Ako se mora praviti velika hidroelektrana, neka se Tara potopi, a ne Morača

[MERAK_mi_je]

Stvarno bi bilo bruka da se TARA potopi!
Mislim ljudi daj ne zezajte,da izgubimo tu ljepotu taj kanjon po kome smo poznati u celom svetu!!
I ne znam ko je uopste pokrenuo tu pricu za Taru!
Ja def. mislim, i ja bi izgradio branu na Moraci s'tim da se ta brana stavi na odredjenu daljinu da ako bi jednog dana NE DAJ BOZE pukla ne bi znacajno ugrozila Podgoricu!
A opet brana se ne gradi TEK TAKO! Ona ce da se gradi po najvisim svetskim standradima i ako vi mislite da nece i da ce to da bude divlje i da se od toga samo uzmu pare! TO NIJE ISTINA!
A sto se tice manastira Moraca On ni slucajno ne smije biti potopljen i za to se moze naci resenje,samo da se ulozi veca svota novca i da se dovedu strcunjaci iz celog Sveta!
Ne znate vi jos sta se sve radi po svetu i kako se resavaju takva pitanja!
Toliko od mene POZDRAV!

[Glenn_Q]

Halo Ćipure hoću Taru neću baru!

[Ćipur]

Da raftuješ?
Ko kaže da ne bi bilo ljepše tarsko jezero?

[MimiR']

Ćipko, dje je opcija '' Potopiti Dunav i Savu, sve su to ***** srpska koja bi nas poklala?''

[gatsbyy]

nek potapaju sta oce, samo taru da ne diraju....

[rain_wind_storm]

Ćipure,drž se ti istorije
A kolika se frka digla oko Morače...A potopite je!!!!

[chatnick]

Najbolje nuklearke. Najmanje su stetne, najcistije su, nikakvu stetu za okolinu ne prave, najveci problem je sto se zovu kako se zovu

[MadGod]

Apsolutno ne potapati ni jednu ni drugu.

[Ćipur]

Tri mita o branama na Morači

GARET TANKOSIĆ KELI ZA „VIJESTI“

Piše: Garet Tankosić Keli



Nekoliko ljudi mi je tražilo da napišem nešto o razlozima za stavljanje svog potpisa na kampanju “Plan na popravni” i ovaj članak je pokušaj da artikulišem razmišljanje i rezonovanje koji stoje iza toga.
Dobro je poznato da ću uvijek gajiti duboke emocije za ovu nestašnu, ponosnu, malu državu, njene mnoge izvrsne i talentovane ljude i da ću uvijek željeti da podržim i doprinesem održivom uspjehu ove lijepe zemlje.
Drugi i konkretniji razlog za uključivanje u ovu temu u ovom trenutku je da sam od odlaska iz Crne Gore tijesno uključen u formiranje regionalnog “tink-tanka” za održivi razvoj pod imenom SEE Change Network, kako bih u regionalnu diskusiju u o pitanjima kakav je upravo sistem brana na Morači uveo ekspertizu svjetske klase i svježe ideje.

Pitanje da li izgraditi sistem brana na Morači ili ne vezano je za šire pitanje crnogorske energetske strategije i posebno za tri često ponavljana velika mita u tekućoj debati o energiji. Vjerujem da te mitove treba tako temeljno razbiti da se više nikad ne upotrijebe u javnom diskusu, jer zamagljuju korisnu raspravu o boljoj budućnosti Crne Gore i njenih građana.
Prvi mit je da se Crna Gora suočava sa energetskom krizom. Činjenica je da Crna Gora nema energetski problem. Međutim, Oleg Deripaska, milijarderski rudarski tajkun iz druge države ima, zato što je KAP odgovoran za – manje više – 50 odsto potrošnje energije u Crnoj Gori.
Dozvolite mi da ovo malo raspakujem. Aluminijum se često naziva čvrstom energijom. G. Deripaska, što nije nerazumno, želi da napravi profit od svog biznisa, a mogući profit zavisi u suštini od toga koliko jeftino može dobiti struju i po kojoj cijeni se aluminijum prodaje na svjetskom tržištu. Nijesam vidio završni račun KAP-a, ali na osnovu tržišta i subvencija za struju, mislim da je profit bio “impresivan” tokom proteklih godina.

Jednostavna je iako neprijatna činjenica da će se KAP jednog dana zatvoriti i to zato što je – kako reče dr Džefri Saks - “industrija prošlosti” i zato što počiva na ograničenim resursima koji će jednostavno biti iscrpljeni. Sva je vjerovatnoća, međutim, da će se KAP zatvoriti mnogo prije toga – to se umalo dogodilo ranije ove godine - jer će kombinacija standarda EU za prirodnu okolinu, rastuće cijene struje i generalne dinamike globalnog aluminijskog tržišta jednostavno učiniti ovo malo, staromodno, postrojenje nepotrebnim. A kada se KAP zatvori, ova država će imati obilje energije, višak koji se prodaje na regionalnom tržištu.
Stoga je pokušavati da se u crnogorsku energetsku debatu uvede održivost i dugoročno razmišljanje a ne baviti se problemom KAP-a, isto kao pokušavati da plivate na površini Bokokotorskog zaliva sa ogromnim kamenom oko vrata.
Drugi često ponavljani mit je da je rješenje za crnogorski tzv. “energetski problem” izgradnja nove generacije postrojenja poput sistema brana na Morači ili drugog bloka Termoelektrane Pljevlja. Čak vam i eksperti Evropske banke za obnovu i razvoj mogu reći da je sada hiljadama puta ekonomski efikasnije uštedjeti jedinicu energije nego proizvesti novu. Crna Gora – sa prosječnom potrošnjom po glavi stanovnika od četiri do šest puta više od prosjeka EU – pokazuje da postoji ogroman potencijal za korist od ušteda i efikasnosti.

U ekonomskom smislu, naravno, uštede i efikasnost pretvaraju se u takozvana zelena radna mjesta. To su poslovi u oblasti povećanja efikasnosti starih zgrada i postojećih sistema za hlađenje i grijanje, pa čak i instaliranju pasivnog solarnog grijanja za toplu vodu; nikad nijesam prestao da se čudim da uz 265 sunčanih dana godišnje još nema poreskih olakšica za instaliranje ovakvih vrsta uređaja u Crnoj Gori.
Zelena radna mjesta su dugoročna i raširenija su u ekonomiji od kratkoročnih specijalizovanih radnih mjesta – na primjer - u izgradnji brana ili puteva. Preko njih se novac i resursi raspoređuju u čitavoj zajednici, umjesto da se koncentrišu na velike projekte “jednog udarca”, sa jednim pobjednikom na tenderu. Uz nešto mašte i napora na nivou politike, radnici iz KAP-a i njegovih fabrika za proizvodnju i vađenje rude mogli bi se obučiti da se zaposle na ovim radnim mjestima; možda čak i da se ona finansiraju iz profita od prodaje viška energije koji će se osloboditi zatvaranjem KAP-a?

Crnogorci možda ne vole to da čuju, ali će uskoro shvatiti ako već nisu, da će cijena energije nastaviti da raste – bez obzira kako je i ko proizvodi – i, sva je vjerovatnoća, dostići će (što je već slučaj u mnogim zemljama EU) više od 20 centi po jedinici u naredne dvije decenije. Zato, iz perspektive građana, ako im pomognete da budu efikasniji to će imati mnogo više održive koristi od izgradnje novih postrojenja za proizvodnju energije.
Mit broj tri je da sistem brana na Morači mora biti izgrađen sada i da mora biti izgrađen na osnovu ovog projekta. Stavljam na stranu ozbiljna i značajna pitanja prirodne okoline i upravljanja vodama u vezi sa sadašnjom kaskadom brana, jer su se njima već široko bavili Evropska komisija i WWF između ostalih, kako bih se koncentrisao na dva druga aspekta ovog predloga.

Uvijek sam bio impresioniran ljubavlju Crnogoraca prema novom i tehnički inovativnom, bilo da su to telefoni, automobili ili drugi moderni uređaji. U ovom kontekstu, čini se kako je insistirati da je 40 godina star projekat za ove hidroelektrane ono što Crnoj Gori zaista treba isto kao predlagati pisaće mašine kao rješenje za crnogorsku e-vladu.

Nema te količine promotivnih spotova koji će promijeniti činjenicu da su ti projekti stari, staromodni, i da gotovo sigurno nanose više štete od nove tehnologije. Čak i puno razvodnjeniji nedavni nacrt studije norveškog COWI-ja o procjeni uticaja sistema na Morači na životnu sredinu ukazao je koliko je tehnički dizajn napredovao u posljednjih pola vijeka, od kada projekti za Moraču datiraju, sa stalnim smanjenjem uticaja na prirodnu okolinu i povećanjem efikasnosti manjih brana.

Još jedno radoznalo pitanje pada na pamet, zašto se tender mora izvršiti sada? Pošto ni po najoptimističkijim izgledima ne može biti energije iz ovih brana “u žici” do 2018, to neće pomoći neposrednim energetskim “problemima”. Mnogo je važnije to što je svijet usred najgore ekonomske recesije u našem životu a da su cijene svega od Londona do Dubaija pale na najniže grane; zašto onda prodavati koncesije na krunske bisere Morače u brzopoteznoj prodaji na dnu recesije?

To su tri mita, koji, vjerujem, čine svaku djelotvornu raspravu o budućoj energetskoj strategiji za bolju Crnu Goru veoma teško dostižnom. Međutim, vjerujem i da postoji još važniji razlog što se kolektivni talenat ove zemlje huška na neprijateljske napade i kontranapade – mogu zamisliti da ću i ja biti etiketiran u ovoj igri – a to je da se debata fokusira na “uradimo Moraču” ili “ne radimo ništa”. COWI je u svojoj studiji mudro ukazao da alternative nijesu razmotrene u zauzetom pristupu.

Ako se ima u vidu da dokument Evropske komisije o “adaptaciji na klimatske promjene” kaže da promjene vremenskiih uslova u Jugoistočnoj Evropi mogu smanjiti efikasnost hidroelektrana za 25 odsto narednih decenija, onda je vrijeme da se razmisli o stvarnim mogućim rizicima. Zašto sada ne razmotriti alternativnu strategiju zasnovanu na uštedama i efikasnosti, kombinovanu sa raznovrsnijim portfeljom izvora obnovljive energije i malo sačekati. Kada se Morača jednom osudi, nema povratka.


Autor je osnivač SEE Change Network-a i bivši koordinator Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori

[Ćipur]

Vukašin Ćulafić: Struju možemo kupiti, Moraču ne


Priroda nam je podarila raj, a mi se trudimo da od toga napravimo pakao.
Nije pretjerano ako se kaže da i posljednji turistički diletant zna da je izvorna nenarušena priroda, preduslov za razvoj turizma.
Za posljednjih 42 godine kroz kanjon Morače sam proveo hiljade i hiljade njemačkih turista i stotine turističkih novinara, radio reportera, TV ekipa, VIP gostiju...
Nakon isteka mandata od 4 godine, kao šefa Turističkog saveza Jugoslavije u Dizeldorfu (1979-1983), kod „Montenegrotursa“ u Budvi, sam prezeo inostranu turističku propagandu, za njemačko govorno područje (Austriju, Njemačku, Švajcarsku) sve do 1990. Za sve predstavnike medija, koji su izvještavali o turizmu, preuzeo sam organizovanje i realizaciju programa radnog boravka – obilaska Crne Gore.
Iz tog mnoštva sačuvane pisane građe, iz svog privatnog arhiva, izdvojio sam minimalni dio, pa pustimo da inostrani novinari progovore o tome šta turistička regija Crne Gore nudi.
U poznatim novinama „Wiener Zeitung“, 01.06.1986. pojavila se reportaža novinarke dr Johanne Frick, u tri dijela, gdje u prvom dijelu, između ostalog, piše: „Kanjon Morače je doduše nešto manje poznat od kanjona Tare, ali je, takođe, fascinantno lijep. Sa svake krivine nude se i prodiru pogledi na netaknutu oblast, koja je obrasla šumom. A dolje u dubini pjenuša se plahovita rijeka Morača“... Frick na istoj strani piše i sljedeće: „U Crnoj Gori je priroda još uvijek jača od čovjeka“...
Znači, čovjek je stalni rušilac prirode, ali do 1986. godine Crnogorci nijesu uspjeli da nadjačaju – razruše – unište prirodu.
Na veliku žalost svih zaljubljenika u prirodu, kao što je i pisac ovih redova, reportaža dr Johanne Frick bi danas morala da izgleda drugačije. Spomenimo, uzgred, samo neka od mjesta: u Lipcima je čovjek porušio i jedno čitavo brdo, a da niko nije „primijetio“, Rafailovići su u međuvremenu potpuno zabetonirani, na lijevoj plaži od Svetog Stefana, beton je praktično „ušao u more“, lijeva i desna obala rijeke Bojane je maksimalno napadnuta, u NP Durmitor, pod zaštitom UNESCO-a, niklo je bezbroj vikendica, poluostrvo Zavala bar za sada, izgleda avetinjski...
Skoro da je neshvatljivo, ali istinito, da su kulise kanjona Morače bile toliko privlačne da je tadašnji režiser preskočio čitavu Evropu, zaobišao čitav svijet, da bi 1964. godine snimao veliki film po djelu Karla Maja, pod nazivom “Der Schut” - gdje bi drugdje, nego u kanjonu Morače.
Moj prijatelj i poslovni partner, gosp. Sigfried Baumann, je davne 1978, u svojoj reportaži o Crnoj Gori, ispod tada crno-bijele fotografije objavio sljedeće: „Kanjon Morače je na ovom dijelu dubok oko 1.000 metara. Zajedno sa kanjonom Tare i sa Grand Kanjonom u SAD, ubraja se u najduže i najdublje kanjone svijeta“ (Cannstatter Anzeige, 29. 07. 1978.).
Taj veliki zaljubljenik u Crnu Goru i njeno prirodno blago od neprocjenjive vrijednosti, poziva čitaoce svojih novina da obiđu i razgledaju pozornice – mjesta na kojima je sniman film „Der Schut“ na rijeci Morači, pa ovog puta (2005) ispod jedne fantastične fotografije u boji piše: „Kanjon Morača - spada u najupečatljivije doživljaje prirode“...
Zbog toga što je kanjonom Morače bio fasciniran, šef „ZDF“ ekipe 1986. nije izdržao do najdubljeg dijela kanjona Morače, nego je naredio da se samo nekoliko kilometara od Podgorice, prema Platijama, stane i snima.
Sa „ZDF“ ekipom se „presnimila“ sva Crna Gora - sa kopna, mora, a kanjoni i iz vazduha. TV reportaža, u trajanju od 8 minuta, prikazana je 29.05.1987. i 13.05.1988, a obje su naprosto oduševile milionske mase gledalaca u Njemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, a TSJ - Frankfurt/M je javio da je broj upita prema Crnoj Gori porastao sa 400 na 1.000. Pisac ovih redova je nakon snimanja kanjona Morače iz helikoptera u listu „Montenegroturist“ objavio (25.06.1986): „Čak i izvrsni poznavaoci kanjona Morače, koji godinama krstare tom relacijom kopnenim putem, ne bi mogli ni da naslute da bi ih ova rijeka – ljepotica mogla još jednom opčiniti, jer helikopter može da leti veoma nisko, a da se u kristalno čistoj Morači svaki kamen \'može prebrojati\'”...
Švajcarska novinarka, nakon obilaska Crne Gore, objavila je u nedjeljniku „Brückenbauer“ 06.08.1997. reportažu pod naslovom: „Crnogorska slikovnica“, u potpisu: Heidi Šerer (Haidi Schearer), a ista novinarka je za „Pobjedu“ 26.06.1997. izjavila, zajedno sa još dvoje švajcarskih novinara, sljedeće: „Crna Gora je pravi biser Mediterana. Ali izgleda da Vi to ovdje ne znate da cijenite kao mi koji nemamo more. Ovaj divni pejzaž ste u obavezi da sačuvate, tim prije što turizam ima prioritet i što želite da imate ekološku državu“...
Samim rođenjem, svaki crnogorski državljanin stiče pravo na korišćenje kanjona rijeke Morače, a time i na obavezu da ga očuvanog preda svojim nasljednicima.
Pošto nam niko ne može garantovati da će narod Crne Gore kupovati jeftiniju električnu energiju, ali nam svako garantuje da će od uništenja kanjona Morače, koga u zvijezde okivaju inostrani novinari, profitirati samo i jedino energetski lobi, to smatram da od ove zločinačke namjere treba odustati i uz već date preduslove, 265 sunčanih dana u godini, preći na solarnu energiju.

Autor je bivši direktor
Turističkog saveza
Jugoslavije u Dizeldorfu

[bu2nski]

podji ti pa zivi tamo pored termoelektrana. ne mogu da vjerujem da ti je to resenje?

sa srbijom imamo ugovor za hidroelektranu pivu da srbiji ide 75 ili 80% a nama 20 ili 25% jer su je oni gradili, e sad taj ugovor istice mozda za nekih 3-5 godina tako da ce onda hidroelektrana preci 100% i nase vlasnistvo i eto nam struje da mozemo da je izvozimo. Zbog toga mislim da nema potrebe raditi nikakvu vise hidroelektanu jer dok je oni naprave proci ce 15 god. a mi imamo pivu za 3-5 god.

Mislim da će HE Mratinje u Pivi ostati u vlasništvu EPS. Na određenom vremenskom intervalu se rade ugovori koliko će EPCG dobiti struje od EPS-a u odnosu na dobijenu vršnu struju. Vršna struja se uključuje povrmeno radi stabilizacije sistema.
U staroj zemlji je to bilo povezano i drugačijese gledalo. I čini mi se da HE Mratinje daje dobra (anti)primjer kako bi se trebalo paziti šta ugovarati sa stranim investitorima. Treba odmah da bude sve jasno.

[bu2nski]

Svi relevantni stručnjaci kažu da je energija dobijena vještačkim akumulacijama nezamjenljiva. Sva alternativna rješenja su neuporedivo neracionalnija. I hidroelektrane se moraju raditi. Sa time sa slažu i ekolozi. Ono što je problematično, to je da li imamo povjerenja u ljude koji sprovode projekte i tender za gradnju. To je i ono čega se ja najviše bojim. Možda ipak tu pojedinci i pojedine firme najviše zarade, a država ćeimati koristi za 40 godina kada dobijemo u vlasništvo investiciju. A ako i tada ostanu isti mladi ljudi koji odlučuju o tome, prodaćemo je za male pare čim je dobijemo. Eto, toga se ja bojim.
I zato, ja sam za potapanje Morače samo ako sve bude transparentno i jasno, a ne kao sve slične rabote do sada. Bez tajnih ugovora i stavki kao kad su se privatizovale firme, pa se sad ne zna ko pije a ko plaća.

[Ćipur]

Morača

Pišu: Tatjana Pejović i dr Aleksandar Čilikov



Aktuelna tema gradnje hidroelektrana na Morači otvorila je niz nepoznanica. U tom mnoštvu problema nedovoljno su naglašene posljedice koje bi podizanjem brana pretrpio manastir Morača.
Priča o devastaciji manastirskih kompleksa u Crnoj Gori nije nova tema. Poznato je da su duhovni centri podizani na najljepšim lokacijama sa kojima su gradili neraskidivu cjelinu. Upravo su te pejzažne izuzetnosti na udaru neprimjerene aktivnosti sadašnjeg vremena. Ovih dana se okončala borba da se sačuva ostatak Savinske dubrave, mediteranske šume, vjekovnog okruženja manastira Savine. No, odavno je prekinuta prvobitna pejzažna vizura manastira Praskvice, čiji su se maslinjaci spuštali do morske obale. Na prilazu Cetinju prvo vas susrijeću kuće u naselju Medovina, najahale na Novu džadu, potiskujući u drugi plan Tablju i sam Cetinjski Manastir. Manastir Morača je već doživio jednu degradaciju, izgradnjom sadašnje saobraćajnice, koja ga je otrgnula od njegovog prirodnog zaleđa - kamenih litica.
Drugi dio priče počinje stvaranjem akumulacionih jezera sa potrebe elektrana. Na udaru su se opet našli manastiri, koji su morali biti izmješteni, preneseni na nove lokacije. Prvo je izmješteno Kosijerevo, zatim je na red došla monumentalna Piva sa preko 1260 m2 fresaka i na kraju skromni monaški centar, manastir Dubočica. Kosijerevo i Dubočica su se sa idiličnih rječnih obala Trebišnjice i Ćehotine obreli na bezvodnim terenima, bez čari. Piva je zauvijek izgubila izvor Sinjca, čuveno Pivsko oko. Izmještanje manastira bilo je „nužno zlo“. Iako je sve urađeno po stručnoj metodologiji, uz primjenu konzervatorskih principa, oni više nijesu ono što su bili. Postali su „dvostruki bolesnici“, prvo zbog svoje starosti a dodatno zbog posljedica procesa izmiještanja.
Što čeka Moraču? Ona se ne može izmjestiti. Suviše je složen organizam sa toliko specifičnosti za koje naše društvo nije stručno ni materijalno doraslo. Njeno „čupanje“ iz veličanstvenog kanjona bilo bi neoprostiv zločin. Ostaviti je da se ogleda u mrtvim vodama jezera, bez vodopada Svetigore, isto tako neoprostiv zločin. Neminovna izmjena mikroklime bila bi dodatni, nepredvidljivi rizik njenog daljeg opstanka.
Stiče se utisak da šira javnost, pa i kulturna, dovoljno ne shvata kakvo blago Morača čuva. Nije samo to planetarno poznati prorok Ilija koga hrani gavran, čija antička ljepota nagoviještava reneansu, koja će se roditi na drugoj obali Jadrana u freskama Đota. U Morači se, sticajem istorijskih okolnosti, odigrao jedan svojevstan kulturni fenomen. Poslije obnove u XVI vijeku, kada su skromni majstori pokušali da prate rad svojih slavnih predhodnika iz doba nastanka manastira, Morača postaje stecište najboljih slkara XVII vijeka, čija su djela dosegla vrhunac u sferi postvizantijske umjetnosti na čitavom prostoru pravoslavnog Balkana. Pop Strahinja iz Budimlja, hilandarski monah Georgije Mitrofanović, Kir Kozma - Jovan, bili su podjednako vrsni tvorci fresaka i ikona. Pop Strahinja islikava proskomidiju, Georgije Mitrofanović dio priprate i zapadnu fasadu. Najtalentovaniji od svih, kir Kozma - Jovan, živopiše paraklis Sv. Stefana i malu crkvu Sv. Nikole, ostavljajući jedinstvenu galeriju očuvanog zidnog slikarstva kod nas. Njegova je velika ikona sa pozlaćenim duborezom, Sv. Save i Nemanje sa žitijem, koja nema premca u ikonopisu, opet Balkana. U djelu kir Kozme - Jovana uzvišenom simbolikom provejavaju elementi zapadnjačke umjetnosti, srećno spojeni sa spiritualnošću istočnjačkog shvatanja ljepote. Isti slikari su tvorci i raskošnog ikonostasa na kojem dominira monumentalni krst sa Raspećem. Sljedbenici ove plejade umjetnika, Radul i Dimitrije Daskal, takođe rade u Morači. Sv. Luka koji slika Bogorodicu, remek - djelo majstora Radula, predstavlja usamljeni žanr motiv u ikonopisu XVII vijeka.
Arhitektura Morače opet objedinjava dva stila u graditeljstvu. Po razuđenosti prostora, ona je tipični raški kupolni hram, čije je ishodište Vizantija, ali u obradi spoljašnjosti, crkva je dobila romaničko ruho. Niz arkadica koji teče ispod krovnog vijenca, obrada portala, prozora i dekorativnih bifora su izvedeni u duhu zapadnjačke umjetnosti. Arhitektonski sklad je postignut finom gradacijom masa po vertikali i osmišljenim postavljanjem asimetričnih prozora, što je doprinijelo ujednačenoj osvijetljenosti enterijera.
Manastir Morača je jedini sakralni srednjevjekovni spomenik koji je dočekao naše vrijeme bez dogradnji i degradacija. Čak i pružanje porte sa kapijama ponavlja prvobitni prostorni sklad crkve i neposrednog okruženja. Dakle, Morača stoji pred nama onakva kakvu ju je prije 758. godina, 1252. podigao Stefan Vukanović Nemanjić u slavu Uspenja Bogorodice. Bila je osamdeset godina bez krova kada su je Turci poharali. U tom periodu stradao je i morački prvobitni živopis. Manastir je vjekovima služio kao stecište narodnog okupljanja u borbi za slobodu. U njoj je opstala duhovnost, njegovala se pismenost, stvarala vruhnska umjetnička djela. Njenoj ljepoti i neponovljivosti doprinosi spajanje dvaju estetika hrišćanstva, istoka i zapada, koje su u Morači našle svoju jedinstvenu harmoniju.
Svijet oko nas vodi bitku da vrati dragocjenosti u u zemlje porijekla. Grci traže friz sa Partenona, Egipćani glavu Nefretiti i kamen iz Rozete. Manastir Morača je naš Partenon, naša Nefretiti, druge nemamo. Zar nju založiti radi velike nepoznanice koju izvjesno nosi podizanje brana na čudesnoj rijeci koja je manastiru podarila ime.

Autori su istoričari umjetnosti

[Ćipur]

U vjetrenjače na Možuru 64 miliona eura

19. maj 2010.



Tenderska komisija Ministarstva ekonomije je usaglasila tekst Ugovora sa konzorcijumom Fersa & Čelebić za izgradnju vjetroelektrana na lokaciji Možura, lokaciji između opštine Bar i Ulcinj instalisane snage 46 MW. Za realizaciju ovog projekta predviđena je investicija od 64.588.000 eura. Ugovor predviđa davanje koncesije na period od 20 godina.
Fersa Energias Renovables, S. A. koja je lider u konzorcijumu, je renomirana španska firma sa sjedištem u Barseloni, koja se bavi vjetroelektranama. Firma postoji od 2000. godine i za sada je zastupljena u devet zemalja na tri kontinenta sa sveukupnom instalisanom snagom u pogonu od 138 MW, a projektovanom od 954 MW što obezbjeđuje budući razvoj firme, saopšteno je iz Ministarstva ekonomije.
Za lokalitet Krnovo, Tenderska komsija je u pregovorima sa konzorcijumom Ivicom Consulting GmbH i Mitsubishi Heavy Industries. Osnovni elementi ugovora su već usaglašeni i očekuje se da će biti kompletirani do 01. Juna 2010.
Konzorcijum Ivicom Consulting GmbH i Mitsubishi Heavy Industries je dostavio ponudu za vjetroelektranu instalisane snage 50 MW uz mogućnost povećanja za 22 MW. Predviđena investicija je između 70 i 90 miliona eura. Predviđeni period koncesije je 20 godina.
Mitsubishi Heavy Industries je reminovana japanska firma, sa sjedištem u Tokiju, a postoji od 1884 godine. Mitsubishi je jedan od vodećih proizvođača vjetroturbina sa ukupno instalisanih 4124 MW do sada u svijetu.

http://www.portalanalitika.me/ekonom...iona-eura.html

[hercules]

Donijeli su bil ijednu na sjever, chini mi s donacija Danske valde da bi je na kraj razmontirali. Toliko o vjetrenjachama u CG. Poklonima u zube geldamo.

chatnick odlichno recheno samo nemoj zaboravit da je odlaganje otpada glavni problem

[Tivatech]

Kakvo jebeno potapanje?
Ne potapamo ništa da bi se tajkuni i dalje bogatili na našoj grbači! Ne potapa se da NAMA bude bolje i da imamo jeftinu struju nego da NJIMA bude bolje ! Ajde što hoće da nas POTOPE, nego još moramo da se mi građani zadužimo za elektrane od kojih će se ONI bogatiti ! Oni žele da nas UTOPE a NE DA NAS POTOPE! NEMA POTAPANJA ! Štednja ! Neka ne pale grijalice u javnim ustanovama kad je vani 25 C. Neka ne ostavljaju klime preko noći uključene da bi ujutro došli u hladne kancelarije! - I eto dvije hidroelektrane!

[opmne]

Sjutra se odlucuje oce li se potapati i Moraca i Tara . . . i manastir Moraca i manastir Ostrog i sva Crna Gora . . . Zabare i ostale olose zabolje za nas, a ovi nasi vlastodrsci su ucijenjeni zbog sverca duvana i ko zna cega sve pa im je najeftinije da plate nasom imovinom i tako nas naprave slugama u svojoj zemlji. Sjutra kad budete glasali razmislite ocemo li dati da sve potope, a inace cemo imati skupu struju, jeste da su lokalni izbori, ali oni ce potopiti sve opstine samo da Berluskonijevoj gamadi ne fali para i Deripaski struje.

[Ćipur]

Bolje je graditi dva bloka termoelektrane



Eksperti predlažu da Vlada Crne Gore promijeni strategiju i umjesto jednog bloka počne gradnju dva manja čime se obezbjeđuje i stabilnost sistema i omogućava rezerve

Energetski stručnjaci Marko Košir i Lazar Ljubiša založili su se za gradnju dva bloka snage po 250 megavata na pljevaljskom basenu uglja Maoče, umjesto jednog od 500 MW kako to trenutno planiraju Vlada Crne Gore i Opština Pljevlja.
- Preferiram dva puta po 250 megavata kao kompromis, iako je to skuplje rješenje. Dva bloka su povoljnije rješenje zbog bolje stabilnosti i načina uključivanja i rada energetskog sistema u smislu mogućnosti davanja rezerve drugom bloku ili termoelektrani Pljevlja. Tu je i optimalni rad blokova u uslovima manje potražnje odnosno opterećenja sistema preko noći ili ljeta – rekao je Košir Portalu Analitika.


Dva bloka za veću sigurnost: I profesor Ljubiša predlaže da, zbog efikasnosti i sigurnosti budućeg maočkog energetskog sistema, umjesto jednog velikog od 500 megavata, gradnju 2 manja od 250 MW.
- Gradnja jednog velikog bloka od 500 MW nije dobro rješenje jer nosi brojne rizike naročito u slučaju ispada bloka iz sistema. Na kraju, u slučaju gradnje dva bloka po 250 MW, ispad jednog bloka ne znači ispad cijele termoelektrane, a to znači i veću pouzdanost snabdijevanja. Dodatni razlog je što bi uvezena struja kojom bi se “peglao” ispad velikog bloka, bila jako skupa - objasnio je Ljubiša.
Prema Koširovom mišljenju, osnovni razlog koji je protiv gradnje jednog bloka od 500 MW su - rizici na kopovima uglja.
- Čitavih 500 MW u jednom bloku, u uslovima određenih i prepoznatih rizika na ugljenokopskoj strani, kao što su eventualni ulaz podzemnih voda i rizik maksimalne eksploatacije zaliha, čine sveukupno veći rizik za investitora. Ekonomičnije je u ekstremnim slučajevima raditi sa 100 odsto opterećenjem jednog od 250 megavata bloka nego, recimo, sa 50 odsto opterećenjem velikog 500 MW bloka - jasan je Košir.



Za TE Maoče - milijarda eura: Prema podacima iz crnogorske Vlade, investicija potrebna za izgradnju termoelektrane na Maoču od 500 MW je procijenjena na 743 miliona eura, što sa ulaganjem od 530 milona eura u otvaranje rudnika, podiže cijenu ukupnog projekta na 1,264 milijarde eura.
U okviru realizacije proje
kta podvodnog kabla na relaciji Tivat - Peskara, planirana je i izgradnja visokonaponskog dalekovoda Tivat - Pljevlja, što projektu TE Maoče daje dodatni značaj.
Ministarstvo ekonomije poništilo je nedavno pretkvalifikacioni tender za dodjelu koncesije za eksploataciju uglja iz ležišta Maoče, jer podnešena prijava francuske kompanije “Se`chiliene-Sidec” nije ispunjavala uslove propisane raspisanim tenderom.
Francuska kompanija jedina je dostavila prijavu, uz uslov izgradnje termoelektrane procijenjene snage 500 megavata. Vlada planira da raspiše novi tender najkasnije na jesen.
Eksploatacione rezerve u maočkom ugljenom basenu iznose čak 113 miliona tona, a sračunate su u Studiji opravdanosti eksploatacije uglja, koju je uradila kompanija “Ugaljprojekt” iz Beograda još početkom devedesetih godina. Procijenjene rezerve u tom basenu su, kako se tvrdi u Vladi, ukupne vrijednosti čak tri milijarde eura.
Ukupne rezerve su dovoljne za 40-ak godina eksploatacije i snabdijevanje bloka snage oko 500 megavata (ili dva bloka po 250 MW). Taj energetski objekat bi mogao godišnje proizvoditi oko dvije milijarde kilovatsati energije.
Ukoliko bi bila izgrađena termoelektrana na Maoču, to bi bila najveća investicija ikad realizovana na sjeveru Crne Gore.

Predrag Zečević

http://www.portalanalitika.me/ekonom...elektrane.html

[CATCH22]

Ja bih sve potopio sve od Bojane do Drine. Svako po slauff i ojhaa.
Kome treba struje Rusima ili Talijancima? Za dobit se zna. E oloska ekonomijo...

Sta je slijedece, svako da donira po bubreg, posto vise nema sta da se arci.

[sparco]

a sto neko ne razmisli o tome da smo prodali epcg jelte, i sto god potopimo ide z italiju italija prodaje nama placacemo u krv a nemamo vise nista ;p a ? znaci ni jedno ni drugo,

[Bugi]

Ja bih prvo da provjerimo je li legalno prodata EPCG.
Pa onda da osnujemo sopstvenu crnogorsku firmu za menadžmentom energije.
Pa onda da razmislimo o ekološkim rješenjima za pravljenje energije, potopnim elekranama, vjetru, talasima...

Do tada ništa ne "potapamo"....

[Ćipur]

Piše: Časlav Pejović: Vlada trenira kolonijalizam



Crnogorska Vlada je napravila dosta grešaka. Možda nigdje nije tako očigledno (po)griješila, kao što je projekat brana na Morači. Ne radi se samo o loše planiranom i vođenom projektu, već i o tome da nikad očiglednije Vlada nije radila protiv interesa Crne Gore. Projekat je lansiran pričom o deficitu struje. Na kraju se ispostavilo da se struja namjerava izvoziti, vjerovatno za Italiju. I laiku je jasno da se deficit struje ne rješava njenim izvozom. O čemu se, dakle, radi?
Glavni cilj koji se želi postići ovakvom vrstom koncesije je rješavanje određenog problema, tipično vezano za infrastrukturu, kojeg država ne moze riješiti sama zbog nedostatka kapitala i/li tehnologije. Svojevremeno sam bio uključen u projekt mobilne telefonije u Crnoj Gori, koji je rađen na osnovu koncesije. Bilo je prigovora da je Crna Gora mogla da to sama radi, te da Telenor ostvaruje veliki profit. Možda je Crna Gora mogla sama da to radi, vjerovatno je Telenor napravio pristojan profit, ali je Crna Gora riješila značajan problem, jer je Telenor u kratkom roku napravio veoma kvalitetan sistem, i to je, po meni, bio odličan potez Vlade. Jednako bi imala logiku koncesija za gradnju autoputa, jer čim se izgradi Crna Gora rješava jedan značajan infrastrukturni problem. U slučaju HE Morača, ovim projektom se ne rješava deficit struje Crne Gore, već se time, sada je jasno, želi rješavati problem “zelene energije” koji ima Italija. Ako je cilj projekta da se privuku strani investitori u energetski sektor, kao što piše u Preambuli, davanje koncesije investitoru da proizvodi i izvozi struju je najgori mogući način, karakterističan za kolonije. Ovakvom načinu pristupaju zemlje koje nemaju izbora. Da li je Crna Gora, zaista, bila bez izbora?

Kako projekat HE Morača ne rješava glavnu stvar, Ministarstvo ekonomijie kao pokvareni gramofon vrti priču o sporednim stvarima. Ponavljanje priče da će gradnja brana povećati prihode države je besmisleno, jer to niko ne spori i spor nije oko toga. U slučaju Telenora, pitanja kao što su koncesiona naknada i povećanje prihoda budžeta praktično nijesu ni pominjani, jer je to smatrano sporednom stvari. Ključno pitanje je da li je pristup koji je izabrala Vlada zaista najbolji, s aspekta interesa Crne Gore? Ubijeđen sam da nije, odnosno da je ovakav pristup bliži ocjeni “najgori” nego “najbolji”. Na projekat se može staviti veliki broj primjedbi, počev od izbora prioriteta i modela, do načina na koji je sproveden postupak.
Povodom tužbe grupe građana protiv Vlade, Ministarstvo ekonomije je dalo izjavu da je “procedura je u svakom momentu bila javna i transparentna”. Da li je baš tako? Samo jedan primjer. U posljednjoj javnoj raspravi o nacrtu ugovora o koncesiji, javnosti uopšte nije stavljen na uvid predloženi tekst koncesije, već samo naslovi. Kako se može voditi javna rasprava o nečemu na osnovu naslova? To je kao kad bi književni kritičar pisao kritiku o nekoj knjizi na osnovu naslova. Da li to znači da Ministarstvo smatra da je rasprava “javna i transparentna” ako se zadovolji forma, dok se ključni elementi potrebni za raspravu ne daju na uvid javnosti?

Analiza, koja je trebalo da predstavlja osnovu ocjene ekonomske opravdanosti projekta, ne sadrži Cost&Benefit analizu. U rad na Analizi je bio uključen Univerzitet Mediteran, ali je raskinuo ugovor s Vladom, jer nije želio da učestvuje u manipulisanju javnosti. Vođa projekta u ime ovog Univerziteta, dr Milenko Popović, naveo je razloge zbog čega je to urađeno, posebno naglašavajući da Analiza ne sadrži bitne elemente za ocjenu opravdanosti projekta. Kada se radi o ovakvim projektima, Cost&Benefit analiza bi morala da ima ključnu ulogu prilikom donošenja odluke. Jer, navođenje samo koristi u vidu povećanja prihoda za budžet, bez navođenja po koju cijenu se to dobija, predstavlja sakatu analizu, zato što se bez oba ova elementa ne može vršiti sveobuhvatna procjena korisnosti projekta. Donošenje ovako značajne odluke na temelju jedne tako sakate analize je neodgovorno i neozbiljno. Popović eksplictno kaže: ,,Šokantno je kako Vlada olako odlučuje. Procjena ekonomskih efekata odgovara samo na neka važna pitanja, ali ne i na osnovno o društvenoj isplativosti projekta.” A ministar Vujović tvrdi da Analizu “još niko nije pokušao da ospori”?! Svašta. Da li to znači da ministar Vujović smatra da nije bitno što ugovor ne sadrži ono što je bitno da sadrži?
Sljedeća manipulacija je tvrdnja koju uporno ponavlja ministar Vujović da "elektrane" imaju vijek od 100 godina. To se odnosi samo na građevinske objekte, ministre. Kompletni mehanički i električni sistemi imaju vijek trajanja 50 godina. To precizno piše u ugovoru o koncesiji. Nego, možda ministar nije ni čitao ugovor?

Poseban problem predstavlja odluka Vlade da omogući koncesionaru da predlaže “bolje rješenje”. Kako to “bolje rješenje” može da izgleda vidi se iz predloga A2A da se teritorija koncesije proširi “u dolini Male Rijeke do otprilike kraja željezničkog mosta Bar-Beograd“. Prevedeno na jezik brojki, umjesto zone potapanja koje je bilo predviđeno do kote od 81m nadmorske visine, kota se diže na oko 150m, dakle gotovo duplo. To znači da bi se i brana na Zlatici podigla za otprilike toliko. Ovo bi bila radikalna promjena projekta, kojim bi kanjon Male Rijeke, jedno od rijetkih Emerald područja u Crnoj Gori, bio potopljen, kao što bi bila „potopljeno“ i obećanje Vlade da voda neće izlaziti iz kanjona Morače. Treba li objašnjavati šta bi sve bilo potopljeno i koje bi bile posljedice, ako bi ova, moram to da kažem, monstruozna „bolja ideja“, bila prihvaćena? Zamislite ogromnu branu na samom ulazu u Podgoricu i moguće posljedice. Uostalom, zašto bi A2A vodila računa o interesima Crne Gore, kad ih naša Vlada "brani" na ovakav način? Mada, ipak ne vjerujem da bi Vlada išla tako daleko da prihvati ovakvo “bolje rješenje”. Vjerovatnije je da bi ga prihvatila u blažoj varijanti, predstavljajući se kao zaštitnik ideje održivog razvoja.
Na kraju, želio bih da se ogradim da moj stav nema političku pozadinu. Prema bavljenju politikom sam uvijek bio gadljiv. Samo želim da izrazim svoj stav i dam podršku ljudima koji ne pristaju da se prirodni resursi Crne Gore devastiraju zbog interesa stranih kompanija. Postoji još mnogo negativnih stvari koje bi se mogle reći o ovom projektu, ali mi prostor ne dozvoljava da sve navedem. Mislim da je i ovo dovoljno da Vlada još jednom razmisli o tome da li treba da i dalje radi protiv interesa Crne Gore.

Autor je profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Kjušju u Japanu

[Ćipur]

Izgradnje drugog bloka TE "Pljevlja" jedino rješenje za Crnu Goru

[Momo]

taj dogovor za pivu postoji. ne trebau ti papiri. smao malo procackaj po netu. a sto se toga tice crnoj gori je piva dovoljna, samo kakvi su planovi italijana? mozda bas tu struju izvezu... tako dobijaju duple pare. izvezu i uzmi pare, a od nekog kupe za nase potrebe i opet uzmi razliku. biznis brale moj. i to kakav

[Ćipur]

Na ovu rijeku planiraju da podignu visoku branu. Dakle, plan je da se ljeti brana puni mjesec dana a onda da se akumulacija potroši praveći struju za jedan dan, pa onda opet mjesec dana punjenja?!?! Ili imaju najtužniju i nagluplju ideju da prevedu Taru u Moraču i tako povare i Taru i Moraču, a troškovi za prevođenje Tare u Moraču bili bi vasionski.
Zato, bolje je ako mora da se gradi hidroelektrana da se gradi na Tari, a najbolje je ipak da se grade novi termo blokovi u Pljevljima. Hidroelektrana na Morači ne može ljeti da radi, jer je Morača potok!

Društvo - Srijeda, 14. septembar 2011. godine
Ovogodišnji septembar u Crnoj Gori treći po sušnosti u posljednjih 60 godina

Cijevna presušila i Morača bi da nije Zete



PODGORICA - Visoke temperature ovog ljeta uzrokovale su sušu širom Crne Gore. Ako zanemarimo onih nekoliko kapi prije desetak dana, stanovnici Podgorice i većeg dijela ostatka države gotovo da su zaboravili šta je to kiša.
Reporteri Pobjede obišli su juče širu okolinu glavnog grada i uvjerili se da je Cijevna presušila, a Morača crpi posljednje kubike iz Zete. Mještani okoline Skadarskog jezera ispričali su da najveće jezero na Balkanu liči na baru.
- Voda nikad nije bila niža od kada pamtim, a na jezeru sam čitav život – kaže ribar Nikola Ulićević iz Virpazara.
Pobjedi je u Hidrometeorološkom zavodu rečeno da su jun, jul i avgust ove godine bili drugi po sušnosti u posljednjih 20 godina. Mogući su i novi rekordi, jer meteorolozi najavljuju samo kraće osvježenje na sjeveru zemlje krajem ove sedmice. Ostatak će i dalje priželjkivati kišu.


Voda nikad nije bila niža od kad pamtim, a na jezeru sam čitav život– priča ribar Nikola Ulićević. Ovaj septembar treći po sušnosti u posljednjih 60 godina
PODGORICA – Prošlu godinu pamtili smo po poplavama. Kako sada izgleda, ove ćemo se sjećati po tropskim temperaturama i suši. Ako zanemarimo onih ,,nekoliko kapi“ prije desetak dana, stanovnici glavnog grada i većeg dijela ostatka države gotovo da su zaboravili šta je to kiša. Presušila je Cijevna, i Morača bi da nije Zete. A najveće jezero na Balkanu liči na baru.
Jezero
Mještani iz okoline Skadraskog jezera kažu da ne pamte kad je bilo ovako plitko. Žitelji Virpazara sa kojima smo razgovarali juče kažu da se pretvorilo u baru.
- Voda nikad nije bila niža od kad pamtim, a na jezeru sam čitav život– priča ribar Nikola Ulićević.
I ranije je bilo suša, ali da se voda ovako spusti, to se nije događalo – dodaje on.
Razočarano objašnjava kako je i pecanje ,,u ovakvoj vodi uzaludna rabota“.
- Kada je počela oseka, na površinu vode je izašla trava od koje više ne može da se peca. To smeta i za lov i za ribolov. Nit’ možete udicu zabacit’, nit možete čamcem proć’ – objašnjava nam Nikola.
I čuvar željezničkog mosta na Skadarskom jezeru Feđa Vukotić, sa 25 godina staža na tom radnom mjestu, ne pamti da je voda ikad bila niža.
- Poslije onolikih poplava zimus, đe nismo znali što ćemo od vode, sada se ovo dešava. Zimi se događa da 70 centimetara fali da voda dođe do mosta, a pogledajte kolika je sada. Nikad niža nije bila – priča Feđa i rukom pokazuje na obilježeni stub mosta.
I brojke govore da su klimatske promjene uzele maha.
- Jun, jul i avgust ove godine bili su drugi po sušnosti u posljednjih 20 godina. Naime, palo je samo 60 litara kiše po kvadratnom metru, što je malo više od trećine onoga što je klimatski očekivano. U Podgorici je od marta do kraja avgusta palo 44 odsto padavina od količine koja je normalna za ovaj period. Ili, od očekivana 552 litra po kvadratnom metru, palo je samo 246 – kažu u Hidrometeorološkom zavodu.
Osvježenje
Za dnevnike meteorologa ovaj septembar je veoma zanimljiv. Prosječna maksimalna temperatura vazduha iznosila je 34,7 stepeni Celzijusa, što prvu dekadu ovog mjeseca čini jednom od tri najvrelije u posljednjih šest decenija. Naime, septembru 2011. visinom temperature mogu konkurisati samo septembar 2008. i isti mjesec 1956. godine- kažu u Hidrometeorološkom zavodu i najavljuju još vrelih dana.
- Stanovnici na sjeveru Crne Gore imaće sreće – kraće osvježenje desiće se krajem sedmice. Jug i primorje osvježenju se mogu nadati 18. septembra – kaže meteorolog u Hidrometeorološkom zavodu Crne Gore Branko Micev.
U međuvremenu, najavljuje on, očekuje nas pretežno sunčano i, za ovo doba godine, vrlo toplo vrijeme. U svim gradovima temperature vazduha biće iznad klimatske normale, a u pojedinim i na granici rekordnih vrijednosti za ovo doba godine.

Đ.Ć.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...9-14&id=218670