c), d) i e)?
    Slobodan Milošević:
    - Da. Moje primedbe su bile opšteg karaktera i upravo to sam i izneo. Nadam se da sam i objasnio zašto.
    Lord Karington:
    - Izvinite, moram da budem siguran - ne prihvatate stav 1.1.?
    Slobodan Milošević:
    - Ne.
    Lord Karington:
    - Hteo bih da vas podsjetim da kad smo se vi, gospodin Van den Bruk, gospodin Tuđman i ja sreli 4. oktobra, mi smo se dogovorili o nekim principima koji su osnova za ovo, a pročitaću šta smo prihvatili: “Da će učestvovanje svih strana u sporu biti potrebno za rješenje na osnovu nezavisnosti onim republikama koje to žele, na kraju pregovora koji će se odvijati bona fide. Ta nezavisnost biće data na osnovu opšteg rješenja i imaće sljedeće komponente: labavu asocijaciju ili udruženje nezavisnih i suverenih republika; zatim, odgovarajuću zaštitu ljudskih prava i moguć specijalni status za neke teritorije, nikakvo jednostrano mijenjanje granica”. To je to što smo se dogovorili.
    Slobodan Milošević:
    MEĐUTIM, imali smo posle toga nastavak razgovora. Na drugom sastanku, sa gospodinom Van den Brukom, ja sam upravo objasnio da je ta ideja o labavoj asocijaciji jedna od opcija, o kojoj možemo razgovarati. Međutim, naš stav je bio drugačiji, naročito u situaciji u kojoj smo sada, ta ideja o ukidanju Jugoslavije mislim da ne može imati nikakvu pravnu osnovu. Mi uvek polazimo od stava da Jugoslavija postoji, da ona ima svoje ustavne institucije i na osnovu njih, imajući u vidu Deklaraciju Evropske zajednice, na tu temu, da samo jugoslovenski narodi mogu da odlučuju o sudbini Jugoslavije. To može da bude jedino rešenje jugoslovenske krize. Mi polazimo od prejudiciranog stava da Jugoslavija više ne postoji, već da postoje samo republike, kao subjekti.
    Lord Karington:
    - Pitam se da li se baš toliko ne slažemo. Meni se čini da vi polazite od jedne krajnosti te skale, a mi sa druge. Vi polazite od toga da Jugoslavija postoji. Mi polazimo od osnove da su neke republike deklarisale svoju nezavisnost i najviša tačka slaganja, koju smo postigli, jer ovo što je rečeno u ovom dokumentu.
    - Moram obratiti pažnju na stav 1.2. koji kaže: “One će sarađivati u onim oblastima u kojima to žele, s tim da neke republike mogu i bliže da sarađuju u onimo blastima, u kojima to žele.” Mi idemo naviše u tom sporazumu, a vi naniže.
    Slobodan Milošević:
    - To je, naravno, drugačiji prilaz. Međutim, ja sam upravo rekao, na početku svog objašnjenja da, upravo zbog tih opštih primedbi, ovaj dokument nije spreman za detaljnu diskusiju.
    Lord Karington:
    - Ja samo objašnjavam svoj stav. Ne želim da osporavam vaše argumente. To je samo moje mišljenje. Nećemo nigdje stići ukoliko se ne slažemo, a ja pokušavam da postignem saglasnost da ovi principi, na kojima je zasnovan stav prvi jesu nešto s čime se možete složiti.
    Slobodan Milošević:
    - Ne, ti principi nisu zasnovani na pravnoj osnovi. Oni su zasnovani na jednoj konkretnoj situaciji. To je zapravo, izraz jugoslovenske krize. Međutim, ja mislim da je zakonitost, legitimitet, veoma bitna osnova za rješavanje jugoslovenske krize. Ako izađete iz okvira zakonitosti, onda možete donositi sudove samo na osnovu nekih činjenica, bez čvrste osnove, na koju se možemo osloniti. To su moje primedbe.
    Ovim je njihova diskusija bila završena. Na redu je bilo izjašnjavanje ostalih republičkih predsjednika.
    Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman govorio je duže od pet minuta. Međutim, bila je bitna samo njegova druga rečenica. Ona je glasila: “Prijedlog koji je pred nama, Hrvatska prihvaća, sa nekim primjedbama koje, međutim, ne zadiru u bit predložene osnove.”
    Te primjedbe su, ipak, zadirale u osnovu predloženog rješenja, ali budući da su date kao sekundarne, prešlo se preko njih.

  2. #2
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Panić kao mesija



    PROGLAŠELJEM Savezne Republike Jugoslavije tek je započet proces njenog konstituisanja. Prvi sljedeći korak bili su izbori za Vijeće građana Savezne skupštine. U Crnoj Gori je iznenađujuće mali procenat birača (56 odsto) učestvovao u njima, što je strane diplomate i medije navelo na niz špekulacija o tome da se ”hladi ovdašnji interes” za državno zajedništvo. Međutim, osnovni razlog je bio što se ovom prilikom nije ni o čemu bitnijem odlučivalo. Znalo se da će već za nekoliko mjeseci biti ponovno izjašnjavanje na istu temu. Nova Savezna skupština je trebalo da izabere predsjednika Republike i vladu. Ali, koga izabrati?
    Po svemu bi bilo najlogičnije da smo se za ta visoka mjesta kandidovali Slobodan Milošević i ja, kao prve ličnosti partija koje su imale skupštinsku većinu dovoljnu za izbor i kao političari koji su, što je još važnije, vodili ovaj ”projekat” od samog početka. Lično sam bio spreman da stanem na čelo Savezne vlade i izrazio očekivanje da će Milošević (i formalno) preuzeti državno kormilo. LJegov odgovor je bio negativan. Ne zato, objašnjavao mi je, jer on to ne želi - štaviše, već što ne može. Tada SPS nije imala nijednu drugu politički istaknutu figuru koja bi sigurno mogla da pobijedi na predsjedničkim izborima, koji je trebalo da budu održani u Srbiji za nekoliko mjeseci. Ako (u tome smo se složili), neko drugi zauzme ovu najvažniju državnu poziciju, politički program koji smo usaglasili ne bi mogao biti realizovan. Moja je procjena bila da u Crnoj Gori takav problem ne postoji. Vjerovao sam da bi neko od prvih ljudi DPS, u svakom slučaju, pobijedio na predstojećim predsjedničkim izborima. Nezavisno od toga, s obzirom na Slobodanovu odluku, odustao sam od svoje federalne kandidature.
    Crna Gora je, shodno postignutom sporazumu, trebalo da odredi kandidata za predsjednika SRJ. Ta dužnost jeste značajna, ali ima i dosta protokolarnih karakteristika. Zato za nju nije bilo nužno da je obavlja neko sa posebnim sposobnostima i izuzetnim ugledom. DPS je za prvog predsjednika SRJ predložio Svetozara Marovića, tadašnjeg generalnog sekretara Partije, odnosno ”broja tri” u funkcionerskoj nomenklaturi. Slobodan Milošević se dao u potragu za saveznim premijerom i - našao predsjednika države. Doslovno u pet do dvanaest, sav zadovoljan, obavijestio me je da je, posle dugog ubjeđivanja, akademik Dobrica Ćosić dao pristanak da se prihvati ove dužnosti. Iako je to bilo suprotno našem dogovoru, iskreno sam se obradovao. Dobricu Ćosića, do tada, nisam poznavao, al’ i sve što sam znao o njemu, govorilo je u prilog uvjerenju da je to odličan izbor. U to vrijeme gotovo da nije bilo nijednog drugog pojedinca koji je imao takav javni ugled i o kojem su visoko mišljenje imali pripadnici različitih političkih stranaka.
    Buduci da smo već bili istakli našeg kandidata (istini za volju treba reći da je i sam Marović smatrao da je Ćosić najbolje moguće rješenje), malo smo se - tek reda radi, bunili u Skupštini, ali i podržali izbor Dobrice Ćosića.
    Novi predsjednik je, odmah, započeo konsultacije oko mandatara Savezne vlade. Izričito sam tražio da to (shodno Ustavu) bude ličnost iz Crne Gore i predložio Radoja Kontića čovjeka sa velikim iskustvom i priličnim birokratskim znanjem (u pozitivnom smislu pojma).
    Međutim, Slobodan Milošević je smislio ”genijalno rješenje”. Baš te riječi je upotrebio u telefonskom razgovoru kada me je, sav razdragan, obavijestio da ”ima čovjeka za saveznog premijera”, molio me da dođem što prije kod njega, jer ne smije da saopšti njegovo ime, čak ni preko ovih specijalnih telefonskih veza. Razumije se da sam odmah otišao u Beograd i, tada, prvi put čuo ime Milana Panića. Opisan mi je, maltene, kao sami Mesija, odnosno onaj koji može da nas spase najveće nevolje - negativnog odnosa koji SAD imaju prema našoj državi i, posebno, prema našim vlastima. Tražio sam više činjenica koje bi me uvjerile u tako velike nade. LJih, nažalost, nije bilo. Štaviše, ono malo što je o njemu bilo poznato govorilo je da je on daleko od mogućnosti da obavi tako značajan posao.
    Nisam se složio. Podsjetio sam da Ustav ne dopušta da obje prve državne funkcije obavljaju predstavnici jedne republike. Dočekalo me ono ”po pravilu”. Norma, tvrdio je Milošević (i tu je bio u pravu), kaže da treba, a ne da uvijek mora tako da bude. Izuzetak koji on traži motivisan je ”izvanrednim” kandidatom kakvog Crna Gora, u ovom trenutku, svakako nema. Takvog, na našu sreću, zaista nismo imali.
    Ali, o ovome više nismo odlučivali samo nas dvojica. Obavijestio sam predsjednika Ćosića da mi ne prihvatamo kršenje ustavnih principa, već na prvom koraku. Tražio sam da mandat za sastav vlade ne povjeri Milanu Paniću o kojem, vidjelo se i iz razgovora, ni on sam nije imao više saznanja, osim onoga što mu je rekao Milošević. Odluka je njegova, ali prije nego li je donese, treba da zna da ćemo, predlaganjem drugog kandidata, pojačati politički pritisak na njega i da ćemo, u slučaju kršenja ustavnih pravila, dići ”buku do neba”.
    Zaista sam bio razočaran takvim nepoštovanjem dogovorenog. Posebno sam strepio od oduševljenja prema kandidatu o kome, uza sve napore i prikupljene informacije nisam pronašao nijedan razlog za entuzijazam. Zbog njega nije trebalo da budemo tako politički poniženi, jer, u krajnjem, stvar se svodila na to. Tim povodom smo održali sjednicu Glavnog odbora DPS, ponovili zahtjev da mandatar bude iz Crne Gore i javno predložili Mila Đukanovića ili Momira Bulatovića. Iskreno, tada smo već znali da će se Ćosić opredjeliti za Milana Panića, pa smo htjeli da mu otežamo posao predlažući dvojicu prvih crnogorskih političara. Zaključili smo, takođe, da ovo nije razlog za napuštanje zajedničke dražve (još je nismo čestito ni stvorili), ali i odgovorili da naši nastupi budu ”zategnuti do pucanja”, kako se slične situacije više ne bi ponavljale. Interni zaključak je bio da, bez obzira na sve, učestvujemo u Saveznoj vladi i damo joj šansu. Razumije se, to nije bilo napisano u veoma oštro intoniranom saopštenju sa sjednice.
    Odigrana je, dakle, još jedna politička igra. Ovaj put na našu štetu, i mi smo morali dostojanstveno da je istrpimo. Referendum, koji je imao niz dobrih strana, pokazao je i jednu nepovoljnu za tadašnju crnogorsku vlast. Mi smo, naime, imali imperativni mandat da stvorimo zajedničku državu sa Srbijom, a ne da je razbijemo zbog bilo kojeg personalnog rješenja. To nismo znali samo mi, nego i naši partneri iz Srbije, usljed čega nisu pokazivali višak obzira prema našoj poziciji. Razmjenjali smo političke signale, i oni koji odlučuju su znali da ćemo, bez obzira na oštrinu javnih nastupa, na kraju biti kooperativni.


    Panić ili - apsa!



    NEPOSREDNO nakon ove sjednice Glavnog odbora DPS, nenajavljeno, i mimo bilo kakvog običaja, u moj kabinet je banulo šest generala JNA, na čelu sa Neđom Boškovićem, glavnim bezbjednjakom, i Mikom Stefanovićem, uticajnim i perspektivnm komandantom Ratnog vazduhoplovstva. Tu su još bili i generali porijeklom iz Crne Gore (Domazetović, Radinović...) Sekretarica mi je rekla da ih je smjestila, ponudila kafom i rakijom, a oni su, pored izvinjenja što se nisu najavili, poručili da treba kratko da se vide sa mnom i da će čekati sve dok ne budem imao vremena.

    Vrijeme sam odmah našao. Sa svakim od njih sam se već bio upoznao, pa je susret u početku imao drugarski ton. Ipak, uskoro sam ih upitao kojim dobrom su se, ovako iznenada, zaputili kod mene. "Došli smo da tražimo da glasate za Milana Panića", rekao je Bošković i dodao, "inače ćemo da Te uhapsimo ako zbog Tebe ne bude izabrana Vlada".

    Najgore od svega je bilo što je sasvim ozbiljno mislio to što je rekao, iako, naravno, nije postojala ni najmanja mogućnost da se njegova prijetnja ostvari. "A znate li vi, drugovi generali, ko je uopšte taj Milan Panić?", pitao sam ih umjesto bilo kojeg komentara. "Ne, ali ima ko zna...", uzvratio je general Bošković. "E, srećna li je zemlja u kojoj generali hoće da hapse političare, a posebno je srećna kada to namjeravaju da urade onima koje bi trebalo dobro da poznaju, zbog nekih drugih o kojima nemaju pojma. Nego vi lijepo popijte tu kafu, pa polako na srećni put. Vraćajte se odakle ste došli", rekao sam napuštajući to ljubazno društvo.

    Epilog. Dobrica Ćosić je mandat dao Milanu Paniću. Milan Panić je formriao Vladu u kojoj su bili istaknuti članovi DPS Crne Gore. I, naravno, generali me nisu uhapsili.

    Kada sam upoznao Milana Panića prestao sam da se ljutim na njega. Da bih se na nekog naljutio, prije svega treba da ga shvatim ozbiljno. Ovaj gospodin je bio šarmantan, energičan i možda još nešto, ali ozbiljan, svakako, nije bio. U uvaženu i pomalo okoštalu instituciju, kakva je bila Vlada u Palati federacije, Panić je unio manire koji se najbolje opisuju terminom "luda kuća".

    Nije se znalo kojim se jezikom zvanično govori, on sam nije poznavao svoje ministre, a stvarne ekonomske probleme zemlje nije mogao ni da nabroji, a kamoli rješava. Da bi stvari, makar osnovno funkcionisale, njegov posao je faktički preuzeo potpredsjednik Radoje Kontić. NJemu su ruke bile višestruko vezane, ali je uspjevao da makar spriječava najveće štete. Predsjednik Panić se posvetio diplomatskim aktivnostima ili, kako je on volio da kaže, "skidanju sankcija".

    U Palati federacije su često održavani sastanci tijela za koordinaciju državne politike. Predsjedavao je predsjednik Ćosić, a prisustvovali su Milan Panić sa svojim stranim savjetnicima i prvi ljudi republika članica. Dobrica Ćosić je imao ugled i značaj, Milan Panić je bio u bestežinskom stanju, ali prava politička i državna moć bila je u rukama republičkih predsjednika i vlada. Zato su ovi sastanci imali puni smisao.

    Često bi, nakon prvih nekoliko minuta, diskusija krenula na engleskom jeziku. Predsjednik Savezne vlade se mnogo lakše koristio njime, a podrazumijevalo se da tako govore njegovi savjetnci. Jedini koji su ovo doživljavali kao nepremostivu prepreku bili su Dobrica Ćosić i Milo Đukanović. Ovaj drugi se, barem zbog toga, nije posebno nervirao. Ali Dobrica Ćosić je izgledao užasnut što mu treba prevodilac i u ovom domaćem razgovoru. Slobodan Milošević je zabezeknuto slušao Panićeve egzibicije, a meni je na pameti bio naslov poznatog TV serijala "Tražili ste - gledajte".

    Na samom početku ovakvog načina rada, predložio sam da Milan Panić uradi posao zbog kojeg je došao na čelo Savezne vlade. Tražio sam da ode u SAD, pronađe značajnu agenciju za odnose sa javnošću i kupi projekat podizanja imidža Jugoslavije u najmoćnijoj zemlji svijeta. Milan Panić, očigledno, ne poznaje zemlju kojoj je predsjednik Vlade, ali bi trebalo da bolje od svih nas zna Ameriku, što je u ovom trenutku važnije jer ga je to i preporučilo za dužnost. U deviznim rezervama zemlje ima oko 250 miliona dolara, i ja mislim da nema preče potrebe nego da se sva ta sredstva angažuju za ovu namjenu. Neka boravi u Americi dok ne postigne taj značajan cilj, a u međuvremenu će Vladu, kao i dosada, voditi njen potpredsjednik.

    Predlog je odmah i jednoglasno prihvaćen. Milan Panić je otišao u SAD, ali nije uspio da angažuje nijednu značajnu PR agenciju. Razlog, finansijske sankcije prema Jugoslaviji. Zbog njih nije bilo moguće izvršiti legalna bankarska međudržavna plaćanja. A agencije koje mogu da utiču na političke stavove i javno mnijenje SAD suviše su ozbiljne da bi kršile zakone svoje zemlje i primale "novac u torbama".

    Tako smo bili onemogućeni da, na način koji je legalan i efikasan, utičemo na povoljniji odnos Amerike prema našoj zemlji. Godinama su kritičari naše politike ukazivali na ovaj propust, ali mnogi nisu htjeli da vide činjenice. One govore da smo to namjeravali. Doveli smo na čelnu državnu funkciju čovjeka koji je više Amerikanac, nego Srbin. Ne žaleći smo odvojili pare, zakucali na prava vrata, ali nismo mogli da ih izvana otključamo. Znali smo šta se mora uraditi. Valjda smo bili pametni, makar koliko i Hrvati, bosanski Muslimani ili kosovski Albanci. Svi oni su imali svoje lobiste u ovoj zemlji. Odluka da to njima bude dopušteno, a nama ne, nije bila naša. A mi je nismo mogli promijeniti.

    PISAC I - STVARNOST

    JA sam imao istinsko zadovoljstvo da, tokom tih burnih mjeseci, sarađujem sa predsjednikom Ćosićem. Bila je prava privilegija upoznati tako velikog pisca i umnog čovjeka u prilikama koje je najbolje opisati kao niz neprekidnih iskušenja. Bilo je trenutaka kada se u svemu on nije mogao najbolje snaći. Ipak to nije bio njegov svijet. Ovdje su junaci (i dobri i loši) bili stvarni ljudi, a uz to i političari. Priče koje kruže ovim svijetom imaju svoja profesionalna pravila. Najčešće ne znače ono što mislite da bi trebalo. Privrženik odmjerene i višestruko promišljene riječi, kakvim sam ga doživljavao, odskakao je od slike klasičnog političara. Međutim, ovdje se tražilo da se kaže "da" ili "ne". Obrazloženja, zašto - da, a ne - ne, ma kako umna i književno nadahnuta bila, nisu nikoga interesovala. Ovdje se igrao brzopotezni šah u kojem se i pravi velemajstori često izgube.


    Slobin adut – Kostić


    U OKVIRU jedinstvene izborne kampanje, posebnu pažnju je privlačio izbor prvog predsjednika Republike. Bilo je devet prihvaćenih predsjedničkih kandidata i većina je imala politički ugled i značaj. Među onima koji nisu spadali u tu kategoriju, isticao se samozvani "Kralj Crne Gore" Boro Miranović. On je bio bodibilder i statista u nekim istorijskim filmskim spektaklima. Nasuprot svojoj impozantnoj pojavi, imao je piskav, gotovo ženski glasić i, ne naročiti, nivo inteligencije. NJegova kampanja je izazivala urnebesnu zabavu u podgoričkim kafićima, a neke izborne poruke koje je lansirao, dugo su se prepričavale kao odlični vicevi. Imao je jedan veoma uspješan plakat. Na njemu su bile, jedna pored druge, njegova i moja slika. On istreniran, sa zategnutim svakim mišićem. Pored njega, ja sam izgledao jadnije nego inače, slikan kako izlazim iz mora, sa vidnim naslagama sala na stomaku. Poruka upućena biračima bila je da biraju kako žele da izgledaju.

    U prvom krugu glasanja, dobio sam 43 odsto glasova. Drugi je bi Branko Kostić sa 24, treći Slavko Perović sa 18, a četvrti Novak Kilibarda sa devet odsto osvojenih glasova. Po zakonu, dvojica sa najviše glasova idu na ponovljeno glasanje.

    Branko Kostić, bivši član Predsjedništva SFRJ i donedavni član Glavnog odbora DPS, bio je veoma neugodan politički konkurent. Da sam ja mogao da biram, on bi bio posljednji kojeg bih izabrao. Mnogi su, uz sve ostalo, smatrali da smo kandidati iste partije.

    Poznato je da, u uslovima višepartizma, političke stranke ističu samo jednog kandidata, jer sve drugo znači rasipanje partijskih potencijala i glasova birača. Unutar DPS je vođena debata i predlagani su kandidati za predsjednika Republike. Moje ime je najčešće spominjano i Glavni odbor DPS je utvrdio i istakao moju kandidaturu. Branko Kostić je u tom postupku učestvovao i nije ga osporavao. Ipak, prihvatio je ponudu da bude kandidat za ovu dužnost koju su mu uputili Udruženje boraca 1991/92. god. i Srpska radikalna stranka Crne Gore. To je značilo da svjesno krši pravila partije i da je sam napustio DPS.

    NAŠE sučeljavanje je bilo korektno, ali politički veoma teško. Mnogo poslova i dugo vremena smo radili zajedno, a razlike koje smo ispoljavali, nisu bile tako uočljive za najšire biračko tijelo. Uz to, osnova njegove kritike je bila moja odluka da prihvatim predlog lorda Karingtona na Konferenciji u Hagu. Javna diskusija o diplomatskim nijansama, čemu je on težio, nije mogla privući pažnju birača i štetila je obojici. Zato sam se udaljavao od te teme. Ne stoga što nisam bio u pravu (ta stvar je, inače, bila odavno gotova), nego što mi je trebalo neko atraktivnije, životnije područje. Ono koje će više motivisati građane da presude ko je od nas dvojice prihvatljiviji. U tim vodama on je vidno zaostajao.

    Zvanična objava moje pobjede (63 naprema 37 odsto glasova) i proglašenje za prvog neposredno izabranog predsjednika Republike Crne Gore, zatekla me u Ženevi, na mirovnoj konferenciji. Vijest mi je saopštio i prvi čestitao lord Dejvid Oven. Naveče me je Slobodan Milošević pozvao u svoj hotelski apartman i natočio nam "blek lejbl", izvanredan viski kojim smo se rado častili. Budući da je i sam nedavno dobio mandat predsjednika Republike, bio je dobro raspoložen i pun zajedničkih planova.

    Saslušao sam ga i povrativši ozbiljan izgled, pružio mu ruku i rekao: "Ovo je pružena ruka prave saradnje predsjednika Crne Gore i Srbije. Znam da je Tvoj kandidat bio Branko Kostić. U Tvom kabinetu je bio njegov beogradski izborni štab. Tvoj čovjek od povjerenja Mihalj Kertes, specijalnim avionom je donosio podatke kojim sam trebalo biti kompromitovan u TV duelu. Sve to sam znao odavno, a nisam rekao nijednu javnu riječ. Ja se, čak ne ljutim na Tebe. Razumijem da bi Ti više odgovarao Kostić, jer bi Te slušao i stvarao manje problema od onih koje sam Ti ja dosada napravio i na koje, zasigurno, možeš računati i u budućnosti. Ti si izabrao Kostića, a narod Crne Gore mene. Ja sam crnogorski predsjednik i nemam veće želje, nego da ostvarim najbližu i najiskreniju saradnju sa Srbijom. Ako tako misliš i Ti, rukujmo se, zaboravimo šta je bilo i radimo svoj posao!"

    NIJE se dao. Branio se bujicom riječi. Nemoguće je da sam nasjeo takvim dezinformacijama. Pogrešni su mi podaci i zlonamjerni izvori. NJemu nikad ne bi palo na pamet da uradi tako nešto, bilo kome, a posebno meni kojeg cijeni, podržava i voli... Utom je zazvonio telefon. Bila je to njegova supruga, koja je, saznavši da sam tu u gostima, htjela neposredno da mi čestita na izboru. U trećoj rečenici mi je kazala da je stalno govorila Slobodanu da ne treba da podržava Branka Kostića, a on nije htio da je posluša. Slobodan je sve to čuo, ali to nije ni najmanje promijenilo njegovu prethodnu priču. Da bih je zaustavio, podigao sam čašu i rekao: "E, hajde sve da zaboravimo..." I zaboravili smo, za dugi niz godina.

    Inače, cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem. Svaki takav postupak, objektivno bi značio udaljavanje Crne Gore od Srbije. A sve što osjećam, znam i mislim, u političkom i svakom drugom pogledu, govori mi da je to pogrešan put. Crna Gora nema većeg prijatelja i zaštitnika od Srbije. Vjerujem da važi i obrnuto. To držim za istinu, nezavisno od trenutnog stanja političkih odnosa snaga između ove dvije države, ili unutar njih samih. Stoga je prva dužnost predsjednika Crne Gore, da u predsjedniku Srbije ima najbližeg saradnika i, ako je moguće, pravog prijatelja. Lični odnos može biti važan, ali presudno je što to mora biti prvi nalog povjerenog im posla. Ovoga sam se uvijek držao, čak i kada je izgledalo da druga strana trenutno zanemaruje ovu istinu.

    Sve u svemu, pred Slobodanom Miloševićem i Momirom Bulatovićem su bile godine pune iskušenja, u kojima je međusobna saradnja bila imperativ ne samo ostanka na vlasti, nego i očuvanja zajedničke države i spriječavanja većih narodnih patnji.

    "MOMIR HAŠKI"

    JAVNO sam napadnut za nešto što nisam skrivio, posebno ne učešćem na Konferenciji u Hagu. Prozvali su me "Momir haški" uz omalovažavajuću intonaciju. Novine su objavile tekstove kako sam izdao srpstvo i Srbiju i kako sam, na mala vrata, htio da ostvarim nezavisnost Crne Gore. Zaboravljeno je da je Skupština Crne Gore, upravo na predlog Predjsedništva, još 8. oktobra donijela odluku da će konačnu riječ o državnom statusu Crne Gore dati građani, neposrednim odlučivanjem na referendumu.


    Užas zvani sankcije


    SAVEZNA Republika Jugoslavija, zajednička država republika Crne Gore i Srbije, proglašena je 27. aprila 1992. godine. Nakon mjesec dana, Savjet bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija (Rezolucijom br. 757 od 30. maja 1992. godine) zaveo je ovoj zemlji sankcije koje, po svojoj oštrini i sveobuhvatnosti, nikad prije nisu bile primjenjene u međunarodnim odnosima.
    Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Uslovi za njihovo ukidanje, odnosno pooštravanje, takođe su bili vezani uz razvoj ratnih prilika u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici.
    Mi koji smo bili na čelnim mjestima državne politike nismo imali ni najmanje iluzije da su sankcije bezopasne i da će biti kratkotrajne. Daleko od očiju javnosti, uporno i u stalnoj trci sa vremenom, pripremali smo taktiku privrednog i državnog preživljavanja. Prijetila je blokada svih državnih finansijskih sredstava, zaprijećeno je oduzimanjem naših brodova svuda po svijetu, onemogućeno je plaćanje prema inostranstvu čime su spriječeni svaki uvoz i izvoz (osim humanitarnog, koji je dozvoljavan po posebnoj proceduri, što je značilo nikad, ili još kasnije).

    PODMUKLA KAZNA

    I SADA me prođe užas koji smo osjećali dovedeni do ponora normalnog, svakodnevnog života, sa više nego jasnom namjerom da u njega budemo gurnuti. Pod vidom spriječavanja jedne humanitarne katastrofe - u Bosni i Hercegovini, priređena je nova. Ne mogu reći da je bila teža, jer kod nas, ipak, nije bilo građanskog rata, ali bila je podmuklija, uvijena u brigu za druge i usmjerena ka miru. Spolja je, zaista nekome moglo izgledati tako. Iznutra, sve je bilo potpuno drugačije. Prijetila nam je glad, kolaps javnih službi, galopirajuće osiromašenje i, kao neumitna posljedica svega toga, unutrašnji sukobi.
    Sankcije su posebno bile teške budući da je ogromna većina građana Crne Gore i Jugoslavije bila duboko uvjerena da nije kriva za ono za što optužuju njihovu zemlju. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, ali sam i vidio iz svih diplomatskih kontakata, da je to pitanje presuđeno i da svi argumenti koji ga osporavaju, odlaze niz vjetar i niko ne želi da ih čuje.
    U Crnoj Gori je, uskoro, napravljen precizan plan aktivnosti kao odgovor na očekivane sankcije. Strateške odluke donošene su kod mene, u kabinetu predsjednika Republike. Konkretne mjere ustanovljavala je Vlada, koristeći se pečatom sa oznakom "državna tajna".
    Slično je rađeno i u Republici Srbiji. Često smo razmjenjivali ideje i iskustva kako da nadmudrimo one koji žele da prekinu svaki vid normalnog života u našoj zemlji. Srbija je, ipak, imala više mogućnosti da organizuje život pod takvim okolnostima. Ne samo zbog svoje veličine i privredne strukture, već i svog neposrednog okruženja (Bugarska, Rumunija, Makedonija...) i razvijenih kanala saradnje koje nije bilo jednostavno prekinuti iz NJujorka.

