U POSJETI „POBJEDA NEDJELjOM” U CRMNIČKIM BOLjEVIĆIMA

Zbogom gore, odosmo u polje

POSLIJE aprilske stihije, prije dvije i po decenije, selo Boljevići preselilo se u ravnicu. Život između puteva. Nema više katuna u Pepićima

Primičući se izvorskoj vodi, bježeći od vlage Skadarskog blata, ljudi su, prije više stotina godina, na padinama crmničkog brda Vis podigli selo Boljević. Kaže istorija da ovdje naseobina postoji od rimskog doba. U njenoj blizini pronađeni su grobovi iz tog perioda. U srednjem vijeku, po nekim dokumentima, dolinom rječice Crmnice i njene pritoke Lištice, vodio je put od Primorja za Ribnicu (Podgoricu). U poveljama vladara tog vremena pominju se i neka susjedna crmnička mjesta, a negdje između 1608. i 1640. godine Boljevići, koji su tada imali 40 kuća, podignutih na feudalnom posjedu Štiljanovića, štitonoša na dvoru Nemanjića... Imala je ova naseobina tada neko drugo ime, a kada je dobila ovo današnje, pouzdano se ne zna.
- Sve je ovdje počelo na kamenu i krčevini, pričaju braća Žarko i Vlado Marovići. Žarko, njegova majka Olga, te komšije Miodrag i Desanka Vuleković, danas su jedini stanovnici „starog” sela, ispod padina Visa, u zaseoku koji je kako tako, preživio aprilsku stihiju 1979. godine. Ostali mještani, njih oko 200, preselili su se na niže, u polje pored jezerske vode. Tamo gdje su nekada bile žitnice brojnih bratstava iz Boljevića danas su novi domovi, vinogradi i okućnice starijih mještana sela, odnosno njihovih potomaka. „Zaboravljene su” padine brda Vis i kamen koji je, svojevremeno, sitnjen i ugrađivan u suvomeđne kuće na voltove, ili zidove stepenastih parcelica zemlje, ovdje poznatih kao - dolčevi.
U starom dijelu sela, eto, stanuje starica Olga Marović i komšije joj bračni par Vuleković, a selo koje je nekada bilo između dva, tri puta preko Sutormana preselilo na jezersku pjenu. Danas tamo ima mnogo novih kuća koje su „prekrile” novo prebivalište. Istina, kad je kišno vrijeme dobar dio tog polja je pod vodom. Ali, neka. Zbogom gore, odosmo u polje, kažu u šali ljudi iz Boljevića. A u polju asfalt i onom starom trasom pruge koja je u vrijeme kralja Nikole kretala od jezera, ka moru, uz plećati Sutorman. I iznad ovog „novokomponovanog” puta, još jedan takođe stari što se uz planinu penje. Do dana današnjega, prečac od Vira ka Baru. Blizu su ostale stare građevine, uglavnom bez čeljadi, da pričaju kako je nekada bilo. One kazuju i o starim, dobrim vinogradarima: Đuru Lukšiću, Milu Maroviću, popu Marku Plamencu, Janku Živanoviću, rođaku mu Muju, nekadašnjem ministru Labu Plamencu... Bio je to vakat dobrih poljoprivrednika, vinogradara, stočara, dani kada su se i katuni u Pepićima bijelili od stada. Danas o njima postoje samo priče. One, takođe, govore da nije bilo nijedne kuće u Boljevićima koja nije „dala” po jednog „predstavnika” - pečalbara na raznim meridijanima zemljine kugle. Oni su tamo daleko od pitome Crmnice, crnačkim radom pare zarađivali i svome rodu slali. I danas, nasred onog starog sela na padinama Visa, jedno (ipak) neveselo svjedočanstvo tim pečalbarskim danima. To je kuća Dušana Plamenca, ovih gora lista, nekadašnjeg poznatog trgovca iz Trsta. Sada bi malo ko vjerovao, kad pogleda ovu građevinu, podignutu između Prvog i Drugog svjetskog rata, da je nekada bila moderna, premoderna, sa agregatom za struju, kupatilima. Vlasnik je odavno otišao na onaj svijet. Potomaka nije imao. Stara građevina sa urušenim krovom je svjedočanstvo nekadašnjeg bogatstva Boljevića.
Novo bolje svjedočanstvo ovih novijih vremena su nove kuće u priobalju jezera, nadomak Virpazara, te brojni vinogradi današnjih mještana sela. Uostalom, sve je ovdje novo. I domovi, vinogradi, život. Mnogi su stalno nastanjeni u ovom dijelu Crmnice, a većina njih dolazi iz Bara, Podgorice, Cetinja. Među njima je Milorad Đurišić. On je radnik podgoričkih „Plantaža”. U zavičaju je sa suprugom Mirjanom, te djecom Bojanom, Milošem i Ivanom i majkom Koviljkom, vlasnik povećeg, dobro njegovanog vinograda. Jednom riječju, uzorni domaćini. U stvari, svi su im mještani vinogradari. Radili u gradu, ili stalno živjeli ovdje. Branko i Ivo Ukšanović, njihov rođak Blažo, sinovi Sava Plamenca, Dragan i Branislav na djelu pokazuju kako se druguje sa vinogradima i kako oni uzvraćaju. Da ne govorimo o Draganu Šainoviću, relativno mladom čovjeku, koji uz pomoć supruge Ljeposave i četvoro djece godinama ore „duboku brazdu” u polju, koje je danas njegovo stanište, kao i brojnih bratstava iz „starih” Boljevića.
Ima li ljepšeg života nego u blizini jezerske i izvorske vode, puteva i varoši. Za ove naše prilike, sigurno ne. Istina i iz ove ljeopote su mnogi otišli. Neki se vraćaju. Život je ipak više odlazio. Svjedočanstvo za to je i ona ruinirana zgrada osnovne škole u „gornjem” selu. Bila je jedna od devet prvih obrazovnih ustanova u Crnoj Gori, podignuta 1853/54. U njoj su mnogi učili prva slova. Mnogi se „dohvatili” velikih nauka, stekli velika znanja. Plodna Crmnica je dala mnoge umne i učene ljude. Rodni kraj nikad nijesu zaboravili. O njemu danas svjedoče brojne, nostalgične priče i pjesme posvećene selu i Crmnici. Pogotovu one o jezeru, Sutormanu, Viru, vinogradima i vinu. Priče i pjesme o danima minulim, o životu koji je odavde i pored sve ljepote znao da uzmiče. Puteva za to činjenje je bilo. Valjda će biti i za povratke.

Vasko Radusinović

--------------------------------------------------------------------------------