Originally Posted by
guest
Prenosim iz knjige "Stvaranje crnogorske dzrzave i razvoj crnogorske nacionalnosti - Cetinje 1947" autora Jagoša Jovanovića. Ovu knjigu je moj đed dobio na poklon. Knjiga je veoma rijetka.
Bitka na Carevu Lazu 1712 godine
Vladika Danilo sa Crnogorcima i Brđanima našao se u vrlo opasnom položaju poslije rusko-turskog mira na Prutu. Znali su da će im se Turci osvetiti zbog saradnje sa Rusima, da će navaliti sa jakim snagama, nesravnjivo većim nego dotada. Oružja i džebane nije bilo dovoljno, ali je bilo gotovosti svih crnogorskih i znatnog broja brđanskih plemenada se brane od svih turskih napada. To je vladika vidio na skupštini narodnih glavara na Cetinju, koja je sazvana radi obavještenja o pismu Petra Velikog i da se dogovore o daljoj borbi kada Turci navale. Ali oni nijesu htjeli ostati samo u odbrani, pa su, po vladičinom nagovoru, jake hajdučke čete napadale i dalje Turke, dopirući tokom zime i proljeća 1712 god. čak do Neretve i Lima. Sve ove manje akcije kao i dotadašnje jake borbe i napadi uvjeravali su Turke da se sa Crnogorcima i Brđanima treba što prije obračunati i likvidirati to "vječito nemirno gnijezdo osica, koje ujedaju svuda i uzbunjuju susjedni vilajet" kako je u to vrijeme pisao skadarski paša.
Po sultanovom naređenju bosanski vezir Ahmed-paša Šapčalija okupio je jaku vojsku iz Bosne, Hercegovine, Albanije, stare Srbije i Makedonije sa ciljem da sa svih strana ukliješti Crnu Goru i Brda. U početku ljeta 1712 godine "serašćer" Ahmed-paša dođe u Podgoricu sa 50.000 Turaka da se tu sporazumije sa skadarskim pašom o planu napada na "gnijezdo osica". Napad je trebalo da otpočne istovremeno na Crnu Goru i Brda.
Vladika Danilo je, čim je doznao za koncentraciju Turaka, sazvao na brzu ruku narodne glavare na dogovor kako da se organizuju za odbranu. Doznali su da je stanje u Brdima vrlo teško i da je dosta većina brdskih plemena izjavila Turcima pokornost, jer su se bila uplašila od tolike vojske, a vladika, u međuvremenu, nije uspio da im pošalje izaslanike radi dogovora. Crnogorska su plemena uglavnom ostala sama da sa svojim vladikom organizuju odbranu svog zemljišta i nejači. Spasonosno je bilo za Crnogorce to što skadarski i bosanski paša, iz surevnjivosti ko će prvi od njih da stigne na Cetinje, izmijenili dotadašnji plan da bosanski vezir napadne sa sjevera, a skadarski paša sa istoka i juga, i ujedinili snage, na baš tako složne i prijeteljske jedne prema drugima, pa je to omogućilo Crnogorcima da izaberu najzgodnije mjesto za napad na njih kada budu prodirali od istoka, od Podgorice.
Vladika, pukovnik Miloradović, koji je još bio na Cetinju, i još nekoliko najvještijih narodnih starješina napravili su raspored svoje, relativno malobrojne vojske, koja nije mogla imati više od 8.000 ljudi. Pa kada je "serašćer" Ahmed-paša, pošto je prešao rijeku Moraču, udario na Lješnjane, Riječane i Crmničane, vladika je znao da je tu odbrana Cetinja i sa svojim snagama krenuo je da im pomogne.
Vladika je podijelio svoje snage na tri dijela. Desno krilo prema brdu Ržnjiku bilo je pod komandom Janka Đuraškovića, lijevo krilo prema brdu Vranji pod komandom Vuka Mićunovića, a sredina, nešto malo unazad, da bi primila prvo na sebe turkse snage, bila je pod neposrednom komandom vladike Danila. Čim je skadarski paša Tahir zalogorovao na Vlahinji i ostao tu tri dana, vladika više nije htio da čeka. Sa sredinom svojih snaga pred samu zoru iznenada je napao na Turke, koji su odmah dali snažan otpor. Ali tada napadnu sa strane desno i lijevo krilo. Šest sati je trajala borba prsa u prsa. Od Crnogoraca je poginulo oko 300 junaka, među njima i slavni harambaša Janko Đurašković, a i vladika Danilo je teško ranjen. Narodna tradicija, koja je s koljena na koljeno prenosila predanje i slavu ove pobjede, kaže da je Turaka poginulo oko 20.000, što je vjerovatno, jer se borba vodila po terenu koji je Turcima bio potpuno napoznat i "nalazili su ih i deseti dan kroz ono kamenje, kako polumrtvi od straha i gladi čekaju spas, a da se sami ne umiju snaći". Zbog toga što je Turaka palo toliko da je bojište izgledalo kao lazina, ovo mjesto je otada nazvano Carev Laz (jer je tu bila kasapnica, lazina cultanove vojske).
Bitka na Carevu Lazu bila je 17 jula 1712 godine. Ova Crnogorska pobjeda bila je najslavnija i najvažnija pobjeda koju su ikada prije toga Crnogorci postigli u borbi protiv Turaka. Ona je podigla slavu i ugled Crne Gore kod okolnih plemena i otada Brđani sa više povjerenja gledaju na crnogorska plemena i mnogo češće sarađuju sa njima u borbama protiv zajedničkog neprijatelja.
Bookmarks