Dr Živko M. Andrijašević: Tekstovi

[G R A D]

VJERNE SLUGE


pise: Dr Zivko M. Andrijasevic


Bio je u pravu vojvoda Marko Miljanov: Gospodar je zaista bio pristrasan sudija. Istinu su govorili i mnogi Gospodarevi neprijatelji, tvrdeci da je privatizovao drzavu. Nije lagao Andrija Radovic kada je kritikovao Gospodara zbog nepotizma, protekcionastva i gusenja gradjanskih sloboda. No, svi Gospodarevi protivnici – od vojvode Marka do Andrije Radovica – zaobilaze jednu »sitnicu«: za sve sto su postali, stekli ili uspjeli upravo treba da zahvale Gospodarevoj pristrasnosti, sklonosti ka nepotizmu i protekcionizmu. U protivnom, ne bi se moglo desiti da jedan siromasni Kuc dobije perjanicki i vojvodski grb, niti bi bilo moguce da sin serdara Jagosa Radovica dobije najprije drzavnu stipendiju, a zatim i visoki cinovnicki polozaj. I kada se odlucivalo o vojvodskom grbu, i kada se odlucivalo o raspodjeli stipendija i ministarskih resora, presudnu rijec je imao jedan covjek – Gospodar. Njegovi izabranici tada se nijesu bunili zbog nedemokratske procedure i neprincipijelnog favorizovanja. Naprotiv, bili su zahvalni Gospodaru sto su jednim potezom njegovog pera od obicnih ljudi obnoc postajali mocni, ugledni i imucni. Naravno, i ponizni, trpeljivi u savitljivi. Kako li se samo vojvoda Marko junacki drzao na Cetinju 1856. godine, dok su u Kucima vojnici vojvode Mirka ubijali njegove pobunjene saplemenike. Tada u znak protesta nije bacio perjanicki grb, vec je Gospodara poljubio u ruku kada mu je za pokazanu vjernost i trpeljivost prisio i vojvodsko znamenje. Nije se bunio ni serdar Jagos Radovic kada ga je Gospodar imenovao za clana Velikog suda, iako je sa pravnickom strukom serdar imao veze koliko i sa astronomijom. I desetine drugih visokih drzavnih cinovnika koji su kasnije postali Gospodarevi protivnici, dobili su poziciju koja im u uredjenim demokratskim drzavama nikada ne bi pripala. A dobili su je zahvaljujuci volji jednog apsolutiste. Uz to, svi oni su sticanjem visoke pozicije u sistemu vlasti dobili priliku i da u siromasnoj Crnoj Gori naprecac postanu imucni ljudi. Opet u zdravlje Gospodarevo. Tada se nijesu bunili sto Gospodar zmuri na oba oka kada su u pitanju njihove nove kuce, akcije u crnogorskim bankama i trgovacki poslovi koje su obavljali zahvaljujuci ucescu u sistemu apsolutne vlasti.

Pobuna »odabranih« pocela je tek kada su stekli nesto ugleda i uticaja, kada su se ucvrstili u okviru tadasnje crnogorske »ukazne elite« i kada su prestali da zavise od drzavne plate. Svoju pobunu protiv Gospodara objasnjavali su uzvisenim politickim principima i nezadovoljstvom zbog plodova apsolutizma. U stvari, najcesce se radilo o povrijedjenoj sujeti, jer im se ucinilo da ih mocna ruka Gospodareva nije uzdigla do visine koja odgovara njihovim »zaslugama« i sposobnostima. Ljutnja zbog nepravedne nadoknade za odanost i poslusnost regrutovala je citavu brigadu crnogorskih politickih nezadovoljnika. Povrijedjena sujeta je »rodno mjesto« crnogorske opozicije.

Kralj Nikola gotovo da i nije imao politickog protivnika koji najprije nije bio njegov obozavalac, poslusnik i istomisljenik. Gotovo sve svoje protivnike on je politicki stvorio i protezirao. A stvorio ih je zahvaljujuci sistemu nad kojim je apsolutno gospodario. Da ovaj sistem nije bio takav kakav je bio, mnogi od Gospodarevih protivnika proveli bi zivot cuvajuci goveda. Ko bi znao za serdara Jagosa Radovica i njegovog sina Andriju, da nije bilo Gospodara na Cetinju? Niti bi Jagos bio serdar, niti bi Andrija bio drzavni stipendista, ministar i predsjednik vlade. Da nije bilo Gospodara, sin Miljana Popovica bi 1860. godine prodavao drva na podgorickom pazaru. Da nije bilo Gospodara, vojvoda Simo Popovic bi mozda umro kao provincijski novinar ili vlasnik nekog uglednog lista, ali istorijsko ime koje je stekao, zasigurno ne bi imao. Umjesto zahvalnosti za tu munjevitu socijalnu promociju i ulazak medju odabrane, oni su se Gospodaru »oduzili« iznosenjem svakojakih insinuacija i gadosti o njemu i njegovoj vladavini.

Kriticki stav prema Gospodaru i vlasti koju je personifikovao, ovi ljudi su objasnjavali principijelnoscu i visokomoralnim razlozima, no svoje ucestvovanje u vlasti i visegodisnju odanost »omrznutom apsolutisti«, nijesu ni pokusali da opravdaju sopstvenim moralnim drijemezom. Njihovo »postenje« i »principijelnost« obicno pocinje od trenutka kada su odlucili da napuste Gospodara. Zacudo, u vrijeme kada pocinje crnogorski prelazak u tabor koji ce pobijediti 1918. godine, nikome nije padalo na pamet da ovim Gospodarevim kriticarima postavi pitanje: Kako ste mogli smjerno i bespogovorno da sluzite takvog vladara? Gdje ste drzali uzorita moralna i politicka nacela dok ste bili njegovi ministri i dvorjani, i dok ste s obje ruke grabili s njegove trpeze?
Da je neko od ovih ljudi tada ustvrdio da je kao Gospodarev cinovnik uvijek bio principijelan, kritican i »nesavitljiv«, smatrali bi ga za bezocnog lazova i pokvarenjaka. Jer, svi su znali da se Gospodareva milost zasluzivala pristajanjem na apsolutizam i obozavanjem apsolutiste. Uostalom, da li razumnom covjeku treba objasnjavati da na svijetu ne postoji apsolutista koji protezira protivnike svog apsolutizma. Moze zato vojvoda Marko Miljanov da kritikuje Gospodara koliko mu volja, mogu Andrija Radovic i njegovi istomisljenici da pricaju protiv kralja Nikole sto im drago, ali je cinjenica da bi oni bez Gospodara i njegovog politickog protekcionizma bilo niko i nista.

Jedan od najtipicnijih predstavnika ove vrste crnogorske politicke mizerije je Andrija Radovic. Potice iz porodice koju je cetinjski Gospodar odvojio od cobanskog staba i doveo u Senat. Kao mladic dobio je Gospodarevu stipendiju za skolovanje u inostranstvu. Po povratku sa skolovanja dobio je visoko cinovnicko mjesto u Ministarstvu vojnom. Zatim je postao marsal Dvora, clan Drzavnog savjeta, ministar i predsjednik crnogorske vlade. Bio je takodje predsjednik vlade u emigraciji. No, pocetkom 1917. svrstava se na stranu Srbije. Od Nikole Pasica je dobio pola miliona franaka za vodjenje politicke kampanje protiv kralja Nikole. Bio je na celu tzv. »Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje«, koji je bio instrument srpske vlade za obaranje kralja Nikole i ukidanje crnogorske drzave. A samo nekoliko godina prije nego je izabrao Pasica za gospodara, Andrija Radovic je pisao kralju Nikoli: »Ja s moje strane izjavljujem Vam Gospodaru kuneci se Bogom, Svetima Vasilijom i Petrom i svim sto mi je najmilije na ovom svijetu, da sam Vam bio uvijek vjeran i odan, a i danas...« Tada je Andrija Radovic prokleo i sve one koji bi izdali crnogorskog Gospodara: »Nevjernim izdajnicima – neka Bog sudi i neka im se kuca iskopa i u najzescim mukama neka ispuste izdajnicku dusu! Molim Vase Kraljevsko Visocanstvo, da sa svima Uzvisenim clanovima Dinastije vjerujete u moju nepokolebljivu nicim ne okaljanu najvecu podanicku odanost i vjernost. Kad bi Andrija Radovic znao gdje je i ko je izdajnik, da bi on posluzio svoga Gospodara onako, kako su mu djedovi svoje sluzili taman protivu izdajnika... Dok cu ziv biti, radicu i kao cinovnik i kao obican gradjanin i kao podanik cuvajuci uvijek na visinu ugled i dostojanstvo moga Uzvisenog Gospodara«. Trebalo je da prodje samo nekoliko godina da bi se Andrija Radovic upisao medju one na koje se odnosi njegova teska kletva.

[gromada]

[size=6]Crnogorci i vlast - iskustvo XIX vijeka [/size]

Serdari, senatori i caktari

Stroge kazne primjenjivane su i za nasilnike, pa su cak, po Knjaževoj naredbi, strijeljana cetiri Crnogorca jer su u Hercegovini "pro vjere" ubili dva Turcina: "I ovo je novi slucaj, da gospodar Crne Gore za Turcina cini ubiti hrišcanina", zapisace tada jedan pažljivi hronicar crnogorskih zbivanja. Strogost i surovost Danilova proizvešce, do tada, nevideni strah od vlasti, pa ce ruski konzul u Dubrovniku biti u dilemi šta je vece - crnogorsko junaštvo u bojevima ili crnogorski kukavlicuk kada je u pitanju vlast

Istorijski gledano, od vremena Petra II Petrovica Njegoša, vlast postaje fenomen koji sve više fascinira crnogorsko društvo. To je zato što tek od tog doba vlast u Crnoj Gori (državna vlast) dobija fa-kticku, stvarnu moc, i zato što od tada vlast neizostavno donosi i citav niz razlicitih, a posebno ekonomskih privilegija. Za društvo u kojem postoji atavisticka sklonost ka moci, i za društvo u kom je problem ekonomske egzistencije izraženiji nego svi drugi, takvo znacenje vlasti bilo je dovoljno da joj obezbjedi vec pomenuti stepen fascinacije.
Ucestvovati u vlasti, znacilo je mogucnost da se stekne, toliko željeni, društveni prestiž, da se dok-aže "valjanost" i moc, "prvijenstvo" i "bastadurstvo", ali i da se pobjegne od nemaštine i težackog života. A sve je pocelo od trenutka kada je vladika Petar II spoznao dvije jednostavne stvari: prvo, da onaj koji vlada mora imati "potežu kesu", i drugo, da se onima koji cine vlast ova "kesa" mora omiliti ili uciniti da od nje zavise. To je suština sistema vlasti, i tek kada se to obezbijedi, vlast pocinje da fun-kcioniše i da stice poslušnike i poklonike. No, pored toga, Vladika je i mnogim drugim potezima dopr-inio da vlast postane fenomen snažne društvene fascinacije. Rijec je, u prvom redu, o brojnim ekonomskim privilegijama, odnosno, mogucnosti ljudi iz vlasti da se bave povlašcenom trgovinom. Tako je vlast, pored društvenog ugleda i fakticke moci, donosila i odredene materijalne koristi. A društveni ugled, moc i ekonomska sigurnost koju donosi vlast, jesu tri glavna razloga zbog kojih ona u Crnoj Gori ima snagu fascinacije.
Kadija ili senator
U vrijeme Petra II, prepoznatljiva odlika sistema vlasti, jeste ta da njenu nosecu strukturu cini jedna interesna, rodacko-trgovacka oli-garhija. Na celu te oligarhije bio je, ne Vladika, vec njegov rodeni brat Pero Tomov. Kao predsjednik Senata, Pero Tomov je predstavljao izvršnu vlast, a uz to je imao i glavnu ulogu u kreiranju njene personalne strukture. On je bio na celu sudsko-represivnog aparata crnogorske vlasti i ujedno njen glavni "kadrovik". Vladika Petar II se, sa druge strane, više zanimao spoljnim odnosima, nacionalnim radom i, naravno, ideologijom. Pored ovoga, Pero Tomov je vodio glavnu rijec u svim trgovackim poslovima u Crnoj Gori i bez njeg-ovog blagoslova nije moglo biti "velike trgovine". Sav izvoz iz Crne Gore, kao i sav uvoz, bio je pod njegovom kontrolom. Zato nije slucajno što je Pero Tomov bio najbogatiji covjek u Crnoj Gori, pa se za njega govorilo da stecenim novcem može deset godina izdržavati cjelokupnu državnu vlast. Naravno da "zadovoljstvima" koja pruža povlašcena trgovina nijesu odoljeli ni mnogi drugi crnogorski glavari, po pravilu Perovici i Vladicini rodaci ili poslušnici. Svi oni cine tu "novu klasu", koja se za crnogorske prilike nevjerovatno obogatila, i kojoj je stvoreni sistem vlasti služio za ocuvanje stecenih privilegija. Brojni izvori govore da su u Crnoj Gori trgovacki ortaci i prijatelji Pera Tomova bili svemocni, a da su presude Senata, ukoliko se kao parnicari pojave Perovi priv-rženici, unaprijed bile poznate. Jedan se Crnogorac izrekao na Kot-orskoj pjaci da pravednije sudi turski kadija u Podgorici, nego crnogorski senator na Cetinju. Senatori su, kako se na jednom mjestu navodi, sudili sirotinji, "a bolji i jaci cinješe što hocaše". To je opšta odlika tada stvorenog sistema vlasti i logicna posljedica principa na kojima je taj sistem bio utemeljen.
Kada vec govorimo o sistemu vlasti u Crnoj Gori u vrijeme Petra II Petrovica Njegoša, recimo i to da se Vladika, cak i u književnim radovima, trudio da uzdigne ugled ljudi koji cine vlast, pa samim tim i ugled vlasti u cjelini. U tom smislu, pos-ebno je zanimljivo njegovo najpoznatije djelo "Gorski vijenac". U "Gorskom vijencu", recimo, vecina glavnih lica ima ista prezimena kao i najuticajniji ljudi tadašnje crnogorske vlasti. Time se hoce reci da su, stvarni ili fiktivni, preci Njegoševih senatora i perjanika bili glavni saradnici vladike Danila u izvršenju "velikog djela" i istaknuti ucesnici nacionalnog i politickog preporoda Crne Gore toga doba. Nasuprot tome, bratstva koja se nijesu isticala svojom vjernošcu Vladicinoj vlasti nijesu spomenuta u "Gorskom vije-ncu". Uzalud su neka "jaka" bratstva negodovala što je Vladika zaobišao njih, a "divno opjevao" pojedina "tanka", a "vjerna" bratstva. Jedan je poznati Njegošev savremenik cak rekao da je "Gorski vijenac" istinit "taman koliko je i Cevo ravno". Posebno je, recimo, zanimljivo kako je Njegoš jednog nasilnika i os-rednjeg otimaca hercegovacke stoke - Batrica Perovica, predstavio kao viteza i junaka "mimo ljudi", kakvoga "Crnogorka jošt radala nije". Savremenici su naravno znali otkuda i zašto ovolika Vladicina naklonost prema Batricu Perovicu, pa samim tim i prema poznatom bratstvu Perovica. U pitanju je ništa drugo do "vracanje duga" Andriji Perovicu, koji je oženio Vladicinu sestru Mariju, i koji je bio jedan od najvažnijih oslonaca tadašnje vlasti. Naravno, nije mu se Vladika odužio samo pjesmom, vec je vjerni šurak dobio serdarstvo i senatorski grb! O mogucnosti da trguje po povlašcenim uslovima da i ne govorimo. Ostalo je mnogo dokumenata koji svjedoce da je serdaru Andriji trgovina baš išla od ruke. Medutim, kada je, nakon Njegoševe smrti, na celo Crne Gore došao knjaz Danilo, i serdar Andrija i citava rodacko-trgovacka grupacija okupljena oko Pera Tom-ova, ostala je bez mogucnosti da povlašceno trguje. Povlašcena trgovina, koja je donosila ogromnu do-bit, nije ukinuta vec su je samo preuzeli Danilovi ljudi. Sada je nadzor i "zaštitu" nad cje-lokupnom crn-ogorskom trgovinom imao Mirko Stankov, Danilov rodeni brat, kasnije predsjednik Senata. I on se vrlo brzo obogatio, pa se kasnije procuo kao najveci zajmodavac i kamataš što ga je Crna Gora do tada imala. I za njega se govorilo da "brani lupeže i zle ljude, jer od njih dio prima".
Surovošcu protiv anarhije
U vrijeme knjaza Danila, sistem vlasti, posebno njen represivni aparat, maksimalno je usavršen. Vlast je postala efikasnija, institucionalno savršenija, ali i surovija prema svima koji joj se suprostavljaju. Definitivno je poražen plemenski separatizam i svaka vrsta otpora prema centralnoj vlasti. No, sa druge strane, u želji da pridobije što više ljudi i da u narodu stekne popularnost, knjaz Danilo se posebno trudio da svako pred sudom bude jednak, bez obzira na imovno stanje i plemensku pripadnost. Na jednom mjestu se tako navodi da tek u vrijeme knjaza Danila "oživje sirotinja i narod kojega su davili i zatucali zli ljudi - svako nade kod njega pravicu i veliku obranu kad je zasluževa". Bilo je slucajeva da cak ni njegov brat - vojvoda Mirko, nije mogao spasiti svoga prijatelja, ukoliko je zaista kriv.
Istovremeno, Danilova vlast je pokazivala prijekost i nevidenu surovost prema svim svojim oponentima. Za najblažu kritiku vlasti slijedilo je ponižavajuce javno šibikanje, a za kakav izraženiji poli-ticki oportunizam - mušketanje. Strogo su kažnjavani i oni "nepoliticni" prestupnici: lopovi, preljubnici, nasilnici, varalice. Jedan lopov ("lupež") je, recimo, po knjaževoj naredbi morao stalno nositi caktar oko vrata. Knjaz je još dodao da svako ima pravo da ga ubije iz puške ukoliko ga sretne bez caktara. Stroge kazne primjenjivane su i za nasilnike, pa su cak po Knjaževoj naredbi strijeljana cetiri Crnogorca jer su u Hercegovini "pro vjere" ubili dva Turcina: "I ovo je novi slucaj, da gospodar Crne Gore za Turcina cini ubiti hrišcanina", zapisace tada jedan pažljivi hronicar crnogorskih zbivanja. Strogost i surovost Danilova proizvešce, do tada, nevideni strah od vlasti, pa ce ruski konzul u Dubrovniku biti u dilemi šta je vece - crnogorsko junaštvo u bojevima ili crnogorski kukavlicuk kada je u pitanju vlast!
Medutim, nevidena surovost vlasti u vrijeme knjaza Danila rezultirace, istorijski gledano, i nekim pozitivnim efektima: uništena je anahrona politicka opozicija, u potpunosti je zaživjelo placanje poreza, eliminisane su snage plemenskog separatizma i iskorijenjeni svi oblici plemenske anarhi-cnosti, a porasla je i opšta sigurnost. Za jacanje crnogorske države i za njenu aktivniju nacionalooslobodilacku akciju to je bilo od ogromnog znacaja. Bilo je to jedna sasv-im slucajno drugacija Crna Gora od one Njegoševe, i samo je takva, Danilova Crna Gora, mogla trijumfovati na Grahovcu. Pjesma grahovackih pobjednika nadjacavala je odjeke Njegoševog naricanja: "A ja što cu, ali sa kime cu?". Grahovac je bio Danilova "pjesma", i po tome se njih dvojica i razlikuju.
Poslušnost umjesto straha
Nakon knjaza Danila, na celo Crne Gore došao je njegov sinovac Nikola Mirkov. Za razliku od svog strica, on je stupio na "sigurni" prijesto, buduci da je politicki i svaki otpor državnoj vlasti bio u osnovi eliminisan. Nesporno da je to bila zasluga knjaza Danila, koji je cvrstom rukom slomio svaku poli-ti-cko-plemensku opoziciju državnoj vlasti i koji je, jednom za svagda, "naucio" neke plemenske glavare da za njih nema drugoga knj-aza do onog na Cetinju.
U sistemu vlasti knjaz Nikola zadugo nije vršio nikakve izmjene. Tek pocetkom sedamdesetih godina XIX vijeka on ce u ponecemu modernizovati naslijedene institucije i izvršiti precizniju podjelu nadležnosti, ali nekih krupnijih, radikalnijih zahvata nije bilo. Za tim, smatra se, i nije bilo realne potrebe. Tek nakon rata 1876-78. godine doci ce do korjenite reforme sistema vlasti: Ukida se Senat, a formira Veliki sud, ministarstva i Državni savjet. Time je, možemo reci, sistem vlasti u Crnoj Gori dobio moderniju i novonastalim društvenoistorijskim prilikama primjereniju formu.
O nekim osobenostima sistema vlasti i vladanja u vrijeme Nikole I mogla bi se, bez sumnje, napisati zanimljiva studija. Ta studija bi otkrila Gospodarevu neprevazidenu vještinu vladanja i posebno njegovu sposobnost da razvija i spretno koristi podanicki mentalitet. Za razliku od vlasti knjaza Danila, vlast Nikole I nije u znatnijoj mjeri karakterisala fizicka represija. Cak vrijeme Nikoline vladavine u XIX vijeku možemo oznaciti kao vrijeme najvece "harmonije" izmedu vlasti i njenih podanika, ali i vrijeme kada podanicki mentalitet i nepotizam u sistemu vlasti dostižu vrhunac. Takode, to je i vrijeme kada se, po prvi put u crnogorskoj istoriji, poslušnost podanika ne gradi toliko na strahu od vlasti, koliko na prevelikoj želji za njom. Nesumnjivo da je to zasluga umješnog "knjaza-gospodara", za cije ce vladavine i jedno drvo, cuveni Brijest, postati gotovo "institucija" vlasti.
Sve pomenuto je pokušaj da se u kratkim crtama ukaže na karakteristike sistema vlasti u Crnoj Gori i na neke osobenosti odnosa Cr-nogoraca prema vlasti u XIX vijeku. To je, rekli bismo, i pokušaj da se u globalu skicira istorijska osnova za izucavanje odnosa Crnogorac - vlast u XX vijeku. Analizirati taj odnos u XX vijeku je mnogo teži i komplikovaniji zadatak.