    BUŠOV NALOG

    U SKLOPU spomenutog programa, mi smo u Crnoj Gori prilično spremno dočekali stupanje na snagu ovih kaznenih mjera. Ili, da bude istinitije, uradili smo što smo mogli. Jer, tolikoj nevolji koji nam je prevaljena, niko se nije mogao dobro suprotstaviti.
    Najveća najugroženija crnogorska imovina, brodovi kotorske "Jugooceanije" i "Prekookeanske plovidbe" iz Bara, na vrijeme su preregistrovani i postali su privatno vlasništvo tadašnjih direktora društvenih preduzeća. Prvo preduzeće je postalo "Mileva Ship Management", a drugo "Rigel" oba registrovani na Malti. Budući da su vijorili stranu zastavu, nije bilo nijednog razloga da budu "arestovani" shodno rezoluciji UN. Kasnije je i to urađeno, ali na osnovu izvršne naredbe tadašnjeg predsjednika SAD DŽordža Buša, starijeg koji je svojim izvršnim nalogom, samo tri dana prije nego li će napustitu Bijelu kuću, nabrojao imena svih preregistrovanih brodova i naredio njihovo zadržavanje u lukama u kojima budu zatečeni. Lično nisam vjerovao da je to posao kojim će se baviti predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu, ali pogriješio sam. Bavio se čak i tim!
    Sva ova, nazovi, rješenja koja smo preduzeli, otvarala su nove i nove krugove problema koji su nas zasipali kao lavina. Na primjer, vlasnik "Jugooceanije" je formalno bio Nikola Samardžić, uz to moj najbliži saradnik u svojstvu ministra inostranih poslova Crne Gore. Ali on i njegov zamjenik u kotorskom preduzeću (gospodin po imenu Branko Vujović), nisu bili samo formalni, već su mogli postati stvarni vlasnici ovog malteškog pomorskog preduzeća. Na Malti su mogli da prodaju preduzeće i sa pedesetak miliona dolara u džepu zatraže (i dobiju) politički azil Zapada, kao žrtve režima koji je, po zapadnim standardima, ionako bio kriv za mnoga nedjela. Nijedno domaće pravo ih ne bi u tome moglo spriječiti.

    NOVAC I POLITIKA

    ZATO smo donijeli odluku da nikada obojica istovremeno ne smiju biti van zemlje. Pasoši su im bili u kotorskoj policiji, pa dok se jedan ne vrati, drugi nije mogao da putuje. To im je, svakako, otežavalo život, ali je meni savjest bila unekoliko mirnija. Negdje na početku primjene ove mjere, u moj kabinet je ušao (impulsivan - kako ga je Bog dao) Nikola Samardžić i zapraskao da je uvrijeđen što mu država ne vjeruje i što mu je oduzet pasoš, pa ne može na neki važan put. Prekinuo sam taj napad moralističkog samoljublja jednostavnom istinom. Rekao sam da mu, kao saradniku, vjerujem i da cijenim njegov ukupan doprinos. Ali, nastavio sam, ne vjerujem mu baš u iznosu od pedeset miliona dolara. Cifra koja je u pitanju predstavlja iskušenje za bilo koga, pa i za njega samoga. Uz to, nije se bunio kad je postao "vlasnik" preduzeća, a protestvuje kad se pravi vlasnik nastoji zaštiti od sasvim izvjesnog rizika.
    Isplatu svog novca dočekali su na granici fizičke egzistencije. U to vrijeme sam odavno bio ostavio politiku iza sebe. Ipak, stalno mi je bilo na pameti da je sav novac koji su ovi nevoljnici tražili, bio manji od iznosa koji je oteo njihov bivši direktor Samardžić.
    Punu deceniju nakon ovih događaja, agonija ove kotorske firme, je okončana. Svi brodovi su prodati, a ostali su silni dugovi koje stečaj nije mogao ni djelimično namiriti. Dugovalo se i pomorcima i to za višegodišnje zarade. Jedan dio njih se odlučio na štrajk glađu, kao posljednje sredstvo da dođu do svog novca. NJihovo, i mučenje sve dobronamernije javnosti trajalo je predugo.

    RAČUNICA BIVŠEG MINISTRA

    NAŽALOST, moje su se streplje pokazale opravdanim. Nekoliko mjeseci kasnije, Nikola Samardžić napušta politiku i kompaniju i seli se u Australiju. Vlasništvo nad preduzećem (sada već arestovanih brodova) galantno prepušta svom nasljeniku, ali ne želi da isto postupi sa milionskim dolarskim iznosom na svom privatnom računu na Kipru, iako ne spori da su to sredstva koja su uplaćivana zbog rada "Jugooceanijinih" brodova. Situacija je bila potpuno apsurdna, kao što će biti u svakom narednom slučaju.
    Nismo mogli domisliti šta da radimo sa Nikolom Samardžićem. Formalno, novac je bio njegov i samo on je mogao raspolagati sa njim. Morali smo vjerovati i koliki je iznos u pitanju, jer izvod sa nečijeg privatnog bankovnog računa, nije informacija koju može pribaviti iko drugi, osim njegovog vlasnika. U međuvremenu, Nikola Samardžić je ponudio kompromis. Prepisaće novac na račun svog nasljednika, s tim da će zadržati četristo hiljada US dolara. Naime, poručio je sa Kipra, da mu je plata kao ministru i direktoru kompanije bila mala, pa je sebi odredio po dvadeset hiljada dolara mjesečno, puta dvadeset mjeseci. Čist račun duga ljubav, rekao bi bivši ministar!?
    Pristali smo. Šta nam je drugo ostalo?


    U dvorcu kralja Zogua


    NAKON uobičajenih diplomatskih peripetija, utanačena je moja posjeta Albaniji i susret sa predsjednikom Salijem Berišom. Datum te posjete zaslužuje da bude zapamćen. Bio je 15. septembar 1993. godine i bila je to prva posjeta nekog visokog jugoslovenskog zvaničnika Republici Albaniji nakon pola vijeka.
    Prije samog susreta sa albanskim predsjednikom, bio je predviđen kraći odmor u prostorijama koje su nam stavljene na raspolaganje. I tom prilikom se potvrdilo pravilo koje glasi: “Što siromašnija i manja zemlja, to raskošniji i veći međudržavni dočeci”. Meni su dali dio dvorca kralja Zogua. U životu nisam vidio (a, vidio sam poprilično) veću spavaću sobu, niti veće kupatilo. Da bih provjerio utisak, ugrubo sam premjerio prostor. Prva računica je pokazala da spavaća soba ima preko dvjesta kvadrata, a kupatilo nevjerovatnih sedamdeset. Za precizniju računicu nije bilo ni potrebe, ni vremena.
    Konačno, susret sa Salijem Berišom - centralni motiv ovog putešestvija.

    RAZGOVOR SA BERIŠOM

    TADAŠNJI albanski predsjednik odavao je utisak pravog gospodina. Po profesiji kardiohirurg, školovan u Parizu za vrijeme potpune izolacije njegove zemlje (predstavljao se kao žrtva prethodnog režima, što njegov životni put nije baš potvrđivao). Bio je naočit, besprekorno obučen i odlično je govorio francuski jezik koji smo odabrali za komunikaciju. U sali je bilo ministara, savjetnika, prevodilaca, ali, u stvari, bili smo samo nas dvojica. Objektivno, radilo se o značajnom susretu. Prvom nakon tolikog niza godina međudržavnog ignorisanja, pa i neprijateljstava. Susretu koji je mogao da ima izuzetne posljedice. Vjerujem da smo obojica toga bili svjesni.
    Ipak, imao sam utisak da se, iza njegovog pronicljivog pogleda, krije nestrpljenje da sazna “pravi razlog” moje posjete. Poslije uobičajenih protokolarnih fraza o značaju sastanka on se osjetio pozvanim da spomene Kosovo i izrazi “duboku zabrinutost” prilikama koje su, da budemo iskreni, već tada, trebalo da brinu mene, a njega učine zadovoljnim.
    To je bio trenutak da se razgovor okrene u pravcu koji sam želio.
    Zamolio sam ga da tu temu preskočimo. Ja sam ovdje, kao visoki predstavnik svoje zemlje. Došao sam nakon pedeset godina i zahvalan sam što mi je on to omogućio. Ovdje sam da pričamo o stvarima, nastavio sam, o kojima vjerujem da se možemo složiti. Među njima, svakako, nije pitanje Kosova i Metohije. Kakva je situacija u toj srpskoj pokrajini, do našeg susreta ne bi došlo ni za nekoliko narednih vjekova.
    Ali, ako ne možemo sve, možemo bar nešto. Ispričao sam mu da je moja baba, za vrijeme Drugog svetskog rata, u našoj kući, nekoliko mjeseci, liječila ranjenog albanskog partizana. Kada sam je pitao kako su se sporazumjevali, jer ona ne zna albanski, ona me u čudu pogledala i pitala: “Kako da se ne razumijemo - kad smo ljudi...?” Prepoznao je poentu, tražio sam da se potrudimo i pronađemo ono što nas spaja, pored svih provalija koje nas dijele.

    “BOŽE SAČUVAJ...”

    UZVRATIO je divnom pričom o svom djedu koji je, negdje u Rugovskoj klisuri, sjedio pred kućom pokraj puta, sa jednakom radošću dočekujući putnike namjernike - i Albance i Srbe... i njegovoj tuzi kad je rat opustošio taj kraj... i njegovom uzaludnom čekanju da se sa nekim, ponovo, ljudski razgovori.
    Znači, nismo bili toliko daleko!
    Stvorili su se uslovi da pređemo na posao. Meni je trebala nafta, a ne samo lijepe zajedničke uspomene. Zvanično, to je bilo formulisano na sljedeći način.
    Predložio sam da se skine “gvozdena zavjesa” koja je sve vrijeme prekrivala našu granicu. Treba razvijati malograničnu saradnju i omogućiti ljudima da se srijeću i posjećuju. Podsjetio sam da ima bliskih srodnika koji se nisu vidjeli preko pola vijeka. Da bi sve išlo jednostavnije, potrebno je da i jedna i druga strana “zažmure” kod stroge primjene propisa i pod malogranični promet svedu i stvari koje to, uobičajeno, nisu. Onda sam spomenuo i naftu, odnosno nama toliko potrebne derivate.
    “Da li Vi to, gospodine predsjedniče, tražite da Albanija, prema Vašoj zemlji, krši sankcije Ujedinjenih nacija?”, upitao me je. Budući da je razgovor bio sniman (i sasvim sigurno prisluškivan), ovo se podrazumjevalo i spadalo je u osnovnu diplomatsku pristojnost.
    “Bože sačuvaj, spremno sam odgovorio! Predlažem, samo, da ih poštujete na sličan način kako to radi, recimo, bivša jugoslovenska republika Makedonija. Ako bi se prihvatilo ovo što tražim, svaki građanin sjevernog dijela Albanije mogao bi ostvariti lijepu zaradu. NJu nije teško izračunati, ako se pođe od pretpostavke da je minimum jedan fening po litru. Ponavljam, to bi radili građani, a ne države, pa bi sankcije bile formalno poštovane...”.

    NAFTNI PUT

    NIJE bilo potrebe da nastavljam. Neke argumente je bilo bolje prećutati. Tadašnje ekonomske prilike u Albaniji bile su za naše pojmove - doslovno albanske. Centralni dio države, oslonac vlasti predsjednika Beriše, preživljavao je zhvaljujući humanitarnoj pomoći i oskudnim donacijama. Južni se oslanjao na Grčku u kojoj su mnogi radili legalno, ili na crno. Sjeverni, Skadarski region, nije imao druge perspektive nego da se, na bazi mog predloga, posveti trgovini naftom preko Skadarskog jezera. Ali, bilo bi neukusno da sam ja o tome rekao i jednu jedinu riječ. Tim prije, jer sam znao da on zna da ja to znam.
    I to je bilo to! Duboko u sebi sam bio siguran da će on prihvatiti ponuđeno. Znao sam i da mu ni neka strana sila, prije svega Amerika, neće zabraniti da tako postupi. Jer, ma koliko paradoksalno izgledalo, ovakvo kršenje sankcija je upravo bilo u samom njihovom duhu. Cilj njihovih kreatora nije bio da mi, po svaku cijenu, ostanemo bez kapi nafte, nego samo da je papreno platimo i dobro se pomučimo da dođemo do nje. Uz to, ogromna količina novca će se preliti iz Jugoslavije u Albaniju. Poznati američki pragmatizam i ovdje je dolazio do izražaja. Zašto bi oni trošli svoj novac pomažući Albaniji, kad mogu da stvore uslove da to neko drugi učini umjesto njih? Zato Amerika, koja sve vidi i zna šta se dešava svud po svijetu, nije nikada ozbiljnije pokušala da spriječi pravi “naftovod” koji je uskoro krenuo preko Skadarskog jezera.
    Albanska strana je prihvatila naš predlog. Da bi trgovina, uopšte, bila moguća, nije bilo dovoljno da njihovi državni organi dopuste sitnu trgovinu preko jezera (da “zažmure”), već je ona morala i da se omogući. To je značilo, prvo, uvoz u Albaniju mnogostruko većih količina derivata od uobičajenih i, tek drugo, njihovu prodaju u sjevernom dijelu zemlje, preko lokalnih sitnih, a vremenom i sve krupnijih dilera.

    NAFTNA GROZNICA

    PREKO Skadarskog jezera (i okolo, kopnenim putevima) plovila i vozila su prolazila pored graničnih jednica vojske i policije, bez zaustavljanja i kontrole. Istovar je vršen na tačno određenim lokacijama, kojih je trebalo biti što je više moguće. U jednom trenutku ih je bilo više od trideset. Sve te poslove radili su privatnici koji su ostvarili veze sa druge strane granice. Oni su bili faktički uvoznici nafte i državni organi su ih, sa stanovišta internog zakonodavstva, upravo tako i tretirali. Znači, umjesto jednog “Jugopetrola”, imali smo stotine i hiljade malih “petrola”.
    Najvažnija odrednica ovakvog načina rada, bilo je odsustvo bilo čijeg monopola. Svako je mogao da uvozi naftne derivate i svako je morao da prođe istu proceduru propisanu od strane države. Ona se sastojala u obaveznoj kontroli na izlaznim tačkama sa ovog područja. Količine su morale biti prijavljene i na njih se morala platiti propisana taksa. Takvi, “uredni” papiri bili su uslov slobodnog kretanja teritorijom Jugoslavije. Ko ih nije posjedovao, ostajao je i bez tereta i bez vozila koji su mu oduzimani pozivom na odredbe carinskog zakona. Zarada za ove preduzimljive ljude bila je velika. Zato je, većina njih poštovala stroga pravila igre koja su se, prema svim saznanjima, primjenjivala beskompromisno, pa niko nije htio da rizikuje veliki gubitak, zbog male ekstra-dobiti.
    Pored lokalnog stanovništva uz jezero u poslove su se uključili mnogi sposobni i promućurni ljudi. Nije bilo rijetko da se uortače zadrti albanski nacionalisti i ultraradikalni Srbi. Mogućnost dobre zarade, otupjela je sva njihova predubjeđenja.


    Država kao švercer


    UPRKOS svim naporima, privreda Crne Gore je tonula u nezadrživu katastrofu. Mnogima nije poznato da je od svih republika bivše SFRJ, upravo Crna Gora imala najveću zavisnost svog društvenog bruto proizvoda od spoljnotrgovinske razmjene (uvoz i izvoz). Sankcije su, stoga, najteže djelovale upravo na njenu privredu.
    U ekonomskom ratu koji je poveden protiv naše zemlje, uzvratili smo svojevrsnom ”ekonomskom gerilom”. Odlučili smo da naš državni buxet punimo na račun sredstava koja pripadaju buxetima onih država koje su donijele odluku da nam uvedu sankcije.
    U donošenju ove državne i političke odluke, ne samo da sam učestvovao, već sam na nju presudno uticao. U to doba, moj politički autoritet je bio neprikosnoven, kako u Crnoj Gori, tako i na nivou federacije. Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore.
    Sve ostalo je bila tehnika.
    JAVNOSTI je nedovoljno poznato da su prvi koraci u ovom prekomorskom ilegalnom poslu odavno napravljeni. Šverc cigareta brzim gliserima preko Jadrana, odvijao se još u vrijeme Titove Jugoslavije. Pokrovitelj su bile tada moćne savezne službe Državne i Vojne bezbjednosti, a putevi su išli preko Slovenije i Hrvatske. Radilo se, istina, o mnogo manjem obimu ”tranzita”, ali po istim pravilima. Gliseri su propuštani pored naših graničnih službi za fiksan iznos unaprijed plaćen u devizama. Sa italijanskim finansima i karabinjerima, tada nije bilo posebnih problema. Najčešće je dovoljno da se granica čuva samo sa jedne strane. A, bio je stvoren utisak o potpunoj nepropusnosti granica tadašnje SFRJ. Motiv ovih radnji sastojao se u potrebi da Službe raspolažu novcem koji nije podlijegao bilo kakvoj kontroli i kojim su mogli biti plaćeni ljudi za razne ”ugovore o djelu”.
    Sve ovo je saopšteno od generala Nedeljka Boškovića i njegovih saradnika iz Vojne bezbjednosti VJ. Preko njega je ostvarena i prva veza sa osobom koja je konkretan posao uvela u Crnu Goru. Radilo se o čovjeku koji je bio u nekoj vrsti rodbinske veze sa Boškovićem, a čije ime je bilo Vanja Bokan. On se predstavljao kao biznismen, da bi kasnije stradao u nekom obračunu u Grčkoj.
    Sa naše strane, odredio sam magistra Milutina - Miška Lalića, direktora Agencije za strana ulaganja da koordinira i nadgleda ovaj više nego delikatan posao. Pokojni Miško Lalić je po svemu bio čovjek koji je mogao da to uradi na najbolji mogući način. Taj mi je čovjek bio neobično blizak, iako se nismo pretjerano družili. Prije politike, bili smo kolege sa Univerziteta i ja sam veoma cijenio njegovu odmjerenu riječ i promišljen stav. Uz sve ostalo, poticao je iz relativno imućne porodice i nikada nije ispoljio bilo kakav vid materijalne lakomosti. Konačno, bio je jedan od rijetkih visokih službenika tadašnje administracije koji je govorio strane jezike.
    JOŠ je trebalo uspostaviti vezu sa italijanskom stranom, odnosno sa njihovim lokalnim kriminalcima. To je bio najmanji problem. Oni su doslovno opsjedali crnogorsku Vladu. Naravno, predstavljali su se kao već prebogati biznismeni i kao ljudi koji žele da nam pomognu. Pokazivali su saosjećajnost prema patnjama naroda i nudili zajedničke poslove i ulaganja, kako bi se savladale i po njima nepravedne sankcije. Priče su zvučale primamljivo sve dok ne bi bile provjerene. Dugo je trebalo da razvijemo efikasan sistem provjere ozbiljnosti partnera koji su državi nudili vrijedne poslove. A, kada je to urađeno, nije ostala ni jedna jedina ozbiljna ponuda.
    Zbog svega toga, odlučeno je da se i na ovaj posao primijeni sistem koji je korišten u poslovima s naftom, tj. njenom švercu. Dakle, tranzitom cigareta mogao je da se bavi svako ko bi ispoštovao propisanu proceduru. Ona se sastojala u obavezi da se preduzeću ”Zetatrans”, kao ovlašćenom državnom dileru, plati taksa koja je iznosila oko dvesta US dolara po master boksu cigareta. Najvžaniji dio modela i ovdje je bilo opredjeljenje da se nikome ne obezbjeđuje monopol i da se, makar fingira, slobodna tržišna utakmica.
    Svako sa crnogorske strane imao je svog partnera sa druge strane jadranske obale. Moguće je da su Italijani već tada bili dio neke veće cjeline, ali se kao takvi nisu predstavljali na ovim prostorima. Započeo je veliki posao sastavljen od mnogo učesnika. Vremenom, u Crnoj Gori je bilo preko pedeset autorizovanih dilera cigareta. Ovi su poslovi ušli u domen ”javne tajne”. Brze švercerske glisere, koji za svega dva sata preplove Jadransko more, građani su doživljavali kao one koji donose penzije, plate, socijalna primanja... I tada je to bila velika istina.
    Zamolio sam, jednom prilikom, Miška Lalića da mi detaljno ispriča kako ovaj posao stvarno izgleda. Priča je bila šokantna. Da bi platili cigarete i taksu, Italijani su donosili novac u velikim crnim vrećama za smeće. U pitanju su bile italijanske lire i njemačke marke, pretežno u malim apoenima i izgužvane od upotrebe. To je bio novac neposredno ubran na ulicama južne Italije. Vreće bi se praznile na velikim stolovima kako bi se izvršilo prebrojavanje. Po Miškovim riječima, haos je bio potpun. Novac je kipio na sve strane. Dosta ga je završavalo u xepovima državnih činovnika, uključujći i pripadnike Službe državne bezbjednosti, čije je prisustvo to trebalo da spriječi. Svađe između jedne i druge strane bile su stalne i niko nije mogao sa sigurnošću utvrditi koliko ima novca i po kakvim pravilima se on uplaćuje. Na kraju, zamolio me je da ga oslobodim ove dužnosti. Kao ozbiljan i pošten čovjek nije dalje želio da učestvuje u nečemu što se izmiče kontroli. Izašao sam mu u susret.
    Otada je sve prešlo pod neposrednu kontrolu Mila Đukanovića, predsjednika Vlade. Bar je postao centar poslovanja, a sve informacije koje sam dobijao u vezi sa ”tranzitom cigareta” dolazile su neposredno od Đukanovića.
    UPRKOS svemu, posao je bio visokoprofitabilan. Ne samo za državu, već prije svega za neposredne učesnike. Stoga su zahtjevi da se uključe sve novi i novi partneri ubrzo proizveli usko grlo. Bilo je više cigareta nego li ih je moglo prihvatiti sivo italijansko tržište. Po zakonima ponude i potražnje, država je reagovala povećanjem takse. Postepeno, ona je došla do trideset dolara po boksu, odnosno porasla je za pedeset odsto. Posljedica je bila da se broj dilera smanjio. Vjerovatno zato jer su bili prisiljeni da se više njih udruži radi racionalizacije troškova. Druga posljedica se sastojala u pronalaženju novih ”puteva duvana” prema BiH, Srbiji, Hrvatskoj... Sve je ukazivalo na to da se stvar otima kontroli.
    U vrijeme ”cvjetanja tranzita” imao sam više susreta sa italijanskim ambasadorima. Svaki od njih je pokazivao da zna šta smo preduzeli i tražio da prestanemo sa podsticanjem šverca cigaretama. Kako je koji susret prolazio, bili su sve rezolutniji i donosili neposredne dokaze naše umiješanosti. Konačno su se obratili sa konkretnim zahtjevima da im budu izručeni njihovi državljani, članovi raznih ogranaka mafije, koji su boravili u Crnoj Gori i imali visoke privilegije ”uvaženih poslovnih partnera”. Iz njihovih podataka, vidjelo se da je vrag odnio šalu. Sa mafijašima takvog kalibra, ni jača i organizovanija država (poput njihove), nije mogla izaći na kraj.
    Za sve vrijeme trajanja sankcija, moj odgovor je ostao nepromjenjen. Tačno je - švercujemo, saopštavao sam im ono što su oni već znali. Šta nam je drugo preostalo? Stavili ste nas u zatvor, ogradili kaznama i zabranama, pa ne očekujete, valjda, da se ponašamo uglađeno i proevropski. Ne dozvoljavate nam ni lijekove da uvezemo prije nego li nas namučite do mjere da nam zatrebaju neki drugi. Šta vas briga što naše fabrike stoje, jer ne mogu da uvezu sirovine, čak ni za proizvodnju dječje hrane?
    S druge strane, nećete da našoj zemlji izručite nijednog odbjeglog kriminalca, iako vam dajemo dokaze da su počinili najteža krivična djela. Vi više vjerujete njihovim iskazima i primate ih kao političke azilante. Zašto bismo, onda, mi izašli u susret vašim zahtjevima? Posebno ako se zna da nije naša zemlja samu sebe isključila iz Interpola, već su to uradili drugi pod sumnjivom političkom motivacijom.

    OPASNI LJUDI

    ODBIJANJE njihovih zahtjeva tumačio sam i izostankom potpune policijsko-bezbjednosne informacije za koju su nas, uvijek, prikraćivali. Naime, i naša policija je znala da se radi o veoma opasnim osobama, ali nije mogla da utvrdi njihove međusobne odnose i jačinu veza. Na primjer, jedna od ličnosti sa liste zahtjeva za izručenje, bila je osumnjičena da je bacila ručnu granatu na policijsku stanicu na jugu Italije. Da li će, pitao sam ambasadore, neko njemu blizak, ukoliko ovaj bude izručen, krenuti da se sveti na nekom dječjem vrtiću?


    Glavni partner - mafija



    DEJTONSKIM pregovorima, prethodile su četiri godine užasnog građanskog rata u BiH i strašnih posledica po celi region. To je bilo i vrijeme stalnih napora da se pronađe diplomatsko rješenje i učini kraj ratu. Moj posao je bio da u svim tim pregovorima predstavljam Crnu Goru, odnosno Saveznu Republiku Jugoslaviju i zastupam naše državne interese. Posao kojem se, u tadašnjim prilikama, niko ne bi mnogo obradovao, ali koji se nije mogao izbjeći sa mjesta na kojem sam bio. U tom mandatu, mnogo sam boravio u inostranstvu (sumarno, gotovo četiri mjeseca). Konsultacije na federalnom nivou bile su, maltene, svakodnevne. Tako sam, kao predsjednik Crne Gore, sve više gostovao u svojoj republici i imao sve manje vremena da se posvetim rješavanju problema svakodnevice. Politički rečeno, izmicala mi se kontrolna a i naredbodavna uloga koju sam imao sve prethodno vrijeme.

    Istina, privid da o svemu odlučujem održavao se sve do otvorenog političkog sukoba sa Milom Đukanovićem, tj. do kraja 1996. godine. On se sastojao u redovnim političkim sastancima ponedeljkom i petkom u mom kabinetu. Na prvim se utrđivalo šta sve i na koji način mora biti obavljeno u nedjelji koja počinje, a na drugima je sumirano šta je od toga ostvareno. Obavezni učesnici sastanaka su bili Milo Đukanović, kao predsjednik vlade i potpredsjednik DPS i Svetozar Marović i Milica Pejanović-Đurišić, takođe u svojstvu potpredsjednika vladajuće partije.

    MILOVI ARGUMENTI

    JA sam, tako, počeo da potpuno zavisim od informacija koje sam dobijao, prije svega od Mila Đukanovića. Svaki unutrašnji politički, ili ekonomski problem, predstavljen je na način koji je sugerisao i jedino moguće rješenje. Kad bi ono bilo prihvaćeno, dobilo bi oreol ne samo stava vlade, nego podršku ukupne čvrsto organizovane i jake vladajuće partije. To je za Đukanovića bila više nego lagodna pozicija. Ja sam vjerovao u istinitost njegovih navoda. Godinama smo uspješno i dobro sarađivali, mnogo nevolja zajednički pregrmjeli, pa nisam želio da sumnjam u njegove riječi. Uostalom, šta mi je drugo i preostalo? Posvećen mirovnim pregovorima i stalnim boravcima u Beogradu, jednostavno nisam imao ni vremena, ni snage da ulazim u sve lokalne finese. To, razumije se, i nije bio posao za predsjednika Republike, ali je morao da bude posao predsjednika vladajuće partije.

    Na jednom od takvih sastanaka, Milo je izložio probleme vezane uz šverc cigaretama. Rekao je da se ovim poslom bavi preširok krug ljudi, da se više ne može obavljati uspješna kontrola, da cigarete sve više ulaze u sive kanale unutar same zemlje, te da državni prihod po ovom osnovu ozbiljno opada. Predložio je da se uvede više reda i smanji broj "licenci za duvan". Ovo je značilo uvođenje monopola, odnosno odabiranje onih kojima će biti omogućeno da švercuju, od onih kojima će to biti zabranjeno. Budući da je u pitanju bio ogroman novac, onda bi i sama dozvola (licenca) postala predmet kupovine, što otvara novi krug korupcije. Ovaj put ne sitne, do par stotina maraka, već krupne, korupcije koja se mjeri milionima.

