[size=6]Arheologija Crne Gore[/size]



Piše: G. RADOVIĆ



Posljednja gozba lovačke skupine u Crvenoj stijeni



Pećina Crvena stijena se nalazi iznad lijeve obale rijeke Trebišnjice, danas Bilećkog jezera, u neposrednoj blizini sela Petovića, na samoj granici Crne Gore sa Hercegovinom. Ime je dobila po okomitim stijenama koje se uzdižu iznad nje, a koje su prevučene crvenom patinom koja je najvjerovatnije nastala usled tzv. suvog patiniranja krečnjaka. Pećina se nalazi na oko 700 metara nadmorske visine i okrenuta je prema jugu. Njen otvor je širine 24 metra, visine oko 25 metara i dubine u osnovi oko 15 metara.
Mjesto na kojem se pećina nalazi, blizina vode, mogućnost bogatog ulova kao i bogati majdani kamena potrebnog za izradu alatki pružalo je odlične uslove za život paleolitskog čovjeka.
Arheološka istraživanja na Crvenoj stijeni su počela još 1954. godine, kada je lokalitet otkriven, i trajala su do 1964. godine. Za razliku od većine paleolitskih lokaliteta koji su usled klimatskih promjena doživjeli eroziju kulturnih slojeva u Crvenoj stijeni se srećemo sa izvanrednim fenomenom: od trećeg ledenog doba, tzv. Risglacijala, u pećini nije došlo do erozije, već je kulturna zaostavština ostala netaknuta do danas, pećina je konzervirala sve što je u njoj deponovano. Dešavalo se prilikom iskopavanja da se iz ognjišta neandertalskih ljudi starih preko 100.000 godina osećao miris vlažnog pepela ili su kosti preostale od posljednje gozbe neke lovačke skupine ostale na svom mjestu do trenutka kada su postale predmet interesovanja arheologa.
Istraživanja su otkrila kulturni depozit debljine 20, 30 metara, koji je uz lokalitet El Castillo u Španiji najdublji u Evropi, u kome je na osnovu različite strukture, boje, sastava i sadržaja izdvojen 31 različit kulturni sloj. Slojevi od DžDžDžI do DžDžVI pripadaju kulturama koje prethode srednjem paleolitu, odnosno premusterijenu, u rasponu slojeva od DžDžIV do DžII prepoznaje se musterijen (srednji paleolit) u najširem smislu riječi. U sloju DžIII zatečen je musterijen sa nazupčenim sječivima koji je poznat na širem evropskom području i za čije obilježavanje se koristi izraz "nazupčeni musterijen". Slojevi od Dž do V pripadaju mlađem paleolitu, sloj IV mezolitu,slojevi III i II neolitu dok sloj I pripada metalnom dobu.
Arheološki materijal pronađen u Crvenoj stijeni sačinjavaju uglavnom kamene alatke različitih tipova i oblika. Samo su u slojevima koji pripadaju mezolitu i neolitu pronađene alatke napravljene od kosti a u slojevima III, II i I pronađeni su ostaci keramičkih sudova. Pored ogromnog broja nalaza koštanih alatki Crvena stijena je i nalazište sa najvećim brojem pronađenih ostataka kostiju izumrlih životinja iz perioda kvartara u jugoistočnoj Evropi. Istraživanjem su utvrđeni ostaci oko 60 rodova, vrsta i podvrsta raznih životinja koje su u jednom veoma dugom vremenskom periodu živjele na prostoru današnje Crne Gore.
Istraživanja su pokazala da je život na lokalitetu Crvena stijena započeo prije više od 100.000 godina, a da je pećina napuštena negdje oko 1500. godina prije nove ere. Na osnovu geoloških činjenica slojevi od DžDžDžI do DžDžV pripadaju krugu trećeg ledenog doba (ris-glacijala), sloj DžDžIV smatra se sedimentom iz trećeg međuledenog doba (ris-virm-interglacijala), dok slojevi od DžDžIII do V pripadaju četvrtom ledenom dobu (virm-glacijalu).
Značaj lokaliteta Crvena stijena je mnogostruk i on se može posmatrati sa aspekta arheologije, geologije, paleontologije i drugih naučnih disciplina i kao takav, bez sumnje predstravlja jedno od najznačajnijih staništa pračovjeka na svijetu.