Živko M. Andrijaševic
(rad iz knjige "Crnogorske teme)

[gromada]

[size=6]Crnogorsko udvoricko pjesništvo [/size]

Pjevaj to ponovo, Radoje

Svi Vi koji vjerujete u svoj udvoricki i pjesnicki dar, treba da znate sljedece: 1) Udvoricka poezija je i dalje interesantna, i imala bi svoju probranu i vjernu publiku.
2) Za objavljivanje udvoricke poezije zainteresovani su mnogi, ali oni cekaju da Vi napravite prvi korak. Ljudi koji danas imaju novac, vole se predstavljati "nezavisnima" i apoliticnima.
3) Udvorickim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa nece ni Vama. Zato pišite

Ne znam da li u nekom leksikonu postoji definicija udvoricke poezije. Oni koji imaju sve te leksikone, tacno znaju šta je to udvoricka poezija, a oni koji nemaju, logicki pretpostavljaju da je to poezija koja slavi i velica vladare i ostale ljude od politickog uticaja. Kao poezija jasne tematske prepoznatljivosti, udvoricka poezija je vjerovatno nastala dan poslije stupanja na presto prvog sujetnog i slavoljubivog vladara. Bice da se u isto vrijeme udvoricka poezija pocela pisati i u Crnoj Gori, ali o tome istorijskih tragova nema.
Tek od 19. vijeka, kada se u Crnoj Gori javlja štampa, možemo pratiti razvojni put udvoricke poezije i utvrditi njene umjetnicke i druge domete. No, bez obzira na neistraženost ovog književnog roda, u crnogorskoj udvorickoj poeziji prepoznaje se nekoliko znacajnih imena: Jovan Sundecic, Fil-ip Kovacevic, Risto Milic, Milo Jovovic, Micun Pavicevic, i posebno, Radoje Roganovic Crnogorac, koji je baš pretjerivao u ob-ožavanju Gospodara. Od njegovih pohvala neprijatno je bilo i knjazu Nikoli. Zlobne kolege su širile pricu da mu je sam knjaz jednom prilikom rekao: "Aman, Radoje! Ustavi se malo". A veseli Radoje, ne da se nije "ustavio", nego je navalio još vecom snagom. Knjaza je "skromno" nazivao suncem, orlom, vitezom i junakom, i to sve u jednoj strofi:
"To je sunce Knjaz Nikola
O'ro ponositi,
Vitez maca, vitez pera,
Junak plemeniti."
"Kad može Radoje, možemo i mi", rezonovali su ostali crnogorski pjesnici, pa su i oni slavili "milosnoga Gospodara". Jedan od njih, Filip Kovacevic, skromno priznaje:
"Ja se nikad ne uplaših,
Ni uzdrhta srce moje;
Pun štovanja i gordosti
Spominja' sam Ime Tvoje.
...
Gusle su mi život bile,
Na njih mi se duh odmara';
Uz njih vazda pjevao sam:
Sve u zdravlje Gospodara!"
Na ovakve stihove nije ostao ravnodušan spomenuti Radoje Roganovic, pa se laca pera da pokaže kome to najbolje ide od ruke, i ko umije najljepše "opjevati" Gospodara:
"Andžar, sablja, top i puška:
Srce hrabro, snaga muška;
Hrabra vojska, narod vrli-
Sve to, Knjaže, Tebe grli.
...
Pa nam živi, orle sivi!
I Vladaru milostivi.
U Tebi je naša nada,
A sa Tobom Bog i pravda"
Onda se stihovima o knjazu javio najproduktivniji udvoricar - Jovan Sundecic, koji je propratio svaki rodjendan, sahranu, vjencanje, slavu i putovanje u sretno vladajucoj porodici. Izazov koji su mu uputila dvojica mladjih kolega, on nije istrpio, vec je punih pluca zapjevao:
"Ti si, Knjaže, vinuo
Svog Orla visoko;
Tu mu slavu prosuo
Po sv'jetu široko:
Kao heroj - mišicom,
Kao pjesnik - perom,
Ka' patriot - podvigom,
Ka' Hrišcanin - vjerom.
Živi, vladaj, upravljaj
Žezlom pravde svete;
Crnu Goru zaklanjaj
Od pakosti klete!"
I ovako... sve dok Gospodar 1916. godine nije stigao na drugu stranu Jadrana. Onda je došao drugi Gospodar, pa treci... (da ne brojimo sad).
No, nekako je u posljednje vrijeme udvoricka poezija kao pjesnicki pravac, zamrla u Crnoj Gori. Naši ljudi od pera i književnog talenta, radije se izražavaju u drugim književnim formama. A to nije dobro: udvoricka poezija u nas ima dugu i lijepu tradiciju, pa je šteta prekinuti je. Mnogi od ljudi kojima bi ova vrsta poezije baš "ležala", i koji pokazuju da imaju sve mentalne i politicke predispozicije za nju, nerado se hvataju pera. Neki od njih, u svojoj božanskoj naivnosti, kažu: "To više nije interesantno, to niko ne bi citao!" Drugi, opet, misle da takvu poeziju nigdje ne bi mogli objaviti. A oni treci, nama licno najsimpaticniji, misle da se s ovakvom poezijom ne bi moglo profitirati, niti bilo šta dobiti ili zaraditi. Greška, greška, greška.
Svi Vi koji vjerujete u svoj udvoricki i pjesnicki dar, treba da znate sljedece: 1) Udvoricka poezija je i dalje interesantna, i imala bi svoju probranu i vjernu publiku. 2) Za objavljivanje udvoricke poezije zainteresovani su mnogi, ali oni cekaju da Vi napravite prvi korak. Ljudi koji danas imaju novac, vole se predstavljati "nezavisnima" i apoliticnima. 3) Udvorickim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa nece ni Vama. Zato pišite.
I još nešto, kao ohrabrenje pjesnicima našim: udvoricka poezija ima izvjesne prednosti nad svim drugim vidovima poezije. Za pisanje one "duboke", misaono-refleksivne poezije, treba mnogo: soba sa bibliotekom, apsolutna tišina, inspiracija u vidu neke tragedije vecih razmjera ili barem ljubavna drama u licnom životu. A za pisanje udvoricke poezije ne treba Vam ništa od toga: ovu poeziju možete pisati u bilo kom dijelu Vašeg stana, buka nije problem, a tragedije nijesu potrebne. Cak je poželjno da pišete u sobi gdje se igraju djeca i gdje je televizor. Djeca ce Vam dati moralni podsticaj (npr. "Ja zbog njih ovo i pišem, da njima bude bolje"), a od gledanja televizije, TV Dnevnika i ostalih objektivnih informativnih emisija, nema bolje inspiracije. Probajte, ako vec volite. Volite li da pišete?

Živko M. Andrijaševic

[gromada]

[size=6]Crnogorci i politika [/size]

Od ratnika do podanika

Crnogorca kao da ne interesuje krajnji cilj politike koju zastupa, vec više ucestvuje u "teatru", koji se zbog ostvarivanja tih ciljeva ovdje odigrava. Da bi se obesmislilo samo bavljenje politikom i, uopšte, politika kao programska djelatnost, to je i više nego dovoljno. Zato nije neobicno što je politika u Crnoj Gori cesto bila ili samo jedna od disciplina "plemenske olimpijade" ili omiljena vrsta psihoterapije za lijecenje nacionalne iskompleksiranosti i mentalitetske izopacenosti

Može se reci da su specificne istorijske okolnosti, u kojima je Crna Gora dugo vremena živjela, presudno uticale na njenu društvenu i duhovnu fizionomiju. Ta njena fizionomija, zahvaljujuci kojoj je formiran i jedan osobeni mentalitet, uticala je na poseban odnos Crnogoraca prema politici i, uopšte, poseb-no shvatanje politike. Tako, kada pocetkom XX vijeka u Crnoj Gori zaživljava parlamentarizam, imamo istorijski sasvim logicnu situaciju u kojoj Crnogorac politiku najprije doživljava kao djelatnost, kroz koju se može iskazivati bezgranicni plemensko-bratstvenicki agon. Politika, na taj nacin, prvenstveno biva tretirana kao sredstvo kojim se obezbjeduje socijalna prohodnost u zajednici gdje je društveno napredovanje u velikoj mjeri ograniceno nepotizmom, ratnim "zaslugama" i specificnim shvatanjem odanosti. To je prva bitna stvar koju treba imati u vidu prilikom svakog pokušaja da se definiše odnos Crnogorca prema politici, buduci da mjera njegove statusofrenije uvijek uslovljava i njegov odnos prema politici.
Druga važna stvar koju pri osvjetljavanju odnosa Crnogorac - politika, treba naglaasiti, jeste ogranicena mogucnost Crnogorca da, u pravom smislu rijeci, politicki misli. Crn-ogorac, jednostavno, ima "strah od istorije", što je, u stvari, "strah" od okruženja koje stvarnost promišlja u mitsko-epskim kategorijama. Najcešce zbog sopstvene opterecenosti statusom, Crnogorac nema snage da se takvom okruženju suprostavi, odnosno, da bude "revolucionar" u ovom, najstabilnijem Carstvu mitske svijesti na Balkanu. To je uzrok mnogih njegovih iracionalnih poteza i pogrešnih opredjeljivanja u politici, njegove opcinjenosti "istorijskim" ciljevima, ali i odsustvom pragmatizma u svim slucajevima, osim kada je u pitanju licni interes. Crnogorca kao da ne interesuje krajnji cilj politike koju zastupa, vec više ucestvuje u "teatru" koji se zbog ostvarivanja tih ciljeva ovdje odigrava. Da bi se obesmislilo samo bavljenje politikom i, uopšte, politika kao programska djelatnost, to je i više nego dovoljno. Zato nije neobicno što je politika u Crnoj Gori cesto bila ili samo jedna od disciplina "plemenske olimpijade" ili omiljena vrsta psihoterapije za lijecenje nacionalne iskompleksiranosti i mentalitetske izopacenosti.
Posebno je to bilo uocljivo nakon 1918. godine kada je stvorena nova država, i kada se, zbog novonastalih politickih i socijalnih okolnosti, definitivno okoncao proces "istorijskog kvarenja" Crne Gore. Naime, tada je u najvecoj mjeri, nestala ona njena fizionomija izgradena u herojskom dobu, i nekadašnji ratnici, po svom mentalnom sklopu, postaju državni podanici u pravom smislu te rijeci. Desilo se da ljudi koji su bili opsjednuti, i nesporno, istorijski optereceni "cojstvom i junaštvom", sada u potpunosti postaju pobornici politicke misli koja, poput pirotskog cilima, ima stotinu boja i stotinu šara. Crnogorac koji je znao biti odan ideji po cijenu najvecih žrtava, sada je nepostojan u tome za cijenu koja je smiješno mala. Lako ga je "kupiti" samo ako se nastupa kao patriota od uticaja, a ne kao obican trgovac. Rado ce promijeniti uvjerenja i postati "izdajnik" uvijek kada su u pitanju "viši interesi" i "patriotski razlozi". Dešava se zato da ono što danas svim silama brani, sjutra istom snagom napada, a ono što ga danas oduševi, sjutra ga cini ravnodušnim.
Isto tako, primjecuje se da Crnogorac u politici može jednako intezivno da voli i mrzi. Koliko lako uputi aplauz, toliko lako uputi i psovku. Ako se takne u njegovu nemjerljivu sujetu, spreman je da se odrekne bilo kojeg politickog principa, ali i da ga brani po cijenu najvecih žrtava. Rado cini štetu samo ako je to za "opšte dobro", i radije ce svojim politickim opredjeljivanjem upropastiti tek stasale potomke, nego iznevjeriti davno nestale pretke. Inace, Crnogorca-politicara najviše oduševljava uvjerenje da radi za opšte, "bratske" interese, a najmanje se opterecuje obavezom da misli na crnogorske. Ako ga zbog toga pohvaljuju iz Moskve ili Beograda, sasvim mu je nevažno da li ga u Crnoj Gori prekorijevaju. Jeste to neobicno, ali u Crnoj Gori nema veceg patriotskog cina nego pokazati da vam do Crne Gore nije stalo. Samo je u Crnoj Gori bilo patriotski - biti protiv svog kralja, a izdajstvo - ne podržavati tudeg. Samo se u Crnoj Gori najviše proslavljaju bitke u kojima su Crnogorci stradali boreci se za druge, a zaboravljaju one u kojima su pobjedivali boreci se za sebe. Djelimicno je to i uzrok što Crna Gora, kao onaj lik iz Rakiceve pjesme "Dolap", ide naprijed krecuci se u krug.

