Results 1 to 6 of 6

Thread: Prva pohara plemena Kuca

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Prva pohara plemena Kuca

    [size=6]Prva pohara plemena Kuča[/size]


    SA SEDAM STRANA


    Tekst Ilije Brakovića "Vezirov most i prva pohara plemena Kuča" iz 1932. godine i kratak komentar o tom događaju

    Prva pohara Kuča od strane skadarskog vezira Mehmed-paše Bušatlije dogodila se 1774. godine. Ova pohara je jedan od najznačajnijih i najtužnijih, a istovremeno i najsvjetlijih događaja u istoriji ovog plemena.
    O ovom događaju i tom teškom vremenu pisali su mnogi pisci, hroničari, istoričari i obični građani. To su najbolje uradili vojvoda Marko Miljanov u svom djelu "Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi", dr Rastislav Petrović u knjizi „Pleme Kuči 1684-1796", Stevan Popović u knjizi "Rovca i Rovčani", Đono Vučelić u knjigama "Na braniku slobode" i "Bratstvo Vučelića i Bratonožića", Ilija Zlatičanin u "Našim starinama", Rajko Raosavljević u "Rovcima i Morači", J. Erdeljanović u "Bratonožićima", Ilija Braković u "Zeti" 13.03.1932. godine.
    Pomenuti autori u svojim djelima i napisima, uglavnom se slažu u osnovnim obilježjima Pohare. Međutim, u djelima nekih autora (Marko Miljanov i Rajko Raosavljević), daje se iskrivljena slika uloge plemena Bratonožića u spasavanju Kuča.
    O tome će biti kasnije govora, a sada da vidimo kako je taj događaj opisao dr Ilija Braković u listu "Zeta" u brojevima 11, 13, 14, 15, 16 i 19. 1932. godine. Kada je pisao taj tekst, Braković je bio sekretar Velikog suda u Podgorici, a kasnije doktorant prava na Sorboni, starješina suda i advokat.



    U pomenutom tekstu Braković piše:


    Pokušaj podmićivanja

    "Kao pogranično pleme Kuči su bili u neprestanoj borbi sa Turcima. Naročito su poznate strašne turske kasapnice na Malom Orljevu 1688. i na velikom Orljevu 1738. godine.

    Budući po samom geografskom položaju u kontaktu sa Kučima, Bratonožići su skoro uvijek dijelili sa Kučima dobro i zlo. Zna se pouzdano da su u borbi na Velikom Orljevu učestvovali i Bratonožići i u narodnom predanju ostala je živa uspomena da su Bratonožiće u toj borbi predvodili Božo Nikolin, prvi bratonoški barjaktar za kojega narodno predanje zna, otac Braka Božova od koga vodi porijeklo današnje bratstvo Brakovići i Gilići u Bratonožićima, Podgorici i Peći, i veliko bratstvo Barjaktarovići u Beranama, Bioru, Petnjiku i drugim mjestima u Srbiji i Sandžaku.
    Brale Stanišin, takođe barjaktar od koga vode porijeklo bratonoški Stanišići preseljeni u Srbiju, dok današnji Stanišići koji žive u Bratonožićima, vode porijeklo od njegova brata, Zoga Stanišina i Šako Đurišin od koga vodi porijeklo današnje bratstvo Šakovića u Bratonožićima, Podgorici i drugim mjestima.

    Turci, kivni Kučima naročito zbog ove dvije strašne pogibije su pretrpjeli na Malom i Velikom Orljevu krojili su planove kako da im se osvete i da ih potpuno unište. Taj njihov plan dostigao je svoju kulminaciju u prvoj pohari Kuča 1774. godine. Skadarski vezir zatraži od Kuča da plate caru arač, ali ovi kategorički odbiše.
    Čuvši to, vezir dade mito u Kuče da bi se među sobom izdali jer je to bio jedini način da Turci postignu svoj cilj, da se osvete Kučima u čemu su donekle i uspjeli. (Tada su Punan Dedin, Beco Savićev i dr. primili po "kapu pulja" - jedna pulja 15 krajcara) i stavili se Turcima na raspoloženje.

    Vezir je došao s vojskom u Zetu i tu su mu došli dva orahovska junaka, Đulja Jovanov i Iveza Vukov. Vezir ponudi Đulji barjak pred Turcima protiv Drekalovića, obećavajući mu velike darove i carsko znamenje.
    No, kad je Đulja to sve prezrivo odbio, vezir je spustio kroz prozor od kule Begovića konopac i barjak i kazao: "Biraj Đulja ili barjak pred vojskom ili konopac na grlo". Đulja je na to odgovorio veziru: "Hoću konopac a nikako barjak protivu braće." Prišao je vješalima i sam sebi metnuo konopac na grlo i gurnuo dasku ispod nogu.

    Tako je slavno završio svoj život na vješalima ovaj ponositi sin ovih surih brda i ostavio primjer pokoljenju kako se umire za svoju braću i narodnu slobodu. Ista ova sudbina postigla bi i njegova druga, pomenutog Ivezu Vukova da mu nije njegov poturčeni rođak molbom otkupio život kod Adži-paše, a ovaj kod vezira.

    Surovi obračun

    Oni koji primiše novac od Turaka staviše im se na raspoloženje a sa Drekalovićima pristaše od Starih Kuča Krivodoljani, Žikovići i Bakočevići.
    Vezir skadarski rasporedi vojsku da udari Kučima u sedam strana: bosansko-hercegovački begovi preko Kupusaća, Mećikukić preko Bioča, Beg Zotović preko Fundine, Usein Ot preko Zatrijebča, beg Šabanagić i paša Mahmutbegović preko Orahova, kapetan Nekić od Kolašina preko Veruše i skadarski vezir na Medun.

    Drekalovići, viđeći da se ne mogu tolikoj sili turskoj oduprijeti, nijesu se zatvarali u grad već su napravili šanac na Ubli i tu su dočekali Turke, a stoku i nejač - žene, đecu i starce sklonili su na Malu Rijeku, misleći da ih tamo u onim prokletim vrletima, neće naci.
    Vezirova vojska od Meduna prva je udarila na šanac a u toliko su pristigla i druga odjeljenja turske vojske. Drekalovići su se borili kao lavovi ali je sili turskoj bilo nemoguće odoljeti te Turci udriješe u šanac i posjekoše 70 glava ali i oni ostadoše oko šanca povaljani na gomile.
    Kuči su poslije strašnog okršaja bili primorani napuštiti šanac i povući se prema Cvilinu, đe ih je srela druga neprijateljska vojska s kojom su vodili ogorčenu borbu.
    S ovog položaja Kuči su morali izmicati pred turskom silom, zadajući joj teške gubitke dok su sišli na Malu Rijeku đe im je bila stoka i nejač. Turci, ne mogući oružjem uništiti ostatak kučkog stanovništva, urvu kamenje niz strme malorečke strane.
    Vriska žena, đece i staraca kao i poklič vojnika, miješao se sa strašnom grmljavinom kamena koji lomljahu i goru pred sobom i sagonjahu u korito malorečko...