Pećina Odmut


Jedan od najkompletnije istraženih lokaliteta u Crnoj Gori je pećina Odmut - lokalitet koji se prije građenja akumulacionog jezera u Pivi nalazio tri kilometara od starih Plužana. Pećina se nalazi na samom ušću rijeke Vrbice u Pivu. Širina otvora pećine u osnovi iznosi 20 metara, a visina 14 metara. Od otvora prema dnu pećina se levkasto sužava i na udaljenosti od 11 metara prelazi u kanal širine 2,30 do 2,50 metara.
Arheološka istraživanja koja su vršena od 1972. do 1975. godine, pokazala su da je čovjek ovo pećinsko stanište naseljavao, povremeno ili stalno, u dugom vremenskom periodu između 8300 i 1800 godina prije nove ere. Dvije rijeke koje protiču u blizini pećine koje su prebogate ribom, kao i guste šume pune raznovrsne divljači, pružile su optimalne uslove da jedna manja ljudska zajednica opstane na ovom prostoru u tako dugom vremenskom periodu.
U kulturnom sloju prosječne debljine oko 4 metra izdvojeno je sedam stratuma (slojeva) od kojih najstariji pripada srednjem kamenom dobu - mezolitu, a poslednji ranom bronzanom dobu.
Najstariji sloj (Odmut I), debljine 1,50 metara leži na aluvijalno-eolskim nanosima i žutom bojom i lesolikom strukturom jasno se odvaja od mlađih slojeva (Odmut II-VII) koji se sastoje od mrke rastresite zemlje izmiješane sa većom količinom gara, pepela i izlomljenog kamena. U sloju Odmut I pronađene su isključivo kosti divljih životinja (kozoroga, jelena, medvjeda, divljih svinja, srna i dr.) što nam ukazuje da su se prve generacije stanovnika Pive bavile lovačko- sakupljačkom privredom.
Među kamenim oruđem sloja Odmut I, izrađivanim pretežno od zelenkastog rožnjaka ili sivkastog kamena, može se izdvojiti pet osnovnih vrsta: noževi strugači, strugalice, šiljci i tzv. geometrijski mikroliti.
Harpuni od jelenjeg roga daju osoben pečat najstarijoj kulturi pećine Odmut. U sloju I nađeno je 56 cijelih i fragmentovanih harpuna. Uočavaju se dva osnovna oblika: pljosnati harpuni (52 primjerka) i cilindrični harpuni (četiri primjerka). Svi harpuni su jednoredni tj. sa jednim ili dva zupca na jednoj strani. Pljosnati harpuni imaju redovno jednu ili dvije rupice za vezivanje užeta koje su uvjek perforirane u korijenu zupca.
Metodom mjerenja izotopa radio aktivnog ugljenika (C14) utvrđeno je da sloj Odmut I pripada razdoblju između 8300 i 5200 godina prije nove ere.
Najstarija kultura Pive, zastupljena u sloju Odmut I, ima sve karakteristike kulture srednjeg kamenog doba - mezolita. Alatke od okresanog kamena slične su oruđima iz Crvene stijene, dok predmeti od kosti i zuba divlje svinje i harpuni od jelenjeg roga imaju sasvim posebne oblike koji se ne srijeću ni u jednoj mezolitskoj kulturi Balkanskog poluostrva. Pljosnati i cilindrični harpuni iz sloja Odmut I mogu se povezati jedino sa harpunima iz azilijenske kulture jugozapadne i zapadne Evrope.
Arheološki nalazi iz sloja Odmut II - glineno posuđe, uglačane kamene alatke i kosti pripitomljenih životinja (ovca, koza, goveče), pokazuju koliko je kultura Pive doživjela dubok preobražaj oko 5200. godine prije nove ere.
Kultura koja je zastupljena u sloju Odmut II pripada starijoj fazi mlađeg kamenog doba (stariji neolit). Metodom C14 nalazi pronađeni u sloju Odmut II datirani su u period između 5200 i 4900 godina prije nove ere.
Arheološki materijal pronađen u sledeća tri sloja (Odmut II-V) potvrđuje jednu dužu etapu kulturnog razvitka u oblasti Pive čije je trajanje, metodom C14, određeno u vrijeme između 4900 i 2500 godina prije nove ere. U ovom periodu pećina Odmut više nije stalno boravište, već povremeno sezonsko stanište vrsnih pastira i lovaca. Uz mnoge fragmente keramičkog posuđa (monohromne, neukrašene zdjele i lonci) u ovim slojevima nađen je veliki broj kamenih sjekira i strelica od kamena.
Kultura Odmut III-V srodna je međuneolitskoj kulturi srpskog Podunavlja (vinčanska kultura) i južnog Jadrana (danilska i hvarska kultura). Poslednje razdoblje u ranoj istoriji Pive vezano je za slojeve Odmut VI-VII, datiranih, metodom C14, između 2500 i 1800 godina prije nove ere čija kultura označava potpuni prekid s lokalnim tradicijama. Ona je stranog porijekla, odnosno vezana je za nomade koji su se u prvim stoljećima trećeg milenijuma stare ere pokrenuli iz južno ruskih stepa i oko 2500 godine prije nove ere stigli do jezgra balkanskog poluostrva. Njihova keramika se razlikuje od one iz prethodnih slojeva, izrađivana je od neprečišćene zemlje i redovno je loše pečena. Ostaci faune pokazuju da su žitelji Odmuta u ovo vrijeme posjedovali velika stada sitne stoke i da su lovili divlje svinje, medvjede, dabrove i zečeve.
Pećina Odmut je napuštena oko 1800 godina prije nove ere. Živim etno-kulturnim kretanjima u oblasti Pive su prenesena nova znanja i vještine. Pridošli stanovnici su poznavali vrijednosti novih sirovina - bakra, zlata, srebra. Sa oružjem od metala vrsni pastiri brzo su postali hrabri ratnici, napustili su pećine i zaklone ispod stijena i podigli prva naselja u drugim područjima Pive.