    Zbog toga nisam odobrio taj predlog. Procjenio sam da je manja opasnost za državu zatečeno stanje, od onoga koje bi nastalo primjenom mjera koje on predlaže. Dugo smo raspravljali i zaključili da se broj domaćih partnera, ipak, smanji, ali da ih ne bude manje od dvadeset. Takođe je odlučeno da se Služba državne bezbjednosti, odnosno grupa ljudi u posebnom timu, posveti kontroli posla i obezbjedi plaćanje državnih taksi. U državi nije bilo bolje slubže za ovu namjenu, ali kakvi su bili konkretni ljudi koji će raditi ovaj posao, pokazalo je tek vrijeme.

    CRNOGORSKI TAJKUNI

    TOM prilikom i nikada poslije, Milo Đukanović, koji je neposredno preuzeo svu kontrolu nad ovim poslom, nije spominjao svoje kontakte sa italijanskim mafijašima. O njima sam saznao tek kasnije i uvijek posredno, mada sam morao pretpostaviti da ukrupnjavanje, koje je tražio sa naše strane, je moralo da ima istu posljedicu i sa strane italijanskih partnera. U igru su, dakle, ušli sami šefovi mafije i stvar se naglo uozbiljavala. Na to je uticao i porast obima prometa. Tolike količine se više nisu mogle plaćati gotovinom, kao na početku posla. Počele su uplate na račune stranih banaka (Kipar, Švajcarska...), a ulaćivano je na desetine i stotine miliona maraka. Zbog sankcija i same prirode posla, sve je vršeno u dubokoj tajnosti. To su bili idealni uslovi da mnogobrojni pojedinci iz Milovog okruženja debelo napune svoje, umjesto računa Crne Gore.

    Vremenom, kako se taj lopovski sitem zaokruživao, u meni je sazrela odluka da se od svega distanciram. Bez šverca cigaretama, država nije mogla da preživi i ja sam nastavio da branim ovo opredjeljenje. Ali, taj posao je postao leglo najgoreg i najprimitivnijeg zgrtanja ličnog bogatstva pod plaštom državnih interesa. Kad već nešto mora da se trpi, a ne može da se promijeni, jedino što čovjek slobodno može da odluči jeste da u tome sam ne učestvuje. Zgadili su mi se ti "ljudi od povjerenja", a, ustvari, novopečeni bogataši. Sreo sam, u par navrata, neke od njih osjećajući početak snažne želje da njihova imena i likove što prije zaboravim. Oni su se kretali u najvišim državnim krugovima. To im je omogućavalo ne samo što su bliski sa Đukanovićem, već i što su "koordinirali" tajne poslove od velikog značaja za državu.

    Kažu da samo tri stvari čovjek ne može da sakrije od drugih ljudi. To su: kašalj, zaljubljenost i novac. Osobe o kojima je riječ su prosto kašljale o zaljubljenosti u sopstvene milione. Bilo je dovoljno samo baciti pogled na njih pa dodatno učvrstiti uvjerenje da sebi, ni nikome od meni bliskih ljudi, ne dopustim srozavanje na taj nivo duhovne bijede, a materijalne bestidnosti.

    PROKLETE PARE

    ISTINE radi, moram da kažem da ovo nije bilo lako provesti u djelo. Dvojica meni (i tada i sada) bliskih ljudi, tražili su da im svojim autoritetom obezbjedim da dobiju "licencu" za trgovinu cigaretama. Kao poslovni ljudi, imali su jasnu računicu. Sami ne mogu da uđu u taj krug povlašćenih. Ja mogu to da im ostvarim i oni su spremni da dobit dijelimo. Meni je trebalo da pripadne oko dva miliona dolara. Za samo jedan kratak telefonski razgovor!?

    Ideja da dobijem tolike pare, neobično mi se svidjela. Bilo je lijepo zatvoriti oči i zamisliti kao svoju toliku gomilu zelenih novčanica. Ali, užitak je bio kratkotrajan. Mozak prosvrdla niz običnih misli: "Šta pobodu, da radim sa tolikim parama? Kako da ih objasnim svojoj djeci? Kako da ostanem sam sa sobom u godinama koje budu slijedile?!"

    Odbio sam svoje prijatelje i "svoje milione". Na početku nisu vjerovali. Onda su se ljutili. Na kraju su zaključili da sam budala. E, onda sam se ja naljutio na njih. LJutio sam se što ne razumiju da bih sve što sam dotada rado i sve u šta vjerujem, zgazio tim jednim telefonskim pozivom. LJutio sam se što ne shvataju da su to proklete pare i da se niko nije izvukao iz mafijaškog zagrljaja u koji su oni htjeli i u koji su pokušali i mene da uvuku. Naljutio sam se do tačke da više nisam htio da ih vidim i trošim svoj život na njih. Rezultat - nismo razgovarali više od dvije i po godine. Poslije toga, došli su da mi se izvine i da mi se zahvale. Priznali su da sam bio u pravu i da bi im najveća životna greška bila da su se uključili u posao šverca cigaretama.

    ISTINA IZA LEĐA

    U NAJŠIROJ javnosti, a posebno u državnom vrhu, komentarisalo se lako sticanje novca za privilegovane. Kako je glavni za distribuciju privilegija bio Milo Đukanović, on je bio na meti svih kritika i zavisti. U tome je posebno prednjačio Svetozar Marović (sa suprugom Đinom). Tada smo se često porodično družili, pa sam se naslušao svakakvih komentara na račun Mila, a i ljudi koje on protežira. U skladu sa svojim karakterom, Sveto nikad nije otvoreno rekao Milu šta mu zamjera. Umjesto toga (što sam tražio od njega), nastavljale su se otrovne bujice zbog kojih sam, najprije prorijedio, a zatim sasvim prekinuo naša porodična druženja.

    Ni Milica Pejanović-Đurišić nije izostajala. Ona je bila mnogo bolje obavještena, jer je njen otac, svojevremeno bio visoki funkcioner SDB, usljed čega je zadržao dosta "pozicija" u Službi i imao informacije koje su bile van oficijelnih izvještaja. Malo je reći da nije podnosila Đukanovića i ljude koji su se oko njega okupljali. Grozila se njihovog bogatstva i primitivizma, posebno jer su ona i njen, tada nezaposleni suprug, jedva sastavljali kraj sa krajem. Međutim, ni ona nije htjela da uđe u otvoreni sukob. To je, malodušna Milica - velikodušno, prepuštala meni.

    Milica nije podnosila ni Svetozara Marovića (divna družina najbližih saradnika, reći će neko). Posebno od trenutka otkad je Sveto, po svoj prilici, "obavio svoj telefonski razgovor". Upravo mi je Milica obezbijedila dokumente Službe državne bezbjednosti iz kojih se nepobitno vidjelo da je on omogućio izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, da bez plaćanja bilo kakvih državnih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga isplaćena, bila je četrdeset hiljada DM po šleperu. Papiri su mi uručeni gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u prljavi posao međusobnog razračunavanja.

  3. #3
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Duvan stiže s neba!



    POZVAO sam Svetozara Marovića i pokazao mu dokumenta. Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. “Je li ovo istina”, pitao sam. “Jeste”, mirno je uzvratio. “A zašto?” Pa, zato što to ovdje rade svi koji mogu. Ti svome sinu ostavljaš da si bio prvi izabrani predsjednik Crne Gore, pamtim njegovo obrazloženje, a ja mislim o nekim drugim, konkretnijim stvarima!” Više nije imalo šta da se kaže. A nije moglo ništa ni da se dokaže. Ostalo je da se ćuti. I to po pravilima (političkog) ćutanja.
    Kopiju ovih dokumenata imao je i Milo Đukanović. Vjerujem da su oni bili najdjelotvornije sredstvo ubijeđivanja da Marović uvijek politički podržava Mila Đukanovića, naročito u sukobu sa mnom koji je ubrzo uslijedio.
    Iako, dakle, više nisam bio u stanju da pratim šta se zbivalo sa daljim modifikacijama švercerskih kanala (prema meni je izgrađivana zavjera ćutanja), golim okom se moglo vidjeti da to sve više postaje privatni, umjesto državni biznis. Uskoro su na Podgorički aerodrom počeli da slijeću veliki transportni avioni krcati cigaretama. Dešavalo se da ih bude i po pedeset u jednom danu. Oni uopšte nisu postojali. Barem tako su vođeni sa stanovišta državne administracije. Tehnika je bila bezobrazno jednostavna. Naime, svaki je avion, prilikom prelijetanja Podgorice, prijavljivao kvar i tražio dozvolu za tehničko slijetanje. Po svim propisima, dozvola se izdaje trenutno. Kada avion sleti on mora biti pod stalnim policijskim nadzorom kako iz njega ne bi izašli ni ljudi, ni roba mimo carinske procedure. Policija bi, zaista okružila avion i organizovala istovar i pratnju do obližnjih magacina. Istovareni avion bi, odjednom postao ispravan i sposoban za nastavak leta. Ovlašćeni policijski činovnik bi sastavio zapisnik o tome da ništa iz njega nije izneseno i let je nastavljen sa čistim papirima i praznim trupom. I tako hiljadama puta. Cigarete su, doslovno, padale sa neba, a da ih, u stvari, nikada nije ni bilo, potvrđivali su oni kojima su donesene.

    SAMOUVERENI ĐUKANOVIĆ

    POČETKOM 1996. godine kada je započeto ukidanje sankcija SR Jugoslaviji, upitao sam Mila Đukanovića da li je svjestan da se sada mora prekinuti posao švercovanja cigaretama. Odgovor je bio potvrdan. Da li je moguće da se to uradi za mjesec dana, bilo je moje sljedeće pitanje? “Ja to mogu da uradim za jedan dan”, uzvratio je odsječno. Čini mi se da taj dan nismo dočekali. Samouvjereni Milo je zaboravio da nije lako izaći iz tog kola. Mafija ne toleriše prekid kolanja novca. Nije važno da li se neko namirio, pa mu lično ne treba više. Novac mora stalno da pritiče, inače... mafija se ne šali ni sa kim.
    Naročito ne bi bilo mjesta šali ako jedan, u osnovi ne baš tako “prljav posao” kao što je šverc cigaretama, vremenom postane paravan za druge “visokoprofitabilne” djelatnosti iz mafijaškog inventara.
    Konačno, sva ova dešavanja - ma koliko ja (ili bilo ko drugi) politički i pravno osuđivao Mila Đukanovića, do dan danas, nisu previše izmijenila moja osjećanja prema njemu, kao dugogodišnjem saradniku i mlađem prijatelju. Samo sam, vremenom, počeo da razumijevam tugu i očaj što pritiska roditelje kojima su djeca otišla “po zlu putu” kriminala, droge i ostalih modernih zala.
    Za kraj ove sumorne priče i jedan posebno važan detalj.
    Sve ove lokalne igre ne bi bile moguće da nisu odobrene od glavnih svjetskih centara moći. Naime, nezamislivo je da neko može da dođe u sjedište “Filipa Morisa”, ili “Britiš Ameriken tabaka” i kupi hiljade kontejnera cigareta. Za ovu robu, u svjetskim razmjerama, mora se znati ko je kupac i za koje područje.

    SLIKE SA “AVAKSA”

    DAKLE, da bi ovako veliki šverc uopšte bio moguć, on najprije treba da bude odobren od svjetskih gospodara ove igre.
    Drugo, da je neko htio da sve ovo spriječi, to bi i uradio. Dokaz za to daje naredna zanimljiva dogodovština.
    Avgusta 1994. godine, poslije odbijanja Mirovnog plana Kontakt grupe za BiH, od predstavnika Republike Srpske, rukovodstvo SRJ je donijelo odluku o zavođenju blokade i prestanku svake vrste pomoći, osim humanitarne. Prilikom jednog od mnogobrojnih susreta sa Ričardom Holbrukom, američkim mirovnim posrednikom, on je prigovorio Slobodanu Miloševiću i meni, da ne poštujemo tu mjeru i da smo nastavili sa dopremanjem pomoći Vojsci Republike Srpske. Milošević je najodlučnije odbio prigovor, čudeći se kako Holbruk nasjeda na takve neistine. Onda je ovaj, mrtav-hladan, pred nas stavio satelitski snimak mosta na Drini, gdje se vidi cisterna koja ulazi u Republiku Srpsku. “A, to ‘nije se dao zbuniti Slobodan’, to je cisterna sa mlekom...” Nije, nastavio je Holbruk, izvršena je spektroskopska analiza i ustanovljeno je da je unutra dizel gorivo”. To je potvrdio istom slikom samo uz spektralnu analizu i ključ za njeno razumjevanje. Ostali smo bez riječi. Holbruk je nastavio tvrdnjom da nije slučajno što nam je pokazao baš ovu sliku. Oni, naravno, znaju za sve što ide prema Republici Srpskoj. Realisti su i razumiju da bi ona bez naše pomoći upala u agoniju, što nikome ne može biti cilj. Oni, dakle, nisu protiv pomoći, uopšte, već da se ona smanji na mjeru koja će imati efekta kod rukovodstva bosanskih Srba.

    PRITISAK NA - VLAST

    Sve što sam čuo, ili pročitao o nadmoćnosti američke tehnologije, prikazalo mi se na dlanu. Stoga, sasvim sam siguran da oni imaju sve podatke, snimke i dokaze o švercu cigaretama preko Jadrana, ali da im nije bio (ili još uvijek nije) cilj da ih iskoriste i zaustave glisere koji su parali Jadran. Na velikoj šahovskoj tabli strateških interesa, teško je shvatiti pravi smisao ovog, sa njihovog stanovišta, sitnog međupoteza. Mnogima od nas, a vjerujem i cijeloj državi, on je ipak mijenjao sudbinu.
    Ekonomske sankcije, posebno zabrana plaćanja prema inostranstvu legalnim bankarskim kanalima, imale su i dodatne razorne efekte. One su uništavale svaki segment privrede i trgovine. NJihova osnovna posljedica je bilo narastajuće siromaštvo stanovništva i vrtoglavo bogaćenje novih elita. Istovremeno, kada su ove kaznene mjere uvedene i podržane od ogromnog broja država, proklamovano je da one nisu usmjerene prema stanovništvu, već da su sredstvo pritiska na političko i državno rukovodstvo da ispuni zahtjeve “međunarodne zajednice”.
    Razlika između ovih riječi i stvarnog stanja, bila je toliko velika da je prosto bola oči. O njoj sam govorio prilikom obraćanja Evropskom parlamentu u Briselu 30. juna 1993. godine. Bili su kasni popodnevni sati. U toj visokoj evropskoj instituciji, moje gostovanje nije izazvalo naročitu pažnju. Došli su samo oni parlamentarci koji su, na neki način bili uključeni u eksju-krizu, što znači ne njih premnogo. Nezavisno od toga, ili upravo zbog toga, u završnom dijelu obraćanja, napustio sam uglađenu diplomatsku retoriku i ocijenio politiku vlada njihovih zemalja, kao čisto farisejstvo.
    Sutradan, kod mene u hotel došao je iskusan i ozbiljan gospodin, poslanik iz redova njemačke Socijaldemokratske partije. Susret je bio neformalan (kasnije sam ga ocijenio i kao prijateljski) što mi ne dozvoljava da navedem njegovo ime. Obratio mi se sa očiglednim simpatijama. On, naime, sinoć nije slušao moj nastup, ali su mu kolege prenijele najvažnije elemente. Posebno dio u kojem sam pokušao da ih “bocnem” i pokažem dvoličnost politike njihovih vlada.
    “Mislite li Vi, mladi gospodine, da mi to ne znamo”, upitao me sa pokroviteljskim smješkom. Objasnio mi je da se ne radi o odstupanju od sistema, već je to što ja kritikujem, sistem sam po sebi. Oni bi, naravno, mogli da hermetički zatvore sve naše granice, kada bi to htjeli. Ali, to im nije cilj. “Mi ne želimo da vas zadavimo, već samo malo pridavimo”, plastično se izrazio, kako bih ja bolje shvatio.

    STARI RECEPT BOGAĆENJA

    SANKCIJE su naličile na silni vrtlog u teškoj i tamnoj rijeci. Kad se zapadne u njega, ne postoji način da se izvuče, već se tone sve dublje i dublje. Svijest o tome i poznavanje mehanizama i procesa koji ovdje djeluju ne pomaže ni u čemu. Štaviše, oni samo smetaju zbog snažnog osjećaja potpune bespomoćnosti. Ništa od opisanog nije vidljivo i najčešće je veoma teško dokazivo. Jedini način da bude spriječeno, bila bi potpuna zabrana poslovanja sa inostranstvom, što je samo drugo ime za ekonomsko samoubistvo nacionalne privrede. Nezadrživo “topljenje” je, ipak bila manje loša varijanta.
    Meni je posebno i dodatno smetalo što su i u ovim poslovima “kajmak skidali” pripadnici onog istog establišmenta koji su našoj zemlji, prvo, neosnovano pripisali krivicu za sve i svašta, da bi je onda kaznili i na kraju od toga izvlačili velike ekonomske koristi. Konačno, nijedan od načina za brzo i enormno zgrtanje novca na ovim prostorima nije trebalo izmišljati. Svi su oni odavno primjenjivani u raznim prilikama i raznim zemljama. Naša država je, po toj logici, jednostavno došla na red.
    Kanale šverca, prevare sa osiguranjem, legalizacija keša i pranje novca, izbjegavanje poreza i sve ostale ekonomske vratolomije koje se vezuju uz naše novokomponovane biznismene, prije i iznad svega, treba pripisati pravim svjetskim igračima, koji su toliko veliki i jaki da i ne treba da imaju neko posebno ime. NJihovi lokalni pioni su, za ovdašnje prilike postali moćni, ali ipak nisu promjenili ulogu. Ostali su pioni.


    Kafa kod Alije



    PARALELNO sa svim ostalim, tekli su pregovori (u Dejtonu) o mapama podjele Bosne i Hercegovine na dva entiteta. Oni su bili suština postizanja cjelokupnog sporazuma, ali i područje na kojem su isprobana gotovo sva moguća rješenja. Na svim prethodnim pregovorima na ovom pitanju je konstatovan neuspjeh, i, usljed toga, nastavljan je rat, pogibije i razaranja.
    Osnovu za raspravu predstavljala je mapa Kontakt grupe, sačinjena na ključu 50 naprema 49 odsto teritorije, u korist muslimansko-hrvatske federacije. Prethodno, nju su odbili predstavnici Republike Srpske, a druga strana je prihvatila. Međutim, svi su, bez razlike, smatrali da je ona jako loša i složili se da rade na njenom poboljšanju. To je, drugim riječima, značilo da se ponovo otvara beskrajna diskusija šta kome pripada, ko je gdje bio žrtva i ko je ginuo za neka područja. Toliko smo tih godina gledali u geografske karte i slušali jezive ratne argumente suprotstavljenih strana, da odonda imam averziju čak i kada treba pogledati običnu auto kartu.

    MUKE OKO MAPA

    SVE strane u sukobu, u odnosu na teritorijalno pitanje imaju istu logiku. Oni moraju da ispostave svoje zahtjeve i iznesu svoje dokaze, ne zato što je to realno, nego što je nužno. Oni su obavezni prema svojim sunarodnicima, svojim građanima, da ne kažem biračima. Jer, u politici se, ipak, sve svodi na moć koja proističe iz podrške glasača. Znači, ispostavljaju se zahtjevi da bi se pred njima moglo reći - eto, mi smo to tražili, a nismo dobili, jer je neko drugi kriv za to.
    Ja sam dugo i mnogo radio sa kolegama iz Republike Srpske upravo na mapama. Svaki novi gubitak teritorija koje su, po svemu trebalo da ostanu u okviru srpskih područja, padao je sve teže i stvarao dublji jaz između nas. Slobodan Milošević se rijetko uključivao u detaljnu diskusiju. On je prezentovao samo globalne dogovore, ili označavao naša popuštanja na pojedinim područjima. Milan Milutinović je imao izgovor da se u mape uopšte ne razumije, tako da sam često bio sa ljudima koji su bili formalno sa iste, ali suštinski sa druge strane pregovaračkih interesa. Moji pregovarački ciljevi bili su znatno višeg ranga. Oni su se morali držati svakog mjesta i svakog kvadratnog kilometra teritorije.
    Zato su se nesporazumi množili, a pred kraj se pretvarali u otvorene svađe. Oni su, barem imali na koga da se izviču kada saznaju za neki naš novi ustupak koji je značio dalji gubitak značajnih dijelova njihove teritorije. Vjerujem da su i tada znali da mi to ne činimo ni iz kakvog luksuza, već zbog ljute nevolje. Ipak, teško su nas sumnjičili, odbijajući sva racionalna objašnjenja.
    Neposredno pred kraj pregovora, konkretni teritorijalni zahtevi muslimanske strane, koje su nam upućivali preko Amerikanaca kao svojih moćnih portparola, prevazišli su svaku granicu. Tada smo odlučili da neke od njih prećutimo pred članovima delegacije iz Republike Srpske. Za nevolju nikad nije kasno, računali smo, pa je bolje da se sa njima suočimo na osnovu konačnog rješenja (ako ga uopšte bude bilo). Tada se rodila druga, ne manja muka. Zašto ćutimo i ne dajemo pravovremene informacije, pitali su nas, jer su informacije curile iz drugog tabora koji je imao ucjenjivačku poziciju? Sve gore, od gorega.

    OREOL NEVINE ŽRTVE

    FINALE ovog dijela priče sadrži se u trenutku kada (opet ja sam) Krajišniku, Koljeviću i Buhi pokazujem konačnu mapu, kao sastavni dio sporazuma u Dejtonu. Vrijeme je ispred podneva u utorak, 21. novembar 1995. godine. Predsjednik SAD, Vilijem Klinton upravo preko Si-En-Ena objavljuje da je postignut sporazum, a Krajišnik ne može očima da vjeruje kad vidi toliki srpski gubitak na području Sarajeva. Onda počinje bujica riječi protiv Miloševića i mene. Na kraju surova otpužba koja ujeda za srce. "Reci mi, Boga ti, koliko ste para vas dvojica uzeli za ovoliku izdaju oko Sarajeva"? Umjesto odgovora, jer tu nije bilo mjesta ni za kakvu priču, ustajem i napuštam svoju sobu. Poluglasno izgovaram crnogorsku uzrečicu: "E, blago ti u pamet..."
    Mjesecima poslije toga, kad je Dejtonski sporazum već osigurao mir i kada su se svi faktički zakleli nad njim, na sastanku u Beogradu pitam Momčila Krajišnika sjeća li se šta mi je sve rekao u Dejtonu, povodom tog istog dokumenta, koji sada hvali i primjenjuje. "Ne", bio je njegov odgovor. "Ja sam sve to odavno zaboravio, a i ti bi, bolan, trebalo ako si pametan". Prišao sam mu, izljubili smo se (obavezna tri puta) i postupio sam kako mi je rekao. Tada su važila neka druga "pravila ćutanja".
    Ali, valja objasniti kako je, uopšte, dolazilo do ovako naglih promjena u mapama. Za sve vrijeme pregovora, muslimanska strana, sa Alijom Izetbegovićem na čelu, ponašala se kao razmaženo derište. Čim im se ne da ono što traže, dignu glas do neba i zaprijete napuštanjem pregovora. To im je omogućavao oreol nevine žrtve, kako su bili predstavljeni u Americi i dobrom dijelu svijeta. Uz to, domaćini su se gotovo utrkivali da ispune svaku njihovu želju, predstavljajući je kao svoju i kao svoj zahtjev za uspješnost kompletnih pregovora. U njihovom timu je bio i Haris Silajxić, ministar inostranih poslova i čovjek izuzetno vješt diplomatskim igrama. Isticao se i Muhamed Šaćirbej (ranije Šaćirbegović), predstavnik BiH u Ujedinjenim nacijama i javni miljenik i sad uticajne Medlin Olbrajt, šefa američke misije pri OUN. Za njega nisu važila ograničenja javnih nastupa, tako da se nije skidao sa programa svjetskih mreža, odakle je kuknjavio preko svake mjere.
    Sa njima smo najmanje komunicirali, ne zato što je to bio naš izbor, već što to nije davalo nikakve rezultate. U dva navrata (u stilu "ajdemo kod Alije na kafu..."), pokušali smo da otvoreno razgovaramo i stavimo tačku na sve nove i nove zahtjeve. Ali, za razliku od svih ranijih pregovora, Alija Izetbegović je bio formalan i naglašeno uzdržan. Drugi put smo tražili da pričamo pred Kristoferom i Holbrukom, ali je na sastanak došao samo Silajxić. Pred sam kraj pregorova, otvoreno smo ih izbjegavali, jer je svaki susret sa njima rađao nove teritorijalne prohtjeve.

    HOLBRUKA ČEKA ŽENA

    PITANJE mapa nije bilo samo politički, već i tehnički izuzetno teško. Jedno je politička priča, drugo potez olovkom po geografskoj karti, a sasvim treće precizno ustanovljavanje granica na realnim uslovima. Posebno je bilo važno trenutno ustanoviti veličinu teritorije, kako bi se poštovala dogovorena proporcija (51:49). Našim kartografima, ponekad je za manje promjene, trebala cijela noć da izračunaju tražene procente.
    Jedne smo večeri vidjeli kako taj posao izgleda u organizaciji američke armije. Miloševića, Milutinovića i mene, pozvao je Holbruk u dio zgrade gdje je neposredni domaćin bio general Vesli Klark. Prema njegovim riječima, tu je bilo angažovano oko osamdeset oficira sa rangom pukovnika, da pruže traženu logističku podršku pregovaračima.
    Doslovno kompletna Bosna i Hercegovina snimljena je trodimenzionalnom tehnikom i pohranjena u memoriju moćnih kompjutera. Demonstrirali su to na primjeru Sarajeva. Ubaci se CD rom i uzme xojstik koji ima ulogu pilotske palice. Tako kružite iznad grada, zapažate najsitnije detalje, spuštate se na ulice i dolazite do ulaznih vrata zgrada. Sve to prate trenutni i beskrajno precizni proračuni. Ali, njihov cilj nije bio samo da nas fasciniraju (što se mene tiče, više su nego uspjeli), već da zatraže našu pomoć pri kreiranju zemaljskog koridora koji bi enklavu Goražde i Srebrenica spojio sa Sarajevom. Put je u cjelini trebalo da ide srpskom teritorijom, pa su im, uprkos silnoj tehnologiji, trebale naše sugestije.
    Te je večeri Holbruk bio naglašeno nervozan. Bilo je petnaesto veče pregovora, njemu je u posjetu došla supruga, a on je prebirao po snimcima nekog kamenjara u društvu političara i vojnika. Izgledalo je da se ne šali kad je rekao da se boji da će ga i ova žena ostaviti zato što je više posvećen poslu, nego njoj.
    Slobodan Milošević mu je velikodušno ponudio da ode na večeru i da se lijepo provede. Neka ne brine, mi ćemo za to vrijeme, pronaći taj koridor. Zatražio je da nam donesu po viski, za srećan početak posla. Po tome je ovaj put nazvan "njhisky njay" (put viskija). O ovome piše i Holbruk u svojoj knjizi, iako je njegova interpretacija bitno drugačija. Po njoj je viski bio razlog Milioševićeve popustljivosti. Za razliku od njega, ja sam bio tu sve vrijeme i moj utisak je bio sasvim drugačiji.

    U ULOZI POSREDNIKA

    PALATA Ujedinjenih nacija u Ženevi. Nova runda pregovora. Ovaj put obilježena žestokim sukobima muslimana i Hrvata u sjeverozapadnoj Bosni. Tuđman i Izetbegović neuobičajeno udaljeni. Tek procjede pokoji pogled, kad već ne mogu zaobići činjenicu da su za istim stolom. Sala je velika. U njoj je, pored konferencijskog stola, nekoliko izdvojenih garnitura za sjedenje i u uglu sto sa kafom, kolačićima, voćem...
    Naporan dan se primiče kraju. Jedna je od mnogobrojnih pauza i vrijeme je kad čovjek više ne zna ništa bi sa samim sobom. Potpuno neočekivano, prilazi mi predsjednik Tuđman i, gotovo prijateljski(!?) kaže: "Idite, molim vas, pitajte onog vjerskog fanatika (pokazuje glavom put Izetbegovića), koliko još treba da mu izgine ljudi, da bi prekinuo svoje napade na položaje mojih snaga. Vjerujem da vas neće odbiti da razgovara!" Nastavlja, da se prema izvještajima koje dobija na frontu odvija pravi masakr. Pripadnici "zelenih beretki" sa vjerskim usklicima u talasima idu pred cijevi hrvatskih snaga. Stradaju hiljade njih. "Toliko", završava Tuđman, "da jednostavno više ne mogu da ih ubijaju. Shvatio sam, tehnički ne mogu, a ne stoga što je proradila nečija humanost".
    Izetbegović je sam pred stolom sa posluženjem. Kao u magnovenju prelazim tih nekoliko metara što nas dijeli i nadam se da će prihvatiti da razmjenimo nekoliko riječi. NJegova ruka počiva na sjajnobijeloj, uštirkanoj salveti. Govorom tijela pokazuje da mogu da počnem razgovor.
    "Čujem, gospodine predsjedniče, da vaše snage trpe velike gubitke...", postavljam se u ulogu posrednika, jer je morao vidjeti ko je bio moj izvor informacija.
    "Jah...", odgovora duboko pognute glave i odsutnog pogleda.
    Pitam da li je tačno da su u pitanju hiljade ljudi? Odgovara istom bosanskom potvrdnom uzrečicom i ne mijenja položaj. Pitam, konačo, da li zna tačan broj i dobijan odgovor koji glasi: "Ne. Jer, to i nije toliko važno. Svaki od njih je pao za pravednu svar, a kod nas pravednici imaju svoju nagradu.


