Iz juriša u juriš
Jedan iz plejade crnogorskih dobrovoljaca u rusko-japanskom ratu bio je i Jošo Stevov Ražnatović, koji je svojim junaštvom zadivio svoje ratne drugove. Rođen je u selu Drušići, u Riječkoj nahiji, 1885. godine, od oca Steva i majke Ive, rođene Janković.
Teški životni uslovi natjerali su ovog darovitog i smjelog mladića da rano napusti svoje ognjište i potraži deblju koru hljeba pod tuđim nebom. Tako se Jošo, sa nepunih 17 godina, otisnuo u bijeli svijet. Godine 1902. ovaj mladi i neiskusni, ali vrlo smjeli, pečalbar stigao je u Carigrad. Jošo, koji je do tada od većih naselja vidio jedino malu crnogorsku varošicu, Rijeku Crnojevića, nije se zbunio kada mu je pred očima odjednom bljesnuo veliki, nepregledni grad. Odmah je pošao u potragu za bilo kakvim poslom, kako bi se mogao prehraniti. Međutim, Jošo je brzo došao do zaključka da mu je u velelepnom Carigradu slaba šansa za zaradom i pristojnim životom. Zato donosi odluku da krene dalje. Put ga je vodio u Rusiju, u kojoj se ponadao boljoj zaradi. Po dolasku u ovu zemlju, o kojoj je još kao dječak slušao najljepše priče, dao se u potrebu za bilo kakvim poslom. Jošu se osmjehnula sreća na prvom koraku kojim je zakoračio u carsku Rusiju. Upoznao je nekoliko mladih crnogorskih stipendista, koje je knjaz Nikola, o državnom trošku, uputio na školovanje u Rusiju.
U onovremenoj Rusiji bilo je i crnogorskih pečalbara, koji su, kao i Jošo, pošli trbuhom za kruhom. Jošo je bio po prirodi veoma komunikativan i druželjubiv, pa mu nije bilo teško naći nove drugove i prijatelje, među kojima je osjetio sopstvenu sigurnost. Joša je posebno zavolio i prihvatio kao najrođenijeg, ondašnji vojni akademac Jovan Popović Lipovac, koji ga je u svakoj prilici savjetovao kao rođenog brata. Jošo se odmah latio posla. I, kad se Jošo ponadao da će moći skromno živjeti od svoje zarade, iznenadno, bar za njegove zemljake, izbije rusko-japanski rat, 1904-1905. godine.
Uzaludno obraćanje
Kada je Jošo Ražnatović doznao da su se njegovi zemljaci dobrovoljno javili da učestvuju u ovom ratu, i on donosi odluku da s njima pođe. Odmah je stupio u kontakt sa svojim ljubimcem, Jovanom Popovićem Lipovcem. Ovaj prekaljeni ratnik i istaknuti vojni strateg već je bio u vojničkoj uniformi, što je na Joša ostavilo divan utisak. Jošo je stao u stavu „mirno” ispred Lipovca, koji je bio u uniformi pukovnika ruske carske vojske, i kratko mu saopštio da je i njemu tamo mjesto. Lipovac je Joša pokušao odvratiti od ovog puta, koji je bio koliko neizvjestan, toliko i opasan, jer je u Joša gledao još uvijek mladog i neiskusnog vojnika za takve napore i još veću opasnost. Međutim, Jošo je, i ako sa nepunih devetnaest godina, odlučno rekao Lipovcu da se stavlja pod njegovu komandu. Tako se Jošo svrstao u dobrovoljački odred Jovana Popovića Lipovca, sa kojim se uputio na Daleki istok.
U odredu ovog vrsnog vojnog stratega, Jošo se u prvom vatrenom krštenju istakao kao neustrašivi junak, koji ni u čemu nije pokorio svje slavne pretke. Bio je to vojnik bez čula straha. Nezadrživo jurišajući na neprijatelja u Mandžuriji, Jošo je pobrao slavu u bici kod Vafankua. Uskoro zatim istakao se u krvavoj četvorodnevnoj bici na Sajdžu, u kojoj se proslavio svojim nezadrživim jurišima, zbog kojih je na sebe skrenuo pažnju svojih pretpostavljenih, a u prvom redu svoga komandanta Lipovca. Od tada Jovan Lipovac na Joša motri kao na rođenog sina, pa ga često opominje da se ne izlaže takvim opasnostima. Ali, to Jošu daje još veći podstrek za nove juriše.
Čudom spasen život
U odbrani gore Skumirna, u kojoj je Ruska vojska pretrpjela težak poraz, Jošo je zadobio smrtonosne rane. General Lipovac je takođe bio teško ranjen, ali je, sa svega 120 vojnika, uspio da jedva živu glavu iznese, ostavljajući na bojnom polju nepreglednu masu poginulih i teško ranjenih boraca, među kojima i Joša, koji se gušio u lokvi krvi.
O tom teškom rastanku sa Jošom Ražnatovićem, Jovan Popović Lipovac je nekoliko godina kasnije, jako uzbuđen, ispričao priču kako je Jošo, pukim slučajem ostao živ. Prilikom odstupanja sa bojnog polja, Lipovac je naišao na teško ranjenog Joša, kojega je jedva prepoznao. Malo se pored njega zadržao. Pomoći mu nije mogao, a teško mu ga je bilo tako bespomoćnog ostaviti. Za trenutak je pomislio da Jošu nema spasa. Još malo ga je netremice gledao, a zatim uradio jedino ono što je u tom trenutku mogao učiniti. Skinuo je svoj generalski šinjel, kojim je prekrio Jošovo polumrtvo tijelo, a zatim nastavio sa odstupanjem, vjerujući da Joša Ražnatovića više nikada neće vidjeti.
U međuvremenu dok je Lipovac sa razbijenom vojskom bio u bjekstvu, teški ranjenici su se gušili u sopstvenoj krvi i očekivali neprijateljski kuršum u čelo, koji bi im prekratio muke. Ali, neprijateljsku vojsku, koja je nezadrživo napredovala, uspijeva da preduhitri jedna sanitetska ekipa, koja je, koliko se u takvim prilikama moglo pomoći, pružala ljekarsku pomoć napuštenim i ostavljenim na milost i nemilost neprijateljskim vojnicima, teškim ranjenicima.
Kada je sanitetska ekipa naišla na teško ranjenog Joša Ražnatovića, koji je bio prekriven generalskim šinjelom, kod njega se za trenutak zadržala. Vjerujući da je u pitanju ranjeni ruski general, na brzinu mu je ukazana prva pomoć, a zatim je na nosilima prenijet do prve bolnice. Tako je Jošo Ražnatović, zahvaljujući generalskom šinjelu svoga komandanta i velikog prijatelja, izbjegao sigurnu smrt i prebačen u bolnicu na Krimu radi daljeg liječenja.
Briga carice majke
Jošove rane bile su takve i tolike da ni najveći optimisti medicinske struke nijesu vjerovali da će ih ovaj hrabri ratnik preživjeti. Kada je carica majka, Marija Fjodorovna, stigla na Krim u obilazak teških ranjenika, na trenutak se zadržala pored bolesničkog kreveta na kome se teško ranjeni Jošo od bolova previjao. Ova plemenita žena je, nježnim glasom, upitala ljekare da joj kažu kakvi su izgledi za ozdravljenje ovog mladića, za čiji su se život borili. Kad su joj ljekari odgovorili da su minimalne šanse za njegovo ozdravljenje, dodajući pri tom da je ovaj ranjenik stigao iz daleke Crne Gore kao dobrovoljac Carica majka se tada osjetno uzbudila, ponovo se vratila pored Jošovog bolesničkog kreveta, Joša nježno pomilovala po znojavom čelu, a zatim upravniku bolnice predala izvjesnu količinu novca, za Jošovu eventualnu sahranu, nakon čega je napustila krimsku bolnicu.
Ova caričina pažnja prema jednom crnogorskom ranjeniku do te mjere je uzbudila ljekare i medicinsko osoblje bolnice na Krimu, da su Jošu Ražnatoviću poklonili izuzetnu pažnju. I, upravo, zahvaljujući takvoj pažnji medicinskog osoblja, Jošov mladi organizam se, doduše poslije dužeg liječenja, i ako sa teškim posljedicama, oporavio i izbjegao smrt, koja mu je u jednom periodu ozbiljno zaprijetila.