Neolitsko naselje Beran-krš


Arheološki lokalitet koji je u nauci poznat pod imenom Beran-krš nalazi se na području Beran-sela, udaljenom oko tri kilometra od centra Berana. Lokalitet se nalazi na istoimenom brežuljku, koji dominira okolinom i na čijem se grebenu nalazi duguljasti plato sa blagim poprečnim sjedlom. Na zapadnom dijelu brežuljka, iznad koga se uzdiže masivna kupasta stijena, zaklonjeno od hladnih sjevernih vjetrova, formirano je neolitsko naselje, koje je zauzimalo površinu od oko 350 metara kvadratnih. Naselje je brojalo najviše 20 kuća i sudeći po debljini kulturnog sloja, koji prelazi četiri metra, naselje je stradalo i ponovo obnavljano čak sedam puta.
Istraživanja koja su na Beran-kršu vršena u dva navrata, 1961. i 1976. godine otkrila su moćan kulturni sloj koji svojom bogatom stratigrafijom, raščlanjenom na dva stratuma sa sedam stambenih horizonata, pokazuje razvoj mlađeg neolita u crnogorskom Polimlju.
Bogat arheološki materijal, među kojim se posebno ističe keramika različitih oblika i načina ukrašavanja, pokazuje da je kultura Beran-krša srodna sa mlađeneolitskim kulturama Podunavlja, odnosno sa vinčanskom kulturom.
Plodna limska dolina je omogućavala stanovnicima Beran-krša da se intenzivno bave zemljoradnjom, o čemu svjedoče brojni nalazi kamenih žrvnjeva za mljevenje žita i figurine od pečene zemlje koje predstavljaju Veliku Boginju Majku, karakterističnu za zemljoradničke kulture.
Poseban značaj lokaliteta u Beran-kršu ogleda se u pronalasku ostataka nadzemnih kuća, po prvi put otkrivenih u neolitu na prostoru Crne Gore. Kuće su bile pravougaone osnove, širine između tri i četiri metra i dužine između pet i šest metara, sa zidovima od uspravno pobodenih i gusto zbijenih oblica koje su najčešće sa obje strane premazane glinom.
Krov koji se oslanja na bočne zidove formiran na dvije vode, bio je pokriven slamom dok se pod sastojao od dobro nabijene gline. Kuće, kojih je bilo sedam ili osam, imale su kružne peći sa kalotom, napravljenom od kamena i gline koje su služile za zagrijavanje prostorija, a hrana se spremala na otvorenom ognjištu.
Na osnovu analize radioaktivnog ugljenika metoda (C14) može se zaključiti da je život u neolitskom naselju Beran-krš trajao u periodu od 4500. do 3000. godina prije nove ere.