    Prvi posao - premijer!


    U SKLADU sa našim ranijim dogovorom, nakon izborne pobjede, trebalo je da Milu Đukanoviću povjerim mandat za sastav Vlade. To sam uradio tek kada sam dobio ponovljene (usmene) garancije, u prisustvu drugo dvoje potpredsjednika Partije, da će on svoj dio obaveza u formiranju i djelovanju Vlade ispuniti na obećani način. To je bilo treći put da mu se ukazuje tako veliko političko povjerenje i odgovornost. Prva dva puta sam svoju odluku obrazlagao njegovim ukupnim kvalitetima. Ovaj put sam ih tek spomenuo, ali je u prvom planu bilo očekivanje da će on uspješno realizovati obaveze koje je DPS preuzela tražeći povjerenje crnogorskih birača. Odluka je objavljena 27. novembra, a Vlada je izabrana tek nakon gotovo mjesec dana (24. decembra 1996. god).

    U međuvremenu, trajale su naše rasprave o personalnom sastavu Vlade. Većina rješenja nije bila sporna, ali ona druga su se pokazala kao nepremostiva. Milo nije mogao da ima partijsku saglasnost, bez moje prethodne, a ni po koju cijenu nije dozvolio da mu "namećem" svoja kadrovska rješenja. Posebno ne kod ministarstva unutrašnjih poslova. Ministarsku policijsku fotelju je bio namijenio Vukašinu Marašu i to nije moglo da se promijeni ni na koji način. (Svi ostali ministri kako ti hoćeš, ali ovaj je moj!!!) Kako ja na to nisam htio da pristanem, uslijedila je njegova odluka da vrati mandat, jer nije u stanju da sastavi Vladu koja bi bila izabrana u Skupštini. Pismo kojim me zvanično obavještava o tome, zateklo me je u Beogradu. Držao sam taj papir u ruci i - bilo mi je žao. U mislima sam prebirao sve godine zajedničkog rada, velikih iskušenja koje smo savladali i ogromnog puta koji je taj mladi čovjek uspješno prevalio.

    NADIMAK "MILO BRITVA"

    NAIME, ja sam ga zapazio još iz studentskih dana. Bio sam asistent na važnom predmetu (politička ekonomija) na prvoj godini studija. U Đukanovićevoj generaciji dominirale su dame. Bio je neki eksperiment sa služenjem vojnog roka, usljed kojeg je bilo svega pet-šest muškaraca. Bilo je, zato, lako upoznati ih i pratiti tokom cijelih studija. Milo se nije pretrzao od učenja ali je pokazivao neke druge sposobnosti.

    Kada sam mu prvi put ponudio da bude predsjednik Vlade (imao je svega 29 godina) rekao je da bi jako volio da to postane, ali priznao je iskreno, da on to ne zna da radi. Nema veze, odgovorio sam, ne znam ni ja da budem predsjednik države. Učićemo i radićemo zajedno. I tako je bilo svih prethodnih godina.

    Milo Đukanović nikada nije pokazao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na veći nivo. Nije čitao knjige, ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti ikada sjeo za računar. Ali, kao svaki rasni političar, hvatao je stvari u letu. Povezivao je činjenice munjevitom brzinom i bio zadovoljan prvim slojem njihovog tumačenja. Ono što bi tek bio načuo, ili spoznao u osnovnoj formi, odmah bi prisvajao i izgovarao kao istinu sa kojim živi od svog rođenja. Govorio je jednostavno, odlučno i oštro (nadimak "Milo britva"). Volio je da citira sam sebe i da ponavlja svoje riječi i nastupe, ali ne u smislu latinske izreke da je to majka znanja, već instinkta da je "ponavljanje otac političara". Imao je izrazit psihološki "dar za prikrivanje", odnosno bio bi najubjedljiviji onda kada bi sakrivao neki podatak, ili činjenicu. Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije. Zato nikad nije imao problema kada ga oponenti uhvate u dijametralno suprotstavljenim tvrdnjama (za šta im je, ruku na srce, često davao obilje materijala).

    Uprkos svemu tome (ili bolje: upravo zbog svega toga) volio sam da radim sa njim. Opisano građevinskim riječnikom, Milo nikada nije bio nadaren za kreiranje trase i određivanje putnih karakteristika. Ali, za probijanje već ucrtanog pravca, u Crnoj Gori odavno nije bilo sposobnijeg.

    BOŽOVIĆ ODBIO MANDAT

    UZ sve emocije i uspomene koje su se pojavile u susretu sa njegovim pismom - ostavkom, morao sam da dam prioritet racionalnom pristupu. Ranije sam pretpostavio mogućnost da Đukanović odustane i razmišljao kome bi drugom mogao prepustiti ovaj zadatak. Jedino realno rješenje je bio Srđa Božović, visoki funkcioner DPS, stručan i čovjek sa priličnim iskustvom iz rada državnih organa. On je bio pripadnik takozvanog "Podgoričkog lobija", uticajnog i jakog dijela DPS koji je godinama bio kritički nastrojen ka premijeru i njegovom učinku. Pored njega, ovu su grupu predvodili: Predrag Bulatović, Zoran Žižić i Miodrag - Miško Vuković. Božović, koji je bio upućen u sva dešavanja i sukobe na relaciji Momo - Milo, nije htio da prihvati tu dužnost. NJegovo obrazloženje je bilo jednostavno, ko je zemlju uveo u sav taj kriminal i vezu sa italijanskom mafijom neka je odatle i vadi! On je smatrao da postoje veće šanse da bude ubijen od mafijaša kojima bi prekinuo poslove, nego da bude izabran za predsjednika Vlade.
    Ostali iz ove grupe su ga potpuno podržali. Među njima je bilo snažno ubjeđenje da je Đukanović već nepovratno u raljama organizovanog kriminala. Tako, kada je kasnije, Đukanović sastavljao Vladu, umjesto Zorana Žižića, predložio sam Miška Vukovića za potpredsjednika za pravna pitanja. U istom društvu (bilo nas je desetak) Vuković me upitao: "Predsjedniče, da li ti to mene žrtvuješ, šaljući me u tu lopovsku Vladu?" "Ne, Miško, ne žrtvujem te, već te šaljem u Vladu da ona više ne bi bila lopovska", bio je moj odgovor.

    Znači, drugog rješenja za mandatara osim Mila nije bilo, ukoliko nisam želio da izazovem politički raskol unutar svoje Partije. Moguće da je to imao u vidu i sam Milo Đukanović, pišući mi pismo, a ne objavljujući ga. Postojao je samo jedan način da to provjerim. Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sutra. Onda ćemo se sresti i zajedno vidjeti da li pismo, uopšte postoji. Ponovio sam da mu ja jesam protivnik, ali nisam neprijatelj. Ima ih on isuviše i bez mene. Zaista, nakon svih sukoba i čuda koja su se dešavala, mirno pogledavši u sebe, vidim da tom čovjeku nikada nisam poželio išta loše.

    PISMA "NIJE" BILO

    SUTRADAN "pisma nije bilo" (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji). Nastavili smo teško usaglašavanje o Vladi. I jedan i drugi bogatiji za novo međusobno iskustvo.

    Vrijeme je obojici isticalo. Naime, trebalo je formirati Vladu u Ustavom propisanom roku, inače se morao ponoviti kompletan izborni postupak. Napravljeno je nekoliko završnih ustupaka. Milo je odustao od svoje uporišne tačke (Maraš - ministar policije) ali je tražio da se stanje u tom resoru ne mijenja, što je značilo da ovaj ostaje šef Službe državne bezbjednosti. Naše partijske kolege iz Izvršnog odbora, to su ocijenile kao krunski ustupak, iako je ostalo isto, ono što je moralo biti promijenjeno. Na neka druga važna mjesta u Vladi, predloženi su ljudi koji nisu imali veze sa DPS, partijom čijim glasovima je terbalo da bude izabrana Vlada. Milo se branio da je to tačno, ali da sa tim ljudima može i zna da radi, a Partiju poštuje i slijediće njene političke odluke.
    Sve se to odvijalo daleko od očiju javnosti. Bilo je nekih glasina o razmiricama na vrhu vladajuće partije, ali ni jedan medij, uključujući one "nezavisne", nisu istraživali tu temu. Izborom Vlade, nije stavljena tačka na političke sukobe. Budući da je Milo Đukanović, nedvosmisleno pokazao da ne namjerava da ispuni svoj dio "pogodbe", ovim je bila okončana tek politička predigra. Slijedila je rasprava u organima Demokratske partije socijalista, kao prvo poluvrijeme, i predsjednički izbori krajem 1997. godine, kao drugi dio nadmetanja koje nije bilo ni sportsko, ni viteško, već tužno i opasno.

    U oba poluvremena sam izgubio. Oba "gola su bila iz nedozvoljene pozicije", ali sudije su ih priznale. Istina je da se, na kraju, pamti samo rezultat, ali neke utakmice valja zapamtiti i zbog samog toka igre. Mislim da ova spada među njih. Jer, nakon svega i poslije svih godina, ja sam veoma srećan što sam OVAKO izgubio, nego li da sam ONAKO pobijedio.

    RUGANJE JUGOSLAVIJI

    PRIČA o sukobima unutar vladajuće Demokratske partije socijalista Crne Gore, tokom prve polovine 1997. godine, u osnovi je tragikomični vodvilj. Kada se iskaže sa dovoljne vremenske distance i bez nepotrebnih emocija (koje su potrošile sve ove godine i kasnija dešavanja), vidi se da su njeni zapleti bili komični, a njeno razrješenje je dovelo do pravih malih i velikih tragedija. Neki su ih doživjeli odmah, a druge su njihove "lične drame" čekale i dočekale u narednim godinama.
    Vjerovatno nema primjera u parlamentarnoj praksi da neka partija pobijedi na jasnom državnom programu, formira Vladu i odmah, bez ikakvog jačeg povoda, ospori samu suštinu države zbog koje je i dobila povjerenje građana. Upravo to je uradila DPS Crne Gore. Milo Đukanović se, tokom kampanje zaklinjao u SR Jugoslaviju, izrugivao se opoziciji koja je prijetila da će sruštii tu "umjetnu tvorevinu" i zdušno branio Srbiju i njenog predsjednika od lokalnih optužbi.


    Tajna služba - Kadrovik


    ZA vrijeme sve te ujdurme, ja sam sjedio u nekom sporednom kabinetu i čekao da me obavijeste da su spremni da glasaju. Sjedio sam sam punih šest sati. Nisam ni čitao, ni gledao televiziju, ni razmišljao o bilo čemu posebnom. Samo sam čekao. Sve moje iskustvo je nalagalo da tako treba da postupim, a vrijeme koje se moralo na to utrošiti, uopšte nije bilo važno. Poslije Dejtona, u svojoj zemlji i sa svojim ljudima (ma koliko između sebe različiti), imao sam sve vrijeme ovog svijeta.
    Druga strana je pokazala nestrpljenje. Morali su da me mole da popustim u nekim elementima predloga. Kako smo sve riječi međusobnog ubjeđivanja odavno potrošili, potražili su posrednike koji bi me odobrovoljili. Birali su ljude za koje su znali da su mi naročito dragi, a koje su prethodno ubijedili da obje strane treba pomalo da popuste, kako ne bismo ovdje ostali cijelu noć. Prvih nekoliko emisara sam, na njihovo (priznajem, i samo moje) iznenađenje, najodlučnije vratio prije nego li su ušli u sobu. Ali, tako nisam postupio kad se na vratima pojavio Milivoje Jauković.
    Riječ je o mom kolegi sa studija, sa kojim sam se ponovo sreo tek u svijetu politike. Bio mi je iskreno drag, protežirao sam ga gdje god je bilo prilike, pomogao sam mu da riješi osnovne životne probleme i... beskrajno me interesovalo kakvu mi poruku nosi. Ne od onih koji su ga poslali, nego od sebe samoga u prilikama koje su ga zadesile.
    IZGLEDAO je umorno (ušli smo u duboku noć), ali i krajnje zabrinuto. Počeo je izokola, zahvaljujući mi još jednom na svemu što sam učinio za njega, a on to pamti i cijeni. Ali, baš kao moj prijatelj, dužan je da me upozori da ne idem do kraja i po svaku cijenu, jer su ljudi slabi, slomiće se i prikloniti jačem, tako da ću na kraju ostati u manjini. To se, naravno, ne odnosi na njega. On bi prije umro nego li me napustio. Ako samo jedan ostane sa mnom, on će biti taj. Ako treba da ginemo - da ginemo. Ali, nemoj da se gine uzalud.
    “Kasno je, dragi moj Mikice. Nema više nazad. Ali, da znaš, ja neću biti manjina, a ti ćeš, već na narednoj sjednici glasati protiv mene. Razlog je u onim parama koje si ukrao od preduzeća ‘Jugooceanija’ Kotor, dok si bio direktor. Sjećaš se, bilo je dvadesetak hiljada dolara koje si potrošio na opremanje svog stana u Beogradu. Kada te je uhvatila policija, ja sam intervenisao da te ne hapse. Tražio sam da ti se da prilika da vratiš taj novac, a ti si mi se plačući zahvaljivao na dobročinstvu. Ali, bio si alav, moj Milivoje. Umjesto da vratiš novac i postaneš, koliko toliko pošteniji prema sebi, poslušao si Vukašina Maraša koji te je ‘zaštitio’, rekao da zadržiš pare i sada će da te ucjenjuje. Zato, stari moj prijatelju, izađi napolje i rješavaj svoje probleme. Moji su mnogo manji”.
    Slično sam doživio i od Predraga Goranovića, ministra finansija u Vladi Crne Gore. I taj čovjek mi je bio drag, istina bez nekog posebnog razloga. Godinama sam ga unapređivao, a na mjestu na kojem ga ova priča zatiče, imali smo stalne susrete. Uostalom, javne finansije su krvotok svake države. Družili smo se, bavili sportom, a on me obasipao sitnim poklonima (kravate, flaše luksuznog pića, šteke dobrih cigareta...) na koje niko ne može biti imun. Prilikom jednog susreta “uz čašicu konjaka”, rekao sam mu da će uskoro izbiti javni sukob između mene i njegovog neposrednog šefa. Red je, kažem, da on to među prvima sazna, kako bi se opredijelio na koju će stranu. Nisam ni završio rečenicu, kad se čovjek razgoropadi. Skoči na noge i zavapi da li je, uopšte, moguće da ga ja to pitam. On nije imao brata, ali je saznao kako to izgleda otkad je mene upoznao. Meni treba da zahvali za sve što je postigao. Na to dobro je uzvraćao najbolje što je znao, ali ako ja i dalje sumnjam, zaklinje se u život sina jedinca, da me nikad neće izdati.
    SJEDI, jadan ne bio i ostavi svoje dijete na miru. Kakve ono ima veze sa ovim o čemu pričamo. Nisam sumnjao, govorio sam polako i smireno nego sam te pitao. Ali, uskoro ćemo saznati na kojoj ćeš biti strani. Ako si čist, ako nemaš nekih finansijskih repova, onda ćeš ostati moj prijatelj. U suprotnom, bićeš uz Mila, ne što hoćeš, nego što moraš. Uz mene će ostati samo oni koji su pošteni i koje nemaju zbog čega ucijeniti”. Epilog, Predrag Goranović je bio Milova udarna pesnica u političkoj kampanji koju je vodio protiv mene. On je bio zadužen za javno osporavanje mojih tvrdnji, a njegova riječ, kao mog dugogodišnjeg prijatelja, imala je posebnu težinu.
    Slika treća. Sjednica Izvršnog odbora Glavnog odbora. To je svojevrsna “partijska vlada”. Ovdje Milo ima ubjedljivu manjinu. Priča se o švercu i kriminalu. Ja precizno, navodeći imena ljudi, lokacije, količine, novac... govorim o zlu u koje je ogrezla Crna Gora. Usred mojih riječi, Radivoje Nikčević nervozno ustaje, stolica škripi po podu, on baca olovku i psuje: “Ti ovjde pričaš o milionima koje neki od nas uzimaju, a ja se svađam sa ženom jer nemam da dijetetu kupim nove patike!” Nikčević je, nedugo nakon toga, “prešao na stranu” Mila Đukanovića. Nadam se, barem, da je ono dijete dobilo puno novih patika.
    Ali, ovih nekoliko posebnih a tako istih događaja, bili su tek uvertira.
    Prije toga, valja se vratiti na maratonsku sjednicu Glavnog odbora. Moje čekanje i strpljenje se isplatilo. Milo je pristao na smjenu ministara i svog čuvenog Maraša. Tražio je samo, s obzirom na težinu zaduženja, da mu se rok ne utvrdi u danima, već opisno. Prihvatio sam, budući da je opis bio precizan. Za zaključke su glasali svi. Milo sebi nije smio dopustiti još jedan poraz u partiji. Ipak, u rundama je bilo dva nula za mene. Ova druga pobjeda je bila još upečatljivija.
    NO, dvije dobijene bitke su direktno vodile u gubitak rata. Na sceni je bila nova taktika. Sve odluke Glavnog odbora su prihvatane, ali nijedna nije izvršavana. Presudnu pomoć Milu Đukanoviću je pružao Svetozar Marović. On je zakazao sjednicu Skupštine na kojoj je trebalo da bude izvršena rekonstrukcija Vlade, ali je tempom rada, omogućio da ta tačka ne dođe na dnevni red ni nakon dva mjeseca. U tom vremenu, oni kojima se spremala smjena, nisu sjedili skrštenih ruku. Posebno je bila aktivna tajna policija. Privodili su i saslušavali sve značajnije funkcionere DPS. Posebno su se posvetili opštinskim strukturama. Slali su službene informacije o tome kako će se pojedini članovi opštinskih odbora izjasniti po pitanju “Momo ili Milo”. Neki od tih dokumenata su došli u moje ruke i ja sam postupio kako zakon nalaže.
    Obavijestio sam državnog tužioca, podnio krivične prijave i zatražio parlamentarnu raspravu (Policajac koji mi je uručio pismene dokaze o ovom djelovanju tajne policije, izbačen je sa posla, uz obrazloženje da je službena akta dao “neovlaštenom licu”. Predsjednik Republike, inače, ima zakonsko pravo da koristi informacije SDB, pa teško može biti u toj kategoriji. U dugogodišnjem radnom sporu koji je ovaj vodio, zaključno sa Vrhovnim sudom, sudovi su potvrdili ovo rješenje, što je nesporno dokazalo tezu o “nezavisnom” sudstvu).
    Zapostavio sam rad unutar DPS (misli se na partijsko lobiranje) i bio na javnoj sceni, uključujući i rasprave u Skupštini, govoreći o djelovnju tajne policije i načinima kontrole njenog rada, skrivenim finansijskim centrima moći i zastrašivanju i potplaćivnju ljudi. Klub poslanika DPS je već bio pocijepan, a mene je podržavao manji dio. Uz to, taj se broj stalno smanjivao. Usljed toga, nijedan moj predlog nije dobio potrebnu poslaničku podršku. Ali, mene to uopšte nije brinulo.
    Međutim, veoma je brinulo Milicu Pejanović-Đurišić. U vrijeme tih teških političkih sukoba, ustalio se običaj da desetak najbližih saradnika navrati kod mene u stan na piće i dogovor šta da se radi sutra. Među njima je uvijek bila i Milica. Štaviše, moglo bi s reći da ona nije spadala u goste, jer su nam stanovi u istoj zgradi, dijeli ih tek jedan zid. I ostali drugari, među kojima je posebno mjesto imao Pavle Bulatović, bili su kao članovi porodice. Svima je stoga, bilo normalno da je Milica bila u kućnoj haljini, umorna od dana punog politike i obaveza koje nameće status supruge i majke. “Šta radiš, pobogu čovječe, upitala me je nervozno? Zar ne vidiš da gubimo na svim poljima? Zašto si, uopšte, išao prema Skupštini, kad znaš da smo tamo u manjini? Imaš li ti neki plan, ili treba da idemo iz poraza u poraz?!”


    Mata Hari u šlafroku


    BILO je veče, bio sam umoran, oko mene su bili sve provjereni prijatelji, smatrao sam da se moj plan dobro odvija i - odlučio sam da ga pred njima prvi put saopštim. Da li sam pogriješio? Mislim da nisam. Samo sam saznao ono što se krilo od mene. A, nevolje ovakve vrste je bolje otkriti što je prije moguće.
    “Milice, to je samo koristan međupotez. Bolje rečeno varka. Prebacujem težište na druge institucije. Širim priču i uključujem sve veći broj ljudi. Milo i njegova tajna policija moraju da ‘obrade’ svakoga kome se obratim i, dodatno, dužni su da provjere da li negdje ima pukotine u tim lopovskim sistemima. S druge strane, pokazujem javnu distancu od svih zloupotreba i kriminala. Kada oni brane te institucije i pojedince, građani će znati da mi sa njima, takvima kakvi su, nemamo neposredne veze. Namjerno ulazim u okršaj koji ću izgubiti. Tu vezujem sve njihove snage, pa neće imati ni ljudi, ni novca, ni vremena da nastave da vršljaju po kadrovima DPS. Mi imamo većinu u Glavnom odboru, a ko ima partiju, ima i vrhovnu državnu vlast.”
    Svi su se saglasili da je to dobra strategija. Milica je rekla da sad konačno shvata šta ja to radim. A, ja sam, na svoje neizmjerno zgražanje, prvi put vidio da preda mnom stoji “Mata Hari u šlafroku”. Nikada više, poslije te večeri, nije nazvala ni dobar dan, a kamoli ponovo navratila u staro društvo. Priključila se Milu i Svetozaru i počeli su da “obrađuju” članove Glavnog odbora. Svi važniji funkcioneri DPS stavljeni su na rasprodaju.

    TRANSFER 100.000 DEM

    GODINAMA poslije ovog događaja, u Beogradu i u vremenu kada se više nisam bavio politikom, sreo sam čovjeka koji je želio da se upoznamo, kako bi mi se duboko izvinio. Uvjerio me je (do najsitnijih detalja) da je nekada radio poslove koji su podrazumijevali i isplatu “preletača”, to jest onih koji su promijenili svoja politička uvjerenja i podržali Mila Đukanovića. Precizno je naveo šta je sve dobila Milica Pejanović-Đurišić, a to je bilo toliko mizerno, da cifru moram (iz poštovanja prema sebi) prećutati čak i u ovim “Pravilima ćutanja”.
    Inače, prosječno obećanje “po glavi” je bilo oko sto hiljada DEM. To je bila javna tajna, jer je takvo nešto bilo nemoguće sakriti. U jeku ove “kupovine”, nazvao me Slobodan Milošević, potvrdio mi da i on zna detalje ovih transfera i, dosta uznemireno - sluteći sve posljedice, predložio mi da postupim na isti način. Ponudi duplo više, snaći ćemo se za pare, bila je njegova poruka. “Hvala ti na brizi i ponudi za pomoć, odgovorio sam osjećajući stid zbog teme na koju trošimo riječi. Ali, ja ne kupujem ljude. U to ne vjerujem i, sve da imam tolike pare, nikad ne bih podmićivao svoje dojučerašnje drugove.”
    Razumije se da ni Milovi emisari nisu isplaćivali obećani iznos. U prosjeku, radilo se o deset puta manjoj cifri. Pored toga, neko je dobio stan, a drugi unapređenje u službi. Došlo je do naglog pada cijene izdaje. Ponuda je nadmašivala tražnju. Vremenom, većina “kupljenih ljudi” je povučena sa prvih političkih linija DPS. Da li je u pitanju bio naknadni prigovor savjesti, uklanjanje nezgodnih svjedoka, ili nešto treće, to više nikome nije bilo važno.

    AUT IZ - PARTIJE

    U FORMALNOM smislu, sve je riješeno 11. jula 1997. god. na 17. sjednici Glavnog odbora. Na tom skupu, ubjedljiva većina članova ovog organa DPS, donijela je odluku da se iz Partije isključi njen predsjednik - Momir Bulatović. Nisu imali pravne moći da me smijene, pa su me izbacili iz Partije. Kao grijeh je navedeno da nisam uspio da ostvarim jedinstvo unutar DPS (kriv sam bio zbog ponašanja Đukanovića i Marovića) i što imam blisku vezu sa Slobodanom Miloševićem (za njegov izbor za predsjednika SRJ glasali su poslanici DPS, u skladu sa partijskom direktivom “nove” DPS).
    Za vršioca dužnosti predsjednika DPS, određena je Milica Pejanović-Đurišić, a kao kandidat za predsjednika države Milo Đukanović. Istina, u postupku predlaganja kandidata unutar Demokratske partije socijalista, on je imao duplo manje predloga od Momira Bulatovića. (Bio sam predložen više puta od svih drugih kandidat zajedno.) Ali, gospodin Bulatović, već nije bio član te partije, pa to više nije bilo značajno.
    Comedia non e stata finita. (Komedija nije bila završena.) Ako svi stanu na jednu stranu, čamac se opasno zaljulja. Posebno, kada se radi o četvrtini biračkog tijela. Da bi se ovo dopunski utvrdilo, pobrinula se Maraševa tajna policija. Smišljen je, doslovno zločinački plan, koji se sastojao u proturanju glasina da će, u slučaju pobjede Momira Bulatovića, u Crnu Goru doći “Miloševićevi četnici” da ubijaju i kolju. Da bi se svemu dala potrebna uvjerljivost, formirali su nekoliko grupa sa naoružanim i bradatim članovima, koje su se pojavljivale po obodima muslimanskih i albanskih sela na sjeveru Crne Gore. Ti statisti su se, zatim, “u paničnom strahu” povlačili pred “Milovom policijom” čime je stavljan pečat na ovu sramnu predstavu. Glasovi su bili osigurani, ali je cijena bila duboko remećenje postojećih (relativno skladnih) međunacionalnih odnosa.

    KAO VREME REZOLUCIJE

    TAKO je Milo Đukanović, sa muslimanima i Albancima u prvim redovima, počeo da brani Crnu Goru od Momira Bulatovića. Pridružili su im se i “stopostotni” Crnogorci, stvarajući atmosferu neposredne invazije iz Srbije. Sinhronizovanom akcijom nepoznatih lica iz Službe državne bezbjednosti, sva Crna Gora - putevi, gradske fasade... - ispisana je pogrdnim porukama na moj račun. Mnoge od tih vulgarnosti i danas krase “evropsko lice” Crne Gore. Moj najveći problem, u odnosu na te poruke, bio je kako da objasnim svojoj djeci čime sam zaslužio toliku količinu gadosti.
    Na taj način se pokazala izborna strategija Đukanovićevog tima. Izmisli se opasnost po državu Crnu Goru i pripadnike njenih nacionalnih manjina. Na toj osnovi, u borbi sa nepostojećim protivnikom, traži se mobilizacija ukupnih nacionalnih snaga. Kada su tako krupne stvari dovedene u pitanje, u drugi plan dolazi priča o kriminalu, nezakonito stečenim bogatstvima, korupciji i privilegijama. Gotovo identično kao i nepunu godinu ranije, na republičkim parlamentarnim izborima. Samo onda je predmet odbrane bila Jugoslavija, a sada “Milo brani Montenegro”.
    Ono što se pokazalo djelotvornim u “obrađivanju” kadrova vladajuće partije, nastavljeno je prema svim uglednim, uticajnim i značajnijim pojedincima. Izgledalo je da je policija (javna i tajna) zavirila u svaki dom, pretresala svačiju karijeru i pročačkala i najmanju pukotinu. LJudi su, doslovno, zaspivali sa jednim uvjerenjem, a budili se kao “reformisti” i “borci za uspravnu i dostojanstvenu Crnu Goru”. Tako nagle i velike promjene predstavljale su povod za mnogobrojne svađe, sumnjičenja i uvrede. U mnogim porodicama su prestali da govore jedni sa drugima, oštro se i ljuto podijelili na pristalice i protivnike i svu pažnju usredsredili ka potezima “druge strane”. Situacija je, po mnogo čemu, podsjećala na opise koje sam čuo u vezi Rezolucije informbiroa iz 1948. godine i njenog odraza u Crnoj Gori. Gledajući ovaj haos, mogao sam naslutiti koliki je bio ondašnji pakao.