    -----------------



    Dolaze Rovčani


    Prošla je ova užasna noć i osvanuo je dan. Turci ne želeći ginuti kao prošlog dana na pećini, postave stražu da Kuči ne pobjegnu a znali su da nemaju hrane pa su računali da će im se sami predati.
    S druge strane, Turci poručiše i zaprijetiše Bratonožićima da ne puste Kuče da pređu preko njihove teritorije, jer, ako to učine, svu će svoju vojsku okrenuti na njih i sve im živo plijeniti a sve muško pod sablju turiti.

    Vezir je čekao na Medun da mu dovedu kučko roblje iz pećine, koju su Turci držali u opsadi. Bratonožići su se našli u vrlo nezgodan položaj.
    Gledati Kuče da ih Turci kolju i drže u opsadu u pećini, teško im je padalo na dušu. Izbaviti ih iz turskih šaka, ispred onolike turske vojske, nijesu imali toliko moći i snage, utoliko prije što su Turci strašno zaprijetili Bratonožićima da nikako ne puste Kučima prolaz preko njihovog zemljišta.
    No, i pored svega ovoga, viđeniji prvaci bratonoski iz Peleva brijega, Vilca, Kisjelice i Klopota, među kojima narodno predanje pominje: popa Maška i brata mu Asana Šćepanova Toškovića, Radoja Premovića, Radovana Spahijina Pavićevića, Adžiju Brakova, Radoja Vučeva, Radoša Veškova, Janka Toškova, Radoša Ljakova i druge, bili su se skupili na dogovor, kako i na koji način da pomognu Kučima.

    Bjekstvo iz pećine

    Pred samu noć toga dana, stiže kod njih rovački vojvoda Minja Radulov sa nekoliko druga. Bratonožići i Rovčani pođu zajedno ne bi li uspjeli da pored turske straže noću izvedu opsjednute Kuče iz pećine.

    Turska straža bila je slaba a nije ni znala puteve i prolaze kroz malorečke stijene, a Bratonožićima je to sve bilo poznato, te su sa Rovčanima vješto i neosjetno sišli u pećinu. Kuči se obradovaše i kod njih se javi iskra nade na spasenje.
    Dogovore se da krenu u jedan sat poslije ponoći da bi u to doba najlakše prošli pored turske straže.
    Mrtve ostaviše u pećini, ranjenike i nejač krenuše sobom i izdadoše takvo naređenje da niko ne smije kasnuti, niti rečice izgovoriti, da se strogo da nikome ne torokne kamen pod nogom, a majka koja ne bi mogla na drugi način umiriti dijete u kolijevci, da ga zakolje ili rukom uguši, jer ako turska straža opazi, svi će biti pohvatani i poklani.

    Turska straža, ne poznajući teren, nije uhvatila sve prolaze, a Bratonožići, poznajući svaku stazu, uspjeli su da Kuče srećno provedu pored turske straže uz strmenitu stranu zvanu "Oble ulice", pa da ne bi nagazili na strazu, koja je bila na Stubici od Male grede, skrenu lijevo preko Velje grede, Priboja i Buniješa i izađu na vrh malorečkih strana.
    Tu su se malo odmorili i majke su pregledale đecu u kolijevkama pa su našle da su sedmoro djece udavile zatvarajući im usta da ne plaču samo da bi prošli pored turske straze.
    Odavde su se krenuli ispod sela Vilca i Kisjelice i zora ih je zatekla na putu pored sela Lutova, pa su izašli na vrh moračkijeg strana koje se zovu Platije a odatle pravo u Rovca đe su ih Rovčani bratski dočekali. No ipak, Kuči su se tamo potucali bez kuća i imanja punih sedam godina.


    Turska osveta


    Pošto Turci viđoše da Kuča nema u pećini i doznadoše da su ih Bratonožići preveli pored njihove straže i preveli u Rovca, bili su jako ozloijeđeni na Bratonožiće i vrebali su priliku da im se osvete.

    Malo vremena iza toga Turci prevarom domame četvoricu od onih Bratonožića koji su bili silazili u pećinu i iz iste izveli Kuče, te je skadarski vezir, odnosno Adži-paša Osmanagić iz Podgorice zbog toga objesio na današnjoj Sahat Kuli u Podgorici: popa Maška i brata mu Asana Šćepanova Toškovića, Radoja Premovića i Radovana Spahijina Pavićevića a vrebali su da uhvate i objese i ostalu dvojicu t. j. Adžiju Brakovića i Radoja Vučeva, koji su bili glavni inicijatori i putovođe za prevođenje Kuča iz pećine, ali u tome Turci nijesu uspjeli.

    Oni nijesu bili zadovoljni time što su objesili četvoricu bratonoških prvaka već namisle da plijene svu bratonošku stoku te da im se i na taj način osvete za prevođenje Kuča preko bratonoškog zemljišta u Rovca.

    Prilikom opisa događaja o vješanju bratonožićkih prvaka kod Sahat Kule u Podgorici, Ilija Braković je ispustio da opiše detaljno kako je pop Maško ispustio dušu pod vješalima.

    Naime, pop Maško je tražio od Turaka, da mu dozvole da se kao sveštenik pričesti. Turci, koji su bili pobožni, pristadoše da pričeste popa Maška te mu donesoše pun metalni putijer (bokal) vina i pružiće mu ga.
    Pop Maško, kojemu je već bila omča na grlu a daska pod nogama, čim je dohvatio metalni bokal sa vinom, podigao ga je u vis kao da hoće da se pričesti, pa kada ga je dovoljno podigao objema rukama, snažno je udario tim bokalom turskog dželata (koji je čekao ispred njega da mu vrati putir a zatim da izvuče dasku ispod njegovih nogu) u glavu tako da je dželat na mjestu ostavo mrtav a pop Maško je potom, videći da se zamijenio, sam odgurnuo nogom dasku pod njim i objesio se.