Živko M. Andrijaševic
(rad iz knjige "Crnogorske teme)

[gromada]

[size=6]RAČUNANJE VREMENA [/size]

Lutke igraju vlast


Ostani, narediću da te Ceklinjani izaberu, pa ti da budeš predsjednik Skupštine." Ovim je argumentom kralj Nikola je 1906. pokušao da odvrati vojvodu Sima Popovića od napuštanja Crne Gore. Vojvoda je samo trebalo da se kandiduje na predstojećim izborima, a kralj bi naredio biračima (!) da izaberu vojvodu. Nakon što bi vojvoda osvojio najviše glasova na slobodnim i neposrednim izborima u Ceklinskoj kapetaniji, kralj bi takođe naredio Skupštini da vojvodu, slobodno, izabere za predsjednika.
Tako je izgledalo formiranje crnogorske političke scene, i tako je na početku perioda crnogorske ustavnosti i parlamentarizma vladar zamišljao funkcionisanje novog sistema. Sve je trebalo da ostane isto kao i u doba apsolutizma, s tim što bi apsolutizam bio zaogrnut dopadljivom formom. Ovo je tipično crnogorsko ponašanje u politici: promjene sprovodite samo ukoliko vas neko veoma moćan na to primora, ***a ukoliko su reforme posljedica vaše odluke, onda se trudite da zadovoljite samo formu***. Zato je, u vrijeme kralja Nikole, reforma crnogorskog političkog sistema bila samo propagandni potez kojim je nesposobna i anahrona vlast kupovala vrijeme i zavodila političke maloljetnike.
Da bi sistem apsolutne vlasti jednog čovjeka mogao beskrajno da funkcioniše, nije bilo dovoljno u javnosti s vremena na vrijeme stvarati privid modernizacije i napretka, već je bilo neophodno uvijek imati punu kontrolu unutar samog sistema. Baš zato je kralj Nikola želio da utiče na rezultate "slobodnih i neposrednih izbora", odnosno na personalnu strukturu institucija koje treba da odražavaju tu, navodno, slobodno izraženu volju.
Potreba da se unaprijed kreira cjelokupna politička scena javila se samo godinu dana poslije uvođenja ustavnosti i parlamentarizma. Nakon prvih parlamentarnih izbora (1906), kada još nije bilo političkih stranaka već se glasalo za pojedince, desilo se da u Skupštini većina poslanika formira Klub narodne stranke. Okupilo ih je nezadovoljstvo zbog kraljevog apsolutizma, koji je ostao neokrnjen i nakon uvođenja ustavnosti. Kada je kralj uvidio da u Skupštini nema većinsku podršku, on donosi odluku da Skupštinu raspusti i raspiše nove izbore. Prvi saziv crnogorske skupštine nije trajao ni godinu dana. Da se slučajno ne bi desilo da u novom sazivu opozicija dobije većinu, Gospodar odlučuje da ovog puta vlast povede računa o ličnostima koje treba da budu izabrane. Tada počinje njegova kampanja pod motom: "Kandiduj se da te izaberemo!"
Gospodar je znao da mu sistem vlasti koji je decenijama stvarao omogućava tu vrstu kreativnosti. Uz to, on je znao da u mentalitetu svojih podanika ima važnog pomagača. Čak se i najhrabrijem Crnogorcu kada siđe u podrum čini da ga odnekud posmatra plemenski kapetan, koji dostavlja u Odžakliju izvještaje o podaničkoj vjernosti. Zato nije slučajno što je u vrijeme predizborne kampanje policijski kapetan u Riječkoj nahiji na seoskom skupu postavio pitanje koje je istovremeno bilo i direktiva: "Nećemo valjda dozvoliti da oni poganski sinovi, koji rade protiv Crne Gore i Gospodara, opet zasjednu u Skupštinu?" Naravno, nije on seljanima rekao: "Nemojte birati narodnjake". Pozvao ih je da budu patriote.
Znao je da Crnogorci slabo razlikuju podaništvo od patriotizma, odnosno, da poistovjećuju vlast i državu. Kako je kampanja mjerenja patriotizma vođena u čitavoj Crnoj Gori, nijedan kandidat Narodne stranke nije osvojio dovoljno glasova za mjesto u Skupštini. Zahvaljujući tome, novi crnogorski poslanici nijesu izabrani, nego su - unijeti u Skupštinu. U parlamentu su bile dvorske kreature, koje su imale mandant da vladaju. To je prvi bitan fenomen crnogorske vlasti - vladavina kreatura. Iako liči na oksimoronsku konstrukciju (kreatura vlada), ova sintagma to nije. "Vladavina kreatura" je istorijski fenomen koji u Crnoj Gori odista funkcioniše.
Nad kreaturama koje čine vlast stoji jedan čovjek - Gospodar. Gospodar ih je stvorio, upravalja njima i koristi ih poput lutaka u pozorištu. Oni su mu zahvalni za izbor, jer se učestvovanje u lutkarskoj predstavi plaća, a donosi i zeru ugleda. Uz to, oni znaju da odbijanjem da budu dio lutkarskog ansambla ne dovode u pitanje održavanje predstave, jer ako oni neće - ima ko hoće. Svijest o toj gužvi pred pozorištem koje redovno isplaćuje honorare, učvršćuje kod kreatura odanost i bespogovornost. Takva njihova svijest daje Gospodaru neophodno spokojstvo. Lutke na sceni imaju svoje titule, zvanja i resore. Poslanici, ministri, predsjednici ovog i onog, likovi su iz predstave koja se zove - crnogorska vlast. Svi glume kompetentnost, činovničku samostalnost, moralnu postojanost; oni tobože donose odluke i iznose svoje mišljenje. Stvarno, oni govore pripremljeni tekst i izvode unaprijed određene kretnje.
Ukoliko neko na trenutak poželi ili pokuša da i u životu bude lik koji glumi u pozorištu, odmah gubi privilegije koje kao dio Gospodareve trupe ima. Logično: ako je politički život lutkarska predstava, onda se jedino učestvovanje u predstavi nagrađuje. Većina lutaka zna da je to što jeste samo zato što je dio predstave. Ne zanose se lažnom nadom. Oni znaju da bi bez Gospodara bili niko i ništa. Zbog toga su njegovi slijepi poslušnici, iako ga ne vole previše.
Dugogodišnji predsjednik crnogorske vlade (Lazar Tomanović) bio je prvenstveno zadužen za administrativne poslove, dok je o svim političkim pitanjima iz vladinog djelokruga odlučivao Gospodar. "Kao ministar predsjednik bio je više firma nego rešavajući faktor", zapisaće dr Ivo Jovićević, činovnik u toj vladi. Umjesto ozbiljne političke saradnje, Tomanović je često kralju Nikoli služio za razbibrigu. Gospodar, veli vojvoda Simo Popović, "izmišlja nemoguće stvari i priča ih Tomanoviću najozbiljnije, koji je svaku riječ Knjaževu gutao i sve vjerovao." Jednom je Gospodar uvjeravao svog predsjednika vlade da će Rusi ubrzo srušiti omrznutu Austro-Ugarsku, pa će Crnogorci i Rusi podijeliti njihovo carstvo. Navodno je o tome dobio informaciju "s najvišeg mjesta", tj. iz Petrograda. E tada će Gospodar dati pravu nagradu Tomanoviću za dugogodišnju vjernu službu - postaviće ga za guvernera njegove rodne Boke.
Ministar unutrašnjih djela je posjedovao elementarnu pismenost, ali je o držvnoj upravi i činovničkim poslovima znao malo više od nepismenog seljaka. Ministar finansija je, istina, imao završen pravni fakultet, ali je izabran na tu funkciju zato što je bio bliski rođak kraljičin. Ministar vojni je završio vojnu školu, ali je među crnogorskim oficirima bilo barem njih deset koji su u vojničke stvari bili upućeniji od njega. No, on je bio kraljev rođak, i što je još važnije, bio je bespogovorni izvršilac svih poslova za koje je trebalo upotrijebiti represivni aparat. Na čelu Glavne državne kontrole bio je čovjek sa četiri razreda osnovne škole, a među podređenim činovnicima imao je dva doktora nauka. Svi ovi ljudi su tobože samostalno radili svoj posao, u skladu sa ustavom i zakonom. Faktički, bili su samo izvršioci volje jednog čovjeka, i kulise iza kojih se skrivala njegova neograničena vlast.
U siromašnoj zemlji kakva je Crna Gora nije lako izdržavati ovakvo pozorište. Pitanje je - ko je to plaćao? Istoričari su odavno utvrdili da je ovo crnogorsko pozorište uglavnom finansirano iz Petrograda, što znači da je i Gospodar u predstavi koju režira neki Rus morao biti lutka. Kada je jednom prilikom boravio u Petrogradu, Gospodar je to i priznao. Pred ruskim ministrom spoljnih poslova Sazonovim "car junaka" je bio sasvim iskren: "Ja u Crnoj Gori zapovijedam, ali u Rusiji imam da slušam!"
I danas u jednoj zemlji postoji lutkarsko pozorište čiji je utemeljivač početkom dvadesetog vijeka bio kralj Nikola, tako da, izuzev vlasnika pozorišta, skoro da nema likova koji nijesu njegova kreatura. Naravno, poput kralja Nikole, i vlasnik ovog pozorišta je lutka, ali u predstavi koju režiraju čuvari njegove upravničke pozicije. Komad u kojem on nastupa najčešće počinje rečenicom: "Šefe, traži vas Montgomeri!"

Piše:
Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ

[gromada]

[size=6]RAČUNANJE VREMENA [/size]

Ljudi od povjerenja


Kažu da je Aleksandar Semjonovič Jonin pri ulasku u crnogorski dvor raširio ruke i rekao: "Nevozmožno!" Nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku i prvi poslanik Rusije u Crnoj Gori, tada je bio penzioner. Na Cetinje je došao da posjeti knjaza Nikolu i neke prijatelje koje je stekao za službovanja u Crnoj Gori. Dragog gosta iz Rusije knjaz je čekao u jednom od salona, a na ulazu u dvor stajao je maršal dvora - Mišo Popović Jabučanin u svečanoj uniformi i sa odličjima. Kraljev intimus, ađutant i maršal dvora, bio je kao mladić zapošljen u ruskom konzulatu u Dubrovniku, upravo u vrijeme kada je Jonin bio konzul (1869-1878). U konzulatu je Jabučanin bio "mali od kužine". Igrom slučaja, dvadesetak godina kasnije, Jabučanin kao maršal dvora dočekuje penzionisanog ruskog konzula u čijoj je kuhinji bio zadužen za šerpe. Kada ga je Jonin na ulazu u dvor prepoznao, izustio je: "Nemoguće!" Jonin, očito, nije mogao vjerovati da je neškolovani Popović dogurao do maršala dvora. I kasnije, za večerom, Jonin je glasno negodovao zato što sjedi za istim stolom sa svojim nekadašnjim kuhinjskim škovacinom.
Ono što je Joninu bilo čudno i neprirodno, većini Crnogoraca bilo je logično i očekivano - oni su dobro znali što Mišo Jabučanin znači Gospodaru. Skoro dvadeset godina bio je najpovjerljiviji dvorski čovjek, današnjim jezikom rečeno - siva eminencija dvora. Ako je neki od kraljevih sinova napravio kakav problem u inostranstvu - Mišo Jabučanin je odlazio da to riješi. Ako se kome od članova vladarske porodice dopala neka glumica koja nastupa na Cetinju, Mišo Jabučanin je bio diskretni posrednik. Organizovanje dvorskih zabava bilo je takođe u njegovoj nadležnosti. I za nabavke iz inostranstva (haljine, šampanjac, likeri, gramofoni, lovačke puške, nakit) prva porodica u Crnoj Gori imala je vjernog Miša. Uz to, ako je neki od članova vladarskog doma išao u inostranstvo, u pratnji je najčešće bio - Mišo Jabučanin. Kraljica Milena, u stvari, nikada i nije putovala bez Jabučanina.
Mišo Jabučanin organizovao je i doušničku mrežu u crnogorskim državnim institucijama. U tom poslu pomagali su mu rođaci, koji su zahvaljujući njemu dobili mjesto u državnoj službi. Ministar koji je u svom ministarstvu imao jednog člana ove čuvene porodice, znao je da mora paziti što priča. Čak je i vojvoda Božo Petrović, kraljev brat od strica, dugogodišnji predsjednik Vlade, Državnog savjeta i ministar unutrašnjih djela, jednom ukazao na sveprisutnost "ozvučenja" marke Jabučanin: "Kad hoćeš što da izgovoriš, pazi da ti se i pod tvojom kapicom nije sakrio kakav Jabučanin." Dakle, i najbliži kraljev rođak, predsjednik Vlade i ministar, zazirao je od Jabučana. Njihova moć na dvoru bila je veća od moći jednog uglednog Petrovića.
Ono što je vojvoda Božo o Jabučanima govorio u povjerenju, neki crnogorski politički nezadovoljnici s kraja 19. vijeka govorili su javno. Jedan od tih nezadovoljnika, Marko Backović, ovako je skicirao svemoć Jabučana: "To je knjazu dvorska svita, to su mu tjelohranitelji, to su mu dvorski maršali, to su mu vjerni pratioci, to su mu školski inspektori, to su mu direktori poštanske telegrafske uprave, to su mu veliki misionari špijunaže i profesori špijunskog fakulteta.
Svaki je član od te porodice činovnik, svaki vuče platu, dvorska su im vrata uvijek otvorena. Boga mi mislim, da će kroz kratko vrijeme i njihovi magarci dobiti trubačke plate." Crnogorski politički emigrant Savo Ivanović, inače problematična ličnost, tvrdio je da su Jabučani svjetski rekorderi po broju činovničkih mjesta koja imaju. Navodno, na dvadesetak Jabučana ide skoro šezdeset činovničkih zvanja, a svaki Jabučanin ima u prosjeku tri državne službe. Iako smatramo da je ova tvrdnja neutemeljena, nesporno je da skoro i nije bilo Jabučanina bez državne službe.
Svi iz ove porodice koji su bili u državnoj službi potomci su popa Laza Jabučanina, koji je imao pet sinova: Vidaka, Filipa, Đura, Miša i Steva. Pop Lazo je imao i nekoliko kćeri, čiji su muževi i djeca, takođe, bili u državnoj službi. U državnoj službi bili su i neki članovi njihovih kumovskih i prijateljskih porodica, i kada zbrojimo sve činovnike koje su dali Jabučani i činovnike iz porodica koje su s njima u krvnoj ili prijateljskoj vezi, zaključujemo da ova porodica zaista čini kičmu državne uprave Knjaževine Crne Gore. U nekoj većoj zemlji taj fenomen vjerovatno ne bi bio moguć, i to ne zato što u drugim zemljama nema takvih porodica ili takve sklonosti ka nepotizmu, već stoga što institucije drugih zemalja takvu sveprisutnost fizički ne dozvoljavaju. Samo zemlje čije su institucije nevelikog personalnog sastava omogućavaju da potpunu kontrolu u njima obavlja desetak ili dvadesetak činovnika. U vrijeme najveće moći porodice Jabučanin na Cetinju je bilo pet ministarstava, koja su ukupno imala 24 činovnika, računajući i ministre.
Novo je doba u naš kraj nanijelo i inovaciju: nadzor nad društvom može uspostaviti desetak ili dvadesetak sjajem moći obasjanih familija.
Sigurno da moć porodice Jabučanin nije proisticala iz moći koju su imali kao dio državnih institucija, već iz moći koju im je davala bliskost sa vladarem koji je svim tim institucijama neprikosnoveno upravljao. Za Jabučane su državne institucije u kojima su radili bile samo formalno pokriće za moć koju su imali, tako da su, faktički, oni vladali institucijama, a ne institucije njima. Nije onda neobično što u Crnoj Gori nikolajevskog doba ministar nije mogao nauditi činovniku koji pripada Jabučkom klanu, dok je Jabučki klan mogao ozbiljno nauditi bilo kojem od crnogorskih ministara. Ministre je svojom voljom imenovao i smjenjivao Gospodar, a na volju Gospodarevu uveliko su mogli da utiču Jabučani. Ministri i svi viši državni dužnosnici znali su kako se formira Gospodareva volja, tako da im nije padalo na pamet da pribavljaju neprijateljstvo onih koji na nju utiču. Niko nije toliko neznaven da se zamjera Jabučanima. Bili su moćniji od svih, sem od onog koji ih je stvorio. Njihov tvorac, svemogući Gospodar, doživljavao ih je kao svoje najbliže prijatelje. U jednom pismu Gospodar poručuje Mišu Jabučaninu: "Reci Jovu neka piše koliko ti para treba pa ću poslati koliko ti ustreba."
Da je svojedobno Mišo Jabučanin s pištoljem, nemaskiran, ušao u Crnogorsku banku i oteo sav novac iz sefa, vjerujemo da ne bi bilo cetinjskog policajca koji bi se osmjelio da ga uhapsi. Zasigurno, tog bi se dana šef cetinjske policije naprasno razbolio i zalegao, a ministar unutrašnjih djela bi morao da otputuje u Abaciju zbog reumatizma koji ga muči godinama. I direktor banke bi nakon pljačke izjavio da je baš tog dana bio u lovu, a šef trezora - da nije prepoznao pljačkaša. Ostali svjedoci bi se izvukli na kratkovidost, ili bi rekli da su baš tada gledali kroz prozor, čitali knjigu, žmurili, igrali fircik. Ova naprasna kratkovidost, nepažnja i "spriječenost zbog bolesti" mogla bi nestati jedino ukoliko Gospodar kaže: "Držite poganskog sina!"
Protekcionizam u Gospodarevom odnosu prema Jabučanima u potpunosti je odgovarao mjeri njihove beskrajne odanosti Gospodaru. Najmanje se tu radi o zahvalnosti. U prvom redu, riječ je o svijesti da njihova moć postoji samo dok postoji Gospodar i njegova apsolutna vlast. Čuvajući njegovu vlast oni, u stvari, čuvaju svoju moć i raj koji je Gospodar za njih stvorio. Pored toga, Jabučani su bili svjesni i da su oni ne samo privilegovani nosioci vlasti već i vlasnici čitave države. Oni nijesu važni dijelovi sistema, nego su sam sistem. U takvim okolnostima, Gospodar je mogao da vlada bez najsposobnijeg ministra, ali nije bez Jabučana. Neka je ministar i najsposobniji, sistem neće propasti ukoliko umjesto njega dođe manje sposoban ili, čak, potpuno nesposoban. Uostalom, ministri se mogu mijenjati, a njihova nesposobnost može ugroziti resor kojim upravljaju ili neki segment državne politike. Međutim, nesposobni ministar ne može ugroziti čitav sistem. Zbog toga je Gospodar između vojvode Boža i Miša Jabučanina, uvijek birao Miša.
Gospodar je znao da Jabučani nijesu Pretorijanska garda u službi jednog čovjeka, već su, prije svega, Pretorijanci sistema koji tom čovjeku omogućava neograničenu vlast. Bez vojvode Boža sistem je mogao da opstane. No, bez Jabučana taj sistem bi bio ugrožen i nezaštićen. Naravno, i Jabučani su znali da postoje kao moćna i privilegovana grupa samo ukoliko postoji Gospodarev sistem. U protivnom, bili bi samo lica iz poreskih knjiga.