    KOLIKO KOŠTA SLIKANJE

    JAVIO se Milan Panić, bivši jugoslovenski premijer i kalifornijski biznismen. Mi smo sa njim zadržali korektne odnose i on je želeo da to traje. Obavijestio nas je da se, za nekoliko dana, održava neki humanitarni prijem kojem će prisustvovati i predsjednik SAD Vilijem Klinton. Za mene je obezbijedio ulaznicu i priliku da se slikam sa njim. Jedna slika u takvim prilikama naplaćuje se oko pet stotina US dolara. Sugerisao je da odmah sjednem u avion, da se ne obazirem na protokolarna pitanja (jer je sve nezvanično), ali da svakako dođem. Slika sa Klintonom, bila je njegova završna poruka, jako će mi dobro doći u daljoj političkoj karijeri.
    Odlučio sam da, umjesto mene, otputuje Milo Đukanović. Ja nisam ni mogao (zbog posjete Velikoj Britaniji), niti htio da se, nakon dvodnevnog lomatanja avionima do Kalifornije, domognem slike koja bi služila za “lažno predstavljanje”. Milu to nije bio nikakav problem. Vratio se sa dvije fotografije (cirka hiljadu dolara koje nije častio Milan Panić) i političkim objašnjenjem da je u pitanju bila “kratka radna konsultacija sa predsjednikom Klintonom”. U stvari, bio je u dugačkom špaliru pored kojeg je Klinton prošao rukujući se sa svima koji su platili za tu uslugu. Opozicija i dio javnosti su naslutili da je u pitanju neka prevara i podigla se velika prašina. Onda sam i ja ustao u odbranu svog premijera. Učestvovao sam u širenju laži, potvrđujući priču Mila Đukanovića. Međutim, ova slika je imala posebno važno mjesto u izbornoj kampanji jedinstvenog DPS, krajem te iste godine. Prikazivana je u sklopu dužeg propagandnog filma i svuda je, ali baš na svakom mjestu, bila tačka koja je izazivala gromke aplauze.


    Premijerov moćni brat


    STALNO sam od Đukanovića tražio da prekine sa švercom cigaretama, a on me uvjeravao da vrši pripreme, da još nije vrijeme, jer će sankcije zvanično biti ukinute tek nakon izbora u BiH, da će to završiti "za dvadeset četiri sata" i slično. Naravno da nisam vjerovao, ali šta mi je drago ostalo osim nade da ću imati dovoljno snage da ga pritisnem da to uradi prije izbora. NJegov uticaj u organima Partije nije bio posebno jak. Postojalo je i nekoliko jezgara unutar DPS koja su bila izrazito nenaklonjena prema njegovom djelovanju (naročito, uticajni podgorički lobi) i koja sam ja zaustavljao da ne uđu u otvoreni sukob sa premijerom. Ni njegova tadašnja slika u javnosti nije bila pozitivna. Sve glasnije mu se zamjerala veza sa biznismenima kojima je jedina kvalifikacija bila prijateljstvo sa predsjednikom Vlade. Mnogo se prigovaralo i zbog ponašanja njegovog mlađeg brata Aleksandra, poznatijeg kao ekskluzivnog snabdijevača gorivom italijanskih švercerskih glisera. Sve ga je to činilo politički ranjivim. Da nije, kasnije, obezbedio zaštitu iz inostranstva, ne bi se mogao nositi ni u jednom ozbiljnijem domaćem političkom obračunu. Ali, to se desilo kasnije i drugim povodom.
    Aco je bio toliko moćan da su zbog njega smijenjeni ministar policije i šef državne bezbjednosti. Ovo tada ne bi bilo moguće uraditi bez moje saglasnosti, iako je ova odluka, formalno, isključivo pravo premijera. Saglasio sam se iz sasvim različitih razloga od onih koji su naveli Mila da zatraži njihovu smjenu.

    NIŠTA NAPISMENO

    PRVI grijeh koji sam uknjižio na račun ministra Pejakovića i pomoćnika Bojovića vezan je uz incident koji se desio na jesen 1994. godine. Rani snijeg je zarobio osam cisterni sa gorivom koje je, sporednim seoskim putevima, trebalo da budu prošvercovane u Hercegovinu. U to vrijeme je bila na snazi odluka da se prekidaju kontakti i saradnja sa rukovodstvom Republike Srpske. Usljed toga, došlo je do velikog rasta cijena na crnom tržištu, a time se ukazala mogućnost ekstra zarade. Granične jedinice Vojske Jugoslavije su zaplijenile napuštene cisterne i o tome sam pismeno obaviješten. Crnogorska policija se pravila da o svemu ništa ne zna. Pozvao sam ovu dvojicu funkcionera i tražio da mi kažu šta znaju o ovom slučaju. Inače, za obojicu je važilo uvjerenje da su "moji" ljudi, što oni sami nisu skrivali. Rekli su mi da iza cijelog tog posla stoji Aco Đukanović, premijerov mlađi brat. Tražio sam da mi to napišu u zvaničnoj informaciji. Taj dokaz mi je bio potreban i koristan. Rekli su da ne mogu to da urade. U sukobu između predsjednika i premijera, kojeg su se pribojavali i za koji su htjeli da bude izbjegnut, njih dvojica bi bili žrtveni jarci. Kleli su mi se na vjernost, ali nije bilo načina da ih ubijedim da informaciju koju su mi saopštili napišu i potpišu.
    Drugi krunski grijeh, nakon kojeg su smijenjeni, vezan je uz drogu. Tražio sam da naprave plan najodlučnije borbe protiv sve veće količine droga i sve brojnijih rasturača koji truju naše mlade ljude. U Crnoj Gori se zna ko šta ima za ručak, pa ne prihvatam neuspjeh na ovom planu. Dao sam im mjesec dana da kažu šta im treba da bi uspjeli u ovom poslu. Koliko treba ljudi, novca i opreme i, posebno sam naglasio, koja zakonska ovlaštenja treba dati novoformiranim specijalnim timovima. Inače, i dan-danas mislim da bi svega desetak poštenih i odlučnih policajaca, uz potrebna zakonska prilagođavanja, veoma brzo prekinuli glavne kanale rasturanja droge i pohapsili lokalne "kraljeve kokaina".
    Ali, ni od ovoga nije bilo ništa. Vrijeme je prolazilo, a oni nisu imali spreman plan. Opet sam ih prizvao sebi i pitao šta sad ne valja. Rekli su mi da su im ruke vezane. Svi tragovi koje imaju vode prema Acu Đukanoviću, a oni ne mogu da se umiješaju, a da ne naljute predsjednika Vlade. Nije bilo druge nego da budu smijenjeni. Preciznije rečeno, oni su već sami sebe smijenili kada su odlučili da ne rade svoj posao.

    UVERLJIVE LAŽI

    ODLUČIO sam da o ovome raspravim direktno sa Milom Đukanovićem. Povod je bio obračun u kojem je učestvovao Aco sa svojim ljudima i ekipa na čelu sa jednim beogradskim žestokim momkom. U hotelu "Plaža" u Herceg Novom su povađeni pištolji, pucalo se, ali nije bilo žrtava. Policija je napravila detaljan izvještaj i ništa dalje nije preduzela. Pitao sam Mila šta to radi njegov brat i šta on misli da preduzme? Potpuno neočekivano, rekao mi je da ja ne znam ni dio onoga što radi njegov brat. Nije bilo potrebno da ja potegnem nijednu optužbu. Sve ih je izgovorio sam Milo. U jednom trenutku su mu zacaklile oči, dok je opisivao koliko on i njegovi roditelji pate zbog cjelokupnog Acovog ponašanja. On me, ipak, moli da ga razumijem. Brat je brat, i njemu treba malo više vremena da stvari vezane uz njega dovede u neki red.
    Sve sam mu povjerovao i prihvatio što je tražio od mene. Obavezao sam se na nečinjenje u jednom vremenu, kako bismo dali šansu čovjeku da se vrati u normalu. Zakleo bih se da je, tada, Milo govorio punu istinu i samo istinu. Tek kasnije sam vidio da on ima upravo natprirodnu sposobnost da najuverljivije govori onda kada ne priča istinu. Ni kod koga nisam pronašao (a, upoznao sam veliki broj ljudi) ni djelić takve sposobnosti. Ova njegova odlika je, po svoj prilici, bila presudna za njegovu dugu i, u osnovi, uspješnu političku karijeru. Zaista, teško da se može zamisliti neka druga profesija (pored politike) u kojoj ovakva sposobnost obmanjivanja može da bude korisnije upotrebljena.

    GARANT NEVINOSTI

    NA mjesta smijenjenih prvih ljudi policije došla su, opet, dvojica "mojih" ljudi. Ministar je postao Filip Vujanović, čovjek kojeg sam ja izabrao. NJega sam, inače, i uveo u politiku, jer sam se uvjerio da je dobar advokat, a povezivale su nas i neke porodične preporuke. Vjerovao sam da je privržen zakonu i da će imati snage da se izbori za njegovu primjenu u ovoj važnoj državnoj službi. Da sam se prevario postalo mi je jasno, tek kada je bilo prekasno. Milo je za šefa SDB predložio Vukašina Maraša, tada sekretara Auto-moto saveza Jugoslavije. Inače, njih dvojicu sam ja upoznao, a nisam ni primijetio kao su se naglo zbližili.
    Marašu je prijetilo hapšenje zbog privrednog kriminala. Policija je u njegovoj firmi u Beogradu, u kutijama za cipele, pronašla šest i po miliona njemačkih maraka koje nije pratila nikakva dokumentacija. Milo je garantovao njegovu nevinost i tvrdio da će ga ovo imenovanje spasti nepravednog lišavanja slobode. Pristao sam iz naivnog uvjerenja da, kad već ima tolike pare, neće pokazati lakomost ka skromnim državnim fondovima namjenjenim ovoj službi. Naravno da moje razmišljanje nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Pokajnički priznajem grešku i izjavljujem da nikad nisam uspio da razumijem mentalitet takvih osoba, iako sam to bio dužan da uradim.
    Ova policijsko-kadrovska ekskurzija imala je za cilj da opiše odnose koji su vladali u susret izborima. U pitanju šverca i, posebno, uključenosti policijskih funckonera u njega, nisam uspio da uradim ništa. Nije prekinuta nijedna pojava zbog koje smo zasluživali da izgubimo vlast. Nemajući drugih mogućnosti, donio sam odluku da na ovim izborima ne učestvujem. Imao sam svako opravdanje za nju, od suštinskog (zaista nisam želio da stojim među onima kojima skandiraju da su lopovi), do formalnog. Kao predsjednik Republike mogao sam da pozvati na stranačku neangažovanost. Uistinu, ovo nisu bili moji izbori. Predsjednički je trebalo da budu održani naredne godine i na njima sam morao položiti račune za svoj rad. Na ovim bih morao da odgovaram za tuđe djelovanje, čak i ono sa kojim se nisam slagao.

    KRAJ KARIJERE

    ...KRAJ moje političke karijere se vrtoglavo primicao. To nije bilo teško dokučiti. Ipak, nisam se ni dvoumio, ni kajao. Konačno, ništa ne traje vječno. Amerikanci patriotizam svrstavaju među svoje osnovne životne vrijednosti. Protiv tuđeg se često bore, ali ne mogu, a da ne cijene ovakve protivnike. Imao sam utisak da se, uz takve misli, rastajem sa svojim sagovornicima. Uostalom, sami su Amerikanci smislili izreku: "Ima samo jedna gora stvar od toga da se bude američki neprijatelj. To je da se bude američki prijatelj". Ili, u prevodu, neprijatelja treba na razne načine navoditi da postupi u skladu sa njihovim interesima. Prijatelji to moraju da rade uvijek i svakim povodom.

    DALJE OD SLOBE

    ... U CRNOJ Gori, moji drugari - potpredsjednici DPS, shvatili su da je "Milošević pušten niz vodu". U skladu sa sojim moralnim i političkim uvjerenjima, odmah su odlučili da se udalje do njega. Zašto bismo i mi stradali, pitali su me bez imalo griže savjesti, kad smo tek nedavno dobili nove četvorogodišnje mandate? Istina, vlast smo osvojili na jedvite jade i nakon mnogo peripetija, ali upravo na jednom tvrdom jugoslovenskom programu, na odbrani državnog zajedništva sa Srbijom i preuzetoj obavezi da jačamo federaciju. To su i sami uočavali kao problem, ali ne u smislu da promijene svoju odluku, već da je oprezno, korak po korak, ostvare. Tako su ljuti crnogorski miloševićevci postali još ljući antimiloševićevci.

  4. #4
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Mediji iza Mila


    CRNOGORSKA opoziciona scena je doživjela bitnu novinu. U koaliciji "Narodna sloga" udružile su se dvije značajne, a dugo rivalske partije. Narodna stranka i Liberalni savez, stavili su na stranu svoje razlike i tražili povjerenje birača optužujući vlast za bogaćenje preko noći, iznošenje para "u džakovima" iz zemlje, rječju za lopovluk sa jedne i narastujuću bijedu, s druge strane. Na njihovom prvom skupu u Nikšiću bilo je skoro deset hiljada ljudi, a skandiranje "Lopovi, lopovi..." bilo je zastrašujuće. Da su nastavili sa kampanjom zasnovanom na socijalnim pitanjima i optužbama za kriminal, vjerovatno da DPS-u ne bi bilo spasa. Međutim, napravili su presudnu grešku.
    Pod uticajem Liberalnog saveza, ušli su u raspravu o državnom pitanju. Narodnjaci su SR Jugoslaviju proglasili "straćarom koju treba srušiti", a liberali se ponovo založili za samostalnu Crnu Goru. Time su zbunili birače koji su ih slijedili zbog socijalno-ekonomskih pitanja. Podrška im je opadala kako su se udaljavali od ove teme i sve više polemisali sa vladajućom strankom kao čvrstim braniocem Jugoslavija.

    VREME PROMENA

    NJIHOVE šanse na uspeh su bile bitno smanjene i odlukom muslimana i Albanaca iz Crne Gore da im ne daju svoje glasove. U prethodnim analizama koje su rađene u DPS, takva mogućnost se predstavljala kao realna. Budući da se radilo o velikom procentu takvih glasova (preko 24 odsto) napravljen je zakonski manevar kojim se to destimuliše. Crna Gora je podijeljena na četrnaest izbornih jedinica (Prije i poslije ovih izbora, bila je samo jedna izborna jedinica). Ovo je proklamovano kao demokratko sredstvo kojim se manjinama garantuje ulazak u Skupštinu. U stvari je objezbjeđivalo značajnu startnu prednost vladajućoj partiji. "Narodna sloga" je, vjerovatno računajući na njihove glasove, pokrenula pitanje kraja Jugoslavije, ali time nisu ništa dobili, a mnogo su izgubili. Isto tako, nisu uspjeli da promjene odluke o broju izbornih jedinica, protiv koje su se žestoko bunili, najavljivali mitinge i demonstracije.
    No, bez obzira na sve, opozicija je bila izuzetno jaka, narod nezadovoljan i željan promjena, a mi u DPS već dobro udaljeni jedni od drugih. Posebno na samom vrhu stranke.
    Kada su čuli za moju odluku da neposredno ne učestvujem u izbornoj kampanji, troje potpredsednika DPS je obuzela panika. Posebno Mila Đukanovića. Vidno nervozan, predstavljao mi je svoje viđenje kako će se stvari razvijati ako ne promijenim odluku. Javno će se vidjeti naše neslaganje i znaće se zbog čega ono postoji. Opozicija će nas rastrgnuti u kampanji i pobijediće na izborima. Vlada i on lično, zbog poslova u vremenu sankcija, biće uhapšeni i osuđeni. Na predsjedničkim izborima ja neću imati nikakvu šansu, jer je sva vlast u rukama vlade, a vlada će biti u rukama naših protivnika. Zato, zaključio je, na ovim izborima moramo da pobijedimo, ne da bismo ostali na vlasti, nego na slobodi. Dao je svečano obećanje da će poslije izbora, kada zajednički pobijedimo, ispraviti sve na čemu, s pravom, insistiram. Drugo dvoje potpredsjednika ga je odlučno podržalo. S tim što je Milica Pejanović-Đurišić insistirala da ispuni dato obećanje o promjenama u sastavu i ponašanju njegove vlade.

    ZVIŽDUCI ĐUKANOVIĆU

    BILI su me ubijedili samo jednim dijelom. Promijenio sam odluku tek kada je opoziciona "Narodna sloga" objavila svoj antijugoslovenski program. Za Jugoslaviju sam se uvijek zalagao i njena odbrana mi je stalno izazivala puni politički angažman. S druge strane, kada je ovo pitanje u prvom planu, manje su šanse da me tekuća politika navede da pravdam ono što se, ni na koji način, pravdati nije moglo.
    Kampanju smo odradili u prividnom jedinstvu i skladu. NJega je narušavalo sve veće isticanje unutrašnjih liderskih ambicija. Naime, na samom početku promocija partije, na spominjanje imena Mila Đukanovića, odjekivali su silni zvižduci. Dakle, među našim simpatizerima i biračima. Da bi se to prekrilo, Vukašin Maraš je od ljudi iz SDB formirao grupu (na početku ih je bilo tridesetak, da bi kasnije bila mnogo brojnija) za zadatkom da nose Milove slike i skandiraju njegovo ime kako bi prekrili moguće zvižduke. Kasnije je i Svetozar Marović organizovao neke svoje Budvane da mu nose sliku i izvikuju ime. Valjda je mislio da se time mjeri popularnost, a ako je tako, nek košta šta košta. Tim je povodom, među nama, bljesnulo par varnica. Ja sam to smatrao idiotizmom i nisam dozvoljavao da se neka grupa organizuje i sa mojim slikama. Ipak, nije bilo ozbiljnih nesporazuma. Postojeći su, nije u to bilo nikakve sumnje, bilo dovoljno teški, da za nove više nije bilo mjesta.
    Izborna lista pod nazivom "Demokratska partija socijalista Crne Gore - Momir Bulatović" osvojila je 45 mandata, a opoziciona "Narodna sloga" svega 19. Budući da je biran 71 poslanik, stekli smo pravo da formiramo vladu.
    Prvi dio našeg dovogora bio je ispunjen. Na redu je bio Milo Đukanović i njegovo "tvrdo" obećanje.

    NERAVNOPRAVNI USLOVI

    KAMPANJA je bila izuzetno oštra. Kolone pristalica jednog i drugog kandidata bile su velike, bučne i emotivne. Nakon nekoliko incidenata, stvoren je naboj koji je prijetio da se pretvori u pravu eksploziju. Državni mediji su (kasnije je precizno izračunato) pet puta više prostora posvetili Đukanoviću, nego Bulatoviću. Nezavisni, koi nisu morali da budu (ni ovako pravedni), okivali su ga u zvijezde i zato dobijali visoke novčane nadoknade. Svi državni organi, na čelu sa policijom, stavljeni su u izbornu podršku Đukanoviću. Svako za koga se znalo da podržava mene i moj politički program, bio je udaljen sa posla.
    Bili su veoma rijetki poslovni ljudi koji su smjeli da pomognu mojoj kampanji. Ako bi se neko, ipak, usudio da to uradi, odmah su na vrata njegove firme stizali inspektori iz privrednog kriminala i blokirali mu firmu. Novac koji je bio neophodan, dobili smo jednim dijelom od Socijalističke partije Srbije, a većim od nekoliko moćnih firmi iz Srbije. No, radilo se o skromnim sredstvima. Najveći dio poslova ljudi su obavljali na dobrovoljnoj bazi, a vrlo se štedilo na plaćanju oglasa u medijima. Osim novca, iz Srbije nisam dobio nikakvu drugu konkretnu podršku. Mislim na pomoć državnih organa, koji su mogli potvrditi neke moje izjave, ili koji bi mi sami dali dokaze i materijale za političko djelovanje. U zvaničnom Beogradu je prevladao stav da se čuvaju odnosi sa Crnom Gorom, jer su oni važniji od simpatija prema jednom kandidatu. Srbija će morati sarađivati sa pobjednikom, a ko će to biti, odlučuju građani Crne Gore. Za takav stav sam znao i mislio sam da je ispravan. Ko ne može da pomogne sebi, sjetio sam se stare istine, uzalud traži da drugi to učine.
    Rječju, uslovi za izbore su bili krajnje neravnopravni. To je, makar jednim dijelom, morala priznati i Posmatračka misija OEBS-a, posebno pozvana da nadgleda izborni proces. Moja strana ih je uredno snabdijevala podacima, dokazima i činjenicama. Neki propusti su se mogli vidjeti i iz aviona, ali su oni ocijenili da sve uočene nepravilnosti nisu takvog značaja da bi mogle uticati na slobodno izražavanje volje birača i demokratski karakter izbora. To je bio jasan znak da im objektivnost i nepristrasnost, kao zadaci, nisu bili na prvom mjestu.


    POSLE DEJTONA

    POSLIJE Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosi Savezne Republike Jugoslavije i SAD su ušli u novu, pozitivnu fazu. To se posebno odnosilo na američki tretman Slobodana Miloševića, kome su se pripisivale ključne zasluge za postizanje mira. Interesi naše dvije države, u pogledu Bosne i Hercegovine definisani sporazumom koji je prekinuo rat, bili su veoma bliski. Bilo je posebno važno da se ostvari puna saradnja, budući da se američka strana, koja se spremala da pošalje svoje značajne vojne snage u cilju očuvanja mira, izrazito bojala brojnih mudžahedina koji su se utopili u armiju bosanskih muslimana.
    U tom cilju je CIA ustanovila blisku vezu sa Službom državne bezbjednosti Srbije koja je raspolagala obimnom i preciznom dokumentacijom o ovim ekstremistima i fanaticima koji posebno uživaju da ubijaju američke vojnike. Priznanje da je, zaslugom srpskih bezbjednjaka, spaseno mnogo američkih života, izrekao je sam šef CIA, gospodin DŽon Dojč za vrijeme svoje (supertajne) posjete Beogradu. Kao posljedica toga, došlo je do naglog rasta uticaja i moći, ionako moćnog Jovice Stanišića, tada prvog čovjeka srbijanske Službe bezbjednosti. Kasniji događaji su pokazali da je nekome to izrazito smetalo.


    Olbrajtova šalje čestitku



    KONAČNO, izbori su održani i nastao je potpuni šok, iznenađenje i nevjerica. Desilo se čudo. Malo nije pobijedio. On je osvojio 46,7 odsto glasova. Za mene je glasalo 47,4 odsto. U apsolutnom izrazu, imao sam 147.615 glasova, odnosno za dvije i po hiljade više od njega. Pobjeda je bila prilično izvjesna, jer sam drugom krugu mogao da računam na još desetak hiljada glasova koje su dobili kandidati prosrpskih stranaka, a koji su ispali iz dalje trke. Za Mila nije preostalo više suverenističkih glasova. Ali, ako ih nije bilo, mogli su biti izmišljeni.
    Milica Pejanović-Đurišić je, u ime svog kandidata, izjavila da su oni sigurni pobjednici u drugom krugu, jer će ostvariti "projektovani" rezultat. Ne, nije bila omaška. Nije trebalo da kaže - prognozirani, već upravo "projektovani". Uskoro se pokazalo šta to stvarno znači.

    BRISANJE - PISANJE

    PRVO su nadigli galamu da veliki broj mladih ljudi, koji su napunili 18 godina i stekli biračko pravo, između dva kruga glasanja, treba naknadno upisati u birački spisak. To je, naravno, kao argument bilo više smiješno, kada se zna broj stanovnika Crne Gore. Međutim, misija OEBS-a se saglasila da treba omogućiti upis novih birača. Ta ista organizacija je, u susjednoj BiH "zaključala" birački spisak dva mjeseca prije održavanja izbora, nije dozvoljavala nijedan novi upis, jer se pravila ne smiju mijenjati kad proces počne. Ali, ovdje je moglo, što drugdje ne može.
    Onda je Vrhovni sud Crne Gore postigao svjetski rekord u ažurnosti i, za samo nekoliko dana donio 13.139 presuda kojima se nalaže upis tolikog broja birača u birački spisak. Da bi se ispisala tolika količina papira, korišteni su kompjuteri Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja. Istovremeno, organi lokalne uprave su, razumije se bez ikakvog zakonskog osnova, izbrisali sa tog spiska 5.334 građana koji su glasali u prvom krugu. Treba li sumnjati da su, hirurški precizno, odstranjeni upravo aktivisti i birački moje partije? Zbog toga se promijenio i ukupan broj birača. Na dan pred drugi krug, on je utvrđen na 469.543 birača. Poslije glasanja je ustanovljeno da iznosi 470.491. Na svim izborima, kada se pojavi samo jedan glas više (ovdje je bilo gotovo hiljadu) u odnosu na biračko tijelo, rezultati se ne priznaju, a postupak se mora ponoviti. Na svim izborima, naravno, osim na ovim na kojima mora da pobijedi "reformisani" Milo Đukanović.
    Objektivni posmatrači OEBS-a smatrali su da je sve to u redu. Nije im smetalo ni to što policija izdaje lična dokumenta u sjedištu Milove stranke i što se za glasanje daju nekakve potvrde sa slikom i ličnim podacima koje upisuje MUP, koje služe za identifikaciju birača, a koje nijedan domaći zakon nije poznavao.

    IPAK, DRUGI KRUG

    KADA sam vidio svo to čudo, donio sam odluku da se povučem. Po zakonu, imao sam vremena za takav postupak. On bi značio da nema drugog kruga glasanja i da se proglašava pobjeda preostalog kandidata. Bio sam siguran da ne mogu da pobijedim ni na koji način. Čak, ukoliko bi se neko zabrojio, pa objavio da imam koji glas više, taj rezutlat ne bi bio priznat od međunarodne zajednice, u čije ime su posmatarči OEBS-a već pokazali pravo lice. (Kasnije, neke diplomate sa kojima sam se godinama poznavao, u diskretnom razgovoru su mi to i potvrdile. Čudili su se kako ja, kao pametan i iskusan političar, nisam to osjetio i izbjegao ovu unaprijed izgubljenu bitku.) Budući da je Milo, svakako, morao da pobijedi, riješio sam da mu ja to omogućim i tako prekinem sve te sramne poslove kojima "o jadu zabaviše cijelu Crnu Goru". Mene naročito.

    Okupio sam svoje najbliže saradnike i obavijestio ih o odluci. Oni nisu htjeli ni da čuju. Smatrali su da je pobjeda nadohvat ruke, da smo organizovani, jači i bolji nego ikad. Računali su na dodatnih dvadest hiljada glasova i vjerovali da Milo ne može da ukrade dovoljno za pobjedu. Nikako nisam uspjevao da ih uvjerim da griješe, odnosno da je Milova ekipa beskrupuloznija nego što zamišljaju, a da iza sebe, sada je bilo definitivno jasno, imaju direktnu američku podršku. Ne, ne i ne, ponavljali su, podsećajući da ovo nije samo moja, već i njihova bitka, da oni mjesecima naporno rade i da ne dozvoljavaju da njihov trud bacim u vjetar. Bez obzira na sve rečeno, odluka je bila moja i ja je nisam htio promijeniti.

    Da sam bio pametan, ostao bih pri njoj. Ali, nisam zbog molbe jednog čovjeka. Kada me je Pavle Bulatović, moj prijatelj i čovjek u čiju sam misao i osjećaje verovao više nego u sopstvene, kada me, dakle, on zamolio da ne odustajem i da idem u drugi krug - poslušao sam ga. Znao sam da pravim grešku, ali sam se bojao da bi bila još veća, ne udovoljiti tako odlučnoj molbi svog najboljeg prijatelja.

    PREDSEDNIK PO - MORANJU!

    NO, valja se vratiti izborima. U njima se, dakle, nije znalo koliko građana ima pravo glasa, koliko ih je izašlo na birališta, do kada se glasalo i kakvi su rezultati. Moja partija je, reagujući na taj haos, podnijela primjedbe na ukupno 116 biračkih mjesta, a Milova na 103. Nijedan prigovor nije razmatran. Nije ni bilo potrebe. U tom opštem i posvemašnjem neznanju, znala se najvažnija stvar. Znao se pobjednik. Razumije se, bio je to Milo Đukanović. Zvanična objava Republičke izborne komisije bila je: Milo Đukanović 50,8 odsto - Momir Bulatović 49,2 odsto glasova birača. Milo je imao 5.884 glasa više i postao predsjednik Crne Gore.

    Samo proglašenje rezultata je teklo ovako. Punih šest sati prije objave Republičke izborne komisije, gospođa Medlin Olbrajt, američki državni sekretar, pozdravila je pobjedu demokrate i reformiste Mila Đukanovića. Ona je ocijenila da su izbori bili korektni i slobodni i izrazila čuđenje zašto izborna komisija još nije zvanično proglasila rezultate koje je ona znala (bolje reći presudila).

    Predsjednik Republičke izborne komisije (bio je to sudija Marko Dakić, po mojoj ocjeni, korektan čovjek i vrstan pravnik) tražio je da ga primim na razgovor. Bio je na samoj ivici i fizičke i psihičke izdržljivosti, očigledno neispavan i pod velikom presijom. Prilično nepovezano mi je objašnjavao šta mu se dešava, ali sam razumio da još nisu utvrđeni rezultati, a da moraju biti proglašeni. Govorio je o prijetnjama koje mu se upućuju, strahu za porodicu i za samog sebe i... sve u svemu, vidjelo se da mora da objavi Milovu pobjedu, a da mu savjest govori da za to nema sve potrebne elemente i dokaze i da traži da ga ohrabrim da postupi onako kako mora.