Mala gruda


Među velikim brojem kamenih tumula (humski) rasutih po brdima Boke Kotorske dva su uvjek privlačila posebnu pažnju. Za razliku od ostalih, one su bile smještene usred tivatskog polja, a u narodu ih nazivaju Velja i Mala gruda, dok su humke u narodu nazivali "gomile". Sačuvano je predanje da su grude nastale kao rezultat kamenovanja prestupnika, zbog čega ih često zovu "proklete gomile". Toj činjenici, vjerovatno, treba zahvaliti što su gomile ostale gotovo netaknute do našeg vremena.
Arheološka istraživanja Male grude vršena su tokom 1970. i 1971. godine. Humka je u sjevernom djelu bila oštećena ukopavanjem austriskog bunkera. Njena visina u centru je oko četiri metra, a prečnik oko 20 metara. Istraživanja su pokazala da je sahranjivanje na Maloj grudi vršeno s kraja III i početkom II milenijuma stare ere.
Ispod površinskog sloja humusa tumul je imao kameni omotač kupastog oblika koji se sastojao od rečnog kamena - oblutka, a čija se debljina kretala od 0,30 do 0,50 metara. Ispod kamenog omotača nalazio se nasip od žuto - mrke glinaste zemlje. Prije nego što je postavljena kamena obloga čitav zemljani nasip je spolja spaljen veoma jakom vatrom, u toku žrtvenog obreda, na šta ukazuju tragovi paljevine u kojoj je pronađen najveći dio keramičkih nalaza i kremenih alatki.
Na 4,05 metara dubine od najviše tačke tumula pronađen je centralni grob. Orjentacija groba je bila u pravcu sjever - jug, a napravljen je od velikih kamenih ploča vertikalno postavljenih u raci koja je iskopana u zdravici. Gornja ploča, kojom je grob bio pokriven, je pronađena naslonjena na istočnu ivicu grobnice. Dno grobnice je bilo pokriveno jednom velikom kamenom pločom. Skelet koji se nalazio u grobu je bio veoma slabo očuvan tako da nije bilo moguće utvrditi njegov tačan položaj, ali je najvjerovatnije bio položen u zgrčenom stavu.
U sjevernom dijelu centralnog groba, pored lobanje pokojnika pronađeno je pet zlatnih privezaka koji su, najvjerovatnije bili dio neke dijademe. Pored nogu pokojnika, uz samu istočnu ivicu groba, pronađeni su keramički sudovi dok je u istočnom dijelu groba, otprilike u predjelu pojasa pokojnika pronađena srebrna sjekira i zlatni bodež.
U centralnom grobu tumula pronađena je fragmentovana plitka konična zdjela na slabo izraženom prstenastom postolju kao fragmentovan pehar sa jednom drškom. Oba suda su izrađena od crvenkasto - mrke gline, dosta grube fakture ali su spolja dobro obrađene i uglačane do jakog sjaja. Keramika sa Male grude pokazuju sve tipične osobine vučedolske inkrustrirane keramike sa specifičnom urezanom ornamentikom, ispunjenom bijelom pastom.
Od metalnih nalaza po ljepoti izrade i materijalom od kojeg su izrađeni, izdvajaju se: zlatni bodež, lisnatog oblika sa ravnim stranama i malo zaobljenim vrhom koji ima mali jezičak za pričvršćivanje drške i plastično rebro trostruko profilisano.
Srebrna sjekira sa uskim sječivom koje se trougaono širi i koja ima cilindrični tulac čiji vrh je pokriven okruglom kapicom izrađenom od zlata i ornamentisano urezanim motivom u obliku kruga sa ukrštenim linijama.
Spetografska analiza ovih nalaza pokazala je da su napravljeni od legure srebra, zlata i bakra u razmjeri 3:2:2 za bodež i 4:1:1 za sjekiru zbog čega bodež izgleda kao da je napravljen od zlata, a sjekira od srebra.
Pet zlatnih privezaka pripadaju tipu "noppenring". Izrađeni su u tehnici livenja, sa dugmastim završecima koničnog oblika. Najvjerovatnije su se nosili našiveni na traku kao dio diademe.
Na osnovu grobnih nalaza i analogije sa humkama iz drugih područja tumul Mala gruda se može datirati između 1900. i 1800. godina prije nove ere.


