Results 1 to 3 of 3

Thread: Rezidencijalne crkve Dukljanske episkopije - arhiepiskopije

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Rezidencijalne crkve Dukljanske episkopije - arhiepiskopije

    [size=6]Branislav Borozan :
    Rezidencijalne crkve Dukljanske episkopije - arhiepiskopije
    [/size]



    Pismo pape Siricija iz 392. svjedoči o postojanju crkvene organizacije u Prevalisu u četvrtom vijeku


    Studija mr Branislava Borozana, istoričara umjetnosti i muzejskog savjetnika u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju, iznosi rezultate arheoloških istraživanja lokaliteta u Duklji i Doljanima, kojima se nedvosmisleno potvrđuje rana hristijanizacija ovih prostora.

    Za postojanje crkvene organizacije već krajem četvrtog vijeka na prostoru provincije Prevalis (Praevalis), kojoj je pripadao i municipijum Duklja (Doclea), zna se na osnovu jednog pisma pape Siricija iz 392, god. u kom se pominju dva skadarska episkopa, Bazus i Senecijus (Bassus i Senecius).

    Prva saznanja o episkopiji u Duklji, takođe nam stižu kroz dokument u kom se pojavljuje ime Evandrus: "Evandrus episcopus civitatis Diocliae" - kao učesnik Halkedonskog konsila 451. god. Za egzistenciju hrišćanstva na teritoriji provincije Prevalis imamo pouzdane potvrde i iz vremena ubrzo nakon Licinijevog dekreta (objavljenog poslije pregovora sa Konstantinom 313. god. nazvanog Milanski edikt, kojim je crkva zvanično priznata).

    Ovo saznanje oslanja se na nekoliko pokretnih spomenika sa prepoznatljivim hrišćanskim motivima - predmeta koji su pripadali grobnim inventarima. Pronadeni su na različitim mjestima prevalitanskih prostora. To su, prije svega, poznata nadgrobna stela iz Kolovrata kod Prijepolja, gema iz Risna i tzv. Podgorička čaša, vjerovatno pronađena u nekoj od nekropola Duklje.

    O ikonografskom sadržaju motiva prikazanih na njima nećemo govoriti, jer su, zbog velikog interesovanja, ovi spomenici u stručnoj literaturi temeljito obrađeni, nas, mešutim, interesuje činjenica da su svi rezultati tih stručnih analiza saglasni u pogledu identifikacije hrišćanskih motiva, te da vrijeme njihove upotrebe bezrezervno potvrđuje činjenicu postojanja hrišćanstva u Prevalitani tokom četvrtog vijeka.

    Međutim, kada se u literaturi govori o arhitekturi, hristijanizacija Prevalisa se smješta tek u peti, odnosno šesti vijek. Na osnovu analiza ostataka sakralnih objekata pronađenih u arealu antičkog grada Duklje: bazilike A i bazilike B (na čijim ruševinama je naknadno sagrađena krstolika crkva, tzv. Sv. Marija), te jedne trikonhalne crkve sa atrijumom i trobradne bazilike u njenoj neposrednoj blizini na lokalitetu Crkv-ine u Doljanima (necijelih tri kilometra udaljenih od Duklje - Podgori-ce) u našoj nauci još uvijek opstaje mišljenje da je prva i najstarija episkopska crkva u Duklji pomenuta bazilika A.

    A njen natanak se, kako ćemo vidjeti, smješta u znatno kasnije vrijeme od onog u kojem, sasvim argumentovano, možemo utvrditi egzistenciju već postojeće crkvene strukture. Tek nakon njenog rušenja, je, po ovim interpretacijama (po nekim autorima u zemljotresu 518. godine, po drugim u Avaro-slovenskim najezdama) dukljanska episkopija preseljena u Doljane.

    Kako se oba pomenuta episkopska sjedišta, na osnovu analiza ostataka sakralnih objekata i njima pripadajuće plastične dekoracije, datiraju u šesti, ili kraj petog vijeka, postavlja se pitanje gdje se nalazila dukljanska katedralna crkva u kojoj je služio episkop Evandrus, ili, pak, oni raniji episkopi koje možemo logički pretpostaviti na osnovu pomenutog dokumenta koji svjedoči o egzistenciji crkvene organizacije u Prevalisu još u četvrtom vijeku.

    Posmatrajući stvarnost na osnovu arhivske građe i materijalnih ostataka, teško je prihvatiti pretpostavku da je prvo episkopsko sjedište sagrađeno tek krajem petog vijeka.

    Imajući u vidu stepen istraženosti pomenutih arhitektonskih objekata, smatramo da se dosljed-nijim uvažavanjem rezultata dosadašnjih analiza njihovih arhitektonskih vrijednosti, čak i pripadajuće skulptovane dekoracije, može sačiniti drugačija slika o mjestu nastanka i trajanja dukljanske episkopije.

    Iako do uspostavljanja neke hronološke ljestvice u ovom pravcu nije lako doći (treba krenuti od premisa J. Kovacevića: "da je teško identifikovati neki građevinski objekat iz epohe od Dioklecijana do Justinijana", navedene u dosada najopsežnijem tekstu koji obrađuje ovu temu), ipak je i kada metode tipološke i morfološke analize ne daju jasne rezultate, neophodno uspostaviti redosljed i međusobni odnos svih prepoznatljivih, naučno relevantnih podataka uzetih sa datih objekata.

    Bez pretenzija da se dospije do konačnih rješenja, usredsređivanjem napora u ovom pravcu, došli smo do zaključka koje ćemo pokušati obrazložiti u nastavku teksta: po našem mišljenju prvo sjedište Dukljanske episkopije može se povezati sa izgradnjom trikonhalne crkve u Doljanima i to još u četvrtom vijeku. Širenjem hrišćanstva na prostorima Prevalitane i usljed okolnosti nastalih nakon Teodosijevog dekreta, episkopsko sjedište se nešto kasnije prenosi na prostore Duklje - intra muros - u novosagradenu baziliku A, da bi konačno, sa topičkim izmještanjem grada (zajedno sa civilnim institucijama) nakon devastacija municipijuma Duklje, bilo prenešeno i episkopsko sjedište u novosagrađenu katedralnu crkvu na Martinićkoj gradini.


    ------------------------------------


    Tvrdnja da je Dukljanska episkopija u VI vijeku preseljena u Doljane bazira se na pretpostavkama


    U dvjema kampanjama, 1956. i 1957. god. na lokalitetu Crkvine u Doljanima kod Podgorice iskopana je trikonhalna crkva sa atrijumom, nakon čega je sačinjen kraći izvještaj kojim je obuhvaćena globalna deskripcija ostataka objekta.

    Na osnovu autopsije i pomenutog izvještaja saznajemo da je osnovna koncepcija unutrašnjeg prostora centralne orjentacije (u ovom slučaju nepravilne oktogonalne osnove u interijeru, dok se spoljni oblik ne može definitivno utvrditi) zapravo, to je prostor obuhvaćen centralnom i bočnim apsidama, te dvjema nišama na izlazu u narteks. Ispred centralne apside (prema ovom izvještaju) pronađen je dio temeljne stope septuma - oltarske pregrade, a u samoj apsidi ostaci episkopskog sjedišta (što se danas na lokalitetu ne može uočiti).

    Ispred ulaza u glavni prostor situiran je trakt, podijeljen u tri prostorije, od kojih je središnja narteks. Iz narteksa se sa južne strane ulazi u jedan pastoforij, a sa sjeverne na baptisterij. Sjeverna strana baptisterijuma završava se polukružnom apsidom, a po njegovoj sredini nalazi se krstolika piscina konstruisana za ritual krštenja uranjanjem.
    Sa zapadne strane uz ovaj trakt naknadno je dozidan atrijum kvadratne osnove.

    Dvorište atrijuma je sa zapadne strane zatvarao hodnik, a sa tri ostale strane su bili trijemovi otvoreni prema unutra arhivoltnom konstrukcijom. Ona se u uglovima oslanjala na puni zid hodnika i dva snažna pilona nasuprot njemu. Svaka od unutrašnjih strana trijema bila je podijeljena sa po tri arkade oslonjene na ugaona uporišta i po dva stuba.

    Srednja interkolumnija na svim stranama trijema služila je kao prolaz, a ostale dvije su bile pregrađene parapetnim pločama. Na više mjesta očuvali su se ostaci poda crkve, kog su činile veće pravougane kamene ploče ugrađene na malternu podlogu. Crkva je zidana u alternaciji pojaseva od pritesanih kamenih kvadera i cigala složenih u četiri do pet redova u sočnom malteru.

    Unutrašnje strane zidova su bile obložene mramomim pločama, kako o tome svjedoče neznatni ostaci pri dnu zidova. Na osnovu nekoliko pronađenih fragmenata mozaika (što se takode danas ne može uočiti), može se pretpostaviti da su gornje površine unutrašnjosti crkve bile krašene mozaikom.