    RADOVANOVA KOREKTURA

    SA hrvatskom stranom (delegacija bosanskih Hrvata i Republike Hrvatske) postignut je sporazum (krstili smo ga "istorijski") da oni podrže srpski predlog mape međuentitetskog razgraničenja. Bilo je to u Ženevi, u noći na 19. januar 1994. godine. Uslov za to je saopštio Franjo Tuđman. Mapa je za njih bila prihvatljiva, a podržaće je kada Hrvati u Bosni dobiju tačno "sedamnaest i pol posto" teritorije. Bilo je već blizu ponoći. Dogovoreno je da kartografi rade cijele noći i da ujuturo bude dostavljena precizna mapa sa ispunjenim hrvatskim uslovom. Radovan Karadžić je rekao da nema potrebe za zajedničkim radom, već će sav posao obaviti eksperti Republike Srpske. Čini mi se da Tuđman nije ni zatvorio vrata za sobom, kad se čuo glas Radovana Karadžića: "Ima li neko gumicu?". Milošević i ja nismo mogli da vjerujemo da će da izbriše liniju koju je tek dogovorio. Ipak je to uradio, uz saglasnost svojih saradnika da Hrvatima nipošto ne treba dati takve i tolike teritorije. Ujutro, hrvatska strana je imala manje od šesnaest odsto teritorije po srpskoj mapi. "Istorijski sporazum" je postao istorija.

    SUDARI DVOJICE

    MOJ poseban utisak je bio da je formirano gotovo nepremostivo nepovjerenje Karadžića prema Miloševiću. Izgleda da nije bilo načina da na to utičem. Posebno, što je skoro isti takav odnos imao i Milošević prema njemu. Dolazilo je vrijeme konačnog raspleta. NJih su dvojica morala da nastupaju zajedno, ili barem usaglašeno, a sve je bilo manje šansi da se to ostvari. Nisu u pitanju bili samo politički interesi. Bilo je tu i emocija, naraslih sujeta i državnih ambicija. Sudar dva autoriteta bio je čeon. Nijedan od njih nije hteo da popusti i povinuje se onom drugome. Trebalo je, dakle, pronaći treće - nesporni autoritet, pred kojim bi obojica mogli da se povinuju, a da ne ispadnu poraženi.
    Jedini koji je to mogao da bude - bio je NJegova svetost, gospodin Pavle, patrijarh srpski.


    Šiptari slave Milovu pobedu


    MEĐU prvima koji su pucali u čast “pobjede demokratije u Crnoj Gori” bili su ekstremni Albanci sa Kosova i Metohije. Pukotina između Beograda i Podgorice, koju su rodili ovi izbori, bila je prvi dobar znak za njihove separatističke i terorističke poduhvate. Nizale su se karike istog lanca, iz neumornih ruku glavnih kovača savremenog točka istorije. Istina, u ovom slavlju su pucali u vazduh. Tek kasnije će njihovi ciljevi biti okrenute prema srpskoj policiji, jugoslovenskoj vojsci i svim nealbanskim civilima, žiteljima južne srpske Pokrajine. Iako ne mnogo kasnije.
    Slavilo se i pucalo i po cijeloj Crnoj Gori. Milove pristalice su razvile zastave, napravile dugačke automobilske kolone i neštedimice šenlučile.
    Pucalo se i na drugoj strani, ali u znak protesta i duboke povrijeđenosti svim dešavanjima tokom predsjedničkih izbora i proglašenja njihovih rezultata. Prvi demonstranti protiv Mila Đukanovića, okupili su se spontano, ali su bili puni opasnog naboja. Da bi se izbjegla nesreća međusobnih sukoba, na najvišem partijskom tijelu je donijeta odluka da stanemo na čelo protesta, da ih vodimo odlučno, ali bez ikakvog nasilja. U tome nam se pridružila i Srpska narodna stranka Crne Gore. Postupljeno je u skladu sa zakonom i demonstracije protiv izborne krađe su održavane redovno, bez incidenata i sa kulturnim sadržajem koji se mogao smisliti na licu mjesta. Tako smo i dočekali i proslavili srpsku novu 1998. godinu.
    Ali, ovi protesti, ma koliko bili masovni i mirni, nisu mogli zaslužiti epitet - demokratski, poput onih u Srbiji, prilikom utvrđivanja rezultata lokalnih izbora. Kamere Si-En-Ena i čuveni ratni izvještač gospođica Kristijan Amanpur, poslali su u svijet slike “bradatih i krezubih” ekstremista, koji se protive “reformama i demokratiji”. Presuda je bila i medijski potvrđena. Ostale mreže i stanice su je poslušno izvršavale. Amerika je oštro upozorila Srbiju i Miloševića da “odustanu od pokušaja svrgavanja” demokratskog lidera Crne Gore. Učestale su posjete Podgorici svih značajnijih ambasadora u Beogradu. S jedne strane, cilj im je bio svojevrsno poklonjenje čovjeku koga su, praktično do juče, kritikovali i bojkotovali, a sada im je naređeno da ga podrže svim snagama. S druge, u razgovorima koje su vodili sa odlazećim predsjednikom, jasno su stavljali do znanja koga njihove vlade podržavaju i apelovali na mene da zaustavim proteste i doprinesem što bržoj normalizaciji prilika u državi.
    Na moje argumente i dokaze da je izvršena izborna prevara protiv koje se nisam pobunio ja (jer znam pravila po kojima se cijela igra vodi), već obični ljudi, koji imaju pravo da, još uvijek, vjeruju u istinu, pravdu i slobodu... samo su slijegali ramenima. O tome se u njihovim zemljama već odavno razmišljalo na drugačiji način. Došao je red da se i ovdje to prihvati. Jedino mi je Rikardo Sesa, italijanski ambasador, polušapatom kao znak poštovanja naših dotadašnjih odnosa, procijedio da tačno zna šta se ovdje dešava. NJegov posao je, međutim, da čim pređe moja vrata, održi hvalospjev Milu Đukanoviću.
    To je stav njegove vlade i to je profesionalna obaveza. Odlazeći, stisnuo mi je ruku i zamolio me da ne posustajem. Mafija je toliko zlo, rekao je ozbiljnim glasom, da sa njime ni Italija ne može da izađe na kraj. Mala Crna Gora, koju je upoznao i zavolio, neće imati nikakve šanse da pobijedi u borbi protiv nje, ako se odustane već nakon prvog poraza. Rekao je to i otišao da hvali Đukanovića. Umirio je svoju savjest, malo je olakšao moju muku, ali ništa nije bilo promijenjeno.
    KAKO su se protesti širili, a dokazi o izbornoj krađi gomilali i javno iznosili, došlo je vrijeme da se američki pulen Milo uzme u neposrednu zaštitu. U Crnu Goru je stigao Robert Gelbard, specijalni američki izaslanik za Balkan. Od mene je javno i ponovljeno zatražio da “mirno predam vlast svom nasljedniku”. Bilo je to smiješno. Kakvu vlast? Ako misli na sudove, policiju, državnu upravu, lokalne zajednice... sva ta vlast je odavno, a posebno tokom izbora, bila u rukama Đukanovića. Ona ga je i dovela - bez obzira na svu američku i drugu podršku - do predsjedničke fotelje.
    Gelbard je, naravno, znao u čijim su rukama te poluge moći. U razgovoru koji smo vodili u vili “Gorica” 8. januara 1998. godine, nije tražio da predam vlast, nego da prihvatim Đukanovićevu pobjedu, da budem prisutan njegovoj inauguraciji i odmah “raspustim” demonstacije. NJima je, dakle, trebala moja saglasnost i potčinjavanje, a ne primopredaja nepostojećeg. Znao je da traži veliku uslugu od mene i koliko mi to može teško pasti. Zato, iznio je svoj predlog, on nudi pravednu kompenzaciju. SAD daju Crnoj Gori pomoć od dva miliona dolara. Ja samo treba da kažem koliki dio tog novca treba da bude moj i, kada isplata bude izvršena, ispunim svoj dio pogodbe.
    Odbio sam bez razmišljanja. On nije mogao da vjeruje. Cifra je bila značajna i za njihove, a ne tamo neke crnogorske prilike. Rekao sam mu da bih ja bio sretniji da oni prištede te pare, a Crnoj Gori vrate njene, koje godinama posle sankcija drže zamrznute u svojim bankama i koje su desetak puta veće od pomoći što se nudi. Što se tiče ponude meni lično, moje je bogatstvo što mogu da stanem pred narod okupljen na mitingu. Ako bih uzeo jedan jedini dolar, oni bi to osjetili i imali bi pravo da me prezru na način koji ne bi iskupile sve pare ovog svijeta. Dakle, hvala lijepa, ali ne.
    TO, razumije se, nije promijenilo ništa. Krupni poredak stvari je ostao isti. Ali, u onoj mikroskopskoj tačci, tamo gdje se lične bitke dobijaju i gube, to se računalo kao jedinstvena pobjeda. Moja pobjeda! U porazu koji mi je određen, ja sam se primicao pobjedi. Ako ni protiv koga drugog, ono protiv samoga sebe. Nisam prihvatio novac, a osjećao sam se kao najveći bogataš na svijetu. Bio je to, po svemu, izrazito lijep osjećaj.
    Nisam otišao na ceremoniju proglašenja svog nasljednika. Demonstracije su bile nastavljene. Danom isteka predjsedničke dužnosti, simbolično sam vratio mandat okupljenom narodu i izrekao zvanični stav svoje partije da Crna Gora nema predsjednika. Starom je isteklo vrijeme, a novi nije izabran na način koji propisuju Ustav i zakon. Projektovana pobjeda stvorila je reakciju u vidu nepriznate pobjede. Milo Đukanović koji je postao predsjednik zahvaljujući virtuelnoj većini, dobio je nerješiv problem u “manjini” birača. Jer, ovi su bili stvarni ljudi, oni koji žive ovdje i sve znaju i koji su bili gnjevni i nisu se mirili sa prevarom.
    Demonstracije su, na kraju razbijene grubom, nezakonitom i poluvojničkom intervencijom policije, što je Zapad pozdravio kao demokratsko sredstvo i način prevazilaženja unutrašnjih razmirica. Crna Gora je zapala u duboku krizu. NJeni putevi su vodili ka prijevremenim parlamentarnim izborima i daljim godinama bitisanja u oštroj raspolućenosti.
    Eto, zbog svega što se tad desilo i što će uslijediti, bilo mi je draže da sam ovako izgubio, nego li da sam onako pobijedio.
    Mudri ljudi znaju da se u svakoj pobjedi kriju začeci budućeg poraza. Ali, i da ne važi obrnuto. Posebno ne u politici. U njoj se iz poraza skoro nikada ne nazire neka nova pobjeda, iako za većinu političara postoji ovakva iluzija i zanosno ih mami.


    Kraj

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Ostalo mu je nešto obraza, nije mu ga Slobo cijeloga ožulio

    NEKADAŠNjI CRNOGORSKI PREDSJEDNIK O PONOVNOJ KANDIDATURI


    ~Crna Gora je i onda i sada svoje interese mogla bolje da zaštiti u okviru državne zajednice i zbog ekonomije i troškova, smatra Bulatović


    Bulatović: Nevinost se ne gubi dva puta


    Nekadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović iskazao je zabrinutost zbog ukupnih političkih i državnih prilika u Crnoj Gori.
    Bulatović je u intervjuu Radiju "Slobodna Evropa" ocijenio da bi predsjednički izbori trebalo da pokažu jedan novi stepen državne zrelosti Crne Gore.
    - Hvala Bogu, više nema pitanja koja su sudbinski predodređena da nas dijele i svađaju. Sada imamo jasan i nesporan državni status, činjenicu da je Crna Gora samostalna država i da je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i čini mi se da bi se trebalo okrenuti pitanju da objedinimo sve svoje snage. Pred nama je ogroman posao, a istovremeno je sve to u našu korist tako da jednostavno te podjele sada gube potpuni smisao - rekao je Bulatović.
    On je "Slobodnoj Evropi" na pitanje da neki mediji spekulišu kako predstavnici Srpske liste pokušavaju da ga nagovore da se kandiduje na predsjedničkim izborima, odgovorio: "Nevinost se ne može izgubiti dva puta".
    - Ja sam imao čast da budem predsjednik Crne Gore od naroda izabran - rekao je Bulatović, odgovorajaći na pitanje o eventualnoj kandidaturi.
    On je potvrdio da se nedavno u Beogradu odvojeno sastao sa čelnicima Srpske liste i liderom Socijalističke narodne partije Srđom Milićem, ali nije precizirao sadržinu tih razgovora.
    Bulatović je kazao i da je zabrinut činjenicom da je za donošenje Ustava trebalo godinu i po.
    - Onaj prošli Ustav iz 1992. godine smo donijeli sa većim stepenom konsenzusa i saglasnosti u parlamentu, a bile su nam neuporedivo teže okolnosti. Zbog toga sam veoma uznemiren. Čini mi se da se Crna Gora još nije susrela sa elementarnim centralnim pitanjima koje treba da razriješi - naglasio je Bulatović.
    Momir Bulatović kaže da poštuje svoju državu i da bi volio da su ljepši državni simboli, ali i da ih i ovakve kakvi su smatra svojim.- U moje doba u Skupštini su bili poslanicvi koji nijesu poštovali Saveznu Republiku Jugoslaviju, nijesu ustajali na himnu: „Hej, Sloveni". To je dio političkog folklora, nečega što se apsolutno može i primijeniti i opravdati u svakoj političkoj okolnosti - kaže Bulatović.
    Onda i sada je Crna Gora, tvrdi Bulatović, svoje interese mogla bolje da zaštiti u okviru državne zajednice - i zbog ekonomije i troškova.
    Bulatović je dodao da je dugo nosio ranu zbog nekorektnog i užasnog raskida, "šutiranja" od strane partije koju je stvorio i da je na taj način napravljen obračun ne sa njim, nego sa politikom koja je dugo vremena predstavljala osnovnu pokretačku moć Socijalističke narodne partije.
    - Ali ne treba biti zlopamtilo. Lider SNP-a Srđan Milić je kulturan i fin čovjek tako da je uvijek zadovoljstvo sresti se i sa njim i sa Andrijom Mandićem. Pošto se ne bavim politikom, uopšte više ne bježim ni od kontakata sa ljudima iz vladajuće garniture zato što smatram da je zadovoljstvo sjedeti i razgovarati sa njima i pomoći im u ovim poslovima koji sada stoje pred Crnom Gorom - smatra Bulatović.

    Srbi ugroženi u Crnoj Gori

    Poručujući da je Crnogorac, Momir Bulatović smatra da su oni koji se deklarišu kao Srbi u Crnoj Gori, na žalost i na veliku zastidu cjelokupne Crne Gore ugroženi i uskraćeni u svojim pravima.
    - Kao što sam svojevremeno kao predsjednik Crne Gore stao i štitio osjećaj ugroženosti Albanaca i Muslimana u onim ružnim i teškim vremenima 1992. i 1993. godine i kasnije, tako sam imao svoju moralnu obavezu da stanem na stranu onih koji se osjećaju uskraćeni za svoja elementarna građanska prava samo zato što su Srbi - zaključio je Bulatović.

    Glasao sam protiv

    Momir Bulatović kaže da je glasao protiv nezavisnosti jer je to bilo njegovo političko ubjeđenje, a prihvatio je rezultate i kao lojalni građanin potpuno izvršava obaveze koje mu pripadaju.


    M.M.K.


    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=127827

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    119
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ...Hvala Bogu, više nema pitanja koja su sudbinski predodređena da nas dijele i svađaju. Sada imamo jasan i nesporan državni status, činjenicu da je Crna Gora samostalna država i da je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i čini mi se da bi se trebalo okrenuti pitanju da objedinimo sve svoje snage. Pred nama je ogroman posao, a istovremeno je sve to u našu korist tako da jednostavno te podjele sada gube potpuni smisao - rekao je Bulatović.
    ...
    Momir Bulatović kaže da poštuje svoju državu i da bi volio da su ljepši državni simboli, ali i da ih i ovakve kakvi su smatra svojim.-
    Strasno, a ja sam stekao utisak da su oni koji su bili protiv nezavisnosti jedaci malje djece, pijaci krvi i seksualni napadaci nevinih djevojaka, ako takvih vise ima.

    Jos kad bi oni sto su pobijedili na referendumdumu prihvatili rezultate i prestali da avetaju o odbrani od napada iz kontre, sve bi pocelo da se okrece.
    SPES MEA IN DEO EST

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    1. aprila 2001.
    - U Beogradu je uhapšen Slobodan Milošević, bivši predsjednik Srbije i bivše SR Jugoslavije. Bio je to prvi šef jedne države optužen za zloupotrebu položaja i za ratne zločine, a u Hag je prebačen 28. juna iste godine.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    24. aprila 1987.
    - Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Predsedništva Saveza komunista Srbije, posjetio je Kosovo Polje i izrekao simbolično "Niko ne sme da vas bije", označavajući početak srpskog populističkog talasa na čijem će čelu u narednih 13 godina biti Slobodan Milošević.

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Čedomir Jovanović o pregovorima s Milosevicem


    HTIO JE SEBI DA PRESUDI



    Smatrao sam se odgovornim za ono sto se desavalo u Uzickoj ulici i rezidenciji bivseg predsednika SRJ Slobodana Milosevica. Procene su bile da bi se nasilnim ulaskom u rezidenciju moglo racunati na tridesetak zrtava, pogotovu kod ukucana Milosevica i njihovih najblizih saradnika. Predlozio sam Zoranu Đindicu da razgovaram s Milosevicem. Dobio sam saglasnost i oko pet sati ujutru kontaktirao sam sefa poslanicke grupe te stranke Branislava Ivkovica koji je pripremio susret. Pregovori su poceli sat kasnije i trajali su, u tri runde, oko 10 sati - izjavio je Cedomir Jovanovic, sef poslanicke grupe DOS-a, dodajuci da nije imao nikakvih garancija ni za svoju ni za Milosevicevu bezbednost.

    Prema njegovim recima, Milosevic je tokom razgovora menjao svoje stavove.

    - Tokom trece runde pregovora, zatrazio je da se prikljuci i njegova supruga. Usledila je i konacna odluka. Pristao je da ude u sluzbeno vozilo u pratnji policijskog inspektora i svog advokata i izide pred istraznog sudiju u Centralnom zatvoru. Otpratio sam ga do zatvora - izjavio je Jovanovic, dodajuci da je presudni uticaj na Milosevica, da se preda, imalo to sto je drzava bila odlucna po pitanju njegovog privodenja, kao i nepojavljivanje ocekivanih stotina hiljada njegovih pristalica.

    On je istakao da se razgovorima povremeno prikljucivala i Mira Markovic, ali da ona nije olaksala tok pregovora.

    - Milosevic je trazio izvesna objasnjenja, bio je izuzetno tvrd u odbrani svojih stavova. Smatrao je da je presuda unapred poznata i da ne vidi cvrste razloge zbog kojih bi pristao na zahteve. Bio je spreman da se brani, govoreci da ima podrsku clanova porodice. Govorio je da ne zeli da se njegovoj porodici sudi zbog njega i njegovog politickog delovanja. Za njega je zatvor nesto sto je neprihvatljivo i on sebe ne smatra kriminalcem. Zato je mislio da je borba jedini izlaz s poznatim ishodom. Bio je uveren da ne moze da pobedi policiju. Govorio je da ce u toj borbi sam sebi presuditi umesto onih koje je smatrao krivim za situaciju u kojoj se nalazi - objasnjava Jovanovic.

    - Licno sam preuzeo izvesne obaveze prema njemu i one su do sada u potpunosti ispostovane. U tome me je podrzalo drzavno rukovodstvo u smislu sto su dali formalnu izjavu kojom bi se Milosevicu i njegovoj porodici garantovala licna bezbednost, omogucivao ostanak u rezidenciji u Uzickoj s obzirom da njihova porodicna kuca jos nije zavrsena i jos jednom potvrdili stav da hapsenje nema veze sa zahtevima Haga - naglasio je sef poslanicke grupe DOS-a.

    Milosevic nije imao nikakve zahteve


    - Slobodan Milosevic nije imao nikakve zahteve i ja sam predlozio njemu izvesne preduslove na koje je on pristao. To nisu bili moji privatni stavovi, vec stavovi koji su bili potkrepljeni odlukama predstavnika drzave. Milosevic nije insistirao na povratku svog sina u zemlju, niti je postavljao bilo kakvu vrstu uslova. Prema njemu smo se odnosili kao i prema bilo kom drugom gradaninu - rekao je Ceda Jovanovic.

    Garancija za CZ

    Prema Jovanovicevim recima Milosevicu je garantovano da nece biti odvezen do aerodroma "Beograd" vec iskljucivo do Centralnog zatvora, da ce njegova porodica moci svakodnevno da ga posecuje u zatvoru, da ce porodica moci nesmetano da zivi u rezidenciji i garanciju koja se tice licne bezbednosti clanova njegove porodice i njegove porodicne imovine. Iza tih garancija stoji drzava.

    - U svakom slucaju njemu je bilo jasno da ne moze da racuna na apsolutnu garanciju niti sam pomislio da mu dam garanciju koja ce nasu drzavu dovesti u problem. Jasno je da smo mi preuzeli medunarodnu obavezu samim tim i prema Hagu - istakao je on.

    Preuzeto iz "Glasa javnosti"

    Beograd, 4. aprila 2001.

  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    12. juna 1999.

    Poslije 78-dnevne vazdušne kampanje na vojne ciljeve u SRJ, NATO je sa 15 hiljada vojnika ušao na Kosovo i Metohiju. Zapadni vojni savez, pored protektorata u BiH, ovim je dobio još jedan protektorat na teritoriji bivše Jugoslaavije, čime je istovremeno preuzeo odgovornost i za stabilnost u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, kao i za obnovu Balkana. Glavni zadatak NATO-a bio je, prije svega, da obustavi krvave sukobe na Balkanu.

  11. #11
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Momir i SPC sistemski srbičili Crnogorce, "Vijesti", 16. avgust 2008.

    DB „snimala” profesore


    BIVŠI SLUŽBENIK ANB MOMČILO ĆUPIĆ U ŽALBI NA RJEŠENJE O OTKAZU OTKRIVA DETALJE IZ RADA TAJNE POLICIJE


    Podgorica – Bivši pripadnik crnogorske tajne službe Momčilo Ćupić optužio je Agenciju za nacionalnu bezbjednost i njenog direktora Duška Markovića da su „čvrsti u odluci da bude trajno eliminisan“, a da se njegovoj familiji „onemogući biološki opstanak u Crnoj Gori - iseljenje ili genocid“,
    U pismu koje je uputio Komisiji za žalbe Vlade Crne Gore Ćupić je optužio nadležne u ANB-u da je nezakonito ostao bez posla, te da ista struktura u Agenciji onemogućava i članove njegove porodice da već 10 godina nađu zaposlenje.
    Tvrdi da pravilnici na osnovu kojih je ostao bez posla nijesu usaglašeni sa Ustavom, ali i Zakonom o radu i državnim činovnicima i namještenicima, i od Vladine komisije traži da se oni usaglase sa važećim crnogorskim i međunarodnim propisima.
    Ćupić u pismu takođe navodi da, suprotno zakonu, u ANB na rukovodećim funkcijama rade ljudi sa srednjom stručnom spremom, ali da za njega, iako ima odgovarajuću školu, nema posla ni u Agenciji niti u Upravi policije ili MUP-u.
    „Direktor je odlučio da za mene više nigdje nema u državnoj upravi posla, kao ni za moje članove uže porodice, koji već deset godina pokušavaju da se zaposle. Shvativši da mi nema opstanka u Državnoj bezbjednosti, uložio sam u zadnje dvije godine trud, napor, veze, da se pokušam vratiti u Javnu bezbjednost MUP-a, ali svi su pokušaji bili uzaludni, jer je tako htio moj direktor”, tvrdi Ćupić.
    U pismu Komisiji za žalbe, u koje su „Vijesti“ imale uvid, Ćupić, između ostalog, otkriva i operativne metode djelovanja službe u vezi sa provjerom nacionalne strukture zaposlenih u državnim službama, i priznaje da je tokom svog rada u tajnoj službi i lično bio agnažovan na takvim zadacima.
    Ćupić, koji je više od dvije decenije bio operativac prvo javne, pa onda i tajne službe, navodi da se od početka 90-tih sprovodi „posrbljavanje službi bezbjednosti“, te da je nakon NATO bombradovanja na lični zahtjev prešao u Državnu bezbjednost, koja je tada bila u sastavu MUP-a.
    „Motiv mog prelaska iz Javne bezbjednosti u DB bio je da dam veći doprinos u emancipaciji Crne Gore i pomognem na uspostavljanju balansa u službama bezbjednosti po nacionalnoj osnovi. Naime, uočio sam da su Srbi u Javnoj bezbjednosti zastupljeni više od 90 odsto, nakon njihovih ratova za teritorije. Od 1990. do danas niko se nije mogao zaposliti u službama bezbjednosti, ako nije bio dokazani Srbin u ratovanju“, tvrdi Ćupić.
    U pismu navodi da je mislio da se nakon rascjepa u DPS-u, u DB-u uspostavio balans i da može sa tih pozicija dati veći doprinos i Javnoj bezbjednosti, ali da je naišao na „užasan otpor“ i shvatio da je isti odnos snaga i u DB-u.
    Tvrdi da je jedan o njegovih prvih operativnih zadataka u DB bio da sprovede analizu nacionalne strukture zaposlenih u školstvu.
    Nakon prve informacije, sa kojom sam izvršio analizu strukture zaposlenih u školstvu i upozorio da se vrši posrbljavanje učenika osnovnih, srednjih, viših i visokih škola u Crnoj Gori, te da nastavnici Srbi iz Crne Gore, zatim u velikom broju Srbi iz BiH koji su imali prednost u zapošljavanju, napredovanju, dobijanju stanova i dr., vrše jaku indoktrinaciju svijesti učenika i studenata i da su uz pomoć srpske crkve u Crnoj Gori već učinili veliku štetu na demografskom planu“, kaže Ćupić, i tvrdi da je taj proces svjesno podsticao tadašnji ministar prosvjete Dragan Kujović „favorizujući srpske kadrove u crnogorskoj prosvjeti“.
    U pismu navodi da ga je nakon toga tadašnji načelnik podgoričkog ogranka DB i njegov prvi pretpostavljeni Radoje Martinović „upozorio diskretno da su obojica zbog te informacije poginuli“.
    „Njega su malo nakon toga poslali u privremenu penziju, a ja sam prvi udarac primio nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma. Pozvan sam na razgovor kod direktora agencije Duška Markovića gdje mi je na najdrskiji način saopšteno da više nijesam službenik DB-a, psovkama i prijetnjama sam otjeran kući i gospodin direktor mi je između ostalog rekao: 'Sudbina ti zavisi od toga šta ubuduće budeš govorio'”, tvrdi Ćupić.

    Kujović i Martinović demantuju Ćupića

    Povodom Ćupićevih tvrdnji da je favorizovao srpske kadrove u prosvjeti, Dragan Kujović je negirao da je za vrijeme njegovog mandata kao ministra prosvjete bilo ikakvih naloga da se utvrđuje bilo čija nacionalna struktura u prosvjeti.
    „Nijesam favorizovao bilo koga, niti srpske niti crnogorske, niti bilo koje druge kadrove, nego sam samo držao do ljudi od struke koji znaju šta je pedagogija i šta je škola i Univerzitet“, kazao je Kujović „Vijestima“.
    I Ćupićev nekadašnji pretpostavljeni Radoje Martinović kaže da su su tvrdnje o tome da je tada naložena analiza nacionalne strukture zaposlenih u školstvu „izmišljotina“.
    „Pod punom moralnom odgovornošću tvrdim da niti sam ja od svojih pretpostavljenih dobijao takav zadatak, niti sam ja to tražio od svojih operativaca, pa ni od Ćupića. Služba se nije time bavila“, kazao je Martinović „Vijestima“.
    On je negirao i navode Ćupića da je zbog takvih izvješataja prijevremeno penzionisan.
    “Koliko su sve Ćupićeve tvrdnje „istinite“ govori i podatak da sam ja otišao u penziju na lični zahtjev, a o tome postoji i pisani dokaz u kadrovskoj službi MUP-a“, kazao je Martinović.

    ANB: To ne zaslužuje komentar

    Agencija za nacionalnu bezbjednost negirala je juče navode Ćupića da je kao njihov službenik imao zadatak da provjerava nacionalnu strukturu zaposlenih u školama, ali i njegove tvrdnje vezano za izjave i prijetnje Duška Markovića.
    „Tvrdnje da je dobijao zaduženja da provjerava nacionalnu strukturu zaposlenih u pojedinim institucijama u Crnoj Gori i ostale tvrdnje o navodnim aktivnostima i odnosu direktora i ANB prema njemu ne samo da nijesu tačne, već ne zaslužuju bilo kakav komentar“, saopštili su juče „Vijestima“ u ANB.
    Saopšteno je da su i tvrdnje Ćupića da se na rukovodećim pozicijama ili drugim radnim mjestima u ANB-u nalaze službenici koji nemaju odgovarajuću školsku spremu apsolutno netačne.
    U vezi sa načinom na koji je bivši pripadnik Agencije ostao bez posla, iz Pravne službe je saopšteno da je s obzirom na to da je Ćupić podnio žalbu na rješenje o prestanku radnog odnosa „namjera ANB je da komentarima njegovih navoda na bilo koji način ne prejudicira konačan ishod postupka po žalbi, kada je u pitanju Ćupić ili bilo koji drugi službenik koji se našao u istoj situaciji“.
    U pisanom odgovoru „Vijestima“ stoji da su Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji službeničkih mjesta i Program reorganizacije sa programom ostvarivanja prava zaposlenih za čijim je radom prestala potreba u ANB-u doneseni u postupku primjene Zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost. Sprovođenje tih akata, pojašnjavaju u ANB-u, prouzrokovalo je prestanak potrebe za radom jednog broja službenika, zbog ukidanja radnih mjesta ili neispunjavanja propisanih uslova za raspoređivanje.
    „Jedan od službenika za čijim je radom prestala potreba u postupku reorganizacije je i Momčilo Ćupić“, dodaju u ANB-u.
    Saopšteno je da su pomenuti akti donijeti u propisanoj proceduri, u skladu sa zakonima koji regulišu ovu oblast, odnosno Zakonom o Agenciji za nacionalnu bezbjednost, Zakonom o državnim službenicima i namještenicima i Zakonom o radu, dok je potpisnik Kolektivnog ugovora koji se odnosi na službenike Agencije Vlada Crne Gore.
    „Inicijativu Ćupića za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Programa reorganizacije Ustavni sud je odbacio zbog nenadležnosti“, saopšteno je iz ANB-a.


