Po Moroskinu prvi ogranak Srba iselio se iz Indije u pravcu Mesopotamije, oko reka Eufrata i Tigra, gde su osnovali svoju Novu Sabarsku drzavu, na tlu danasnjeg Iraka. Tamosnji gradovi nazvani su srpskim imenima, a o istima postoje i dan danas neka svedocanstva. Dolazak Srba u Mesopotamiju datira oko tri hiljade godina pre Hrista i tu su se zadrzali najmanje oko jedan milenijum. Od tih Srba potomci su se prosirili u Malu Aziju, a nesto kasnije odatle su presli i u Evropu. Delimicno su se nastanjivali i u Egiptu. Posle smrti faraona Pepija II ti Srbi zavladali su podrucjem koje su naselili i ta njihova vladavina trajala je od 2261 do 2052 godine stare ere. Tu teoriju zastupa i francuski egiptolog Masper Gaston, koji kaze da su Srbi iz Sarbarske stigli u Afriku u tri navrata. Gaston svoju tvrdnju zasniva na srpskim natpisima na egipatskim piramidama i kamenim spomenicima. Srbe su Egipcani nazivali "kraljevi pastira", a vladali su Donjim Egiptom. Ovo je u potpunoj saglasnosti sa izucavanjima naseg istoricara Stojana Boskovica, koji u "Istoriji sveta" pise kako su Egipcani podizali ustanke protiv srpskih vladara u Donjem Egiptu. Fransis-Maria Apendini pise da su Srbi neko vreme gospodarili Sirijom, odakle su napadali Egipat. Za takozvani "cudesni' period Egipta oznacava se porobljavanje od strane nekih stranih naroda i vladavine izvesnog Arse (ime mu je pisano cirilicom APCA). Za taj "cudesni" period Fransisko-Maria Apendini kaze da su to narodi dosli iza Kaspijskog jezera, koji su najratoborniji narod, a vladali su dugo vremena Egiptom i Sirijom i zvali su se Srbi.
Prvi doseljenici u Evropu zadrzali su se na Balkanskom poluostrvu, dok su u manjim grupama otisli do Italije pa cak i do Spanije, 3000 godina pre Hrista. Prvo srpsko doseljavanje na Balkan dogodilo se oko tri do cetiri hiljade godina pre Hrista. Safarik tvrdi da se ni za jedan evropski narod, osim Srba, ne moze dokazati poreklo iz Indije, a za Srbe za to postoji istorija. Cak su i u baskijskom recniku nadjene reci srpskog naziva: gora i gori (ono sto gori). Nadjen je cak podatak da u jeziku Baska ima 30-40% reci srpskog znacenja. Milos Milojevic, u delu gde pise o zivotu Srba u Francuskoj i Danskoj, gde i danas postoje geografski toponimi srpskog znacenja, navodi da je tokom velikih progona Srba stradalo 30 do 60 miliona Srba u Evropi. On takodje navodi srpska boravista u Holandiji i Belgiji i da se je Amsterdam nekada zvao Slavengrad. A kada je dr Olga Lukovic-Pjanovic dosla u Francusku, izvesna dama Hermina joj je ispricala pricu svojih roditelja, po kojoj su Srbi vladali u Alzasu, sto Olga tada nije znala. Madjutim, kasnije je to utvrdila kao istinito i nije mogla oprostiti svojim profesorima koji je tome nisu naucili, a jos vise Srpskoj akademiji nauka koja o tim stvarima permanentno cuti.
Drugi ogranak Srba iz Indije krenuo je prema Kaspijskom moru i planinama Kavkaza, gde su osnovali domovinu 2560 godina pre Hrista i nazvali je Serbanija. I tu su se zadrzali nekoliko vekova, sve dok ih odatle nisu potisli novi osvajaci.
Treci srpski ogranak usmerio se pored kitajskog carstva (Kine), u pravcu severa i nastanili su se u Sibiriji, gde su osnovali drzavu Sirbidija ili Sirbija 3200 godina pre Hrista. Od te reci Sirbija postala je danasnja rec Sibirija.
Seobe drugog i treceg ogranka Srba trajale su takodje oko hiljadu godina, a zapocele su gotovo istodobno sa prvim ogrankom, prema tome zaposeli su svoje nove postojbine oko dva do tri milenijuma pre Hrista. Dok su se selili usput su pretezno ratovali, osvajajuci nove prostore za sopstveni opstanak, ali su takodje i mnogo stradali. Najvise Srba izginulo je u dugotrajnim borbama sa Kitajcima, Hunima i Mongolima.
Dubrovcanin Mavro Orbini pisao je da su ti Srbi, koje je on nazivao Slavjanima, poreklom od Jefeta, sina Nojeva, naseljavali dve stotine pokrajina od Azije preko Evrope. Njegova knjiga "Kraljevstvo Slovena" (iz 1601 godine) prevedena je na srpski tek 1968 i to bez prevoda prvog dela od 248 stranica, u kojima autor pise o ranijim srpskim kraljevstvima od pre Rimskog carstva. Iz zakljucaka Mavra Orbina proizlazi da je dinastija Nemanjica poslednja srednjevekovna srpska dinastija. Jovan Rajic pise da su stranci srpsko ime izveli iz imena reke Zebris (ili Serbis), koja tece izmedju Eufrata i Tigra. I zaista, ta reka se i danas tako zove. I danas u perzijskom jeziku postoje brojne reci istovetnog znacenja kao u srpskom. Evo nekih: bog-bog; zemo-zemlja; zima-zima; zena-zena; berezo-brzo; mislj-misao; zarja-zora; medo-med; noc-noc; paurvi-prvi; dva-dva; tri-tri; cetvere-cetiri itd. I u jevrejskom i jermenskom jeziku takodje postoji dosta srpskih reci, sto su jevrejski istoricari uzimali za utvrdjivanje svoga porekla preko Jefeta, sina Nojevog.
Srbi su ostavili svoja imena gde god su ziveli. Evo nekih: jezero Srbonis u Siriji, Serbetes, mesto u Mauritaniji, Serbanica (ili Srbica) na crnomorskoj obali, Serberion na uscu reke Don, Sarbakon na Krimu, Sorbhag u Iranu, Serbka u Indiji, Sarbinovo u Ukraini, Serban-voda u Poljskoj, Serbia u Rumuniji, Serbin u Grckoj, Sarbiodunum na Sardiniji, Sarbat reka u Turskoj u doba kada Turci jos nisu ni ziveli na svojim sadasnjim teritorijama. Za Srbe istoricari kazu da su ziveli u citavoj Evropi i nisu imali potrebe da se pripremaju za ratovanja. Profesor Miomir Jovic utvrdio je da se seoba Srba iz Indije odigrala 4500-4000 godina pre n.e. A Ognjen Radulovic, u Traganjima za korenima Srba, navodi da su iz svoje prapostojbine Indije Srbi krenuli pre sest hiljada godina, usmerivsi se u tri pravca, od kojih je jedna grupa nakon kraceg zadrzavanja u Mesopotamiji stigla i u doline faraona.
Bookmarks