Rob nema imena

U borbama oko Dubrovnika, 1806. godine, zarobe Francuzi dva Crnogorca, i izvedu pred generala Loristona.
- Kako dopade ropstva? - upita general prvoga.
- Nesreća me zarobi! - odgovori Crnogorac. - Dok sam se peo uz jedan vis - da ugrabim slavu - kamen iskliznu ispod opanka - umjesto da se nađem na njegovom vrhu, našao sam se podno njega.
- Kako tebe zarobiše - upita general drugoga.
- Rana me zarobi! - odgovori Crnogorac. - Dok sam jurišao na vašu utvrdu, zrno me udari po desnoj strani - ostao sam da ležim pored utvrde, a sad sam, evo u oku (središtu) njenom!
- A kako se zoveš? - upita general prvoga.
- Rob nema imena! - odgovori Crnogorac.
- A ti? - upita general drugoga.
- Ime mi je poginulo onoga dana, kad sam u ropstvo pao! - odgovori Crnogorac.
- Vi ste, dakle, bezimeni Crnogorci!
- Nijesmo ni to! - Ime svoje zemlje smo nosili dok smo se pod njenom zastavom borili! Kad smo na koljenima pred tuđom - više ga ne možemo nositi!
- Ništa zato - reći će general - bili sa imenom ili bez imena, poslaću vas u Pariz - da vidi Evropa kako se - pred francuskim bojnim stegom - klanjaju i ratnici sa divljeg crnogorskog brijega!
Sjutri dan, tek što je sunce granulo, izvedu zarobljenike u krug kasarne, oko koje je bila udvostručena straža. - Jedan je pipao okrvavljeni zavoj, dok je drugi, zanijet mislima, pogledivao put Crne Gore, i sam sa sobom nešto mrmoljio.
- Mora da je ovaj pameću pomjerio - smijali su se vojnici - a kako i ne bi - vode ga u Pariz! - Kad ovdje ovako mrsi, šta li će tek tamo činiti!
- Praštajte, braćo moja, i ti, zemljo moja! - Crnogorac se prekrsti, a onda u hitrom zaletu, poput strijele kad je tetiva odapne - udari glavom o kameni zid kasarne - samo tihi uzdah, pomiješan sa snagom udarca, oglasi njegovu smrt.
Dok su se vojnici u čudu pitali šta ovo bi, dotle drugi Crnogorac, gledajući mrtvog druga, reče:
- Hvala ti, brate, što svojom smrću dozva i moju smrt! - pa zbaci struku, i rukama razdera zavoje na rani. - Šiknu krv - vojnici navališe na nj - da je zaustave, a on, posrćući ispred njih, samo moljaše: Uzmi je, bože, uzmi što prije.
No, bog mu odmah molbu ne usliši. Umro je petog dana, u zoru, ne okusivši ni koru hljeba, ni kap vode.