O ispoljenoj hrabrosti Joša Ražnatovića u rusko-japanskom ratu doznao je i knjaz Nikola, za vrijeme posjete Rusiji, marta 1908. godine. Tom prilikom je knjaz Nikola zahtijevao da Joša obavijeste da se javi Gospodaru. U kraćem razgovoru, knjaz Nikola je Jošu Ražnatoviću izrazio duboku zahvalnost za ispoljenu hrabrost u rusko-japanskom ratu, u kome je, zajedno sa svojom braćom Crnogorcima, pronio slavu crnogorskog oružja od „Jadrana do Japana”. Knjaz Nikola je, na kraju razgovora, Jošu predložio da se vrati u Crnu Goru, gdje će na Cetinju biti srdačno primljen, dodajući: „Ti si, Jošo, dosta zaradio, boreći se u redovima bratske ruske vojske”. Na te knjaževe riječi Jošo, uz posebnu zahvalnost, odgovori: „Gospodaru, nikad Ti neću doći u Crnu Goru dok ne čujem da si zaratio sa Otomanskim carstvom”. Ovaj Jošov odgovor se knjazu Nikoli dopade, pa se sa Jošom na rastanku srdačno pozdravi, uz obećanje da će se Jošu ta želja uskoro ispuniti.
Smrt na Tarabošu
Još je u carskoj Rusiji uživao veliko povjerenje, a za svoje junaštvo, i izuzetnu hrabrost u rusko*-japanskom ratu imao je idealne materijalne uslove za normalan život. Tako je Jošo, kao nekadašnji pečalbar, dobijao pozamašna novčana sredstva na ime penzije i invalide. Međutim, tako lagodan i pristojan život Joša nije mogao dugo zaržati u Rusiji.
Čim je čuo da je počeo Prvi balkanski rat, 1912. godine, Jošo se sjetio date riječi knjazu Nikoli, pa je odmah pripasao svoje oružje, spakovao kompletnu ratnu opremu i pohitao da što prije stigne u njemu dragu Crnu Goru. Tako je održao datu riječ.
Po dolasku u Crnu Goru, Jošo se odmah javio vojnim vlastima na Cetinju, od kojih je, kao dobrovoljac, odmah zatražio ratni raspored. Upućen je na Skadarski front, gdje su se vodile danonoćne borbe. Po dolasku na front, Jošo je, kao iskusni ratnik, upućen na utvrđeni Taraboš, gdje je podstavljen za komandanta bombaša. Kao zmaj je poletio u prvi borbeni juriš, predvodeći svoje hrabre drugove. U prvom okršaju sa neprijateljem, Jošo je potvrdio svoju hrabrost i iskustvo stečeno u ruko*japanskom ratu. Uvijek se nalazio ispred svojih bombaša, jurišajući na žičane prepreke, koje su turski odredi dobročuvali, a još bolje branili. Ne obazirući se na uraganske neprijateljske plotune.
Još je, zajedno sa svojim hrabrim drugovima, kidao žičane prepreke, kako bi na taj način omogućio prolaz crnogorskim odredima, koji su nezadrživo jurišali na turske šančeve, zadajući Turcima smrtonosne udarce. Nikakva upozorenja crnogorskih oficira da se ne izlaže tako otvorenoj smrtnoj opasnosti, Joša nijesu mogla zaustaviti, da do kraja ne izvrši borbeni zadatak, ili, kao mnogi njegovi drugovi, ne ostane na žici. Tako je Jošo, sijekući treću i posljednju žičanu prepreku kojom je bio opasan tvrdi Taraboš, junački poginuo.
Jošo je, za ispoljenu hrabrost u rusko-*japanskom ratu, dobio Đorđevski krst, kao najveće priznanje za ratne zasluge, koji je nosio o vratu. Kad su turski vojnici primijetili ovo odlikovanje, skinuli su ga sa mrtvog Joša Ražnatovića. Međutim, to nije bilo i jedino Jošovo odlikovanje. Jošova druga odlikovanja se i danas ljubomorno čuvaju u njegovoj rodnoj kući u Drušićima.
Jošo je namjeravao da se, poslije uspješno okončanog balkanskog rata, ponovo vrati u Rusiju. Međutim, ta želja mu se nije ispunila, već je sa sopstvenim tijelom, kao i mnogi njegovi saborci okitio tvrdi Taraboš.
Kada je Carska ruska vlada doznala za junačku pogibiju Joša Ražnatovića u Prvom balkanskom ratu, preko svoje ambasade je uputila sva njegova odlikovanja, sablju, revolver, fotografije i ostale njegove lične stvari na Cetinje. Na jednoj njegovoj fotografiji, koja je sa ostalim njegovim ličnim stvarima stigla na Cetinje, vidi se da je Jošo imao i Đorđevski krst, kao jedno od najvećih ruskih odlikovanja, na koje je imao mjesečnu nadoknadu u visini od 70 rubalja.
Jošo je, po dolasku iz Rusije, pričao kako je carska ruska vlada odlučila da, zbog njegove hrabrosti ispoljene u rusko*japanskom ratu, o državnom trošku školuje u Rusiji 12 najdarovitijih mladića iz bratstva Ražnatovića. Međutim, Jošovom preranom pogibijom, kao i izbijanjem oktobarske revolucije u Rusiji, sve je to propalo. Jedino je Jošova majka Ive na svoga sina dobila penziju od carske ruske vlade, do pobjede oktobarske revolucije.
Vijest iz Šangaja
Jošov rođeni brat Ilija takođe se našao daleko od rodnog kraja. Međutim, za razliku od Joša, koji se našao u Rusiji, Ilija se uputio na drugi kraj Azije. I, dok se Jošo potvrđivao ratom, Ilija se potvrđivao radom. U vrijeme izgradnje Transibirske željeznice, Ilija Ražnatović se našao u Kini. On je na najbolji način potvrdio da Crnogorci znauju ne samo ratiti, već i raditi. Ilija je na početku svoje radne karijere pao u oči svojim pretpostavljenim, koji su ga uskoro zatim postavili za nastojnika jedne velike grupe radnika, kod koje je za relativno kratko vrijeme stekao izuzetne simpatije i neogranično povjerenje. Posao mu je išao dobro, a zarada još bolja, pa je stekao ogromno bogatstvo.
Poslije nekolike godine neumornog rada odlučio je da napusti Kinu. Put ga je vodio u Francusku. Ovaj temperamentni i nemirni duh nije se mogao skratiti na jednom mjestu. Ilija je bio izuzetne fizičke ljepote, pa je tu prednost počeo obilato koristiti. Našao se u društvu lijepih kurtizana, sa kojima je proveo mnoge besane noći. Najzad je odlučio da okuša sreću i na kocki, pa se ubzo našao u Monte Karlu. Ali, za razliku od njegovog zemljaka, dr Anta Gvozdenovića, čiji je čuvenu kockarnicu bukvalno ispraznio, čime je njenog vlasnika natjerao da na njoj za 40 dana drži crni barjak, Ilija je bio lošije sreće. Za nekoliko dana i noći sav svoj imetak je ostavio u toj kockarnici. Izgubljeno blago ga nije obeshrabrilo, pa je donio odluku da se ponovo vrati u Kinu. Hašao se u Šangaju, u kome se, kao poznavalac više stranih jezika, dobro snašao. Ilija je bio vispren, spretan i okretan, pa se ubrzo finansijski oporavio. Javio se iz Šangaja svojim rođacima da je živ i zdrav. Ta vijest je Ilijine najbliže rođake obradovala. Oni su se ponadali da će Iliju jednoga dana vidjeti u svojoj sredini,
..... im je, poslije Jošove smrti na Tarabošu, bio velika nada. Međutim, negdje sredinom 1936. godine, umjesto Ilije Ražnatovića, iz Šangaja je u Drušiće stiglo crno pismo, u kome je pisalo da se Ilija Stevov više ne nalazi među živima. Tako je bratstvo Ražnatovića za kratko vrijeme postalo siromašnije za dva vrsna bratstvenika, Joša i Ilije, čijom se smrću ugasi jedno junačko ognjište.
Obdareni dječak
Filip Radulović rođen 1870. goidne u selu Pažići, kod Danilovgrada, od oca Mira i majke Jele, rođene Brajović. Osnovnu školu je završio u Bjelopavlićima, u manastiru Ždrebaonik, a nižu gimnaziju u Podgorici.
Kao najstarije dijete u mnogočlanoj porodici, pomogao je roditeljima u podizanju mlađe braće. Njegov učitelj rano je zapazio izuzetnu obdarenost i sklonost za matematiku ovog visprenog dječaka. Redovno mu je davao knjige na pitanje iz lične biblioteke, što je Filip sa oduševljenjem primao i danonoćno čitao. Njegov učitelj, koji je bio i kum ove porodice, stalno je nagovarao Filipove roditelje da ga upute na dalje školovanje. Ta učiteljeva želja, kao i želja Filipovih roditelja iznenadno se ostevarila.
Evo, šta je o tom zapisao Filipov sinovac, dr Jevto Radulović: „Jednom prilikom knjaz Nikola dođe u Bjelopavliće s namjerom da posjeti grobove čuvenih crnogorskih junaka: Jova Pajova Radulovića i Vula Neškova Đaletića * Janjevića. Knjaz je grobove zatekao u vrlo lošem stanju, obrasle u korovu i sa vrlo skromnim krstačama iznad njihovih glava. Iznenađen ovakvim nehatom, knjaz Nikola se rasrdi, pa prisutnim Bjelopavlićima ljutito reče:
„Slušajte, Bjelopavlići. Doznao sam da ste zanemarili grobova ovih vitezova, koji su svojim junaštvom očuvali i proširili granice naše domovine, Crne Gore”. Knjaz malo zastade, a zatim, smirenim glasom, nastavi: „Ja nijesam došao u Bjelopavliće da podižem spomenike serdarima i vojvodama, nego ovakvim herojima kao što su bili Jovo i Vule”. Knjaz Nikola se zatim prisutnima obratio riječima: „Čujte me Bjelopavlići, ima da podignete o mome trošku za njih dvojicu najljepše spomenike, koji se mogu podići u u Crnoj Gori”.
Junak četiri rata
Pošto su spomenici podignuti knjaz Nikola naredi da se na spomeniku Jova Pajova Radulovića uklešu njegovi stihovi:
„Dok pri Garču bude vila,
I orlova i oblaka,
Nek’ se znade čije kosti,
Pokrijeva ova raka.
I ko prvi puškom meta,
Na islamske ljute zlice,
Da je bio sa sred Brda,
Jovo Pajov iz Glavice,
Harni unuk Petra Prvog,
Podiže mu spomen ovi,
Knjaz Nikola da ga brdski,
Bolje pamte vitezovi!
Prilikom otkrivanja spomenika Jovu Pajovom Raduloviću, knjaz Nikola sa Jovovim bratstvenicima povede razgovor. Tom prilikom reče da je voljan da uputi u Rusiju na školovanje jednog darovitog mladića iz najbližeg srodstva Jova Pajova o državnom trošku. Jovovi najbliži rođaci se nijesu mnogo dvoumili, već su Gospodaru predložili Filipa Mirova Radulovića, i to ne samo kao Jovovog direktnog potomka, već i kao vrlo darovitog mladića. Tako je Filip Mirov upućen u Rusiju na školovanje u artiljerijskoj školi u Petrogradu.
Filip je ukazano mu povjerenje na najbolji način opravdao. Potvrdio je izuzetni talent iz matematike u artiljerijskoj školi, koju je završio sa odličnim uspjehom. Teorijska znanja stečena u školi, kao mladi oficir carske ruske vojske, u praksi je na najbolji način potvrdio u rusko-japanskom ratu, 1904-1905. godine. U prvom vatrenom krštenju se proslavio junačkim podvizima, pa je uskoro bio unaprijeđen i imenovan za komandanta puka carske ruske vojske.
Filip Černogorskij
Filip se posebno istakao u odbrani Port-Artura, gdje je bio teško ranjen. Međutim, ovom neustrašivom ratniku zadobijene rane nijesu smetale da, zajedno sa svojim pukom, uleti u najkrvaviju bitku kod Mugdena, u kojoj je poginulo oko 120.000 ruskih vojnika. Filip ni dalje nije tražio predah i pored toga što su rane bile veoma teške, već uskoro zatim uzima učešće u velikoj pomorskoj bici, koja se vodila između Rusa i Japanaca u moreuzu Sušimac. Filip je u toj bici zadobio teške rane, od kojih se teško oporavljao. Zbog svoje izuzetne hrabrosti i prisnosti sa ruskim vojnicima, ovi su ga odmila zvali „Filip Černogorskij”. Bio je omiljen u čitavoj ruskoj vojsci, koja je učestvovala u odbrani opsjednutog Port-Artura. Filip Radulović je, u toku rusko-japanskog rata, tri puta izlazio kao pobjednik. Njegova požrtvovanost, hrabrost i umješnost u bitkama sa Japancima izazvala je divljenje i poštovanje kod svih ruskih vojnika i oficira, koji su Filipa jednoglasno predložili generalu Kuropatkinu, komandantu odbrane Port-Artura, za Orden Georgijevski Kavaler II stepena. No, ovo nije bilo i jedino Filipovo odlikovanje za učešće u rusko-japanskom ratu. Dobio je još tri odlikovanja: Medalju za revnost, Medalju za hrabrost i Orden Sv. Ane.
Kao nosilac Ordena Geogrijevskog Kavalera II stepena, Filip je imao pravo na besplatno putovanje svim saobraćajnim sredstvima na čitavoj teritoriji Rusije. Pored ove povlastice, Filip je, po osnovu Đorđevskog krsta II stepena primao mjesečno po 70 rubalja.
Filipa su, pored junaštva, krasile i druge vrline. Bio je veliki društvenjak i trošadžija. Za njega novac nije predstavljao neku veliku vrijednost. Bio je više nego skroman u ličnom životu, a vrlo emotivan prema onima koji su se nalazili u nevolji. Pouzdano se zna da je Filip finansijski pomagao svojim zemljacima, koji su se tada nalazili u Rusiji na školovanju.
Čim je izbio Prvi balkanski rat, Filip se na brzinu spakovao i napustio Rusiju. Po dolasku u Crnu Goru dobrovoljno je stupio u redove crnogorske vojske. Izvanrednu hrabrost, požrtvovanje i ratnu vještinu koju je stekao u rusko-japanskom ratu, primijenio je u borbama protiv Turaka na Dečiću, Bardanjoltu, pri opsadi i zauzeću Skadra. Za hrabrost, koju je ispoljio u ovim borbama, kao i za vještinu u komandovanju, kralj Nikola ga je lično odlikovao Zlatnom Obilića medaljom, zatim Danilovim krstom drugog reda i medaljom za hrabrost.
Kad je izbio Drugi balkanski rat, Filip se ponovo aktivirao i učestvovao u borbi protiv Bugara na Bregalnici, u sastavu crnogorske dobrovoljačke vojske, koja je pošla u pomoć srpskoj vojsci. U sukobu sa Bugarima na Bregalnici, Filip je ispoljio već poznatu hrabrost, kojom je zadivio srpsku i crnogorsku vojsku.
Filip je uzeo aktivnog učešća u Prvom svjetskom ratu, borbi protiv imeprijalističkih sila Austrije i Njemačke, na velikom ratnom bojištu, koje je držala crnogorska vojska na području Bosne, Hercegovine i Sandžaka.
Crnogorska vojska je zadala nekoliko snažnih udaraca združenim austrijskim, njemačkim i mađarskim snagama, na Grahovu, Troglavu, kod Višegrada i na Javoru. U svim tim borbama Filip je davao primjer čitavoj vojsci svojim podvizimai nezadrživim jurišima. Glavnina crnogorskih snaga, u sastavu Sandžačkog odreda, vodila je danonoćne borbe na Glasincu i Romaniji, do na domak Sarajeva, na Kalinoviku, kod Klobuka, Foče i, najzad, na slavnom Mojkovcu. U toj bici stoljeća malobrojna i slabo naoružana crnogorska vojska snažno je zadržala znatno brojniju i modernije naoružanu neprijateljsku vojnu silu. Borbe su se vodile prsa u prsa. Crnogorsko junačko srce uhvatilo se u koštac sa teškim austrijskim, mađarskim i njemačkim čelikom, sve dotle dok i poslednji srbijanski vojnik nije napustio Crnu Goru, spašavajući se na taj način sigurne smrti, ili germanskog ropstva. U nastojanju da po svaku cijenu spasi srbijansku vojsku, crnogorska vojska je duboko ogrezla u krvi. Da nije bilo slavne Mojkovačke bitke, ne bi nikada došlo do učešća srbijanske vojske u proboju Solunskog fronta.
Posljednji dani u zavičaju
Filip Radulović je u svim tim borbama učestvovao i, teško ranjen, jedva živu glavu iznio. Učestvujući u teškim i krvavim borbama, u četiri velika rata, u ukupnom trajanju od sedam godina, protiv Japanaca, Turaka, Njemaca, Austrijanaca, Mađara i Bugara, Filip je ranjavan više puta. Sa otvorenim i neizlječivim ranama, koje su stalno gnojile, a bez antibiotika i ljekarske njege, Filip je potpuno oronuo i sasvim iznemogao. Tako je ovaj veliki otadžbinski ratnik, vitez rusko-japanskog rata, kako ga naziva Mićun Pavićević u svojoj knjizi: „Crnogorci u pričama i anegdotama ”, umro u rodnim Pažićima 1924. godine, u kojima je proveo posljednje dane.
Filip je do posljednjeg daha, sa ponosom i oduševljenjem nosio o vratu i herojskim grudima, sedam značajnih ratnih odlikovanja, četiri ruska i tri crnogorska. Dugo ratujući, nije imao vremena da se oženi i stvori potomstvo. Filipova odlikovanja bila su sva njegova sreća, radost i duhovno bogatstvo, njegovi potomci, njegovi sinovi i unuci.
Nakon Filipove smrti u njegovoj kući su ostala sva odlikovanja, fotografije i druge njegove lične stvari, sve do ratne 1941. godine. Julskih dana 1941. godine sve te Filipove drage uspomene završile su u plamenu, kada su italijanski fašistički vojsnici zapalili i do temelja razorili ovo patriotsko crnogorsko selo, koje je Crnoj Gori dalo čitavu plejadu divjunaka.
Filip Mirov Radulović bio je jedan od rijetkih slavodobitnika, koji je zasluživao da mu Rusija i Crna Gora podignu spomenike. No, pošto to one nijesu uradile, za to se postarao Filipov sinovac, dr Jevto Radulović, redovni profeosr Univerziteta u Beogradu, član Kraljevskog društva za medicinu u Londonu, Američkog udruženja za unapređenje nauke u Vašingtonu, Međunarodne federacije farmaceuta u Hagu, Međunarodnog društva za transfuziju krvi u Parizu i član Naučnog savjeta Međunarodnog društva za proučavanje bolesti civilizacije u Briselu, koji je podigao spomenik svom velikom stricu i proslavljenom junaku Filipu Mirovu Raduloviću.
Buntovnici iz Pobora
Rade Lazov Zec, istaknuti crnogorski junak, rođen je 1870. godine, od oca Laza i majke Anđe, rođene Ljubanović, u živopisnom i pitomom primorskom selu Pobori, nadomak Budve, u mjestu slobodara i revolucionara. Pobori su bili po broju malo, ali po ljudskim vrlinama veliko naselje, koje je dalo častan udio u crnogorskoj istoriji, u kojoj je Radovo ime, kao i ime njegovih predaka, zapisano na najblistavijim stranicama te jedinstvene knjige u svijetu.
Radov otac Lazo Zec bio je proslavljeni junak svoga vremena. Lazo se od najranije mladosti latio handžara i džeferdara, u odbrani časti i slobode svojega naroda. Posebno se istakao u poznatom Bokeškom ustanku, 1869. godine, o čijem uzroku Mitrofan Ban, Lazov brat od tetke, u svojim „Uspomenama”, između ostalog, piše: „Okruzi bokeški i dubrovački, do 1869. godine, nijesu bili podložni vojničkoj dužnosti u stojećoj vojsci kao i ostale pokrajine u državi kao što su bile podložne. Ali, u to vrijeme, vlada riješi da i pomenuti dva okruga vojničkoj dužnosti budu podvrgnuta i u tome sa ostalom državom poravnata”.
Mitrofan dalje nastavlja: „Usljed ovog riješenja, nadležne vlasti u Boki izdale su naredbu sveštenstvu i opštinskim upravama da se popišu svi mladići koji, prema godinama, po zakonu imaju stupiti u vojničku službu”.
Grom iz vedra neba
Ove nove i neočekivane naredbe, kao grom iz vedra neba, potresle su bokeški narod. U početku, na sve strane u narodu čujao se neki žubor. Ovaj neobični žubor i ogorčenje u narodu je naglo počelo rasti, tako da su se počele u narodu obrazovati javne skupštine na kojima se čujao glas: „Soldate ne damo nigda živi!”
Uskoro zatim starješine Grblja, Pobora, Maina i Braića, ugovoriše da se sastanu u manastiru Podlastva. Na tome skupu „glavari pomenutih opština utvrdiše da soldate nikako dati neće, a svaku silu da će silom odbiti”.
Mitropolit Mitrofan Ban, koji je tada bio paroh u Poborima, dalje kaže: „Moji parohijani Poborani, vrativši se sa ove skupštine, u putu dogovore se da udare na austrijsku tvrđavu Stanjević. Oni se zadrže kod crkve sv. Nađelje na Zečevu selu da pričekaju mrak večernji i tada tvrđavu napadnu.
Kad se veče primakne, Poborani, predvođeni od Đura Đakonova Zeca i Đura Radova Kneževića, počnu se primicati tvrđavi. Gusta magla obuzela je bila ono mjesto gdje je tvrđava, te je i to dosta pomoglo da se Pobori približe i ufate shodne pozicije odma prema glavnim vratima tvrđave, tako da vrata i ufaćenu poziciju rastavljao je samo od 10 metara širok put koji je prolazio ispred same tvrđave...”
Tom prilikom su Pobori, iz zasjede, ubili jednog austrijskog oficira i nekoliko vojnika, nakon čega se razvila ogorčena borba, koja je trajala čitavu noć. Tek sjutradan, vojnici se predadu, a Pobori potpuno ovladaju tvrđavom. Tako Pobori objaviše rat velikoj i moćnoj Austriji.
O daljem toku događaja i teškim posljedicama ove avanture, mitropolit Mitrofan Ban piše: „Trećeg dana iza toga nesrećnog slučaja, pošao sam u Pobore da izvršim neki obred i jedno krštenje djeteta, pa izađem i na Stanojeviće. Onamo, u tvrđavi nađem Nika Đakonova Zeca, koji se, kao komandant, namjestio bješe u onoj istoj sobi u kojoj je živio pokojni oficir”.
U Bokeškoj buni istakao se i mali Lazo Zec, koji se ni u najkritičnijim situacijama nije odvajao od svoga strica Đura i ostalih bratstvenika, kojima se pridružio i bliski rođak, pop Mitar Zec, koji je, uoči izbijanja ustanka, stigao iz Amerike.
Opisujući napad složnih bratstvenika na austrijsko utvrđenje Goražde, Mitrofan Ban kaže: „Žestoki boj nastade. Pop Mitar Zec, čovjek pametan i junak, uređivaše i sokoljavaše svoje na junaštvo”.
No, i pored ispoljene hrabrosti u ovom jedinstvenom „ratu koji su bili objavili Austriji”, ustanici su bili prinuđeni da pred neuporedivo jačim i bolje naoružanim naprijateljem polože oružje. Narodni prvaci su, poslije dužeg vijećanja, bez obzira na teške posljedice, jednoglasno odlučili da podijele sudbinu naroda, „jer, kad bismo mi ostavili narod, svi bi rekli, a unekoliko imali biše i razloga, da smo mi glavari ovo crno kolo zaveli, pa iz njega utekli, a narod ostavili da pati i strada”. Međutim, jednom broju najkompromitovanijih ustanika nije bilo povratka. Među njima su se nalazili Niko i Đuro Đakonov Zec, sa svojim rođacima, koji su se već nalazili u bjekstvu.
Odgovor Mitrofana Bana
Koliko je austrijskim vlastima bilo stalo do toga da uhvate braću Nika i Đura Đakonova Zeca, najbolje govori izjava Mitrofana Bana. Kada se Mitrofan Ban, kao jedan od najistaknutijih ustanika, i kao paroh poborski, sa nekoliko glavara grbaljskih, našao pred austrijskim guvernerom Vagnerom, ovaj ga povišenim glasom upita: „Vi ste, dakle, paroh poborski” * Jesam, Vaša preuzvišenosti * odgovorim ja. * Biste li Vi meni dali vašu poštenu riječ, da ćete poći i naći Nika i Đura Đakonova Zeca i da ćete ih dovesti kod mene? * nastavi guverner. * Daću, preuzvišenosti, poštenu riječ da ću poći i naći ih, da ću se svima silama zauzeti da Vam ih dovedem, ali ne smijem se obećati da ću ih doeseti; jer ako oni dragovoljno ne bi htjeli doći, ja ih ne bih mogao prinuditi, a ne bih rad da Vašu preuzvišenost prevarim * odgovorih ja. Izgledaše i kao da mu se ovo moje zalaganje dopade, pa nastavi: „A Vi idite, pa ako dva brata Zeca ne možete dovesti, dođite Vi, pa me čekajte kod Vašeg manastira”.
Mitrofan Ban je, poslije ovih guvernerovih riječi, čvrsto odlučio da se njegove i guvernerove oči više nikada ne vide, pa je prebjegao u Crnu Goru, jer je znao da bi njegov ponovni susret sa Vagnerom bio fatalan. Što je Mitrofan Ban ovog puta izbjegao vješala, bila je u pitanju guevernerova data riječ.
Mitrofan Ban nije ni pokušao da traži braću Nika i Đura Zeca, kao ni njihove rođake, jer je unaprijed bio ubijeđen da bi mu taj posao bio uzaludan. Uostalom, Mitrofan Ban je dobro znao da bi Nika, Đura i ostale ustanike, u slučaju predaje, čekala vješala. Među onim Poborima koji su našli spas u bjekstvu ispred austrijskih soldata, bio je i Lazo Zec. On se neko vrijeme krio u Crnoj Gori, a kad su se austrijske patrole povlačile i kad se stanje stišalo, Lazo je donio odluku da se prebaci na tursku teritoriju. Poslije izvjesnog vremena Lazo je uspio da se domogne Carigrada.
Ovaj neustrašivi i okretni mladić bio je više nego oduševljen ljepotom ovog velelepnog grada na Bosforu, u čijim čarima je neko vrijeme uživao, a zatim se latio posla. Stupio je u tursku mornaricu, u kojoj se ubrzo dokazao kao vješt i sposoban pomorac. Tako je Lazo Zec, svojim upornim i predanim radom, ubrzo obezbijedio pristojnu životnu egzistenciju, ali ni u takvim životnim uslovim nije gubio vezu sa rodnim krajem, za kojim je danonoćno čeznuo. Mučila ga je neizvjesnost u kojoj je ostavio svoje najdraže u rodnim Poborima. Sanjao je surove represalije austrijskih egzekutora nad nedužnim bokeškim stanovništvom, a vješala su mu se često pričinjavala, kao znak odmazde za ubijene austrijske đedarme. Lazo je bio posebno zabrinut za sudbinu svog brata od tetke, Mitrofana Bana, koji je bio glavna meta austrijskih vlasti, koje su mu već pripremile vješala. Međutim, dok su mu austrijske vlasti pripremale zamku, Mitrofan Ban se bezbrižno odmarao u Cetinjskom manastiru.
Te Lazove košmarne snove i tugu za svojom rodbinom, kao i za već izgubljenim zavičajem, prekinula je vijest da je mladi knjaz Nikola poveo svoje Crnogorce u oslobodilački rat protiv Turaka. Lazo je tu vijest sa neskrivenim oduševljenjem primio, pa je donio odluku da čim prije napusti tursku mornaricu i da se ilegalno prebaci u svoju Crnu Goru i rodno Primorje.
Po dolasku u rodni kraj, Lazo Zec se, kao dobrovoljac, uključuje u redove crnogorske vojske, koja je vodila ratne operacije za oslobođenje Bara i Ulcinja, u sklopu oslobodilačkih ratova, 1876 * 1878. godine.
Od Ulcinja do Mandzurije
U tim dugim i iscrpljujućim ratnim okršajima. Lazo Zec je ispoljio izuzetnu hrabrost, potvrđujući na bojnom polju one podvige, koje je ispoljio u Bokeškom ustanku. O Lazovom junaštvu ubrzo je doznao i knjaz Nikola, koji ga je poslije oslobođenja Bara i Ulcinja 1878. godine, pozvao kod sebe. Tom prilikom ga je odlikovao sa dva crnogorska odlikovanja za ispoljenu hrabrost, a zatim mu je, u znak zahvalnosti i priznanja dodijelio kuću u Ulcinju, u Meterizima. Uskoro zatim knjaz Nikola je Lazu poklonio jedno od najkvalitentijih imanja u Ulcinjskom polju, na mjestu gdje se danas nalazi solana „Bajo Sekulić”. To su bile nekadašnje Turske livade, površine 60 rala oranice i livade. Tako se Lazo Zec, sa svojom porodicom, definitivno oprostio sa rodnim Poborima i nastanio se 1879. godine u Ulcinju.
Lazo je bio zadovoljan dobijenom kućom i imanjem u Ulcinju, ali mnogo zadovoljniji načinom na koji je dobio svoj posjed i kuću. Neko vrijeme je predano radio na svom ogromnom zemljišnom posjedu, podižući istovremeno i dva sina, zajedno sa suprugom Anđom. Laza je, međutim, i dalje vukla želja za prekrasnim gradom na Bosforu, koji ga je još kao mladića oduševljavao svojim čarima. Zato 1887. godine donosi odluku da se ponovo vrati u Carigrad, grad za koji su ga vezivale najljepše uspomene iz svoje burne mladosti. Lazo je tom prilikom poveo i dva svoja sina: Rada i Joka, a suprugu Anđu je ostavio u Ulcinju, da brine brigu o kući i imanju.
Lazo je, po dolasku u Carigrad, svoje sinove dao na školovanje, a on ponovo stupio u tursku mornaricu, u kojoj su ga njegovi stari znanci i prijatelji srdačno primili i vrlo rado prihvatili. Ali, Lazova a nemirna priroda i neograničena radoznalost, nijesu mu davale mira. Želio je da proširi svoje vidike i dalje od Carigrada. Njegova radoznalost da što bolje upozna svijet bila je jača i od njegovih materijalnih mogućnosti. Zato 1900. godine donosi odluku da, zajedno sa svoja dva sina, napusti Carigrad i potraži koru hljeba pod drugim nebeskim svodom. Ovoga puta se opredijelio za Rusiju, o kojoj je još kao dječak dosta čuo i zapamtio. Stigao je u Moskvu, u kojoj se nije mnogo zadržao. Pošto je sinovima stvorio najosnovnije uslove za život, zahvaljujući ranije stečenom iskustvu u Carigradu, odlučio je da se ponovo vrati u Carigrad. Ali, Lazo se ovog puta ni u Carigradu nije duže zadržao. Pošto je dva svoja sina već bio ostavio u Moskvi, krene za Crnu Goru. Međutim, na putu se teško razboli. Prema jednoj verziji, Lazo je umro negdje u Grčkoj, mada mu se za grob nikada nije doznalo.
Dva Đorđevska krsta
Rade i Joko su već bili zreli momci, kada su čuli za smrt svoga oca. Oni su bili spremni i sposobni da sebi obezbjede uslove za normalan život. Međutim, Rade odlučuje da napusti Rusiju i da se vrati svojoj majci u Ulcinju, dok je Joko i dalje ostao u Moskvi. Po dolasku u Ulcinj, Rade se oženio, ali mu supruga uskoro umre. Rade se i po drugi put ženi. Sa drugom ženom, ovom Klisića, imao je sina Jova - Lala. Ali, Rade ni dalje ne miruje, već ponovo donosi odluku da se vrati u Rusiju, kod brata Joka.