Ilirska istorija u Momišićima



U toku radova na izgradnji stambene zgrade u podgoričkom naselju Momišići 1959. godine otkrivena je nekropola čije je ime, kao i ime naselja pored kojeg se nalazila, ostalo potpuno nepoznato. U toku arheoloških istraživanja konstatovano je da se radilo o jednoj velikoj zemljanoj humci i nekoliko manjih koje su znatno ranije potpuno zaravnjene. U toku iskopavanja u Momišićima otkriveno je ukupno 214 pokretnih arheoloških objekata, koji iako raznoliki po namjeni, oblicima i izradi pripadaju jednom periodu ilirske istorije pod jakim grčkim uticajem.
Arheološki materijal koji je pronađen na nekropoli u Momišićima može se podijeliti u tri veće grupe: keramika, nakit i oružje i oruđe.
U toku iskopavanja u Momišićima pronađena su 83 komada cijelih i fragmentovanih keramičkih sudova. Skoro sav pronađeni materijal ima tipične grčko-helenističke karakteristike i najvećim dijelom je importovan ili je proizvod grčkih keramičkih radionica iz gradova ili kolonija sa jadranske obale. Sve posude su rađene na grnčarskom vitlu od fino prečišćene žutosmeđe zemlje, dobro pečene, tankih zidova. Površina sudova bojena je firnisom od crnih do smeđih tonova i ukrašena je plastičnim i dekorativnim urezanim ornamentima. Samo se nekoliko komada po načinu izrade i po ukrašavanju razlikuju od ostalih i vjerovatno su izrađeni u domaćim radionicama.
Keramika se ne odlikuje raznovrsnošću formi. Najčešći oblici su plitke ili dublje čaše - skifosi, dublji pehari - kantarosi i vretenaste posude u kojima su se sakupljale suze prolivene za pokojnikom - lakrimarijumi.
Ostale keramičke forme: zdjele, šolje, krčazi zastupljeni su u znatno manjem broju. Nekoliko komada keramike se po fakturi razlikuje od ostalog materijala i vezuje se za rimsku provincijalnu keramičku proizvodnju.
Najinteresantniju i najraznovrsniju grupu predmeta predstavlja nakit. Izrađivan je od bronze, gvožđa, srebra i staklene paste. Među pronađenim nakitom nalaze se i sledeće vrste: fibule (kopče), ukrasne igle, prstenje, narukvice, privjesci i drugi predmeti čija namjena nije sasvim jasna, iako pripada grupi nakita.
Sve fibule su izrađene od bronze i sve su različitog oblika. Ipak se mogu grupisati u tri osnovne varijante: orijentalno - grčki tip, trački tip i latenoidni tip.
Prvoj grupi pripada šest pronađenih fibula. Ovaj tip je poznat od VII do III vijeka p.n.e. na prostoru od Male Azije do sjevernog Balkana. Iako se razlikuju od klasičnog prototipa zadržale su opšte karakteristike kao što su luk sa zvjezdastim ukrasima, stopom ukrašenom palmetom i karakterističnom profilisanom glavom. Tračkom tipu pripada samo jedna fibula. Među latenoidnim fibulama izdvajaju se one zmijolikog oblika, listolikog oblika, kopljaste i fibule sa profilisanom glavom.
Među iglama pronađenim u Momišićima izdvajaju se omega ukosnice, dvopetljaste ukosnice i igle sa različito profilisanim glavama.
Dva prstena koja su pronađena razlikuju se mađusobno i po obliku i po ukrasu, iako su izrađeni od istog materijala. Jedan od njih je klasičnog oblika sa diskom na kome je urezane tri figure od kojih središnja ima dugu haljinu, dok odjeća druge dvije figure nije detaljno prikazana. Glave figura su jako stilizovane. Sam crtež je dosta nevješto urađen, dok je kompozicija odnosno raspored figura riješen na način koji je već bio poznat grčkim umjetnicima arhajskog perioda. tj. podjelom površina horizontalnom trakom na dva nejednaka dijela čime je omogućen pravilan raspored figura u prostoru. Među nalazima koji pripadaju grupi oružja najzastupljenija su koplja i noževi. Prema obliku, koplja se svrstavaju u tri osnovne grupe. Prvu čine koplja sa jako izduženim listom i kratkim tulcem. U drugoj su koplja sa kratkim listom i dugim tulcem, a trećoj pripadaju koplja sa dugačkim i širokim listom i kratkim i tankim tulcem odnosno usadnikom. Noževi su sa ravnom oštricom i povijenom gornjom ravnom stranom i kraćim usadnim dijelom.
Među pronađenim materijalom iz Momišića karakteristična su dva novčića. Iako veoma slabo očuvana na jednoj od njih se može prepoznati lik Herkula na jednoj strani i Pegaza na drugoj.
Arheološki materijal sa nekropola u Momišićima, bez obzira na raznorodnost, pripada u potpunosti istom vremenskom periodu i uklapa se u sličan materijal sa ilirskih teritorija na jadranskoj obali i drugim krajevima Crne Gore, gdje takođe postoji jasna podjela na strani importovani materijal, lokalne proizvode i proizvode rađene u domaćim radionicama, ali pod stranim uticajem.
Ista situacija je uočljiva i u Momišićima, s tim što su na ovom mjestu zajedno uočeni oblici koji pripadaju trima osnovnim etničkim grupacijama na Balkanu: Ilirima, Keltima i Tračanima, sa dominantnom ilirskom komponentom iz vremena III i II vijeka prije nove ere, kada je tzv. ilirska država bila u procvatu.



"Podgorička čaša" sa Duklje u Ermitažu



Najznačajniji antički lokalitet na prostoru današnje Crne Gore je rimski grad Doclea. Smešten je na samom ušću Zete u Moraču na oko četiri kilometra udaljenosti od centra Podgorice. Za mjesto na kojem će podići grad rimljani su izabrali prostrani potpuno zaravnjen plato koji se nalazi između ušća Zete u Moraču i Širalije u Zetu. Razlozi zbog kojih je grad podignut baš na ovom mjestu su prvenstveno strategijski. Prostor oivičen koritima triju rijeka tokom većeg dijela godine je, zbog visokog vodostaja, bio nepristupačan i lak za odbranu.
U periodu rimske dominacije Doclea je bila najznačajniji urbani centar na prostoru današnje Crne Gore. Bio je lociran u neposrednoj blizini glavnog rimskog puta koji je spajao Skadar sa Naronom i sa kojim je bio povezan lokalnim krakom što se potvrđuje činjenicom da se grad ne pominje ni u Pojtingerovoj karti ni u Itinererum Antonini.
Ime Doclea grad je dobio po ilirskom plemenu Docleati na čijoj je teritoriji podignut. I pored značajne uloge koju u ovom periodu grad ima istorijski izvori ga relativno kasno pominju. Prvi ga pominje Ptolomej kao grad u unutrašnjosti pod imenom Doclea, a neki kasniji izvori ga pominju pod imenom Dioclia što se često dovodi u vezu sa imenom cara Dioklecijana o čemu ne postoje istorijski dokazi.
Osnivanje ovog grada se vazuje za sami početak prvog milenijuma. Osnovan je najvjerovatnije poslije devete godine za vrijeme dinastije Flavijevaca, najvjerovatnije u doba Vespazijana kada se i osniva najveći broj municipija na prostoru rimske provincije Dalmacije.
Istraživanja na Duklji su počela još u drugoj polovini DžIDž vijeka. Naročito je pažnju evropske naučne javnosti pobudilo objavljivanje tzv. "Podgoričke čaše" 1873. godine, koja je pronađena negdje na Duklji i koja se danas nalazi u Ermitažu u Petrovgradu. Prva arheološka istraživanja na Duklji vršio je po nalogu knjaza Nikole, Pavle Rovinski od 1890. do 1892. godine, zatim engleska ekipa na čelu sa M.Munrom 1893. godine, da bi 1913. godine Pjero Stikoti objavio u Beču do sada najkompletniju monografiju o Duklji. Istraživanja su nastavljena poslije Drugog svjetskog rata u periodu od 1954. do 1962. godine, kad se radilo više na istraživanju nekropola nego na otkopavanju arhitekture grada.
Iako prirodno zaštićena koritima triju rijeka koje je okružuju, Duklja je bila opasana masivnim bedemima, debljine dva do dva i po metra sa kulama i grudobranima na najznačajnijim mjestima i utvrđenim mostovima preko rijeka. Najmoćniji bedemi i kule nalazsili su se na sjeveroistočnoj strani koja je bila prirodno nezaštićena i koja je osim bedema imala i odbrambeni rov.
Grad je podignut po klasičnoj urbanističkoj šemi koju su Rimljani najvjerovatnije preuzeli od starih Grka koju su na Duklji primjenili u skladu sa terenom na kojem se grad nalazi. To je tzv. plan "šahovske table" sa dvije glavne ulice kardo i dekumanus koje se sijeku pod pravim uglom dok sve ostale ulice idu paralelno sa njima praveći na taj način kvadratne stambene blokove. Na mjestu gdje su se dvije glavne ulice ukrštale nalazio se gradski trg - forum.
Glavna gradska ulica via prinsipalis išla je pravcem istok - zapad od mosta na Širaliji do mosta na Morači. S lijeve i desne strane glavne ulice pružali su se najvažniji gradski objekti. Nedaleko od mosta na Širaliji u pravcu centra grada bio je postavljen slavoluk posvećen imperatoru Galijenu. Sa desne strane slavoluka nalazio se hram pored čijih je ostataka pronađena statua boginje Rome, pa se pretpostavlja da je hram njoj posvećen.
Nedaleko od ovog nalazio se hram posvećen boginji Dijani. U produžetku je veća palata sa striumom oko koga su druge prostorije: sobe, kuhinje, kupatila sa bazenima za hladnu vodu tzv. frigidariumi, za toplu i mlaku tzv. kaldariumi i lakonikumi. Prema centru grada nalazilo se gradsko kupatilo - terme, izrađeno po poznatoj rimskoj šemi. Terme su imale salu za gimnastiku tzv. palestra, svlačionice, sale sa toplom i hladnom vodom, biblioteku, sobe za odmor. Sve prostorije u termama su bile raskošno dekorisane podnim mozaicima, skulpturama čiji tragovi i danas postoje.
Nasuprot termi na lijevoj strani glavne ulice nalazio se glavni gradski trg - forum sa bazilikom. Forum je pravougaoni prostor kojeg sa zapadne strane zatvara duža fasada bazilike orijentisane sjever - jug, a sa ostale tri strane bio je zatvoren tremovima. Bazilika je bila podužna građevina sa tri broda osvijetljena odozgo, građena u monumentalnoj kamenoj konstrukciji. Veći dio bazilike činio je jedinstven svečano koncipiran prostor od koga su na kraćim stranama dvijema tročlanim kolonadama bile odvojene dvije manje prostorije. Iz sjevernog dijela se ulazilo u jednu zatvorenu pravougaonu prostoriju sa polukružnim apsidom. Glavna fasada bazilike okrenuta prema trgu imala je dekorativnu kolonadu. Na epistilu bazilike sačuvan je dio natpisa koji govori o posveti ove građevine petnaestogodišnjem dječaku Flaviju Frintanu Balbinu, čija je pozlaćena statua na konju ukrašavala forum.
Iako se nalazio pored tri rijeke grad je imao vodovod, koji je vodu dovodio sa izvora Cijevne. Ostaci vodovoda vidljivi su i danas.
Od IV vijeka u istočnom dijelu grada počinje da se izdvaja prostor na kome žive hrišćani sa crkvama i velikom episkopskom bazilikom. Iz ovog perioda potiče "Podgorička čaša", zapravo široki stakleni tanjir sa oslikanim predstavama iz Starog i Novog zavjeta. Na IV vaseljenskom saboru održanom na Halkidonu 451. godine, kao učesnik se pominje Dioklijski episkop Evandros.
Nakon gotskih razaranja 490. godine i naročito poslije razornog zemljotresa iz 518. godine Doclea gubi svoj značaj i polako pada u zaborav.


Nekropole antičke Duklje


Interesovanje evropske naučne javnosti za proučavanje ostataka antičkog grada Duklje seže još u drugu polovinu XIX vijeka. Taj interes je još jače izražen nakon objavljivanja "Podgoričke čaše" 1879. godine. Prvi opis grada i njegovih nekropola dao je Francuski konzul Priko de Sent-Meri koji je 1879. godine, posjetio Duklju. U svom izvještaju on opisuje, pored arhitekture, i trideset tumula koji se nalaze u okviru gradskih bedema. U jednom od njih on je otkrio grob pokriven opekama u kome su bila dva skeleta sa mačem, staklenom bocom i velikim staklenim tanjirom kao grobnim prilozima.
Kraj XIX vijeka je donio intenzivnija istraživanja na Duklji koja su radili Ruski naučnik Rovinski 1890/1892. godine, zatim Munro 1893. godine, da bi Pjero Stikoti sistematizovao sva do tadašnja istraživanja u monografiji"Rimski grad Doclea u Crnoj Gori" iz 1913. godine.
U toku arheoloških iskopavanja vršenih u periodu od 1959. do 1962. godine na prostoru lokaliteta antičke Duklje istražena je jugoistočna i zapadna nekropola. Na prostoru jugoistočne nekropole, koja se nalazi na najvišoj od tri terase u naselju Zagorič i koja je zahvatala prostor od oko 4000 kvadratnih metara, otkriveno je ukupno 351 grob od kojih 226 sa kremiranim (spaljenim) pokojnikom i 125 sa inhumiranim (skeletno sahranjenim) pokojnikom.
Po broju i vrsti grobnih priloga, grobovi na Duklji se mogu svrstati u dvije osnovne vrste; prilozi koji su zajedno sa pokojnikom spaljeni na lomači i prilozi koji su stavljeni u grob poslije prenošenja ostataka lomače.
Prvoj grupi pripadaju obično oni predmeti koji su bili lična svojina pokojnika, odnosno oni predmeti koji su se u momentu spaljivanja nalazili na njemu (odjeća, nakit) ili uz njega (bočice za miris, oružje).
Drugu grupu karakterišu predmeti koji su se koristili u svakodnevnom životu (čaše, staklene i keramičke posude, muzički instrumenti, toaletni pribor, ratnička oprema).
Najveći dio predmeta koji su pronađeni u grobovima jugoistočne nekropole izrađen je u nekoj od radionica širom carstva što govori o živoj trgovini koja je trajala od početka I vijeka do sredine IV vijeka. Prema materijalu od kojeg su izrađeni predmeti se mogu podijeliti u tri grupe: predmeti od stakla, predmeti od keramike i predmeti od metala, kosti i staklene paste
Predmeti od stakla su najčešće prilog u grobovima sa jugoistočne nekropole. Prema obliku mogu se podijeliti na sudove za držanje tečnosti (boce), za izlivanje tečnosti (krčazi), za piće (čaše i pehari), za držanje hrane (zdjele i tanjiri), za čuvanje mirisa i ulja (balsamarijumi, unguentarijumi, toaletne bočice), za smještaj ostataka spaljenih pokojnika (urne), i sudovi nejasne namjene.
Sem jednog izuzetka svi predmeti od stakla rađeni su tehnikom izduvavanja.
Za razliku od staklenih predmeta na jugoistočnoj nekropoli Duklje nađen je relativno mali broj keramičkih predmeta. Prema obliku i funkciji oni se mogu razvrstati na: krčage, lončiće, pehare, zdjele, tanjire, amfore, urne i lampe.
Od navedenih keramičkih vrsta, u grobovima, spaljenih pokojnika nalažene su urne, pehari, lončići i amfore, dok su krčazi, zdjele i tanjiri nalaženi isključivo u skeletnim grobovima. Svi predmeti od keramike, osim urni, korišćeni su u svakodnevnom životu. Jedan broj primeraka ukrašen je barbotinom, žigosanjem i slikanjem, dok je samo jedan pehar sa reljefom izrađen u kalupu.
Na nekropoli su najčešći grobovi sa keramičkim urnama u koje su polagani ostaci pokojnika sa lomače i potom spuštani u kružnu jamu sa popločanim dnom i kamenim vijencem oko urne. U njima se skoro redovno, uz ostale priloge nalaze i rimski bronzani novčići na osnovu kojih se sa sigurnošću datiraju u I i II vijek nove ere.
Najstariji grobovi (I vijek), često su raspoređeni u manjim ili višim ograđenim prostorima. Grobovi III vijeka su u pravilnim redovima, na skoro pravilnom međusobnom rastojanju, dok se oni grobovi iz IV vijeka ukopavaju bez određenog reda, što je svakako posledica promijenjenih etničkih i socijalno- ekonomskih odnosa u ovom vijeku.


Municipijum S. u blizini Pljevalja


I pored dugogodišnjeg istraživačkog rada i većeg broja naučnika koji su se bavili ovim problemom još uvjek nije otkriveno pravo ime ovog starog rimskog grada. Jedino što je do sada otkriveno od njegovog imena je početno slovo S.. Jedna od mogućih varijanti njegovog imena je Saloniana, zbog tijesnih veza koje je grad održavao sa salonitanskim područjem. Grad se nalazio u neposrednoj blizini današnjih Pljevalja u naselju koje se zove Komini na blagim padinama rječice Vezičnice.
Prve podatke o epigrafskim spomenicima iz Komina dali su još Dubrovački poslanici koji su 1792. godine prolazili kroz Teslidžu (Pljevlja) na putu za Carigrad. Pedeset godina kasnije pruski konzul u Sarajevu O. Blau sakupio je prve natpise a jedan dio je objavio Momzen u korpusu rimskih natpisa. Poslije toga je M. Hernes posjetio Komine, a krajem DžIDž vijeka je A. Evans sakupio i objavio neke epigrafske spomenike dajući i komentar za njih. Godine 1899. austrijski oficiri su vršili prva arheološka istraživanja na nekropoli, a njihove rezultate je objavio Karlo Pač. Od 1964. godine, uz više prekida, započinje istraživanje nekropole ovog značajnog lokaliteta iz perioda rimske dominacije u provinciji Dalmaciji kojoj su i ovi krajevi pripadali.
Već na samom početku istraživanja pokazalo se da se radi o ostacima dvije nekropole koje su pripadale Municipijumu S.. Starija nekropola (nekropola I ) locirana je na maloj zaravni Bijelog brda, na približno 300 metara jugozapadno od rimskog grada. Mlađa nekropola (nekropola II) nalazi se na blagim padinama Bijelog brda i u manjoj udolici prema lijevoj obali Vezičnice.
U toku višegodišnjih istraživanja otkriveno je, na obije nekropole, preko šesto grobova, nekoliko hiljada primjeraka grobnih priloga, veliki broj reprezentativnih nadgrobnih spomenika, ostaci arhitekture i dr.
Na nekropoli na kojoj je otkriveno 390 grobova, nađeni su samo grobovi spaljenih pokojnika. Na osnovu otkrivenog materijala može se zaključiti da potiče iz I vijeka i da je na njoj sahranjivano samo domorodačko, neromanizovano stanovništvo. Po konstrukciji i ritualnom načinu sahranjivanja izdvaja se nekoliko tipova grobova: pravougaone jame sa nagorelim stranama i ostacima sa lomače, pravougaoni kameni sanduci za pepeo pokojnika, kružne jame ispunjene ostacima sa lomače pokrivene pločom ili bez nje, kružne jame sa keramičkom urnom.
Najčešće zastupljeni tip su kružne jame sa keramičkom urnom i kružne jame ispunjene ostacima sa lomače. Grobovi su gusto iskopani bez ikakvog određenog reda, izuzev grobova sa manjim pravougaonim kamenim sanducima za pepeo pokojnika koji su koncentrisani na jednom manjem dijelu nekropole i sa određenim rasporedom i daleko bogatijim grobnim prilozima, među kojima ima zlatnih i srebrnih minđuša i lančića, lijepo urađenih bronzanih fibula, ukrasnih igala, noževa itd.
Sasvim drugačiju sliku pruža nekropola II na kojoj je otkriveno 295 grobova kako spaljenih, tako i skeletno sahranjenih pokojnika. Osim grobova spaljenih pokojnika, otkrivene su monumentalne grobnice i grobne konstrukcije sa nadgrobnim spomenicima raznih oblika, kao i bogat epigrafski materijal i raznovrstan pokretni arheološki materijal. Na osnovu toga, moguće je nekropolu II datovati u vrijeme II vijeka do sredine, možda i kraja IV vijeka.
Na ovoj nekropoli je otkriveno deset monumentalnih grobnica. Bogatim prilozima se ističe grobnica Dž koja je velikih dimenzija sa više odaja i komora. U njoj su se nalazili sandučići za pepeo u kojima je otkriven skupocjeni zlatni i srebrni nakit minđuše, ogrlice, fibule. U okviru grobnice nalazio se i grob inhumiranog pokojnika, napravljen od opeka velikog formata vezanih malterom, a u njemu se nalazio olovni sarkofag sa skeletom pokojnika i prilozima. U grobu se uz druge staklene predmete nalazila i čuvena staklena čaša - dijetreta koja je najvjerovatnije proizvedena u Kelnu i datirana je u IV, a moža i u V vijek. Sve ovo nam ukazuje na izuzetan društveno-ekonomski značaj pokojnika i njegove porodice.
Grobni prilozi u nekropoli I sastoje se od keramičkih sudova, staklenih posuda i metalnih predmeta koji su raskošniji i raznovrsnijih oblika od priloga iz nekropole I.
Na osnovu grobnih priloga sa nekropole II može se zaključiti da je stanovništvo Municipijuma S.. bilo ekonomski veoma snažno i da je održavalo trgovačke veze sa većim centrima Rimskog carstva. Na to nam, prije svega, ukazuju predmeti od stakla izrađeni u kelnskim radionicama ili staklena čaša sa listićima od zlata koja najvjerovatnije potiče iz Aleksandrije.

(Kraj)