Originally Posted by
G R A D
[size=6]Nina I. Hitrova: CRNOGORCI U RUSIJI U DRUGOJ POLOVINI 18. VIJEKA[/size]
Vladičina misija
Novi podaci sadržani u arhivskim materijalima o preseljavanju Crnogoraca u Rusiju i o njihovom učešću u društveno - političkom životu te velike zemlje
Značajan podsticaj za masovno preseljavanje Crnogoraca u Rusiju bilo je putovanje mitropolita Vasilija Petrovića u Rusiju. On je krenuo na put 1752. godine radi dobijanja političke podrške i materijalne pomoći. Među nekoliko projekata, koji su predstavljeni vladi Jelisavete Petrovne, bio je posebni predlog za preseljenje Crnogoraca u Rusiju. Novi materijali kojima raspolažemo omogućavaju nam da to pitanje razmotrimo detaljnije nego što je to bilo moguće u dosadašnjoj literaturi.
Zbog toga, kad je u maju 1753. godine mitropolit Vasilije bio u Moskvi, i predložio da se, nakon njegovog povratka u Crnu Goru, u Rusiju upute one porodice koje za to izraze želju, vlada Jelisavete Petrovne se o tome predlogu izjasnila pozitivno.
Prepiska s Bečom
Pred povratak u domovinu, mitropolit Vasilije je iz Kijeva obavijestio Ministarstvo inostranih poslova da će se potruditi da Crnogorce, koji su radili u državnoj službi, ubijedi da pređu u rusku vojnu službu. Zbog toga je mitropolit Vasilije molio da ambasador u Beču G. K. Kejzerling prihvati saradnju u vezi sa preseljavanjem Crnogoraca u Rusiju.
Ispoljavajući odlučno suprotstavljanje izlasku slovenskog stanovništva sa svojih teritorija, Austrija se nije protivila prelasku Crnogoraca. U odgovoru na Kejzerlingovo obraćanje, vlada Marije Terezije je saopštila da ukoliko se pomenuti narodi, „u slobodi nalaze”, ne samo što će bez prepreka biti propušteni, nego se „i na moguću pomoć, nesumnjivo, mogu nadati”. Ali je u isto vrijeme bio postavljen i uslov: da Crnogorci ne pozivaju sa sobom Srbe - austrijske podanike.
Potom je ona to utvrdila mirovnim dogovorom, koji je zaključila sa Portom u Svištovu 1791. godine, prema kojemu su Crnogorci bili uključeni u međunarodni traktat kao sultanovi podanici.
U noti koja je kao odgovor uručena 18. aprila 1754. godine G. Kejzerlingu, naznačeno je da Crnogorci odavno priznaju vrhovnu tursku vlast, plaćaju dažbine, što znači da su izgubili „status potpuno slobodnog naroda”. I Crnogorci nijesu slobodni, već su potčinjeni Turskoj i plaćaju joj porez, koji se sastoji „od jedne vreće zlata i jedne sablje”. (Obavezni su da se bore u sastav turske armije N. H.)
Osim toga Austrija je podsjetila Rusiju na savezničke obaveze u odnosima prema Turskoj, naglašavajući da je u interesu obiju država da striktno poštuju dogovor zaključen sa Portom 1739. godine i da ne daju nikakve povode za njegovo kršenje.
Za uspješno organizovanje preseljavanja Senat je prvobitno dodijelio šest hiljada ruskih zlatnika za putne troškove. . Za mjesto njihovog naseljavanja bila je određena teritorija između Orenburga i Stavropolja.[u]
U vezi sa organizovanjem masovnog preseljavanja iz Crne Gore u Rusiju, mitropolit Vasilije je pokrenuo pitanje formiranja posebnog crnogorskog husarskog puka u Rusiji. On je za dužnost komandanta tog puka bio predvidio Ivana Podgoričana (Podgoricu) koji je služio Slavonskom husarskom puku u Austriji, koji je uživao reputaciju hrabrog ratnika.Pa ipak, pitanje prelaska Ivana Podgorice u rusku vojnu službu odugovlačilo se dvije godine, jer Bečki dvor nije bio raspoložen da otpušta iskusne oficire koji su se nalazili u austrijskoj armiji.
U Peterburg je 10. decembra 1757. godine doputovao mitropolit Vasilije Petrović u pratnji guvernera Stanislava Radonjića i uticajnih starješina-serdara Vukala Vukotića, vojvode Mojsija Plamenca, Petra Đuraškovića i Nikolaja Kneževića. Ovakav sastav delegacije svjedoči o važnosti misije. Mitropolit Vasilije je 4. oktobra 1758. godine Jelisaveti Petronoj, u ime cijelog naroda crnogorskog, uručio molbu o prijemu u podaništvo i pod pokroviteljstvo Crne Gore. Ali, uporedo sa tim odlučujućim korakom, on je započeo pregovore i o drugim, konkretnijim predlozima, čije je ostvarenje zavisilo isključivo od ruske vlade, kao što su upis djece iz uglednih crnogorskih porodica u ruske vojne škole i definitivno rješenje o formiranju crnogorskog husarskog puka u ruskoj armiji.
U Ministarstvu inostranih poslova je 15. jula 1757. godine sačinjena zabilješka u kojoj su dati odgovori mitropolitu Vasiliju u vezi sa njegovim obraćanjem. Što se tiče molbe za prijem u podaništvo i pod pokroviteljstvo, rečeno je: „Sada bi svaka formalnost mogla biti opasna i čitavom crnogorskom narodu donijeti nesreću zbog velike blizine Crnoj Gori neprijateljskih naroda, a ogromne udaljenosti Ruske imperije, pa se rješavanje tog pitanja ostavlja za neko buduće, bolje vrijeme”.
Među njima su bila dva sinovca mitropolita Save i jedan sinovac mitropolita Vasilija Petrovića, kojega je on želio da povede sa sobom u Peterburg. Međutim, ubrzo su sva ta djeca premještena u Peterburg i upisana u srednju vojnu školu.
Ruska vlada je, takođe, izrazila spremnost da izađe u susret želji crnogorske strane o formiranju crnogorskog husarskog puka. U vrijeme podnošenja molbe Bečkom dvoru da oslobodi obavezu u austrijskoj vojsci Ivana Podgoricu radi formiranja crnogorskog husarskog puka, pojavila se sljedeća okolnost. U reskriptu Kejzerlingu od 14. aprila 1758. godine nalaže mu se da on obavijesti Bečki dvor o tome da se u Rusiji formira crnogorski husarski puk, te da je za to potrebno imati „dobre oficire koji su, uz to, porijeklom Crnogorci”.
U uslovima kada je Rusija bila iscrpljena ratovima protiv Pruske, da ne bi došlo do usložnjavanja odnosa sa Turskom, 6. novembra 1758. godine donesena je odluka da se prekine sa doseljavanjem u Rusiju podanika Turske imperije. Crnogorcima koji nijesu bili turski podanici dozvoljeno je da se sami mogu preseljavati u Rusiju
U ukazu je bilo sadržano da mu se „za uspješno vršenje službe”, pored unapređenja u viši čin, dodjeljuje i novčana nagrada u iznosu od trista ruskih zlatnika, koja je, u isto vrijeme, dodijeljena S. Petroviću i S. Piščeviću. Kasnije, imajući u vidu da je Ezdimirovič u Rusiju doveo 1236 „sloveno-srpskih” ljudi, unapređen je u čin potpukovnika i dodijeljen mu je dupli dio zemlje u Novoj Srbiji.
Nepremostive prepreke za to preseljavanje bili su udaljenost Rusije od Crne Gore i nedostatak novčanih sredstava.
Kraj
Preveo: Slavko K. Šćepanović
--------------------------------------------------------------------------------
Bookmarks