    Spoljašnjost crkve bila je malterisana finim malterom. S obzirom na znatnu širinu zidova i lezene, situirane na sastavcima spoljnih lukova apsida, može se donijeti pouzdan zaključak da je cjelokupan prostor hrama bio zasveden. Centralni prostor kupolom, apside i apsidiole - niše polukalotama, dok su prostori zapadnog trakta bili presvedeni poluobličastim svodom.

    Na osnovu navedenih elemenata jednostavno je predočiti nekadašnji izgled ovog objekta. Kako termin "trikonhos" podrazumijeva širu paletu varijanti u okviru datog tipa, doljanski trikonhos je zapravo cela trihora (cella trichora) - sa dodatim zapadnim traktom i atrijumom.

    Po dosljednom poštovanju geometrijske čistoće oblika prilikom izgradnje, te aplikaciji različitih konstrukcijskih principa, ovaj objekat možemo smatrati jednim od najuspješnijih antičkih, do sada poznatih građevinskih objekata na prostorima Crne Gore. (U okviru objekta prilikom njegovog iskopavanja pronađeni su i djelovi skulptovane dekoracije, koje ćemo komentarisati u nastavku teksta).

    Trikonhalni graditeljski model - cela trihora (cella trichora) je tekovina orijenta, znatno starija od pojave hrišćanstva i javlja se u raznim varijantama. Kao arhitektonski model različitih namjena na nama bliskim prostorima pojavljuje se u trećem vijeku, možda i ranije.

    Prije nego što pristupimo iznošenju razloga koji su nas naveli na razmišljanje o znatno starijem projektu doljanskog trikonhosa od onog koji se navodi u literaturi, treba istaći da, s obzirom na njegov značaj, ovom arheološkom lokalitetu nije poklanjana pažnja koju zavrjeđuje.

    Pored pomenutog izvještaja V. Koraća, doljanske crkve pominje i J. Kovacević, u nekoliko nejasnih formulacija kojima ćemo posvetiti više pažnje u nastavku teksta. Kovacević smatra da trikonhos zajedno sa obližnjom bazilikom predstavlja građevinski ansambl nastao u istom vremenu, a na osnovu oblika trikonhosa njegov nastanak smješta u šesti vijek. I. Nikolajević Stojković kao član ekipe koja je učestvovala na iskopavanju ovog lokaliteta, a na osnovu do tada pronadenih ostataka dekorativne plastike, trikonhalnu crkvu, u svom opsežnom radu, nastalom u vrijeme iskopavanja doljanskog lokaliteta, takođe datira u šesti vijek, tačnije u sredinu šestog vijeka.

    Mnogi stariji autori, i prije, a i nakon realizovanih iskopavanja, građevinski kompleks u Doljanima pominju kao mjesto na koje je nakon devastacije Duklje u šestom vijeku preseljena njena episkopija. S obzirom da je ova pretpostavka donešena na osnovu sagledavanja istorijskih okolnosti nastalih u tim vremenima, a ne na osnovu analiza arhitekture i skulptovane dekoracije, te da postoje materijalne potvrde da je Dukljanska episkopija preseljena u tom periodu na lokalitet Martinićka gradina, mi ih ne možemo tretirati kao valjane.



    -----------------------------------


    Ne možemo prihvatiti pretpostavku o postojanju episkopija u Duklji i Doljanima u isto vrijeme


    Iako se i bazilika A u Duklji i trikonhos u Doljanima po svojim sadržajima sasvim ispravno identifikuju kao episkopska sjedišta, imajući u vidu i odluku crkvenog sabora u Serdici (sa stavom o suzbijanju nekontrolisanog nastanka episkopija na prostorima vikusa i civitasa u carstvu), ne možemo prihvatiti pretpostavku da su istovremeno mogle postojati dvije episkopije, jedna u samom gradu, a druga u njegovom najbližem okruženju.

    Sadržaj navedene odluke i podatak o egzistenciji crkvene organizacije na prostorima Prevalitane, nas, isto tako, ne mogu ostaviti u uvjerenju da se pravo sjedište dukljanske episkopije može povezati sa bazilikom A sagrađenom krajem petoga ili u šestom vijeku.

    Po veličini i oblicima doljanski trikonhos nije mogao biti kompenzacija relativno velikoj bazilici A, nakon njenog eventualnog rušenja u zemljotresu 518. godine (pogotovo ne u vijeku u kojem se pokušava ponovna obnova starog carstva na osnovama nove religije, a u kom se ujedno i definitivno satiru posljednji ostaci paganstva).

    Takođe je neshvatljiva dislokacija episkopskog sjedišta u poziciju ekstra muros u šestom vijeku. Sve ove okolnosti ukazuju da je doljanski trikonhos morao nastati znatno ranije, prije izgradnje bazilike A.

    Po našem mišljenju doljanski trikonhos je sagrađen u vremenu kada su se u Duklji stekle okolnosti uslovljene opšte društvenim promjenama nakon Milanskog edikta, ali ne kasnije od prispijevanja odjeka Teodosijevog dekreta (kojim je hrišćanstvo proglašeno jedinom državnom religijom na istim prostorima).

    On svojim skromnim prostorom i udaljenošću od grada odslikava mjesto i položaj hrišćanstva u ondašnjem društvenom trenutku dominantno paganske Duklje. Proces inflitracije hrišćanstva u pagansku Duklju morao je teći na način koji arheološki kvalitetnije sagledavamo u Saloni i Poreču (od privatnih prostorija i manjih oratorija gdje su se okupljale prve hrišćanske zajednice, pa sve do složenih građevinskih kompleksa, episkopskih sjedišta). Doljanske, i crkve u Duklji su, zapravo, reprezentanti ovakvog procesa.

    Teško da se može donijeti kategoričan stav o tome da je doljanski trikonhos izvorno nastao kao episkopsko sjedište. Centralni model hrama je neprikladan za masovna okupljanja vjernika (nastao je inspirisan imperijalnim mauzolejima) zbog čega je najčešće korišćen u funkciji memorija, martirija ili baptisterija.

    U našem slučaju mogućnost njegovog nastanka kao baptisterija je isključen, jer je krstionica, kao zaseban prostor, situirana u sklopu građevine. Pomisao da je nastao kao martirijum teško je prihvatljiv, obzirom da nam nije poznato ni jedno ime mučenika sa ovih prostora, ali nas na pretpostavku da je izvorno nastao kao mauzolej navodi sarkofag nad kojim je sagrađena obližnja mlada bazilika.

    U vrijeme nastanka tog sarkofaga i njegova prvobitna lokacija se, kako ćemo vidjeti, najprije može vezati za trikonhos. O velikoj važnosti i posebnom štovanju ovoga mjesta govore i činjenice da nijedan hram u najširem prostoru oko municipijuma Duklja, pa i u samom gradu, osim ovoga, nije bio opskrbljen baptisterijumom, kao i naknadna dogradnja njegovog atrijuma i izgradnja velike bazilike u neposrednoj blizini.

    Konačno, stavljanje ovako neprikladnog objekta u funkciju episkopskog sjedišta govori o istom.

    U literaturi navedeno datiranje doljanskog trikonhosa na osnovu njegovih arhitektonskih vrijednosti se prije svega oslanja na činjenicu da se ovaj arhitektonski model masovnije pojavljuje na prostorima carstva u šestom vijeku, međutim, ta procjena je apro-ksimativna i ne isključuje mogućnost mnogo ranijeg nastanka.

    Utvrđivanje vremena nastanka na osnovu arhitektonske plastične dekoracije međutim, moglo bi dati nešto preciznije rezultate. I. Nikolajević Stojković na osnovu do tada pronađenih fragmenata, nastanak skulptovane dekoracije, a bez valjane stručne argumentacije, svrstava u šesti vijek, dodajući da se definitivni zaključci u ovom pravcu mogu donijeti tek nakon završenih iskopavanja.

    Prilikom donošenja svog stava autorka je vjerovatno previdjela činjenicu da je trikonhos sa atrijumom nastao u dva građevinska zamaha - u prvom je podignut glavni prostor crkve sa zapadnim traktom, a u drugom atrijum. Kapiteli i baze stubova koje pominje, a na osnovu kojih utvrđuje dataciju, nijesu mogli pripadati dijelu građevine koji je nastao u prvom graditeljskom zamahu, jer konstrukcijski princip aplikovan na ovom dijelu objekta ne podrazumijeva konstrukciju sa stubovima. Oni su pripadali atrijumu koji je, kako smo već naveli, kasnije sagrađen.

    Dvije kamene ploče dekorisane u plitkom reljefu, čija funkcija nam nije jasna, mada ima mišljenja da se radi o impostima ili, pak, parapetnim pločama, ni u jednom slučaju ne mogu da izdrže navedenu dataciju. Na jednoj je sasvim nevješto, oslobođen naturalističkih oblika do krajnje šematizacije, linijom uklesan grozd iz kojeg, sa gornje strane, izrastaju četiri vitice u obliku episkopskih štapova, dok na donjoj ima stabiljku koja se grana u tri članka.