Piše:
Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ

[Bonja the Zmaj]

Zivko mi je bio profesor u NK, i mogu reci da je zaista covjek nevjerovatnog dara.
Psebno kada se radi o demaskiranju crnogorskih predstava/zabluda o sopstvenoj velicini.
A to nam je toliko neophodno...

[Bonja the Zmaj]

Citao sam ovaj Zivkov tekst o Jabucanima, objavljen u Monitoru?
A citao sam i reakciju neke odive Jabucana. Odvratno. Zena uopste nije osporavala Zivkove argumente, vec je napala njega licno, sto je uopste pisao o tome.

Tipicno- kad ne mzoes pobiti argumente, onda unisti osobu koja ih iznosi...

[Petar Mrvaljevic]

Zna li neko kako je Zivko Andrijasevic orijentisan? 100% Crnogorac ili Crnogorac Srpskog porijekla?

[gromada]

zASTO NE BI MOGAO DA BUDE : HRVAT, SRBOHRVAT, CRNOHRVAT, HRVATOCRNI, YUGOSLOVEN, GRK GRKOCRNOGORAC,VLAH,VLAHOSRBIN....? :shock:

ARE YOU GETTING MY POINT!?

[Petar Mrvaljevic]

zASTO NE BI MOGAO DA BUDE : HRVAT, SRBOHRVAT, CRNOHRVAT, HRVATOCRNI, YUGOSLOVEN, GRK GRKOCRNOGORAC,VLAH,VLAHOSRBIN....? :shock:

ARE YOU GETTING MY POINT!?

Vazno je znati ko je autor i kako se osjecao, da bih mogao da ocijenim koliko je bio objektivan dok je pisao to djelo.
Jer kad citam Crnogorce koji velicaju Crnu Goru, onda ne gutam svaku njihovu rijec. Isto tako kad citam Srbe koji ne pisu lijepo o Crnoj Gori.

[Hari Krisna]

Slozio bih se sa Gromadom da je najmanje vazno kako se autor (posebno istoricar) osjeca i nacionalno i za koji klub navija..... Dok postavlja istorijske cinjenice bez friziranja, uljepsavanja ili prepricavanja uz sopstvene obrade zasto je to tako.

[G R A D]

Zivko Andrijasevic objavljuje tekstove u CKL-u, toliko omrazenom Srbima.
Prema tome, covjek koji pise za CKL je sigurno Crnogorac bez ikakvog srpskog "porijekla".

[Bonja the Zmaj]

Zna li neko kako je Zivko Andrijasevic orijentisan? 100% Crnogorac ili Crnogorac Srpskog porijekla?

Zivko Andrijasevic je profesionalni istoricar.
A ako hoces da tumacis njegova djela na osnovu njegovog nacionalnog opredjeljenja, bolje ih nemoj ni citat.
Zar ne mozes sam da razlucis kvalitet od amaterizma i/ili politikanstva

[Ćipur]

Dr Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: Akšam mrače




Najveći preokret u novovjekovnoj istoriji Crne Gore desio se 1878. godine. Tada je Crna Gora prestala biti nacionalna država. Nema sumnje, bio je to najveći balkanski sudar istorije sa realnošću, jer je glavni cilj nacionalno-oslobodilačke politike Crne Gore bio - stvaranje velike nacionalne države. I taman kada se činilo da ta viševjekovna borba treba da rezultira ostvarivanjem ovog ideala, došlo je do velikog preokreta. Umjesto uvećane nacionalne države, crnogorski nacionalni rat učinio je Crnu Goru zajednicom različitih konfesija i nacija. Crnogorski vojnik koji je krenuo na Hercegovinu nije mogao zamisliti da ratuje i za oslobođenje "Turaka" od turske vlasti. Naravno, na Dvoru su i prije početka "Veljeg rata" znali kako će izgledati nova Crna Gora, ali nijesu smatrali da je ta konfesionalna i nacionalna raznolikost problem. Pretpostavljalo se da će većinska nacija uspjeti da manjinama, uz pomoć ideologije, nametne osjećaj zajedničke nacionalne pripadnosti, po principu - jedna nacija, tri vjere. No, već prva decenija zajedničkog života pokazala je da je to nemoguće.
U pokušaju da sopstveni nacionalni osjećaj nametne najbrojnijoj inovjerskoj grupaciji - muslimanima, crnogorska vlast je doživjela neuspjeh. Tada je bilo jasno da za unifikaciju različitih nacionalnih identiteta nije dovoljna politička moć, već je važna, ako ne i najvažnija, kulturna superiornost. U takvoj "utakmici" crnogorska država nije imala prednosti koje bi joj donijele pobjedu, iako konfesionalna grupacija kojoj je željela nametnuti novu nacionalnu svijest nije ni sama znala kome pripada. Naime, crnogorski muslimani 1878. nijesu znali da definišu svoju nacionalnu pripadnost. Većina njih se smatrala Turcima, uprkos tome što su znali svoje slovensko porijeklo, a jezik nacije kojoj su pripadali (turski jezik) učili kao i sve ostale strane jezike. Da se smatraju Srbima ili Crnogorcima, izgledalo im je neumjesno, jer nije uobičajeno da se ime sopstvene nacije uzima od neprijatelja. U trenutku kada je ovaj proces nacionalne unifikacije došao u ćorsokak, crnogorska politika pravi spasonosni zaokret, i umjesto da muslimane nagoni da budu Srbi ili Crnogorci, ona ih navodi da budu samo lojalni državljani Crne Gore. Time je izbjegnuto nasilno i nedjelotvorno stvaranje "nove" nacije, ali i traume koje taj proces obavezno prate. Osjećaj pripadnosti državi postao je važniji od osjećanja pripadnosti većinskom narodu.
Prvi dan zajedničkog života Crnogoraca i muslimana u Crnoj Gori počeo je, nesumnjivo, sa istim osjećanjem i na jednoj i na drugoj strani - ni jedni, ni drugi nijesu bili srećni što su zajedno. Identitet i osjećaji muslimana bili su vezani za Tursko carstvo, a ne za Crnu Goru, što je i prirodno, a crnogorske težnje i oduševljenje više su se odnosili na plodnu zemlju i istorične ratne ciljeve, nego na "braću muhamedanske vjere". To su pozicije sa kojih je počeo zajednički život Crnogoraca i muslimana. Srećom, i jedni i drugi su shvatili izvjesne neminovnosti koje su odredile, i određuju, njihovu istorijsku sudbinu. Muslimani su shvatili da se granica Turskog carstva više nikada neće vratiti gdje je nekada bila, a Crnogorcima je postalo jasno da se muslimani ne mogu vratiti na mjesto sa kojeg ih je istorijska sudbina odvela na drugu stranu. Sa takvom sviješću započeo je njihov zajednički život.
U ovakvim okolnostima, kada je jedina alternativa za muslimane bila iseliti se u Tursku, oni su prema crnogorskoj državi zauzeli stav koji bi jednom riječju mogli okarakterisati kao - lojalnost. Primjera radi, samo nekoliko dana nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori, deputacija od petnaest podgoričkih muslimana došla je na Dvor. U ime deputacije, Bećir-beg Osmanagić, kasnije i crnogorski vojvoda, obećao je knjazu da će biti vjerni i poslušni podanici. Naravno, nije u tome bilo ničega do pragmatizma. Oni Crnu Goru nijesu osjećali kao svoju državu, iako knjaza jesu kao svog gospodara. Upravo zbog toga crnogorska vlast je željela da kod njih razvije osjećaj pripadnosti Crnoj Gori, osjećaj da je njihova država - Crna Gora, a Crnogorci njihova "braća". Muslimansku lojalnost, koja je siromašna emocijama, a bogata interesom, trebalo je preobratiti u patriotizam, u kojem emocije dominiraju. Da ništa nije bilo protiv takvog nauma, osim pet vjekova koji su jedne od drugih razdvajali, dosta je.
Na Cetinju su ovaj proces doživljavali kao dvosmjeran: ako želimo da oni vole nas, onda moramo dokazati da i mi volimo njih. I crnogorska vlast je konkretnim činjenjem pokušavala da u to ubijedi muslimane. Fraze i ideologija, ma koliko snažne bile, nemoćne su ukoliko se blagonaklonost ne pokaže na konkretnim pitanjima. Crnogorska vlast je najprije preko svojih institucija željela pokazati da ne pravi razliku između svojih novih i starih podanika: sudije i okružni kapetani dobili su naredbu da se strogo pazi na istovjetan odnos prema svima; školske vlasti su dobile naredbu da se organizuje posebna vjerska nastava za muslimane, koju će voditi njihovi sveštenici, uz zabranu da im se iko miješa u to; muslimani su oslobođeni vojne obaveze; u okružnim sudovima muslimani su imali jedno mjesto, a nijesu bili ni bez kapetanskog grba, u krajevima gdje su bili većina; bilo je i knjaževih ađutanata muslimana, pa i turskih begova koji su dobili vojvodsko zvanje. Sve navedeno predstavlja samo neke odrednice za utvrđivanje odnosa crnogorska vlast - muslimani. Ovim potezima crnogorska vlast je požurivala muslimane da pređu put od lojalnosti do patriotizma.
Ovakva crnogorska politika prema muslimanima od 1878. do 1912. učinila je muslimane grupacijom koja se nije okrenula protiv Crne Gore ni onda kada je izgledalo da je njeno postojanje zauvijek okončano. Mjeru njihove odanosti Crnoj Gori nijesu ni približno dosegli crnogorski pravoslavci 1918, 1941, 1991, 1992. ili 2002. godine. Začudo, otpor crnogorskoj državnoj tradiciji i ukorjenjivanju civilizacijskih vrijednosti uglavnom je poticao iz najbrojnije konfesionalne grupacije - pravoslavaca, a ne od manjina. Drugim riječima, iz većinske populacije, koja se može smatrati najdirektnijim baštinikom crnogorske državne tradicije, potiče najveći broj njenih protivnika. To je, nema sumnje, jedinstven evropski fenomen.
Međutim, sve to ne smeta većinskoj konfesionalnoj grupaciji da povremeno dovodi u sumnju patriotizam i lojalnost manjinskih naroda. Zar nije bezobrazluk kada pravoslavna crnogorska populacija, koja ljubav prema susjednoj Srbiji predstavlja kao vrhunac patriotizma, i koja čak ne krije da su joj srpski interesi ispred crnogorskih, ima obraza da mjeri i provjerava bilo čiju odanost i lojalnost. Ljudi koji smatraju da je samo uvećana Srbija njihova država ne mogu držati lekcije iz patriotizma, niti mogu dovoditi u pitanje patriotizam manjina u Crnoj Gori. Crnogorski manjinski narodi nikada nijesu glasali za ukidanje crnogorske države, niti ih treba potkupljivati da bi glasali u skladu sa crnogorskim interesima. To potvrđuje i novije crnogorsko iskustvo.
Umjesto makar kurtoaznog uvažavanja manjinskih naroda zbog takvog držanja, dio crnogorskih pravoslavaca ih proglašava najvećom opasnošću za suverenu Crnu Goru. Navodno bi se u suverenoj Crnoj Gori manjinski narodi odjednom povezali sa svojim jednovjercima u susjedstvu, te bi uz njihovu pomoć "otcijepili" pojedine dijelove Crne Gore. Eto kakvim je glupostima sklona crnogorska većina. Ako bi suverena Crna Gora izbrisala čvrste međe između crnogorskih manjina i nekih okolnih država, valjda ne bi stvorila Kineski zid između pravoslavne većine i Srbije?
Očito da neko misli da je zajednička država sa Srbijom garancija teritorijalne cjelovitosti Crne Gore, iako na kugli zemaljskoj nema Srbijanca koji sebe smatra čuvarem crnogorskih granica. Mnogi od njih nijesu bili zainteresovani ni da sačuvaju sopstvenu teritoriju.

[Ćipur]

Živko M. Andrijašević: CRNA GORA I BUGARSKA KRAJEM 19. VIJEKA


Bliski saveznici


Politička saradnja Crne Gore i Bugarske, i njihove intenzivne diplomatske veze, počinju nakon Berlinskog kongresa, a do prvog kontakta izmđu crnogorskog i bugarskog vladara došlo je sredinom 1879. godine. Najprije je bugarski knez 13/25. jula 1879. godine obavijestio knjaza Nikolu da je stupio na prijesto, iskazujući želju za uspostavljanjem saradnje između dvije zemlje i njegovanjem prijateljskih odnosa. Služeći se uobičajenom diplomatskom kurtoazijom, knez Aleksandar Batemberg navodi će biti posebno srećan i ponosan da održava veze s vladarom koji je u ratu protiv Osmanskog carstva prednjačio u svojoj hrišćanskoj dužnosti, i koji je stekao slavno ime zahvaljujući velikim vojničkim uspjesima. I knjaz Nikola u pismu bugarskom vladaru uzvraća na ovu diplomatsku kurtoaziju, čestitajući Aleksandru Batembergu stupanje na prijesto, i obećavajući da će učiniti sve što je u njegovoj moći da između Crne Gore i Bugarske uspostavi iskrene i srdačne odnose. Knjaz iskazuje radost što je Bugarska nakon toliko stradanja dobila vladara koji je sposoban da svoj narod povede putem napretka, ali i da mu vrati veličinu koju je nekada imao. On smatra i da je sličnost između Crne Gore i Bugarske, pored ostalog, i u tome što i Crna Gora teži da napravi takav civilizacijski iskorak. Knjaz se nada da će taj veliki cilj jednog dana biti ostvaren, čime će se konačno krunisati napori balkanskih Slovena za sticanje položaja koji im pripada. Ova zajednička težnja i bliskost dva naroda, daju nadu crnogorskom vladaru da će između Bugarske i Crne Gore biti uspostavljene čvrste prijateljske veze. U narednom pismu, koje je poslao bugarskom vladaru 8/20. septembra 1879. godine, knjaz Nikola po prvi put nagoviještava konture političkog zadatka, koji treba da bude temelj crnogorsko-bugarskog savezništva. Taj zadatak knjaz Nikola naziva - “misijom na degenerisanom Istoku”, što je drugo ime za zajedničko političko djelovanje protiv Osmanskog carstva, tačnije, njegovog egzistiranja na Balkanu.
Savezništvo u djelovanju protiv Osmanskog carstva prirodno se nametalo dvjema knjaževinama nakon odluka Berlinskog kongresa koje se tiču Balkana. Na Cetinju se 1879. smatralo da su balkanske države oštećene odlukama Berlinskog kongresa, te da im je učinjena nepravda produženjem osmanskog prisustva na Balkanu. Time su velike sile, izuzev Rusije, izopačile rezultate jednog oslobodilačkog rata, i umjesto da okončaju tursko prisustvo na Balkanu, zagovaranjem principa da je balkanski prostor baština naroda koji na njemu žive, one su Osmanskom carstvu produžile život na prostoru koji mu istorijski ne pripada. Zvanični crnogorski stav bio je da rezultat tih polovičnih i nepravednih rješenja neminovno mora biti novi balkanski sukob, što znači da Berlinski kongres nije uspostavio mir, već kratkotrajno primirje.
Uprkos razlikama u njihovom međunarodnom statusu i političkom okruženju, sličnost osnovnih pravaca spoljnopolitičke i nacionalnopolitičke djelatnosti Crne Gore i Bugarske poslije 1878. godine, učinila ih je bliskim saveznicama. Iako se politički i teritorijalni dobici Crne Gore i Bugarske na Berlinskom kongresu ne mogu smatrati neznatnim, obje zemlje su smatrale da je u osmanskim rukama ostao veliki dio onog što im na osnovu istorijskog i nacionalnog prava pripada. Takvo političko stanovište bilo je temelj ideje o neminovnosti, ali i pravednosti, druge faze borbe za preuzimanje teritorija koje pripadaju balkanskim narodima, a nalaze se pod okupacijom Osmanskog carstva. Zbog toga su i crnogorski i bugarski vladar osjećali da se se ispred velikog točka njihovih pravednih nacionalnih aspiracija ispriječilo Osmansko carstvo. Upravo ovakvo uvjerenje uticalo je na njihovu bliskim saveznicama.. Ali, pretjerano bi bilo tvrditi da su samo zajednički interesi i bliskost njihovih nacionalnih politika prema Osmanskom carstvu uticali na takav odnos između Crne Gore i Bugarske. Za političko savezništvo između Crne Gore i Bugarske od značaja je bila i činjenica da se ni krajnje granice njihovih interesnih sfera ne dodiruju, niti konfrontiraju, dok su, s druge strane, i jedna i druga zemlja taj problem imale sa Srbijom.
Da su Crna Gora i Bugarska prirodni saveznici, koje približava karakter njihovog odnosa prema Osmanskom carstvu, ali i politički ciljevi koji iz takvog odnosa proizilaze, zvanično je saopšteno već prilikom prve posjete bugarskog kneza Crnoj Gori, aprila 1883. godine. Tada je rečeno da Crna Gora i Bugarska nemaju potrebu da posebno utvrđuju oblike svog savezništva, budući da je ono unaprijed utvrđeno etničkom bliskošću i istovjetnim interesima oba naroda. U slučajevima kada takva bliskost i takvi interesi postoje, smatra se da je suvišna bilo kakva forma ugovornih odnosa i sporazuma. Zvanično Cetinje nije skrivalo da računa na novu preraspodjelu teritorija između Osmanskog carstva i balkanskih država, tvrdeći da rješavanje Istočnog pitanja nije dovršeno. Da Crnoj Gori ne bi bila pripisana namjera da zagovara rat protiv Osmanskog carstva, navodi se da je želja crnogorske vlasti da se sva sporna pitanja riješe mirnim putem. No, ukoliko mirnim putem to ne bude moguće, Crna Gora bi svoje pravedne težnje bila spremna ostvariti i na drugačiji način. Ako bi takvo vrijeme nastupilo, na Cetinju saopštavaju da bi Crna Gora mogla računati na Bugarsku, isto kao i Bugarska na Crnu Goru. Njihovo savezništvo u takvoj situaciji, bila bi samo borba za pravednu stvar i životne interese obje zemlje. Takođe se navodi da Crna Gora i Bugarska nijesu rušitelji mira na Istoku, već saveznici u borbi protiv svakog ko narušava njihove životne interese i ometa njihovo potpuno državno konstituisanje. Pored isticanja bliskosti političkih ciljeva dvije kneževine, crnogorska vlada je prirodnost tog savezništva objašnjavala etničkom srodnošću dva naroda, a nešto rjeđe njihovim istovjetnim vjerskim karakterom. Na Cetinju su zbog toga čin primanja pravoslavne vjere prestolonasljednika Borisa, početkom 1896, smatrali velikim događajem, kojim se Bugarska još jače veze za Rusiju i svoje prirodne balkanske saveznice – Crnu Goru i Srbiju. Preneseni su i napisi iz ruske i bugarske štampe o ovom događaju, u kojima se kaže da je ovim činom bugarska dinastija postala narodnom dinastijom, te da se pristanak ruskog cara da kumuje bugarskom prestolonasljedniku može smatrati drugim oslobođenjem Bugarske. Crnogorski čitaoci su mogli pročitati i izjavu kneza Ferdinanda da je ovim činom zora sa istoka obasjala njegovu dinastiju, te da ova zora obećava svijetlu budućnost Bugarske.
I pored ovih lijepih riječi o bratstvu i prijateljstvu, odnos zvanične Crne Gore prema Bugarskoj u velikoj mjeri su određivala dva politička stanovišta. Prvi je odnos Bugarske prema Rusiji, a drugi – držanje Bugarske prema Osmanskom carstvu. Za knjaza Nikolu je preduslov dobrih crnogorsko-bugarskih odnosa bilo rusofilsko opredjeljenje Bugarske. U zvaničnom crnogorskom listu “Glasu Crnogorca” često se Bugarska nazivala djetetom Rusije, odnosno, državom koja je stvorena krvlju ruskog naroda. Zbog toga je u periodu loših bugarsko-ruskih odnosa (1886-1896) crnogorska vlada bila nesklona Bugarskoj. Čak se govorilo da je u tih deset godina Crna Gora s bolom gledala na odaljavanje Bugarske od Rusije, da bi normalizaciju njihovih odnosa smatrala početkom nove ere na Balkanu. Taj događaj smatran je značajnim zbog toga što, kako se u “Glasu Crnogorca” navodi, “Crna Gora, Srbija i Bugarska pod jednijem okriljem moćne Rusije, a u prijateljstvu sa Turskom, prekidaju za vazda put tuđim uplivima na Balkanu...”
Kada je riječ o odnosu Bugarske prema Turskoj, knjaz Nikola je u kontaktima s bugarskim vladarem naglašavao da bi bilo dobro da se u odnosu na Carstvo nastupa obazrivo i umjereno. Knjaz je bio protiv agresivne politike prema Osmanskom carstvu, želeći da se teritorije na koje dvije zemlje pretenduju uzmu diplomatskim pregovorima ili dobiju od sultana na upravu. Rat protiv Osmanskog carstva crnogorski vladar je smatrao krajnjim sredstvom, za koje se treba odlučiti kada se svi ostali načini pokažu nedjelotvornim. Nije kod knjaza Nikole bilo sumnje da je rat protiv Osmanskog carstva najefikasnije sredstvo za ostvarivanje nacionalnih aspiracija balkanskih naroda, niti da su balkanske države zajedno snažnije od Carstva, ali je na izbor rata kao krajnjeg sredstva uticao strah od onoga što slijedi nakon njega. Berlinski kongres je kod knjaza Nikole usadio taj strah, budući da zemlje pobjednice nijesu odlučivale o političkim plodovima svojih pobjeda. Ako bi se opet pristupilo ratu, velike sile bi iznova dobile mogućnost da prekrajaju Balkan na štetu balkanskih naroda. Ideja knjaza Nikole, koju je saopštio bugarskom vladaru, bila je da balkanske zemlje za pregovaračkim stolom, uz pokroviteljstvo Rusije, pregovaraju s Turskom o podjeli njenih evropskih teritorija. Da bi Turska što lakše sjela za taj sto, knjaz Nikola je smatrao potrebnim da se prema njoj, u situacijama kada je njena unutrašnja stabilnost ugrožena, napravi poneki prijateljski gest. Zbog toga u jednom pismu knezu Ferdinandu knjaz Nikola preporučuje bugarskom vladaru da utiče na svoje sunarodnike u Osmanskom carstvu da ne zadaju brige turskom sultanu. Crnogorski knjaz je vjerovao da se ovakvim gestovima može uticati na sultana Abdul Hamida da Makedoniju ustupi Bugarima, Srbima i Crnogorcima, da je oni dogovorno podijele. Stav da balkanski narodi moraju sami da riješe pitanje osmanskog prisustva na Balkanu, saopšten je u zvaničnom “Glasu Crnogorca” i prilikom prve posjete bugarskog kneza Ferdinanda Cetinju, jula 1896. godine. U prigodnom komentaru je rečeno da Crna Gora i Bugarska, u dogovoru sa ostalim balkanskim narodima, i uz pokroviteljstvo Rusije, moraju da spriječe miješanje velikih sila u rješavanje Istočnog pitanja. Pravo na takav stav, daje im načelo narodnosti, koje svakom narodu garantuje položaj koji mu istorijski pripada.

[Ćipur]

Svjedočanstvo Gavra Vukovića

O političkim ciljevima koji su bili pokretač crnogorsko-bugarskog savezništva, važno svjedočanstvo ostavio je vojvoda Gavro Vuković, dugogodišnji ministar inostranih djela Knjaževine Crne Gore. Prema tvrdnji vojvode Gavra Vukovića, glavna tema u pregovorima s Bugarskom bila je podjela osmanskih provincija između balkanskih država: Srbije, Grčke, Bugarske i Crne Gore. Uz podsticaj iz Petrograda, crnogorski ministar inostranih djela je u ime knjaza Nikole, 1896, ponudio Bugarskoj rad na sporazumnoj podjeli evropske Turske, shodno liniji aspiracija balkanskih država. Ovim sporazumom, kome je trebalo da pristupi Srbija, željela se preduhitriti namjera velikih sila da na Balkanu crtaju granice prema svom nahođenju. Sa precizno utvrđenom linijom podjela osmanskih provincija, balkanske zemlje trebalo je da sačekaju povoljan momenat za akciju. Bugarski vladar je ovu ideju smatrao umjesnom, ali je crnogorskom ministru spoljnih poslova izrazio sumnju da će do sporazuma doći zbog neumjerenih aspiracija Srbije. Knez Ferdinand je kao nespornu sferu bugarskih aspiracija smatrao najveći dio Makedonije – od Skoplja do Bitolja, i od Bitolja do Valone na Jadranu, ali je pretpostavljao da Srbija nikada neće pristati da Skoplje, nekadašnja prijestolnica cara Dušana, pripadne Bugarskoj. Bugarski vladar je izrazio sumnju i da će Crna Gora imati sreće u pregovorima sa Srbijom, jer ona neće dopustiti da Crnoj Gori pripadne Prizren. I bez ovog upozorenja, na Cetinju su znali da su aspiracije Srbije glavni problem za postizanje sporazuma. U vrijeme razgovora o sporazumu između tri države, knjaz Nikola je u pismu knezu Ferdinandu naveo da Srbija zaista ima potrebu da izađe na more, ali, nažalost, ona to jedino može uraditi ukoliko “pređe preko glava drugih”.



http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-09&id=107536

[Ćipur]

Dr Živko M. Andrijašević: KORIJENI PROTIVLjENJA CRNOGORSKOJ DRŽAVNOSTI



Nevjerovatno je, ali istinito - kod Crnogoraca tokom citavog 19. i gotovo citavog 20. vijeka nije stvaran kult vlastite drzavnosti, niti je stvarano uvjerenje da je nezavisna crnogorska drzava krajnji cilj njihovog nacionalnog pregnuca. Sedamdesetih godina 19. vijeka crnogorski djaci su ucili pjesmu "Crna Gora", u kojoj se kaze da ce posljednja crnogorska bitka biti ona - "Za Srbiju od Adrije do Balkana", te da ce tek onda Crnogorci "odmarati grudi svoje". Uobicajeno je bilo da se govori o obnovi Dusanovog carstva kao o krajnjem politickom cilju Crne Gore, uz napomenu da je osjecanje "srpskog zajednistva" posebno snazno ukorijenjeno na Cetinju. Krajem 19. vijeka, zvanicni je stav bio da "Crna Gora na prvom mjestu pripada Srpstvu, i sve njene zrtve za Srpstvo su prinesene." U sljedecem vijeku ova je nacionalna "sirokogrudost", umjesto srpskog dobila jugoslovenski okvir, tako da se tek krajem 20. vijeka grupa ljudi sa Cetinja osmjelila reci da Crna Gora na prvom mjestu pripada sebi samoj. Naravno, vecinska Crna Gora je tada uzvratila uzvikom: "Izdaja!" Sta je to nego refleks mitomanske istorijske svijesti? No, bila ona ovakva ili onakva, moramo se suociti sa cinjenicom da je ona jos snazno prisutna, i da ona ima svoja atavisticka uporista.

Crnogorci ne snose krivicu sto su svi crnogorski rezimi, izuzev za vrijeme knjaza Danila, smatrali Crnu Goru sredstvom, a ne ciljem svoje politike. Posebno u vrijeme kralja Nikole, kada su stvoreni uslovi da se svijest podanika odgaja preko modernih institucija (sкola, mediji), drzavna politika i ideologija imala je najvazniji cilj da vladaru prokrci put do Dusanovog prestola u Prizrenu. Kod kraljevih podanika je pedeset godina ucvrscivana svijest o primatu "opstih ciljeva" nad interesima Crne Gore, a sve kako bi oni bili spremni da odusevljeno tegle kraljeve karoce do predalekog Prizrena. Medjutim, kako ova svijest nije imala Bibliju kao svoje izvoriste, njena promjena stvar je iskljucivo "domace" pameti i strategije. Lako možemo dokazati da su za sve crnogorske zablude i lutanja, ponajvise krivi sami Crnogorci, a ne Srbija ili nekakva "velika zavjera".

Nijedna crnogorska vlast - od kralja Nikole do danas, nije planski i sistematski radila na promjeni ovakve naopake svijesti, pa su Crnogorcima uvijek bili blizi "opsti interesi" od sopstvenih. Cini nam se da ima nekog simbolickog znacenja u cinjenici da je u jednom zvanicnom skolskom udzbeniku za vladavine kralja Nikole, himna Svetom Savi bila na prvoj, a crnogorska drzavna himna na 74. strani. Decenijskim insistiranjem na brizi za "opste interese" stvoreno je uvjerenje da je zalaganje za iskljucivo crnogorske interese ili za drzavu u kojoj ne bi bila "sva nasa braca", sramna, egoisticka i necasna rabota. Mnogim Crnogorcima suverena Crna Gora izgleda jos i kao nepotrebna tvorevina, koja svojim postojanjem treba da zadovolji samo necije licne interese i vladalacki nagon nekakve korumpirane i nezajazljive oligarhije. Tako je jos 1912. godine, crnogorski ministar Jovan S. Plamenac, negodovao sto postoji nezavisna Crna Gora, pitajuci se cemu ona sluzi: "Kakve dinastije, kakve diobe sfera i interesa, nama treba jedna srpska drzava... Sta je ovo? Zar je ovo drzava? Pa to je umiranje. Zar ova drzava postoji samo za to da ja budem ministar ili da se neko siri na kolima ili na konju cetinjskim ulicama. Mi necemo dinasticku i separatisticku politiku, mi hocemo opste srpsku... Ja vidim konkretno Veliku Srbiju i niko me ne moze uvjeriti da sad tome nije vrijeme."

Nesporno je da su ovakvi rezoni jednog crnogorskog ministra posljedica brizljivo, i institucionalno, njegovane svijesti o zrtvi koju Crna Gora mora da podnese zarad "opsteg dobra" i nacionalnih interesa. Cak su i crnogorski vladari smatrali da treba da nestane drzava na cijem su celu! Od sedam Petrovica-Njegosa, samo se za dvojicu (vladiku Vasilija i knjaza Danila) sa sigurnoscu moze reci da su bili protivnici utapanja Crne Gore u neku veliku "bratsku" drzavu. Obozavani vladika Njegos, koji svojim stvaralastvom i istorijskim profilom predstavlja noseci stub citavog crnogorskog identiteta, smatrao je da crnogorska drzava ima istorijsku ulogu jedino u tome da u izuzetno nepovoljnom okruzenju obezbijedi opstanak Crnogoraca dok Turci opstim srpsko-slovenskim ustankom ne budu protjerani sa Balkana. Vladika se nadao pojavi nekog novog Karadjordja, koji ce narodnim ustankom uzdrmati i srusiti Tursko carstvo. A kada se to desi, slijedi vaskrs Dusanovog carstva u kojemu ce Crna Gora imati mjesto koje joj “istorijski” pripada. Treba samo izdrzati do tog velikog trenutka, i onda ce Crna Gora rijesiti svoj problem. Dakle, vladar cija je pojava temelj crnogorskog nacionalnog elitizma, smatra da je autenticna istorijska forma crnogorskog postojanja - pokrajinski status u okviru Dusanovog carstva! Drugim rijecima, crnogorska drzavnost je za njega posljedica istorijskih neprilika, a ne trajno stanje. Njegos je i u "Kratkoj istoriji Crne Gore" vladike Petra I mogao procitati da je Crna Gora postala nezavisna tek kada je propalo Srpsko carstvo, te da ce ostati nezavisna - “dokle, eda Bog promisli za serbski rod na drugi bolji nacin”.

Naravno, kada imamo u vidu da Njegos nije znao da je crnogorska drzavnost postojala i prije Nemanjica, onda je ovaj njegov politicki stav donekle razumljiv, ali je tesko razumjeti da mnogi, cak i danas, njegovu zabludu i neznanje, uzimaju za temelj svog znanja o proslom.
Njegosev mitski svjetonazor ucvrstio je i usavrsio, a zatim pretocio u politicki program i ideologiju, kralj Nikola. Od njegovog doba, definitivno je u istorijskoj svijesti Crnogoraca ucijepljeno uvjerenje da je primat "opstih interesa" nad interesima Crne Gore pitanje nacionalne casti. Tako je proizveden Crnogorac koji se srami da "opste interese" podredi interesima Crne Gore, i koji smatra da ne treba da postoji njegova drzava, cak i ako je on u toj državi ministar. To sto su pri kraju vladavine kralj i njegov ministar Plamenac promijenili misljenje, nije bila posljedica iznenadne spoznaje, vec iznenadnog otkrica da im Pasic pokazuje palac izmedu srednjeg prsta i kaziprsta. U prvo vrijeme, Pasicev palac bio je onaj carobni stapic kojim su najveci Srbi u tren pretvarani u najvece Crnogorce.

S ovih nekoliko napomena ukazali smo na neka izvorista istorijske svijesti danasnjih Crnogoraca, tacnije na one segmente te svijesti koji uticu na masovno opredjeljivanje Crnogoraca protiv crnogorske drzavne samostalnosti. Nesumnjivo je da u takvoj svojoj istorijskoj svijesti, Crnogorci nalaze uporiste i opravdanje za otpor prema ideji nezavisne Crne Gore. Zato se ova svijest moze smatrati vaznim ciniocem oblikovanja danasnjeg politickog mentaliteta Crnogoraca i njihovog sveukupnog politickog habitusa. Osvrt na problematicne strane takvog mentaliteta i takvog politickog habitusa, posebna je prica.