    DŠ. TOMOVIĆ

    http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=278490


    .
    MOMČILO ĆUPIĆ

  12. #12
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan prije 11 godina

    21. oktobra 1997.

    Milo Đukanović, premijer Crne Gore pobijedio je na predsjedničkim izborima Momira Bulatovića, dotadašnjeg preśednika.

  13. #13
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na jučerašnji dan, prije 17 godina

    5. novembra 1991.

    - Predsjednici Srbije i Crne Gore Slobodan Milošević i Momir Bulatović odbacili su na Međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji u Hagu četvrtu verziju Sporazuma za opšte rješenje jugoslovenske krize koju su ponudili međunarodni posrednici.
    Last edited by Ćipur; 06-11-08 at 00:20.

  14. #14
    Join Date
    Aug 2008
    Location
    Budva
    Posts
    2,143
    Thanks Thanks Given 
    1,624
    Thanks Thanks Received 
    1,982
    Thanked in
    854 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    5. novembra 1991.

    - Predsjednici Srbije i Crne Gore Slobodan Milošević i Momir Bulatović odbacili su na Međunarodnoj konferenciji o Jugoslaviji u Hagu četvrtu verziju Sporazuma za opšte rješenje jugoslovenske krize koju su ponudili međunarodni posrednici.
    hehehe, vječito smo bili dovoljno silni da odbacujemo što god se može odbaciti.

    Inače, nesrećni Brkica je prethodno zauzeo gard, prihvatio predlog, i kasnim popodnevnim avionom se vrnuo u CG, đe ga je čekala Skupština RCG spremna da to izglasa... I, radeći do kasno u noć, izglasali su usvajanje predloga.

    Nikada neću zaboraviti naslov iz 'Novosti' shjutra dan - 'Izdaja!!!'. A, naročito nikada neću zaboraviti one dvije čete vojne policije i vod 72 Specijalne Brigade, koje su shjutra izjutra opkolile zgradu Predsjednika Republike Crne Gore, dok je načelnik Generalštaba JNA Božidar Adžić miroljubivo objašnjavao Brkici posledice greškice koju je učinio...

    Čudna su stvar te ljudske sudbine.
    Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.

  15. #15
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vesli Klark ne bi bio ni kaplar kod Lazarevića! hahahahahahahahahhahahahaahahaahahha

    IZ DIPLOMATSKOG UGLA


    Časni general Vladimir LazareviĆ


    Komandant Treće vazdušne oblasti Italije, general Pjerđorđo Krućoli, u čijoj nadležnosti je bila NATO baza u Đoja del Kole, koja je, uz Avijano, na sjeveru Italije, bila glavno uzletište „milosrdnih anđela", rekao je kolumnisti da profesionalci u NATO-u imaju visoko mišljenje o srpskoj vojsci: „Ne bih da vas uvrijedim, gospodine konzule, ako kažem da ste imali veoma zastarjelo naoružanje u odnosu na NATO, ali, uprkos tome, vaša protivvazdušna odbrana je izvanredno djelovala". General Krućoli je bio pilot na lovcu bombarderu, pa je njegova ocjena više no stručna. On i njegov zamjenik, general Macone, ispričali su potpisanom da su bili veoma iznenađeni žestokim otporom i sjajnom vojnom taktikom, čiji je jedan od tvoraca bio časni general Vladimir Lazarević. Rekli su da u njihovim planovima uopšte nije bilo „trećeg danaĆ bombardovanja, pošto je plan bio da Jugoslovenska vojska padne najdalje drugog. Govorili su s velikim poštovanjem srpskoj vojsci. Objasnili su da nisu shvatali na koje načine su nadmudrivani i kako su Srbi sačuvali vojsku uz minimalne gubitke.
    A jedan od najzaslužnijih organizatora takve odbrane bio je časni general Vladimir Lazarević.
    NATO oficiri, direktni učesnici u agresiji na SRJ, dali su najviše profesionalne ocjene vojsci koja je branila otadžbinu, a onda su novokomponovane „demokrate", kroz kobajagi „vojne reforme", protjerale iz te vojske sve one koji su se bilo čime istakli u odbrani, a vojni i politički vrh poslale u Hag.
    Glavnokomandujući najveće armade u istoriji svijeta, Vesli Klark, koji, po vojnim sposobnostima ne bi mogao da bude ni kaplar kod generala Lazarevića, a po moralnim ni vojnik, imajući u vidu vojnu nadmoć koju je imao u odnosu na nas, a koju je uspješno koristio samo za ubijanje civila i rušenje civilnih objekata, što je zabranjeno svim međunarodnim konvencijama, nije mogao da preboli svoj vojni neuspjeh. Riješio je da se mučki, kad već nije umio junački, osveti našim sjajnim oficirima, pa je lažno „svjedočioĆ u Hagu protiv zemlje koju je šestoaprilski i hitlerovski bombardovao.
    Naši današnji političari su mu se pridružili i rezultat je robija za generala Lazarevića samo zato što je ustavno, profesionalno, patriotski i hrabro branio svoju zemlju, a oslobađajuća presuda za glavosječu i „doktora za srpske bubrege" Ramuša Haradinaja.
    To je velika ljaga u istoriji Crne Gore i Srbije.
    Ono što može da tješi časnog generala Vladimira Lazarevića jeste da bi bez takvih kao on, danas cijela Srbija bila okupirana kao KiM, pa odbrana zemlje nije bila sasvim uzaludna.
    Njegovo ime će u srcu, duši i istoriji njegovog naroda, a na sramotu izdajnika, stajati pored Obilića, Sinđelića, Vukotića. Biće svijetli primjer kako se brani rodna gruda i učiće se o njemu u školama, čim odu s vlasti ovi „bolonjski" podrepaši. Učiće se, onako kako se već proučava u NATO školama, način na koji je Lazareviću uspijevalo, na primjer, da sačuva netaknutim jedan most na KiM-u, koji je NATO sedam puta „rušio". Kako je NATO armada doživjela vojni i materijalni krah uništivši samo jedanaest tenkova za tri mjeseca tepih bombardovanja, pa je, da bi postigla kakav takav uspjeh, „uspješno" pobila djecu u Murini. Uči se kako je potučena Berišina NATO pješadija, poslije upada iz Albanije na srpsku teritoriju kod Đakovice, iako je srpska vojska neprestano napadana iz vazduha. Ostavili su agresori tu više od 1.500 mrtvih, naspram samo nešto ranjenih naših.
    Takvim herojima je Hag presudio.
    Zato, ustanimo i na sam pomen imena časnog generala Vladimira Lazarevića.


    (autor je bivŠi generalni konzul SRJ u Bariju)


    PIŠE: DRAGAN MRAOVIĆ


    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=178443

  16. #16
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "dan", 02. 11. 2004.

    VIŠESTRANAČKI CRNOGORSKI SISTEM OD MILA I MOMIRA DO MIKA I SLAVKA


    Tri stranke iznjedrile 11 partija



    Crnogorska politička scena od prije dva dana bogatija je za još jednu partiju. U nedjelju je kao epilog septembarskog raskola u Liberalnom savezu Crne Gore formirana nova stranka - Liberalna partija. Na njenom čelu je Miodrag Živković, bivši lider LSCG-a.
    Od uvođenja višestranačkog sistema u Crnoj Gori nekoliko partija reprodukovalo se u desetak stranaka.
    Najznačajniji raskol na političkoj crnogorskoj sceni - u DPS-u, 1997. godine, doveo je do podjele u cijeloj Crnoj Gori na Mila i Momira. Poslije podjele u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista (DPS) formirana je Socijalistička narodna partija. Stranački potres podijelio je SNP 2000. godine i iz ove iznjedrio Narodnu socijalističku stranku (NSS). Unutarpartijski sukob u vanparlamentarnoj NSS kasnije je proizveo i Socijalističku partiju Jugoslavije (SPJ).
    Iako je raskol u DPS-u bio najznačajniji, ipak to nije bilo prvo partijsko cijepanje. U martu 1991. godine došlo je do raskola Narodne stranke, a u maju sljedeće godine uslijedio je novi sukob u ovoj partiji, na čije čelo je izabran Novak Kilibarda. Treći raskol u NS-u dogodio se 1997. godine, kada su se narodnjaci podijelili na Kilibardine i Božidara Bojovića, koji je osnovao Srpsku narodnu stranku. Narodna stranka tri godine kasnije ponovo se podijelila, i na njeno čelo došao je Dragan Šoć, a Kilibarda je kasnije osnovao Narodnu slogu. Srpski narodnjaci u decembru prošle godine podijelili su se na popularno nazvane "mlade lavove" Andrije Mandića, koji je preuzeo funkciju predsjednika SNS-a, i "stare vukove" Božidara Bojovića, koji je osnovao Demokratsku srpsku stranku.
    Podjeli unutar liberala na Slavka Perovića i Miodraga Živkovića prethodila su ranija "pucanja". Zbog neslaganja unutar LSCG-a iz ove stranke nastala je Liberalno-demokratska partija. Prije tri godine LSCG su napustili njeni funkcioneri i članovi i formirali Građansku partiju.
    Najnovije podjele unutar opozicionih stranaka dogodile su se za vrijeme njihovog vanparlamentarnog djelovanja, odnosno jednoipogodišnjeg bojkota Skupštine.
    Zasad se činjenicom da u njoj nije bilo konkretnog raskola i podjele na dvije stranke može pohvaliti još jedino jedino SDP, mada je njeno postojanje umjesto cijepanja obilježilo smjenjivanje ili odlaženje aktuelnih predsjednika koji su njeni osnivači. Istina, u SDP-u "vladaju" dvije nezvanične struje: jedna je predsjednika Ranka Krivokapića dok je druga bivšeg šefa stranke Žarka Rakčevića.
    Sudeći, međutim, po dešavanjima unutar najjačih crnogorskih stranaka, DPS-a i SNP-a, a što je u domenu nezvaničnih saznanja, uspunjavanju partija još nije došao kraj. U ovim strankama, tvrdi se, postoji oštro neslaganje između predsjednika i potpredsjednika, i to u DPS-u na struje Mila Đukanovića i Svetozara Marovića, dok je u SNP-u to slučaj sa Predragom Bulatovićem i Zoranom Žižićem.

    R. RAIČEVIĆ

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...2&clanak=15425

  17. #17
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Momir Bulatović govori o sebi, kako je bio pametan i mlad!


  18. #18
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Iz arhive dnevnog lista "Republika"

    REPUBLIKA ISTRAŽUJE


    Vladimir Jovanović: Skica za portret generala Blagoja Grahovca koji pokušava da uredi Crnu Goru


    Napoleon iz Hercegovine


    Ko o čemu, ratni pilot Blagoje Grahovac (59) o lustraciji, odnosno o uklanjanju s javnih dužnosti funkcionera koji su tokom 1990-ih činili promiloševićevsku i/ili ratno-profitersku nomenklaturu u Crnoj Gori.
    Intervjui, autorski tekstovi, izjave – sve to svjedoči o tvrdoglavom pokušaju da ovaj penzionisani general sebe lansira u arbitra složene društvene problematike, uključujući i lustraciju, pri čemu javnost malo ili uopšte ne zna da je Grahovac bio, onomad, personalni dio promiloševićevske nomenklature, ili preciznije – upravo, šapkom i epoletama, vrhunski kadrovski (generalski) artikal vrhovnog komandanta Slobodana Miloševića, sa njegovim, vlastoručnim, imprimaturom na aktima za Grahovčevo unaprjeđenje i postavljenje!
    Od kada je aprila 1999. okončao, vojnu karijeru, Grahovac se nakačio na crnogorsku reformsku priču; negdje od početka 2000. on je u kontinuiranom angažmanu savjetnika, najprije kod Mila Đukanovića (2000-2003), Svetozara Marovića (2003-2004) i Ranka Krivokapića (od 2004. godine).
    Grahovac, Srbin iz Hercegovine, završio je u Mostaru, najprije Vazduhoplovnu vojnu gimnaziju “Maršal Tito”, a onda i Vazduhoplovnu vojnu akademiju 1970. godine. Kao potporučnik je dobio raspored u Podgorici gdje je, naredne gotovo dvije decenije, bio u 172. lovačko-bombarderskom avijacijskom puku Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva (JRV) Aerodroma Golubovci.
    Višegodišnji komandant 172. puka, a potom i cjelokupne vazduhoplovne baze na Golubovcima ( 172. puk, 423. vazduhoplovna baza, eskadrila “kraguj-J22” lake avijacije Štaba TO Crne Gore, itd), jedno vrijeme, bio je Zvonko Jurjević, Hrvat, general, potonji zapovjednik JRV-a (jun 1991 – januar 1992), protiv koga u Hrvatskoj sada postoji optužnica za ratni zločin.
    Grahovac je, prema izvorima Republike, bio favorit Jurjevića i sredinom 1980-ih dogurao je do komandanta 172. puka u vrijeme kada je Jurjević, kao general, sjedio u Komandi JRV u Zemunu, Ulica maršala Tita, i bio desna ruka Antonu Tusu, zapovjedniku Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane (RV i PVO).
    Avgusta 1988. Grahovac je upućen, po preporuci generala Jurjevića, na komandno-štabno usavršavanje (Ratna škola) u Beogradu – što je bio uslov za sticanje generalskog čina. U narednih 11 godina pukovnik, a onda i general, Grahovac postaje jedan od čelnih ljudi ratne avijacije.
    Već 1990. po završetku tzv. komandno-štabnog usavršavanja, opet po preporuci Jurjevića – koji je bio načelnik Štaba Komande RV i PVO - Grahovca postavljaju na dužnost načelnika Sektora podrške Komande JRV-a, što, laički prevedeno, znači da je Grahovac bio zadužen za “borbenu podršku” i operativno je komandovao kompletnom lovačkom, bombarderskom, izviđačkom i transportnom avijacijom JRV-a, tokom blic-rata u Sloveniji!
    General Jurjević je, nakon odlaska generala Tusa u penziju (Tus je septembra 1991. postao prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske), postao novi komandant RV i PVO. Bivši načelnik štaba Jurjevićeve Komande RV i PVO, general Živan Mirčetić, rekao je izvještaču Republike da je Grahovac, tokom početne faze rata u Hrvatskoj, “jedno vrijeme” i dalje bio na dužnosti šefa operativne komande svih raspoloživih letačkih jedinica JRV-a.
    Grahovac se, potom, pojavio u Sarajevu, 10. septembra 1991. godine – u predvečerje bosansko-hercegovačke klanice – gdje je, jedno vrijeme, bio zapovjednik Vazduhoplovno-tehničke vojne akademije Rajlovac u koju se, za kratko, preselila i Vazduhoplovna akademija iz Zadra.
    Glavni zadatak Grahovca, tokom djelovanja u rodnoj mu Bosni i Hercegovini (BiH), bila je evakuacija naoružanja, infrastrukture, opreme, postrojenja i kadra u Srbiju.
    Nakon što je Sarajevo opkoljeno i bombardovano (april-maj 1992), Grahovac je organizovao dislokaciju rajlovačke vazduhoplovne baze u Beograd, uglavnom na Vazduhoplovno-tehnički institut na Žarkovu. Vazduhoplovni remontni zavod “Orao” iz Rajlovca prebačen je u Bijeljinu.
    U međuvremenu, 7. januara 1992. smijenjen je, ili zvanično suspendovan, general Jurjević (otišao jednovremreno s generalom Veljkom Kadijevićem), da bi se početkom marta iste godine, Grahovac, prema tvrdnjama sagovornika Republike, neprimjetno priklonio Miloševićevim mladosrbima koji su uzeli vlast u RV i PVO – generalu Božidaru Stevanoviću (“Boža četnik”), dotadašnjem šefu 1. korpusa (Beograd) RV i PVO čije su snage, uključujući 252. avijacijsku lovačko-bombardersku eskadrilu, isporučivale terete smrti po Hrvatskoj, a Vukovar tukle i aero-solnim bombama.
    Uglavnom, svjedoci tvrde da su vidjeli Grahovca početkom marta 1992. u Domu vazduhoplovstva u Zemunu, Ulica Štrosmajerova, kako tapše nakon što je general Stevanović obećao da će “raskrinkati izdaju u ratnoj avijaciji”.
    Izvori Republike, dva bivša pitomca Vazduhoplovne gimnazije “Maršal Tito” iz Mostara, su ovom izvještaču potvrdili da se, upravo Grahovac (i sam pitomac ove ustanove), marta 1992. s činom pukovnika, pojavio jednog jutra i svima, “u amfiteatru”, saopštio da se “u roku od mjesec sele za Beograd”; na lijevoj obali Neretve, načičkani na brdima ka Mostaru su bili upereni topovi izmještenog 13. korpusa (Rijeka) Jugoslovenske narodne armije (JNA), kojima je komandovao general Momčilo Perišić, kome je Grahovac, par godina kasnije, bio pomoćnik.
    Mostarska Vojna gimnazija je, pod istim imenom “Maršal Tito”, funkcionisala je jedno vrijeme u Beogradu, dok konačno nije ukinuta; izvori Republike, bivši pitomci, tvrde da ih je Grahovac obilazio i u Beogradu tvrdeći da su “najbolji pitomci u Evropi”!
    Izgleda da je, mostarsko školovanje, Grahovcu kasnije poslužilo kao glavni i jedini alibi da se odbrani od napada da je “izašao ispod Miloševićevog šinjela”.
    - Mali previd je u činjenici da je moje ime upisano na mermernoj ploči, na ulaznim vratima Vazduhoplovne vojne akademije, 18 godina prije Miloševića – napisao je Grahovac u autorskom članku objavljenom 4. septembra 2006. u dnevnom listu “Vijesti”, pritom ispustivši iz vida da “mermerna ploča” odavno ne postoji – uglavnom, malo ko je danas u Mostaru ponosan na Grahovčevu “mermernu ploču”.
    Ovakve rasprave, međutim, nijesu bile aktuelne aprila 1992. godine, par dana prije početka rata u Sarajevu; naime, u noći između 4. i 5. aprila upravo je vojna policija Vazduhoplovne akademije Rajlovac, uz pomoć grupe pitomaca i uz podršku tenkova i oklopnih vozila, okupirala civilni Aerodrom Sarajevo na Butmiru – akcijom je neposredno rukovodio pukovnik Vidoje Magazin, kome je Grahovac bio nadređeni oficir!
    Na okupiranom Aerodromu je bio uhapšen i Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH.
    Tokom aprila 1992. JNA je, upravo preko Aerodroma Sarajevo, obavljala, kako evakuaciju tako i dovlačenje svježih borbenih grupa iz Srbije u grad, sve do kraja maja 1992. godine - kada ga je predala pripadnicima srpskih oružanih formacija.
    U Srbiju je ponijeta kompletna radio-navigaciona oprema, dok su vozila, specijalne mašine i oprema za prihvat i otpremu putnika prebačeni na teritoriju bosanskih Srba koji su držali Aerodrom sve do 28. juna - kada ga preuzima UNPROFOR. Rajlovac je sada komandno mjesto Zračnih snaga Federacije BiH.
    Iako rođen u BiH, Grahovac nije – kao i drugi oficiri istog porijekla – otišao u Vojsku Republike Srpske (VRS); navodno, on nije slijedio primjer svoga zemljaka, generala Radovana Grubača, Hercegovca, koji je postao komandant 6. hercegovačkog korpusa VRS, pod navodnim izgovorom da, kao vazduhoplovni oficir, nije baš toliko neophodan braći poreko Drine.
    Očigledno, imao je u Srbiji pametnija posla. Od vremena kada je, krajem 1993. godine, na čelo RV i PVO Vojske Jugoslavije došao general Ljubiša Veličković, Grahovac je napredovao do, faktički, njegovog pomoćnika.
    Dobio je i stan na beogradskom Vračaru, u karijeri drugi po redu - od JNA je već bio dobio stan u Podgorici (Titogradu).
    U međuvremenu, pala je i prva generalska zvjezdica, koju je Grahovac zašio, a koju mu je, kao član Vrhovnog savjeta odbrane ispred Srbije, shodno Ustavu i zakonu, ovjerio i Milošević!
    Činjenice svjedoče da je, novopečeni general Grahovac, bio veoma ambiciozan u redovima Vojske Jugoslavije, pa tako njegovo ime, uz svježe epolete general-majora, nalazimo i u uredničkom impresumu “Novog glasnika”, intervidovskog stručnog vojnog glasila čiji je osnivač Generalštab.

    Razočarani general

    Želite li u perspektivi neku poziciju u Generalštabu Vojske Srbije i Crne Gore – glasilo je pitanje novinara “Vijesti” (6. januar 2004). - Ne! Da je bila normalna politika i normalna država, u onoj velikoj Jugoslaviji, sigurno bih bio čovjek o kome bi se razmišljalo. Ali, u ovoj, ne pada mi na pamet da obučem ikada više uniformu – kazao je Blagoje Grahovac ovom listu.


    http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=73264

  19. #19
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ...........nastavak

    Kupovao oružje u Bjelorusiji


    Tačno je da sam bio u Dejtonu, kao član ekspertskog tima, ali sam bio ukupno jedan sat i 40 minuta – objasnio je Blagoje Grahovac u intervjuu za list “Vijesti” 6. januara 2004. kada je, konačno, nakon nekoliko uzastopnih javnih manevara, priznao da je sarađivao s Slobodanom Miloševićem na ovim pregovorima u jesen 1995. godine.
    Ali, tvrdi, sve to nije ništa, jer se Milošević, navodno, ubrzo naljutio zbog njegovog prisustva u Dejtonu.
    - Kada je Milošević doletio i saznao ko je od vojnika tu, meni je eksplicitno naređeno da odatle odem i, nakon sat i 40 minuta, zaista sam otišao – tvrdi Grahovac.
    Kako je i kada Grahovac naljutio Miloševića, kao i zbog čega je, u kojem svojstvu i ko ga je, u stvari, zaista poslao u Dejton – ostaje nepoznato!
    Njegova tvrdnja izgleda da ne pije vodu; par mjeseci kasnije, u proljeće 1996. godine, general-major Grahovac je postavljen, odlukom Vrhovnog savjeta odbrane (Zoran Lilić, naljućeni Milošević, Momir Bulatović) za komandanta Vazduhoplovnog korpusa (VK) – svih letačkih borbenih sastava slavne nam Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).
    Načelnik Štaba VK-a postaje jedan drugi general-major, Radoljub Masić, Grahovčeva kadrovska sjenka još iz 172. lovačko-bombarderskog avijacijskog puka sa Golubovaca.
    Naime, kada je Grahovac bio, krajem 1980-ih komandant 172. puka, Masić je bio načelnik štaba ove jedinice, a potom, nakon Grahovčevog odlaska u Beograd i njen komandant.
    Kao komandant 172. puka general Masić je bombardovao ciljeve na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, a kada je aerodrom u Mostaru dislociran, skupa s tamošnjom Vazduhoplovnom vojnom akademijom – dio borbenih sredstava je dislociran, poput borbenih aviona “galeb G-2” i “galeb G-4” - upravo na Golubovce.
    Grahovcu je, navodno uz sve najljućenog Miloševića, baš na matičnoj mu bazi, Golubovcima, 19. jula 1996. svečano dodijeljen “letački znak” .
    Godinu dana kasnije, Grahovac, sada već s blagoslovom Miloševića, predsjednika SRJ i “vrhovnog komandanta”, postaje pomoćnik načelnika Generalštaba, generala Momčila Perišića, za RV i PVO – uglavnom, Grahovac je član najjužeg vojnog rukovodstva u zemlji; kriza oko Kosova se zahuktava, a u oktobru 1998. ona je na vrhuncu.
    Grahovac je, u to vrijeme, sasvim blizu Miloševiću; praktično zajedno pregovaraju s američkim i delegacijama NATO-a – bombardovanje visi u vazduhu.
    Skupa s generalom Ljubišom Veličkovićem, Grahovac, u ime Miloševića, 12. oktobra 1998. pregovara sa generalom Majklom Šortom, komandantom vazduhoplovnih snaga NATO-a.
    - Kad je na kraju trebalo parafirati taj nacrt vojnog sporazuma, koji se odnosio na monitoring iz vazduha, general Veličković je odbio da potpiše taj nacrt. Došli smo u neugodnu situaciju: general Šort potpisuje,Veličković odbija – kazao je Grahovac, prije par godina, za seriju Strogo poverljivo: Sve tajne vojnog vrha 1998-2002. u produkciji Televizije B92.
    Ali, kako to već biva, svi su, Milošević i njegovi generali potpisali, na kraju, sve što je trebalo, da bi – već sjutradan, 13. oktobra – Grahovac dobio novi nalog od Miloševića, pretpostavljenog mu “vrhovnog komandanta”.
    - Dobio sam nalog da, sa timom stručnjaka, u pratnji jednog visokog državnog funkcionera, odem u jednu evropsku zemlju i da tamo pogledamo neka sredstva koja su nam potrebna – bio je zagonetan Grahovac.
    Jedna zemlja jeste – Bjelorusija, državni funkcioner u pratnji Grahovca je Zoran Lilić a Grahovac je tamo “pogledao” i famozne protivvazdušne rakete S-300 kojima je Milošević, uz bratsku dotaciju bjeloruskog brata, predsjednika Aleksandra Lukašenka, trebalo da zastraši NATO.
    - Tačno je da su Lilić i Grahovac išli u Bjelorusiju...Obećavali su “migove 29”, na kojima je trebalo izvršiti generalni remont...Davali su nam neka sredstva koja su već tada bila zastarjela, rakete S-300, jedan divizion treba 300 vagona tih raketa, a to košta 350 miliona dolara – kazao je, u istom serijalu, general Perišić. Sam Lilić, koji je od 2000. trgovac naoružanja s Libijom, kasnije je, svjedočeći (17.juna 2003) u korist Miloševića pred Haškim tribunalom, opisao Grahovca kao “jednog vrsnog vazduhoplovca”.
    Drugi nalog koji je Grahovac dobio od Miloševića, u tom periodu, bio je da vazduhoplovnim oficirima NATO-a dozvoli pristup u Operativni centar Komande RV i PVO. Zauzvrat, Grahovac je odletio u bazu NATO-a u Vićenci, odakle su, kasnije, doletjeli prvi NATO bombarderi koji su isporučivali terete smrti po SRJ.
    Grahovac je, krajem 1998. i u prvom kvartalu 1999. godine, bio uključen i u brojne druge aspekte Miloševićeve pripreme za rat protiv zapadne alijanse:
    - Mi, vojnici, koji smo dijelom odgovorni za odbranu zemlje, naročito iz vazduha, uvijek smo tražili rješenja dvostruko... Prvo da učinimo sve da do toga ne dođe, i drugo, ukoliko do toga dođe, da se treba suprotstaviti – kazao je Grahovac u serijalu Strogo poverljivo.
    Do kraja 1998. Grahovac je, na bazi tih aktivnosti, avanzovao još jednu generalsku SRJ-zvjezdiicu!
    Na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane 25. decembra, ukazom predsjednika SRJ i Vrhovnog savjeta odbrane Miloševića, Grahovac je iz čina general-majora proizveden u čin general-potpukovnika (dvije zvjezdice na epoletama!).
    Grahovac se, s Miloševićevim potpisom, našao na prvom mjestu liste od ukupno 16 unaprijeđenih generala!
    U međuvremenu, njegovi bliski ortaci, udaljeni su iz Vojske Jugoslavije; general Veličković (poginuo u NATO bombardovanju) je krajem oktobra 1998. pomaknut za tzv. savjetnika u Saveznoj vladi, a general Perišić je, krajem novembra 1998, smijenjen – kako vidimo, Grahovac je ostao u Generalštabu, čak je bio unaprijeđen, te narednih pet mjeseci, veoma tijesno, kao pomoćnik za RV i PVO, sarađivao s novim načelnikom Generalštaba – generalom Dragoljubom Ojadanićem, sada haškim optuženikom i pritvorenikom!
    Još jedan njegov saradnik, u to vrijeme, bio je načelnik Obavještajne uprave Generalštaba, general Branko Krga, protiv koga je Grahovac – nekoliko godina kasnije – vodio pravi mali rat; u tom ratu, Grahovac je koristio i jedno Krgino pismo Ojdaniću u kojem, ovaj stari obavještajac, čestita Novu godinu Miloševiću – ispada kao da Grahovac, svo to vrijeme, s Miloševićem niti je luk jeo, niti tikve sadio!
    Aprila 1999. godine, u jeku NATO bombardovanja, negdje tri nedjelje od kada su pale prve bombe, Grahovac je smijenjen; njegova “dvostruka rješenja” o “suprotstavljanju” NATO-u pala su u vodu: ipak, još najmanje tri mjeseca, dakle do kraja kampanje NATO-a, shodno zakonu, Grahovac je bio aktivno vojno lice.
    Sve u svemu, Grahovac se, početkom 2000. godine, pojavio u Podgorici, i u zgradi crnogorskog Predsjednika “dobio kancelariju i sekretaricu”, prenijeli su mediji; narednih sedam godina on je, uz neznatne prekide, osoba s funkcijom “savjetnika”.
    Kako tvrdi, bavi se “strategijom”, pa je još 1989. napisao, u svom diplomskom radu na Ratnoj školi (koji nikad nije javno objaljen!), da će se “Jugoslavija raspasti”.
    Ove, 2007. godine, Grahovac pravi novu “strategijsku analizu” (“Monitor”, 2. februar o.g.) i tvrdi da se “greške Crne Gore, koje su strategijskog značaja, ne smiju zaboraviti”.
    Strategijske greške Crne Gore, njih tri, navodi Grahovac, jesu: pristajanje uz Miloševićevu AB-revoluciju, zatim politika “rata za mir” i odbijanje plana lorda Pitera Karingtona, a treća strategijska greška je “učešće u politici Miloševića u vođenju tri rata na prostoru bivše SFRJ”.
    Gdje je za to vrijeme bio Grahovac? U jeku AB-revolucije, kako smo vidjeli, prekomandovan je u Beograd, na usavršavanje, gdje je od Miloševića dobio generalski čin, zvanje pomoćnika šefa Generalštaba i stan!
    U doba “rata za mir” bio je, što smo opisali takođe, aktivni učesnik ratnih dejstava pokojne JNA – eno Grahovca i u dokumentu Haškog tribunala sa imenima i prezimenima ključnih ličnosti JNA!
    Strateg Grahovac, u istom tekstu, navodii da su se “ideolozi rata za mir osjećali jako važnim”; ukoliko se ne varamo, sentencu “rat za mir” izmislio je Svetozar Marović a Grahovac mu je 2003-2004. bio jako važan savjetnik u Palati federacije na Novom Beogradu!
    Takođe, strateg Grahovac “učešće u politici Miloševića u vođenju tri rata na prostoru bivše Jugoslavije”, nije mimoišao, naprotiv; Grahovac je, kao visoki oficir oružanih snaga, bio dio Miloševićeve ratne mašinerije i u Sloveniji, Hrvatskoj i na Kosovu. Sada je dogurao do zagovornika lustracije, “lustracija bi za Crnu Goru bila najviši revolucionarni poduhvat”, tvrdi.
    Ko se ovdje pravi lud?
    - Ja sam vjerovatno jedina ličnost u javnom životu Crne Gore koja ima medicinski dosije koji se mjeri kubnim metrima i godišnja rješenja za 35 godina da sam zdrav – napisao je strateg Gragovac u autorskom tekstu objavljenom 4. septembra 2006. u listu “Vijesti”.