    ------------------------------------



    Ono što se razaznaje na doljanskom lokalitetu ukazuje na to da su crkve nastale u nekoliko vremenskih etapa

    Na drugom kamenu, nešto masivnijem, pak, istom tehnikom je uklesan motiv čije likovno rješenje izdaleka asocira na vegetabilni motiv. Po odabiru motiva, te po likovnim svojstvima ove ploče su za bilo koji period hrišćanske umjetnosti vanstandardne (i ne samo hrišćanske već i one prije nje).

    Skulptovanu dekoraciju šestoga vijeka karakteriše težnja ka sintetizaciji do tada stilski heterogenih lokalnih nastojanja, te oformljeni ornamentalni repertoar koji u osnovi nosi jasnu hrišćansku simboliku. Motivi sa ovih ploča ne nose nijedan trag ranohrišćanske skulptovane dekoracije, oni djeluju čudno, posmatrali ih mi sa aspekta hrišćanske, ili pak predhrišćanske umjetnosti, i u tom smislu djeluju sasvim bezidejno.

    Nedostatak bilo kakvih elemenata na osnovu kojih bismo ih mogli svrstati u tipološki niz ornamentalnog repertoara predhrišćanske ili hrišćanske umjetnosti, navode nas na pretpostavku da su mogli nastati upravo u vrijeme u koje smo smjestili nastanak trikonhosa.

    Dakle, u vrijeme u kom se nastoji odbaciti upotreba predhrišćanskih motiva, a još uvijek nije izgrađen novi hrišćanski ornamentalni repertoar. U ovom uvjerenju nas osnažuje činjenica da se na istom lokalitetu danas mogu pronaći neki fragmenti frizova (nažalost, tačno mjesto pokretnih nalaza nam nije poznato) - sa ornamentima tipičnim za rimsku epohu.

    Ovakav pluralizam likovnog govora takođe karakteriše vrijeme koje smo naveli. Skulptovana dekoracija konstrukcijskih elemenata arhitekture jednako je uspješna i u skladu je sa arhitektonskim vrijednostima objekta, te dostojan reprezent vremena u kom je nastala, dočim, ona koja je bila u funkciji ukrašavanja prezbiterijalnog i oltarskog inventara neophodnog u sprovođenju liturgije (mislimo na dvije opisane ploče, ukoliko su bile u funkciji parapetnih ploča ili imposta) a na kojima očekujemo simbole nove religije, još uvijek nema svoj artikulisan govor simbola i likovni jezik koji će u budućim vjekovima, sa svim svojim mjenama biti trajna karakteristika.

    Na svega nekoliko metara, sa sjeverne strane, uz trikonhos, sagrađena je prostrana trobrodna bazilika sa jednom lučnom apsidom i narteksom koji flankiraju dvije prostorije - pastoforiji, kroz koje se prolazi u po jednu kapelicu, od kojih je sjeverna funerarna. Sa istočne strane, kapelice se završavaju pravougaonim apsidama.

    Ovu baziliku J.Kovacević vidi kao objekat nastao istovremeno sa trikonhosom i koja se njim čini izvo-rno zamišljen i realizovan građevinski ansambl. Nakon kraćeg opisa bazilike i konstatacije da je u sjevernoj kapeli pronađen sarkofag Kovacević nastavlja:
    "Majstor klesar ovog sarkofaga radio je parapetne ploče u atrijumu susjedne trikonhosne crkve, što znači da je ova prostorija nedjeljivi dio bazilike i podignuta istovremeno sa bazilokom i trikonhosnom crkvom. Na žalost, sarkofag je drastično probijen i opljačkan. Bazilika u Doljanima čini sa trikonhosnom crkvom arhitektonski sklop. Na trikonhosnu crkvenu građevinu sa narteksom dograđen je kasnije prostrani atrijum". Zatim konstatuje da je trikonhos vizantijskog tipa, "oblik uobičajen u Iliriku VI vijeka".

    Uz pomenuti Izvještaj u kojem se više pažnja usredsređuje na opis pronađenih ostataka trikonhosa, citirani Kovačevicev tekst predstavlja u literaturi najopsežniju interpretaciju građevinskog kompleksa u Doljanima. Mišljenje da su doljanske crkve nastale istovremeno, Kovacević oslanja na nedovoljnu argumentaciju.

    Naprotiv, sve što se do danas može razaznati na lokalitetu ukazuje na to da je cjelokupni ansambl nastao u više vremenskih etapa. Svi za nauku relevantni pokazatelji, pa i uzajamni odnos ova dva objekta, ukazuju da su nastali kao svojebitne građevine u dva, odnosno tri, različita vremena.

    U slučaju da su istovremeno nastale, na osnovu jedinstvenog izvornog projekta, logično bi bilo očekivati da je bazilika opskrbljena episkopskom katedrom i atrijumom, a ne trikonhos - on bi u tom slučaju bio u funkciji baptiserija - ne zaseban pros-tor, kako je to u stvarnosti.

    Zatim, vjerovatno bi globalno kompozicijsko rje-šenje izvornog zajedničkog projekta na drugačiji način integrisalo navedene objekte i njihove unutrašnje prostore. Identifikovana postepenost u iz-gradnji cjelokupnog kompleksa je vrlo značajan podatak, ne samo zato što olakšava datiranje pojedinačnih objekata, već je najuvjerljivije svjedočanstvo narastanja značaja ovog religijskog središta, u kojem raspoznajemo njegov nukleus - cijelu trihoru - kom se naknadno dodaje atrijum i konačno, zbog skučensoti raspoloživog prostora, u neposrednoj blizini gradi još jedan znatno prostraniji hram.


    ----------------------------------



    Smatramo da je bazilika u Doljanima sagrađena u relativno bliskom vremenu kad i bazilika u Duklji


    Prilikom iskopavanja bazilike, kako je već rečeno, u njenoj sjevernoj kapelici pronađen je jedan reprezentativni sarkofag ukopan u zemlju. Kako širina prolaznih otvora, kojima se dolazi do ove kapelice, nije veća od širine sarkofaga, a na osnovu kontaktnih zona zidova kapelica sa ostalim dijelom objekta znamo da kapelice nijesu naknadno dograđivane uz crkvu, već su izvorno nastale kao njen integralni dio, dakle u jednom graditeljskom zamahu, dolazimo do vrlo značajnog saznanja - da je sarkofag stariji od bazilike, te da je ona sagrađena nad njim.

    Pošto sarkofag nije predviđen za način sahranjivanja ukopavanjem on je prije izgradnje bazilike najvjerovatnije bio pohranjen u stariju trikonhalnu crkvu. Upravo ova činjenica nas navodi na pretpostavku da je trikonhos izvorno mogao nastati kao mauzolej za neku od tada važnih ličnosti hrišćanskog svijeta na ovom prostoru.

    Sama potreba da se sarkofag ukopa je indikativna i može na izvjestan način pomoći u određivanju vremena nastanka bazilike - ovo ukazuje na vremena kada carstvo postaje nesiguran prostor, možda zbog gotskih osvajanja.

    Promjene u vršenju liturgije u prvoj polovini šestoga vijeka uslovile su kod izgradnje novih crkava premještanje pastoforija (sa zapadne strane gdje su do tada bili situirani, uz bočne strane narteksa, na istočnu stranu, uz prezbiterijalni prostor).

    Kao najpouzdaniji podatak za grubo određivanje vremena nastanka, ne samo ove bazilike već i onih u Duklji, poslužit će nam upravo ova činjenica, pa ćemo, zbog nepouzdanosti ostalih relevantnih pokazatelja, na osnovu njega određivati redosljed njihovih nastanaka.

    U tom smislu ćemo kao gornji vremenski limit nastanka bazilike u Doljanima uzeti pomenuti termin. Istog tipa, veoma bliskih oblika, sa pastoforijama na zapadnoj strani, zbog čega smatramo da je nastala u relativno istom vremenu kao i bazilika u Doljanima, sagrađena je i bazilika B u Duklji.

    Ovaj tip crkve je najrasprostranjeniji na prostorima Prevalisa tog vremena, kako u gradovima, tako i na otvorenim prostorima, pa se sa njima treba vezati proces širenja crkvene organizacije na cjelokupnom pomenutom prostoru.

    Ovakvim slijedom podataka dolazimo ne samo do saznanja da je bazilika B prvi hrišćanski hram podignut u Duklji na prostoru intra muros, već i da nakon njegove izgradnje episkopsko sjedište i nadalje ostaje van prostora gradskih bedema, u današnjim Doljanima. Tek sa izgradnjom bazilike A episkopsko sjedište će se iz Doljana preseliti u grad.

    Međutim, i nakon preseljenja episkopije, doljanski trikohos ce hrišćanima Duklje i dalje ostati jedino mjesto gdje su mogli obavljati čin krštenja, što ukazuje na veliko poštovanje ove crkve i nakon izgradnje nove episkopske crkve u gradu.

    Naime, uprkos razuđenom sadržaju plana nove bazilike A, tokom svih istraživackih kampanja u njenim prostorima nije pronadena niti ukopana piscina (neophodna za čin pokrštavanja koji se u to vrijeme obavljao uranjanjem) niti, pak, prostorija koja bi se mogla identifikovati kao baptisterijum, u kojoj bi bila postavljena piscina iznad nivoa poda.

    Episkopska crkva u Duklji je sagrađena kao trobrodna bazilika sa jednom apsidom,
    narteksom i atrijumom. Iznutra lučna, a spolja poligonalna, apsida je većim dijelom sa bočnih vanjskih strana utopljena između dviju manjih prostorija, pastoforija. Atrijum sa propilejima je neuobičajeno situiran, uz južnu stranu hrama, a egzistencija portala na zapadnom zidu narteksa nije arheološki potvrđena.

    U hram se ulazilo kroz propileje smještene na južnoj strani uz atrijum, kroz dvije uske prostorije, prvo u narteks kroz ulaz sa južne strane, a zatim u glavni brod. Ovo odstupanje u rasporedu prostora od uobičajene šeme u literaturi se objašnjava nedostatkom prostora sa zapadne strane prilikom izgradnje crkve.

    Ova konstatacija je sasvim logična, međutim isto tako postoji mogućnost da je ova anomalija promišljeno vodena potrebom da se uspostavi tjesnija prostorna sprega, uslovljena respektom mlade bazilike A prema starijoj bazilici B u neposrednom susjedstvu sa južne strane. (Između atrijuma i južnog bočnog broda, kako se pokazuje na osnovu šavova na zidovima, naknadno su dograđene dvije manje prostorije).

    Mišljenje da je ova crkva bila episkopsko sjedište donešeno je ne samo na osnovu njenih arhitektonskih sadržaja, koji imaju reprezentativni karakter, i ostatka bogato razuđenog prezbiterijalnog inventara, već i zbog pronađenih fragmentiranih ostataka subselijuma i katedre. (J. Kovacević izgradnju bazilike B smješta u vrijeme nakon zemljotresa 518. godine, a baziliku A smatra mlađom).

    Vrijeme nastanka bazilike A na osnovu analiza pripadajuće joj skulptovane dekoracije, I. Nikolajević Stojković smješta u predjustinijansko vrijeme. Po našem mišljenju, s obzirom da cjelokupna skulptovana dekoracija na prostorima Prevalisa tokom kasnoantičkog i ranovizantijskog perioda ima izrazito provincijski karakter - koji se često manifestuje nedostatkom opštih uzora koji se u nauci obično uzimaju kao reperi za preciznije hronološko svrstavanje, ili pak znatnim otklanjanjem i kašnjenjem od kristalnih oblika istih - kao takva, s obzirom na slab stepen proučenosti umjetničke aktivnosti u provinciji u ovom smislu ne može biti pouzdan meritum za preciznije hronološko svrstavanje.

    Naše mišljenje o vremenu izgradnje bazilike A je približno sa Kovačevićevim, tačnije, smatramo da je ova crkva sagrađena najranije u vrijeme justinijanske obnove crkvene organizacije, što temeljimo na spoznaji o položaju pastoforija na istočnoj strani crkve. P. Mijović smatra da su pastoforiji naknadno premješteni na istočnu stranu, te da su izvorno njihovu funkciju ispunjavale prostorije između atrijuma i crkve, na osnovu čega donosi zaključak da: u bazilici A treba vidjeti najstariji kultni hrišćanski objekat Duklje, sa građevinskim i hronološkim slojevima od vremena os-nivanja dukljanske episkopije do propadanja te građevine".

    Mijović takođe prihvata Kovačevićevu dataciju doljanskog kompleksa i dodaje da se radi o episkopskom sjedištu, čime se posredno priklanja već navedenom mišljenju o preseljenju episkopije iz bazilike A u Doljane nakon njenog rušenja u zemljotresu 518. godine.



    ---------------------------------



    Tragovi paljevine nađeni prilikom iskopavanja bazilika u Duklji ukazuju na način devastacije


    Pretpostavka o izmještanju pastoforija sa zapadne na istočnu stranu bazilike A je neprihvatljiva iz dva razloga. Prvi je što rezultati ispitivanja kontaktnih zona na zidovima pastoforija i crkve, kako u prvim, tako i u kontrolnim iskopavanjima nijesu potvrdili ovu pretpostavku.

    Drugi, pak, razlog je što funkciju pastoforija nijesu mogle ispunjavati prostorije koje navodi Mijović, jer su upravo one interpolirane, kako o tome svjedoče rezultati istraživanja, konačno, čak i njihov položaj i komunikacija sa ostalim prostorima takođe ne trpi ovu pretpostavku. (Na osnovu Mijovićeve konstatacije posredno dolazimo do zaključka da je hrišćanstvo u Duklju ušlo punom, elementarnom snagom, koju reprezentuje izgradnja prostrane episkopske bazilike, što takođe ne odgovara istorijskim činjenicama.)

    Za doljansku, pak, episkopiju smatra da je nastala u društvenim promjenama, na osnovu vlasničke transformacije od veteranskih latifundija do imovine hrišćanskih zajednica. Ova pojava je na mnogim primj-erima koje pominje na širim prostorima evidentna.

    Međutim, činjenice koje smo iznijeli u konkretnom slucaju nas upućuju na sasvim drugačije viđenje stvari, na postepen tok razvoja, kao na primjerima koje smo naveli.

    Po našem mišljenju pojavu hrišćanstva i nastanak episkopije treba vidjeti kao postepeni proces, jer se ni jedna civilizacijska tekovina u provinciji u prvi mah ne pojavljuje u njenoj elementarnoj snazi, čak ni one donešene dekretom. Manje više uvijek promjene dolaze postepeno, na "mala vrata".

    Ovaj proces vidimo kroz njegovu materijalizaciju na navedenim primjerima arhitekture, isprva nastankom po dimenzijama skromnog trikonhosa, koji na odabranom mjestu neće iritirati obližnji paganski grad, zatim kroz širenje izgradnjom velike bazilike u neposrednoj blizini (u vrijeme kada je već i sam grad spreman da dobije prvi hrišćanski hram - baziliku B) da bi se definitivno premještanje episkopskog središta iz Doljana u grad desilo tek u vrijeme poznatih istorijskih okolnosti vezanih za cara Justinijana. (Isti proces evidentan je na lokalitetu Marusinac uz Salonu, gdje je uz mauzolej Sv. Anastazija iz četvrtog vijeka, u petom dograđena velika trobrodna bazilika sa narteksom i atrijumom, a u šestom, još jedna otvorena bazilika tzv. diskoperta).

    Najilustrativniju simboličku paralelu ovom mišljenju, ali iz sfere likovnog stvaralaštva toga vremena, prepoznajemo na primjeru porodične stele iz Kolovrata kod Prijepolja. Na nadgrobnom spomeniku paganskog svijeta predstavljene su četiri figure pokojnika. Tri međusobno zbijene, realizovane dosta nevješto, ali sa elementima punih likova, su pagani, i njihova imena su u donjoj zoni stele upisana.

    Četvrta figura je bezimena, bez lika, izdvojena iz grupe. Nju od ostalih članova porodice dijeli simbol njegove religije, krst. Distanca hrišćanina i njeni razlozi, od pagana, ostalih članova porodice, predstavlja slikovit simboličan primjer objašnjenju razloga izbora lokacije prvog hrišćanskog hrama Duklje u sadašnjim Doljanima.

    Mišljenje da su bazilike u Duklji stradale u pomenutom zemljotresu nije utemeljeno ni na jednom naučno relevantnom podatku, čak, tragovi paljevine koji su prilikom iskopavanja pronađeni ukazuju na sasvim drugi način devastacije. Po svemu sudeći sudbina ovih crkava može se poistovjetiti sa sudbinom koja je zadesila Duklju i najveći broj gradova na širem prostoru u avaro - slovenskim nadiranjima.

    Pretpostavka o rušenju crkava u zemljotresu u nauci je favorizovana zbog toga što je u nedostatku drugih argumenata olakšavala tumačenje razloga nastanka dva episkopska središta na istom prostoru. Istovremena egzistencija dvije episkopske crkve na tako malom rastojanju je, kako smo već naveli, apsurdna, kao i eventualna dislokacija episkopije iz prostora grada na prostore van gradskih bedema samo zbog eventualnog razaranja u zemljotresu.