Iako u sadrzajima istorijske svijesti Crnogorci nalaze uporiste i opravdanje za svoj otpor prema crnogorskoj nezavisnosti, nesporno je da su stvarni razlozi takvog njihovog stava neistorijske prirode. A to znaci da se nepobitnim istorijskim cinjenicama takvo njihovo opredjeljenje ne moze ni opravdati, niti odbraniti, cime se samo potvrdjuje davnasnja teza da je istorijska svijest Crnogoraca u nesaglasju sa crnogorskom istorijom.

[Ćipur]

Kod jednog dijela crnogorskog drustva, istorijska svijest nije nista drugo do skladiste mita i logickih nebuloza koje sluze kao lijek za brojne provincijske komplekse. Takva istorijska svijest pruza uporiste i opravdanje za politicke stavove iza kojih se skrivaju najprofaniji licni interesi i nezajazljiva teznja za socijalnom afirmacijom. Kada se neki Crnogorci dohvate krupnih rijeci, "slavne proslosti" i "opstih interesa", sigurno je da su naumili da prigrabe nesto za sebe, i to ono sto im po pravilu ne pripada. Koliko je samo guslarskog umijeca trebalo da se otimacina stoke po Hercegovini svaki put predstavi kao osveta Turcima za Kosovski poraz. Izgleda da su sve velike mitove Crnogorci koristili za ukrivanje kojekakvih tricarija i sitnih kradja, iako su ih mogli iskoristiti za nesto mnogo znacajnije. Ali, to je Crnogorac: u borbu krene sa parolom o "svjetskoj pravdi", a vrati se sa dvadeset koza, i onda o svom pohodu prica kao o zrtvovanju za "svjetsku pravdu". I sto je najstrasnije, on vjeruje da je sa dvadeset "uvezenih" koza dosao na korak do "svjetske pravde". Dakle, sta god radio, i zasta se god opredjeljivao, Crnogorac ima "istorijsko opravdanje". To vazi i za otpor prema drzavnoj nezavisnosti Crne Gore. Zato je pravo pitanje: sto se, uistinu, krije iza takvog stava.

Crnogorsko protivljenje drzavnoj suverenosti Crne Gore, tj. zalaganje za zajednicku drzavu sa Srbijom, objasnjava se sentimentalnom istorijskom pricom o toboznjem "vjekovnom zajednistvu", kojem se pridaje znacenje zavjetne crnogorske teznje. Na taj nacin, pozivajuci se na misli i osjecanja svojih predaka, ovi Crnogorci zele dokazati legitimnost i ispravnost svog protivljenja crnogorskoj drzavnoj nezavisnosti, vjerujuci da politickim razlikovanjem od predaka pocinje odrodjavanje i gubljenje identiteta. Ovoj pateticnoj "istorijskoj" prici, Crnogorci dodaju i parolu o prevelikoj ljubavi prema Srbiji, s kojom, navodno, zele da dijele zlo i dobro i da zauvijek ostanu zajedno. Medjutim, protivljenje crnogorskoj drzavnoj nezavisnosti, koje se licemjerno naziva - teznja za zajednickom drzavom, posljedica je nekih drugih razloga. Ovom prilikom, osvrnucemo se samo na razloge koji imaju veze sa karakterom crnogorske istorijske svijesti.

U prvom redu, otpor crnogorskoj nezavisnosti kod jednog dijela Crnogoraca posljedica je atavistickog, sto ce reci, istorijski utemeljenog animoziteta prema Crnoj Gori. Posebno je ovaj animozitet prisutan kod dijela crnogorskih gradjana koji ne pripadaju "staroj" Crnoj Gori. U njihovoj svijesti, zbog niza istorijskih razloga, Crna Gora ne postoji kao drzava kojoj oni svim svojim bicem pripadaju, a drzavno nasljedje koje personifikuju Petrovici-Njegos ili Balsici, oni ne smatraju i dijelom svoje istorijske sudbine. Jednostavnije receno, Grahovacka ili Vucedolska bitka, nijesu i njihove bitke, jer su u to vrijeme oni bili nevoljni podanici Carstva s kojim je Crna Gora ratovala. Oni, dakle, nemaju trajnijih veza s drzavom Crnom Gorom, niti imaju dovoljno istorijskog utemeljenja za poistovjecivanje sa crnogorskom drzavnom tradicijom. Iz takve svijesti, uz rijetke izuzetke, uslijedila je ravnodusnost, a kasnije i otpor prema suverenoj Crnoj Gori.

Taj animozitet prema crnogorskoj ideji, moguce da je bio pojacan osjecajem inferiornosti koji je cetinjska nadmenost i arogancija cesto podsticala kod zagranicnog stanovnistva. Citav jedan vijek, "stara" Crna Gora je prigovarala okolnim plemenima da ih je ona oslobodila od Turaka, i da bi "jos lizali turske tepsije" da im nije bilo Katunjana. Od Zatarja do Pive svaki je Starocrnogorac sluzio kao "podsjetnik" novim podanicima da su oni bili niko i nista (turska raja), a da su ih Crnogorci ucinili slobodnim ljudima. Nesumnjivo da je svijest o ovakvom istorijskom iskustvu, stvorila kod jednog znacajnog dijela crnogorskih drzavljana, najprije kompleks nize vrijednosti, a onda i animozitet prema Crnoj Gori.

Danasnja ostrascenost nekih ljudi, kada je u pitanju negiranje crnogorske samostalnosti, refleks je takve svijesti. Ovi ljudi vjeruju da ce nestankom Crne Gore, nestati njihovi kompleksi i osjecaj inferiornosti, zbog cega su oni spremni da s posebnim zadovoljstvom dignu obje ruke za ukidanje crnogorskog drzavnog identiteta. Dakle, crnogorsko protivljenje nezavisnosti Crne Gore, posljedica je univerzalnog psiholoskog fenomena, koji u ovom slucaju ima prepoznatljiv istorijski uzrok - "odsustvo" sa Vucjeg dola.

Drugi razlog crnogorskog protivljenja ideji suverene Crne Gore, tice se najprostijih socio-ekonomskih interesa. Koliko smo puta culi crnogorsko rezonovanje: "Bez Srbije bi umrli od gladi!" Uzalud cete ovakvim ljudima objasnjavati da suverenost ne zahtijeva podizanje betonskog zida na granicnoj liniji, da zito uspijeva u jos nekim krajevima svijeta, da Crna Gora nije okruzena turskim karaulama, da ima luke na moru, i da se zito najcesce kupuje. U Crnoj Gori jos ne postoji pekara u kojoj se hljeb od srbijanskog zita - poklanja, bez obzira kojoj partiji pripadali. A ukoliko neko toliko voli istorijsku floskulu o sirotinjskoj Crnoj Gori, onda mora znati da je Crna Gora u mnogo tezim politickim okolnostima bila suverena, pa opet nije "umrla od gladi". Istina, zivjela je u siromastvu, ali to je bila Crna Gora bez ijednog ekonomskog resursa, a danasnja Crna Gora mnoge resurse, ipak, ima. Istina je i da je dobijala zito kao pomoc, ali prvenstveno iz Rusije. Ako je tada dobijala zito iz daleka, zasto to ne bi mogla i danas? No, bez obzira na logiku kojom se ovaj rezon moze obesmisliti, nesporno je da kod ljudi koji ovako misle, ljubav prema Srbiji izvire iz stomaka, sto znaci da uz njihov patriotizam obavezno ide i ziro-racun. Ova interesna ljubav prema Srbiji temelji se i na crnogorskoj opcinjenosti apanazama za beskrajno ideolosko meditiranje, koje jedino iz Srbije mogu dobiti. Srbijanske institucije su jedine institucije na svijetu gdje Crnogorci mogu profitirati sa svojim ideoloskim kontemplacijama. Tako je u danasnjem vremenu, kada su Crna Gora i Srbija jedna drzava, stvorena mogucnost da zivite u Crnoj Gori, a da zaradjujete od prodaje ideologije u Beogradu. Proglasenjem Crne Gore za suverenu drzavu, ovi ljudi bi izgubili najvece trziste za svoju ideologiju. Ogromne kolicine ideologije, koja se u Crnoj Gori masovno proizvodi, ostale bi neprodate, a ovi Crnogorci bi od honorarnih i uglednih "nacionalnih pregalaca" postali ono sto u stvari i jesu - obicni ili beznacajni ljudi. Oni, naravno, na takav polozaj nikada nece dobrovoljno pristati, osim ukoliko bi im neko obecao da ce njihov ideoloski proizvod otkupljivati Crna Gora. Za sada nema izgleda da ce to uskoro biti moguce, jer crnogorski budzet jedva izdrzava one malobrojne prodavce crnogorskih ideologija.

I napokon, treći vazan razlog crnogorskog protivljenja ideji suverene Crne Gore jeste - strah. Nije mali broj Crnogoraca koji vjeruje da bi se u slučaju osamostaljenja Crne Gore naglo povecala rodnost zena nepravoslavne populacije, pa bi nasa mala, ali cojska i junacka zemlja postala drzava u kojoj vecinsko stanovnistvo cine Muslimani i Albanci. Oni bi nas onda pokorili i vratili u doba prije Martinica i Krusa. Iz toga slijedi, da bismo, jedino ukoliko bi ostali u zajednici sa Srbijom, takav scenario bio nemoguc, jer bi nas doborovoljci iz Sapca, Nisa i Leskovca odbranili od ove islamske posasti. Pravo je pitanje zasto Crnogorci, koji su protivnici crnogorske nezavisnosti, i u ovom slucaju ne pozovu Istoriju u pomoc, kada vec svoje stavove temelje na istorijskoj argumentaciji? Neka im Istorija i u ovom slucaju kaze ko je u 18. i 19. vijeku vojnicki branio Crnu Goru, osim onih koji su u Crnoj Gori zivjeli? Prema tome, nije istorijski odrziv ni ovaj argument "domacih" protivnika nezavisnosti Crne Gore. Njime se jos jednom dokazuje da pristalice zajednicke drzave sa Srbijom nijesu svoj stav utemeljeli ni na cemu drugom do na uvjerenju da se od Srbije mogu okoristiti. Dakle, istorijskim razlozima se ne moze braniti protivljenje crnogorskoj nezavisnosti, odnosno, logicnost zajednicke drzave Crne Gore i Srbije, koja, ukoliko pociva na ravnopravnosti clanica, znaci nepravdu prema Srbiji. Istorijskim razlozima se jedino moze dokazati da su stabilni i svestrani odnosi izmedju ove dvije nezavisne drzave od ogromnog drzavnog i nacionalnog znacaja za Crnu Goru.

[Ćipur]

Dr Živko M. Andrijašević: VREMEPLOV, O ČEMU SU CRNOGORCI RAZMIŠLJALI PRIJE STO GODINA


Od Japana do Ustava


Kao i sada, Nova godina je prije 100 godina dolazila u noći između subote i nedjelje. Izgleda da je i vrijeme bilo slično, jer poslije tropske kiše koja je na Badnji dan i prvog dana Božića padala (24-25. decembra), cetinjska brda su bila prekrivena snijegom. U unutrašnjosti Crne Gore je bilo slično, tako da zbog snijega na Bukovici i pošta iz Kotora stizala je ovih dana sa zadocnjenjem na Cetinje...
Novoj godini su se najviše radovali državni činovnici kojima su ukazi o postavljenju objavljeni posljednjeg dana 1905. godine: Mihailo P.Ivanović, je postavljen za v.d. člana Velikog suda; dr Dušan Matanović za sekretara I klase, te Ljubomir Bakić i Janko Drljević za sekretare II klase u Velikom sudu. Milovan V. Raičević, je postavljen za člana i v.d. Oblasnog suda u Nikšiću; Dušan V.Vukotić, za sekretara I klase Ministarstva pravde.
Dva su događaja bila u fokusu crnogorske javnosti: rusko-japanski rat, odnosno ruska revolucija i donošenje prvog crnogorskog ustava. Rusko - japanski rat se tumačio kao rat rasa, odnosno kultura koje su se borile o prevlast dva velika naroda. Rusija je u ovom ratu učestvovala u ime Evrope, odnosno sudeći po uvodnom komentaru u "Glasu Crnogorca" iz posljednjeg dana 1905. u kojem se sumirala godina na izmaku, u ovom ratu su se sudarile evropska i japanska vojnička šкola, unutar kolonijalne politike Evrope. U tom smislu rusko-japanski rat je tumačen kao krvava tragedija te tek započete kolonijalno pljačkaške politike. U tom kontekstu, ruska revolucija je tumačena kao vjetar novog vremena koji je dunuo i kroz neizmjerne ruske ravnice i pokrenuo rusko društvo u borbu za građanske slobode...
Ona uklanja sa političke pozornice ličnost, da bi na nju došlo društvo. Padaju autoriteti pojedinca, da bi ustupili mjesto autoritetu cjeline i volji narodnog raspoloženja.
U svijetu kojim dominira otimačina velikih, mali, sićušni i neznatni stoje u zakutku, čekajući zgodan čas, da se i oni koriste onim, na šta imaju pravo. Oni ako nemaju milione bajoneta i hiljade čeličnih topova, imaju rodoljubiva srca i blagorodne duše sa pravima, koja su im osvještala i istorija i nebo. Malena, ali među silnima ovoga svijeta ugledana i rado viđena Crna Gora je dobila dar, do koga veliki i bogati narodi nijesu mogli da dođu ni poslije najvećih žrtava. To što je Crna Gora dobila Ustav zahvaljujući svome rodoljubivom vladaocu, bio je osnov za najavu još bržeg napretka i sreće. Naravno, činjenica da je Crna Gora dobila Ustav, bila je povod i za šire komentare o značenju ovoga akta za državu i društvo.
Novine su pisale kako je Ustav preveden na italijanski i razdat svim italijanskim poslanicima i senatorima. Profesor Poljani u College Romaine održao je sjajno posjećeno predavanje o novom crnogorskom ustavu ...
Oglasio se i Janko Drljević, upravo postavljen sekretar Velikog suda, najveće sudske instance u državi. Drljević Ustav smatra nužnim postulatom moderne države... Pravna ideja je duša koja teži da stvori sebi od države zdravo tijelo. Drljević je smisao ustavnog poretka i svog zalaganja za pravnu državu, vidio u pravnoj jednakosti, koja traži pri jednakim okolnostima jednaku mjeru u suđenju svima i svakome... Završavajući svoj tekst konstatacijom da je dužnost države da snaži državljane kulturno, ekonomski i prosvjetno, a nužni preduslov za sve to - conditio sine qua non - jeste čvrsto pravno uređenje zasnovano na savremenim pravnim principima, Janko Drljević, inače brat poznatijeg Sekule, konstatuje da je samo uređena pravna država sposobna za razvitak i ima pravo na opstanak, kao i da je pravno uređenje nužni postulat moderne države. Sudeći po ovim teorijskim eksplikacijama dalo bi se zaključiti da tadašnjim generacijama nije falilo znanja o pravnoj državi.
Pa ipak...
Držim, da niko ne može konstatovati, da su Crnogorci tek sada dobili slobodu, umovao je jedan učitelj koji nije razlikovao pravno uređeno i nacionalno slobodno društvo.
Svim oblasnim upravama, predsjednicima varoških opština i plemenskim kapetanima upućen je Raspis s tumačenjima glavnih odredbi Ustava. Istovremeno, pojedinci su ukazivali na pojave moralnog kvarenja društva: Svuda po državi pojaviše se seoske krčme sa raznim stranim produktima, koji štetno uticaše na dotle mirne seoske domove, to m-aterijalno počeše opadati; štetnim za njihov zdravi organizam špirituoznim pićima privukoše omladinu u svoje nezdrave i zagušljive krčme.... Trošeći tako po krčmama svoje zdravlje i očevu imovinu, postade omladina nesposobna za rada - propi se i prolijeni! Trka za materijalnim dobitima je izgleda bila u zamahu jer je nastala konkurencija među činovničkim staležom: ko će se pokazati u boljem odijelu, ko će uzjahati boljega konja....Neki od državnih činovnika prokartaše, propiše i na druge nemarne cijelji potrošiše velike državne sume.
Pošto se tada Božić slavio prije Nove godine (25. decembra) i bio važniji i glavni praznik, to se Nova godina doživljavala najčešće kao početak novog vremenskog ciklusa. Otuda su i vijesti kako se proslavljao Božić bile aktuelnije od onih u vezi dolaska Nove godine. Dvor i Gospodar su i ovaj Božić proslavili po lijepom srpskom običaju. Bajičani, podoficiri vojne škole i perjanici su na Badnji dan prije podne donijeli badnjake u dvor. Pošto je obavljena liturgija u manastiru, onda bi velikodostojnici i ugledni građani krenuli ka dvoru na čestitanje. U odžakliji, gdje je bila namještena božićna trpeza, čestitke su ovoga puta primali Gospodar s knjeginjom Milenom i knjeginjicama Ksenijom i Vjerom. Između vijesti o proslavi Božića i proslavi Sv.Stevana, krsnog imena tadašnjeg mitropolita Mitrofana Bana, stajala je mala notica o tome kako je crnogorska vlada dobila od srpske vlade vrlo ljubazan i topao odgovor na notu, kojom je naša vlada srpskoj vladi javila promjenu režima u Crnoj Gori i davanje Ustava.
Sudeći po novinama vlada je ubrzano radila na budžetu za 1906. godinu, najavljivan je izlazak novog političkog lista, koji će objektivno i rodoljubivo, u duhu novog političkog života Crne Gore, zasnovanog na Ustavu, raspravljati sva politička, društvena, narodna, ekonomska, prosvjetna i trgovinska pitanja, koja zasijecaju u život naše otadžbine.

[Ćipur]

ČESTITKE OD CARA I SULTANA


Gospodaru su Novu 1906. telegrafom čestitali: car i kralj Franjo Josif, car sviju Rusa Nikolaj II, njemački car Vilhelm II, talijanski kralj Viktor Emanuel III, kralj Velike Britanije i Irske, car Indije Edvard VII, sultan Abdul Hamid, kralj Srbije Petar, knjaz Bugarske Ferdinad I, carsko visočanstvo knjaz Napoleon, Kraljevsko Visočanstvo Duke od Aoste.
...Telegrafske čestitke o Novoj godini knjaz Gospodar dobio je i od uzvišenih Svojih kćeri i zetova, kao i od mnogobrojnih odličnih prijatelja iz inostranstva. I dok su evropski vladari razmjenjivali protokolarne čestitke telegrafom, Gospodar je na Cetinju primao lično čestitke ustaljenim redom: prvo bi čestitao diplomatski kor, potom knjaževska vlada, članovi Državnog Savjeta i Velikog suda, a potom ostali velikodostojnici vojnog i građanskog reda. Za to vrijeme ispred dvora bi stajala uparađena jedna četa vojske na čelu sa vojnom muzikom koja je svirala.


SVE SE MIJENJA OSIM ČITULJA


Čini se da su ČITULJE i po formi i po sadržaju, najstalnija crnogorska institucija koja se skoro nije promijenila u ovih sto godina. Istina, slika pokojnika će se ustaliti tek u novije vrijeme, ali forma čitulje nije. Uglavnom je počinjala:
S tužnim srcem javljamo svijema našim srodnicima, prijateljima, kumovima i poznanicima, da je naš dobri i nikad neprežaljeni..... u toj i toj godini preselio u vječnost.
Pri tome je bilo očigledno da to nije bila puka informacija o tome da je neko umro, jer su novine izlazile jednom nedjeljno, te bi se teško moglo zaključiti da se neko oslanjao na njih kao izvor informacija o nečijoj smrti i potrebi da na osnovu takve informacije izjavi saučešće pokojnikovoj rodbini. Kao dijelom i danas, to je bila potreba rodbine da koristeći štampu podigne ugled pokojnika, odnosno njegove kuće. To se uočava i po tome što se javno iskazivala doživotna blagodarnost knjazu Gospodaru i knjeginjici Mileni, za češće raspitivanje pri bolovanju, kao i na brzojavima nama utjehu pri smrti pokojnika: knjazu Mirku i knjeginji Nataliji na brzojavnom saučešću, a ponaosob knjazu Mirku, koji je pokojnika do vječne kuće ispratio, a nama ucvijeljenim tugu ublažio. Da je pokojnik bio značajniji, ako su na sprovodu bili ugledniji ljudi, svjedoči i potreba njihovog nabrajanja i navođenja imena onih koji su prisustvovali pogrebu. Potom se zahvaljuje običnom narodu:
Hvala braći Bjelopavlićima, koji na glas o smrti pokojnikovoj dođoše, ožališe ga i do vječne kuće ispratiše ...
ili
hvala braći Dobrljanima, Ceklinjanima, Ljubotinjanima, Bajicama, Donjokrajcima i Cetinjanima koji u velikom broju.....
Ako je pokojnik bio običan smrtnik kojem nijesu na sprovod dolazili članovi vladarske kuće ili drugi velikodostojnici iz vlasti, onda je i
zahvalnost građanstvu nikšićkom... braći Crnogorcima i primorcima
bila formula kojom je trebalo naglasiti masovnost sprovoda. Potom bi išla zahvala govornicima na odru. Sudeći po čituljama to su najčešće bili učitelji:
Hvala g. učitelju ....... koji s pokojnikom dirljivim govorom oprosti....
Njima se iskazivala zahvalnost i kada bi na sprovod doveli đake:
Hvala g. učiteljima ovdašnjim, koji s đacima sprovod uveličaše. ...
Očigledna potreba da se kult smrti uzdigne na nivo javnog čina ostao je do današnjih dana i čini se da se u tom smislu malo što izmijenilo.


O TENDERU I MUKAMA JEDNE GOSPAVE


Novine su redovno čitali trgovci, ako ni zbog čega drugog, onda zbog, kako bi se to danas reklo tendera, onda oglasa kojim su najavljivane licitacije i javne nabavke. Ovog puta je iz Ministarstva finansija najavljivana nabavka soli i davanje kontrata za istu, onome ko se obaveže za najnižu cijenu nabavljati iz inostranstva morsku so, dobre vrste, bijelu, pregodišnjenu, po mostri koji se nalazi u kancelariji Ministartstva.... Da bi se učestvovalo na licititaciji Ministarstvu se morala položiti kaucija od 20.000 kruna. Kancelarija Ministarstva unutrašnjih djela je najavljivala prodaju jedanaest konja i jedne karoce sa opremom za dva konja, dok je Oblasni sud oglašavao stečaj nad imovinom prezaduženog Filipa St. Adžića iz Đinovića. U službene Objave, svakako je bila i ona da će se poštanske marke Ustav 1905. prodavati i dalje na neograničeno vrijeme, dok će one koje su se u prodaji pojavile bez žiga i potpisa moći zamijeniti u svakoj poštanskoj štaciji. Filatelija je očigledno bila na cijeni sudeći po privatnom oglasu izvjesnog Bečlije koji je rasprodavao privatnu zbirku od 15000 maraka s popustom od 50 do 70 odsto. Ako bi neko poželio novo odijelo, onda se ono moglo poručiti kod Jovana Stikarovskog u Budimpešti. Kod porudžbine dosta je naznačiti mjeru, boju i cijenu. Što se ne dopada rado će se promijeniti ili novac natrag vratiti, poručivao je ovaj trgovac svojim potencijalnim mušterijama u Crnoj Gori. Ali ako biste bili sreće, kao izvjesna Gospava, da je napusti muž prije 12 godina koji je negdje u svijet otumarao i koja je podnijela u Konzistoriju brakorazvodnu parnicu, onda biste morali preko Glasa Crnogorca uputiti javni poziv, zaboravnom mužu, da se lično predstavi, ili u protivnom slučaju, svoje sadanje boravište prijavi, kako bi sa svojom suprugom bračnu zajednicu nastavio, ili u protivnom slučaju, sa njom brakorazvodnu parnicu poveo. Ukoliko se muž ni poslije javnog poziva ne bi javio u roku od šest mjeseci, postaviće se reda radi njegov zastupnik, koji će njegove razloge u ovome bračnome sporu zastupati, te će se tako u njegovome odsutsvu ovaj brakorazvodni spor riješiti. Tim bi bila zadovoljena forma, dok je vjerovatno o suštini malo ko razmišljao.

[Ćipur]

Živko M. ANDRIJAŠEVIĆ: Pisma Gospodaru - zašto Crnogorci uvijek moraju imati kome da pišu



Svemoćna vlast, od Nikole do Blaža, rješavala je sve probleme, osim zdravstvenih



Za političku narav Crnogoraca važi što i za Iliju Plamenca, nekadašnjeg ministra vojnog - sve se mijenja osim nje. Od Njegoševog doba, kada je u Crnoj Gori uspostavljena državna vlast, pa do današnjih dana, politički mentalitet Crnogoraca je suštinski nepromijenjen. Većina Crnogoraca, uvijek kada je u pitanju vlast, pokazuje snishodljivost, odanost i trpeljivost, koja bi u nekom vanredno religioznom društvu bila ideal za odnos između crkve i njenih vjernika. Gotovo na isti način kao što se iskreni vjernik odnosi prema svojoj crkvi, tako se i Crnogorac odnosi prema svojoj vlasti. On, naime, vjeruje i u ono što nije očigledno, i stalno očekuje boljitak u nekom drugom životu. Ipak, crnogorska skrušenost prema vlasti nije metafizičke naravi, već one najobičnije - egzistencijalne, budući da još od Njegoševog doba vlast određuje ko je ko u Crnoj Gori i ko koliko ima. Pored toga, crnogorska vlast odavno ima još jednu božansku odliku - ona je svemoćna. Bilo kakav problem da imate, osim zdravstveni, vlast može da ga riješi ukoliko hoće. Takođe, bilo što da pogriješite, vlast vas može osloboditi odgovornosti ako to želi, a sve što vam treba, ona vam može dati pod uslovom da joj se dopadate. Svjesni te svemoći, Crnogorci su još u 19. vijeku stekli naviku da se i za najmanju sitnicu obraćaju Gospodaru na Cetinju.
Tradicija obraćanja Gospodaru definitivno se učvrstila za vrijeme duge vladavine kralja Nikole. Za više od pola vijeka kralju se obratilo molbom nekoliko desetina hiljada Crnogoraca. Nekoliko hiljada tih molbi, koje se čuvaju u cetinjskim arhivima, nezamjenjivi su izvor za istorijsku priču o crnogorskom političkom mentalitetu. Svi oni koji su pročitali neke od tih molbi uvjerili su se da su naši siromašni preci bili nevjerovatno daroviti. Bilo je među njima pravih umjetnika, koji su običnu molbu smatrali prejednostavnom formom za traženje novca, pa su svoje potrebe iskazivali pjevljivim osmercem. Jedan od takvih podanika je zavapio:

“Pa ću molit Vladaoca
mog životnog hranioca
Gospodaru junačke vi časti
Nemojte me puštit do propasti.” Običaj Crnogoraca da se obraćaju Gospodaru nastavio je da živi i poslije detronizacije kralja Nikole, jer je institucija Gospodara, za razliku od dinastije koja je tu instituciju stvorila, nadživjela nezavisnu crnogorsku državu. Postojanost te institucije, odnosno potreba Crnogoraca da imaju Gospodara, bila je uočljiva čak i u doba komunističke vlasti, kada je ogroman broj ljudi prepoznao u Blažu Jovanoviću nasljednika jedne neobične političke tradicije. Blažo Jovanović bio je od 1945. do kraja pedesetih godina čelni čovjek Crne Gore, nezavisno od toga da li je imao funkciju predsjednika crnogorske vlade ili predsjednika Narodne skupštine. Bez obzira kakvu je funkciju formalno imao, on je uvijek doživljavan kao Gospodar. Pisma i molbe koje su petnaestak godina stizale na ove dvije predsjedničke adrese, svjedoče o tome.
Crnogorci su pisali Blažu Jovanoviću zbog različitijih problema, čak i zbog onih koji ni na koji način nijesu bili u njegovoj nadležnosti. Prosto je nevjerovatno zbog kakvih su sve sitnica ljudi pisali prvom čovjeku komunističke Crne Gore, ali je još nevjerovatnije što on nije izbjegavao da se tim problemima bavi. Iako ga njegova visoka pozicija nije obavezivala da rješava probleme koji su u nadležnosti lokalne vlasti, Blažo Jovanović je i najmanjim problemima običnih ljudi pristupao sa najvećom ozbiljnošću i dobronamjernošću. Baš kao i kralj Nikola.
Početkom 1949. godine Blažu Jovanoviću, tada predsjedniku Vlade, obratio se inženjer Janke Gerhard iz Titograda, tražeći da njegov sin, učenik trećeg razreda gimnazije, bude oslobođen učenja ruskog jezika. Blažo Jovanović je odmah zatražio mišljenje od Ministarstva prosvjete, smatrajući da ovom moliocu treba udovoljiti ukoliko je to moguće. Na kraju dopisa predsjednik Vlade piše Ministarstvu prosvjete: “O rešenju po prednjem molimo da uz povratak predmeta izvijestite ovaj Kabinet.” Predsjedniku Vlade pisao je početkom 1952. i jedan Ivangrađanin, žaleći se na direktora Učiteljske škole koji se nepravilno odnosi prema đacima. U isto vrijeme Kabinetu predsjednika Vlade obratio se i direktor Učiteljske škole iz Nikšića, tražeći da Kabinet interveniše kod Uprave saobraćaja “da odobri prevoz kamionom od Titograda do Cetinja i natrag za četrdeset maturanata”. Zbog ovakvih i sličnih molbi, kojih je bilo na stotine, Kabinet predsjednika vlade je tražio informaciju od nadležnog ministarstva, a zatim je njihove podnosioce uvažio pismenim odgovorom.
Pored ovakvih molbi, od Blaža Jovanovića su obični građani tražili da im pomogne oko regulisanja zije, povraćaja imovine, upisa djece u gimnaziju, dobijanja kredita. Blažu Jovanoviću se početkom 1955. obratila i igumanija manastira Sveta trojica, moleći ga da se manastiru vrati pet hektara zemlje. Kabinet predsjednika je odmah zatražio od Vjerske komisije pri Izvršnom vijeću da ovaj spor riješi i da o tome obavijesti Upravu manastira. Nešto kasnije kabinetu Blaža Jovanovića obratila se i jedna domaćica iz Cetinja, s molbom da joj bude odloženo izdržavanje jednogodišnje zatvorske kazne zbog abortusa. Očito, Blažo Jovanović je imao razumijevanja za ovu ženu, pa je njegov šef kabineta, Grujo Spahić, uputio sljedeći dopis cetinjskom odsjeku unutrašnjih poslova:
“Umoljavate se da bi imenovanoj izašli u susret i odložili joj izdržavanje kazne na što duže vrijeme jer ima malo dijete koje mu je potrebna roditeljska njega, a i pored toga nema ga kod koga smjestiti dok se ona bude nalazila na izdržavanju kazne. Takođe se umoljavate da imenovanu posavjetujete da se obrati redovnim putem s molbom za pomilovanje.” Drugim riječima, iz kabineta Blaža Jovanovića traže od Odsjeka unutrašnjih poslova da poduči ovu osuđenicu kako da se zvanično obrati Kabinetu, jer smatraju da bi mogla dobiti pomilovanje. Ovaj gest Kabineta nesumnjivo prikazuje onu humanu stranu ovog režima, koja mu u velikom broju slučajeva nije bila strana.
Isto kao u doba kralja Nikole, i pjesnici su u vrijeme komunizma imali probleme koje je jedino mogao da riješi Gospodar. No, za razliku od pjesnika iz doba kralja Nikole, koji su se uglavnom obraćali zbog kakve novčane pomoći, pjesnici iz komunističke epohe pisali su Gospodaru da bi odagnali prigovore zbog nedovoljne političko-ideološke pravovjernosti. Jedan poznati crnogorski pjesnik obratio se Blažu Jovanoviću 1958. godine:
“Druže Predsjedniče, izvinite me što Vam oduzimam dio dragocjenog vremena koje ćete, vjerujem, odvojiti da bi pročitali ovo moje pismo. Meni je veoma jasno da nije ni jednostavno ni lako razumjeti izvjesne pojave koje se dešavaju u našim umjetničkim krugovima a koje, uzgred rečeno, nemaju često nikakve veze s umjetnošću. Vi ste međutim uvijek pokazivali punu pažnju našim problemima, te sam zato slobodan i ovom prilikom da Vas upoznam sa jednom stranom određenih problema koji nijesu, po svome karakteru i suštini, samo moji problemi, iako su i na ovaj i na onaj način direktno “inscenirani” uz moju ličnost.”
Ukratko, ovaj poznati pjesnik u opširnom pismu ubjeđuje Blaža Jovanovića da su neutemeljeni prigovori da je jedna njegova pjesma “pročetnička”. Iako ne spori da potiče iz porodice koja je pripadala četničkom pokretu, Pjesnik tvrdi da takva porodična tradicija ipak “ne može da pomuti blizak odnos između mene i društva u kome aktivno, i mislim, progresivno djelujem”.
Poput kralja Nikole i Blažo Jovanović je dobijao stihovane molbe od ljudi koji nijesu pjesnici, ali koji vjeruju da imaju pjesnički dar koji može fascinantno djelovati na visoku ličnost kojoj se obraćaju. Krajem 1957. godine jedan je bivši ibeovac, molbom koju je napisao u stihovima, tražio od predsjednika Crne Gore da mu nađe neko zaposlenje. Na početku ove neobične molbe, dakle prije nego se pređe na stvar, molilac je u klasičnom crnogorskom maniru rekao dvije-tri lijepe riječi o samom Blažu Jovanoviću, nazivajući ga krmarošom broda koji Crnu Goru vodi ka napretku i slobodi:
Molim muzu poezije da izrazim što finije što osjećam i što mislim, a vas hoću da zamolim

Izvinite da vi mene u časove dragocjene
za slušanje moje priče Crne Gore predsjedniče
Jer krmaroš ste na brodu u budućnost koji vodi
u državi, svom narodu ka napretku i slobodi.

[Ćipur]

Laskanje i udvorištvo, te dvije crnogorske zarazne bolesti, inficirale su i jednog crnogorskog advokata, koji jula 1949. godine dopisnicom čestita Blažu Jovanoviću preimenovanje Berana u Ivangrad. Ovaj advokat je smatrao da je promjenom imena ovog grada učinjena čast Piperima, plemenu iz kojeg potiču Blažo Jovanović i Ivan Milutinović (po kome je Ivangrad dobio ime), pa hita da predsjedniku Crne Gore iskaže svoju radost. Kao svaki pravi Crnogorac, ovaj advokat je procijenio da će podsticanjem plemenskog sentimenta ugoditi Blažu Jovanoviću (zlu ne trebalo), a ugađanje Gospodaru znak je crnogorskog punoljetstva i životne mudrosti. Pismo koje svjedoči o “zrelosti” ovog advokata glasi:
“Druže Blažo, kao potomku piperskom i rođaku vasojevićkom, toplo ti čestitam na pokršćavanju Berana u Ivangrad, u znak sjećanja na poginulog narodnog heroja Ivana Milutinovića. Svetkovina dostojna svetkovanja! I duše prađedova: Ozra, Pipa, Krasa i Vasa hrabro uzleću nad dolinom Lima vrh Komova - kličući: Oj Vasova čista krvi...”
Ovi primjeri nedvosmisleno potvrđuju konstataciju o postojanosti crnogorskog političkog mentaliteta. Taj mentalitet, koji je počeo da dobija svoje konture u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša, a definitivnu i postojanu formu u doba kralja Nikole, zablistao je u nepromijenjenom obliku i u periodu komunističke vlasti. Izvori koji su ovdje citirani svjedoče o tom kontinuitetu. Naravno, i nakon Blaža Jovanovića Crnogorci su našli novog Gospodara. Svi mi koji živimo u Crnoj Gori svjedoci smo te iskrene ljubavi.


“Dete sam palog borca...”


Predsjedniku Blažu Jovanoviću obratio se 1955. godine i jedan student medicine, žaleći se što mu je bez ikakvog razloga smanjena stipendija koju je primao od Saveza boraca NOR-a. Ovaj student je danas ugledni crnogorski ljekar i aktuelni političar. Iako je rođen u Crnoj Gori, pismo Blažu Jovanoviću napisao je ekavicom:
“Druže Predsjedniče, Dete sam palog borca. I kao sva deca palih boraca primao sam stipendiju od Saveza boraca u iznosu od 2.500 dinara. Ove godine sam tražio da mi se stipendija (pomoć) poveća. Međutim iz nepoznatih razloga pomoć mi je smanjena na 1000 din. Jedina pomoć koju primam i od koje se izdržavam je invalida na oca 1200 din. i invalidski dodatak kao dete bez oba roditelja 4000 din. Mislim, da ćete Vi uvideti teškoće u kojima se nalazim i uticati da mi se pomoć povisi. Unapred zahvalan...”

[Ćipur]

Intervju: Živko M. Andrijašević, istoričar



U istoriografiji je odavno jasno utvrđeno kakav je bio položaj pravoslavne crkve (Crnogorske pravoslavne crkve ili Cetinjske mitropolije) u Crnoj Gori. Ona je bila autokefalna i pod potpunom kontrolom najviše državne vlasti, i tu nikakvih nedoumica nema. Nema nedoumica ni oko njenog istorijskog karaktera ili političkog opredjeljenja


Država i danas ima veliki uticaj na pravoslavnu crkvu


Baveći se u svojim knjigama i studijama smislom i značenjima događajima, pojava i procesa crnogorske istorije doc. dr Živko M. Andrijašević efektno demistifikuje istoriografske stereotipije i ovdašnja oduševljenja "velikim ideologijama". Među crnogorskim istoriografima, malo kome uspijeva da poput prof. Andrijaševića medološki precizno svjedoči o karakteru institicija i tematskih kontura misli koje su one potencirale i kreirale kroz crnogorsku povijest. Stekao je reputaciju intelektualca čiji se stavovi respektuju i smatraju mjerodavnim, u Crnoj Gori i van nje. Za rubriku lista "Pobjeda" - Kulturu i Društvo govori o odnosima Crne Gore i velikih sila, crnogorsko-srpskim vezama i poziciji pravoslavnih crkava u Crnoj Gori...

*Nedavno je objavljena knjiga “Crna Gora i velike sile”, koju ste napisali zajedno sa prof. dr Šerbom Rastoderom. Vi tvrdite da su odnosi između Crne Gore i velikih sila jedan od najneobičnijih istorijskih fenomena. Zbog čega?

- U novovjekovnoj evropskoj istoriji nema primjera da je jedna mala zemlja takvim intenzitetom privlačila pažnju velikih sila. Nevjerovatno je koliko je onih nekoliko Petrovića-Njegoša bilo prisutno u međunarodnim odnosima najvišeg ranga, i to na način koji imponuje. Činjenice govore da je Crna Gora bila prva balkanska zemlja koja je u Novom vijeku uspostavila odnose s velikim silama, i uopšte, prva balkanska zemlja koja je u Novom vijeku stvorila nezavisnu državu. Novovjekovna crnogorska državnost izgrađena je u 18. vijeku, da bi od bitke na Krusima (1796), kako je napisao Vuk Karadžić, čak i Turci počeli da smatraju Crnu Goru “državom za sebe”. Poslije Crne Gore i ostale balkanske zemlje počinju borbu za obnavljanje državnosti.

* Kada već govorimo o ovom problemu, neke aktuelne rasprave navode me da Vam postavim pitanje: Da li je Crna Gora, kako neki istoričari i političari tvrde, prva srpska nezavisna država u Novom vijeku?

- Na to pitanje je davno odgovorio veliki srpski istoričar Stojan Novaković. On je 1904. objavio knjigu o Prvom srpskom ustanku, naslovivši je “Vaskrs države srpske”. Prema tome, Novaković tvrdi da je srpska državnost obnovljena Prvim srpskim ustankom. Državnost nije kao Marko Kraljević, pa da dvaput vaskrsava. Pa i činjenica da je ustanak Srba u Beogradskom pašaluku 1804. označen kao “prvi”, dovoljno govori čije je što.

* Postoji li nacionalni identitet kao statična kategorija, koja se nasljeđuje po automatizmu? Da li je moguće u iskazima predaka naći uporište za naučni iskaz o nacionalnom identitetu Crnogoraca?

- Nacionalni identitet, to se zna, nije statična kategorija. Istina, najčešće se dobija u nasljeđe, ali svaki pojedinac ima slobodu da odluči što će s njim. Neko ga sasvim usvoji, neko ga se odrekne i zamijeni drugim, a neko modifikuje. Nacionalni identitet svako formira ponaosob, u skladu sa sopstvenim svjetonazorom, voljom ili interesima. To je, jednostavno, u domenu ličnih sloboda i prava. Ne može Njegoš da odredi moj nacionalni identitet, niti ja mogu da korigujem ili preimenujem njegov. Kada je riječ o nacionalnom identitetu Crnogoraca uopšte, nesporno je da su tek od 19. vijeka oni masovnije počeli da se nacionalno samoodređuju, a zvanično - vijek kasnije. Do tada su to umjesto njih činili njihovi vladari. U 19. vijeku pojedini crnogorski vladari, ne svi, tvrdili su da su njihovi podanici Srbi, i taj politički motivisan stav, nametali su kao zvanično stanovište. Ali, iako nametnuto, to ne znači da je većini Crnogoraca takvo stanovište bilo strano. Naprotiv. No, to što neki Crnogorac iz Riječke nahije, albanizovanog prezimena, sebe smatra u nacionalnom smislu Srbinom, nije dovoljno za tvrdnju da je on i etnički Srbin. Jedna je stvar što on misli o sebi, a druga što on uistinu jeste. Crnogorci su u 19. vijeku mislili i da je Zemlja ravna ploča, pa to ipak ne znači da danas treba mijenjati udžbenike geografije u kojima piše drugačije.

* Ako je sve tako jasno, zbog čega postoje sve ove kontraverze?

- Zbog lošeg čitanja izvora ili njihovog selektivnog odabira. Evo jednog primjera. Nedavno je objavljen članak u prilog tezi da su se stanovnici Crne Gore početkom 20. vijeka iskazivali u nacionalnom smislu isključivo kao Crnogorci. Kao izvor je poslužio jedan sajt, na kojem su podaci o crnogorskim useljenicima u SAD. I naravno, za svakog državljanina Crne Gore koji je početkom 20. vijeka došao u SAD, u rubrici “Ethnicity” piše: Crnogorac. Ovo je za autora članka bio glavni dokaz da su se Crnogorci oko 1900. godine nacionalno izjašnjavali Crnogorcima. Ali, na istom sajtu, za osobu istog prezimena, odnosno, pripadnika istog bratstva, stoji drugačiji nacionalni iskaz, ukoliko dolazi iz neke druge zemlje. Primjera radi, za Andrijaševića koji dolazi iz Crne Gore, u rubrici “Ethnicity” piše: Crnogorac, ali za Andrijaševića koji dolazi iz Austro-Ugarske, u rubrici “Ethnicity” piše: “Austrian, Herzegovian”. Očito je da se u ovom slučaju pod “etnicitet” podrazumijeva državna, odnosno, regionalna pripadnost. Hoću reći da je nemoguće donositi tačne sudove na osnovu jednog tipa izvora ili njihovog jednostranog tumačenja.

* U posljednje vrijeme velika pažnja javnosti posvećena je sporu između dvije pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Kako Vi kao istoričar gledate na ovaj spor?

- U istoriografiji je odavno jasno utvrđeno kakav je bio položaj pravoslavne crkve (Crnogorske pravoslavne crkve ili Cetinjske mitropolije) u Crnoj Gori. Ona je bila autokefalna i pod potpunom kontrolom najviše državne vlasti, i tu nikakvih nedoumica nema. Nema nedoumica ni oko njenog istorijskog karaktera ili političkog opredjeljenja. Stoga aktuelni sporovi i nijesu u domenu nauke, već politike. Mislim da država i danas ima, ili može da ima, veliki uticaj na pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, bez obzira o kojoj crkvi bila riječ. Ona može i da izaziva sporove, ako joj je to potrebno, ali i da ih odjednom prekine, ako joj to bude išlo u prilog.

* I na kraju, koja istoriografska tema ili projekat, trenutno zaokuplja Vašu istraživačku pažnju?

- Postoji nekoliko takvih tema i projekata. Zajedno sa nekolicinom kolega, koji su bili autorski tim prvog “Istorijskog leksikona Crne Gore”, radimo na pripremi njegovog drugog izdanja za područje nekadašnjih jugoslovenskih republika (Srbija, BiH, Hrvatska). Biće to jednotomno izdanje u tiražu od 8.000 primjeraka, a izdavači su iz Sarajeva i Zagreba.


Etničko porijeklo nemoguće utvrditi


* Vi ste pisali o crnogorsko-srpskim vezama, problematičnosti tih odnosa, ali i o tzv. “crnogorskom srpstvu”. Zbog čega ova pitanja i danas izazivaju toliko sporenja?

- Sporenja oko tzv. “crnogorskog srpstva” vještački izazivaju pojedini neuki ljudi, koji držeći taj problem “otvorenim” produžavaju vijek svog javnog života i djelovanja. U proteklih petnaestak godina oni su objavili na desetine knjiga o problemima crnogorskog nacionalnog identiteta, a nesporazumi i nepoznanice koje su postojale i prije pojave njihovih knjiga, i dalje traju. Smatram da je neutemeljena tvrdnja da su Crnogorci po svom etničkom porijeklu Srbi, jer je etničko porijeklo u milenijumskom periodu nemoguće utvrditi. Takođe je neutemeljena tvrdnja da su Crnogorci po svom etničkom porijeklu Dukljani. Neki će reći da jednu ili drugu tezu navode vizantijski istoričari. Znam i ja što oni kažu, ali da li je tačno? Ili, na čemu oni temelje svoje tvrdnje? Na prostoru Balkana nema naroda koji može da priča o svojoj etničkoj čistoti. Zar nije glupo reći da su Nemanjići “čisti Srbi”, kada nijednog vladara Nemanjića nije rodila Srpkinja? Ili, zar je moguće govoriti o etničkoj čistoti Crnojevića, kada su majke svih vladara iz ove dinastije bile Albanke? A tek Petrovići-Njegoši? Pa oni su došli na prostor Crne Gore pet vjekova nakon što je stvorena prva crnogorska država.



Vlatko Simunović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...4-14&id=116247

[Ćipur]

Dr Živko M. Andrijašević: Crnogorsko udvoričko pjesništvo

Pjevaj to ponovo, Radoje


Ne znam da li u nekom leksikonu postoji definicija udvoricke poezije. Oni koji imaju sve te leksikone, tacno znaju šta je to udvoricka poezija, a oni koji nemaju, logicki pretpostavljaju da je to poezija koja slavi i velica vladare i ostale ljude od politickog uticaja. Kao poezija jasne tematske prepoznatljivosti, udvoricka poezija je vjerovatno nastala dan poslije stupanja na presto prvog sujetnog i slavoljubivog vladara. Bice da se u isto vrijeme udvoricka poezija pocela pisati i u Crnoj Gori, ali o tome istorijskih tragova nema.
Tek od 19. vijeka, kada se u Crnoj Gori javlja štampa, možemo pratiti razvojni put udvoricke poezije i utvrditi njene umjetnicke i druge domete. No, bez obzira na neistraženost ovog književnog roda, u crnogorskoj udvorickoj poeziji prepoznaje se nekoliko znacajnih imena: Jovan Sundecic, Fil-ip Kovacevic, Risto Milic, Milo Jovovic, Micun Pavicevic, i posebno, Radoje Roganovic Crnogorac, koji je baš pretjerivao u ob-ožavanju Gospodara. Od njegovih pohvala neprijatno je bilo i knjazu Nikoli. Zlobne kolege su širile pricu da mu je sam knjaz jednom prilikom rekao: "Aman, Radoje! Ustavi se malo". A veseli Radoje, ne da se nije "ustavio", nego je navalio još vecom snagom. Knjaza je "skromno" nazivao suncem, orlom, vitezom i junakom, i to sve u jednoj strofi:

"To je sunce Knjaz Nikola
O'ro ponositi,
Vitez maca, vitez pera,
Junak plemeniti."

"Kad može Radoje, možemo i mi", rezonovali su ostali crnogorski pjesnici, pa su i oni slavili "milosnoga Gospodara". Jedan od njih, Filip Kovacevic, skromno priznaje:

"Ja se nikad ne uplaših,
Ni uzdrhta srce moje;
Pun štovanja i gordosti
Spominja' sam Ime Tvoje.
...
Gusle su mi život bile,
Na njih mi se duh odmara';
Uz njih vazda pjevao sam:
Sve u zdravlje Gospodara!"
Na ovakve stihove nije ostao ravnodušan spomenuti Radoje Roganovic, pa se laca pera da pokaže kome to najbolje ide od ruke, i ko umije najljepše "opjevati" Gospodara:
"Andžar, sablja, top i puška:
Srce hrabro, snaga muška;
Hrabra vojska, narod vrli-
Sve to, Knjaže, Tebe grli.
...
Pa nam živi, orle sivi!
I Vladaru milostivi.
U Tebi je naša nada,
A sa Tobom Bog i pravda"

Onda se stihovima o knjazu javio najproduktivniji udvoricar - Jovan Sundecic, koji je propratio svaki rodjendan, sahranu, vjencanje, slavu i putovanje u sretno vladajucoj porodici. Izazov koji su mu uputila dvojica mladjih kolega, on nije istrpio, vec je punih pluca zapjevao:

"Ti si, Knjaže, vinuo
Svog Orla visoko;
Tu mu slavu prosuo
Po sv'jetu široko:
Kao heroj - mišicom,
Kao pjesnik - perom,
Ka' patriot - podvigom,
Ka' Hrišcanin - vjerom.
Živi, vladaj, upravljaj
Žezlom pravde svete;
Crnu Goru zaklanjaj
Od pakosti klete!"

I ovako... sve dok Gospodar 1916. godine nije stigao na drugu stranu Jadrana. Onda je došao drugi Gospodar, pa treci... (da ne brojimo sad).
No, nekako je u posljednje vrijeme udvoricka poezija kao pjesnicki pravac, zamrla u Crnoj Gori. Naši ljudi od pera i književnog talenta, radije se izražavaju u drugim književnim formama. A to nije dobro: udvoricka poezija u nas ima dugu i lijepu tradiciju, pa je šteta prekinuti je. Mnogi od ljudi kojima bi ova vrsta poezije baš "ležala", i koji pokazuju da imaju sve mentalne i politicke predispozicije za nju, nerado se hvataju pera. Neki od njih, u svojoj božanskoj naivnosti, kažu: "To više nije interesantno, to niko ne bi citao!" Drugi, opet, misle da takvu poeziju nigdje ne bi mogli objaviti. A oni treci, nama licno najsimpaticniji, misle da se s ovakvom poezijom ne bi moglo profitirati, niti bilo šta dobiti ili zaraditi. Greška, greška, greška.
Svi Vi koji vjerujete u svoj udvoricki i pjesnicki dar, treba da znate sljedece:
1) Udvoricka poezija je i dalje interesantna, i imala bi svoju probranu i vjernu publiku.
2) Za objavljivanje udvoricke poezije zainteresovani su mnogi, ali oni cekaju da Vi napravite prvi korak. Ljudi koji danas imaju novac, vole se predstavljati "nezavisnima" i apoliticnima.
3) Udvorickim pjesnicima ni jedna vlast nije ostala dužna, pa nece ni Vama. Zato pišite.
I još nešto, kao ohrabrenje pjesnicima našim: udvoricka poezija ima izvjesne prednosti nad svim drugim vidovima poezije. Za pisanje one "duboke", misaono-refleksivne poezije, treba mnogo: soba sa bibliotekom, apsolutna tišina, inspiracija u vidu neke tragedije vecih razmjera ili barem ljubavna drama u licnom životu. A za pisanje udvoricke poezije ne treba Vam ništa od toga: ovu poeziju možete pisati u bilo kom dijelu Vašeg stana, buka nije problem, a tragedije nijesu potrebne. Cak je poželjno da pišete u sobi gdje se igraju djeca i gdje je televizor. Djeca ce Vam dati moralni podsticaj (npr. "Ja zbog njih ovo i pišem, da njima bude bolje"), a od gledanja televizije, TV Dnevnika i ostalih objektivnih informativnih emisija, nema bolje inspiracije. Probajte, ako vec volite. Volite li da pišete?