Akademik Branislav Kovačević: BLAŽO JOVANOVIĆ, ISTORIJSKA LIČNOST
(SIMBOL USPOSTAVLJANJA CRNOGORSKOG DRŽAVNOG I NACIONALNOG KONTINUITETA)
Blazo Jovanovic spada u znamenite Crnogorce. U galeriji likova crnogorskog drzavnog i nacionalnog Panteona ovaj politicar, drzavnik, revolucionar i antifasista, pravnik i humanista zasluzio je i casno i trajno mjesto.
Rodjen 1907. godine, u vrijeme kada je klasicnu Crnu Goru potresala »bombaska afera«, u kojoj su se prvi put, jedni-indukovani spolja, pod vidom borbe za uvodjenje demokratije u autokratsko vladanje zemljom, sluzeci se teroristickim metodama, po tudjem drzavnom i nacionalnom konceptu – dosli u sukob sa svojom zemljom i njenim interesima i drugi koji su – drzeci se tradicije i istorije, iako u politickom pogledu konzervativni u odnosu na duh vremena i stanje u drustvu – bili cuvari i branitelji crnogorskih drzavnih i nacionalnih interesa, borci za opstanak Crne Gore kao drzave.
Iako dopremljenje bombe na Cetinju nijesu eksplodirale one su napravile veliki politicki krater u zemlji u koji se Crna Gora sunovratila u Prvom svjetskom ratu, iz kojega se ispravljala u Drugom i sasvim izvukla. Ali taj krater nije zagrnut ni do dan-danas. Kao da ona afera nije prestajala.
Poslije nestanka Crne Gore kao drzave 1918. godine i njenog potpunog utapanja u novu drzavnu tvorevinu, ubrzo su narasle intelektualne i politicke snage koje su nastojale da je izvuku iz »crne rupe«, iako je njena zrtva bila koliko casna toliko samoubilacka.
Uoci Drugog svjetskog rata taj intelektualni i politicki potencijal je bio prepoznatljiv, iako anatemisan i proganjan od tadasnjih vlasti drzave »troimenog naroda«, u kojoj nije bilo mjesta za Crnogorce. U ratu su te snage narasle u antifasisticki i revolucionarni pokret koji je znao sto hoce. Medju ostalim njegovim ciljevima i idealima – bilo je obnavljanje Crne Gore u formi federalne republike i uspostavljanje izgubljenog crnogorskog drzavnog i nacionalnog kontinuiteta. Osim obnove i izgradnje ratom razorene i opustosene zemlje, u novom crnogorskom preporodu morala se uspostaviti komunikacija sa sopstvenom visestoljetnom istorijom i tradicijom, suociti sa duhovnim i kulturnim nasljedjem, razgrnuti tudje ideoloske slojeve i stati pred istorijsko lice sopstvenog identiteta.
Iako je i tada bilo zestokih politickih raskola i ideoloskih sudara u jednopartijskom sistemu i centralisticki dogovorenoj drzavi i drustvu, crnogorski nacionalni i drzavni interesi nijesu bili ozbiljno dovedeni u pitanje.
Korifej crnogorske oslobodilacke, antifasisticke borbe i sirokog pokreta za novo sazdanje Crne Gore u jugoslovenskoj zajednici – bio je upravo Blazo Jovanovic sa svojim saborcima i saradnicima.
Od aprila 1945. do 1963. godine bio je prva drzavna, partijska i politicka licnost Crne Gore. U tom razdoblju bio je prvi predsjednik Vlade Crne Gore i na toj duznosti je ostao do 1953. On je istovremeno bio prva partijska licnost i predsjednik vise tadasnjih drustveno-politickih organizacija, partijskih foruma, kako na republickom tako i na saveznom nivou, savezni narodni poslanik. Za predsjednika Ustavnog suda Jugoslavije izabran je 1963. Na toj duznosti je ostao do 1975. godine. Jula 1971. izabran je u Izvrsni komitet Svjetske organizacije pravnika »Svjetski mir putem prava«. Autor je vise politickih tekstova i monografije »Aktuelna pitanja Ustavnog suda Jugoslavije«. Bio je clan Savjeta Federacije; general-major JNA u rezervi; narodni heroj od 1952.
Blazo Jovanovic je krupna licnost novije crnogorske istorije, ciji se znacaj i velicine posebno isticu u svom dobu, ali se i sa ove istorijske distance vide i jasnije i objektivnije.
Istorijski sud o doprinosu Blaza Jovanovica kao drzavnika, politicara, funkcionera, revolucionara i humaniste tesko je svestrano sagledati bez serioznog naucnog istrazivanja i promisljanja. O njegovom zivotu i radu postoji relevantna gradja. Takodje, postoje i njegovi odabrani tekstovi. Ali bez ozbiljnog pristupa njegovoj epohi, bez njenog kriticko-naucnog sagledavanja i njegove uloge u tom kontekstu – nije moguce napraviti valjan istorijski portret ovog velikana novije crnogorske povijesnice. A to zahtijeva sasvim novi metodoloski pristup i novi vokabular u odnosu na ranije bavljenje tim istorijskim razdobljem, kao i drugaciji odnos prema nekim novim ideolosko-politickim zahtjevima za reviziju istorije.
Uloga i doprinos Blaza Jovanovica u rjesavanju crnogorskog drzavnog i nacionalnog pitanja je veca nego sto bi danasnje generacije mogle i da pretpostave. Iako pojedinac ne stvara istoriju, njegov doprinos u tom pogledu je ogroman. Pogledi pokreta kome je pripadao Blazo Jovanovic i njegovi licni stavovi i danas su aktuelni. I on je smatrao da je ideja jugoslovenskog ujedinjenja bila progresivna, da je do njega, istorijski gledano, moralo doci, bez obzira na zao udes Crne Gore. Da to ujedinjenje ima svoje duboke korijene, iako ono prvo 1918. nije ostvareno ni srecno ni pravedno. Za to navodno ujedinjenje, u kome nije bilo mjesta za Crnu Goru i Crnogorce, Blazo je na Osnivackom kongresu Komunisticke partije Crne Gore rekao, izmedju ostalog, da je »takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom u novembru 1918. izvrseno (...) ne samo protiv volje i raspolozenja crnogorskog naroda, nego i uz bajonete srpske vojske, i to na najgrublji nacin, putem sile i prevare«.
Tu oprecnost izmedju istorijskih teznji i volje jugoslovenskih naroda i prve, neadekvatne, realizacije ideje jugoslovenske drzave razrijesilo je Blazovo vrijeme, oruzana i politicka borba njegove generacije i pokret kojemu je pripadao, stvaranjem federativne socijalisticke Jugoslavije, u kojoj su Crna Gora i Crnogorci imali ravnopravno i casno mjesto. Ta drzava je, polako, i ne bez lomova, prelazila iz centralizma i partijske diktature u neki vid socijalisticke demokratije. Ona je bila vaspostavljena na nacelima nacionalne slobode i ravnopravnosti.
U oslobodilackoj i antifasistickoj borbi, pa kasnije u obnovi i izgradnji zemlje, crnogorski narod je, zajedno sa ostalim, opet stupio na istorijsku pozornicu – kao subjekt istorije. Trinaestojulski ustanak je oznacio da su Crnogorci, zajedno sa svima koji sa njima zive, istorijski sazreli da uzmu sudbinu Crne Gore u svoje ruke i preuzmu odgovornost za istorijsku sudbinu crnogorskog naroda i svih stanovnika Crne Gore. I bili su. Vise od nas danasnjih.
A crna rupa naseg doba, takodje, mami i vreba. Danas Crnogorci nijesu u zajednici u kojoj zive ni slobodni ni ravnopravni; niti su, cuvajuci nasljedje i tekovine Blazova vremena i poslijeratnog preporoda, sacuvali stare preduslove niti su stvorili nove uslove za bolji i srecniji zivot.
Tim velikim tekovinama minulog doba, koje nekriticki kudimo, iako je imalo svojih slabosti i velikih devijacija, Blazo Jovanovic je dao svoj pecat. On je u svojim radovima iznio i svoj pogled na karakter jugoslovenske drzavne zajednice, ali i na polozaj Crne Gore u njoj, na odnose i u federaciji i u crnogorskoj republici. Oko tog programa, drzavnog i nacionalnog projekta, bio je okupljen siroki drustveni front, intelektualni i stvaralacki potencijali. On je vjerovao u drustveno-ekonomski sistem, samoupravni koncept i socijalisticku demokratiju koje su kreirali i pokret kome je on pripadao licno, sa pozicija u drustvu koje je zauzimao, a one su, uglavnom, bile celne.
Analiza njegovog rada pokazuje da je bio odusevljen obnovljenim crnogorskim identitetom i drzavnim subjektivitetom Crne Gore, i sav se tome predao i posvetio.
Osim obnove i izgradnje zemlje, podizanja industrije i elektrifikacije, Jovanovic je znao da se drzavno i nacionalno obnavljanje ostvaruje i kroz unaprjedjivanje prosvjete i kulture, kroz izgradnju pravnog sistema, osnivanje institucija i ustanova “radnog naroda” Crne Gore. Vjerovao je da novi drustveni odnosi koji su se tada izgradjivali, i kojima je i sam kao drzavnik i pravnik dao veliki doprinos, imaju ogroman istorijski znacaj “za dalji opsti razvitak crnogorskog naroda i Narodne Republike Crne Gore u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji” (1947).
Donosenje prvog crnogorskog ustava poslije 1905. godine (1947) predstavljalo je epohalan dogadjaj u crnogorskoj pravnoj i politickoj istoriji. Njime je opet potvrdjena i odredjena drzavnost Crne Gore, “postavljeni su cvrsti temelji njenog opstanka i sigurnosti na kojima treba graditi i stvarati bolji i srecniji zivot za sve radne ljude...” Kao pravnik i drzavnik, on je dobro osjecao i shvatio koliko velik i dalekosezan znacaj ima donosenje crnogorskog republickog Ustava, u kome se Crna Gora uzakonjuje i tretira kao drzava-republika, iako sa ogranicenim suverenitetom, ali ravnopravna sa svim republikama Jugoslavije.
Zapoceti drzavno-pravni razvoj Crne Gore u federativnoj jugoslovenskoj zajednici i njen polozaj mogao je biti ne samo uzdrman nego i doveden u pitanje u dramaticnom sukobu jugoslovenskog drzavno-pravnog koncepta sa staljinizmom, koji se zaklanjao iza internacionalnog nastupa i afirmisanja nacionalnih koncepata, nacionalnog i socijalnog oslobodjenja. Kao celnik ondasnje Crne Gore, Blazo Jovanovic nije pokleknuo ni posrnuo na tom najvecem iskusenju svoga doba. Uprkos pritisku i spolja i iznutra, on je ostao cvrst na kursu drzavnom i politickom svoje zemlje, dogmatski neostecen, blizak svome narodu crnogorskom i ostalim stanovnicima Crne Gore. Iako na najisturenijoj funkciji, on je vodio stalnu bitku sa birokratijom nove vlasti i negativnim pojavama u drustvu.
Bookmarks