    ----------------



    Hrabra Prenta



    Dalje, Braković piše: "No Turci ne ostaviše Kuče na miru ni u Rovca već poruče Rovčanima i strogo im zaprijete, da će sva Rovca popaliti ako im ne vrate kučko roblje. Videći Turci da Rovčani neće vratiti Drekaloviće, počnu se spremati da ih napadnu, vezir krene na njih veliku vojsku, koja se bijaše prikupila u Spuž i počinula na bjelopavlićko polje niže Martinića.
    Čuvši za ovo, Kuči i Rovčani pošalju veziru i Turcima jednu ženu iz Rovaca sa đetetom u kolijevci, da ponudi Turcima šišano kumstvo. Kada je ove žena stigla kod vojske, ponudila je veziru i turskim vojskovođama kumstvo, moleći ih da ne vode vojsku u Rovca.
    Turci su je nemilosrdno odgurnuli, rugajući joj se i psujući i nju i hrišćanskog svetog Jovana. Ljutita Rovčanka izvadi preslicu iza pojasa i pobode ju ispred vezirova šatora govoreći:
    "Naprijed Turci na nas ako vam majka nije "Jana", ali ćete, ako Bog da, proći kao na Orljevo".

    Ova se žena zvala Prenta i od toga doba ovo se mjesto đe pobola preslicu nazove Prentina Glavica. Tu je do prije 50 godina bio pazar svake neđelje đe su dolazili Crnogorci i Brđani da trguju.
    Prenta se vrati u Rovca istoga dana i javi Kučima i Rovčanima da se spremaju jer Turci nijesu prihvatili kumstvo već vode veliku vojsku na njih.

    Velika pobjeda

    Kako narodno predanje i pjesma kažu, turske je vojske bilo 30.000 i udarili su na Kuče i Rovčane, kojima su i susjedna plemena priskočila u pomoć. Kuči i Rovčani su hrabro dočekali Turke i u ovom ljutom okršaju, koji nije dugo trajao, poginulo im je šezdeset, ali su i Turci strašno razbijeni, tako da su se kroz gudure i vrleti strašno polomili i u neredi povukli natrag.
    Od trideset hiljada Turaka vratilo se samo trinaest hiljada. Ostalo je sve pobijeno i zarobljeno. Ranjeni vezir, koji je jedva iznio glavu, razjaren ovim neuspjehom, bez obzirice odstupio je na vrat na nos sa ostatkom svoje vojske preko Kolašina, Vasojevića i Bratonožića za Podgoricu.

    Čim je stigao u Podgoricu, izdao je najstrožiju naredbu da Turci opljačkaju sve sto nađu živo u Bratonožićima i svu stoku da doćeraju u Podgoricu, a ako se ko usprotivi, da će sve predati ognju i maču.
    Bratonožići su bili jedno od crnogorskih plemena koje nikada nije bilo stvarno potčinjeno Turcima. Pored toga, bratonoški vojvoda Pejo Stanojev Balević, dobio je od turskog sultana Mehmeda V, svog zeta po sestri, sto godina prije ovog događaja, carsku povelju da Bratonožići, od Lopata do Ivovika, nikome ne plaćaju nikakav danak ni kuluk i da ih bez carskoga znanja i dozvole niko ne smije napasti.

    Skadarski je vezir za ovo dobro znao, te se Turci nijesu lako rješavali da nagaze carsku naredbu, već su gledali da to lukavstvom i prevarom izvedu.
    Ovu svoju namjeru Turci su ostvarili pomoću Murata Cpatova, unuka već pomenutog Bralja Stanišina, kojega prevarom domame u Podgoricu i predstave mu da carska povelja data bratonoškom vojvodi Peju više nema vrijednosti pošto vojvoda bijaše već odavno umro i da će mnogo bolje biti za njih da doćeraju veziru svu stoku nego da on ide s vojskom na njih. Murat, ne znajući tursku politiku, pristane i vezir pošalje sa njim svoju pratnju.


    Pljačka Bratonožića


    U izvršenju svoje misije, kako narodno predanje kaže, Murat je krišom od Turaka, u cijelim Bratonožićima ostavio samo: "jednog ždrijebca i jednu ždrebicu, jednog junca i jednu junicu, jednog ovnića i jednu jagnjicu".
    Sve drugo živo, pa čak i kokoške i mačke, pokupljeno je i poslato veziru u Podgoricu. Vezir je pitao ljude kojima je bilo naređeno da plijen dognaju, da li su sve živo pokupili, a ovi mu odgovorili, da im je pobjegla samo jedna mačka i sakrila se u nekom kršu kraj sela.
    Tada je vezir naredio te su pošli i nju uhvatili i donijeli mu. Od tog vremena taj se krš i danas zove "Mačkin krš" a nalazi se do samog kolskog puta iznad sela Vilca. Pošto bratonoški obori ostadoše prazni, čobani su pjevali:
    "Dok je nama na Murata glava, rast će nama po obora trava".

    Iz citiranih stihova izgledalo bi da je rečeni Murat bio kriv što je bratonoška stoka oćerana veziru. Međutim iz ovoga što je on krišom od Turaka ostavio od svake vrste stoke po jedan par za sjeme, vidi se, da je on bio prijatelj svoga plemena, ali ne razumijevajući tursku politiku, bojao se da Turci ne učine u Bratonožićima ono što je vezir njemu predstavio da ce učinjeti, ako ne prihvate njegov zahtjev.
    Zato je morao pristati. Kako su Bratonožići po prirodi svoga zemljišta najviše živjeli od stočarstva, to predanje kaže da je tada veziru predato 20.000 sitne stoke i 1.000 grla govedi i konja, pa je naredio te se sva ova stoka prodala i za nju se uzeo novac od 500 turskih tesa, što čini 250.000 groša ili u ondašnjem turskom novcu 166.666 pulja.

    Skadarski vezir Mehmet-paša Bušatlija, naredio je te se od toga novca napravio most na Morači, koji i danas postoji i zove se Vezirov most. Vezir je dobavio neimara iz primorja i sa njim pogodio da gradi most.


    ---------------



    Riječ Marka Miljanova


    Neimar je zahtijevao od vezira da se kreč, potreban za građenje mosta zagaši varenikom i bjelancima od kokošijih jaja, te je vezir naredio da svaka kuća u Podgorici i okolini mora donijeti po izvjesnu količinu jaja i određenu količinu varenike, i predati je neimaru za gašenje kreča za most. Pošto je vezir izdao naredbu pošao je u Skadar a neimar, pošto je zagasio kreč jajima i varenikom, izgubio se ne zna se kud. Vezir je izviješten o neimarevu nestanku i ovaj je tragao za njim na sve strane ali uzalud.
    Poslije sedam godina neimare sam prijavio veziru u Skadar i ovaj ga je htio odmah objesiti, ali mu se neimar zamolio te ga pusti da mu ispriča zašto je to učinio: "Da sam zagasio kreč vodom - priča neimar - kao što se to obično radi, i odmah počeo rad, građevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako, trajaće vjekovima i dok ona traje, trajaće i vezirovo ime". Po saslušanju, vezir mu je oprostio život, neimar je pristupio poslu i toku godine 1782. most je bio gotov.
    Docnije, pošto je u Podgorici ustanovljena regularna turska vojska, na obje strane mosta, bila je sagrađena po jedna pandurica, koje su imale velika gvozdena vrata. U ovim kulama stanovali su nizami koji su čuvali Podgoricu od upada Brđana.

    Neuspjela podjela

    Za vrijeme vladike Rada kao i prilikom odstupanje Austrije 1918. g. most je bombardovan ali ni prvi ni drugi put nije mu učinjen veći kvar, što svjedoči da je zidan naročitim malterom i da je zaista neimar bio specijalista u svom poslu...

    Sada da vidimo što bi sa Kučima. Oni se rastrkaše po Primorju, Hercegovini, Kolašinu i Bijelom Polju, ali najviše se njih zadržalo u Rovcima đe se i danas zovu Kučke livade, baštine i katuni. Tamo su živjeli punih sedam godina. Živeći u izgnanstvu, oni su četovali i svetili se onijema koji su ih izdali. Dok su Drekalovići bili u izgnanstvu, na njihove kuće i imanja došli su Turci i Arbanasi, a skadarski vezir riješi da i planinu njihovu podijeli Arbanasima i drugim susjedima.
    U tu svrhu vezir je poslao komisiju od svojih ljudi, koja je pošla iz Podgorice preko Bratonožića a kada su bili uz Vjetarnik jedan od članova komisije rekao je: "Nemojte braćo da idemo da dijelimo planinu Drekalovića jer je to od Boga grehota, a što će biti s nama ako se Drekalovići sjutra opet povrate na svoja imanja". Na ove riječi, vođa komisije S. B. stavio je ruku na prsa i odgovorio: "Ja mičem svu grehotu na moju dušu".
    U tom momentu pukla je puška Ljakića Stanojevića Ljakovića, koji je vodio Kučku četu i pogodila je vođu vezirovih izaslanika kroz ruku u prsa i na mjestu je ostao mrtav. Utoliko zapucaše puške i ostalih kučkih četnika i vezirove izaslanike pobiše sve do jednoga, te tako kučka planina ostade nepodijeljena.
    Ova je četa od 12 ljudi, malo dana iza toga, opkoljena od Turaka Arbanasa u mjestu zvanom "Đebeza" i tu su svi junački poginuli samo se spasao Novak R. Vujadinović i skloni se kod Đorđa Đukića u Brskut, a odatle pošao kod neke odive Drekalovića koja je bila udata u Pipere. Čuvši za njega, vezir je obećao dobru nagradu onome ko ga uhvati i najzad je uspio da ga uhvati i objesi.

    Iza ovoga, obrazovana je deputacija, koja je pošla kod skadarskog vezira da ga moli, da dozvoli Drekalovićima da se mogu vratiti na svoje kuće i imanja. Vezir već bijaše dozvolio Kučima koji nijesu bili Drekalovići da se mogu vratiti, ali poslije velikog navaljivanja deputacije, najzad dozvoli povratak i Drekalovića".

    Pjesme o pohari

    Čitajući pažljivo ovaj tekst Ilije Brakovića, vidimo da je on, mimo drugih autora, iznio neke nove detalje o pohari Kuča i gradnji Vezirova mosta, o pećini u koju su ubježali Kuči, o terenu kojim su se kretali pri bijegu iz pećine, o mjestima u kojima su Kuči boravili poslije pohare i progona sa svojega zemljišta, o sudbini njihovih kuća i imanja kao i planine dok su se nalazili u izgnanstvu, kao i o drugim do tada nepoznatim detaljima. Otuda je tekst Ilije Brakovića interesantniji od drugih tekstova koji se odnose na kučku tragediju i Vezirov most.

    Pored proznih tekstova o Pohari Kuča i njihovog progona kao i o gradnji Vezirova mosta, postoje i nekoliko narodne pjesme. Dvije pjesme objavio je Marko Miljanov u svom djelu "Pleme Kuči...", Pjesmu o pohari Kuča napisao je i sam Ilija Braković u svom djelu:
    "Dvadeset izabranih narodnih pjesama" (izdanje "Slovo" Kruševac, 1940. godine).
    Sljedeću pjesmu o Pohari Kuča izdao je Đorđije - Đono Stanojev Vučelić u svom djelu:
    "Bratstvo Vučelića iz Bratonožića" (izdanje "Print" Podgorica, 1997. godine).

    U pomenutim pjesmama, obrađena je pohara ali u njima ima i suštinskih razlika, uglavnom o ulozi plemena Bratonožića u pohari Kuča. Kako smo istakli na početku ovog feljtona, uloga Bratonožića u pohari Kuča, od nekih autora nije realno data. Čak naprotiv, Bratonožići su umjesto priznanja i zahvalnosti za izbavu Kuča, od nekih autora oklevetani.
    U poznatom djelu:
    "Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi" (izdanje "Grafički zavod" Titograd 1967.g.) Marko Miljanov na strani 175 piše:
    "Kuči pobjegnu s robljem, što nije izginulo, preko vode Male Rijeke, a sve živo ostade Turcima u ruke. Čeljad prijeđoše rijeku na bratonožićku stranu i upute se da bježe preko Bratonožića, no pop Maško, bratonoški glavar, kad viđe Kuče đe k njemu bježe, povika je:
    "Natrag more, nema ti preko mene bježanja". Kad su taj glas čuli, mislili su da će postat tursko roblje, jer ne daju naprijed, a Turska vojska prisnažuje ozad".

    U prvoj pjesmi o pohari Kuča, koju je Marko Miljanov objavio u pomenutom djelu, a zapisao je od Bega Ivanova Mijovića, nema srdžbe na Bratonožiće. Međutim, u drugoj pjesmi, koju je Marko zapisao od Luke Tomova Popovića, na strani 205 pomenutog djela piše: "Tad pop Maško bratonoška glava, svr stijena starac klikovaše/ o, čujte me Kuči u pećinu, / nemoj koji preko nas da prođe, da ve zmija ne izije ljuta, na vas ćemo pušku obrnuti, i žive ve ognjem opržiti".