    Konačno, najapsurdnija je pretpostavka koja se takođe pojavljuje u literaturi, da su doljanske crkve nastavljači "dukljanske episkopije" nakon rušenja grada u vrijeme seoba naroda. Sasvim je, naime, sigurno da joj otvoreni prostor u Doljanima ne bi obezbijeđivao više sigurnosti nego gradski bedemi (a ni oni, kako znamo, barbarskim nadiranjima nijesu odoljeli).

    U avaro-slovenskim seobama biva destruirana, kao i veći dio urbanih aglomeracija ondašnje provincije Dalmacije i Prevalitane, i antička Duklja. U ovim rušenjima stradaju oba sakralna objekta u gradu, bazilike A i B, a po svoj prilici i sakralni kompleks u Doljanima. Ipak život u gradu ne zamire u potpunosti, o nekakvom njegovom kontinuitetu svjedoči obnova bazilike B izgradnjom na njenom mjestu nove, krstolike crkve, koja je ujedno i jedini svjedok graditeljskih aktivnosti srednjega -vijeka na prostoru grada.

    Ova prva, ali jedina u nauci poznata građevina nastala nakon antičke epohe, mnoge istraživače je navela, po našem mišljenju sasvim pogrešno, na razmišljanje o trajanju ovog grada kao i njegovog episkopskog sjedišta, na istom mjestu i nakon definitivnog pokrštavanja Slovena, sve do pod kraj ranoga srednjega vijeka, kada iz upotrebe iščezava i njegovo ime.

    Iz ovakvih razmišljanja proizašlo je uvjerenje da je krstolika crkva upravo ona crkva Sv. Marije koju pominje barski prezbiter u okolnostima Svetopelekove sahrane u devetoj glavi svojega djela, zbog čega se u literaturi uvriježilo njeno oslovljavanje po titularu kojeg pominje barski prezbiter.

    Medutim, o trajanju bilo kakvog života u ovom gradu u vrijeme definitivnog pokrštavanja novoprispjele slovenske populacije, za koje okvirno uzimamo deveti vijek, nemamo nijednog pouzdanog podatka, čak šta više, svi podaci, kako pisani, tako i materijalni jednoznačno ukazuju na to da je stara antička Duklja u pomenutom vremenu zaista "pust i nenaseljen grad".



    -----------------------------------



    U doba Velike seobe naroda, dukljanska episkopija dobija svoju treću lokaciju na Martinićkoj gradini


    Ipak, i nakon ovog vremena grad i njegova episkopija se pominju pod istim nazivom, i to u nekoliko pisanih izvora i legendi. U ovim slučajevima, zapravo, nije oslovljen stari antički grad, već njegov istoimeni nastavljač. Naime, stara Duklja je u vremenima velikih seoba naroda, prepunim trauma koje nije preživio antički svijet, doživjela sudbinu Salone, Epidaura, Agruvijuma kao i još nekih antičkih gradova jadranske obale i bliskog joj zaleđa - dislokaciju.

    Gradske institucije, kao i episkopsko sjedište ovog grada su topički dislocirani na drugo, za odbranu i preživljavanje u novim uslovima, pogodnije mjesto. Sa prostora antičkog municipija situiranog na ušću Zete u Moraču, preseljeni su na lokaciju koja nam je danas prepoznatljiva pod nazivom Martinićka gradina.

    Ovim seljenjem dukljanska episkopska katedra od svog nastanka u Doljanima dobija svoju treću lokaciju u centralnoj apsidi trobrodne, troapsidalne crkve sa pripratom, gdje se u ruševinama ove crkve do danas vide njeni ostaci. Na sreću, u njoj su pronađeni, doduše najčešće fragmentirani, svi elementi tri kamena oltarska inventara, tako da ih je bilo moguće rekonstruisati u cjelini.

    Sva tri krašena su predromaničkom plastičnom ornamentalnom dekoracijom. Centralni oltarski inventar, najrazuđeniji na cijelom slovenskom jugu, sačinjavali su: ciborijum nad mensom, septum, shola kantorum i jedan ambon.
    Iako predromanički, nastao nakon pokrštavanja slovenskog stanovništva, pomenuti oltarski inventar centralnog broda postavljen je na fundament sačinjen od ostataka arhitravnih greda i kapitela donešenih iz Duklje - episkopske bazilike A.
    Ovaj gest (koji znamo i sa potonje crnogorske mitropolijske crkve - Cetinjskog manastira), učinjen je sa jasnom namjerom da se izgradnjom novog objekta na novom mjestu, potvrdi kontinuitet sa starim. U priprati martinićke crkve nalazi se velika zidana grobnica koja bi na osnovu mjesta i vremena nastanka mogla biti grobnica kralja Budimira - Svetopeleka, ali o tome, s obzirom da je provaljena, ako je išta do danas ostalo u njoj, posljednju riječ moraju dati arheolozi.

    Na ovom mjestu je dukljanska episkopija od njenog preseljenja u pomenutom vremenu, trajala sve do potpunog zamiranja grada Duklje, sada na novom mjestu, koje se po svemu sudeći desilo u drugoj deceniji jedanaestog vijeka, a koje je bilo uslovljeno rušilackim pohodom cara Samuila pod kraj desetog vijeka.

    Jedini pomen dukljanske episkopije nakon avaro-slovenskih seoba u pisanom dokumentu, poznatom katalogu dračkih sufragana (Notitia epicopatum 3) može se odnositi, dakle, samo na episkopsko sjedište u današnjoj Martinićkoj gradini.

    O gradu, kao i episkopskoj crkvi na Martinićkoj gradini, kao istoimenom nastavljaču antičke Duklje i njene episkopije sam već detaljno pisao, zato ću na ovom mjestu iznijeti samo one rezultate najnovijih istraživanja, koje se odnosi na ovo episkopsko sjedište, a koji nijesu obavljeni u navedenom tekstu.

    Naime, pored mnogih važnih informacija koje nam daje barski prezbiter, a koje se odnose na ovaj sakralni objekat, te koje se mogu uočiti i potvrditi na njegovim ostacima, našu pažnju je zaokupio i onaj u kojem nas obavještava o tome da je episkopija u Duklji, nakon sabora u Dalmi povišena na rang arhiepiskopije.

    Ovaj podatak sam po sebi, posmatran isključivo sa istorijskog aspekta ne bi dublje zaokupljao našu pažnju, no kako on suštinski zadire u predmet naših interesovanja, u nastanak i širenje predromaničke umjetnosti na dukljanskim prostorima, u čijem je duhu realizovana posljednja obnova dukljanske episkopije na pomenutoj Gradini, nameće nam se kao neizbježan. U nauci se, naime, smatra da podatak barskog prezbitera o egzistenciji dukljanske arhiepiskopije nije istinit, već da je u to vrijeme postojala samo dukljanska episkopija podložena dračkoj arhiepiskopiji.

    Ovakvim poimanjem stvari postavlja se logično pitanje: kako je zapravo moguće da je predromanička umjetnost, tako tipična za kulturni prostor jadranskog basena onog vremena, nastala i širila se, kako duž cijele Dalmacije, tako i u Duklji - njenom sastavnom dijelu - i završavala približno sa posljednjom latinskom episkopijom na jugu, gdje se ne samo kulturno, vec i geografski završavala Dalmacija.

    Sa druge strane, kulturni impulsi toga vremena svojstveni Epiru i dračkoj arhiepiskopiji u njemu, koji su se razvijali pod snažnijim uticajem vizantijske umjetnosti, nijesu se značajnije prenosili i širili na prostore Duklje, kao ni grčka pismenost, što bi trebalo ocekivati u slučaju da je dukljanska episkopija zaista u to vrijeme bila sufragan dračke arhiepiskopije.

    Granica zapadnoevropskih kulturnih dometa u tom vremenu, koji se manifestuju kroz predromaničku umjetnost bila je negdje na potezu izmedu Liješa i Drača, prostoru gdje prestaje sfera latinske pismenosti. Vizantijski kulturni uticaji na Duklju bili su onoliki koliko su participirali u cjelokupnoj predromaničkoj umjetnosti jadranskog basena. (Čak bi se moglo reći da su bili snažniji na sjeveru, na prostoru ondašnje hrvatske države, imajući u vidu širenje glagoljskog pisma na njenim prostorima).

    Da je zaista postojala dukljanska arhiepiskopija koju pominje barski prezbiter, i kao takva bila distributer predromaničke umjetnosti na prostorima njene jurisdikcije, pored informacija stečenih proučavanjem materijalne kulture toga doba, uvjeravaju nas i rezultati posljednje valorizacije jedinog pisanog izvora koji se suprotstavljao ostalim izvorima koji potvrđuju njenu egzistenciju - Notitia-e episcopatuum 3, tzv. katalog dračkog sufragana.



    -----------------------------------



    I nakon Dioklecijanove podjele, provincija Prevalis je u kulturnom smislu ostala neodvojiv dio Dalmacije


    Mišljenju, ustaljenom u nauci, da u gradu Duklji u srednjem vijeku nije postojala arhiepiskopija na izvjestan način išle su u prilog i istorijske okolnosti kojima je određena njena pripadnost solunskoj crkvenoj organizacionoj strukturi u prvim vjekovima njene egzistencije. Zbog bolje preglednosti argumentacije u korist postojanja arhiepiskopije u Duklji nakon obnove u devetom vijeku, pa do propasti uslovljene Samuilovim pohodom, iznijećemo kratak pregled istorije dukljanske episkopije, te pripadnost određenim jurisdikcijama, a po savremenim naučnim mišljenjima baziranim na pisanim izvorima.

    Već smo naveli da se 451. godine na Halkedonskom saboru prvi put u izvorima pominje dukljanski episkop Evandrus. Kako je provincija Prevalis priključena prefekturi Istočnog Ilirika, u kojem je formirana samostalna crkvena struktura sa sjedištem egzarha u Solunu, nad prevalitanskom crkvom (kojoj je pripadala i episkopija u Duklji) solunski egzarh je imao patrijaršijska prava. 535. godine car Justinijan je episkopu Justinijane Prime dodijelio ariepiskopsko zvanje i priključio mu crkvenu strukturu provincije Prevalis, što je potvrdio i papa dodijelivši tom prilikom novom arhiepiskopu titulu papinskog vikara.

    Iz vremena nakon avaroslovenskih seoba nije nam se sačuvao ni jedan izvor na osnovu kojeg bismo mogli pratiti tok preživljavanja prevalitanske crkvene organizacije. Poznato je samo da je 732. godine, zbog angažovanja u ikonoklastickom sukobu, vizantijski car Lav III Isaurijski oduzeo papi cijelu ilirsku dijecezu, zajedno sa Prevalisom i podvrgao je carigradskom patrijarhu.

    Pripadnost prevalitanske crkvene strukture pomenutoj jurisdikciji tokom navedenog vremena, nukala je rijetke istraživače na mišljenje da je tokom tog vremena prostor Prevalisa bio čvršće vezan za sferu kulturnih uticaja istočnog rimskog carstva.

    U rijetkim tekstovima koji se bave problemom skulpture koja je u ovom smislu najindikativnija, kaže se: "Starija skulptura na prostoru Prevalisa i Boke Kotorske po svojim dekorativnim elementima i razvoju čini izdvojenu grupu prema skulpturi Istočnog Ilirika, sa jačim uticajem Dalmacije, a pogotovu centra u Saloni. Mlada skulptura justinijanskog perioda vezuje se sigurnije za skulpturu Carigrada i istočnog Mediterana uopšte, i čini najzapadniji domet ovog uticaja".

    Na osnovu iznešenog može se shvatiti da se, nakon odvajanja provincije Prevalis od Dalmacije u Dioklecijanovoj administrativnoj reformi, mijenja i kulturni ambijent Prevalisa, odvajajući se od vlastitog, matičnog dalmatinskog kruga i snažnije priklanja kulturnim izvorištima istočnog carstva.
    Ali, na osnovu rezultata stečenih proučavanjem skulptovane dekoracije ranovizantijskog perioda na prostoru Prevalisa moramo demantovati ovakvo mišljenje i konstatovati da novi stilski govor tzv. "zlatnog doba" vizantijske umjetnosti nije ostavio značajnijeg traga na ovom prostoru, te da je, šireći se u Justinijanovoj rekonkvisti, ta umjetnost mnogo snažnije obilježilja, kako prostor cjelokupnog Ilirika, tako i važnijih centara Dalmacije i Istre.

    Zanimljivo je da taj novi talas, tako tipičan za pomenuto vrijeme (u kom taktilni princip antičkog doba biva smijenjen novim optičkim principom, dok je nekadašnji puni plasticitet dekorativne skulpture potisnut čipkasto perforiranom plohom, koja sada komunicira, prije svega, konstrastom svjetlosti i tame) nije identifikovan ni na jednom pronađenom primjerku kamene dekorativne plastike na prostoru Prevalisa.

    Umjetničke tekovine ovoga vremena na pomenutom prostoru mogle bi se prije okarakterisati kao vrijednosti nastale degradiranjem kroz rustifikaciju starijih klasičnih uzora, nego stvaralačkim činom novog vremena i njegovih estetskih obrazaca. Sasvim pouzdano možemo ustvrditi da je prostor novonastale provincije Prevalis u kulturnom smislu, i nakon Dioklecijanove administrativne podjele carstva, ostao integralni prostor sa Dalmacijom.



    -----------------------------------


    Martinićka gradina pruža materijalnu potvrdu legende da je dubrovačka arhiepiskopija nastavljač dukljanske


    Svojevrsnu potvrdu iznešene konstatacije predstavlja cjelovitost kulturno-umjetničkog ambijenta devetog, desetog i jedanaestog vijeka, koji je uveliko nastao crpljenjem kasnoantičke i ranovizantijske tradicije na tlu na kojem je ponikao. Radi se, zapravo, o predromaničkom kulturnom sloju koji je u Dalmaciji imao svoj specifičan karakter.

    Rasprostranjenost kulturnih spomenika ovoga doba, kao masovna pojava nastaje i širi se na sasvim precizno definisanom prostoru Dalmacije, u onom opsegu kog nam opisuje još barski prezbiter: od Vinodola do Drača, od zapada prema istoku, i od mora do visokih planina prema sjeveru - dakle, na prostoru koji isti autor obilježava kao prostor jurisdikcije dvije obnovljene arhiepiskopije: Salonitanske i Dukljanske.
    Nakon što smo pokušali identifikovati pripadnost prevalitanskog kulturnog prostora, vratimo se istoriji dukljanske episkopije.

    Prvi dokument koji se pojavljuje nakon definitivne hristijanizacije južnih Slovena, a koji govori o egzistenciji dukljanske episkopije, i to kao jednog od petnaest sufragana dračke arhiepiskopije je već pomenuti, tzv. katalog dračkih sufragana. Nakon njegovog objavljivanja iako na njemu nema datuma, nakon iznešenog mišljenja L. Talocija i K. Jirečeka najveći broj istraživača vrijeme njenog nastanka smješta u vrijeme vladavine Lava Mudroga (886-911).

    Ovako datiran, ovaj katalog dračkih sufragana je jedini dokument koji se suprotstavlja mogućnosti egzistencije dukljanske arhiepiskopije tokom ranoga srednjega vijeka, o čijem postojanju, sa druge strane, decidno govore: djelo barskog prezbitera, bula protiv pape Klimenta III iz 1089, kojom se barski episkop Petar izdiže na zvanje arhiepiskopa, bula Kaliksa II, kao i legenda o nastanku dubrovačke arhiepiskopije kao nastavljaču dukljanske.
    Ovako suprotstavljenim podacima, krajem prošloga i početkom ovog vijeka u nauci je dato više povjerenja onima koje donosi navedeni tzv. katalog dračkih sufragana, pa se, imajući još u vidu i istorijsku pripadnost navedenoj jurisdikciji, do danas drži da u Duklji nije postojala arhiepiskopija, već da je ona zaista tokom svog trajanja u ranom srednjem vijeku bila sufragan dračkoj arhiepiskopiji, te da se to stanje održalo sve do propasti Samuilovog carstva.

    Treba istaći da se prilikom donošenja ovakvog stava nije vodilo mnogo računa, kako o rezultatima stečenim arheološkim istraživanjima, tako ni o identifikaciji kulturne pripadnosti dukljanskog prosora. Takođe, u tom vremenu nije bio identifikovan ni ranosrednjovjekovni grad na Martinićkoj gradini, nastavljač antičke Duklje, u čijim ostacima sasvim jasnu materijalnu dokumentarnu potvrdu nalaze ne samo sačuvani rijetki pisani izvori, vec i dubrovačka legenda.

    Konačno, u sferi savremene naučne literature, sasvim novo svijetlo u pravcu egzistencije dukljanske arhiepiskopije baca najnovija hronološka valorizacija pomenutog kataloga dračkih sufragana koju navodi F. Dvornik u svojoj knjizi nastaloj 1964. godine.

    Znameniti vizantinolog, profesor harvardskog univerziteta dr František Dvornik (u knjizi "Vizantijske misije kod Slovena" u poglavlju "Vizantijske, rimske i franačke misije kod južnih Slovena") to dokazuje, donoseći dva kataloga dračkih sufragana kako bi ukazao da je pored "latinskih gradova" nekadašnje Prevalitane, u hristijanizaciji Slovena koji su nastanili taj prostor, učestvovao i Drač, te da je ovaj grad ujedno nastojao proširiti svoju jurisdikciju i nad episkopijama tih "latinskih gradova".

    Prvi je nastao u vrijeme Lava Mudroga (886-911) i u njemu su kao drački sufragani registrovane samo četiri episkopije: u Liješu, Kroji, Stefaniakiji i Hunabiji. Uz ovo donosi i podatak o izvoru sa kog je crpio informaciju.

    Pored ovoga postiji i drugi katalog dračkih sufragana, čije vrijeme nastanka Dvornik smješta u jedanaesti vijek, a po kom ova arhiepiskopija, pored četiri navedene ima još jedanaest sufragana, dakle ukupno petnaest.

    Dvornik navodi i informaciju da je katalog objavio G.Parthey i ukazuje na neke greške koje je načinio njegov zemljak, K. Jireček, prilikom valorizovanja ovog dokumenta. Razliku u broju episkopija u pomenutim katalozima Dvornik pripisuje zajedničkim aktivnostima "latinskih gradova" i dračke arhiepiskopije na hristijanizaciji.
    Nas, međutim, ovdje najviše interesuje činjenica da vrijeme nastanka drugog navedenog kataloga dračkih sufragana, koje su K. Jireček i L. Geltzer, a zatim, slijedeći njih i mnogi drugi naučnici, smjestili u vrijeme vladavine Lava Mudroga (886-911), F. Dvornik smješta u jedanaesti vijek. Prihvatimo li okvirno Dvornikovo datiranje, neizbježno nam se nameće pitanje preciznije datacije nastanka ovog kataloga, jer znamo da je nakon osnivanja dubrovačke arhiepiskopije 1022. godine, pored kotorske i ulcinjske episkopije, dubrovačkoj bila podložna i barska. Ona se, međutim, u datom katalogu, zajedno sa dukljanskom vodi kao drački sufragan.
    Barska episkopija je 1089.godine konačno i sama, kao nastavljač dukljanske, povišena na rang arhiepiskopije, a živuća dukljanska episkopija ili arhiepiskopija se više neće pojaviti ni u jednom dokumentu. Za preciznije određivanje vremena nastanka ovog kataloga poslužiće nam takođe i jedna isprava cara Vasilija II nastala oko 1020.god.



    -----------------------------------



    U formiranju, ali i širenju kulturnog identiteta dukljanskih prostora crkva je bila osnovni pokretač


    Nakon propasti Samuilovog carstva ona je izdata u korist nove Ohridske arhiepiskopije, sa spiskom episkopija koje su u to vrijeme pripale ohridskoj autokefalnoj crkvi. Iz ovog dokumenta, kako tvrdi Šišić, se vidi, da je dračka arhiepiskopija izgubila mnoge episkopije i posjede - gotovo sve osim nekih u blizini grada.

    Jireček smatra da se vratila na četiri, dakle na isti broj episkopija koji navodi katalog dračkih sufragana nastao, po Dvorniku, u vrijeme Lava Mudroga. U istoj ispravi figurira careva zapovijed koja glasi:
    "Mitropolitu dračkome zapovijedamo da ostane samo na svojem prijestolu i da se zadovolji područjem i imanjima, što ih ima oko sebe".

    Na osnovu navedenog dolazimo do zaključka da je katalog dračkih sufragana u kom su pobrojane, među petnaest, i episkopije dukljanska i barska, mogao nastati samo u vrijeme Vasilija II. A na osnovu odnosa pomenutog cara prema Ohridskoj i Dračkoj arhiepiskopiji, iskazanog u navedenoj ispravi, mogli bismo zaključiti da je stanje u crkvenoj organizaciji dračke arhiepiskopije - kakvim ga prezentira dati katalog dračkih sufragana - upravo nastalo u vrijeme Samuilove ekspanzije na prostor dračke teme i Duklje, te da su jedino tada navedenih petnaest episkopija mogle biti drački sufragani, termin nastanka ovog kataloga čak bismo mogli još preciznije odrediti.

    Naime, pokazuje se da je mogao nastati u vremenu nakon raspada Samuilovog carstva, kada dračka arhiepiskopija nastoji da i dalje zadrži svojih 15 sufragana, a prije nastanka pomenutog pisma Vasilija II, koje je, zapravo, nastalo sa ciljem da ospori navedene pretenzije dračke arhiepiskopije. (To je i vrijeme vladavine "svetog kralja" Jovan Vladimira dukljanskom kraljevinom, čije štovanje se upravo ukorijenilo na prostorima jurisdikcije dračke arhiepiskopije i Ohrida - upravo na teritoriji koju obuhvata popis od 15 episkopija - dračkih sufragana).

    S obzirom da je krajem devetog i početkom desetog vijeka dračka arhiepiskopija imala samo četiri sufragana, među kojima nijesu bile niti dukljanska, niti barska episkopija, te utvrđivanjem tek jedanaestog vijeka kao vremenskog okvira u kojem je nastao poznati katalog dračkih sufragana, data je potpuna prohodnost ka istini informacijama iz navedenih izvora koji nas obavještavaju o postojanju arhiepiskopije u Duklji.

    Kako smo vec istakli, ovakvo viđenje stvari ne samo da daje sasvim logično rješenje osnovnog pitanja koje nas je i navelo da se bavimo ovom temom - čini se nedovoljno osvjetljenim segmentom istorije naše crkve, već i vodi i ka identifikaciji kulturnog identiteta dukljanskih prostora u čijem formiranju i širenju u onom vremenu je crkva bila osnovni pokretač.

    U duhu tog kulturnog ambijenta je i obnovljena dukljanska episkopija - arhiepiskopija u devetom vijeku. Pored ovoga, takođe u potpunosti bivaju akceptovane i informacije koje nam donosi pomenuta dubrovačka legenda, po kojoj je dukljanski arhiepiskop Ivan, sklanjajući se pred Simuilovim rušilačkim pohodom na Duklju, prebjegao u Dubrovnik, gdje ga Dubrovčani izabraše za svog episkopa.

    Dubrovačka tradicija o nastanku tamošnje arhiepiskopije ne daje nam samo informaciju o egzistenciji dukljanske arhiepiskopije, već i identifikuje Samuila kao rušioca grada Duklje, što u potpunosti odgovara materijalnoj stvarnosti.

    Aspiracije dubrovačke crkve na poziciju nastavljača dukljanske arhiepiskopije su se pokazale veoma brzo nakon rušenja grada Duklje, o čemu svjedoči činjenica da se oko 1000. godine dubrovacki episkop, prilikom susreta sa venecijanskim duždem Petrom II Orselom predstavio kao arhiepiskop, tada vjerovatno samo samozvani (dubrovačka episkopija je povišena na rang arhiepiskopije tek 27. septembra 1022. godine bulom pape Benedikta VIII, kojom prilikom su mu za sufragane dodijeljene već navedene episkopije sa prostora države Duklje, među kojima i barska).

    Novonastaloj situaciji su se suprotstavljale episkopije sa prostora države Duklje, pa su se u povoljnijim političkim vremenima izborile za vlastiti arhiepiskopski prijesto. Tada je, s obzirom da je Duklja kao grad sasvim zamrla, za nastavljača njegove arhiepiskopije određen grad Bar bulom protivpape Klementa III (izdatom u Rimu 1089. godine).

    Utvrđivanjem vremena nastanka dukljanske episkopije, njenog trajanja i nestanka sa istorijske scene, te determinacijom sakralnih objekata u kojima je rezidirao njen episkop (od devetog vijeka i arhiepiskop) otvara se znatno širi okvir za proučavanje ne samo istorije crkve, već, prije svega, kulturnog identiteta naših prostora, što je prevashodni cilj našeg interesovanja.

    Potvrđivanjem egzistencije dukljanske arhiepiskopije prilaže se i dokaz u prilog istinitosti informacija koje nam je ostavio barski prezbiter, prvi nam donoseći vijesti o njenom nastanku. I ne samo to, već uzevši u obzir opseg jurisdikcije nad episkopijama - sufraganima koji su joj dodijeljeni, a koje pominje isti autor, te respektujući stav istoričara da su se crkvene juristikcije obično pok-lapale sa svjetovnom vlašću i ujedno tumačeći termin "regnum" onako kako su ga koristili franački analisti pri oslovljavanju slovenskih državnih tvorevina devetog vijeka u susjedstvu Panonije, sa mnogo više razumijevanja ćemo pristupiti tumačenju naslova "Regnum sclavorum", djela barskog prezbitera.

    Konačno, treba istaći da je dukljanska arhiepiskopija bila najstarija na onim slovenskim prostorima koji su na rimskog papu gledali kao na svog vrhovnog crkvenog poglavara. Koliki je ulog i značaj mogla imati, prvo kao episkopija, a zatim i kao arhiepiskopija, na širenju hrišćanstva i kulture (koju je grad u kom je stolovala tokom svog kontinuiranog trajanja - doduše na dvije lokacije - prenio iz antičke prošlosti među Slovene ovih prostora) najbolje svjedoči identifikacija Slovena sa tih prostora sa imenom grada Duklje.


