Results 1 to 14 of 14

Thread: Avdo Međedović

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Avdo Međedović

    • Dušica MINJOVIĆ:
      AVDO MEĐEDOVIĆ NA RASKRŠĆU REPRODUKCIJE I KREACIJE


      Prenosimo izvode iz magistarskog rada Dušice Minjović, odbranjenog decembra 2001. na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, posvećenog jednom od posljednjih rapsoda, bjelopoljskom epičaru koji je sticajem okolnosti postao predmetom moderne homerologije. Studiju je nedavno u Podgorici objavilo Udruženje "Almanah"


      AVDO MEĐEDOVIĆ


    Peri i Lord su u pokušaju da riješe homersku enigmu otkrili slavnog bjelopoljskog epičara


    Iako se 19. vijek uglavnom smatra zlatnim dobom uspomene, narodne književnosti, čiji su rezultati ponajmanje iskazani u Vukovim zbirkama kada je riječ o hrišćanskoj i Hermanovim kada je riječ o muslimansko - bošnjačkoj epici, proučavanja slovenskog folkloriste i germaniste Matije Murka u periodu od 1909. do 1932. godine i američkih homerologa Milmana Perija i Alberta B. Lorda (Lordova proučavanja sežu čak do 50 - ih godina ovoga vijeka), dakle, svi oni se vezuju za prvu polovinu 20. vijeka, pokazuju da je epska uspomena, narodna pjesma svoj život nastavila da živi i mnogo kasnije, doduše u nešto modifikovanom obliku i sa znacima postepenog opadanja, i konačno potpunog izumiranja.
    No, vratimo se produžetku zlatnog doba epike, dakle, prvoj polovini 20. vijeka. Bez pretenzija i mogućnosti da na ovom mjestu budu istaknuta sva dostignuća u proučavanju epske usmene književnosti u prvoj polovini 20. vijeka istaći ćemo imena Milmana Perija i Alberta B. Lorda i njihovog "pjesnika - pjevača" (sintagma preuzeta od Novaka Kilibarde) Avda Međedovića.
    Milman Peri i Albert Lord, istraživači sa univerziteta na Harvardu, krenuli su na balkanske prostore da bi, istražujući osobenosti muslimansko - bošnjačke epike razriješili homersko pitanje, odnosno uspostavili odnos između analitičke i univerzalističke teorije o nastanku Homerovih epova. Na različitim prostorima oni su pronalazili pjesnike - pjevače epskih narodnih pjesama i tragali za onim što ih u pogledu izvođenja, u tehničkom smislu (načinu izvođenja), čini pjesnicima - pjevačima. Između ostalih, jedno od najznačajnijih uočavanja od kojih su u ovim istraživanjima došli jeste pjesničko - pjevačka vrijednost Avda Međedovića.
    Dva pomenuta harvardska naučnika u svojim zabilješkama od Avda Međedovića su zapisali 58 kazivanja epskih tvorevina, a jedna od njih je ep Ženidba Smailagić Mehe, što je jedan od njihovih najznačajnijih istraživačkih rezultata, мada Lord ovaj ep, bez obzira na njegovu obimnost i kvalitete definiše kao epsku pjesmu.
    Proučavanja Milmana Perija i Alberta B. Lorda prevashodno su bila utemeljena i obavljana su s namjerom da se razriješi homersko pitanje, pa su stoga svoj rad najviše bazirali na komunikaciji sa savremenim pjesnicima - pjevačima iz prve polovine 20. vijeka koji su po svom pj-esničko - pjevačkom zanatu u sebi sažimali epsko nasljeđe muslimansko - bošnjačke tradicije. Za ovu priliku nabrajamo neka imena koja su služila kao "ogledni materijal" pomenutim naučnicima za razrješavanje postojećih pitanja i postavljanje novih teorija. To su sljedeći pjesnici - pjevači iz bosansko - sandžačkih, muslimansko - bošnjačkih sredina: Salih Ugljanin, Sulejman Makić, Džemajil Zogić, Alija Fjuljanin, Ćor Huso, Avdo Međedović...
    Ono što se kao utisak svakom istraživaču nameće jeste činjenica da su do razrješenja homerskog pitanja Peri i Lord dolazili sagledavajući i izučavajući pjesnike - pjevače jednog vremena (prve polovine 20. vijeka) zasnivajući svoje zaključke na osobenostima samo njihovog kazivanja - pjevanja. Nešto starijeg datuma jedino je kazivanje - pjevanje Ahmeda Isakova Šemića, 85 - godišnjeg starca iz Rotimija, sa ušća Bune u Neretvu. Pomenuti naučnici svoja zapažanja uopšte ne usmjeravaju na tradicionalni epski korpus kako muslimansko - bošnjačke tako ni hrišćanske epike iz starijih vremena, prije svega iz 19. vijeka kada je epika svoj procvat neosporno i doživjela. Stoga se njihova proučavanja, iako u jednom smislu veoma značajna, čine prilično mehanicističkim, odnosno, pjesničko - pjevačko umijeće kako Avda Međedovića tako i ostalih pjesnika - pjevača prikazuju prilično klišetirano, jednosmjerno. Smatramo da bi se pjesničko - pjevačke individualnosti Međedovića i njegovih neposrednih prethodnika i savremenika mnogo bolje uočile njihovim poređenjem, usaglašavanjem sa postojećim epskim predloškom i muslimansko - bošnjačke i hrišćanske orijentacije, drugim riječima, južnoslovenske epike, iz starijih vremena.
    Stoga se ovaj rad prije svega i bazira na ustanovljavanju pjesničko - pjevačkih kvaliteta Međedovićevih u poređenju sa klasičnim epskim predloškom balkanske, južnoslovenske epike - muslimansko - bošnjačke i hrišćanske (Hermanove i zbirke Matice hrvatske - muslimansko - bošnjačka epika, Vukove zbirke - hrišćanska epika), jer je neosporno da je Međedović u njima, pored svog nedvosmislenog i ničim osporenog talenta pjesnika - pjevača imao veliki oslonac.

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .....................nastavak..................

    Međedovićeva verzija epa Ženidba Smailagić Mehe broji 12 311 stihova!



    Kako Avdo Međedović nije bio do sada tema opsežnijih naučnih sagledavanja (мada su vrijedni tekstovi Enesa Kujundžića, Novaka Kilibarde i drugih) na polju nauke južnoslovenskih prostora iskoristili smo priliku da ime ovog pjesnika - pjevača i njegovo pjesničko - pjevačko umijeće utkamo u sazvježđe bardova usmeno izgovorene riječi na polju epske narodne poezije, a u kontekstu epskog nasljeđa kome pripada - južnoslovenskog, balkanskog, muslimansko - bošnjačkog, hrišćanskog. U tom smislu oslanjali smo se na epsku narodnu poeziju, prevashodno muslimansko - bošnjačku, a potom i hrišćansku objavljenu u Hermanovom, zborniku Matice hrvatske i Vukovim zbornicima, kao i na studije o navedenim temama.
    Ep Avda Međedovića Ženidba Smailagić Mehe bio je osnov za ustanovljavanje svih njegovih karakteristika značajnih i za pjesničko - pjevačku tehniku Avda Međedovića, a dalje navedeni epski korpus bio je u službi utemeljenja stava o stepenu reproduktivnosti i kreativnosti Međedovićeve u njegovom pjesničkom - pjevačkom zanatu.
    Smatramo da se do ovakvog utemeljenja može doći poređenjem epa o kome je riječ sa tradicionalnim epskim predloškom (mislimo na predložak sa balkanskih, južnoslovenskih prostora), a tek nakon toga sa onim širih razmjera kako bi se ustanovili elementarni kvaliteti i osobenost, stepena usvajanja i inovacije u pjesničkopjevačkom postupku, čime se otvaraju putevi ka internacionalnim temama, motivima, sižeima i tehnikama.
    Peri i Lord su pjesničko - pjevačke vrijednosti Avda Međedovića ocijenili veoma visoko. Verzija epa Ženidba Smailagić Mehe u izvođenju Avda Međedovića broji ravno 12.311 stihova čime je daleko nadmašen opseg svih prethodnih verzija. Na osnovu tolikog broja stihova i načina vođenja epske radnje u njima može se sagledati i lagano prelaženje epske pjesme u ep, proces epizacije, za šta je, bar u ovom slučaju, najzaslužniji bjelopoljski pjesnik - pjevač Avdo Međedović.
    Kreativno, lično, prema tradicionalnom, opštem u epskoj narodnoj poeziji: Proučavanje usmene književnosti u najopštijem smislu podrazumijeva dva metodološka pristupa. Jedan kao polaznu činjenicu uzima da je usmena književnost, narodna, proizvod onoga stvaralačkog i duhovnog čovjeka, da je ona izraz sveukupnosti mišljenja naroda u njegovoj cjelovitosti, pa su stoga obilježja, koja se pripisuju pojedincima koji narodne umotvorine iskazuju jedinstvenu za sve. Drugim riječima, uspostavlja se princip jedinstva u mnoštvu čime se potiru bilo kakve poetske individualnosti, a akcenat se stavlja na opšte - na zakonomjernost stvaralačkog procesa koji podrazumijeva nastupanje, prenošenje i nestajanje epskih pjesama, njihovo razvijanje, ustanovljavanje, a često i mijenjanje opštih mjesta i stajaćih stihova. Ovaj metodološki postupak insistira na izdvajanju cjelina epskih formula, formulaciji zakona epske kompozicije, uloge epizoda, vrsta dijaloga.
    Drugi pristup u proučavanju usmene književnosti stoji na drugačijim stanovištima. Ovaj metodološki postupak veliku pažnju posvećuje poetskoj individui, pojedincu, umjetniku koji je djelatnik, subjekat sa jasno izraženom fizionomijom, a tada se na tekst gleda kao na izvjesnu posljedicu djelovanja kreativnog i nadarenog pojedinca - umjetnika. Takav metod tumačenja usmene književnosti insistira na ustanovljavanju poetskih rječnika pojedinih pjevača, kada je o usmenoj književnosti riječ, ukazivanju na njihov doprinos izgradnji likova pojedinih epskih junaka ili opštih mjesta. Time se rasvjetljava ono što je za umjetnost usmene riječi od bitnog značaja pjesničko - pjevačka individualnost i njen odnos prema naslijeđenom. Pojedinac, poetska individualnost, "pjesnik - pjevač", u odnosu na postojeći predložak, bio on samo usmenim putem iskazan, pa ga je on čuo, ili se u nekoj štampanoj pjesmarici našao (ako je pjesničko - pjevačka indivuda bila pismena, čitao), imao je mogućnost da postojeći predložak, usmeni ili pismeni, podredi sopstvenim epskim, poetskim zakonomjernostima koje bi ga, kao umjetničkog stvaraoca, odvajale od ostalih stvaralaca i prenosilaca.
    U predgovoru lajpciškog izdanja Srpskih narodnih pjesama iz 1823. godine Vuk Karadžić piše: "Jedni pjesama različno pjevanje po narodu pokazuje očevidno, da sve pjesme nijesu odma (u prvom početku svome) postale onake, kakve su, nego jedan počne i sastavi što, kako on zna, pa poslije idući od usta do usta raste i kiti se, a kašto se i umanjuje i kvari; jer kogođ što jedan čovek ljepše i jasnije govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje".



    Rđav pjevač dobru pjesmu loše kazuje, a dobar i rđavu popravi



    U istom predgovoru Vuk dalje kaže: "Koji čovek zna pedeset različitih pjesama, (ako je za taj posao) njemu je lasno novu pjesmu spjevati".
    Na osnovu ovakvih zaključaka do kojih je mogao doći zahvaljujući dugom boravku i strpljivom radu u sredinama gdje se od različitih kazivača - pjesnika-pjevača pjesničkog materijala moglo dobiti, Vuk je u predgovoru bečkom izdanju Srpskih narodnih pjesama, iz 1833. godine i mogao od svede "račun od junačkih pjesama". U tom "računu" on Tešana Podrugovića ističe kao svog najdarovitijeg i najboljeg pjevača i kaže:
    "Nikoga ja do danas nisam našao, da onako pesme zna, kao što je znao. Njegova je svaka pesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pevao, nego samo kazivao) pesme razumevao i osećao, i mislio šta govori". O Podrugoviću i pjesniku-pjevaču uopšte, Vuk dalje kaže:
    "Rđav pevač i dobru pesmu rđavo upamti i pokvareno je drugima peva i kazuje; a dobar pevač i rđavu upamti i pokvareno je drugim peva i kazuje; a dobar pevač i rđavu pesmu popravi prema ostalima pesmama, koje on zna. Tako je mislim, da kakav Podrugović danas čuje najgoru pesmu, on bi je posle nekoliko dana kazao onako lepo po redu, kao što su i ostale njegove pesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazivao, da je to budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje. Iz navedenog se može zaključiti da je Vuk duboko svjestan zakona epskog prenošenja, a da se i u tom prenošenju mogu profilisati jasne pjesničko-pjevačke fizionomije, rđave ili dobre. Činjenica je da dobar pjevač i lošu pjesmu može popraviti prema ostalim pjesmama koje već zna, ukazuje na postojanje određenih poetskih mehanizama kojima pjesnici-pjevački raspolažu ili ne, pa su stoga dobri ili loši, ali pod uslovom da raspolažu i talentom dodatnog spjevavanja.
    U Podrugoviću Vuk ne vidi tvorca do tada nepostojećeg, već pjesnika-pjevača koji u postojeću epsku konstrukciju ugrađuje sopstvene poetske vizije. Karadžić je Podrugovića stavio na najviši stupanj sopstvenog sistema vrjednovanja upravo zato što je baš kod Podrugovića uočio one poetske karakteristike koje mu daju za pravo da bude pjesnička indivudua - smišljenost i promišljenost u pjevanju, oslanjanje na postojeće, klišetirano, uz nadogradnju posebnog, individualnog.
    Filipa Višnjića, pjesnika-pjevača buna i ustanaka, Vuk je jasno svrstao u autore i pjesničke individualnosti rekavši u predgovoru iz 1833. godine: "Ja zacelo mislim, da je ove sve nove pesme od Karađorđina vremena, Filip sam spevao". Ovdje je očigledno riječ o Vukovom uočavanju Višnjićeve samosvojnosti u pogledu stvaranja pjesama. Višnjić se ne oslanja na već postojeće, već izgrađuje tematsko - sižejno novu osnovu, koju dalje razvija koliko ustaljenim toliko i sopstvenim poetološkim sredstvima.
    U tom smislu je interesantvno zapažanje Miodraga Matickog koji piše "... u patrijarhalnoj zajednici pevač koji je ispevao novu pesmu nije se razlikovao od prenosioca pesme niti je isticano njegovo autorstvo".
    Postavlja se pitanje da li je sa estetskog stanovišta i uopšte stanovišta vrijednosti pjesme i kvaliteta pjesnika-pjevača od prevashodnog značaja utvrditi razliku između prenosioca i autora epske pjesme. Da li je osnovni kriterijum za ustanovljavanje sižejne osnove, odnosno stvaranje nove pjesme uvođenje nove tematsko - sižejne osnove, odnosno stvaranje nove pjesme ili specifičnosti poetološke obrade već postojeće sižejno uobličene građe.
    Poznato je da je Vuk Karadžić od Tešana Podrugovića zabilježio dvadeset i dvije pjesme i dvije pripovjetke i da je Tešan uglavnom pjevao na osnovu već postojećih varijantia, ali je isto tako poznato da su njegove varijante daleko veće umjetničke vrijednosti od pređašnjih. On je dogradio mnoge likove kao što su Miloš Vojnović, Boško Jugović, Marko Kraljević dajući im pečat ličnog stvaralaštva čime su oni uzdignuti na najviši stupanj umjetničkih vrijednosti.
    Jednu od najljepših pjesama sprskohrvatske epske narodne poezije, Banović Strahinja, Vuk je zabilježio od Starca Milije. Poznato je da postoje još dvije varijante ove pjesme. Jedna je bugarštica koja broji 131 stih i nalazi se u zborniku Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa Valtazara Bogišića. Druga varijanta sadrži dvadeset stiha, zapisana je krajem 18. vijeka i još uvijek nije objavljena. I sve druge pjesme, koje je Milija ispjevao (još tri pored Banović Strahinje) imaju svoje ranije varijante, ali su u poređenju sa Milijinim pjevanjima na znatno nižem umjetničkom nivou.
    Last edited by Ćipur; 05-06-07 at 23:35.

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .....................nastavak..................

    Bilo je ljudi koji su znali i bolje verzije od onih koje je Vuk zabilježi




    U odnosu na pjesme sa starijom -tematikom koje je Vuk od Višnjića zabilježio, pjesme sa novijom tematikom su brojnije. Njih Vuk Višnjiću pripisuje kao samosvojna ostvarenja za koja ranije varijante i predlošci nisu postojali. Bitno je da su i Višnjićeve pjesme o ustaničkim borbama ispjevane u zakonitostima i načinom epskih narodnih pjesama već postojećih koje je Višnjić nesumnjivo poznavao.
    Podaci koje je Vuk iznio o svojim pjevačima, pjesnicima-pjevačima, dobar su temelj postavili daljim istraživanjima usmene književnoti, ali zbog izmjena, prije svega redaktorskih koje je Vuk činio treba, kako recimo Matija Murko smatra, da prođu naučnu provjeru. Prije svega se postavlja pitanje Vukovog odnosa prema Grimu i njegove "iskrenosti" prema ovom njemačkom naučniku kada je riječo saopštavanju podataka kao o pjesnicima-pjevačima tako i o samim pjesmama. Oko potrebe preispitivanja nekih Vukovih stavova, naročito kada je riječ o načinu odabiranja i prezentovanja epskih narodnih pjesama slažu se mnogi istraživači. U tom smislu Đenana Buturović je pružila jedno zanimljivo zapaženje koje se direktno odnosi na potrebu preispitivanja Vukovog redaktorskog rada: "I u Srbiji u kojoj je narodna poezija Vukovih zbirki tridesetih godina snažno zatirala usmene izvore, Murko je susreo znalce i pamtioce tradicije koji su znali da postoje bolji inačice pjesama od onih koje je zabilježio Vuk". Interesantno je i zapažanje Novaka Kilibarde: "Svaka Vukova intervencija na tekstu objavljena pjesme jeste ispunjavanje mandata koji mu je povjerila kolektivna, narodna svijest, kao čovjeku čija je pamet sinteza kolektivne pameti, i čije je poznavanje narodne književnosti ravno poznavanju najboljeg narodnog, kreativnog, stvaraoca!".
    Ipak, podaci koje nam je Vuk Karadžić za sobom ostavio, bez obzira na diskutabilnost Vukovog metoda i na mogućnost otvaranja pitanja njegove "iskrenosti" pri obavljanju sakupljačkog posla, utiru dobar put za ustanovljavanje potrebe sagledavanja pjesničko-pjevačkih individualnosti u procesu vrednovanja narodne poezije.
    Sagledavanje pjesničko-pjevačke virtuoznosti i vrijednosti epske pjesme prevashodno se temelji na mogućnostima pjesnika-pjevača da što umješnije iskoristi poetološka sredstva i mehanizme epske tehnike u oblikovanju već postojećih tematsko - sižejnih osnova ili one građe koja je u datom trenutku pogodna za umjetničku, pjesničko-pjevačku epsku obradu. Sižejno preobličavanje postojeće građe bez sagledavanja korišćenih poetoloških mehanizama od malog je značaja. Stoga je i postavljanje pitanja razlike između prenosioca i pjevača-stvaraoca od drugorazrednog značaja budući da se i varijante već postojećeg sižea i stihovano preoblikovanje date građe mogu posmatrati kao nove tvorevine ukoliko, prije svega epskim postupkom koji je primijenjen u njima, zavređuju pažnju i ispunjavaju estetske kriterijume.
    Postojeći rečenički i sintaksički sklopovi, stilske figure, formule - klišei, egzistiraju samostalno, ali od tvoračkih sposobnosti i mogućnosti onoga koji njima raspolaže zavisiće njihov preobražaj ili u pravcu nadgradnje ili u pravcu redukcije, pa i degradacije.
    Ispitivanje zakonomjernosti epske pjesme bez osvrta na pjesničko-pjevačku individualnost nepotpuno je utoliko što koliko pjesnik-pjevač zavisi od pravila, toliko i ona zavise od njega i ne može ih, kao što i sam Vuk primjećuje, svako u isto ruho odjenuti.
    Matija Murko je, kako je to Đenana Buturović uočila sagledavajući njegov doprinos razvoju proučavanja južnoslovenske epike, uspio da definiše pjesnika-pjevača, njegov način pjevanja i značaj: "Murku je uspjelo da odgonetne složenu i višestruku ličnost pjevača: pjevača glumca - sve istovremeno. Saopćavanje, pjevanje, praćeno je fizičkim naporom, jer pjevač pjeva čitave sate, pa i cijelu noć, najčešće u prisustvu auditorija. Murko postavlja i daje odgovor koji će i veliki naučnik Albert Lord ukomponovati u svoju usmenu teoriju, i teoriju usmenosti ... Murko je veoma precizan i dosljedan svojim ukupnim istraživanjima kada upotrebljava sintagmu znalci tradicije, a da bi pojasnio njenog prenosioca, pjevača. A znalci tradicije su kako kaže Murko posebni, odabrani i talentirani pojedinci".
    Alber B. Lord u svojoj knjizi "Pevač priča" izlaže rezultate do kojih je došao boraveći na prostorima Balkana prije i poslije Drugog svjetskog rata.



    Najveće otkriće Lorda i Perija bio je pjesnik - pjevač Avdo Međedović



    Cilj njegovih i istraživanja Milmana Perija bio je da razriješe homersko pitanje, odnosno da uspostave saodnos između analitičke i unitarističke teorije o nastanku Homerovih epova. To su činili tako što su na različitim prostorima pronalazili pjesnike-pjevače, Murkove znalce tradicije, i tragali za onim individualnim u njihovom pjevanju. Između ostalih, jedno od najznačajnijih uočavanja do kojih se u ovim istraživanjima došlo jeste pjesničko-pjevačka vrijednost muslimansko - bošnjačkog pjesnika-pjevača Avda Međedovića i vrijednosti njegovog poetskog postupka.
    U savremenim proučavanjima usmene književnosti veliki je broj onih koji pažnju posvećuju pjesničko-pjevačkim individualnostima. Čitavu jednu knjigu Vladan Nedić je posvetio razotkrivanju poetskih elemenata nadgradnje na već postojeće klišee od strane pojedinaca, pjesnika-pjevača. Putevima Vladana Nedića išao je i Novak Kilibarda o čemu najbolje svjedoče njegovi tekstovi Svjetlost tame Filipa Višnjića, Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića. Na jednom mjestu Kilibarda čak ukršta pjesničko-pjevačku individualnost sa njenom opštom društvenom uslovljenošću što je korak naprijed u sveukupnom sagledavanju poetske karakteristike pojedinca: "Stepen stvaralačkog improvizovanja pjesnika-pjevača koji su saopštili pjesme, odnosno onih lica koja su oformila umjetnički oblik tekstova koje imamo pred sobom, bio je usmjeren propozicijama društvene svijesti. Religijska i etička osmišljenost jednog lika ili detalja imala je nepovredivo mjesto u kontekstu pjesme, ali umjetnička oživljenost njihova zavisila je samo od kreativne snage pjesnika-pjevača".
    Pitanje sveukupne društvene uslovljenosti pjesnika-pjevača najčešće je implicitno utkano u onaj segment njegovog stvaralaštva koji se zove improvizacija, a najbolje se uočava u unošenju i pronalaženju tih društvenih, socioloških elemenata zajednice kojoj pojedinac - stvaralac pripada u samom njegovom ostvarenju. To je najvidnije u obradi već postojećih motiva, najčešće internacionalnih koji dobijaju obrise regionalnog i antropološkog.
    Ako prihvatimo tezu da su pjesnici a ne sveopšti narodni duh zakonodavci svijeta, onda je utemeljeno i polazište da se u usmenoj ili narodnoj književnosti izraz sveopšteg duha traži u pojedincima, u onima koji su nadareni da opšti duh pretoče u umjetnost izgovorene riječi. U tom smislu možda će najilustrativnije biti razmišljanje Lava Vigotskog koje na slikovit način aktuelizuje mogućnost sagledavanja pjesničko-pjevačke individualnosti u procesu nastajanja usmene epske pjesme.
    Da zaključimo. Pristup usmenoj poeziji kao proizvodu stvaralačkog duha jednog naroda gdje se traže poetske, koje se ponekad mogu svesti i na mehanicističke odlike, ako se za predmet proučavanja ima loš pjesnik-pjevač i improvizator, nepotpun je ako se iz tog sveopšteg stvaralačkog narodnog duha ne izdvoje pojedinci, oni koji su jedino sposobni da u već postojeće, opšte, ugrade ono što je pojedinačno, lično, a to je jedno generalno iskustvo zaodjenuto u ruhu personalnog, kako u poetološkom tako i u smislu uslovljenosti života. Stoga ne treba za najbitnije smatrati iznalaženje razlike između prenosioca i stvaraoca, odnosno onoga ko postupkom improvizacije iz egzistirajućeg pravi novo ostvarenje i onoga ko iz postojeće stvarnosti crpe građu za stvaranje pjesme. U pjesničko-pjevačkom umijeću od suštinskog je značaja ustanovljavanje stepena mogućnosti poetološkog prevrednovavanja bilo već postojećeg ili tek stvorenog tematsko - sižejnog osnova. U tom smislu prenosilac i stvaralac mogu se podvesti pod zajedničku kategoriju - pjesnik-pjevač.

    KRATKA BIOGRAFIJA I PJESNIČKO-PJEVAČKI REPERTOAR AVDA MEĐEDOVIĆA:
    Avdo Međedović je rođen oko 1870. godine u selu Obrov kod Bijelog Polja u Crnoj Gori i kada ga je Milman Peri upoznao imao je šezdeset godina. Umro je 1955. godine, u 85 - oj godini života, na osnovu čega Dukat i zaključuje da je rođen oko 1870. godine. Ako uzmemo da su Međedovića Lord i Peri otkrili 1934. godine, a da je tada imao oko 60 godina, može se precizirati da je rođen 1874. godine.
    Međedović je mislio da je najbolje pjesme spjevao u svojih četrdeset godina. Knjiškog, školskog obrazovanja nije imao. Bio je nepismen u ortografskom smislu. U turskoj vojsci služio je sedam godina i tu je dobro naučio turski jezik.

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .....................nastavak..................

    Avdo je vještinu primio od oca, a ovaj od čuvenog кolašinskog pjevača Ćor Huse



    Ovakvo životno iskustvo izvjesno mu je pružilo određenu vrstu obrazovanja koja se uz knjigu ne mora steći, ali može u čovjeku otvoriti neke nove i duboke duhovne težnje koje su se u slučaju Avda Međedovića najviše ispoljile u korpusu pjesama koje je za sobom ostavio.
    Po povratku iz vojske osnovao je porodicu i počeo da se bavi onim poslom kojim mu se i otac bavio, mesarskim zanatom.
    Bio je muslimanske vjeroispovijesti, tihe naravi i umjerenih konzervativnih nazora, razvijenih vjerskih i moralnih osjećanja, što se najbolje vidjelo u njegovoj organizaciji porodičnog života i u činjenica da je kao vojnik svega jednom bio kažnjen. U vojsci mu je jedan Anadolac opsovao din (vjeru) zbog čega ga je Avdo, ogorčen vjerskom mlitavošću anadolijskih Turaka koje je nazivao "nevjernicima" udario kundakom.
    Pored pjesničko-pjevačkog talenta i umijeća, u stihovanoj povjesnici života, Međedović je iskazao i svoja vjerska i moralna načela.
    Pjevačko-pjesnički zanat Avdo Međedović je naučio od svoga oca koji je bio učenik Ćor - Huse, čuvenog pjevača-pjesnika iz Kolašina za koga se smatra da je osnovao čitavu školu iz koje su potekli mnogi pjesnici-pjevači muslimansko - bošnjačke sredine.
    Repertoar Avda Međedovića sadrži 58 pjesama, a najviše ih je zabilježio Perijev pomoćnik Nikola Vujinović. Ukupan broj stihova je 44902 koji su snimljeni na pločama i 33653 koji su zabilježeni diktiranjem, prema Lordovim bilješkama.
    Naslov Ženidba hadži Smajilagić Mehe u verziji iz 1935. godine imao je 12311 stihova, dok je druga verzija znatno kraća, sa nešto oko 8500 stihova. U stihovima koje je spjevao, Međedović se uglavnom vezuje za vrijeme Sulejmana II Veličanstvenog i period apsolutne dominacije i sjaja Turskog carstva, мada ima i onih tematsko - sižejnih osnova koji se vezuju za neke druge junake i vremena.
    Nije na odmet podsjetiti da je Sulejman Veličanstveni živio od 1949. do 1566. godine. Turski sultan bio je od 1520. godine. U tom periodu Turska je bila na vrhuncu moći. Beograd je osvojen 1521. godine, Rodos 1522. Mađari su na Mohaču potučeni 1526. godine i tada je najveći deo Mađarske potpao pod upravu Otomanskog carstva. U međuvremenu, u Turskoj je izbila pobuna koju je Sulejman II Veličanstveni ugušio, poslije čega je, 1529. godine, krenuo preko Bosne i zaposjeo i opustošio Liku i Krbavu. Osvojio je Jajce i Obradovac, stigao do Beča, proširivao Carstvo osvajanjem Krima, Tripolisa, Tunisa, Alžira, Moldavije i Besarabije. U drugom pohodu na Beč stigao je do zidina ovog grada, ali je bio odbijen. Grad Beč kao da je Sulejmanu II Veličanstvenom odredio sudbinu. Pri trećem pohodu na ovaj grad pokušao je da opsjedne Signet i u toku borbe je umro, 1566. godine.
    Bliže i detaljnije ispitvanje istorijskih činjenica, kao i utvrđivanje realnosti postojanja likova koji se u Međedovićevim stihovima pojavljuju nije predmet ovog rada.
    Svijest o slavnoj prošlosti u Međedovićevom pjevanju izrodila je elegičan ton koji se transponuje u ono čega više nema - grandioznost, slavu, sjaj, junaštvo, i naročito ulogu Muslimana - Bošnjaka u tom proteklom vremenu.
    Zajednički imenitelj za sva proučavanja Avda Međedovća do sada jeste da je stihovana povijesnica Ženidba Smailagić Mehe njegovo najpotpunije pjesničko - pjevačko ostvarenje.

    AVDO MEĐEDOVIĆ NA RASKRŠĆU REPRODUKCIJE I KREACIJE:
    O tome koliko je djelanje pjesnika-pjevača i reproduktivna i kreativna djelatnost, dosta je bilo riječi, a podsjećanja radi ponovićemo samo nekoliko rečenica Vuka Stefanovića Karadžića koje nas vode u smjeru reproduktivnosti i kreativnosti: "Rđav pevač i dobru pesmu rđavo upamti i pokvareno je drugima peva i kazuje, a dobar pevač i rđavu pesmu popravi prema ostalim pesmama, koje on zna". Pojam repoduktivnosti u pjesničko-pjevačkoj djelatnosti narodnih pametara ne treba shvatiti u pežorativnom smislu, već u smislu potrebe i neke vrste obaveznosti oslanjanja na predložak uvriježen u već postojećoj epskoj tradiciji. Sa druge strane, pjesničko-pjevačka kreativnost jeste neka vrsta dara božijeg prirođenog ili neprirođenog pjesniku-pjevaču zbog koga ovaj uspijeva ili ne uspijeva da se vine u visine i svrsta među umjetnike izgovorene riječi u sazvježđu epske narodne tradicije.
    Svojim pjesničko-pjevačkim repertoarom, opusom, a naročito epom Ženidba Smailagić Mehe Avdo Međedović se pridružuje onim tvorcima usmene riječi koji dostižu rang umjetničkog stvaraoca, sažimajući u sebi kako ono kretivno tako i ono reproduktivno.



    Oslikavanje u muslimansko - bošnjačkoj narodnoj pjesmi dovedeno je do perfekcije



    O Međedovićevom oslanjanju na nasljeđe govoreno je tokom ovog rada, posebno u dijelu koji se odnosi na svrstavanje epa Ženidba Smailagić Mehe u krajiški tip. Podsjećanja radi, istaknut je najveći broj osobina kojima se Međedović svrstava u krajiške pjesnike-pjevače kao što su veliki masovni pothvati, centralna uloga žene oko koje se vrte otmice i svatovi, opisni elementi, izvještaj, dvostranosti radnje sa digresivnim slikama i predistorijama događaja, poprečni presjek epa. O većini pobrojanih elemenata već je bilo riječi, ali dva, čini se, zaslužuju posebnu pažnju, a to su opisni elementi i digresivne slike.
    Govoreći o opisnim elementima u narodnoj epici uopšte, a naročito u muslimansko - bošnjačkoj, Novak Kilibarda je izrekao sljedeću misao: "Naime, opisi su mnogo detaljniji. U tipičnoj muslimanskoj epskoj pjesmi opisuje se oprema konjska i junačka do detalja. Počne se, takoreći, od konjskih kopita, pa se ide do junačke čelenke". Kilibarda dalje smatra da je koloričnost u muslimansko - bošnjačkoj epici dovedena do perfekcije, pa ponekad i do hipertrofije. Ovakvom stavu niti se šta bitno može dodati, a još manje oduzeti, jer Kilibarda vrlo uspjelo pronalazi i vezu između kolorita u muslimansko -bošnjačkoj epici i islamskoj umjetnosti uopšte. "I nije uopšte teško odgovoriti zašto je toliko kolorita i zašto je toliko opisa u muslimanskoj epici ... Ja bih taj problem posmatrao u korelaciji islamske umjetnosti. Islamska likovna umjetnost nije posvećivala pažnju ljudskim obličjima, ali je zato izgrađivala arabeske, šare. Uzmimo, recimo, jedan orijentalni ćilim, uzmimo unutrašnjost jednog velikaškog čadora... Karakteristika muslimanskih pjesama je primjerna dužina i izuzetna koloričnost i naglašeno detaljisanje."
    Ova neosporna Kilibardina teza koja se odnosi na muslimansko - bošnjačku epiku u epu Ženidba Smailagić Mehe najbolje se može dokazati i potvrditi kako navođenjem opisa i samog epa tako i opisa iz drugih pjesama muslimansko - bošnjačke i hrišćanske epske tradicije.

    Opis konja:
    Karakteristično za pojavu konja u epskoj narodnoj poeziji uopšte jeste da je on prirođeni elemenat junaka, njegov ponos doveden do nivoa blaga sa kojim dijeli sve - sreću i nesreću, bol i radost, dobro i zlo. Zbog mnogobrojnosti funkcija i značenja koje konj ima, narodni pjesnici - pjevači mu posvećuju prostor u pjesmama, a sliku konja najčešće dočaravaju bogatim opisima. U pjesmi Ženidba gojenog Halila narodni pjesnik - pjevač izgled konja opisuje na sljedeći način:
    "On mu sedlo vrže ševarliju,
    A po njemu sitnu abaiju,
    sve mletačkim zlatom izvezena.
    Po njoj šilte sad od svile baci,
    po šiltetu četiri kolana."
    Narodni pjesnik-pjevač u pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića konja opisuje:
    "No se pusnik k zemlji uvijaše,
    Od čistoga i srebra i zlata,
    U zlato su konja opkovali,
    Zlatni rati biju po kopiti,
    A na prsi divna silembeta."
    Prvi od navedenih primjera pripada muslimansko-bošnjačkoj, a drugi hrišćanskoj epskoj narodnoj tradiciji. I u jednom i u drugom primjeru primjećuje se kako sjaj i bogatstvo, tako i prilična brižljivost u pjesničko-pjevačkom koncipiranju onih elemenata koji konju pripadaju. Tako konj dobija antro-pomorfne osobine, a način na koji se on oprema tipičan je epski kliše koji izgled konja smatra za nešto podrazumijevajuće.
    Jedan od opisa konja u epu Ženidba Smailagić Mehe broji čitava 104 stiha, od 1870. do 1974. stiha. Navešćemo samo neke od stihova iz ovog bogatog opisa:
    "Dvanaes mu toka raspučijo,
    Sve dvanaes od srebra liveno"
    "Preturiše ćebe pro dorata,
    Pro ćebeta sedlo od merdžana,
    Naokolo od zlata pleteno.
    Po merdžanu morski hakikovi,
    Razne boje teke iz Misira -
    Jedan vredi мadžarije žute.
    Zlato žuto a bijeli biser;
    Po biseru razni hakikovi,
    Neki mavi a neki zeleni,
    Neki žuti a neki crveni.
    Povrh zlata i povrh bisera
    Boja svaka sebe otvorila."
    U 104 stiha Međedović je načinio opis konja od njegovog spoljnjeg izgleda koji se zasniva na tradicionalnim i već ustaljenim elementima do fizičkih reakcija konja:
    "Dorat hajvan zborit ne znavaše,
    Tek znavaše đe se ponosaše.
    Dvije na nos noždre razdrljijo.
    kad mu frka stoji iz nodžara,
    Koliko je silan i plemenit,
    Iz noždri mu biju dumanovi,
    Pa i za njih mavi plamenovi."

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .....................nastavak..................

    Međedovićeve slike omogućavaju hatu da se, kad već ne može da zbori - "ponaša"



    Osim što je Međedovićevo opisi-vanje konja detaljnije u odnosu na postojeći epski predložak, ono je u velikoj mjeri i slikovitije, čak i u odnosu na muslimansko - bošnjačku tradiciju za koju je već izrečen sud o njenoj koloričnosti i pitoresknosti. Pojačanu slikovitost opisa Međedović postiže personificiranjem u postupku opisa konja i to na dva načina. Najprije tako što se konju pridodaju i oni elementi koji pripadaju i ljudskom biću i to na dva nivoa - u pogledu izgleda i u pogledu ponašanja. Međedović u stvari, što se da vidjeti iz navedenih stihova, uvođenjem konja ostavlja mogućnost da se konj ponaša - on ne zna da zbori, ali zna da se ponaša.
    Dakle, taj proces antropomorfizacije životinje - konja, u Međedovićevom pjesničko-pjevačkom zanatu izdignut je na jedan znatno viši stupanj u odnosu na epsku narodnu tradiciju i to postupkom personificiranja.
    Drugi bitan momenat, kada je riječ o opisu konja, jeste i to da Međedović opremanje konja oživotvoruje na jedan poseban način tako što opisuje sve radnje koje čovjek čini da bi konj izgledao tako kako izgleda i čak da bi se konj mogao ponašati. To se najbolje vidi u stihovima:
    "Doniješe kazan vode mlake,
    Vode mlake i raki sapuna.
    Doratovu dlaku okupaše;
    S tijem su ga naučili bili,
    I na ta' ga timar navadili
    Sa sunđerom vodu pokupiše,
    I na čaršav dlaku namestiše."
    Međedović u stvari konstatuje neku vrstu običaja, gotovo rituala koji u odnosu između čovjeka i konja vlada, jednu potpunu uzajamnu posvećenost, gotovo kao majke djetetu.
    Na ovaj način postiže se jedna potpuna sinhronost i povezanost čovjeka i konja. Njihov suživot je stalno mjesto u epskoj narodnoj poeziji, ali u pjesničko-pjevačkoj tehnici Avda Međedovića dobija mnogo konkretnije obrise čime se značenje međusobnog odnosa čovjeka i konja usložnjava, konkretizuje i ojačava. Koliko je konj povezan sa čovjekom i koliko mu pjesnik-pjevač Avdo Međedović ustupa prostora i dovodi ga u vezu sa ljudskim bićem kome pripada najbolje govore stihovi koji se odnose na opis konja Tala od Orašca:
    "Kulaša je konja opremijo;
    Uzda mu je loza sa obala.
    Na kulašu sedla ni samara,
    Samo šega od prčeva jarca.
    Prego šege visi kaltačina.
    Tahte koje behu do unkaša,
    Klete, stare, tek sve izlomljene,
    Sa slizanom pločom prekovane."
    Ako se prisjetimo lika Tala od Orašca u epu Ženidba Smailagić Mehe i uopšte u epskoj tradiciji, shvatamo da je Međedović u potpunosti u saglasje doveo ljudski lik i životinjski čime, bar kada je riječ o liku Tala od Orašca i njegovom konju, na fonu epske tradicije uopšte, ali i u potpunosti ostaje vjeran postupku oživotvorenja epskih situacija, a u ovom slučaju slike konja kao stalne i upečatljive u epskoj narodnoj tradiciji. Postupkom oživotvorenja, konkretizacije i jačanja tog odnosa Međedović, kada je riječ o opisu konja, biva potpuno kreativan u odnosu na klišetirani odnos u epskoj narodnoj tradiciji. Iz već postojećeg epskog arsenala on uzima samo okosnicu koja asocira na sjaj i bogatstvo, a dalje se sam kreće u smjeru produbljivanja, pa može se reći čak i psiholoških raslojavanja kako izgleda samog konja tako i njegovog i čovjekovog odnosa. U stvari, Međedović klišetirane elemente uvriježene u epskoj narodnoj poeziji na neki način obrazlaže čime oni postaju produbljeniji, vidljiviji i oživotvoreniji.

    OPIS DJEVOJAČKE LJEPOTE - LJEPOTE ŽENE:
    Stari Grci su lijepo shvatali kao objektivno svojstvo stvari i samog kosmosa. Objektivno značenje lijepog se nalazi u formalnoj, pitagorejsko - platoničkoj tradiciji gdje je važna proporcija (simetrija i analogija), harmonični odnosi djelova prema cjelini, prema važećoj mjeri i kanonu, prema matematički određenim praelementima ili praoblicima svijeta, prema suštini broja u metafizičkom i mističkom značenju samog broja.
    Platon je u svojim definicijama lijepog otišao i korak dalje smatrajući da pored proporcija pojam lijepog u sebi mora sadržati i moralno lijepo, odnosno da je ono jedinstvena vrijednost lijepog i dobrog.



    Može se reći da Međedović opisu ženske ljepote daje čak i jedan erotski ton



    Prenosimo izvode iz magistarskog rada Dušice Minjović, posvećenog jednom od posljednjih rapsoda, bjelopoljskom epičaru koji je sticajem okolnosti postao predmetom moderne homerologije. Studiju je nedavno u Podgorici objavilo Udruženje "Almanah"
    Ovakva filozofska koncepcija lijepog u antičkom periodu u potpunosti je primjenjiva u epskoj narodnoj poeziji, posebno kada je riječ o djevojačkoj ljepoti, ljepoti žene. Moglo bi se zaključiti da narodni pjesnici-pjevači, pod uslovom da su valjani, u velikoj mjeri pri opisivanju ženske ljepote ostvaruju sklad proporcije.
    U pjesmi Ženidba Milića barjakara nalazi se antologijski primjer opisa ženske, djevojačke ljepote:
    "Čudo ljudi za djevojku kažu:
    Tanka struka, a visoka stasa,
    Kosa joj je kita ibrišima,
    Oči su joj dva draga kamena,
    Obrvice s mora pijavice,
    Sred obraza rumena ružica,
    Zubi su joj dva niza bisera,
    Usta su joj kutija šećera;
    Kad govori ka da golub guče,
    Kad se smije ka da biser sije,
    Kad pogleda kako soko sivi,
    Kad se šeće kao paunica".
    Usklađenost struka i stasa dovedena je do savršenstva, oči su identifikovane i proporcionalne sa dva draga kamena, zubi imaju pandan u dva niza bisera... Ukoliko se sagleda sadržaj pjesme Ženidba Milića barjaktara u cjelini, potpuno je jasno, kad je riječ o pojmu lijepog, da je u njoj ostvaren platonistički ideal lijepog. Ljepotu djevojke Međedović opisije na sljedeći način:
    "Uljegoše dvije bliznakinje,
    Na bedra him šareni fistani;
    U bijeli biser okićeni.
    Oko srca dva kušak - ćemera;
    Na srce him tahta zapučena,
    Obje tahte od suhoga zlata.
    Na glavi him kose raščešljane,
    Niz kosu him trepte perušani.
    A uz ruke krmzi čiftijani,
    A niz prsi šareni behari.
    A pokraj nji zlaćani đerdani;
    Na njima su rušpe i šarvani.
    Na bijele dojke popadali;
    Bele dojke a žuti đerdani,
    Jedno drugom boje odvojilo;
    Bi rekao s mora portokali.
    U navedenom opisu proviruje elemenat pitoresknog iz islamske umjetnosti koji se očito preselio i u epsku narodnu poeziju, bijelo, zlato, đerdani. Djevojačku ljepotu Međedović bazira na tom, karakterističnom za muslimansko - bošnjačku epiku i umjetnost uopšte. Međutim, ako krenemo u smjeru uticaja umjetnosti onda u navedenom primjeru vidimo, što islamskoj umjetnosti nije svojstveno, priličan prodor obrisa ljudskih obličja. U ovom slučaju to se prije svega odnosi na ženske grudi, prsa, što nije često u narodnoj epskoj poeziji koja svoj opis više bazira, kada opisuje ljepotu figure, na ljepoti figure u cjelini, dovođenjem u sklad svih njenih elemenata. Isticanjem pojedinačnog dijela tijela može se zaključiti da Međedović opisu ženske ljepote daje čak i jedan erotski ton. Ovo zapažanje zasada ćemo ostaviti samo u naznaci budući da on može biti tema posebne rasprave.
    Navedeni primjer iz pjesme Ženidba Milića barjaktara jeste najbolji, ili jedan od najboljih, ali i klasičan primjer opisa ženske, djevojačke ljepote u narodnoj poeziji. U tom i takvim opisima ženska ljepota se dovodi do estetskog savršenstva i pretvara se gotovo u ideal, u nešto nadzemaljsko.
    Pjesničko-pjevački opus Međedovićev, kada je riječ o opisu ženske ljepote, čini se da ide nešto drugačijim putevima. I sada on pribjegava nekoj vrsti oživotvorenja. Koristi sva raspoloživa poetska sredstva koja se kreću od islamske umjetnosti uopšte pa uviru u muslimansko-bošnjačku narodnu poeziju, a tiču se kolorita i piteresknosti zasnovane na šarenilu i blještavilu boja često i nagomilanosti predmeta koji su u funkciji nakita. Međutim, svim tim tradicionalnim obilježjima Međedović pridodaje i one erotske elemente koji prilično od ustaljenog odudaraju čime on tu žensku ljepotu na neki način i osavremenjuje, odnosno približava vremenu u kome je i sam živio, a u kome se o ženskoj ljepoti svakako drugačije govorilo u odnosu na to kako je to činjeno u narodnoj poeziji bilo hrišćanske, bilo muslimansko - bošnjačke tradicije.
    Odličan primjer za opisivanje ženske ljepote, iako se na prvi pogled čini da o ljepoti uopšte nije reč, daju stihovi u kojima Međedović opisuje Fatimu kada se ona prvi put sreće sa Smailagić Mehom:
    "Kad ugleda belogorsku vilu
    U kočije curu porušenu.
    Kolika je kosa na devojci.
    Koliko je cura odgojila,
    S rusom se je kosom opasala,
    Teke z desne strane očupala.
    Od veliki njezinije jada,
    Kako beše na devojku lice?
    Baš ko ono gruda od snijega,
    Tek od njeni velikije jada,
    Niz obraz je kožu poderala,
    Vrane svoje oči zatvorila."
    ili,
    "U tvome je stasu gospoština.
    Iz bijeloga lica ljubavština".

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .....................nastavak..................

    "Ženidba Smailagić Mehe" je jedan veliki žal za minulim i gospodskim vremenima



    Navedeni primjeri u sebi nose nekoliko bitnih odlika. Izgled Fate, prije svega njenog lica, dat je u jednoj hiperboličnoj slici koja se prije svega odnosi na dužinu njene kose. Zatim, lice njeno potpuno odudara od klasične ljepote ženskog lica u narodnoj poeziji uopšte. Tako kako je Fatu stihovano opisao Avdo Međedović mnogi narodni pjesnici-pjevači opisivali su muške likove, junake epskih narodnih pjesama. Jedan od najboljih primjera jeste lik Marka Kraljevića i njegov izgled nakon robovanja u tamnici.
    Dakle, Međedović u jednoj hiperboličnoj slici koja se najprije može vezati za muške likove u epskoj narodnoj poeziji opisuje izgled Fatime devojke. Svrha ove, možemo reći inverzije, na liniji muški lik - ženski lik, jeste da psihološki opravda sve ono što je Fatima preživjela, da još više razotkrije jednu istorijsku tragediju koja je često svoje mjesto nalazila u muslimasko - bošnjačkoj epici, ali i da još više uveliča lik Smailagić Meha, jer se ne smije zaboraviti da je ova scena upravo vezana za prvi boj i prvo Mehovo junačko dokazivanje.
    Međutim, ovakav Fatimin izgled Međedović u stvari preobraća u ljepotu jer ona je za Meha prije svega "belogorska vila", nakon čega tek slijedi opis duge raspuštene kose i unakaženog ženskog lica. Iako je u stanju u kom je, Fata odiše gospoštinom, a iz bijelog lica joj prosijeva ljubav, što je istaknuto u navedenim stihovima. Tom gospoštinom Međedović uspostavlja i jednu klasnu uslovljenost, čemu je inače bio sklon, naročito ako se zna da je njegov ep Ženidba Smailagić Mehe u stvari jedan njegov veliki žal za prošlošću i "gospodskim" vremenima.
    U opisivanju ženske, djevojačke ljepote Međedović je djelimično na fonu postojećih sredstava ustanovljenih u narodnoj poeziji, i to najviše u onom dijelu koji se vezuje za islamsku umjetnost. Sa druge strane on ta sredstva prilično oživotvoruje uvodeći čak i neke erotske elemente. Koristeći vjerovatno svoja znanja iz epske usmene tradicije o izgledu junaka nakon godina tamnovanja, Međedović ih ugrađuje i u ženske likove, što je inače veoma neobično, kako bi prije svega našao psihološko opravdanje kako za postojeću situaciju tako i za razvijanje drugog lika.
    Ukupno gledano, kada opisuje žensku ljepotu Međedović je u velikoj mjeri krativan. Reproduktivan je onoliko koliko ga na to obavezuje već postojeća tradicija, a i od tog postojećeg stvara nove kombinatorike. Kreativnost ostvaruje upravo tim novim kombinatorikama i unošenjem prilično životnih i vjerskih elemenata u njihovom suštinskom smislu čime ep negdašnjem slušaocu, a današnjem čitaocu biva bliži nego što bi on to inače bio.

    OPIS ODIJELA I JUNAKA:
    Opis odijela u epskoj narodnoj poeziji jedan je od bitnih segmenata. Odijelo na neki način ima dvostruku funkciju: Najčešće govori o čovjeku uopšte, a uz to, gotovo obavezno i o junaštvu. Drugim riječima, odijelo je karakteristika koliko čovjeka samog toliko i junaštva.
    U pjesmi Ženidba gojenog Halila izrečen je sljedeći opis odijela:
    "A Hrnjica na noge skočio,
    odmah brata počne opremati,
    sve u srmu i u čisto zlato,
    najnatragu zlatne perjanice,
    pa Halilu meće oko glave"
    U pjesmi Ženidba Dušanova odijelo je opisano:
    "Na njeg meće tananu košulju,
    Do pojasa od čistoga zlata,
    Od pojasa od bijele svile;
    Po košulji tri tanke đečerme,
    Pod dolamu sa trideset putaca,
    Zlatne toke od četiri oke;
    A na noge kovčeg i čakšire".
    Niz ovakvih opisa može se naći u epskoj narodnoj poeziji i muslimansko - bošnjačke i hrišćanske tradicije. Međutim, postavlja se pitanje kome se ovakav opis odijela pripisuje. On se najčešće pripisuje velikim i po hrabrosti i junaštvu čuvenim imenima, što se najbolje zaključuje ako se dva navedena primjera stave u kontekst pjesama kojima pripadaju.
    U opisu odjeće koja pripada čovjeku i junaku uočavaju se sličnosti i razlike u odnosu na epsku tradiciju. Najprije ćemo navesti opis odijela Smailagić Meha kad se priprema za polazak u Budim da preuzme vezirstvo:
    "Pa sinovska svuče odijela
    I ta behu kao pašalarska
    Pa varakli sepet otvorila.
    Iz sepeta bišću izvadila,
    od harira u zlato vezena.
    Nije bišča vezom savezana,
    No na zlatne igle zapučena.
    Raspučala bošču pozlaćenu.
    Kad se zlatna Čdela pomoliše
    Billah tešpih, ka da granu sunce.
    Najpre mu oblačaše majka
    Čamašire od burundžuk platna,
    Sve po svili treća žica zlatna.
    Pa mu dade svilenu đečermu,
    Ime joj je svilena đečerma,
    Sva u čisto zlato prenešena.
    Niz đečermu puca od groca;
    Od groca do svilenog pasa,



    Legendarni pjesnik-pjevač je stare epske predloške doslikao i dopunio likovima



    U ovakvom opisu kakav Međedović pruža slušaocima i čitaocima javlja se nekoliko bitnih i zanimljivih momenata i elemenata.
    Elemenat oslanjanja na već postojeću epsku tradiciju je evidentan. U opisu odjeće koja se pripisuje on koristi ista sredstva kao i njegovi prethodnici, a ona prije svega podrazumijevaju veoma raskošno i bogato odijevanje kakvo pripada samo odabranima. Nameće se pitanje na koji način on koristi ta sredstva. Očigledno je da je Međedovićev opis odjeće znatno opširniji i detaljniji od već postojećih, pređašnjih. On u stvari postojeći predložak koji nesumnjivo koristi sada na neki način razlaže, usitnjava u najboljem smislu riječi, odnosno od egzistirajućeg pravi mnoštvo. Time u stvari tradicionalne elemente opisa odjeće, čovjeka i junaka se izvjesno konkretizuje, čime se povećava ekspresivnost opisa, odnosno stvara se utisak vizuelizacije.
    I ovoga puta, što za Međedovića kao pjesnika-pjevača kao da postaje obilježje, on uvodi elemenat prisutnosti još jednog bića, pored junaka. Kao što je čovjek timario konja, tako i majka timari Meha. Njena uloga u procesu Mehovog opremanja je evidentna i neosporna, čime se dobija i utisak ritualnosti. Međutim, neće Međedović, kada je riječ o opisima odijela u trenutku opremanja junaka baš uvijek pribjeći uvođenju lika drugog čovjeka. U opisu opremanja Osmana barjaktara Međedović koristi slična poetološka sredstva, мada, čini se, u nešto reduciranom obimu, i ne uvodi prisustvo majke ili bilo kog drugog lica koje bi u opremanju junaka učestvovalo. Mogu se pronaći dva racionalna objašnjenja što Međedović opremanje Osmana barjaktara, iako na sličan, ipak postavlja na nešto drugačiji način. Jedno je činjenica da je Osman manje značajan junak od Smailagić Meha, što je potpuno evidentno ako se pažljivo prati tok radnje cijelog epa, pa mu stoga pripada manje epskih atribucija nego samom Mehu. Ovo objašnjenje može se održati pod uslovom da se apsolutno slijedi zakon epskog spjevavanja po kome najznačajniji atributi pripadaju i najvećim junacima. Drugo racionalno objašnjenje jeste da je Međedović, budući da opis Osmanov dolazi nakon opisa Mehovog, podlegao zamoru ili dekoncentraciji u pjevanju, što smo naročito vidjeli kada je bilo riječi o pozivanju i dolasku svatova - vojske, odnosno o epskim katalozima.
    Bitan segment u opisu odijela koje čini Međedović jeste upliv i istorijske i vjerske svijesti samog pjesnika-pjevača. Na svome odijelu Smailagić Meho nosi sliku Sulejmanovu, i sliku vjerskog poglavara. Ovakvi elementi u opisu odjeće junaka nisu uobičajeni u epskoj narodnoj poeziji, a Međedović ovakvim postupkom čini apsolutnu novinu i iskazuje svoje lične stavove, zbog čega možemo govoriti još jednom o autobiografskim elementima u pjesničko-pjevačkom opusu Avda Međedovića, naročito u epu Ženidba Smailagih Mehe.
    U osnovi stvaranja slike odjeće koja pripada čovjeku, a prije svega junaku, Avdo Međedović se u priličnoj mjeri oslanja na već postojeću epsku tradiciju. Međutim, to oslanjanje nije nekreativno, već se ono zasniva na dubokom promišljanju koje se realizuje kroz pozitivno usitnjavanje i konkretizaciju već postojećih epskih slika, čime Međedovićevo stvaralaštvo dobija jedan novi kvalitet, a to je ekspresivnost koja rezultira vizuelizacijom.
    Unekoliko sličan, ali ipak različit način opisivanje odjeće junaka može se opravdati ili Međedovićevom duboko razvijenom sviješću u hijerarhijskoj ustrojenosti junaka zbog čega im on pripisuje epske atribute različitog obima (slika opremanja i odijela Osman barjaktara je redukovana i izostavljeno je prisustvo drugog lica u odnosu na opremanje Smailagić Meha) ili nekom vrstom opadanja u pjevanju, odnosno dekoncentracije pjesničko-pjevačkog procesa.
    Unošenje vjerskih elemenata i istorijske svijesti koju je Međedović u sebi nosio potpuno su autentični momenti, bar kada je riječ o unošenju ovih elemenata u opis odjeće čovjeka i junaka i stoga ih treba tumačiti kao autobiografski i lični pjesničko-pjevački elemenat i kao jedno potpuno odstupanje od klasične forme opisa, čime se Međedović uzdiže na nivo kreativnosti u odnosu na postojeći predložak.

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .....................nastavak..................

    .................................................. ...............................
    .................................................. ...............................
    .................................................. ................................
    .................................................. ..............................



    Međedović unosi psihološko – socijalnu motivaciju mnogo više od drugih pjevača




    Digresije slične ovoj srijećemo i u epu Ženidba Smailagić Mehe Avda Međedovića. Digresije kod Međedovića uglavnom se ispoljavaju kao istorije likova i događanja i obnavljaju određene funkcije. U drugom pjevanju naročito su značajne digresije u vidu istorije likova - o Mehovom porijeklu i junačnom liku Mehovog oca. Ove dvije digresije prevashodno imaju za cilj da u etničko - sociološkom smislu rasvijetle likove Meha i njegovog oca. To je potpuno prirodno budući da se muslimansko - bošnjačka epika u velikoj mjeri, a naročito pjesničko-pjevački repertoar Avda Međedovića, zasniva na etičkoj i socijalnoj motivaciji. Već je ranije istaknuto da je Avdo Međedović imao potpuno izgrađen odnos prema društvenoj hijerarhiji što se još vidnije eksponira u digresivnim slikama.
    Digresivne slike u vidu istorije događanja srijeću se i u III pjevanju Međedovićevog epa. To su u stvari neke vrste pretpriča čija je funkcija koliko rasvjetljavanje i razjašnjavanje događanja, toliko i razvijanje i utemeljivanje likova uz brojna istorijska podsjećanja koja su prije svega proizvod Međedovićevog odnosa prema istorijskoj prošlosti i žala za njom. Nabrojaćemo istorije, digresivne slike iz III pjevanja: Fata Zajim Ali - bega (st. 3255 - 3291), Meho i njegova porodica (stihovi 3301 - 3351), dolazak vezira u Budim i Fata u vezirovo doba (stihovi 3355 - 3590).
    Povremenim ponavljanjem digresivnih slika, istorija ili pretpriča Međedović se oslanja na epsko ponavljanje, jedan od osnovnih elemenata epskog pjevanja. Međedovićeve digresije u odnosu na već ustanovljene u epskoj narodnoj tradiciji znatno su obimnije i iscrpnije, detaljnije, sa snažnom etičko - sociološkom motivacijom.

    EPSKI KATALOZI:
    Epski katalozi kao stalna mjesta u narodnoj poeziji posebno se ističu u epu Ženidba Smailagić Mehe. On ih je upotrijebio dvostruko, na najizrazitiji način: kao kataloge pozivanja svatova - vojske i kao kataloge dolaska svatova - vojske. U suštini ovi katalozi ne odudaraju od klasičnih kakvi su recimo u pjesmi Ženidba od Zadra Todora, i mnogih drugih.
    Međutim, ono što Međedovića u postupku katalogizacije, i pored nekih nedosljednosti koje su u njemu vidljive, odvaja od tradicije to je opširnost i moglo bi se reći neka veća ispunjenost. Čini se da on u katalozima, mnogo više nego većina drugih pjesnika-pjevača, unosi psihološko - socijalnu motivaciju čime pozvane i dolazeće likove na neki način približava slušaocu i čitaocu.
    Drugim riječima, stvarajući epske kataloge, kao i sve ostale elemente epa Ženidba Smailagić Mehe, Međedović pribjegava amplifikacijama, odnosno proširivanjima kako u obimu tako i u detaljima, čime u stvari stvara jednu cjelovitiju sliku događanja, vizuelniju, ekspresivniju, psihološki produbljeniju.

    MOTIVSKA OSNOVA - MOGUĆE PARALELE:
    Jedan od zajedničkih elemenata na kom se zasniva epska narodna poezija i hrišćanske i muslimansko - bošnjačke tradicije jeste skup motiva koji zajedno čine motivsku osnovu ili okosnicu formiranja epske radnje. Nekoliko puta tokom ovog rada isticana je velika doza kreativnosti pjesnika-pjevača Avda Međedovića, i to prije svega u samom stilskom postupku koji je primjenjivao. Njegov smisao za detalj koji najčešće upućuje s jedne strane na realizam, a sa druge na dubinska uranjanja u likove i situacije, gotovo do psihologizacije, neosporan je. U pogledu motivske osnove i okosnice Avdo Međedović se u velikoj mjeri oslanja na već postojeći epski predložak.



    U postojeći epski predložak ugradio je sav svoj talenat i životno iskustvo



    Za ovu priliku navešćemo samo nekoliko slučajeva na osnovu kojih se pjesnik-pjevač Međedović vezuje za već postojeće.
    Recimo, motiv oca otrgnutog od porodice kada je dijete imalo četiri godine srijećemo u Međedovićevom epu Ženidba Smailagić Mehe. Kao što je poznato, prije svega iz predistorije događanja koju nam priča Fatima, njen otac je iz doma odveden kada je ona imala četiri godine i cio život provela je sa majkom. Istovjetan motiv, s tim što sudbinu djeteta - siročeta kome je otac odveden kada je ono imalo četiri godine ne nosi ženski već muški lik, Hajdar - alajbeg, srijećemo u pjesmi Gazi Husrev - beg vodi svatove u Stanbol.
    Ovo je jedan motivski detalj na osnovu koga se može zaključiti da je Međedović imao uvida čak i u objavljene pjesmarice u kojima je sadržano epsko narodno blago. Dalje, motiv sačekivanja svatova stalno je mjesto u junačkoj epici, a koristi ga i Avdo Međedović.
    Srijećemo ga recimo u pjesmama Gazi Husrev - beg vodi svatove u Stambol, Ženidba Dušanova. Dva navedena primjera imaju srećan završetak jer se bojevi završavaju povoljno po svatovsku povorku, a mlada i mladoženja uspijevaju srećno da stignu u svoj dom. U nešto tragičnijem obliku ovaj motiv se srijeće u pjesmi Svatovsko groblje na Morinama.
    Motiv vezirskog pritvorstva i nevjerstva čest je u muslimansko -bošnjačkoj epici. Opet ćemo pomenuti kao primjer pjesmu iz Hermanove zbirke Gazi Husrev - beg vodi svatove u Stambol. Taj motiv pritvorstva i nevjerstva vezirskog kao da je neka vrsta, i u Međedovićevom slučaju i u muslimansko - bošnjačkoj epici uopšte, unutrašnje ljudske potrebe ne toliko da se unizi taj vezirski stav, već da se ukaže na uzrok kasnije propasti Turskog carstva i da se uveliča taj krajiški duh i njihova vjernost i požrtvovanost za carevinu. Motiv predskazanja zle sreće - nesreće svatova takođe je čest u epskoj narodnoj poeziji.
    U epu Ženidba Smailagić Mehe ona je najprije prikazana mutnom vodom Klimom, a zatim i slutnjom Tala od Orašca. U pjesmi Gazi Husrev - beg vodi svatove u Stambol zlu sreću - nesreću predskazuje Đerzelez Alija, a u pjesmi Ženidba Dušanova, majka Miloša Vojnovića, itd. U prikazivanju boja Međedović je takođe u velikoj mjeri na fonu epske narodne tradicije. Svrha ovog djela koje se odnosi na mogućnost motivske paralele između Međedovićevog epa Ženidba Smailagić Mehe i korpusa pjesama koje pripadaju epskom prosedeu je sljedeća: da ukaže na Međedovićevo oslanjanje na motivsku osnovicu, ali i da još jednom istakne njegovu osobenost pri obradi te motivske osnove.
    Čini se da Međedović u prije svega motivskom smislu u svoj ep nije unio ničeg bitnog novog, osim motiva sudbine (sudbinske predodređenosti dvoje mladih). Međutim, ono po čemu se Međedović izdvaja iz niza pjesnika-pjevača jeste način na koji on tu motivsku osnovicu obrađuje. Njegovi opisi nijesu stereotipni, epske situacije razvija do dramskih napetosti, u prikazivanju likova oslikava čitav njihov unutrašnji život, svijet. Drugim riječima, Avdo Međedović je, uz istini za volju i neke nedosljednosti koje su ranije pomenute, postojeći epski predložak iskoristio na najbolji mogući način i to tako što ga nije blijedo falsifikovao ili prepjevavao, već je u njega unio sav svoj talenat, životno iskustvo, vrijeme u kome je živio i etičku svijest svoju i svoga naroda.
    Stoga možemo zaključiti da na raskršću reprodukcije i kreacije Avdo Međedović kreće putevima ličnog i kreativnog uz diskretni njegov pogled na ono što je repoduktivno, čime se jedne strane postaje sintetičar epike balkanskih prostora, a sa druge tvorac balkanskog epa.

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .....................nastavak..................

    Način na koji je Međedović baratao epskim klišeima iskazuje visok stepen kreativnosti



    ZAKLJUČAK:
    Iako je Međedović prije spjevavanja bio u prilici da čuje jednu od verzija pjesme Ženidba Smailagić Mehe, najvjerovatnije mostarsku, jer on čak i kaže da mu je iz pjesmarice pet, šest puta čitao Hifzo Džafrić, momak iz mesare, ovaj pjesnik-pjevač nesumnjivo je stvorio djelo zavidne umjetničke vrijednosti.
    Kada se razmotri struktura epa Ženidba Smailagić Mehe u izvođenju Međedovića mogu se donijeti određeni zaključci.
    Međedović se, ako se dobro prouče do njegovog vremena objavljene zbirke muslimansko - bošnjačkih i hrišćanskih narodnih pjesama, u jednom dijelu svoga stvaralaštva nalazi na fonu reprodukcije. Ta reprodukcija uglavnom se temelji na preuzimanju već postojećih tematsko - sižejnih osnova, motiva i epskih klišea - formula. Ova reproduktivnost u Međedovićevom slučaju ne bi se mogla okarakterisati kao negativna, ili ne bar u smislu pjesničko-pjevačke tehnike i načina funkcionisanja usmene književnosti uopšte, već je ona samo u službi Međedovićeve kreacije i sinteze, budući da ep kao književna vrsta od kada postoji ima svoje osobenosti u vidu čelične konstrukcije kojoj se u umjetničkom postupku u zavisnosti od obdarenosti pjesnika-pjevača može dodavati ili oduzimati. Način na koji Međedović obrađuje teme i motive i barata klišeima iskazuje visok stepen kreativnosti i poetske samosvojnosti ovoga čovjeka. Njegov osjećaj za usložnjavanje teme (komponovanje i sažimanje više već postojećih i ustanovljenih u epskoj tradiciji južnoslovenske i muslimansko - bošnjačke epike), duboko psihološko razvijanje likova, postojećih motiva i socijalno psihološko motivisanje kako likova tako i situacije gdje upliće i motiv sudbine, kao i pitoresknost u kazivanju kada barata epskim formulama i stvarnošću prošlosti Međedoviću otvara prostor da bude svrstan u velike, relativno savremene pjesnike-pjevače i sintetičare epske narodne poezije.
    Kod narodnog, usmenog pjesnika-pjevača važan je osjećaj za ono što je u biti pjesme, za osnovnu nit koja pjesmu i njenu radnju čini. Sve ono što se na tu nit nadovezuje samo je svojstveni, umjetnički abažur koji pojedinac postavlja, čime se ističe ili ne ističe pjesničko-pjevačka individualnost. Čitajući ep Ženidba Smailagić Mehe u 12 311 stihova čitalac je istovremeno suočen sa tradicionalim elementima mita, kulturno - istorijske i nacionalne prošlosti, kao i elementima epske tradicije uopšte, čemu su naročito bili skloni pjesnici-pjevači muslimansko - bošnjačke sredine, u smislu očuvanja pobrojanih elemenata, ali i sa jednim novim senzibilitetom koji je vjerovatno proizvod ukrštanja prošlog i sadašnjeg.
    Majstorstvo Avda Međedovića i jeste u tome što je u svom epu uspio da spoji u jednoj temeljnoj tački taj ukrštaj prošlosti i sadašnjosti, proteklog i onoga što u sebi nosi, odnosno da tematsko - sižejnu osnovu iz prošlog vremena kome se i sam divi, мada mu ono vremenski nije bilo blisko i spada u dio nasljeđa, osmotri sa jedne distance koja mu je omogućila da boji i bojama sadašnjosti i indivudalnosti, a da djelo ne izgubi od svoje autentičnosti i usmenosti.
    Avdo Međedović svojom pojavom opravdava napore svih onih naučnika - istoričara i teoretičara narodne književnosti koji dokazuju da u usmeno iskazanoj riječi treba tražiti poetsko - umjetničke vrijednosti sa snažno izraženim pjesničkim individualnostima i opovrgava mišljenje svih onih za koje je epska pjesma izraz kolektivnog duha naroda u šabloniziranom obliku.
    Nalazeći se na raskršću reproduktivnog i kreativnog Avdo Međedović se kreće u smjeru samosvojnosti, kreativnosti, uz povremeni blagi osvrt na ono u epskoj pjesničkoj tradiciji već utemeljeno, a za jednog pjesnika-pjevača reproduktivno.



    (Kraj)

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    KNjIŽEVNO VEČE U CENTRU ZA KULTURU U BIJELOM POLjU


    "Epika Avda Međedovića"



    Na promociji knjige "Epika Avda Međedovića" Zlatana Čolakovića održanoj u bjelopoljskoj galeriji Centra za kulturu, jednodušno je istaknuto da je ep "Ženidba Smailagić Meha", po mišljenju vodećih homerologa sa Harvarda i drugih univerzitetskih centara u ravni sa "Ilijadom" i "Odisejom" i da je autora Međedovića nepravedano zaboravila kulturna javnost.
    - Bio je predmet izučavanja 30-ih godina prošlog vijeka, od znamenitih profesora, kao što je bio Peri sa Harvarda. Ipak, u zavičaju mu nije posvećena prava pažnja. Zato se sad na velika vrata vraća. Nepravda prema istaknutom stvaraocu ispravlja se uvrštavanjem njegovog djela u školski sistem - istaka je na promociji prof. Šerbo Rastoder.
    Na promociji je govorio Atvija Kerović, izvršni direktor Udruženja Alamanah, koji je izdavač, kao i prof. Novak Kilibarda i Suljo Mustafić. Organizator promocije je Centar za kulturu "Vojislav Bulatović Strunjo".


    M.N

  10. #10
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    Philadelphia, Pennsylvania, United States
    Posts
    6,535
    Thanks Thanks Given 
    5
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Fin topic, i krajnje interesantna tema za diskusiju
    Slabo ko od nas zna koliko je Avdov rad pracen i cijenjen u odredjenim intelektualnim krugovima u USA koji su se bavili epikom Balkana, povlacili paralele sa Antikom...
    http://www.nyas.org/publications/sci...f/ts_03_93.pdf ; od 31e straneinteresantan clanak
    I obavezno, sa mnogo linkova dalje:
    http://www.kingmixers.com/Serbo.html
    Just to slip the skin...

  11. #11
    Join Date
    Dec 2004
    Location
    Europe
    Posts
    1,995
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Josh se sjecam Zuvdije Hodzica,koji,kad ga upitashe negdje na pochetku 2008 koji je najznachajniji kulturni dogadjaj u 2007,mrtav ladan preskochi Lubardinu izlozhbu i koncert Stonesa i izabra izdavanje knjige Epika A. M....
    Don't fight a battle if you don't gain anything by winning

  12. #12
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Kultura - Utorak, 23. mart 2010. godine

    Povelja „Avdo Međedović” posthumno dodijeljena Zlatanu Čolakoviću na svečanoj sjednici Bošnjačkog savjeta u Podgorici

    Najbolji znalac velikana epike




    Ovim zaokružujemo cjelovit, kompleksan i zahtjevan proces simboličnog povratka Homera sa Obrova u Crnu Goru i njegov uži zavičaj, Bijelo Polje - kazao predsjednik Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori prof. dr Šerbo Rastoder

    Povelju „Avdo Međedović”, koju je Bošnjački savjet u Crnoj Gori posthumno dodijelio dr Zlatanu Čolakoviću, primila je juče Marina Rojc - Čolaković, životna saputnica jednog od najboljih znalaca epike balkanskih naroda, učenika najpoznatijih harvardskih profesora i velikog prijatelja Crne Gore.
    Na svečanoj sjednici Bošnjačkog savjeta održanoj ovim povodom u Podgorici, pred brojnim uglednim zvanicama iz političkog, kulturnog i javnog života Crne Gore, predsjednik Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori prof. dr Šerbo Rastoder podsjetio je da je ovo visoko priznanje dodijeljeno Čolakoviću za ukupne rezultate ostvarene u izučavanju djela velikana epike Avda Međedovića i proučavanju epike Bošnjaka u Crnoj Gori. Nagrada „Avdo Međedović” (koja se dodjeljuje prvi put) sastoji se od Povelje i simboličnog novčanog iznosa. U znak sjećanja na ovaj dan, Bošnjaci Rožaja poklonili su familiji Čolaković sliku iz čuvene slikarske porodice Ćatović. Takođe, bošnjačko-poljska grupa iz Bara poslala je skulpturu masline, sa željom da prijateljstvo između Čolakovića i Crne Gore bude čvrsto i dugotrajno, makar koliko maslinovo drvo po kojem se Bar prepoznaje.
    - Na prigodan način ovim zaokružujemo cjelovit, kompleksan i zahtjevan proces simboličnog povratka Avda Međedovića, Homera sa Obrova, u Crnu Goru i njegov uži zavičaj, Bijelo Polje. Da je ovaj naš napor imao odjeka i razumijevanja svjedoči i činjenica da je Savjet glavnog grada Crne Gore za imenovanje novih ulica, bulevara, trgova, mostova i naselja donio odluku da jednoj ulici u novom jezgru grada, na granici između Starog aerodroma i Konika, da ime Avda Međedovića. Očekujemo da će i uži zavičaj, posebno opština Bijelo Polje, pronaći najbolji način da se oduži ovom velikanu, a u tome će imati i našu podršku. Koristim priliku da objelodanim, ekskluzivno, zainteresovanost međunarodno afirmisanog vajara Zlatka Glamočaka da učestvuje u izradi spomen - obilježja ovom velikanu epike, koji je svojom stvaralačkom magijom zainteresovao svjetski poznate naučnike, a među njima i našeg ovogodišnjeg laureata - kazao je Rastoder.
    Prema njegovim riječima, Zlatan Čolaković slovio je i za velikog prijatelja Crne Gore i njenog epskog nasljeđa.
    - Bio je jedan od onih koji je brojne prijatelje i saradnike širom svijeta, a u Crnoj Gori posebno, uvijek znao obradovati i zadužiti u oblasti svog naučnog interesovanja, istrajnosti i sistematičnosti u oblasti kojom se bavio- dodao je Rastoder.
    O stvaralaštvu Avda Međedovića i dr Zlatana Čolakovića besjedio je prof. dr Novak Kilibarda, iznoseći značajne činjenice koje na pravi način progovaraju o tome šta djelo Avda Međedovića znači za našu kulturu i sve narode Crne Gore.


    Nove teorije na Harvardu

    Zahvaljujući na velikoj počasti, Marina Rojc - Čolaković osvrnula se na teorije do kojih je došao njen suprug u izučavanju epike.
    - Doktor Čolaković predlagao je egzaktni kriterij za diferencijaciju tradicionalne i posttradicionalne epske poeme, baveći se odgovorima na pitanja: šta je fiksirano u homerskoj epici, šta je porijeklo fiksacije, a šta je tradicionalno. Nova teorija otvara potpuno novo homersko pitanje i pomjera prethodnu teoriju u drugi pravac. Ja ću o ovoj novoj teoriji govoriti na skupu koji će biti održan na Harvardu, krajem ove godine - poručila je Marina Rojc - Čolaković.

    R. M.

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...3-23&id=181853

  13. #13
    Join Date
    Mar 2009
    Location
    Zagreb-Sarajevo
    Posts
    3,082
    Thanks Thanks Given 
    8
    Thanks Thanks Received 
    16
    Thanked in
    14 Posts

    Default

    Koliko se o ovome malo zna u BP.

  14. #14
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Novak Kilibarda: Avdo Međedović

    Last edited by Ćipur; 20-05-10 at 23:16.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •