Dobrovoljaca je bilo oko pet stotina, među kojima je bila i jedna misija Crvenog krsta. Najviše je bilo Crnogoraca, ali i Hercegovaca, Ličana, Hrvata, Bosanaca, pa i jedan Rus iz Sibira, kojem je crnogorski konzul u Americi Ante Seferović uručio barjak. Za vrijeme putovanja dobrovoljci su se pod nadzorom engleske komande formirali u bataljone čete i vodove. Dok su bili u vojnom logoru, nad kojim se gordo vila crnogorska zastava, dobrovoljci su izvodili vojne vježbe. Mada nijesu imali uniforme živjeli su vojničkim životom, noseći na ruci malu nacionalnu zastavu na kojoj je pisalo: "U boj za narod svoj!”Putovanje dugo 25 dana do Napulja, a onda polazak iz Brindizija: Iz straha od njemačkih podmornica putovali su zaobilaznim, bezopasnim pravcima, bez svijetla i u tišini. Poslije 25 dana teškog i napornog putovanja dobrovoljci su stigli iz Halifaksa u Napulj 18. decembra po starom kalendaru, a nekoliko dana kasnije u Brindizi. Uoči Badnjeg dana parabrodom “Brindizi”, na kojem je bio i veliki utovar hrane i sanitetskog materijala, isplovili su noću za Medovo. Zbog neprijateljskih podmornica brod su pratila četiri italijanska torpiljera, a bila je u pratnji i jedna teretna lađa.Na Badnji dan ujutro po starom kalendaru oko osam sati brod se polako približavao malom i pjeskovitom albanskom pristaništu Medovo (San Đovani di Medua) na kojem je bilo mnoštvo razbijene srpske i crnogorske vojske. Kada je brod bio na oko petsto metara od obale začula se jaka potmula detonacija - kako to opisuju hroničari - a na osnovu iskaza mnogih očevidaca. Mlaz vode uspeo se iznad broda, a gusti crni dim počeo je da ga obavija. Mina je eksplodirala kad je već bio dat znak za pripreme iskrcavanja, pa je većina dobrovoljaca sišla u potpalublje da prihvati prtljag. Ljudski krici i prodorni zvuci brodske sirene ispunili su prostor. Uzalud se čuo vapaj za pomoć - nje nije bilo. Veliki broj ljudi sa pristaništa posmatrao je u panici ovaj grozni prizor, skamenjeni od užasa, jer niko nije mogao pomoći. Nesuđeni ratnici bili su prepušteni morskim talasima. Nekoliko čamaca najzad je spušteno sa poluteretne lađe, ali suviše kasno. Mnogi nijesu znali da plivaju, već su se bespomoćno hvatali jedan za drugog, ili za otpatke sa broda. Poslije nekoliko minuta ove jezive drame brod je potonuo. Ljudi i predmeti nastavili su da se okreću i prevrću u vodi. Na vrhu katarke potonulog broda, koja je jedva primjetno virila iz vode, okupila se grupica brodolomnika, koji su se borili sa vjetrom i talasima. Najviše ih je stradalo od eksplozije i kasnije su vađeni iz utrobe broda. Po svoj prilici, brod je naišao na minu, ili je bio torpedovan od austrijske podmornice.Stogodišnja zagonetka: No, i poslije sto godina, ostala je zagonetka - kako je moglo da se dogodi da na tako malom udaljenju od obale i u prisustvu tolike vojske, pa i nekih savezničkih brodova, gotovo niko ne pritekne u pomoć dobrovoljcima? Čak kod nekih postoji sumnja da je brod namjerno torpedovan!?Izvještaji su kontroverzni, ali se vjeruje da se od oko 500 dobrovoljaca podavilo ili poginulo njih 328, dok su se ostali spasili. Njihovo stanje bilo je jadno i žalosno. Promrzli u hladnoj vodi i polunagi, zamotani u vrećama od brašna, lutali su uz obalu očekujući da im talasi izbace brata ili rođaka da ih sahrane. Stiskali su se oko malih vatri od gomolica uglja i okretali se da se suše i ogriju.Među njima je bio i Ilija Jovetić iz crmničkog sela Podgor koji, po pričanju njegovog sina Milorada, nije znao da pliva, ali se grčevito držao za neku dasku, koja je plutala na vodi sve dok nijesu stigli spasioci. Njegove se muke nijesu tim završile. Uskoro je bio zarobljen od austrougarskih vlasti i proveo je u zarobljeničkom logoru dvije godine. Kad je završen rat, ponovo je pošao u Ameriku đe je i umro 1941. Sahranjen je na crnogorsko-srpskom groblju u rudarskom gradu Hazletonu, đe mu i danas postoji nadgrobni spomenik među 170 sahranjenih crnogorskih iseljenika. U tom gradu, nazvanom “Mala Crna Gora” življelo je nekada oko dvije hiljade nasih iseljenik
Bookmarks