    Kraj

  2. #2
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default PRVA STONA CRKVA DUKLjANSKE BISKUPIJE NADOMAK PODGORICE

    "Pobjeda", 17.09.2006. Društvo


    Željko Raičević:
    PRVA STONA CRKVA DUKLjANSKE BISKUPIJE NADOMAK PODGORICE


    Zanemarena stara svetinja



    Namjernici koji dolaze u Podgoricu nemaju baš mnogo prilika da upoznaju našu izuzetno bogatu prošlost. A ni školski programi nijesu tako oblikovani da djeci različitog uzrasta pruže mogućnost da određeni dio vremena posvete posjetama i upoznavanju istorije grada u kome uče. Tim više smo u obavezi da obilježimo, zaštitimo i, naravno, promovišemo svoje istorijske korijene. Osim toga, afirmacijom kulturno-istorijskih vrijednosti ovog prostora značajno bi se upotpunila turistička ponuda glavnog grada.

    U mjestu zvanom Crkvine u podgoričkom prigradskom naselju Doljani, na sjevernom izlazu iz grada nalazi se jedna od najstarijih i najznačajnih svetinja u Evropi, i jedno od prvih episkopskih sjedišta, uopšte, u vizantijskoj crkvi - Manastir Zlatica. Od ostataka grada Duklje dijeli ga samo rijeka Morača.
    Od svih tragova duge prošlosti današnje Podgorice, među značajnijim, iako najmanje poznat, nesumnjivo je manastir Zlatica u Doljanima. Nastao je u V vijeku.
    Već od 325. godine u dijelu grada zvanom Zlatica, zidana je prva hrišćanska bazilika. Bila je to prva stona crkva dukljanske biskupije i duhovna matica kasnije crnogorske knjaževine i kraljevine koja se kao i grad takođe, zvala Duklja.

    U ovoj crkvi je okolno stanovništvo Kuča vršilo crkvene obrede. Zbog potreba hristijanozovanog stanovištva ovog kraja sagrađena je, neposredno pored bazilike, i jedna veća katedralna crkva. Krajem vladavine rimske imperije ovim prostorima sjedište dukljanske biskupije seli se sa Zlatice u Dokleju. U njemu se na temeljima izvjesnih rimskih građevina grade tri nove crkve. Jedna od njih je i bazilika u kojoj je stolovao episkop Evander koji je 451. godine bio prisutan na vaseljenskom saboru u Halkidonu i potpisao je simbol hrišćanske vjere.
    Na ovom imanju je živio potonji kučki vojvoda Vaso Bracanov Ivanović, poslije turskog paše Derviša Osmanagića. Tačno se ne zna da li je on kuću naslijedio, dobio kao zasluge ili otkupio od Turčina. Godine 2000. crkva otkupljuje kuću. Zadnjih deset i više godina, prije nego što se sestra Evgenija doselila, niko u njoj nije živio.
    Kuća se nalazi neposredno uz ostatke bazilike i katedralne crkve, i bila je gotovo srušena. Prilikom njenog raščišćavanja otkriveno je sedam grobova, što je upućivalo da ju je paša podgorički sagradio na groblju. U jednom od grobova u podu kuće pronađen je krst, za koji se smatra, po riječima arheologa Jankovića, da potiče iz HII vijeka. Kada su pronađeni grobovi, prilikom sređivanja kuće, odmah su obaviješteni Muzeji i galerije grada Podgorice. Oni su, na čelu sa tadašnjom direktorkom Lenkom Bulatović, posjetili Manastir,sreli se sa mitropolitom, ali do neke saradnje i podrške Opštine nije došlo. Prvo arheološko iskopavanje bilo je 1956. i 1957. godine, i vodio ga je prof. Korać iz Beograda. Tokom iskopavanja otkrivena je i otkopana trikonhalna crkva. Ona se sastoji od trolisnog glavnog dijela, priprate i atrijuma – otvorenog dvorišta uokvirenog natkrivenim hodnicima. Zidovi crkve zidanim su kamenom i ukrašavani slojevima ravne crvene opeke, s tim što je spoljna strana crkve vjerovatno bila malterisana. Pod u crkvi i atrijumu bio je popločan kamenim pločama. Priprata ima centralni ulazni dio koji vodi prema trikonhosu i lijevo i desno prema dodatnim prostorijama. U sjevernoj prostoriji priprate nalazila se i krstionica u koju se silazilo sa po dva stepenika. U trikonhosu se nalazi i srednjovjekovni mramor sa uklesanim drvom života, uptrijebljen kao časna trpeza u oltaru.
    Tokom istraživanja 1958. i 1959. godine istražena je i druga katedralna crkva Manastira Zlatica, Trobodna crkva koja je smještena veoma blizu, sjeverno od trikonhosa, nešto je većih dimenzija. Ostaci crkve slabo su očuvani jer su lošije zidani, a kao materijal je korišten lomljeni kamen. U sklopu katedralne crkve je otkriven mermerni sarkofag koji je nađen ukupan u zemlju u posebnoj prostoriji. Poklopac je masivan, ali je većim dijelom razbijen. O pronađenom sarkofagu Vera Drecun, u tekstu koji je objavila Pobjeda prije desetak godina, kaže da isti takav postoji samo u Sv. Sofiji u Carigradu, s tim što taj nema poklopca, za razliku od Zlatičkog.
    Drugo istraživanje obaljeno je od 1980 do 1983. godine u ljetnjim mjesecima, koje je više bilo raščišćavanje i površinska pretraga terena arheologa iz Podgorice na čelu sa Verom Drecun.
    Slava Manastira Zlatica su Cvijeti, i tada se svake godine služi liturgija.

    Istorija na licu mjesta

    Očekuje se da novoi školski programi omoguće učenicima organizovan i obrazovni obilazak istorijskih lokaliteta gradova u kojima žive. S druge strane, lokalna zajednica zajedno sa kulturnim institucijama, muzejima, institutima i crkvom, trebalo bi da obezbijede odgovarajuće promotivne materijale i informativne putokaze koji ukazuju i upućuju na našu hiljadugodišnju prošlost.

    Sestra Evgenija tumači tradiciju

    Iako na lokalitetu stare bazilike i katedrale nema crkve ili konaka, o ovom prostoru brine nastojateljica Manastira Zlatica sestra Evgenija, rodom sa Jelenka iz Bjelopavlića. Studira teologiju. Veoma je prijatna i ljubazna, i za sve one koji posjete ostatke ove značajne građevine spremna je da veoma iscrpno ispriča dugu tradiciju ovih crkava. U Manastiru je već peta godina. Ostaci Manastira, kako kaže, bili su zarasli u šumu i žbunje kad je ona došla. Mnogo bi više napredovao, kad bi imao ikakvu podršku lokalne zajednice, kaže sestra Evgenija.

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    ARHEOLOŠKO NALAZIŠTE NA MARTINIĆKOJ GRADINI


    Otrgnuto od zaborava



    Nedaleko od Danilovgrada, u blizini drevne Lontadokle, poznate kao Sveta Gora Atonska, otkriven je osmi arheološki lokalitet i svi su od izuzetnog značaja za istoriju Crne Gore i regiona.
    Milorad Saveljić, Slobodan Vuksanović i Minja Popović otkrili su ostatke srednjovjekovne hrišćanske crkve, a pretpostavlja se da potiče iz petog ili šestog vijeka.
    - Slušali smo mnogo legendi vezanih za naš kraj i o arheološkom blagu koje posjeduje. Prilikom izgradnje lokalnog puta nas trojica smo naišli na ostatke crkve i groblja koje je dosta uništeno - rekao je Milorad Saveljić.
    Zahvaljujući legendi vezanoj za Martinićku bitku iz 1796. godine lokalitet je otrgnut iz učmalosti vjekova.
    - Predanje priča da je jedan martinićki borac poslije krvavog boja pošao na izvor Pištet da pije vode. Ispod mjesta Vračev krš naišao je na ranjenog turskog vojnika skrivenog u ruševinama stare crkve. U ranjeniku je prepoznao svog pobratima Ljepčinovića koji je živio iznad Martinića u turskoj karauli na Spasojevićima. Ranjeniku je previo rane i noću ga, krijući, ispratio do zidina Spuža. Od ovog Ljepčinovića, koji se nikad nije vratio u Martiniće, u Skadru žive potomci - priča Saveljić.
    Martinićki borac, na pitanja spuških Turaka, kako je uspio da se tako teško ranjen spasi, odgovario je: "Spasi me pobratim i bogomolja predaka".
    - Kad se kasnije saznalo za događaj Martinići su s divljenjem odobravali svom plemeniku, a posebno ljudskom postupaku prema ranjenom pobratimu. I danas, visoko iznad gornjih Martinića na Spasojevići, osamljena stražari karaula Ljepčinovića, a još visočije, ispod visova Strmice zaboravljena i zarasla u šiblju samuju Ljepčinovića katuništa - završava Saveljić.
    Istoričari sve više govore o Gradini kao mjestu rođenja Svetog Save, a bogatstvo jednog naroda oduvijek se mjerilo i po kulturno-istorijskom nasljeđu.

    J. Bukilić

    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=131213

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •