Međedovićeva verzija epa Ženidba Smailagić Mehe broji 12 311 stihova!
Kako Avdo Međedović nije bio do sada tema opsežnijih naučnih sagledavanja (мada su vrijedni tekstovi Enesa Kujundžića, Novaka Kilibarde i drugih) na polju nauke južnoslovenskih prostora iskoristili smo priliku da ime ovog pjesnika - pjevača i njegovo pjesničko - pjevačko umijeće utkamo u sazvježđe bardova usmeno izgovorene riječi na polju epske narodne poezije, a u kontekstu epskog nasljeđa kome pripada - južnoslovenskog, balkanskog, muslimansko - bošnjačkog, hrišćanskog. U tom smislu oslanjali smo se na epsku narodnu poeziju, prevashodno muslimansko - bošnjačku, a potom i hrišćansku objavljenu u Hermanovom, zborniku Matice hrvatske i Vukovim zbornicima, kao i na studije o navedenim temama.
Ep Avda Međedovića Ženidba Smailagić Mehe bio je osnov za ustanovljavanje svih njegovih karakteristika značajnih i za pjesničko - pjevačku tehniku Avda Međedovića, a dalje navedeni epski korpus bio je u službi utemeljenja stava o stepenu reproduktivnosti i kreativnosti Međedovićeve u njegovom pjesničkom - pjevačkom zanatu.
Smatramo da se do ovakvog utemeljenja može doći poređenjem epa o kome je riječ sa tradicionalnim epskim predloškom (mislimo na predložak sa balkanskih, južnoslovenskih prostora), a tek nakon toga sa onim širih razmjera kako bi se ustanovili elementarni kvaliteti i osobenost, stepena usvajanja i inovacije u pjesničkopjevačkom postupku, čime se otvaraju putevi ka internacionalnim temama, motivima, sižeima i tehnikama.
Peri i Lord su pjesničko - pjevačke vrijednosti Avda Međedovića ocijenili veoma visoko. Verzija epa Ženidba Smailagić Mehe u izvođenju Avda Međedovića broji ravno 12.311 stihova čime je daleko nadmašen opseg svih prethodnih verzija. Na osnovu tolikog broja stihova i načina vođenja epske radnje u njima može se sagledati i lagano prelaženje epske pjesme u ep, proces epizacije, za šta je, bar u ovom slučaju, najzaslužniji bjelopoljski pjesnik - pjevač Avdo Međedović.
Kreativno, lično, prema tradicionalnom, opštem u epskoj narodnoj poeziji: Proučavanje usmene književnosti u najopštijem smislu podrazumijeva dva metodološka pristupa. Jedan kao polaznu činjenicu uzima da je usmena književnost, narodna, proizvod onoga stvaralačkog i duhovnog čovjeka, da je ona izraz sveukupnosti mišljenja naroda u njegovoj cjelovitosti, pa su stoga obilježja, koja se pripisuju pojedincima koji narodne umotvorine iskazuju jedinstvenu za sve. Drugim riječima, uspostavlja se princip jedinstva u mnoštvu čime se potiru bilo kakve poetske individualnosti, a akcenat se stavlja na opšte - na zakonomjernost stvaralačkog procesa koji podrazumijeva nastupanje, prenošenje i nestajanje epskih pjesama, njihovo razvijanje, ustanovljavanje, a često i mijenjanje opštih mjesta i stajaćih stihova. Ovaj metodološki postupak insistira na izdvajanju cjelina epskih formula, formulaciji zakona epske kompozicije, uloge epizoda, vrsta dijaloga.
Drugi pristup u proučavanju usmene književnosti stoji na drugačijim stanovištima. Ovaj metodološki postupak veliku pažnju posvećuje poetskoj individui, pojedincu, umjetniku koji je djelatnik, subjekat sa jasno izraženom fizionomijom, a tada se na tekst gleda kao na izvjesnu posljedicu djelovanja kreativnog i nadarenog pojedinca - umjetnika. Takav metod tumačenja usmene književnosti insistira na ustanovljavanju poetskih rječnika pojedinih pjevača, kada je o usmenoj književnosti riječ, ukazivanju na njihov doprinos izgradnji likova pojedinih epskih junaka ili opštih mjesta. Time se rasvjetljava ono što je za umjetnost usmene riječi od bitnog značaja pjesničko - pjevačka individualnost i njen odnos prema naslijeđenom. Pojedinac, poetska individualnost, "pjesnik - pjevač", u odnosu na postojeći predložak, bio on samo usmenim putem iskazan, pa ga je on čuo, ili se u nekoj štampanoj pjesmarici našao (ako je pjesničko - pjevačka indivuda bila pismena, čitao), imao je mogućnost da postojeći predložak, usmeni ili pismeni, podredi sopstvenim epskim, poetskim zakonomjernostima koje bi ga, kao umjetničkog stvaraoca, odvajale od ostalih stvaralaca i prenosilaca.
U predgovoru lajpciškog izdanja Srpskih narodnih pjesama iz 1823. godine Vuk Karadžić piše: "Jedni pjesama različno pjevanje po narodu pokazuje očevidno, da sve pjesme nijesu odma (u prvom početku svome) postale onake, kakve su, nego jedan počne i sastavi što, kako on zna, pa poslije idući od usta do usta raste i kiti se, a kašto se i umanjuje i kvari; jer kogođ što jedan čovek ljepše i jasnije govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje".
Rđav pjevač dobru pjesmu loše kazuje, a dobar i rđavu popravi
U istom predgovoru Vuk dalje kaže: "Koji čovek zna pedeset različitih pjesama, (ako je za taj posao) njemu je lasno novu pjesmu spjevati".
Na osnovu ovakvih zaključaka do kojih je mogao doći zahvaljujući dugom boravku i strpljivom radu u sredinama gdje se od različitih kazivača - pjesnika-pjevača pjesničkog materijala moglo dobiti, Vuk je u predgovoru bečkom izdanju Srpskih narodnih pjesama, iz 1833. godine i mogao od svede "račun od junačkih pjesama". U tom "računu" on Tešana Podrugovića ističe kao svog najdarovitijeg i najboljeg pjevača i kaže:
"Nikoga ja do danas nisam našao, da onako pesme zna, kao što je znao. Njegova je svaka pesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pevao, nego samo kazivao) pesme razumevao i osećao, i mislio šta govori". O Podrugoviću i pjesniku-pjevaču uopšte, Vuk dalje kaže:
"Rđav pevač i dobru pesmu rđavo upamti i pokvareno je drugima peva i kazuje; a dobar pevač i rđavu upamti i pokvareno je drugim peva i kazuje; a dobar pevač i rđavu pesmu popravi prema ostalima pesmama, koje on zna. Tako je mislim, da kakav Podrugović danas čuje najgoru pesmu, on bi je posle nekoliko dana kazao onako lepo po redu, kao što su i ostale njegove pesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazivao, da je to budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje. Iz navedenog se može zaključiti da je Vuk duboko svjestan zakona epskog prenošenja, a da se i u tom prenošenju mogu profilisati jasne pjesničko-pjevačke fizionomije, rđave ili dobre. Činjenica je da dobar pjevač i lošu pjesmu može popraviti prema ostalim pjesmama koje već zna, ukazuje na postojanje određenih poetskih mehanizama kojima pjesnici-pjevački raspolažu ili ne, pa su stoga dobri ili loši, ali pod uslovom da raspolažu i talentom dodatnog spjevavanja.
U Podrugoviću Vuk ne vidi tvorca do tada nepostojećeg, već pjesnika-pjevača koji u postojeću epsku konstrukciju ugrađuje sopstvene poetske vizije. Karadžić je Podrugovića stavio na najviši stupanj sopstvenog sistema vrjednovanja upravo zato što je baš kod Podrugovića uočio one poetske karakteristike koje mu daju za pravo da bude pjesnička indivudua - smišljenost i promišljenost u pjevanju, oslanjanje na postojeće, klišetirano, uz nadogradnju posebnog, individualnog.
Filipa Višnjića, pjesnika-pjevača buna i ustanaka, Vuk je jasno svrstao u autore i pjesničke individualnosti rekavši u predgovoru iz 1833. godine: "Ja zacelo mislim, da je ove sve nove pesme od Karađorđina vremena, Filip sam spevao". Ovdje je očigledno riječ o Vukovom uočavanju Višnjićeve samosvojnosti u pogledu stvaranja pjesama. Višnjić se ne oslanja na već postojeće, već izgrađuje tematsko - sižejno novu osnovu, koju dalje razvija koliko ustaljenim toliko i sopstvenim poetološkim sredstvima.
U tom smislu je interesantvno zapažanje Miodraga Matickog koji piše "... u patrijarhalnoj zajednici pevač koji je ispevao novu pesmu nije se razlikovao od prenosioca pesme niti je isticano njegovo autorstvo".
Postavlja se pitanje da li je sa estetskog stanovišta i uopšte stanovišta vrijednosti pjesme i kvaliteta pjesnika-pjevača od prevashodnog značaja utvrditi razliku između prenosioca i autora epske pjesme. Da li je osnovni kriterijum za ustanovljavanje sižejne osnove, odnosno stvaranje nove pjesme uvođenje nove tematsko - sižejne osnove, odnosno stvaranje nove pjesme ili specifičnosti poetološke obrade već postojeće sižejno uobličene građe.
Poznato je da je Vuk Karadžić od Tešana Podrugovića zabilježio dvadeset i dvije pjesme i dvije pripovjetke i da je Tešan uglavnom pjevao na osnovu već postojećih varijantia, ali je isto tako poznato da su njegove varijante daleko veće umjetničke vrijednosti od pređašnjih. On je dogradio mnoge likove kao što su Miloš Vojnović, Boško Jugović, Marko Kraljević dajući im pečat ličnog stvaralaštva čime su oni uzdignuti na najviši stupanj umjetničkih vrijednosti.
Jednu od najljepših pjesama sprskohrvatske epske narodne poezije, Banović Strahinja, Vuk je zabilježio od Starca Milije. Poznato je da postoje još dvije varijante ove pjesme. Jedna je bugarštica koja broji 131 stih i nalazi se u zborniku Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa Valtazara Bogišića. Druga varijanta sadrži dvadeset stiha, zapisana je krajem 18. vijeka i još uvijek nije objavljena. I sve druge pjesme, koje je Milija ispjevao (još tri pored Banović Strahinje) imaju svoje ranije varijante, ali su u poređenju sa Milijinim pjevanjima na znatno nižem umjetničkom nivou.
Bookmarks