U Crnoj Gori je u svim prelomnim momentima bilo podjela i radikalnih postupaka. Tako je bilo i u vrijeme rezolucije Informbiroa, kada je u obracunu sa dotadasnjim istomisljenicima bilo dosta brzopletosti, krutosti, zloupotreba, olakog lisavanja slobode, nedovoljnog provjeravanja, maltretiranja porodica uhapsenih ljudi i drugih manjkavosti, sto je pogodovalo stvaranju psihoze straha od UDB-e. I u tim najtezim danima, kada je sukob bio na vrhuncu i kada je najvise ljudi lisavano slobode, Blazo Jovanovic je na sjednici CK KP Crne Gore bio nedvosmislen: “Treba imati pravilan stav prema masama. Mi od ljudi ne mozemo stvarati koncentracione logore i tamo ih slati (...) ne bojkotovati porodice informbirovskih elemenata, to se nije radilo ni u toku rata porodicama ondasnjih neprijatelja”.
Kada je i sam bio pod prismotrom udbovskih mocnika, Blazo Jovanovic istice potrebu “vjere u ljude”. O tome svjedoci razgovor u Beogradu crnogorskih rukovodilaca Jovanovica, Andrije Mugose i Sava Joksimovica sa Titom 1949. godine. Referisuci Titu o stanju u Crnoj Gori, Jovanovic i Mugosa su govorili kriticki, preuzimajuci odgovornost za stanje u Crnoj Gori, ali s naglaskom da ima pretjerivanja u odnosu na ljude i njihove zablude, hapsenja i prije iskljucenja iz Partije, nedovoljnom politickom radu i izdizanju svemocne UDB-e iznad partije i drzave. Na to je neprikosnoveni Tito reagovao – “Uz suvo i sirovo gori”. Zatim se obratio ministru unutrasnjih poslova Savu Joksimovicu rijecima: “Od danas si mi ti odgovoran za stanje u Crnoj Gori”.
Kao pravnik, drzavnik, politicar, revolucionar zalagao se Jovanovic za izgradnju pravnog poretka i postovanja pravnih normi, ali je, - i u duhu crnogorske tradicije i istorije, kao i u duhu norme pokreta kome je pripadao – on promjenu drustvenih odnosa pa i ljudi, njihovog mentaliteta i svijesti, vidio u kombinaciji pravnih i moralnih normi, kroz izgradnju pravne i moralne svijesti. Iako je stvarnosti gledao pravo u oci, uocljiv je njegov idealizam u pogledu prevaspitavanja ljudi.
Blazo Jovanovic nije bio puki teoreticar i partijski ideolog, vec je kao covjek iz naroda nastojao da se krupna pitanja drzavne i nacionalne politike provjeravaju kroz zivot, da se prelamaju kroz shvatanja i ponasanja ljudi.
Milovan Djilas je kao partijski ideolog bio najzesci borac za obnavljanje drzavnog kontinuiteta Crne Gore i za nacionalnu emancipaciju crnogorskog identiteta, za rjesavanje crnogorskog nacionalnog pitanja. Isto je zastupao i Blazo Jovanovic, ali dok je on ostao dosljedan u vezi sa oba ova fundamentalna pitanja, Djilas je kasnije revidirao svoj stav u pogledu crnogorske nacionalnosti. Inace, ne samo njih dvojica, nego i cijeli komunisticki crnogorski pokret nijesu bili stasali, ni ideoloski ni naucno, niti su bili spremni da ova dva pitanja potraze u daljoj crnogorskoj proslosti.
(KRAJ)
Pobjeda, 15. 08. 2004. Društvo
dr. Radoje Pajović: LIDIJA JOVANOVIĆ, REVOLUCIONAR I HUMANISTA
Veliko srce Lidije Blažove
Za njeno ime vezuje se osnivanje nekoliko domova za ratnu siročad, dom i škola za gluvonijemu djecu u Kotoru, Dom za napuštenu djecu u Bijeloj, Dom staraca u Risnu, Udruženje slijepih Crne Gore...
Ovih dana jedna izuzetna žena, bogate revolucionarne prošlosti i zaslužne humanitarne djelatnosti proslavila je devedeseti rođendan. Riječ je o Lidija Jovanović, nosiocu „Spomenice 1941”, jednom od utemeljivača Antifašističkog fronta žena Crne Gore, vijećniku Zemaljskog antifašističkog vijeća Crne Gore i crnogorkse antifašističke skupštine i narodnom poslaniku Skupštine Republike Crne Gore. Uz to, Lidija Jovanović je bila i veliki humanista. Najbolje godine života posvetila je prosvjećivanju omladine i emancipaciji žena i socijalnom zbrinjavanju ratne siročadi, gluvonijeme djece, slijepih lica i samohranih ostarjelih osoba. Nalazila se na čelu brojnih humanitarnih organizacija (Crvena pomoć, Crveni krst i dr).
Lidija Jovanović je rođena 10. avgusta 1914. godine u Rijeci. Podizana je bez roditelja u Varaždinu, u domu svoga ujaka arhitekte, gdje je stekla široko obrazovanje. Govori italijanski i njemački jezik, a završila je zubotehničku školu.
Povjerljivi zadaci
Godine 1934. udala se za poznatog revolucionara Blaža Jovanovića i sa njim došla u Crnu Goru. Sa članstvom u KPJ dolazi i prva revolucionarna dužnost-funkcija sekretara Crvene, kasnije Narodne pomoći, koja se brinula u prvom redu o uhapšenim revolucionarima i njihovim porodicama. Uloga ove organizacije došla je naročito do izražaja u vrijeme hapšenja 350 crnogorskih komunista 1935. i 1936. godine i njihovog stradanja prilikom zloglasne policijske istrage u dubrovačkoj „termoterapiji”.
Godine 1939. postala je član, a godinu kasnije sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Podgoricu. Neposredno uoči Drugog svjetskog rata, kada su brojni komunisti bili uhapšeni i sprovedeni u kocentracione logore (Bileća, Smederevska Palanka) Lidija je postala član tzv. zamjeničkog pokrajinskog komiteta KPJ, a neposredno uoči aprilskog rata 1941. godine sekretar ovog komiteta. Odigrala je značajnu ulogu u održavanju veze sa frontom, a posebno u prenošenju direktive poslije kapitulacije kraljevske jugoslovenske vojske da se ne predaje oružje već da se čuva za predstojeću borbu protiv okupatora. Učestovala je u radu Osme pokrajinske konferencije KPJ za Crnu Goru kao jedina žena delegat. Tom prilikom je obavila i veoma povjerljiv i iziuzetno važan partijski zadatak. Bila je pratilac generalnog sekretara KPJ Josipa Broza Tita od Podgorice do Bara Žugića, gdje je i održana konferencija avgusta 1940.
Pri pokrajinskom komitetu KPJ dobila je dužnost sekretara njegove komisije za rad sa ženama i postala član komisije za rad u sindikatima. Organizovala je nekoliko zborova žena koji su imali za cilj njihovu emancipaciju, borbu za pravo glasa i za pravedniji položaj u društvu. Osim toga uložila je mnogo napora u opismenjavanju žena i na njihovom prosvjećivnju, posebno protiv praznovjerja i na njezi odojčadi, čija je smrtnost bila velika.
Sa posebnom ljubavlju Lidija je radila u Piperima, rodnom kraju svoga supruga, gdje je bila izuzetno poštovana i uvažavana. Poslije Drugog svjetskog rata Piperi su je u znak zahvalnosti birali za narodnog poslanika.
U 13-julskom ustanku Lidija postaje član Mjesnog (sreskog) komiteta KPJ i time dobija veliku odgovornost u organizovanju oslobodilačke borbe. Krajem 1941. godine postaje član Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu, tako da je na njena leđa pala velika odgovornost, naročito u periodu krize NOP-a, kada četnički poket uz podršku okupatora dobija veliki zamah. Od sredine 1942. do maja 1943. radila je u neprijateljskoj pozadini, što spada u najteži period njenog života jer je bila izložena svakodnevnim potjerama četnika. Tada je doživjela mnoge lične i porodične drame - smrt Blažove sestre i zeta i njihova dva sina, Lidijin mlađi brat je ubijen na svirep način u ustaškom zatvoru u Lepoglavi. Lidijino i Blažovo dvoje djece (jedno od sedam, a drugo od pet godina) proveli su u okupatorskom zatvoru gotovo godinu dana. Blažova i Lidijina porodična kuća u Veljem Brdu koju su zapalili okupator i četnici predstavlja sitnicu u odnosu na ostale žrtve.
Humanista prrvog reda
Od sredine ljeta 1943. godine postaje sekretar inicijativnog odbora AFŽ Crne Gore, što je omogućilo da pristupi povezivanju žena antifašistkinja i njihovom organizovanju u obliku seoskih, opštinskih i sreskih odbora. Organizacija AFŽ-a Crne Gore konačno se konstituisala na kongresu 5. decembra 1943. godine kada je Lidija izabrana za sekretara Glavnog odbora. Organizacija AFŽ Crne Gore u to vrijeme imala je oko 10.000 članova da bi se do kraja 1944. godine upetostručila. Ova organizacija je dala nezaobilazan doprinos Narodnooslobodilačkom pokretu, ali je mnogo značila za sopstvenu afimaciju i dopirnijela da žene postanu ravnopravan subjekat u društvu.
U periodu poslije oslobođenja Lidija Jovanović izrasta u humanistu prvog reda. Istina, za svoju revolucionarnu prošlost i nemala priznanja - tri mandata je birana za narodnog poslanika, postala je član Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, član Predsjedništva Socijalističkog saveza Crne Gore, predsjednik Glavnog odbora Crvenog krsta, član Centralnog odbora Jugoslovenskog crvenog krsta, član predsjedništva Saveza ženskih društava Jugoslavije.
Ipak, smatra se da su punoj afirmaciji Lidijine ličnosti i njene kreativnosti najviše doprinijele funkcije pomoćnika ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predsjednika odbora Skupštine naroda Republike Crne Gore za zdravstvo i socijalnu politiku. Upravo socijalna politika bilo je njeno pravo životno opredjeljenje. Na tim funkcijama Lidijin entuzijazam došao je do prvog izraza. Za njeno ime vezuju se osnivanje nekoliko domova za ratnu siročad, dom i škola za gluvonijemu djecu u Kotoru, Dom za napuštenu djecu u Bijeloj, Dom staraca u Risnu, Udruženje slijepih Crne Gore. Velika je Lidijina zasluga što su djeca za ratnu siročad imala ravnopravan tretman bez obzira na kojoj su strani poginuli njihovi roditelji.
Danas Lidija Jovanović živi skromno u svojoj porodičnoj kući u Tivtu, okružena pažnjom svoje djece, unučadi i praunučadi. Poželimo joj dobro zdravlje i punu ličnu i porodičnu sreću i neka ova skica za biografiju bude istovremeno naš skromni omaž za njenu humanu ličnost i veliko revolucionarno djelo.
Bookmarks