    Vojna tajna u Skupštini

    Blagoje Grahovac je, odlukama Vlade Crne Gore, postavljen, počev od 2002. godine, u čak tri upravna odbora (UO) preduzeća na teritoriji Crne Gore u državnom vlasništvu, za koje je primao novčane nadoknade. U periodu od 31. avgusta 2002. do 22. februara ove godine Grahovac je bio predsjednik UO Javnog preduzeća “Aerodromi Crne Gore” (vidi faksimil dopisa JP “Aerodromi Crne Gore” Republici). Iako mu je istekao četvorogodišnji mandat, Grahovac je i dalje član UO “Jugoimport-Mont” iz Podgorice, preduzeća koje je, do referenduma, bilo u stoprocentnom vlasništvu “Jugoimporta SDPR” iz Beograda – najvećeg državnog dilera naoružanja i opreme na Balkanu. Grahovac je, takođe, član UO “Optel” iz Pljevalja (ranija namjenska industrija “1.decembar”) u ime Vlade Crne Gore. Koliko penzioner Grahovac, kao savjetnik predsjednika Skupštine, košta poreske obveznike – zasad je “vojna tajna”, jer generalni sekretar parlamenta, Milan Radović, kako nam je rečeno u njegovoj kancelariji, “ovih dana jako je zauzet”.

    http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=73332



    (Kraj)

  20. #20
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Dan, 16. jul 2005. ......... hahhahhaha

    BIVŠI KOMANDANT DRUGE ARMIJE DEMANTOVAO TVRDNJE CRNOGORSKOG PREMIJERA MILA ĐUKANOVIĆA

    Obradović: Topova nije bilo u Kučima



    Bivši komandant Druge armije Vojske Jugoslavije, general Milorad Obradović u izjavi za "Dan" demantovao je tvrdnje crnogorskog premijera Mila Đukanovića da je bio "legitimno definisana" meta jugoslovenske oružane sile.
    - S obzirom na to da se premijer Đukanović u svojoj priči u "Profilu" o navodnoj prijetnji njegovom životu poziva na period NATO agresije na SRJ, u vrijeme kada sam ja bio komandant Druge armije, a kada je, navodno, njegov kabinet od strane VJ bio "legitimno definisana meta", mogu da kažem da je to notorna neistina - kazao je general Obradović.
    On je dodao da ne želi da ulazi, kako kaže, u procjene Đukanovićevog tajminga jer se kao profesionalni vojnik i sada general u penziji uvijek klonio političkih izjava.
    - Tenkovi i topovi ni tada, a ni prije ili poslije NATO napada na SRJ po operativnom razvoju snaga nijesu bili raspoređeni u rejonu Kuča. Činjenica je da Milo Đukanović, tada predsjednik Crne Gore i po tom osnovu član Vrhovnog savjeta odbrane, po logici stvari nikada nije bio objektivno ugrožen od Vojske Jugoslavije, jer je i sam 1998. godine na sjednici VSO prihvatio zaključak o legitimnosti odbrane od strane agresije. Drugo su njegove naknadne subjektivne procjene, u čiju validnost zasad ne bih htio da ulazim - rekao je general Milorad Obradović.
    Đukanović je u intervjuu beogradskom "Profilu", pored ostalog, naveo da su iznad Kuča bili postavljeni topovi i tenkovi, čije su cijevi bile uperene u prozore njegovog radnog kabineta.
    Udruženje Kuča "Marko Miljanov" juče je oštro osudilo tvrdnje crnogorskog premijera.
    - Neprimjereno je da Đukanović, poslije šest godina, iznosi tvrdnje da su u Kučima bili postavljeni topovi i tenkovi upereni protiv aktuelnog režima i njega lično. Za ovakve navode on nema ni jednog argumenta, kao ni svjedoka. Svi koji su bili mobilisani u tom periodu nalazili su se u sastavu Vojske Jugoslavije i motiv njihovog odazivanja na vojni poziv bila je odbrana države, a ne rušenje režima Mila Đukanovića. Posebno je neistina da je u Kučima postojala bilo kakva vojna ili druga naoružana organizacija, čiji je cilj bio rušenje režima - saopštili su iz Udruženja "Marko Miljanov".
    Oni su pozvali premijera Đukanovića da pruži argumente vezane za njegove tvrdnje.
    - Neka javno iznese sve podatke koji idu u prilog njegovoj priči. Sa indignacijom odbacujemo ovakve i slične tvrdnje koje za cilj imaju podizanje tenzija i podjelu Crne Gore. Kuči znaju da to nije istina i zato sumnjaju da premijer može ponuditi bilo kakav argument koji bi potvrdio njegove najnovije insinuacije. Na kraju, čudi ovakvo ponašanje Đukanovića jer, umjesto da učini sve da se zaboravi njegova sramna uloga tokom NATO agresije, on nas uporno podsjeća na to - saopštili su iz Udruženja Kuča "Marko Miljanov".

    M.V.R-D.Ž.

  21. #21
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default "Republika", 20. avgust 2008.

    NA DANAŠNJI DAN PRIJE DVIJE DECENIJE ODRŽAN JE VELIKI “MITING SOLIDARNOSTI” U TITOGRADU

    Početak kraja ondašnje crnogorske vlasti




    Od ranog jutra, tog 20. avgusta 1988. godine, u glavni grad Crne Gore, pristizale su kolone automobila i prepunih autobusa. Pored građana iz skoro svih crnogorskih opština, nekoliko hiljada njih “zapucalo” je u Titograd pravo sa Kosova, a prije ulaska u grad okupili su se na Zlatici, gdje su ih predusretljivo dočekivali mnogi Titograđani, a lokalni taksisti im besplatno nudili usluge.
    I mnogo prije nego je ta rijeka ljudi sa Kosova i njihovih domaćina, oko podna, po uobičajenoj avgustovskoj tropskoj vrućini, sa brojnim transparentima i zastavama, potekla vrelim gradskim ulicama, na glavnom gradskom trgu već se bilo okupilo nekoliko desetina hiljada građana, koji su se odazvali pozivu na protestni miting, kako je najavljivano, “u znak solidarnosti sa obespravljenim Srbima i Crnogorcima na Kosovu”, koji su, saopštavano je, bili egzistencijalno ugroženi od tamošnjih Albanaca.
    I zvanična Crna Gora se tih dana i nedjelja preznojavala, ne toliko od uobičajeno visokih temperatura, koliko od političkih tenzija i grča, preživljavanih tokom sve otvorenijeg sučeljavanja političkih vrhuški tadašnjih republika SFRJ, bujanja nacionalističkih strasti i opake mitingaške atmosfere, odnosno najave serije sličnih mitinga. Istina i životni uslovi u zemlji bivali su sve teži, pa je sve češće dolazio do poskupljenja hljeba, struje, benzina...
    Ispred Skupštine SFRJ u Beogradu više puta su, tih dana, se okupljali nezadovoljnici iz unutrašnjosti Srbije, a prvi su počeli Srbi i Crnogorci sa Kosova, sve više uzbunjujući i široku javnost. Utisci sa prvih masovnih mitinga u Novom Sadu i Novoj Pazovi bili su veoma mučni, ali i - indikativni. Zato Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije ''zabranjuje'' da se “mitinzi solidarnosti” održavaju van teritorije Srbije. Niko iz rukovodstva SK Srbije, međutim, nije ''ni prstom mrdao'' zarad poštovanja rečenog stava CK SKJ. Zakulisni planeri su, izvjesno, odlučili da prva na redu u mitingaškim pohodima bude Crna Gora...

    ŠOLEVIĆ DIKTIRA USLOVE

    Danima prije tog 20. avgusta trajalo je nadgornjavanje crnogorskih zvaničnika sa predstavnicima takozvanog Organizacionog odbora, iz Kosova Polja, čiji je lider bio tada čuveni Miroslav Šolević. Ne hajući mnogo zbog otpora zvanične Crne Gore da “ugosti” mitingaše, Šolević je, 15. avgusta, telefonom najavio masovni dolazak “obespravljenih” Kosovara u Crnu Goru. Poručio je, uz ostalo, da će “miting solidarnosti” u gradu pod Goricom biti priređen 16. avgusta. Štaviše, iako o tome nije bilo dogovora, najavio je čak da će domaćin tom skupu biti zvanični Titograd.
    Ta vijest pojačala je ionako već vidno talasanje crnogorske javnosti, pa je održana zatvorena sjednica republičke vrhuške, posvećena upravo Šolevićevoj “jednostranoj” najavi da će domaćin mitinga biti Opštinska konferencija SSRN Titograda. No, uočavajući, valjda, da “zabrana” od strane CK SKJ nema praktičnih efekta, te da kolege iz vlasti Srbije (uprkos obećanjima) nemaju namjeru da uvaže njihove vapaje, crnogorska vlast je “popustila” i Šolević je, sa saradnicima, došao u Titograd - na pregovore! Održano je više mučnih sastanaka, na višim i nižim nivoima, uglavnom van domašaja javnosti i zaključivano da zahtijevani miting ne treba organizovati. Šolević i njegov Kosovopoljski odbor su “pregovore” drukčije protumačili i saopštili da će se – kako je rečeno – na insistiranje brojnih građana Crne Gore “miting solidarnosti”, ipak, održati u Titogradu, u nedjelju, 20. avgusta u 18 časova.
    Šolevićeva “odluka” nanovo je crnogorski politički vrh natjerala na preznojavanje. Uz učešće najviših predstavnika Crne Gore u Federaciji ponovo se sastančilo i “negodovao”. No, lideri Kosovopoljskog odbora opet su bili u Titogradu 18. avgusta, kada su izvojevali “pobjedu”. Iznuđeno je, praktično, da OK SSRN Titograda, ipak, bude organizator, dogovoreni su govornici na mitingu, a od Šolevića je zahtijevano da u drugim gradovima Crne Gore ne bude sličnih skupova...

    POGREŠNE PROCJENE

    U cilju priprema za bezbjednosne eventualnosti i procjenjivanja okolnosti i mogućih dešavanja na mitingu i poslije njega, zabrinuti domaćini su preduzimali brojne organizacione i druge mjere. Vjerujući da će nesnosne vrućine umanjiti učešće građana na mitingu, odlučeno je da počne u “najnezgodnije” vrijeme - po goropeku, u podne! Odlučeno je i da Radio i Televizija Titograd (drugih elektronskih medija u Crnoj Gori nije bilo) miting direktno ne prenose, mada bi, vjerovatno, uz direktan prenos (i njegovu prethodnu najavu) na Trgu Ivana Milutinovića (tako se tada zvao današnji Trg Republike) bilo manje građana, posebno onih iz drugih crnogorskih opština, a time bi i posao domaćina, u vezi održavanja reda, bio olakšan...
    Beogradska štampa je danima posebno “popularisala” najavljeni miting “podrške i solidarnosti”, a u tome su uveliko pripomagali brojni građani Crne Gore, buduća crnogorska “mitingaška jezgra”, sa kojima su članovi Kosovopoljskog odbora (a posebno neki Crnogorci iz Beograda) odavno imali uspostavljene veze.
    Ostalo je zabilježeno da su učesnici mitinga sa Kosova “doputovali autobusima, vozom i sa više od 200 putničkih automobila”, te da ih je bilo više od 2.000, a da je na mitingu učestvovalo oko 20-30 hiljada građana!
    U ime domaćina govorili su Vidosava Knežević i Branislav Kovačević, a u ime Srba sa Kosova Miroslav Šolević i akademik Svetomir Arsić Basara. Domaćini su, naravno (?!) izviždani i prekidani u izlaganju, a Kosovari burno pozdravljeni. No, sve u svemu, skup je protekao bez ikakvih incidenata, a nakon mitinga, “gostima” sa Kosova su, u hotelu “Crna Gora”, ponuženi sendviči i osvježenje. Ispred Hotela, međutim, brojnim građanima ponovo se obratio Šolević, a zatim i Batrić Jovanović. Tada se, iz njihovih riječi, nešto jasnije moglo naslutiti da takva okupljanja nemaju samo funkciju “podrške i solidarnosti” sa obespravljenim Srbima i Crnogorcima sa Kosova.

    SVE RANIJE UTANAČENO

    Iako je Šolević ranije prihvatio dogovor da miting u Titogradu bude jedini, istoga dana, on i njegovi Kosovari su, na povratku, priredili miting i u Kolašinu, uz učešće više od dvije hiljade građana. Izvjesno – sve je ranije bilo utanačeno sa tadašnjim kolašinskim rukovodstvom, a bez znanja crnogorskog vrha. U Kolašinu su otvoreno objelodanjene mitingaške namjere: otvoreno je, uz pogrdne parole, zahtijevana smjena pojedinih crnogorskih čelnika...
    Najveći dio žitelja Crne Gore tada je vjerovao da su u pitanju istinski mitinzi solidarnosti. Oni koji su, eventualno, znali za “pravu” pozadinu o tome javnost nijesu obavještavali. Zato je i podrška mitingašima (i tada i kasnije) bila izuzetno velika.
    Elem, da “izvoz mitinga” van Srbije ima i drugu fukciju biće mnogo izvjesnije nakon što dođe do već “istorijskih” oktobarskih mitinga 1988. i janurskog mitinga 1989. godine, u Titogradu (kao i drugih, diljem Crne Gore).
    Desilo se ono što je “negdje” bilo i planirano - sa ulice je iznuđen definitivan pad “bivšeg” rukovodstva Crne Gore. Potom i “pad” Saveza komunista, pa pad SFR Jugoslavije... I sve je to sada samo istorija.


    Danilo Burzan

    http://www.republika.cg.yu/naslovna....jest&id=115481

  22. #22
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Tekst: I.Kri. Foto: Kurir


    RATNI predsjednik Crne Gore i najbliži suradnim Slobodana Miloševića, Momir Bulatović, je RTS-u rekao kako su glavni aduti srpskog pregovaračkog tima na pregovorima u Daytonu bili rakija viljamovka i besplatni ručkovi.
    "Nismo imali mnogo aduta, situacija u Bosni je bila kava je bila i jedino smo imali sanduk viljamovke i Amerikance smo pozivali na besplatan ručak", kazao je Bulatović te pojasnio da je jednom Amerikancu 20 dolara mnogo novaca te da kada ga se pozove na ručak na kojem može uzeti što hoće, to ima veliki utjecaj na njega.

    U menzi čak i američki državni tajnik stajao u redu za hranu

    "Mi smo ih pozivali u klub za zapovjednike gdje smo im plaćali ručak te smo tu imali priliku sa svima njima razgovarati", kazao je Bulatović i dodao da je u vojničkoj menzi čak i tadašnji američki državni tajnik Warren Christopher morao stajati u redu za hranu. Bulatović tvrdi i kako su u bazu, u kojoj je alkohol zabranjen, uspjeli donijeti rakiju tako što su rekli da se radi o bezalkoholnom piću.
    Ispričao je da je svakodnevno nakon pregovora pio whisky te da ga je bilo strah što će se na tim pregovorima dogovoriti. "Ne zaboravite, mi smo u bazi bili 24 dana na iscrpljujućim pregovorima, a dogovor smo postigli 23. dana", kazao je Bulatović.

    http://www.index.hr/vijesti/clanak/m...ma/483490.aspx

  23. #23
    Join Date
    Mar 2008
    Posts
    1,434
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

  24. #24
    Join Date
    Mar 2005
    Location
    Brijeg od Morace
    Posts
    3,342
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    32
    Thanked in
    24 Posts

    Default

    Samo me intresuje ko vjeruje u ove price oko pregovora.
    Cus, srpska delegacija cascava 'glupe Amere'.
    Ovakve gluposti vjerovatno mozemo cuti samo od Iranskih i S.Koreanskih polticara
    'Gdje ce biti nacionalni praznik kada se izvuce bod protiv Estonije, Albanije...'
    V.Drljevic-DAN

  25. #25
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Politika - Subota, 26. jun 2010. godine

    Intervju Pobjede: Vladimir Keković, bivši šef Službe državne bezbjednosti Crne Gore

    Kampanja protiv Crne Gore traje više od 20 godina



    Već duže traje medijska kampanja protiv vitalnih vrijednosti Crne Gore, bilo iznutra ili spolja, po razrađenoj metodologiji. Plasiraju se dezinformacije sa najneočekivanijim konstrukcijama. Vješto su fabrikovane i plasirane u trenutku kada mogu postići dovoljan stepen ubjedljivosti. Ipak, dosadila je ovom narodu priča, i tuđa i naša, o organizovanom kriminalu, korupciji...

    Vladimir Keković je završio Pravni fakultet u Beogradu. Radni vijek proveo je u službama unutrašnjih poslova. Od 1982. do 1989. godine bio je šef Službe državne bezbjednosti Crne Gore i sekretar Savjeta za zaštitu ustavnog poretka tadašnjeg crnogorskog predsjedništva. Nakon toga penzionisan je „po hitnom postupku“. Autor je dvije knjige „Grke godine“ i „Vrijeme meteža“, u kojima opisuje i dokumentima odslikava turbulentno vrijeme s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina.
    Za Pobjedu Keković govori o istorijskoj genezi i aktuelnim crnogorsko-srpskim odnosima, ličnim iskustvima iz vremena kada je bio na čelu SDB, razrađenoj metodologiji anticrnogorske propagande iznutra i spolja, sazrijevanju independističke svijesti, preduslovima za stabilnost i razvoj nezavisne Crne Gore...
    POBJEDA: Zašto u Vašim knjigama i javnim nastupima često podsjećate na primjere autodestrukcije kada je u pitanju crnogorska nacionalna svijest i crnogorska državnost?
    KEKOVIĆ: Zbog naše sadašnjosti i budućnosti potrebno je otvoreno govoriti o našim zabludama, lutanjima, stranputicama. Crnogorci i dalje kubure sa sopstvenim neznanjem, plivajući na mitomaniji o svojoj navodnoj superiornosti u svakom pogledu, a ne znaju neke osnovne stvari o sebi i svojim precima.
    Završavali smo mi tako srednje škole i fakultete, a da ništa ne saznamo o Poslanicama Petra Prvog koje su, uz visoke književne vrijednosti, i ogledalo crnogorsko. One, istina, nijesu apoteoza, nego kritika crnogorske naravi, ali su time još vrednije. Isti je slučaj sa prvim crnogorskim zakonom – Stegom, državotvornom i vizionarskom ulogom knjaza Danila... Učili smo umjesto toga o kralju Petru Oslobodiocu, Aleksandru Ujedinitelju, o Svetom Savi, srpskoj slavi, o Srbiji koja dobija u ratu, a gubi u miru.
    To je bilo moguće zato što se nijesmo na vrijeme nacionalno utemeljili i što se nacionalna svijest nije prenula iz neznanja i drijemeži. U stvari, na tome niko nije organizovano radio. Ni ključne državne institucije nijesu bile usmjerene u pravcu afirmacije crnogorskih vrijednosti. Tako su odsudnu bitku protiv Crne Gore zapravo vodili sami Crnogorci, pa su drugima vrata bila širom otvorena.
    POBJEDA: Zbog čega kao te „druge“ obavezno označavate srpsku stranu?
    KEKOVIĆ: Zato što su tome duboki korijeni. Hiljadu puta su napisane bolne istine o odnosima Crne Gore i Srbije. Učinili su to i kompetentni ljudi, među njima i poznati srpski intelektualci, pa je skoro apsurdno to ponavljati. Ipak, treba reći - velikosrpske hegemonističke aspiracije, začete Načertanijem, pa sve do Memoranduma SANU i njegove ratne realizacije, jasno ideološki formulisane, dosljedno i temeljno ostvarivane od najistaknutijih nosilaca projekta, sa jedne strane, i nedoraslost, nesposobnost i neodlučnost vodećih snaga crnogorskog društva, u dužem razdoblju, da se na adekvatan način suoče sa opasnostima i prepoznaju i identifikuju stvarni nacionalni interes, s druge strane, bili su osnovni razlog crnogorskih poraza i trauma na početku i na kraju 20. vijeka. Teško je shvatljivo, ali je činjenica da je Crna Gora bila lak plijen srpskom integrizmu.
    POBJEDA: Ima li i danas recidiva takve svijesti u Crnoj Gori?
    KEKOVIĆ: Memorandum SANU iz 1986. godine, idejni i politički velikosrpski projekat, dočekan je kao diverzija prve vrste za ondašnju SFRJ. Za srpsku naciju se tamo kaže da nije dobila pravo na vlastitu državu, da ni u jednom ključnom pitanju političkog i pravnog sistema nije imala inicijativu, da su dominirali Hrvati i Slovenci, da se od srpske književnosti otkidaju njeni najbolji pisci i najznačajnija djela i da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac?!
    Tada je ilegalno prispjelo 26 primjeraka Memoranduma u Pljevlja i umnoženo u još toliko primjeraka. SDB je na vrijeme ušla u trag ove ilegalne rabote. Crnogorsko rukovodstvo je osudilo Memorandum i njegove poruke, što je učinilo da zahladne odnosi između Crne Gore i Srbije.
    Zašto ovo potenciram? Zato što i dalje memorandumska svijest živi u Crnoj Gori. Jedan od njegovih tadašnjih korisnika i dalje je aktivan u politici. Kad je pozvan na informativni razgovor, odgovorio je da nije znao da se potpisuje za Memorandum, nego da je mislio da potpisuje spisak za zimnicu!
    POBJEDA: Koliko su danas jake te snage i kakav je njihov uticaj?
    KEKOVIĆ: Srpska svijest u Crnoj Gori je dosta jaka i to ne samo u srpskim strankama. Međutim, oni koji se osjećaju Srbima u DPS su prije nego drugi shvatili da biti Srbin ne znači biti protiv Crne Gore. Neki i dalje to ne misle. To je rezultat djelovanja SANU, Srpske pravoslavne crkve, Udruženja književnika, poznatih starih i novih nacionalista, uz snažnu podršku sredstava informisanja. To je razlog da ovim strankama rejting sporije pada, ali pada – po pitanju odnosa prema državi, naciji, državnim simbolima. S druge strane, i zbog toga što im je Crna Gora „dobra majka“ kada su u pitanju status i beneficije. Ipak su u sukobu sa samim sobom, poništavaju sebe, a udobnije se osjećaju u tuđoj nego u svojoj kući, što je jedinstven slučaj u svijetu.
    POBJEDA: Zašto je anticrnogorska propaganda aktuelna i danas u nekim domaćim, a posebno u medijima u Srbiji?
    KEKOVIĆ: Medijska propaganda je jedno od najmoćnijih metoda psihološkog uticaja. Širenje glasina je snažno oružje u kompromitovanju određenih vrijednosti i ličnosti, jer se preko toga diskredituje država, politički i ekonomski sistem društva, kultura. Tako se stvaraju uslovi da se narod stalno drži uznemiren i u iščekivanju nečeg što treba da se desi. Stvara se neizvjesnost, sumnja. Najteži vid propagande je tzv. crna propaganda, koja je isključivo zasnovana na neistinama, da bi se u prvom momentu prihvatile kao istine i time postigao željeni cilj.
    Već duže traje medijska kampanja protiv vitalnih vrijednosti Crne Gore, bilo iznutra ili spolja, po razrađenoj metodologiji. Plasiraju se dezinformacije sa najneočekivanijim konstrukcijama. Vješto su fabrikovane i plasirane u trenutku kada mogu postići dovoljan stepen ubjedljivosti. Ipak, dosadila je ovom narodu priča, i tuđa i naša, o organizovanom kriminalu, korupciji...
    POBJEDA: Koje su ciljne grupe te propagande, pa i direktnog miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore, kao u vrijeme nedavno održanih lokalnih izbora?
    KEKOVIĆ: Srpska propaganda u prvom redu djeluje na one koji su joj naklonjeni. Na bazi „ljubavi“ manipulacija je najjača. Zato takvi Crnu Goru i njene uspjehe doživljavaju kao sopstveni poraz. Dosljednost u tome je hiljadu puta potvrđena. Pa i u toku posljednjih lokalnih izbora bili smo svjedoci pokušaja direktnog miješanja savjetnika predsjednika Tadića u izbornu volju građana Crne Gore. To još niko nije ozbiljno demantovao.
    Čak i srpska inteligencija, navodno demokratska i proevropska, sa pokretanjem crnogorskog pitanja po pravilu prestaje da funkcioniše racionalno i nije spremna za razuman razgovor. Tu se, u stvari, radi o mentalitetu, a ne pristalicama ovog ili onog režima.
    POBJEDA: U dvije knjige ste opisali anticrnogorsko djelovanje u
    vrijeme AB revolucije sa pozicija velikosrpskog nacionalizma. Možete li prilike iz tog vremena uporediti sa aktuelnom anticrnogorskom kampanjom?
    KEKOVIĆ: Od polovine 1988. ova propaganda je prerasla u kampanju protiv crnogorskog državnog i partijskog rukovodstva, da bi poprimila oblike do tada nepoznate u jugo žurnalizmu. Tada su ustanovljene i u tu svrhu namijenjene po bestidnosti poznate rubrike „pisma čitalaca“ i „odjeci i reagovanja“. Perjanice tog novinarstva u Crnoj Gori bili su dopisnici Politike, Borbe, Novosti, Ilustrovane politike, NIN-a.
    Kad je o ovoj temi riječ, nezaobilazan je slučaj Milovana Brkića, iz novinarskog i onog drugog beogradskog podzemlja, koji je po zadatku, a u vrijeme kad je odbjegao od politike Miloševića i prešao kod „Srpske reči“ i Vuka Draškovića, priznao da je nakon mog izlaganja u Skupštini SFRJ dobio nalog od člana Predsjedništva SFRJ da, kako je rekao, „likvidira Vladimira Kekovića i SDB Crne Gore“, kao zločince ogrezle u kriminalu i nemoralne ličnosti. Rečeno mu je: „Činjenice nijesu važne, sva su sredstva dozvoljena, daćemo ti ekipu da pravi konstrukcije“. I tako je radio.
    Kampanja se nastavlja i danas, takmičenjem ko će ružnije i sa više omalovažavanja „popljuvati“ sve crnogorsko, pa i optužiti za izdajstvo, prevashodno srpskih nacionalnih interesa.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •