Lutajući po tuđini zetski gospodar se našao u Loretu, nedaleko od Ankone, stjecištu mnogih pobožnih poklonika ne samo iz Italije već i sa istočne jadranske obale. Posjetio je čuvenu crkvu posvećenu Bogorodici i zakleo se da će podići bogomolju u njenu čast kad se vrati u rodni kraj. Prilika mu se ukazala poslije smrti Mehmeda II. Bio je u Dubrovniku već sredinom juna 1481. Vrativši se u Zetu, uspio je veoma brzo da potisne osmanlijsku vlast i da u septembru iste godine potuče tursku vojsku od 3000 ljudi. Međutim, čim je povratio zemlju, postavilo se pitanje, kako da je održi, jer je borba za presto u Turskoj brzo okončana. Bajazit je već 22. juna 1481. pobijedio mlađeg brata kod Jenisehera u Maloj Aziji. Džem se sklonio kod Jovanovaca na Rodos, a zatim je prešao u Evropu, đe je jedno vrijeme bio igračka u rukama zapadnih vladara, koji su još maštali o pokretanju opšteg rata protiv Osmanlija. Međutim, Turci su ponovo veoma brzo učvrstili svoj položaj u evropskom dijelu carstva, jer je rumelijski beglerbeg stao na stranu princa-pobjednika. U takvim prilikama Ivan Crnojević je znao da se može održati jedino ako se izmiri sa sultanom i prizna njegovu vlast. Mnogo moćniji Mlečani jedva su čekali da s novim turskim carem potvrde mir iz 1479. godine, što im je pošlo za rukom u januaru 1482. godine. I Ivan Crnojević se potčinio Bajazitu II najkasnije do sredine te godine primivši obavezu da plaća 700 dukata godišnjeg harača, koliko je davao i Mehmedu II. Od toga vremena je titulisan kao sultanov sandžakbeg i vojvoda.
Poslije potčinjavanja Porti sloboda djelovanja zetskog gospodara u odnosu na spoljni svijet bila je veoma ograničena. I sami Mlečani su s njim održavali veze preko sultana. Ali je zato Crnojević u unutrašnjim poslovima bio samostalan. Turci ga više nijesu napadali, a nije ih bilo ni u njegovoj oblasti, mada nije dovoljno jasno što je sve obuhvatala. Pošto se Ivan Crnojević nije odricao posjeda koje su držali Kotorani, to je i najsitnija čarka mogla lako poslužiti kao povod za sukob. Kad je 1489. u Kotoru ubijen jedan njegov solar, Ivanov sin je zapalio selo u kome je živio ubica, opljačkao dio mletačke teritorije i zauzeo mjesta u Grblju, Paštrovićima i Crmnici. Mlečani su odmah o svemu obavijestili Bajazita II tražeći njegovu zaštitu. Što se tiče granice prema Turcima, zna se da su 1485. pod njihovom vlašću bili krajevi Pipera, Kuča, Hota i Bjelopavlića, tako da je granica između Ivanovih i osmanlijskih posjeda išla između Pješivaca, Bjelopavlića duž Zete i Morače. Pod sultanovom vlašću su ostali Podgorica, Medun i Žabljak.
Poput drugih balkanskih gospodara koji su bili vazali Porte, i Ivan Crnojević je morao da pošalje sultanu svog sina Stanišu, koji je odveden 1485. godine. Primio je islam i dobio ime Skender. Pred smrt Ivan Crnojević je pošao putem izmirenja s Mletačkom Republikom, predlažući da se svi sporovi rješavaju mirnim putem. Pošto je dobio odobrenje od Bajazita II, najstarijeg sina Đurđa je oženio u drugom braku Jelisavetom, iz poznate mletačke plemićke porodice Erico, ali snaha nije zatekla svekra u životu. Početkom ljeta 1490. stigla je vijest da je Ivan umro.
Poslije povlačenja iz Žabljaka, Ivan Crnojević je boravi u Obodu (Rijeka Crnojevića), koji je utvrdio oko 1475. Sklanjajući se od Turaka, pa i od Mlečana, povlačio se sve više u brda. Za svoje sjedište izabrao je selo Cetinje , u kome su bili stari baštinski posjedi porodice Crnojevića. U njemu je podigao dvor, manastir i crkvu posvećenu manastiru Bogorodice, čime je ispunio zavjet iz Loreta. Gradnja je vjerovatno bila završena do početka 1485, jer je već 4. januara te godine dao manastiru osnivačku povelju. Koliko je mogao obdario ga je prihodima i posjedima, koje su njegovi nasljednici uvećavali.
Zetski pravoslavni mitropolit takođe je mijenjao svoje sjedište. Mletačkim širenjem u primorju, on je postepeno gubio prava nad pravoslavnim crkvama koje su se našle na Mletačkim posjedima, iako je mnogim ugovorima bila zajamčena njegova jurisdikcija. Dugo mu je sjedište bilo u manastiru Sv. Mihila na Prevlaci, koji je bio u teškom stanju još krajem XIV vijeka. Kasnije je despot Đurađ Branković smjestio mitropolita u Budvu. Nije se ni tu moga održati poslije 1442 godine, kad je grad pao pod mletačku vlast. Zatim se sklonio u manastir Prečistu Krajinsku iznad Skadarskog jezera.
Već do tog vremena nekoliko crkvenih središta u skadarskoj oblasti i Ulcinju dospjelo je u ruke katoličkih sveštenika, a mnogi stanovnici pravoslavne vjere u kotorskom distriktu prevedeni su u katoličanstvo. Pošto se povećavao broj glagoljaskih i latinskih sveštenika, mitropolit se nije mogao održati ni u Prečistoj Krajinskoj. U njoj su već od 1452. sjedeli unijatski ili katolički episkopi. Nijesu pomogli ni protesti Stefana Crnojevića kod pape. Mlečani su, štaviše tim katoličkim prelatima rado ustupali posjede Krajinskog manastira, dok se pravoslavni mitropolit dalje povlačio: najprije u manstir Sv. Nikole na Vranjini, zatim u crkvu na Komu, potom u Obod i na kraju na Cetinje. S Ivanom Crnojevićem je neposredno sarađivao mitropolit Visarion, uz čije se ime već pominje >>prestol mitropolije cetinjske, jakože jest mitropolije zetske<< Gradeći manastir na Cetinju, Ivan Crnojević je u stvari zidao srediste zetske pravoslavne mitropolije, kojoj je tako stvorio osnovne uslove za opstanak i rad.
Ivana je posljednje godine života zamijenjivao sin Đurađ koji je važio kao dobar ratnik. Pošto je naslijedio oca, vladao je kao vazal sultana Bajazita II, kome je plaćao 1000 dukata godišnjeg harača. Zbog spornih pitanja oko granica, bio je u zategnutim odnosima s Mletačkim Kotorom, ali je pratio pripreme za pokretanje krstaškog rata kako u Veneciji tako i u ostalim gradovima Italije. Kod potonjih naraštaja stekao je slavu ne samo radom na političkom polju, već i kao ljubitelj knjige. Osnovao je prvu ćiriličku štampariju Južnih Slovena. Bilo je to svega pedesetak godina pošto je Johan Gutemberg pronašao štamparsku vještinu.
Na području zetske mitropolije osjećao se nedostatak crkvenih knjiga, koje su ili prepisivane na tome području, ili su donošene iz Srbije i Makedonije. Potreban alat za štampariju i presu Đurđevi ljudi su nabavili u Veneciji, dok su olovna slova i matrice za ukrase rukopisa napravljeni u Zeti. Štamparijom je rukovodio monah Makarije koji je imao sedam pomoćnika. Prva knjiga koju su odštampali bio je Oktoih prvoglasnik, koji je završen 4. januara 1494. godine. U septembru iste godine štampan je psaltir; u nepotpunom obliku sačuvani su Oktoih petoglasnik, Trebnik i Cvetni triod. Sve su te knjige štampane u srazmjerno malom broju primjeraka, ali su važile kao veoma lijepe kako po oblicima slova tako i po ilustrativnom materijalu. Kao uzor za ćirilička slova i izradu ukrasnih elemenata služile su srpske rukopisne knjige, mada je u dekoraciji bilo uticaja i italijanske renesansne knjige.
Štamparija je bila smještena na Cetinju i radila je svega oko tri godine. Njen rad je prekinut poslije odlaska Đurđa Crnojevića u Italiju. Izvršila je ne mali uticaj na štampanje ćiriličkih knjiga u Srbiji i Bosni tokom XVI vijeka. Učeni monah Makarije je otišao u Vlašku, đe je štampao slovenske knjige, a pred kraj života je došao u Hilandar i ubrzo postao iguman.
Osnivajući štampariju, da bi što brže snabdio crkve >>svetim knjigama<, koje su Turci uništavali, gospodin Đurađ je na osobit način pokazivao koliko se svesrdno trudio da potpomogne crkvu, kao što je to svojevremeno činio i njegov otac, >>gospodin Ivan<<, kad je podigao manastir na Cetinju. Na malom i skučenom prostoru, siromašni oblasni gospodari, podstaknuti koliko vjerskim pobudama toliko i političkim razlozima, potrošili su na svoje >>zadužbine<, znatan dio porodične imovine. Prisna povezanost posljednjih zetskih gospodara i pravoslavne crkve najsažetije je iskazana u njihovoj vladalačkoj titulaturi. Vojvoda Ivan, a zatim i njegov sin vojvoda Đurađ, bio je: >>u Hristu Bogu blagoverni<<, i >>bogomčuvani<< gospodin Zete. U navedenoj titulaturi istaknuta je najprije izuzetna bliskost vladara Bogu, zatim njegova odanost pravoslavlju, i najzad, posebna zaštita koju vrhovna instanca pruža gospodaru Zete.
Učenje o visokom porijeklu vladalačke vlasti nije moglo izmijeniti surovu stvarnost koja je takođe uticala na oblikovanje vladalačke titulature. Kao oblasni gospodari Crnojevići zadržavaju jednostavnu titulu vojvode, nasljednu u njihovoj porodici, i prihvaćenu od svih susjeda, uključujući Veneciju i Tursku. Titula vojvode nije bila dovoljna da bi se istaklo dostojanstvo oblasnog gospodara, zbog toga je ona dopunjavana, uobičajenim terminom gospodin i jednom teritorijalnom odrednicom. Bila je to Zeta, stara istorijska oblast - >>zemlja<, jedna od najpoznatijih u oblasti Nemanjića. Od kraja XIV vijeka savremenici prave razliku između Gornje i Donje Zete, i sve češće pominju omanje planinsko područje - Crnu Goru. Gospodareći uglavnom Gornjom Zetom u čije je okvire ulazila i Crna Gora, Crnojevići ne unose u svoju vladalačku titulaturu, nijedno od ova dva imena, pošto su to još uvijek geografske, a ne i političke cjeline. Za priznavanje i prihvatanje novog naziva bile su potrebne duboke društvene i političke promjene. U državi Nemanjića ime Zeta ce sve više potiskivati stariju Duklju ili Dioklitiju, ali to se dešavalo tek pošto je Duklja izgubila političku samostalnost i pošto su njeni gradovi pretrpjeli teška razaranja. Slično će se desiti i sa imenom Zete koje će potiskivati Crna Gora, naziv matične oblasti Crnojevića i buduće jezgro političkog života.
Priznavajući vrhovnu vlast Venecije i Turske, zetski vojvoda je samostalno upravljao svojom oblašću. On je istovremeno bio i vrhovni vojni zapovjednik i vrhovni sudija, dok je duhovno starješinstvo pripadalo zetskom mitropolitu koji je često boravio u njegovoj blizini. Stalno sjedište Crnojevića bio je njihov dvor koji je pod pritiskom Turaka premještan iz Žabljaka u Obod, a potom na Cetinje. Upravnik dvora - >>dvorodržica<< i >>dvorani<<, koji su poticali iz redova ugledne vlastele, pomagali su gospodaru u vođenju civilnih poslova, dok su u vojnim poslovima to obično činile vojvode. Upravni aparat je bio malobrojan, a ponekad i nedovoljno efikasan, pa je gospodar morao lično posredovati da bi neku odluku sproveo u djelo. Po unutrašnjosti zemlje, za izvršavanje gospodarovih naređenja brinuli su se njegovi stalni predstavnici - kefalije. Još u doba cara Dušana ustanova kefalije dospjela je iz gradova i u >>mješovite<<, župe koje imaju više gospodara, da bi za vrijeme Crnojevića prodrla na područja pojedinih katuna i ratničkih družina. Na svom području kefalija je najistaknutiji predstavnik državne uprave u čijoj se nadležnosti nalaze pretežno civilni poslovi, ali je njegova moć osjetno ograničena prisustvom snažne lokalne samouprave. Bez saglasnosti i podrške vlastele pojedinih katuna i ratničkih družina malo se što moglo učiniti.
Veliki broj vlastele redovno je bio prisutan pri utvrđivanju spornih medja. Svi sudski sporovi, uključujući i one oko međa, rješavani su prema ustaljenoj praksi koja se oslanjala pored običajnog prava i na odredbe Dušanovog zakonika a vjerovatno i na odredbe Sintagme Matije Vlastara. Kada je neđe trebalo utvrditi sporne međe, izlazio je >>pristav<< sa još 24 >>vlastele okolnih katunah<<. Tamo bi se našao i >>majstor koji granice seče<<, da bi na kraju sve to zabilježio >>dijak<< po gospodarevom naređenju. Ustanova pristava dospjela je u Dušanov zakonik iz običajnog prava. Kao ličnost, pristav je trebalo da bude ispravan i dostojan povjerenja jer je njegova usmena izjava uzivala >>javnu veru<< i služila kao >>dokaz<<, a istovremeno je on bio i pomoćni organ suda. Sve ove uslove ispunjavali su i pristavi u oblasti Crnojevića. Dužnost se povjeravala nekom uglednom vlastelinu i bliskom saradniku zetskog vojvode, njegovim dvoranima, dvorodržici ili kefaliji. Stranka koja bi dobila spor plaćala je pristavu neku vrstu nadoknade - >>pristavštinu<<. U jednom slučaju je na ime pristavštine dat konj i 50 ovaca, a toliko je približno iznosila >>izdava<, za predaju grada po Dušanovom zakoniku (>>konj i svita<<, koja je takođe pripadala pristavu. Nije poznato da li je nešto od toga dobijala i prisutna vlastela. Njihov broj nije nimalo slučajno određen. Dušanovim zakonikom bio je utvrđen i broj porotnika u poroti: za >>veliko delo<< 24, za nešto manje 12 i za >>malo delo<< 6 porotnika. Prilikom utvrđivanja spornih međa u državi Nemanjića, a i kasnije, rijetko su pozivana 24 čovjeka (>>starinaca<<, dok je u oblasti Crnojevića to postalo pravilo. Izgleda da je takav običaj uveden za vrijeme despota Đurđa i to odmah poslije obanavljanja Despotovine (1444). Broj starinaca bio je isti (24) i u Zeti i u okolini Prizrena. Razlika je jedino što se ovi ljudi u okolini Prizrena nazivaju >>kmetovima<<, a u Zeti >>vlastelom<<. Terminološka razlika nije beznačajna, ali se u sudskom postupku ništa bitno nije izmijenilo.
Sva ta vlastela iz >>okolnieh katunah<< po svojoj ekonomskoj moći malo se odvajala od ostalih stočara i zemljoradnika. Iznenađuje njihova brojnost, ali kako >>vlastelu<< pominju i domaći i strani izvori, onda je bez sumnje takva kategorija stanovništva postojala. To su prije svega zapovjednici vojnih družina, >>njihovi istaknuti saborci<<, zatim, >>svi oni koji su vršili, povremeno ili trajno<<, neku lokalnu funkciju, činili tijelo sudskih porotnika, raspolagali komadom zemlje, većim stadom i obavezno nosili orušje<<. Po svom društvenom položaju oni se u najboljem slučaju mogu izjednačavati s vlasteličićima. Kolko je utvrđeno, ova je kategorija bila mnogobrojna u Poljicama, obližnjim Konavlima i Paštrovićima. Prisustvo većeg broja katuna, sa unutrašnjom hijerarnijom u oblasti Crnojevića, pogodovalo je nicanju ratničkih družina, a takođe i stvaranju >>vlastele<<. Još u doba postojanja Nemanjićke države po vlaškim katunima se izdvojio poseban broj >>vojnika<< koji je imao privilegovan položaj. Vlahe vojnike dijelio je samo jedan stepen od vlasteličića - manji ili veći zemljoposjed. Pošto je vlasteoski sloj neprekidno prorjeđivan u čestim i dugotrajnim ratovima, to su onda za popunjavanje nastalih praznina najpogodniji bili >>vojnici<< iz vlaških i arbanaških katuna. Pojedinim ratnicima ili grupi ratnika poklanjaju se čitava sela da bi za neku državu vršili vojnu službu. Između novoostvarenih feudalaca i njihovih srodnika, koji su ostali po katunima, nije se mogla povući oštra razlika pa su i jedni i drugi uvršteni u >>vlastelu<<. Posebnu grupu vlastele sačinjavali su pronijari i u oblasti Crnojevića i u djelovima Zete pod Mletačkom vlašću. Crnojevići kao siromašni oblasni gospodari nijesu imali mogućnosti da stvaraju velike pronije, ali izgleda da je 1455. broj pronijara bio znatan. Dio pronijara, uostalom i kao dio vlastele, poticao je iz pojedinih katuna. Takav je bio Mihailo Piper, Šćepan Malonšić i drugi pronijari Crnojevića. Pronija se dobijala za >>vjernu službu<< i gubila za počinjenu >>neveru<<. Za vjernu službu Šćepan Malonšić je dobio jednu trećinu sela Orahove Ljuti, sve >>podanke<< sa tog dijela i još pet kuća seljaka koje su dužne da >>služe<< Šćepanu i njegovim nasljednicima >>u vijek<<. Pored >>verne službe<, ova je pronija bila dužna da daje gospodaru i po jedan dukat godišnje.
Zavisnih zemljoradnika nije bilo samo na pronijama, već i na posjedima Crnojevića, pojedinih crkava i manastira, a svakako i na posjedima neke vlastele. Kada je gospodin Ivan podizao manastir na Cetinju, poklanjao mu je razna dobra: obradivo zemljište, vinograde, šume, vode i >>planinu<< (pašnjak). Jedan dio zemljišta bio je namijenjen da ga manastir izdaje pod zakup ili obrađuje u vlastitoj režiji, dok je drugi dio bio određen za izdržavanje i naseljavanje kmetova, pa se nazivao >>kmetština<<. Manastirski kmetovi bili su oslobođeni >>danka gospodskoga<< i niko ih nije mogao primoravati na neku >>rabotu<<.
Umjesto toga oni su radili manastiru ili kako u povelji stoji: trebalo je da oni budu >>svršeni rabotnici crkovni<<. Svaka kmetska kuća davala je manastiru >>soće< - po jedan star pšenice i po jedan star >>glotine<<. za korišćenje vinograda ubirana je neka vrsta čabrine koja je bila odmjerena na tri >>krble<< vina. Dio obradivog zemljišta manastir je izdavao pod zakup i to za jednu četvrtinu od ostvarene ljetine, što je u XIV i XV vijeku bilo uobičajeno u okolini Dubrovnika i Kotora. Prije nego što je vojvoda Ivan poklonio manastiru nekoliko veći komada obradivog zemljišta, zakupnina je iznosila jednu trećinu ljetine.
Feudalna klasa posmatrana u cjelini, uključujući Crnojeviće, njihovu vlastelu i manastire, bila je siromašna a njihovi kmetovi malobrojni. Prisustvo vlastele, pronijara, manastirskih vlastelinstava i zavisnih zemljoradnika - kmetova uvjerljiv je dokaz da su se osnovna obilježja nemanjićke države sačuvala u oblasti Crnojevića sve do konačnog pada pod tursku vlast.
Tokom XV vijeka zemljoradnička naselja širom Zete, a posebno u Gornjoj Zeti, gube svoj nekadašnji značaj koji postepeno preuzimaju katuni. Blizina ljetnjih pašnjaka na planinama i zimskih ispaša u nižim krajevima s mediteranskom klimom privukli su mnoge katune Vlaha i Arbanasa. Tokom XIV i XV vijeka većina Vlaha je bila poslovenjena. Jedan dio je prešao na sjedelački način života i, pored stočarstva počeo je da se bavi zemljoradnjom i vinogradarstvom, ali je i dalje sačuvao katunsku organizaciju. Na očuvanje katunske organizacije uticali su rodbinski odnosi, čvrsta veza između pojedinih porodica kao i nesigurna vremena u kojima je svaka skupina ljudi morala da se pobrine o vlastitoj bezbijednosti. U Primorju se po nekoliko sela i zaselaka okupljalo u veću zajednicu koju savremenici nazivaju >>opština<< (comune), družina (compania), ili >>katun<< (cathone). Nekadašnja sela Svetomiholjske metohije su preko svojih predstavnika na >>zboru<< donosila odluke od zajedničkog interesa. Ponekad se dešavalo i da je grupa susjednih katuna činila širu, višekatunsku zajednicu. U ovakvim i sličnim zajednicama jačala je i lokalna samouprava, a ljudi su sticali takva prava, do kojh ne bi mogli doći da su ostali potčinjeni nekom vlastelinstvu. Oblasni gospodari i susjedne države, nastojeći da pridobiju katune i ratničke družine, priznavali su njihova stečena prava i lokalnu samoupravu. Venecija je priznala samoupravu i međe Paštrovića već 1423 godine, a oni su prihvatili obavezu da ratuju za novog gospodara na području od Kotora do Bara i oko Skadra. Crnojevići su takođe priznavali i poštovali stečena prava mnogih zajednica.
Kada je Stefanica Crnojević sklapao ugovor sa Venaecijom 1455. godine došao je u Vranjinu >>s čitavim zetskim zborom<<, tačnije s predstavnicima 51 >>družine ili opštine<<, odnosno pojedinih katuna koji su boravili u Gornjoj Zeti. Na Zetskom zboru donijete su odluke koje su se svojevremeno mogle proklamovati jedino na državnom saboru. Do sredine XV vijeka katuni i ratničke družine stekli su odlučujuci uticaj na poslove u Gornjoj Zeti, a posebno Malonšići, Pješivci, Bjelopavlići i Lužani.
Ne može se pouzdano utvrditi kada je >>družina ili opština<< ojačala i što je sve obuhvatala, pogotovu što su u njihov sastav ulazile manje zajednice, odnosno >>mnoga druga sela<<. Među prisutnima na zetskom zboru, kao prvi po redosljedu pomenuti su Mataguži. Još 1330. jedan Mataguž >>s bratijom<< našao se u sastavu katuna Lješa Tuza. On vjerovatno nije bio jedini predstavnik svoga roda.
Za vrijeme Balše III Mataguži su se sporili i sukobljavali s Hotima oko međa. Njihova teritorija na sjevernim obalama Skadarskog jezera graničila se sa skadarskim podrujem pod mletačkom vlašću. Mataguži su sačinjavali snažnu skupinu koja je mogla poklanjati zemljište manastiru Sv. Nikole Vranjinskog (1468) i čiju su vlastelu sa slovenskim imenima, Crnojevići uzimali za svoje >>dvorane<< i kefalije. Slično Matagužima i Tuzi su sačinjavali mnogobrojnu i moćnu skupinu Arbanasa. Katun Lješa Tuza brojao je 29 domaćinstava već 1330, da bi poslije trinaest ili četrnaest godina imao 15 domaćinstava više. Od početka XV vijeka oni žive u Skadarskom kraju, đe su vjerovatno boravili i ranije, i drže istoimeno selo Tuzi. Naselje je brojalo oko 150 kuća 1417. godine i uživalo je povlašćen položaj pod Mlečanima. Tuzi su bili dužni da plaćaju Veneciji svega 120 perpera godišnje i da >> kao pješaci ili konjanici krenu na neprijatelja<< kada to zatraže mletačke vlasti. Priznavši vlast Crnojevića (1455), dugovali su vojnu službu novom gospodaru, a vlastela je uzimala učešća u poslovima u kojima je obično sudjelovala i vlastela iz drugih katuna i družina. Od značajnijih arbanaških skupina, na Zetskom zboru bili su prisutni i Hoti. Početkom XV vijeka to je vrlo moćna skupina koja je zaposjela prostrano područje iznad Skadarskog jezera. Priznavali su vrhovnu vlast Balšića i Crnojevica, priključujući se povremeno Mlečanima. Među Hotima bilo je i dosta vlastele i mnogo ratnika. Oni su obećavali Mlečanima da će im staviti na raspolaganje 300 vojnika, od kojih 80 konjanika. Iz njihovih redova pojedinci su uspjeli da se uzdignu i uvrste u krupnu vlastelu. Svojevremeno je vrlo uticajan bio Andrija Hot (1416), zatim Hot Junk (1441) i Banj Hot koji je imao izgleda da od Mlečana dobije titulu vojvode. Ovako moćna skupina izmicala je nadzoru vrhovne vlasti, kako Venecije tako i Crnojevića. Vremenom ce Hoti okupiti nekoliko katuna koji su ranije bili samostalni (Tihomir, Mihaljane, Pobrežane, Boroćane, Ljubicite i Keće) i tako zaposjesti prostranu teritoriju.
Susjedi Hota i Mataguža bili su Grlje. O njihovoj vlasteli kao i o vlasteli Lužana, Podgoričana i Gruda sačuvani su usamljeni podaci, mada su Lužani bili moćni i uticajni. Potpunija su obaviještenja o Kučima koji su boravili istočno od Podgorice. U katunu Lješa Tuza našao se 1330 godine i Petar Kuč >>s bratijom<<. On nije bio ni jedini, niti prvi predstavnik kasnije moćnog plemena Kuča. U drugoj deceniji XV vijeka pod mletačkom vlašću živjelo je 14 porodica Kuča u 8 skadarskih sela. Većina se ipak zadržavala u matičnoj oblasti. Kada su Turci zaposjeli područje Kuča, popisali su u njemu 208 kuća raspoređenih u 11 sela (1485), da bi drugim popisom(1497) našli 338 kuća razvrstanih u 9 katuna (Pavlovići, Petrovići, Lješovići, Bitidosi, Lopari, Bankeći, Banjovići, Lazorce i Koći) i dva sela. Tada se već teritorija Kuča zaokruživala da bi kasnije obuhvatila Kupuse i Raćeše koji se još 1455. ubrajaju u samostalne družine. Slično Kučima i Piperi su sačinjavali mnogobrojnu i uticajnu skupinu. Njihovo jezgro boravilo je u blizini Meduna (1444), da bi po prvom turskom popisu imali 21 selo (od toga dva su pusta) sa ukupno 226 kuća. Dvanaest godina kasnije (1497), broj kuća se gotovo udvostručio. U 13 sela Turci su popisali 427 kuća Pipera. Ne može se pouzdano utvrditi kako je došlo do naglog povećanja broja kuća, da li je to zasluga turske administracije ili su u pitanju novi doseljenici ? Izvjesno je da su se tada među Piperima našli Bukumiri, zatim Bušati, Rogami i Mrke koji su 1455. godine istupali samostalno.
Stankovići, Grnci, Kakarići, Berisavci, Golubovci, Dajbabe, Stanisaljići, Stanšići, Branovići i Rabiovići, čiji su predstavnici učestvovali na zetskom zboru, ostavili su malo tragova u sačuvanim izvorima. Potpunija su obavještenja o Malonšićima čija se teritorija nalazila između Donje Zete I Morače. Zajedno s Golubovicima oni čine (1492) jedno >>bratstvo<< i >>pleme<<, a istovremeno imaju mnogobrojnu vlastelu tako da gospodin Đurađ pominje 24 >>ljubime vlastele<< Malonšića. Golubovići kao i ostali Malonšići raspolažu baštinama koje sačinjvaju različite vrste obradivog i neobradivog zemljista nevelikih površina. Svi posjedi Malonšića činili su jedinstvenu teritorijalnu i privrednu cjelinu, pa su tako i ljetnji pašnjaci na planinama bili povezani sa zimskim ispašama po dolinama rijeka. Gospodin Ivan postavljao je Malonšićima kefaliju kojem je izdavao naređenja, ali se gospodareva naređenja nijesu mogla u potpunosti izvršiti bez podrške najistaknutijih članova lokalne samouprave. Bila su to vlastela Malonšići, a njihov najistaknutiji član bio je 1492. godine knez Niko Stroisalić. Nekada snažna ratnička družina, katun, bratstvo i pleme, pod turskom vlašću daje svoje ime jednoj nahiji, ali postepeno gubi svoj značaj.
Početkom XV vijeka, veliki broj ratnika mogli su da pokrenu i Bjelopavlići koji su se smjestili u dolini Zete. Zajedno sa Ozrinićima, Maznicama i Malonšićima >>s vojskom<< su napali 1411. godine dubrovačke trgovce koji su se vraćali >>iz Srbalja<< i oduzeli im srebro, konje i oružje, pa čak i odjeću i obuću. Stefanica Crnojević uvrstio je Bjelopavliće (1460) uz Malonšiće, Pješivce i Lužane u četiri najznačajnija >>katuna<< i >>družine<< Gornje Zete. Po turskom popisu hercegovačkog sandžaka (1477), u nahije Zeta ili Bjelopavlići bilo je oko 200 kuća podijeljenih u četiri džemata. Na čelu prvog džemata nalazio se vojvoda Radoslav. Između Bjelopavlića i Kčeva boravili su Pješivci. Gospodin Ivan Crnojević naredio je da se utvrde međe između Kčeva i Pješivaca koje je kasnije potvrdio i gospodin Đurađ. Međe su utvrđivane na uobičajen način, uz pomoć 24 >>vlastele od zemlje<<, na čelu s tadašnjom kefalijom Radoslavom Bogdanovićem, tako da je njihova zajednička međa dolazila >>do međe Riđanske<<.
Naporedo s pojavom zaokruživanja katunskih teritorija i vezivanja katuna za jedno područje, dešavalo se da pripadnici jedne skupine borave u različitim krajevima. Jedan dio Nikšića nalazio se 1455. u Gornjoj Zeti i pod vlašću Crnojevića, dok je drugi dio bio u Polimlju i Potarju pod turskom vlašću, đe je i upisan u defter Isa-bega Ishakovića. Treća skupina Nikšića pominje se 1457. u župi Onogošt, đe je vjerovatno živjela od početka XV vijeka. Vremenom je ime ove skupine Nikšića potisnulo stariji naziv župe i grada Onogošta. Nijesu se pomjerali jedino Nikšići, izgleda da su tako postupali i Vasojevići prije nego što je njihova teritorija zaokružena. Vasojevići ili jedna njihova skupina boravili su 1444. zajedno s Piperima oko Meduna. Međutim 1455. godine Piperi učestvuju na Zetskom zboru, dok se Vasojevićima gubi trag. Izgleda da su se oni već tada pomjerili više prema Limu i tako ostali izvan oblasti Crnojevića.
O stanovništvu koje je živjelo u matičnim krajevima Crnojevića i čiji se predstavnici ne spominju na na Zetskom zboru, obaviještenja su prilično oskudna. Na čelu njihovih manjih ili većih zajednica nalazila se sitna vlastela koja je bila poslušna svom gospodaru. Čvršća i neposrednija vlast Crnojevića u ovim krajevima nije ugrožavala opstanak katunske organizacije. Ćeklići i Balošan pominju se kao katuni koji imaju svoje starješine-katunare. Pavle Milijević je bio katunar u Ćeklićima 1443. godine. Katunska organizacija postoji svakako i kod Bjelica i kod Ozrinića, pošto se u sačuvanim izvorima nazivaju >>Vlasima<<. Ne zna se pouzdano kako su bili organizovani Braići, Bjeloševici, Maine, Očinići, Cuce i druge skupine, izuzev što se kod njih, kao i kod bolje poznatih zajednica, pominje sitna vlastela. Za Njeguše se s razlogom može uzeti da su imali katunsku organizaciju, zato sto se na njihovom čelu nalazio knez koji se srijeće i kod drugih vlaških skupina. Riđani su imali svog kneza jos 1435. godine. Po turskom popisu iz 1477, u Drobnjacima je bilo 17 džemata Vlaha i jedan knez koji je neposredni starješina samo jednog džemata. U Pivi je bilo upisano 9 džemata sa jednim knezom, a u Banjanima se takođe nalazilo 9 džemata i jedan knez. Za razliku od ovih skupina, u Rovcima je upisan jedan džemat, ali se na njegovom čelu nalazio knez. Svaki je knez neposredni starješina jednog katuna i najistaknutiji predstavnik lokalne samouprave u katunu, ali je istovremeno i predstavnik državne uprave (lokalne) pod čiji su nadzor stavljena dva ili više katuna. Za državnu upravu jo[ čvršće je bio vezan vojvoda. On je kao i knez, po pravilu, bio neposredni starješina samo jednog katuna, ali istovremeno i vojni zapovjednik u nekoliko srodnih ili susjednih skupina. Po turskim popisima iz 1477 godine, četiri katuna Bjelopavlića imala su jednog vojvodu. Slično je bilo i sa popisanim Banjanima, ali je zato samo jedan džemat Vlaha u Gornjoj Morači takođe imao vojvodu. Bio je on vojni zapovjednik po svoj prilici i nekih drugih skupina. Početkom XVI vijeka imali su jednog zajedničkog vojvodu: Banjani, Drobnjaci i Rudine. Ustanovu Vlaškog vojvode i kneza nijesu zaveli Turci, već su ih zatekli i preuzeli. Vlasteoska opština Paštrovića, poslije priznavanja vrhovne vlasti Venecije (1423), imala je pravo da bira najprije jednog, a kasnije dvojicu vojvoda. Iste godine kada i Paštrovići, na stranu Venecije prešla je arbanaška ratnička družina Pamaliota, čiji je starješina bio vojvoda Nika Herman. Mlečani će kasnije i njegovim nasljednicima priznati titulu vojvode. Većina zapovjednika ratničkih družina nije nosila pomenutu titulu. U Luštici je postojala mnogobrojna skupina hrabrih ratnika >>junaka<< i >>vlastele<<, ali se njihove starješine ne nazivaju vojvodama. Slično je s Krampsima koji su boravili iznad Bara, ili s Mrkojevićima koji su živjeli između Bara i Ulcinja, kao sa mnogim drugim zajednicama. Starješina jedne skupine Mrkojevića bio je pravoslavni pop Đinak, kojem su Mlečani za nagradu predali katoličku opatiju Sv. Nikole na ušću Bojane. Sticanje i dodjeljivanje titule vojvode nije zavisilo toliko od samih ratničkih družina, koliko od podške suverenih država, čije su vrhovnu vlast priznavale takve družine. Zbog toga su vojvodsko dostojanstvo dodijeljivali i Turska i Venecija, kao i srpska despotovina. Postojanje vlastele, knezova i vojvoda po katunima i njima sličnim zajednicama nesumnjiv je dokaz da su ovakve skupine bile sposobne da obnavljaju vlasteoski sloj i njegovu hijerarhiju.
Jedan dio vlastele uspio je da se održi i poslije uvođenja turske vlasti u oblasti Crnojevića. Do gubitka samostalnosti, a takođe i do razlaza između gospodina Đurđa i njegovog brata Stefana, došlo je 1496 godine. Izgleda da je svemu tome prethodilo uključivanje gospodina Đurđa u protivturske planove francuskog kralja Karla VIII. Kada je Karlo VIII zagospodario napuljskom kraljevinom (1495), prepustio je sprovođenje ovih planova u djelo svom poslaniku u Veneciji, poznatom memoaristi Filipu de Kominu i Konstantinu Arijanitu Komninu, ujaku braće Crnojevića. Filip de Komin, Konstantin Arijanit i drački arhiepiskop Marin namjeravali su da u Albaniji podignu ustanak širokih razmjera koji bi podržali i Srbi i Grci. Za ove planove saznao je i sultan Bajazit II, te je odlučio da se obračuna s nepouzdanim vazalima. U jesen 1496. poručio je po Stefanu Crnojeviću, koji je bio odan Turcima, da gospodin Đurađ pođe na Portu ili da u roku tri dana napusti zemlju. Gospodin Đurađ se odlučio za posljednje pa je prikupio porodicu, najbliže saradnike, izvjestan broj kaluđera i uzeo dragocjenosti cetinjskog manastira, da bi sa oko 100 konjanika došao u Budvu, a odatle dalje brodom u Veneciju đe je stigao decembra 1496. godine. Tako je oblast Crnojevića bez većih potresa i gotovo neprimjetno izgubila svoju samostalnost.
Stefan Crnojević ostao je u zemlji očekujući da će ga sultan prihvatiti kao oblasnog gospodara. Nadanje je bilo uzaludno. Turci su iskoristili njegovo prisustvo da bi što lakše uveli svoju neposrednu vlast. Stefanu su ostavljeni porodični zemljoposedi (vinogradi, njive, livade, mlinovi i ribnjaci) razasuti po mnogim selima koje je on držao do 1499. godine. Cjelokupna teritorija kojom je do 1496. gospodario Đurađ Crnojević, za koju se čvrsto vezuje ime Crna Gora, priključena je skadarskom sandžaku. Stigavši u Veneciju, Đurađ Crnojević je stupio najprije u vojnu službu, ali je došao u sukob s mletačkim vlastima zbog čega je zatvoren u tamnicu. Poslije nekoliko mjeseci oslobođen je zatočeništva na posredovanje francuskog kralja i Konstantina Arijanita. Izgubivši svaku nadu da će uz pomoć Venecije iz zapadnih država ponovo zagospodariti svojom oblašću, pokušao je da to ostvari uz pomoć Turaka. Početkom 1500. Đurađ Crnojević je krišom napustio Italiju i dospio kod skadarskog sandžakbega Ferisa, s kojim je i vodio pregovore o svom prelasku na sultanovu stranu. Već u martu iste godine našao se na Porti ali je umjesto željno očekivane oblasti, od sultana dobio samo jedan timar u Anadoliji. Tako je poslije mnogih nevolja i lutanja po svijetu, okončana politička djelatnost posljednjeg samostalnog gospodara Zete, vojvode Đurđa Crnojevića.
Skadarski sandžkbeg upravljao je Crnom Gorom preko svog subaše, odnosno vojvode, čije je sjedište bilo u Žabljaku. Ubrzo poslije osvajanja ovog grada, Turci su osposobili i tvrđavi podgrađe za prihvatanje veće vojne posade. Sem u Žabljaku, turskih posada je bilo u Podgorici i Medunu tako da su ova tri grada čvrsto nadziravala dolinu Zete i Morače, a u znatnoj mjeri Crnu Goru i Brda. Cjelokupna teritorija Crne Gore obično se nalazila pod jurisdikcijom jednog kadije sa sjedištem u Žabljaku ili Podgorici i bila je podijeljena na šest, odnosno sedam nahija.
U defteru iz 1523. godine pominju se sljedeće nahije: Župa, Malonšići, Pješivci, Cetinje, Rijeka, Crmnica i još jedna čije ime nije bilo ubilježeno. U posebnom položaju nalazila se nahija Grbalj, podijeljena na Gornji i Donji, kao što se od davnina dijelila istoimena župa. Na brdovitom, siromašnom i pogranicnom području, đe je stanovništvo imalo razvijenu lokalnu samoupravu, turska vlast se sporo učvršćivala. Da bi se taj proces ubrzao, centralna vlast je pojačavala svoje prisustvo i činila manje ustupke stanovništvu. Crna Gora je izdvojena u poseban Sandžak, a za sandžakbega je 1513 god postavljen Skenderbeg Crnojević, treći sin vojvode Ivana, odnosno Staniša, koji se nalazio još od 1485. godine u Turskoj, đe je primio islam. Bila je to kontroverzna ličnost u kojoj su se udruživali postupci sultanovog činovnika i turskog feudalca s ponašanjem pravoslavnog oblasnog gospodara. Stalno sjedište crnogorskog sandžakbega nalazilo se u Žabljaku đe je bio okružen svojim saradnicima i muslimanima i hrišćanima. Materijalno je potpomagao i brinuo se o svojim mnogobrojnim rođacima koji su živjeli na mletačkim posjedima. Uz pomoć >>24 vlastele<< utvrđivao je sporne međe manastirskih zemljoposjeda, kao što su to činili i njegovi prethodnici. Na svoja akta stavljao je pečat s dvoglavim orlom - grbom Crnojevića- kao i njegov otac, gospodin Ivan. U isto vrijeme, ne prezajuci od >>zuluma<<, Skenderbeg je bezobzirno postupao s rajom. Da bi povećao svoje prihode, unosio je u katastarski popis >>mrtve duše<<, što je dovelo do nezadovoljstva i nemira u zemlji. Centralna vlast je odlučila da sve to ispravi (1523), a istovremeno da nametnute rabote i dažbine uskladi s mogućnostima stanovništva Crne Gore. Povodom toga, donijet je poseban zakon u kojem je navedeno da je Crna Gora >>neprohodna i krševita zemlja, pa raja nije u mogućnosti da daje ušur, harač, ispendže i druge dažbine. Umjesto ovih dažbina, ubuduće će svaka kuća plaćati pedeset i pet akči >>po vlaškom običaju<<. Bila je to dobro poznata >>filurija<<, bliska >>dukatu<<, koji se ubirao u Zeti još u doba Balšića , tako da je cjelokupno stanovništvo Crne Gore steklo status filurdžija. Pored plaćanja 55 akči od kojih je 33 pripadalo sultanu, 20 sandžakbegu i po 2 akče sakupljačima dažbina, svaka kuća morala je još da pošalje po jednog radnika na petnaestodnevni rad u grbaljske solane. Od navedenih dažbina i rabota bili su oslobođeni muselimi. Njihov broj je bio ograničen, najprije na 56, a kasnije na 35 ljudi. Muselimi su se obično starali da stanovništvo uredno plaća svoje dažbine i da odlazi na rad u grbaljske solane. Ujednačavanje obaveza zavisnog stanovništva prema državi i prisustvo manjih ili većih zajednica s razvijenom lokalnom samoupravom, izvršili su osjetan uticaj na nastanak i dalji razvoj crnogorskih plemena.
___________________________________________
Bookmarks