Rade je bio naočit momak, a uz to izuzetno nadaren i druželjubiv, pa je svojom pojavom plijenio ljude. Po dolasku u Moskvu ubrzo je upoznao puno Crnogoraca, koji su se u onovremenoj carskoj Rusiji nalazili, bilo kao studenti, oficiri ili pečalbari. Posebno mu je imponovalo druženje sa nekolika ruska oficira crnogorskog porijekla, među kojima se posebno isticao svojom pojavom Jovan Popović Lipovac i njegov pobratim dr Anto Gvozdenović. To Radovo druženje sa Lipovcem, Gvozdenovićem i drugim crnogorskim uglednicima, bilo je od posebnog značaja za Radovu dalju životnu i vojničku karijeru.
Kada je izbio rusko-japanski rat, 1904 - 1905. godine, Crnogorci se počeše okupljati, kao dobrovoljci, u Legiji stranaca. Među prvima, na spisku dobrovoljaca za učešće u rusko - japanskom ratu, našao se Rade Zec. Pošto oblači rusku uniformu i pripasa oružje, Rade se uputi na front u Mandžuriji.
Rade Zec je prvo vatreno krštenje doživio u bici kod Vafankua. U tom žestokom sudaru sa Japancima Rade je zadivio svoje drugove nezadrživim jurišima na neprijatelja, ne obazirući se na rojeve kuršuma, koji su ga sa svih strana zasipali.
U bici kod Ljaojana Rade je potvrdio ranije ispoljenu hrabrost i sve kvalitete jednog neustrašivog junaka i iskusnog stratega, zbog čega je dobio čin višeg ruskog oficira za uspješno komandovanje i Đorđevski krst, kao biljeg časti i ispoljene hrabrosti. Đorđevski krst u ruskoj vojsci dobijali su isključivo oni vitezovi koji nijesu poznavali strah, a takav je bio Rade Lazov Zec.
Rade Zec je i u narednim bitkama i bojevima nezadrživo jurišao, stičući rijetku slavu na bojnom polju Mandzurije. Tako je u bici na Sajdžu uspio da živa uhvati japanskog samuraja, kojega je ruskom caru Nikolaju Drugom Aleksandroviču poslao na dar. Kao uzvrat za ovaj jedinstveni ratni trofej, car Rada Zeca po drugi put odlikovao Đorđevskim krstom. Tom prilikom je ruski car Nikolaj Radu Zecu poklonio i zlatom optočenu oficirsku sablju, kojom je Rade, u nezadrživim jurišu kod Mugdena, 1905. godine, posjekao pet Japanaca, kojim podvigom je zadivio čitavu rusku vojsku.
Radovi podvizi kod Kilalana, na gori Skumirna i kod Mugdena, bili su potvrda ranije stečene slave u rusko - japanskom ratu. Carska ruska vlada je, za sve te zasluge Radu Zecu dodijelila doživotnu penziju i pravo da se njegova djeca o državnom trošku školuju u Rusiji.
Priznanje kralja Nikole
Nakon završetka rusko - japanskog rata, Rade Zec se vratio u Moskvu, kod brata Joka, koji se u međuvremenu upoznao sa jednom bogatom ruskom groficom, sa kojom se oženio 1908. godine i tamo ostao da živi. Rada je vukla želja za rodnim krajem, pozdravio se sa bratom Jokom i krenuo na put za Crnu Goru.
Po dolasku u Ulcinj, Rade je odlučio da se i po treći put oženi. Ovoga puta je savio porodično gnijezdo sa jednom naočitom njeguškom odivom, iz istorijskog i diplomatskog crnogorskog bratstva Vrbica, po imenu Ikom, 1909. godine, sa kojom je imao sina Blaža, rođenog 1910. i kćer Jelenu, rođenu 1912. godine.
O junaštvu Rada Zeca ispredale su se legende. Jedna od njih došla je i do kralja Nikole. Krsto Vrbica bio je istaknuti crnogorski oficir i bliski rođak Radove supruge Ike. Krsto je jednom prilikom kralju Nikoli pričao o podvizima Rada Zeca u rusko - japanskom ratu, zbog kojih je odlikovan sa dva Đorđevska krsta. Kralj Nikola je bio dobro obaviješten za kakve se zasluge dodjeljuje ovo odlikovanje, pa je Krstu Vrbici, rekao: „Kad je Rade Zec takav junak, red je da mu i ja okitim ta dva Đorđevska krsta”. Zatim je kralj Nikola pozvao u Dvor Rada Zeca i tom prilikom ga odlikovao sa dva crnogorska odlikovanja za hrabrost.
Zadovoljan onim što je u svom burnom životu postigao, Rade Zec se konačno posvetio svojoj porodici. I, kad je povjerovao da je za njega vojnička karijera za sva vremena završena, stiže glas da su Srbija, Bugarska i Grčka naredile mobilizaciju svoje vojske. To isto je uradila i Crna Gora. Bio je na pomolu Prvi balkanski rat, u kome su balkanske države odlučile da, zajedničkim snagama, oslobode neoslobođene krajeve i konačno protjeraju Turke sa Balkana.
Kralj Nikola je 25. septembra 1912. godine krenuo iz Cetinja, u pratnji svojih velikodostojnika, pred kojima se vijorio alaj - barjak, što je bio prvi znak objave rata silnoj turskoj imperiji. Prvi topovski pucanj sa Dečića oglasio je početak rata sa Turskom, koji je Crna Gora započela osam dana prije svojih saveznica - Srbije, Bugarske i Grčke.
Rade Lazov Zec ni ovog puta nije čekao vojnički poziv, niti opštu mobilizaciju, već se, i ovog puta kao dobrovoljac, među prvima javio na Skadarski front, u Odred kojim je komandovao general Mitar Martinović. Rade Zec je prethodno oblačio oficirsku uniformu, koju je donio kao ratnu uspomenu iz rusko - japanskog rata, što ga je činilo još markantnijim, pa je odvažno i odlučno krenuo u još jedan strašan boj.
Sačuvani od zaborava
Komanda Skadarskog odreda je Rada srdačno primila i povjerila mu jedan od najodgovornijih ratnih zadataka. Rade je, zajedno sa svojom jedinicom, bio zadužen da juriša na dobro utvrđeni i još bolje branjeni Taraboš, koji je bio opasan trostrukom bodljikavom žicom. On je pred svojom jedinicom jurišao na neprijateljska utvrđenja, kao da su ga krila nosila, ne tražeći zaklona. Ratno iskustrvo stečeno u rusko-japanskom ratu Radu je bilo od velike koristi, pa je po svaku cijenu nastojao da ukazano mu povjerenje na što bolji i dostojanstveniji način opravda. Rade je iz dana u dan svojim ličnim primjerom dokazivao kako se treba boriti za slobodu, pa se u najkritičnijim trenucima izlagao smrtnoj opasnosti, nalazeći se ispred svoga odreda, koji je predvodio iz juriša u juriš. Rade Zec je tako smjelo i nezadrživo jurišao na neprijatelja, kao da je vjerovao da njegove junačke grudi olovo ne može probiti. Međutim, Rade Zec na Skadarskom frontu nije imao onu sreću, koja ga je pratila na rusko - japanskom ratištu. U jednom od mnogih nezadrživih juriša na utvrđeni Tarboš, Rade Zec je postao otvorena meta neprijatelju, koji ga je pokosio mitraljeskim rafalom. Tako je Rade Zec, hrabreći svoje borce do posljednjeg daha, presijecajući posljednju žičanu prepreku, herojski poginuo na pogled Skadra, čije oslobođenje nije dočekao. Toga dana je, zajedno sa Radom Zecom, na žicama Taraboš ostao cvijet crnogorske mladosti, koja je nedostatak ratne tehnike ličnim junaštvom nadoknađivala.
I, dok su Crnogorci masovno ginuli u borbi sa znatno brojnijim i tehnički bolje opremljenim neprijateljem, koji je grčevito branio prilaze Skadru, dotle su hrabre Crnogorke hitale na ratištu, donoseći svojim junacima hranu, odjeću i obuću. Jedna od mnogih crnogorskih žena, koje su se tih dana nalazile na prilazima Tarabošu, bila je i Radova supruga Ike, koja je hitala da što prije svome suprugu preda nešto hrane i drugih potreba, ne sluteći da ga više nikada neće vidjeti živa.
Dična Crnogorka
Kad Iki rekoše da joj je Rade poginuo, ova dična Crnogorka, odiva glasovitog bratstva Vrbica, rasprti breme sa hranom i prvog starješinu zamoli da hranu podijeli svojim vojnicima, a ona bez suze u oku, kao nekada Kosovka djevojka, pojuri po razbojištu, ne bi li pronašla tijelo svoga supruga Rada, među tolikim brojem poginulih i ranjenih junaka. Ike, međutim, nije mnogo dangubila dok je pronašla Radov leš. Onako korpulentan, a još u ruskoj oficirskoj uniformi, skoro u stojećem stavu, visio je o bodljikavoj žici, koju, kao posljednju prepreku, samo što nije bio prosjekao i tako svojim junacima omogućio prolaz za juriš. Ova hrabra Crnogorka malo zastade. Za trenutak povjerova da njen Rade možda i nije mrtav. Ta njena pomisao bila je, na žalost, samo pusta želja. Zato za trenutak savlada tešku tugu i sebe ohrabri, jer pomisli da ni u ovakvoj situaciji ne smije povrijediti ponos svoga već sada mrtvog supruga. Okrenu se oko sebe i kad ugleda svog vjenčanog kuma, Pera Đuraškovića, proslavljenog crnogorskog oficira i junaka, poleće mu u susret. Đurašković koji je već bio obaviješten o pogibiji svoga kuma, steže srce, priđe kumi Iki i uputi joj riječi utjehe, ističući pri tom Radove neponovljive kvalitete ratnika i komandanata.
Radova supruga Ike dostojanstveno i hrabro je podnijela pogibiju svoga supruga, hrabreći Radove drugove, koji su joj prilazili i izjavljivali joj saučešće. Pero Đurašković je zatim angažovao nekoliko boraca iz svoje jedinice, sa kojima je Rada Zeca otpremio za transport do Ulcinja.
O herojskoj pogibiji Rada Zeca na Tarabošu bio je obaviješten čitav živalj Ulcinja, pa je Radove posmrtne ostatke sačekala masa naroda crnogorske, muslimanske i albanske nacionalnosti. I, svi su ga podjednako žalili i oplakivali.
Neustrašivi ratnik ih mnogih bitaka i bojeva, Rade Lazov Zec, sahranjen je pred crkvom sv. Nikole, u Meterizima, uz sve vojne i građanske počasti, ožaljen od čitavog građanstva Ulcinja.
Radova supruga Ike, preuzela je teret oba roditelja, koji je časno i do kraja iznijela na svoja slabašna leđa. Radov svijetli lik i veliki društveni ugled, koji je među svojim drugovima uživao, davao joj je snage i poleta da savlada sve prepreke na koje je nailazila i da se do kraja posveti svojoj djeci, koju je, uz velika lična odricanja, izvela na put i uvela u ljude. A, to nije bilo lako. Jer, poslije Radove smrti, Iki su ostali na teret pastorak Jovo - Lale od 9 godina, sin Blažo od dvije godine i kćer Jelena od pet mjeseci.
Radov sin Jovo - Lale umro je 1928. godine u Trebinju, za vrijeme služenja vojnog roka. On nije imao vremena da se oženi i da iza sebe ostavi potomstvo. Drugi Radov sin Blažo bio je jedan od najistaknutijih profesora u svojoj generaciji. Blažo Zec je nakon sebe ostavio dva sina: Radomira i Momčila, koji, kao visokoškolci, nastavljaju svijetlu tradiciju svojih slavnih predaka. Oni se danas, na najbolji način, dokazuju perom, a kad bi zatrebalo, vjerovatno ne bi zatajili ni puškom, kao što to nikad i ni u kakvoj situaciji nijesu zatajili njihovi preci. Radomir i Momčilo danas uživaju veliki društveni ugled i na najbolji način nastavljaju mušku lozu svojih junačkih predaka.
Radova kćer Jelena, udata Vukčević, služila je za primjer i uzor među crnogorskim učiteljicama. Ona danas, u dubokoj jeseni svoga života, uživa plodove svoga savjesnog i predanog rada, zajedno sa svoje dvije kćeri i jedincem sinom, dotkorom nauka.
Jelena danas ljubomorno čuva uspomenu na svoje umrle pretke, o kojima, sa dubokom sjetom priča, kao da je kroz sve te Scile i Haridbe, zajedno sa njima, prošla. Zahvaljujući njenoj izuzetnoj memoriji, Jelenin otac Rade, đed Lazo, stričevi Niko i Đuro Đakonov, kao i mnogi uglednici i junaci iz svog bratstva, sačuvani su od zaborava, za buduće naraštaje.
Ćerka o ocu
U nedostatku pouzdanih istorijskih izvora o Stevu Nikovom Jablanu, neustrašivom junaku iz Dobrskog Sela, nedaleko od Cetinja, koristimo priču Stevove kćerke Jelene, koja je nepomućene pameti i izuzetne memorije, uprkos poodmaklim godinama. Evo Jelenine priče o ocu Stevu.
Stevo Jablan je rođen 1871. godine u Dobrskom Selu, od oca Nika i majke Stanke, rođene Popović. Stevo je imao samo devet godina kad je ostao bez oca. Teški uslovi života natjerali su ga da od najranije mladosti potraži deblju koru hljeba u pečalbi, u želji da svojim trudom i poštenim radom sebi i svojoj porodici obezbijedi što pristojniji život. Put ga je od Dobrskog Sela vodio preko Makedonije, Turske i Bugarske, do daleke Rusije. U potrazi za boljom zaradom, Stevo je stigao čak do Sibira. Sibir je u ono vrijeme bio privlačan za dobru zaradu, zbog izgradnje Transibirske željeznice. Međutim, kako je Stevo rođen u podneblju u kome je vladala blaga klima, teško se prilagođavao oštroj sibirskoj hladnoći, koja je po Stevovo zdravlje imala teške posljedice. Tom prilikom su Stevu promrzle uši i nos do te mjere da su ostavile teške posljedice na Stevovo zdravstveno stanje. Stevo je, zbog nepodnošljive hladnoće, slabe ishrane i loše odjeće, bio prinuđen da napusti hladno sibirsko radilište i da potraži povoljnije uslove za život i rad u unutrašnjosti carske Rusije.
Stevo se u Moskvi i Petrogradu mnogo bolje snašao. U novoj sredini se ubrzo povezao sa mnogim zemljacima, koji su se kao i on, u potrazi za zaradom, našli u Rusiji. Stevo je bio vrlo komunikativan i druželjubiv. Njegova prirodna nadarenost i plemenitost bile su do te mjere i izražene, da ga je društvo rado primalo u svojoj sredini. I, tako, povećavajući iz dana u dan krug svojih drugova i prijatelja, koji su u Steva sticali neograničeno povjerenje, jednoga dana mu rekoše da je došlo do rata između Rusije i Japana.
Ratnik bez uzmaka
Stevo, koji je bio jedan nepismeni crnogorski gorštak, u početku nije shvatio o kakvom se ratu radi. Ali, kad mu drugovi malo podrobnije objasniše o čemu se radi, uz napomenu da se oni dobrovoljno javljaju da priskoče u pomoć braći Rusima. Stevo im, bez mnogo razmišljanja, reče da je i njemu mjesto gdje i njima. Zatim se poveza sa svoojm braćom Dobrljanima: Petrom Savovim Jablanom, Nikom Vukadinovim Pejanovićem i Nikolom Novakovim Pejanovićem, koji su se, kao i Stevo, našli u Rusiji kao pečalbari, koji se već bijahu prijavili u crnogorski dobrovoljački odred, koji je formirao istaknuti junak rusko*japanskog rata, Jovan Popović Lipovac. Tako Stevo Jablan napusti tek nađeni posao i ode u veliku neizvjednost, u rusko*japanski rat, u kome je ispoljio izuzetnu hrabrost. U jednome od mnogih okršaja sa Japancima, Stevo je bio teško ranjen. Jaka detonacija jedne topovske granate teško mu je povrijedila unutrašnje organe, a parče od te iste granate Stevu je bukvalno raznijelo nos. No, i pored teških rana, Stevo nije htio napuštati ratište, sve dotle dok ga sanitetska ekipa nije našla u nesvjesnom stanju, prenijela do prve ambulante, u kojoj mu je ukazana hitna ljekarska pomoć. Stevove rane bile su teške, pa je iz bolnice izašao kao teški ranjenik i doživotni invalid, bez desnog oka.
Stevo Jablan je napustio carsku Rusiju nakon završenog rusko*-japanskog rata. Sa ono malo zarade, stigao je u Dobrsko Selo, gdje je uskoro zatim savio porodično gnijezdo. Međutim, Stevo ni dalje nije imao mira. Kada je izbio Prvi balkanski rat, Stevo se, opet kao dobrovoljac, našao u borbi za Skadar, u sastavu Dobrske čete. Prilikom juriša crnogorske vojske na utvrđeni Taraboš, Stevo je bio teško ranjen u nogu, pa je za dugo bio nepokretan. Međutim, ljekari su krajnjim naporima uspjeli da mu spasu nogu.
Rana na ranu
Stevo se dobrovoljno javlja i u Prvi svjetski rat, pa, u sastavu Dobrske čete, ulazi u borbu na Lovćenskom sektoru. U prvom okršaju sa neuporedivo jačim austrougarskim oružanim snagama, Stevo neustrašivo juriša, dajući svojim junaštvom primjer mlađim borcima. U jednom od mnogih okršaja sa neprijateljem, Stevo je na Kuku zadobio teške rane, i to opet u onoj istoj nozi, za koju više nije bilo spasa. Tako je Stevo Jablan, u trećem po redu ratu, ostao bez noge.
Kada je izbio Drugi svjetski rat, Stevo više nije mogao ići u borbu, jer su ga teške rane iz tri minula rata, i breme nogomilanih godina vezali za krevet. Međutim, ni u takvim uslovima Stevo Jablan nije iznevjerio svoje slavne pretke. Njegov patriotizam je u vrijeme italijanske i njemačke okupacije Crne Gore došao do izražaja. Kuća Steva Jablana bila je sigurna baza za partizanske borce i ilegalce u čitavo vrijeme okupacije.
Stevo Jablan je, uprkos zadobijenim teškim ranama u minulim ratovima i dubokoj jeseni života, dočekao duboku starost. Hrabro se rvao sa svim nedaćama ovoga svijeta, a njih je bilo na pretek, da bi 1962. godine, u devedeset i prvoj godini života, sklopio svoje umorne riječi.
Pero Savov Jablan rođen je u mnogočlanoj porodici. Pero je imao šest brata, a mali zemljišni posjed, pa je bio prinuđen da se rano uputi u tuđi svijet na zaradu. Ovaj mladi pečalbar stigao je u Rusiju, u kojoj je ostao 12 godina. Kad je izbio rusko*-japanski rat, Pero se, kao dobrovoljac, pridružio crnogorskom dobrovoljačkom odredu. Za ispoljenu hrabrost Pero je odlikovan Georgijevskim krstom. Pero je, opet kao dobrovoljac, iz Rusije stigao na Solunski front.
Perov brat Joko poginuo je na Skadru 1912., Ivo je umro 1913., od posljedica rana zadobijenih u Prvom balkanskom ratu, Mašo je umro 1917. od španjolske groznice. Krsto je umro 1934., Andriju su na Cetinju strijeljali Njemci 1944., a ing. Vido umro je 1979. godine.
Prgavi junak
Milan Ivov Rolović je po mnogo čemu izuzetna ličnost. Bio je čovjek nemirnog duha, obdaren za strane jezike, hrabar, nadasve oštrouman i snalažljiv. Nije bio korpulentna ličnost, ali je taj svoj nedostatak nadoknađivao svojom urednošću.
Osnovnu školu je završio u Gornjem manastiru, u crmničkom selu Brčeli, pa je, kao sin sveštenika, a uz to jedinac, imao tu privilegiju da se bavi intelektualnim radom. Veoma mlad je izabran za starješinu sela, a uskoro zatim i zvanično je postavljen za plemenskog kapetana u Crmnici. Tri godine kasnije, imenovan je za kapetana grada Ulcinja.
Milan je učestvovao u nizu bitaka i bojeva, u kojima se istakao svojom hrabrošću i čuvenim podvizima. Bio je zapažen i po „ratnoj strategiji”, koju je na sebi svojstven način primjenjivao. O njegovoj hrabrosti i dosjetljivosti sačuvane su legende u narodu i do današnjih dana.
Kad je, jednom prilikom, sa svojom četom, 1876. godine, zarobio čitav odred turskih vojnika u blizini Krnjica, pozvan je, kao i ostali starješine, da ode kod knjaza Nikole. Uz počasti i poklone, kojima ih je udostojio, knjaz Nikola je primijetio da je Milan Rolović nešto neraspoložen, pa prisutne upita: „Što mi je komandir Rolović nešto bez volje?” Prisutni mu odgovoriše: „Nije zadovoljan onim što je primio, gospodaru!” Na to će knjaz Nikola: „A šta bi ti želio, Roloviću?” Milan, bez mnogo razmišljanja, reče: „Da mi pozlatiš ove zvjezdice, gospodaru”. Vjerovatno je i knjaz Nikola shvatio da je Rolović u pravu, pa reče: „Neka ti bude po volji, Roloviću”.
Milan je mnogo putovao po svijetu, od Rusije, do Francuske i Sjedinjenih Američkih Država. Posebna je priča o njegovom učešću u rusko*japanskom ratu, zajedno sa svojim zemljacima Jovanom Popovićem Lipovcem, dr Antom Gvozdenovićem i mnogim rugim crnogorskim dobrovoljcima. U ovom ratu je dva puta ranjavan. Jednom je ranjen u glavu, a drugi put za malo da nije ostao bez ruke. O njegovoj hrabrosti postoje pisani dokazi, mnoga odlikovanja i druga pisana priznanja.
Milan je stigao u Rusiju po odobrenju knjaza Nikole da posjeti sina Dušana, koji je, kao stipendista crnogorskog dvora, studirao Vojnu akademiju u Petrogradu.
Dušan je bio, u klasi sa Jovanom Tomaševićem, osnivačem Komunističke partije Crne Gore, jedan od najboljih učenika Cetinjske gimnazije u svojoj generaciji. Prilikom susreta oca Milana i sina Dušana, Milan je sinu strogo podvlačio da mora opravdati ukazano mu povjerenje. Onako brz i prijek, sinu je na rastanku zaprijetio da mu se živ ne vraća u Crnu Goru bez unapređenja i odlikovanja.
Po povratku iz Petrograda Milan se u Moskvi sreo sa svojim starim znancem i plemenikom Jovanom Popovićem Lipovcem i njegovim pobratimom Antom Gvozdenovićem. Pošto ih ukratko upozna sa stanjem u Crnoj Gori i ciljem njegovog dolaska u Rusiju, oni ga obavijestiše da je izbio rat između Rusije i Japana, na Dalekom istoku. Milan ih, bez okolišanja, upita da li će njih dvojica da u tom ratu uzmu učešća. Kad mu Jovan i Anto potvrdno odgovoriše, Milan, onako brz i temperamentan, poskoči od radosti i reče da je i njemu tamo mjesto. Tako se i Milan Rolović, kao dobrovoljac, pridruži njima.
Prilikom vojnih operacija u Mandžuriji, Milana su jedne noći, zbog izdaje mjesnog stanovništva, iznenadno napali Japanci. Tom prilikom su opkolili čitavu njegovu jedinicu, koju su do posljednjeg vojnika poklali. Milan je, sa još dva oficira, uspio da izbjegne ono najgore, zahvaljujući u prvom redu brzonogim konjima.
Ovaj masakr svoje jedinice Milan je teško doživio, a još teže podnio. Zadojen u prvom redu crnogorskom osvetoljubivošću, a ne manje prgavom naravi, sakupio je jedan manji odred dobrovoljaca, sa kojima je, nakon nekoliko dana, iznenada napao selo u kome su, krivicom mjesnog stanovništva, desetkovani njegovi vojnici. Poslije krvave borbe, Milan je, sa svojom jedinicom, uspio da potuče i protjera Japance. Zatim je izdao naređenje svojim vojnicima da selo spale i do temelja unište, a zatim da sve živo, i staro i mlado, i muško i žensko, izmasakriraju i pokolju. Milan je na taj način sebi pribavio satisfakciju, ali je istovrmeeno počinio nezapamćen zločin, koji nije mogao proći bez isto tako rigorozne kazne.
Bookmarks