    -----------------


    Vojvodin amanet



    Dalje (str. 205/206), pomenutog djela stoji: "Kad Rovčani u pećinu došli, ovako su riječ govorili:
    "Bježmo braćo kroz Bratonožiće. Ne bježimo u Rovca kamena, vi nevjeste s vašom đecom mladom, koje bi vi čedo proplakalo, zatvorte mu usta i dušnike, jer možemo usput poginuti, bojimo se od Bratonožića,a čuli ste što su govorili".

    Dalje, na strani 180 pomenutog djela stoji:
    "Bježali su preko mjesta zvanog Zmijinca ispod sela Kisjelice i Lutova navr moračkije stijena koje se zovu Platije. Tu su slobodnije mogli disat od straa Bratonožića".

    Na strani 175 (fusnota), stoji:
    "Bratonožići u prvinu nijesu izdali, ali pošto turska vojska objača i Kuče popali, izdaše i put prekidoše svi do Klopoćana"...
    Bazirajući se na pomenutim zapisima Marka Miljanova, djelimično je, u istom stilu, oklevetao Bratonožiće i Rajko Raosavljević u svom djelu: "Rovca i Morača".

    Ostali hroničari pohare Kuča, ovakve klevete na račun Bratonožića su prenebregli. Čudi činjenica, kako su pojedini Kuči, koji su Marku Miljanovu kazivali tragediju Kuča u pohari, mogli da tako okleveću Bratonožiće i nazovu ih izdajnicima kada su Bratonožići de fakto bili spasioci Kuča.
    To potvrđuju svi ostali hroničari Pohare. Međutim, veliki vojvoda Marko Miljanov se pametno ogradio od ovakvih nerealnosti, kada je u svom djelu:
    "Primjeri čojstva i junaštva", (strana 27/28) zapisao:
    "Ali, kako mu drago, kad nijesam naša od istorije Kuča ništa zapisano, ja ću zapisat i kazat vama, što kažuju drugi meni, pa ako bi se što pravije našlo u pismu ali u priče, neka se ispravi".

    Smatram da je vrijeme da se ova nepravda prema plemenu Bratonožićima, jednom
    zauvijek ispravi i da dostojno nastupimo na gore rečenoj poruci Marka Miljanova. U prilog te ispravke stoje mnoge realnosti.
    Jedna od njih je i činjenica da su jedino Bratonožići mogli (kao što su i uradili) da izvuku Kuče iz pećine. To tvrdimo otuda što su samo Bratonožići znali staze i bogaze kojima će izbaviti kučko roblje iz pećine.
    Tuda su oni, u tim vrletima, još kao đeca skakali po kamenjaru čuvajući koze, tuda su stariji Bratonoići hajdukovali i spas od neprijatelja tražili. Tuda su stoku u teškim vremenima sklanjali a u mirnim vremenima tamo sa stokom boravili.
    Sam Buljo Braković, u pećini Dvovratnici, u svoje vrijeme, držao je po najmanje 150 grla koza i od njih imao velike prihode. Pitamo se otkuda bi ko drugi, i to pored turskih straža, mogao da izvede Kuče iz pećine, osim Bratonožića?
    Taj, i tako nepristupačan i vrletni teren, to je, u stvari, dvorište plemena bratonožićkog. Taj teren su koristili, i takav kakav je jer drugog nijesu imali, a sudba im je bila predodredila da se tu nastane.

    Zbog toga je kralj Nikola u "Bratonoškom kolu" kazao, pored ostalog, da su se Bratonožići "klanjali svetoj volji, a u želji svih dobara". Kazati da su majke djecu davile zbog straha od Bratonožića a ne od turskih straža i vojnika, to je veliki grijeh prema plemenu Bratonožićima.

    Grijeh i velika ljudska nepravda, odnosno teška kleveta od strane zlobnih ljudi.

    Zar Bratonozici nijesu oteli Piperima dijete Draga Božova i predali ga Kučima?

    Zar nije grehota kazati da, kada su Kuči došli kod Lutova, tu su mogli slobodnije disati, kada je i Lutovo bratonožićko selo i da su Bratonožići, da su htjeli, mogli i tu satrijeti Drekaloviće
    Zbog toga se mudri vojvoda Marko ogradio od ovakvih nepravilnosti kada je rekao onu veliku istinu da se istorija Kuča, koju je on pisao na osnovu predanja i kazivanje, može popraviti ako se drugačije dokaže, kao što se u ovom slučaju pokazalo u odnosu na ulogu Bratonožića u spašavanju Kuča iz pećine i njihovog prevođenja u Rovca.
    Takođe, zabrinjava činjenica da su kazivači istorije Kuča prenebregli da vojvodi Marku kažu pogrom Bratonožića i njihovu poharu od strane istoga vezira koji je poharao Kuče.
    Taj vezir je poharao i Bratonožiće i objesio njihove prvake u Podgorici a to u Markovim djelima nije pomenuto a pohara Bratonožića je pomenuta kao pjačka a ne pohara.

    Da bi rasvijetlili neke momente koji prikazuju Bratonožiće u svojem sjaju, osvrnućemo se na kazivanja još nekih hroničara, odnosno pisaca. U svom djelu: "Pleme Kuči 1694-1796", (izdanje "Narodna knjiga", Beograd 1981. god, dr Rastislav Petrović (str. 255-263), pored ostalog piše:

    "Mehmed-paša je znao i to da su Kuči nekoliko puta po naredbi Sultana trebali biti raseljeni, ali se to nikada nije ostvarilo. Ovoga puta Mehmed-paša je odlučio da ih ne raseljava, nego da pobije sve Drekaloviće".
    "Ovaj događaj, nazvan prva pohara Kuča, svakako je jedan od najznačajnijih u istoriji ovoga plemena, naročito ako se imaju na umu posledice koje je prouzrokovao..."
    "Znali su Kuči (u pećini V.V.) da je paša izdao naređenje da se niko ne smije usuditi da im pruži pomoć. Prijetnja je bila više nego stravična i glasila je: Ako se iko usudi da pruži pomoć Drekalovićima, njegovo pleme će biti predato ognju i maču..."
    "Rovčani, čija se teritorija nije graničila sa kučkom, kada su saznali šta se dešava, odlučili su, na predlog njihovog vojvode Minje Radulova, ili da izbave Drekaloviće, ili da izginu zajedno sa njima.
    Međutim, kad su pošli u pomoć Drekalovićima, Ljevorečani im nijesu dali da prijeđu preko njihove teritorije, jer su znali da bi im se Mahmut-paša osvetio. Tada je rovački vojvoda odlučio da sa još dva druga i nekoliko Bratnožića, idući bespućem pod zaštitom mraka, stigne do pećine gdje su bili Drekalovići.
    Noć je čuvala junake a njihov lagani hod vodio ih je u vječnost. Kada su spasioci stigli, svi su se spremili i polako, vodeći računa da ih Turci ne opaze, idući za Rovčanima i Bratonožićima, Drekalovići su se izbavili...
    Saznavši što se desilo, Mehmed-paša, razjaren, izdao je naređenje da se popljačka sve što ima živo u Bratonožićima i da se primjerno kazne zbog toga što su dozvolili da se Drekalovići izbave preko njihove teritorije i što su njih nekoliko učestvovali u tom spašavanju.
    Zatim je izdao naređenje vojsci da preko Pipera i Bjelopavlića napadne Rovčane, koji prethodno, na njegovo traženje nijesu htjeli da mu predaju Drekaloviće...
    Ono što nije postigao Mehmed-paša, da se osveti Rovčanima, postigao je njegov sin Mahmut-paša, dvanaest godina kasnije, kada je na prevaru domamio u Nikšić 57 najuglednijih Rovčana, pod izgovorom da zajedno sa njima i Piperima napadne na Gacko.
    Ne sumnjajući ništa, jer će s njima biti i Piperi, Rovčani su, predvođeni knezom, stigli u Nikšić đe su Turci, po pašinom naređenju izvršili pravi pokolj nad njima. Od njih 57 uspjeli su da se spasu samo četvorica.
    Sam pasa je zaklao rovačkog kneza, dok je nikšićki dizdar odsjekao glavu kaluđeru. Bio je to jedan od najsurovijih zločina koji je izvršio ovaj, inače po zlu čuveni Bušatlija...
    Ako Mehmed-paša nije za života uspio da se osveti Rovčanima, Bratonožići su za sva vremena zapamtili poharu koja je izvršena nad njima. Tom prilikom je, po pašinom naređenju, dovedeno u Podgoricu mnogo krupne i sitne stoke koja je prodata, a od novca koji je dobijen za bratonošku sirotinju, napravljen je most preko Morače.
    Paša je ipak u nečemu uspio - ovjekovječio je sebe kroz zločin, jer se most i danas zove po njemu VEZIROV MOST. Istovremeno, dok se sabirao prikupljeni novac za izgradnju mosta, Adži-paša Osmanagić je domamio na prevaru četvoricu Bratonožića koji su pomogli Drekalovićima da se izbave, i naredio da se javno objese ispred Sahat-kule nasred Podgorice".


    Kako se iz gore iznešenih citata dr Rastislava Petrovića,, inače Drekalovića iz kučkog sela Kosora, vidi, Bratonožići su imali ključnu ulogu u spašavanju Drekalovića.
    Pri tome dr Petrović naziva poharom i stradanje Bratonožića a ne samo Kuča, a autori prije njega, to su nazivali pljačkom a ne poharom.

    U knjizi: "Bratstvo Vučelića u Bratonožićima" (izdanje "Print", Podgorica, 1997. g. (str. 149-154) Đordjije-Đono Vučelić, pored ostalog piše:
    "Ali, teško mi je povjerovati ono što vojvoda Marko kaže da su Kuči morali bježati tajno preko Bratonožića...

    Dr Jovan Erdeljanović isto je ovako napisao u svojoj knjizi "Kuči, Bratonožići i Piperi", pa se može pročitati na strani 468 pomenute knjige. Čudno je da vojvoda Marko nigdje nije ništa napisao o vješanju popa Maška i tri njegova plemenika.
    Teško je povjerovati da vojvoda Marko nikada ni od koga nije doznao za ovaj slučaj, šta je uradio onaj isti Vezir što je pohara Kuče. A zbog čega su obješena pomenuta četiri Bratonožića, neka čitalac sam zaključi.
    Pošto je pop Maško bio glavar bratonoški, nije mu trebalo da kupi svo pleme da izvede Kuče iz pećine, no je uzeo Pelevčane jer se moralo žuriti kako bi pomogao Kučima da izbjegnu iz pećine...
    Zar vojvoda Marko nije sve rekao što se desilo s Bratonožićima kada je pomenuo onu crnu mačku ? Jednom za svagda vojvoda je stradanje Kuča od turske sile nazvao poharom Kuča, a Bratonožići, koji istu sudbinu doživješe od iste vojske, tu sudbinu je nazvao pljačkom Bratonožića...
    Vojvoda Marko nije bio samo vojvoda Kuča već vojvoda Kuča i Bratonožića...
    Nema Bratonožića koji nije cijenio i volio vojvodu Marka do današnjeg dana pa i danas. Pa i danas smo ponosni što smo imali takvog vojvodu ali nam smeta što nije napisao više o njegovim Bratonožićima, no je napisao samo: "Nešto o Bratonožićima".
    I to stade samo na šest strana...
    "Kada se sastanu dva, tri ili više Bratonožića, jedan će reći: Što bi ono vojvodi Marku da smo "Nešto..." reče o Bratonožićima, a drugi će na to reći: "Ajde jadan što pričaš, mi nijesmo Arbanasi a da smo Arbanasi, pisao bi Marko o nama dosta...
    Vojvoda Marko nikad nije ništa grdno rekao za Bratonožiće, jer su Bratonožići pod komandom Vojvode Marka u svim bojevima imali velike uspjehe".


    Završavajući ovaj tekst o prvoj pohari Kuča (kao o pohari Bratonožića) i gradnji Vezirovog mosta u Podgorici, smatram da se iz ovog teksta može zaključiti kakvo je mjesto i uloga plemena Bratonožića u ovom, za Kuče najtežem događaju u svojoj istoriji.

    Otuda smatram da je srdžba Kuča na Bratonožiće bez osnova, te vezano za to, smatram da negativnu ocjenu koju su pojedini pisci dali Bratonožićima u vezi sa pomenutom poharom, treba jednom za svagda opovrgnuti budući da su Bratonožići zaslužili visoku ocjenu za to i ta ocjena treba da uđe u školske udžbenike u kojima se pominje Pohara Kuča.


    Kraj

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan počeo je događaj opisan na početku ove teme

    2. aprila 1774.

    Mehmed paša Bušatlija, skadarski paša, koji se tada nalazio u Podgorici, pozvao je glavare sjeverno-albanskih plemena da se spreme za napad na Kuče.
    U ovoj pohari - najtežoj u istoriji ovog plemena, Kuči su razoreni, živalj je prognana, a paša im je oduzeo imovinu i podijelio drugima. Punih sedam godina Kuči su skitali po Crnoj Gori, Primorju, Hercegovini i Rovcima.

  3. #3
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    Dam Neck,Virginia
    Posts
    6,699
    Thanks Thanks Given 
    467
    Thanks Thanks Received 
    844
    Thanked in
    322 Posts

    Default

    Eto je otkriven i spomenik,ali uz DPS zacin,koji falsifikuje sami dogadjaj.
    ↯↯Dodje li ti nekad da skocis sa mosta,da li je i tebi nekad svega dosta↯↯

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 11. april 2010.

    HRVATSKI STRUČNJAK REKONSTRUISAO MASOVNO STRADANJE KMETOVA KOD ČEPINA BLIZU OSIJEKA U PRVOJ POLOVINI 15. VIJEKA

    Srednjovjekovni zločin kroz prizmu forenzike


    Prva je polovina 15. vijeka, a Turci se nezadrživo šire Balkanom. Akindžije (turska laka konjica) sve češće prodiru na teritoriju kontinentalne Hrvatske gdje mlade žene i muškarce otimaju da bi ih prodavali kao roblje. U jednom od napada upadaju na područje Čepina (jugozapadno od Osijeka), na imanje velikaša Ivana Koroga. Masakriraju 22 kmeta, od kojih 12 muškaraca, sedam žena i troje djece. Akindžije se nakon upada povlače očekujući da će masakr zastrašiti hrišćansko stanovništvo. Ali, umjesto da pobjegnu, očevici se vraćaju u selo i pokopavaju mrtve, ali ne u masovnu grobnicu, već svakog pojedinačno, piše Tanja Rudež u Jutarnjem.
    Ovaj zastrašujući događaj zbio se 1441, a o njemu postoji jedva primjetan istorijski trag. Ali, na osnovu analize ostataka kostiju žrtava masakra bioarheolog i forenzički antropolog dr Mario Šlaus s Odjela za arheologiju HAZU i njegovi saradnici nedavno su rekonstruisali tu tragičnu i zaboravljenu istorijsku epizodu. Svoj su rad objavili u uglednom časopisu American Journal of Physical Anthropology.

    - Istraživanje je počelo prije više godina kada mi se javila kolegica Jasna Šimić, arheološkinja. Ona je na arheološkom lokalitetu Čepin - tursko groblje, 11 kilometara jugozapadno od Osijeka, uz praistorijske ostatke našla i kosti iz srednjeg vijeka - objasnio je dr Šlaus. Istraživanje je bilo rutinsko sve dok nisu došli do prvih kostiju ljudi koji su bili ubijeni.
    - Pokušali smo da dokučimo što se dogodilo, isključujući moguće događaje poput seljačke bune ili međusobnih obračuna kmetova. Koristeći metodu datiranja pomoću radiokativnog ugljenika, zaključili smo da te kosti potiču iz prve polovine 15. vijeka - ispričao je Šlaus i dodao kako je iz istorijskih knjiga saznao da se 1441. dogodio upad akindžija u Čepin.
    - Naziv akindžije dolazi od turske riječi akinti, što znači poplava jer su oni rušili sve pred sobom. Imali su dva zadatka: upadati u hrišćanske zemlje i otimati ljude koje su prodavali kao robove te etnički očistiti teren prije dolaska regularne turske vojske - objasnio je Šlaus koji je otkrio da su svih 22 ubijenih kmetova bili mladi ljudi.

    - Analizom ozljeda na kostima uočili smo dva scenarija ubijanja: jedan za muškarce, a drugi za žene. Muškarci su ubijeni brzo, pokušali su se oduprijeti, ali bezuspješno. Ali, analiza kostiju kod žena pokazala je da im je nanesen velik broj ozljeda na femuru i karlici, što je nedvosmislen pokazatelj da su svih sedam ubijenih žena bile žrtve psihopatskog iživljavanja - rekao je Šlaus, naglasivši da su se akindžije najviše iživljavali na jednoj ženi koja je u trenutku smrti bila stara između 22 i 25 godina.
    - Ta je žena imala velik broj ozljeda u području karlice, koje su nanesene šiljkom od čekića. Neke od ozljeda bile su moguće samo u slučaju da se ženu objesilo naglavačke. Kako bismo provjerili naš scenario, kupili smo čak i lutku u dućanu. Naposljetku smo zaključili da je mlada žena vjerovatno bila trudna i da je iživljavanje rezultiralo vađenjem bebe iz utrobe, što su u ono vrijeme akindžije često radili - ispričao je Šlaus te naglasio da je ovaj rad prvi i zasad najstariji analizirani masakr u Hrvatskoj.

    - Naš rad bitno pomaže razumijevaju uslova i (ne)kvalitete života u Slavoniji u 15. vijeku. Ali, to je i prava detektivska priča jer smo krenuli od nalazišta koje ni po čemu nije trebalo biti zanimljivo, a pretvorilo se u nevjerovatnu priču koju smo uz pomoć antropologije, forenzike, arheologije i istorije vrlo detaljno ispričali - zaključio je Šlaus.
    Zašto su akindžije ubili mlade kmetove velikaša Ivana Koroga, umjesto da ih prodaju kao roblje na tržnici u Skoplju ili Istanbulu, jedno je od pitanja na koje je pokušao odgovoriti Šlaus.
    - Vjerovatno je u pitanju bila osveta. Naime, Ivan Korog bio je veliki prijatelj mađarskog velikaša Janoša Hunjadija koji je 1441. Turcima zadao nekoliko važnih udaraca. Kmetovi su ubijeni u selu koje je bilo samo četiri kilometra udaljeno od Korogove utvrde i velikaš je mogao da vidi pokolj. Istovremeno su Turci počeli i etnički čistiti prostor kako bi se domogli Osijeka koji im je bio strateški važan zbog prelaza preko Drave – zaključuje dr Mario Šlaus.

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 02. avgust 2010.

    DO SELA BRSKUT, NA 40 KILOMETARA OD GRADA, NEMA AUTOBUSKE LINIJE

    Put loš, struja još gora




    Mještani i putnici namjernici, koji se upute prema selu Brskut, udaljenom od Podgorice oko četrdesetak kilometara, pored netaknute prirode, suočiće se i sa mnogobrojnim rupama na putu.
    Od mosta na rijeci Nožici, brojni kilometri puta koji vode do sela, predstavljaju pravi izazov za vozače, jer se smjenjuju dijelovi lijepo asfaltiranog puta, pa oštećenog i napuklog, da bi ponovo naišli na pristojno sređenu dionicu kolovoza i, na kraju, nastavili putovanje makadamom. Mještani kažu da je put od Nožice do sela asfaltiran davne 1970. godine, i da, osim sitnijih "krpljenja rupa", za ovih 30 godina ništa nije dorađivano.
    - Zbog lošeg puta, mnoge naše komšije koje bi došle vikendom, odustaju od te namjere, da ne bi uništili automobile - kazao je „Vijestima" mještanin Nikola Đurić.
    On i njegove komšije traže od nadležnih da put do Brskuta dovedu u normalno stanje, kako bi i njima olakšali život, a, možda i doveli još turista kroz ovaj kraj.

    Brskut je jedina mjesna zajednica do čijeg centra se ne može doći javnim prevozom.
    - Autobusa nema ni sad, a nije ih nikad ni bilo.Od zadnje ljevorečke stanice do mjesnog centra Brskut je sedam kilometara. Prevoznicima se, izgleda, ne isplati da voze prema našem selu - smatra Đurić.
    Mještanin Časlav Čađenović podsjeća da je Brskut nekad bio opština sa 350 domaćinstava, a da je prethodne zime u selu dimilo tek jedanaest dimnjaka.
    - Selo je kao stvoreno za bavljenje poljoprivredom, stočarstvom, a može se iskoristiti i za razvoj seoskog turizma. I sam se uspješno bavim stočarstvom, a nekad sam uzgajao maline - kaže Čađenović. U blizini sela je Bukumirsko jezero, koje zauzima površinu od 19 300 kvadratnih metara i predstavlja izuzetnu turističku lokaciju.
    - Klima je odlična. Zime su blage i put je uvijek prohodan. Postoje svi uslovi za uspješan razvoj zimskog i ljetnjeg turizma - ističu Brskućani.

    Loši putevi nijesu jedini problem mještana Brskuta, jer pored 66 izvora u selu, dvije trećine stanovništva nema vodu, a struja je jaka "kao kad upalite šteriku".
    Čađenović napominje da je zalaganjem mještana, selo dobilo struju 1970. godine, a da od tada električari dolaze u selo "samo kad padne neki od stubova".
    - Hljeb pečemo po dva sata, a toliko nam treba ako želimo i bilo šta drugo da spremimo. Nije čudno što su nam računi za struju veći nego da živimo u gradu- kažu mještani.
    Brskućani još čekaju da nadležni ispune obećanje i nabave novi transformator, jer postojeći, zarđao i opasan po mještane, jer je zatvoren samo drvenom letvom, ne pomaže boljoj elektrifikaciji sela.
    - Stari transformator je odnesen na popravku još 2007. godine, ali smo umjesto njega dobili ovaj manji koji sad koristimo. Čim negdje zagrmi, kod nas struje nema i po tri dana - žale se mještani. Mnogi bi se , kažu oni, vratili da žive u selu kad bi imali najosnovnije uslove za život - "pristojan" put do kuća i struju.

    Selo, iako nema dobar napon struje, ima u centru postavljenu uličnu rasvjetu, za koju mještani nijesu sigurni ni da li radi. Prodavnice u selu nema, pa su prinuđeni da se "kako znaju i umiju" snalaze i za osnovne životne namirnice.
    Brskućani bi bili zahvalni kada bi im iz nadležnih službi pomogli da imaju i bolje vodosnabdijevanje, jer su i pored bogatstva vodom, sami morali da, po starinskom sistemu, sprovode vodu do kuća.
    U Lijevoj Rijeci je, prema Čađenovićevim riječima, odavno trebalo da počne sa radom fabrika za otkup ljekobilja, kojeg u ovom selu ima u izobilju.
    - Tu bi se moglo zaposliti i do petnaestak ljudi iz Brskuta, a mnogi bi se, kao nekad, bavili skupljanjem ljekovitog bilja- smatra on.
    Mještani su nezadovoljni, jer nijesu upućeni u rad mjesne zajednice, a zbora u selu nije bilo u posljednjih 15 godina.
    - Ne znamo ni koliko novca opština godišnje izdvoji za naše selo, ni šta je urađeno, a ni ono što je u planu- kažu Brskućani.

    Škola odavno ne radi

    Seoska Osnovna škola „Marko Bišurić", osnovana 1869. godine, odavno ne radi. Daleke 1961. godine je, prema riječima mještana, školu pohađalo 125 učenika, kojima je predavalo pet nastavnika.
    - Nakon toga školu je pohađalo svega dva učenika, dok nije potpuno prestala sa radom- ističu mještani. Prije pet godina renoviran je i seoski Dom omladine, koji je, kažu mještani, počeo polako da propada.


    Že. VUČINIĆ

  6. #6
    Join Date
    Sep 2007
    Posts
    3,761
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ...


    A namjera i bog nanijela
    od Rovaca vojvodu Savica
    oko njega dva barjaka vojske;
    na tursku je vojsku udario,
    s bande druge vojvoda Ilija,
    s bande trece Jovovicu Djuro
    i Turci im pleci obratise,
    vitezovi bolje navalise,
    nagnase ih na Orljevu stijenu
    skacu Turci niz Orljeve stijene,
    skacu Turci nigda ne ne prestaju.

    ...

    Ma mu laki glasi dopadose
    ere Savic nije poginuo,
    no zatvori Kulu Rasovica,
    a u kuli Averic Kadiju
    i uz njega dva pasina sina
    i Turaka joste sedamdeset.
    Na Kulu se Kuci obratise,
    no doziva Averic kadija:
    "Nemojte me Kuci pogubiti!
    Evo odje druga sedamdeset,
    dace svaki deset cesah blaga;
    Evo ovdjen dva pasina sina,
    oni ce se izmjeriti s blagom"
    A veli im vojvoda Savicu:
    "Mozete se Turci otkupiti,
    ma ne mogu dva pasina sina
    sto ih danas pogubiti necu
    za sestrica Djura Jovovica."
    U Kulu je Savic ulazio,
    kroz nju trazi dva pasina sina.
    Ma su Turci vazda nepokorni,
    puce tanka puska od Turakah,
    Savicu je srce izgorjela,
    pade Savic nasred Kule mrtav,
    u Kuli ga posjekose Turci.
    Tader dobro Kuci navalise,
    navalise Kuci i Rovcani,
    nanijese travu i sijeno,
    zapalise Kulu rasovica
    sedamdeset aga izgorjese,
    medju njima dva pasina sina,
    od njih oka ne utece ziva.



    Pjesma opisuje pogibiju rovackog vojvode Savica Minica, pogubljenog u Kuli Rasovica, u blizini zaseoka Brijega, dok je pokusavao da pregovara sa Turcima koji su se nalazili u kuli, pod opsadom.




    _________

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •