Srbija, kao ni jedna druga drzava slicne velicine u svijetu, ne moze da djeluje samostalno na medjunarodnoj sceni, te prema tome mora da prihvati njihova pravila igre. Sad dolazimo do srzi naseg neslaganja: mislim da zemlje mogu (ne potpuno, ali u dobroj mjeri) da uticu na ponasanje "velikih" ukoliko daju jasne signale, istrajne su u onome sto im je stalo i umiju da predstave svoju ideju na nacin koji ce ti "veliki" da razumiju (a to je za Amerikance prije svega ekonomska korist i cijena akcije koja se preduzima). Linija ispod koje se ne ide (ako dobro navodim ono sto ti govoris) prema tome nije sustinski nekompatibilna sa medjunarodnom diplomatijom, kada je jasno definisana i kada nije potpuno protivna njihovim interesima. Kako ne biti protivan njihovim interesima? Biti bolji i vazniji saveznik "velikima" od onih malih zemalja koje tebi predstavljaju protivnike.
Zasto ja ovako pomalo naivno vjerujem u medjunarodnu zajednicu? Zbog ovoga sto rekoh, dakle zbog cinjenice da sloboda individualnog djelovanja vise ne postoji za jednu malu zemlju, ako je ikad i postojala. Mi dakle MORAMO da igramo sa "velikima", drugi izbor nemamo. Zato moramo da vjerujemo. Ne slijepo, samo do odredjene granice, ali se moraju prihvatiti neka spolja nametnuta pravila ponasanja i raditi u njihovom okviru da bi uopste imali sansu da nesto napravimo.
Bookmarks