vjenčanje- kamen spoticanja

[city lights]

Istina je da je moderno doba puno razmazenih djevojcica i djecaka koje ni posto ne znaju i nece da cuju da ponekad moras i da pretrpis kao i zrtvujes neke stvari...Zbog toga je i toliko brakova koji se svakodnevno raspadaju...

ziva istina

[NHM]

Istina je, takođe, i da ne poznaješ nekoga potpuno dok ne živiš sa njim. Lako je kad se nalaziš sa nekim u konstantno dobrom izdanju. Ako ti nije sve potaman, ostaneš kući i dobro je to. U zajedničkom životu toga nema. Na izvolte si i u dobrom i u lošem izdanju.

Znam, znam, Artemis će vjerovatno reć izem ti vezu đe ne možeš da se nekome požališ kad ti je teško, kad neko nije tu i kad ne tražiš. Kapiram ja to i fore "ako ne možeš da me podneseš kad sam najgora, ne zaslužuješ me kad sam najbolja", i slažem se. Upravo zbog toga je poželjno živjet zajedničkim životom. Da se sazna kakav je ko u svakodnevnom (potencijalno do kraja života) odnosu.

[Grofica]

Ovi su 10 godina živjeli zajedno tako da su znali kakav je zajednički život, jedina promjena je bila taj papir i to zvanično vezivanje. Moguće je da razlaz nije imao veze sa tim ozvaničenjem već je to slučajnost, ili je veza već bila u pred pucanje, ali su oni mislili da će je očvrsnuti brakom, pa ni to nije pomoglo. A moguće i da se neko od njih plađi vezivanja jer mu se čini da time gubi slobodnu, mada je meni to glupo, čim si u vezi i živiš sa nekim, nisi slobodan i brakom se ništa značajnije ne mijenja osim možda njenog prezimena.
Danas sve više parova živi u vanbračnoj zajednici i to više nije toliki problem jer je sada žena koja nije udata za svog partnera ima ista prava kao i da je u braku. Meni se čini da je ipak bolje biti u braku makar samo zbog toga što je tu vezu mnogo teže raskinuti nego onu bez papira, možda bi se zbog toga više trudili da je sačuvamo.

[Lilith]

Mislim da sto si starija, vise znas sta ne zelis.
Ljudi braku i zajednickom zivotu daju svoje znacenje.Neko u vezi s vremena na vrijeme vara partnerku,ali kad je ozeni prestaje.Neko smatra da je bolje zivjeti zajedno godinama jer se tako osjeca slobodniji nego kad bi bio u braku.Neko stagnira posle 6 godina,sve je isto, pa kaze sebi ajmo malo da zivnemo, da se uzmemo.Neko ne zeli prvo zajednicki zivot jer je ovo patrijarhalna zajednica pa bolje odmah brak.Neko zivi sa partnerom a ne razmislja o braku (iako generalno zeli brak).
Svako ima svoje vidjenje,navike,vjerovanja...Treba u ozbiljnoj vezi traziti da znas partnerovo misljenje o braku i zajednickom zivotu.
Meni licno ne pada na pamet da zivim sa nekim ko mi vec nije jasno pokazao da bi volio provesti zivot sa mnom.Moj partner to zeli,brak i zajedn. zivot,ali ja zelim da zivim sama.Sta kazete na to? Jednostavno nisam 'wifey' tip i ne necu ispuniti 'domacinska' ocekivanja

[Artemis]

Istina je, takođe, i da ne poznaješ nekoga potpuno dok ne živiš sa njim. Lako je kad se nalaziš sa nekim u konstantno dobrom izdanju. Ako ti nije sve potaman, ostaneš kući i dobro je to. U zajedničkom životu toga nema. Na izvolte si i u dobrom i u lošem izdanju.

Znam, znam, Artemis će vjerovatno reć izem ti vezu đe ne možeš da se nekome požališ kad ti je teško, kad neko nije tu i kad ne tražiš. Kapiram ja to i fore "ako ne možeš da me podneseš kad sam najgora, ne zaslužuješ me kad sam najbolja", i slažem se. Upravo zbog toga je poželjno živjet zajedničkim životom. Da se sazna kakav je ko u svakodnevnom (potencijalno do kraja života) odnosu.

E pa vidis i ja kapiram to sto ti i Mojsije kazete da nije isto veza i brak,i sigurna sam da nije tako jednostavno i lako kad odjednom toliko stvari dijelis sa nekim a do tad si prosto uvjek bio sam i slobodan...Ja prva sam se navikla da budem sama i slobodna,u manje vise teskom situacijama sam se samo na sebe oslanjala ali u svoj ovoj prici sjetila sam se samo kad sam bila spremna na rizik...I mislim da kad nekog doista volis i znas da sve mozes i zelis,nista se ne cini toliko tesko i imas dovoljno snage da se izboris sa raznim iskusenjima koje donosi bracna zajednica...
Znam da kazu i pusti ljubav,ljubav prodje nego gledaj interese,posle su sve samo obaveze ali ja prosto ne funkcionisem tako.Vjerujem u ljubav,tj da zivot bez nje nema smisla ni sa samim sobom a ne sa nekim drugim...

Sjetih se ponovo jednog inserta,ide nesto ovako:

"Pogledaj sta radimo..Ti meni kazes da sam djubre,ja tebi da si dosadna...i jesi.,90% si dosadna...I svadjamo se...ali ja se zelim svadjati samo sa tobom,jer ti si ono sto zelim...svaki dan,svaku noc,cio zivot....ti i ja zajedno..."

[Lux Aeterna]

"Pogledaj sta radimo..Ti meni kazes da sam djubre,ja tebi da si dosadna...i jesi.,90% si dosadna...I svadjamo se...ali ja se zelim svadjati samo sa tobom,jer ti si ono sto zelim...svaki dan,svaku noc,cio zivot....ti i ja zajedno..."

[zvoncica]

Zajednički život je jedan skroz novi aspekt veze i tu kao da se počinje skoro iz početka. Nije to isto kao kad se dogovarate da se vidite par puta nedeljno, i onda se odjednom počne dijeliti stambeni prostor. Ipak tu ima dosta novih stvari koje tek treba da se sagledaju i kako funkcionišu u praksi. Možda je to i najkritičnija faza jedne veze... ako se to savlada može se mirno pičiti ka potpisivanju tog famoznog papira(uz obavezno predbračni ugovor :mrgreen
I ljubav nužno ne briše automatski nepovjerenje i nesigurnost. Nikad ne možemo biti ni u šta stoprocentno sigurni, a kamoli u ljubavi koja je apsolutno relativna kategorija i koja je tako turbulentna

Na kraju krajeva, prije nego što kupiš kola, ako si ozbiljan kupac i hoćeš nšto što će trajati relativno dugo, prvo ćeš ih isprobati iz prve ruke i provjeriti u kakvom su stanju

čitam redom pa počeh odavde...nemo' da se ljutiš, ali baš je romantično ovo poredjenje ljubavi sa kolima:mrgreen:

pošto iz mene govori iskustvo :mrgreen:, moram reći par rečenica, trudiću se da ne budem preopširna:
danas je normalno živjeti sa nekim prije braka ili uopšte ne sklapati brak, nego provesti život sa nekim u vanbračnoj zajednici...i to je ok...nije ok ako s nekim krećeš u zajednički život da bi ga "isprobao"...ja to doživljavam kao "ubijanje" svake pomisli na ljubav, i ono što bi ona trebala da znači.
nemo' da se ljutiš, ali ovo što si gore napisao je, po meni, presebično!
Daklem, ti krećeš u život sa svojom djevojkom, da bi vidio da li je ona sposobna da se prilagodi tebi? takoreći, da je isprobaš?
Ni ti nijesi živio u takvoj zajednici prije i zbog čega proba?
Valjda, ako se volite, krećete sa istim entuzijazmom u tu priču, sa željom da provedete što više vremena sa nekim koga obožavate (valjda je to svrha zajedničkog življenja dvoje ljudi koji se vole), i tu želju, potrebu da mi on bude uz mene i danjOm i noćOm ne može uništiti to što on ne spušta dasku nakon piškenja, ili što ostavi pastu za zube otvorenom nakon upotrebe ili se ujutro počeše po...khm...

Što će reći, ako voliš nekoga, ako vam se prije zajedničkog življenja slože karakteri (što je po mom skromnom mišljenju milion puta važnije od nekih kućnih navika koje su UVIJEK izuzetno različite kod dvije osobe koje su rasle u dvije različite porodice), najmanji će problem biti prihvatiti neke njene-njegove navike...uostalom, iz ljubavi će se oboje, potpuno neprimijetno, prilagoditi jedno drugome, i usvojiti neke navike, koje su prihvatljive, jedno od drugoga i na kraju napraviti neka druga pravila, izvedena iz najboljega iz dvije roditeljske porodice, za svoju djecu.

Ma pusti kalkulacije, volite se ljudi! Kakve probe i bakrači!? Što reče Artemis, ako ulaziš sa tim u vezu, onda namičeš "mak na konac" i tražiš razlog za neslaganje.
Valjda bi trebalo da kad VOLIŠ nekoga, voliš ga sa svim vrlinama i manama! Ako mu je najveća mana što zafrljači čarape kad ih skine (izludje me to!!!) onda sam ja srećna žena..a jesam, svega mi! (da vi'š kako ih pokupi kad podviknem:mrgreen

[zvoncica]

E ovako:

Situacija 1: Dvoje ljudi, vole se i sve što ide uz to, hoće da vezu podignu na viši nivo i počnu zajednički život.

Rasplet1: Sve ide super, i nakon nekog vremena se uzmu, imaju djecu i žive srećno do kraja života.

Rasplet 2: Ubrzo skontaju da stvari ne idu onako kako su oni zamišljali, ne mogu da se dogovore oko nekih stvari u vezi zajedničkog života, pokušavaju da riješe nekako ali im baš i ne ide najbolje, neko vrijeme guraju probleme pod tepih, dok jednog lijepog sunčanog dana konačno ne pukne sve. Skontaju da im ne ide baš najbolje zajednički život pa odluče da ponovo žive odvojeno i da tokom narednog perioda malo razmisle i zajednički dodju do tog uskladjenja, ukoliko je moguće. Akcenat na tome da se veza nastavila.


Situacija 2: Dvoje ljudi, vole se i sve što ide uz to, hoće da vezu podignu na viši nivo, UZMU SE i počnu zajednički život.

Rasplet 1: Sve ide super, imaju djecu i žive srećno do kraja života.

Rasplet 2: Ubrzo skontaju da stvari ne idu onako kako su oni zamišljali, ne mogu da se dogovore oko nekih stvari u vezi zajedničkog života, pokušavaju da riješe nekako ali im baš i ne ide najbolje, neko vrijeme guraju probleme pod tepih, dok jednog lijepog sunčanog dana konačno ne pukne sve. Ali pošto su u braku(a vjerovatno je i dijete na putu) situacija je masu komplikovana, ne mogu da se razdvoje tek tako i da odvojeno skontaju što i kako da rade. Nastave zajednički život i sve se syebe još više i veza skroz propadne.



Ovako to meni izgleda, mislim da je izbor očigledan

sve je ovo život...meni samo nije jasno, zašto je po tebi problematičnije ovo neslaganje sa papirom, nego ovo bez papira? Nekako ispada kao da me je ovaj papir obavezao da trpim i nešto što nikad ne bih trpjela?
Mene nije! Ja bih otišla onog momenta kad bi mi on pokazao da me ne voli i da me ne poštuje, a ovaj papir nijednog momenta ne bi predstavljao smetnju!!!
Jednako bih se srčano borila da moj brak bude uspješan, sa ili bez papira! Ako nijesam spremna da ponešto i oprostim, "progutam", prihvatim, shvatim, onda ni bez papira, a ni sa njim, neću uspjeti da ostvarim stabilnu vezu...ovo važi i za njega! Nijesam savršena, ako živi sa mnom miri se sa mojim manama, i obrnuto! Ne bi mu ovo lakše palo da nijesmo vjenčani

Istina je, takođe, i da ne poznaješ nekoga potpuno dok ne živiš sa njim. Lako je kad se nalaziš sa nekim u konstantno dobrom izdanju. Ako ti nije sve potaman, ostaneš kući i dobro je to. U zajedničkom životu toga nema. Na izvolte si i u dobrom i u lošem izdanju.

Znam, znam, Artemis će vjerovatno reć izem ti vezu đe ne možeš da se nekome požališ kad ti je teško, kad neko nije tu i kad ne tražiš. Kapiram ja to i fore "ako ne možeš da me podneseš kad sam najgora, ne zaslužuješ me kad sam najbolja", i slažem se. Upravo zbog toga je poželjno živjet zajedničkim životom. Da se sazna kakav je ko u svakodnevnom (potencijalno do kraja života) odnosu.

NHM, parovi koji su tek počeli svoju ljubav su mnogo više posvećeni samom iskazivanju svoje ljubavi nego svakodnevnim životnim stvarima, i ako u tom stadijumu svoje veze ne mogu da istrpe jedno drugo, onda oni i nijesu jedno za drugo i nikad neće moći zajedno da žive!
U samom strartu mog braka nije mi smetalo NIŠTA kod mog partnera, zapravo, jesam vidjela sve one navike koje su mi smetale, ali sam se s njima nosila sa osmjehom i bez ikakvog problema! Neke je korigovao, vremenom, za neke sam znala da NE SMIJEM da diram u njih (fudbalica par puta nedeljno s drugovima, gledanje važnih utakmica mu je MNOGO bitno na primjer, i na tv, i na stadionima i u halama), čak sam mu se pridružila kod kuće u gledanju utakmica (ali bez komentarisanja :mrgreen i ne insistiram, kao bezočna kučka, da me baš one večeri kad se igra finale kupa šampiona izvede na večeru, da bih se inatila i dobila potvrdu da sam mu "važnija" od fudbala! Naravno da sam mu važnija! (:mrgreen: ne znam, jesam li ali mi milo da vjerujem da jesam, on veli "da draga":mrgreen:)

Poštujem ono do čega mu je stalo, iako ne razumijem tu strast, ne samo kad je fudbal u pitanju, i isto dobijam za uzvrat! Muškarci i žene su dijametralno suprotni u SVEMU, usudjujem se reći, tako da bez kompromisa nema zajedničkog života, i ko nije spreman da se prilagodjava, nema što tražiti, plus, kad je ljubav tek u povoju mnogo smo tolerantniji i to je vrijeme kad se najlakše prilagoditi, i ako tad sumnjamo u uspjeh, onda ne vrijedi ni počinjati

[NHM]

Dobro, nisam ja rekao da ću da gledam kako će se neko MENI prilagodit. Mislio sam na međusobno prilagođavanje. Možda, i pored sve dobre volje, ne bude išlo. Možda ne bude ničija krivica, a saznamo na vrijeme da ne možemo zajedno. Možda je relativizovanje ružno, ali ja znam da je, za mene, totalna glupost kad se dvoje vjenčaju i počnu zajednički život, a prije toga su živjeli kod roditelja. Recimo taj slučaj, za koji znam nekoliko primjera.

I zaboravih. Zvončice, moja priča se odnosi na sve one koji su uspješno prošli fazu iskazivanja ljubavi, ali nije pravilo da se ljudi vjenčavaju isključivo u toj fazi. Šta ako sljedeće faze nisu jednako uspješne kao ta faza intezivne zaljubljenosti. Opet kažem, i onamo đe postoji najbolja namjera i puno volje, kompatibilnost nije zagarantovana. Kad kažem kompatibilnost, ne mislim na potpuno poklapanje u svemu, nego na slaganje u dovoljnoj mjeri, u mjeri koja nam kaže da je taj nivo zajedništva bolji od najboljeg nivoa samačkog života.

[zvoncica]

Dobro, nisam ja rekao da ću da gledam kako će se neko MENI prilagodit. Mislio sam na međusobno prilagođavanje. Možda, i pored sve dobre volje, ne bude išlo. Možda ne bude ničija krivica, a saznamo na vrijeme da ne možemo zajedno. Možda je relativizovanje ružno, ali ja znam da je, za mene, totalna glupost kad se dvoje vjenčaju i počnu zajednički život, a prije toga su živjeli kod roditelja. Recimo taj slučaj, za koji znam nekoliko primjera.

I zaboravih. Zvončice, moja priča se odnosi na sve one koji su uspješno prošli fazu iskazivanja ljubavi, ali nije pravilo da se ljudi vjenčavaju isključivo u toj fazi. Šta ako sljedeće faze nisu jednako uspješne kao ta faza intezivne zaljubljenosti. Opet kažem, i onamo đe postoji najbolja namjera i puno volje, kompatibilnost nije zagarantovana. Kad kažem kompatibilnost, ne mislim na potpuno poklapanje u svemu, nego na slaganje u dovoljnoj mjeri, u mjeri koja nam kaže da je taj nivo zajedništva bolji od najboljeg nivoa samačkog života.

potpuno razumijem želju za životom udvoje, razumijem i "tekovinu" modernog društva- život udvoje bez vjenčanja- svako kako voli, ali ne razumijem da se to zove proba, i ne razumijem kakva je razlika ako ta faza nije uspješna kad si vjenčan, i ako nijesi?!
Zašto smatraš većim problemom ako se razdvojite nakon vjenčanja i 5- godišnjeg braka, nego nakon 5-to godišnjeg zajedničkog života bez vjenčanja?! Isti matrak, ljubav je umrla, pa je umrla i kakva je razlika, izuzev u našim glavama?
Ili se osobe "strašno" promijene sa tim papirom, bez njega su pitomije, što li?

[Mojsije]

čitam redom pa počeh odavde...nemo' da se ljutiš, ali baš je romantično ovo poredjenje ljubavi sa kolima:mrgreen:

pošto iz mene govori iskustvo :mrgreen:, moram reći par rečenica, trudiću se da ne budem preopširna:
danas je normalno živjeti sa nekim prije braka ili uopšte ne sklapati brak, nego provesti život sa nekim u vanbračnoj zajednici...i to je ok...nije ok ako s nekim krećeš u zajednički život da bi ga "isprobao"...ja to doživljavam kao "ubijanje" svake pomisli na ljubav, i ono što bi ona trebala da znači.
nemo' da se ljutiš, ali ovo što si gore napisao je, po meni, presebično!
Daklem, ti krećeš u život sa svojom djevojkom, da bi vidio da li je ona sposobna da se prilagodi tebi? takoreći, da je isprobaš?
Ni ti nijesi živio u takvoj zajednici prije i zbog čega proba?
Valjda, ako se volite, krećete sa istim entuzijazmom u tu priču, sa željom da provedete što više vremena sa nekim koga obožavate (valjda je to svrha zajedničkog življenja dvoje ljudi koji se vole), i tu želju, potrebu da mi on bude uz mene i danjOm i noćOm ne može uništiti to što on ne spušta dasku nakon piškenja, ili što ostavi pastu za zube otvorenom nakon upotrebe ili se ujutro počeše po...khm...

Što će reći, ako voliš nekoga, ako vam se prije zajedničkog življenja slože karakteri (što je po mom skromnom mišljenju milion puta važnije od nekih kućnih navika koje su UVIJEK izuzetno različite kod dvije osobe koje su rasle u dvije različite porodice), najmanji će problem biti prihvatiti neke njene-njegove navike...uostalom, iz ljubavi će se oboje, potpuno neprimijetno, prilagoditi jedno drugome, i usvojiti neke navike, koje su prihvatljive, jedno od drugoga i na kraju napraviti neka druga pravila, izvedena iz najboljega iz dvije roditeljske porodice, za svoju djecu.

Ma pusti kalkulacije, volite se ljudi! Kakve probe i bakrači!? Što reče Artemis, ako ulaziš sa tim u vezu, onda namičeš "mak na konac" i tražiš razlog za neslaganje.
Valjda bi trebalo da kad VOLIŠ nekoga, voliš ga sa svim vrlinama i manama! Ako mu je najveća mana što zafrljači čarape kad ih skine (izludje me to!!!) onda sam ja srećna žena..a jesam, svega mi! (da vi'š kako ih pokupi kad podviknem:mrgreen

Na kraju toga poredjenja stoji smajli, nije mi jasno zašto a niste uzeli u obzir
Kao prvo, ne radi se samo o meni i tome da se prilagodi ona meni, nego da se OBOJE prilagodimo jedno drugom, a tu nema ništa sebično.

A sad ono najbitnije. 'Moderna' ljubav i 'moderno' vrijeme. Zaboravimo priče 'ljubav sve pobjedjuje', 'mi se volimo, to je naše najjače oružje, ljubav će pobijediti sve' i te ostale romantične i bezuslovne stavove o ljubavi. Pa i ja na početku dvadesetih sam skontao neke stvari iz nekih iskustava i moram ti reći da se u ovom vremenu ljudi trude da prvenstveno zaštite sebe i zato više ne postoje te bezuslovne ljubavi. Ja prvi bih uzeo ljubav i tu vezu sa rezervom i 'isprobavao' stvari, kako si ti to rekla. I nisam jedini. To nije idealno stanje stvari, ali tako je. To su naši odbrambeni mehanizmi koji rade u ovim turbulentnim vremenima.
I ovdje opet miješam ljubav i današnje vrijeme, jer definitivno je da ovaj brzi stil života ima uticaja na to, ne trebamo se zavaravati da nema. I upravo zbog toga se javlja ovi odbrambeni mehanizmi koje pomenuh, i zbog toga više ni u ljubavi ne idemo glavom kroz zid pa što bude.

Danas sve ove stvari, vanbračne zajednice i to, funkcionišu na ovaj način na koji funkcionišu upravo zbog današnjeg vremena. Štošta se promijenilo od unazad 20, 30 i više godina. Možda ja i previše naglašavam uticaj vremena, ali to je ono što ja mislim.
Kalkulacije i taktike... to je način za preživljavanje i izvlačenje sa što manjim posledicama u slučaju raspada sistema. Možda to nije srednjevjekovna romeo i julija ljubav, za nekog možda to uopšte nije ljubav, ali tako je kako je.
Nadam se da si skontala šta hoću da kažem

[NHM]

Nisam rekao da se to zove proba. Samo kažem da je moje mišljenje da, kad ljudi osjete potrebu da žive zajedno, kad osjete da je to neki potpuno prirodan sljedeći korak, to ne bi trebalo da bude istog trena brak. Ništa na silu, ništa eksperimentisanje, samo prirodna potreba za tako nečim. Isto tako, ako postoji obostrana želja za brakom, neka bude i brak. Kako god.

Oću da kažem da nisu svi parovi na takvom stupnju emocionalnog razvoja da uvijek znaju šta stvarno žele i šta stvarno mogu. Za zrele ljude (bez obzira na godine, zrelost podrazumijeva nešto drugo), to je mnogo manji problem.

[Kliker17]

S obzirom da su oni već živjeli zajedno - sumnjam da ih je život u braku mogao iznenaditi nečim novim što već jedno o drugom nisu znali.

Prije bih rekla da nisu bili sigurni u ljubav jednog prema drugom.
Ušli su u brak jer je za to došlo vrijeme (vjerovatno i zbog pritiska okoline, a možda i nekih svojih dječijih želja da se vjenčaju, a i jer njen biološki sat otkucava),
ali brak znači - do kraja života ću živjeti sa ovom osobom (dok opuštena veza bez papira ne obavezuje na to) i taj korak ih je samo naveo da preispitaju svoja osjećanja i da zaključe da ipak ne žele tu osobu pored sebe do kraja života.


Ljudi obično donesu ključne odluke u životu tek kada budu pod pritiskom i kada im se postave uslovi.
Tek tada su spremni da zaista urade ono što žele. Tek kada budu satjerani u ćošak i kada im se
na sva zvona jasno stavi do znanja da je u pitanju najvažnija životna odluka.

Da nisu odlučili da se vjenčaju možda bi i sledećih 10 godina bili u ''skladnoj'' vezi,
lažući i sebe i jedno drugo kako se vole, a ustvari su se samo uljuljkali u svakodnevnicu.

Ljubav se dokazuje na iskušenjima i u problemima - što bi rekli : na muci se poznaju junaci.

[Argonaut]

Zašto smatraš većim problemom ako se razdvojite nakon vjenčanja i 5- godišnjeg braka, nego nakon 5-to godišnjeg zajedničkog života bez vjenčanja?! Isti matrak, ljubav je umrla, pa je umrla i kakva je razlika, izuzev u našim glavama?

Vrlo jednostavno - razvod košta. Puno. Ali baš ono - puno.
Drugo, sa razvodom je povezana i velika količina birokracije i papirologije. Nije to - "ajmo se mi sad razvesti". Proces je često dug, mukotrpan, skup, pri čemu se ide i bračnom savjetniku, psihologu, ponekad i centru za socijalnu skrb (ako su u pitanju djeca koje bracni par ima).

KOd izvabracne zajednice, ilitiga, bez papira (u kakvom sam trenutno i ja), stavri su puno manje komplicirane. A i jeftinije je.

No, iz svog iskustva i iskustva meni bliskih osoba - činjenica je da kad par živi u izvabračnoj zajednici, više će se potruditi da ta zajednica opstane nego u bračnoj zajednici. Papir često ljudima da lažan osjećaj sigurnosti i misle da, ako stvari ne idu, pa ipak su u braku, već ćse se to nekako riješiti, ne mogu se samo tako razvesti... dok si u izvabračnoj zajednici svjestan da obaj drugi uvijek može samo tako otići, bez problema i komplikacija, a samim time će se i jedna i druga strana više truditi da sve to uspije, jer nema onog osjećaja lažne sigurnosti kojeg nekima nudi papir.

I da, zajednički život prije braka - obavezno. S nekim se možeš super slagati karakterno, ali to ne znači da ste u stanju živjeti skupa u istom domaćinstvu.
Svi moji poznati koji su se do sad oženili/poudavali - živjeli su nevjenčano po godinu ili više prije braka.

[Hari Krisna]

Ili se osobe "strašno" promijene sa tim papirom, bez njega su pitomije, što li?

Tacno sam sklon povjerovati u to da se strasno promijene jer slucaj koji znam je bio tipican primjer.
Za drustvo je bilo svjedno i nista se nije promijenilo njihovim vjencanjem, a kad je pocela pricom "sad je drugacije, idemo, imamo druge obaveze..." postajalo naporno za drustvo a njemu jako brzo dodijalo. Tesko je ocjenjivati kakvi su jos bili razlozi, a opet jako je tesko i glumiti skladnu vezu drustvu sa kojim se jako cesto i jako dugo.
Sve sto se desavalo kasnije bilo je bas ono oporo da se i on sam cudio kako za toliko godina nije upoznao i nije mogao ni naslutit takve reakcije.
Mislim kao i

čim si u vezi i živiš sa nekim, nisi slobodan i brakom se ništa značajnije ne mijenja osim možda njenog prezimena.

ali se cesto desava da i nije bas tako, a pogotovo prica "ljubav pobijedi probleme.." koja je samo u nekim novelama i dobra za parole.

[Argonaut]

čim si u vezi i živiš sa nekim, nisi slobodan i brakom se ništa značajnije ne mijenja osim možda njenog prezimena.

Još jedan koji će ovo potpisati.
KAd živite skupa već duže vrijeme, sama ta cereminija vjenčanja i papir ti sve manje znači. Jednu večer ćete se oženiti, imat ćete svadbenu proslavu, a onda ćete se vratiti u vaše zajedničko domaćinstvo gdje će se ona presvući i staviti pljavo rublje u pranje, kao što je to napravila i dan prije svadbe.

Za parove koji duže žive skupa, sam čin vjenčanja apsolutno ništa neće promijeniti. Ponekad čak ni prezime.

[contradiction]

Zamislite par koji deset godina živi u vrlo harmoničnoj zajednici, reklo bi se da se vole, da su posvećeni jedno drugome, odluče da "ozakone" tu svoju vezu i mjesec dana nakon vjenčanja- ljudi se razvode?!
Mene zamalo šlog ne strefi danas!
Vele da im se karakteri ne slažu...tačno ću počet vjerovat da bračni ugovor loše utiče na zajednicu!

Zbilja, vjerujete li vi da neobavezna veza kod nekoga stvara privid harmonije, slobode, nemam pojma čega, a na najmanju pomisao da se "veže" ugovorom, nešto kvrcne u glavi i preokrene se, sputava...ovo je teška psihologija...mislim, ja ne shvatam kakva je razlika, ili se slažeš- ili ne, sa nekim i brak tu ništa ne mijenja...voliš, ne voliš, prosto kao pasulj, zašto bih više voljla bez papira, nego sa papirom i obratno? I zašto bi mi bio veći problem da odem, kad više ne želim da budem tu, ako sam obavezana nekakvom papirčinom? Veliki posa'!?
Umije li neko da objasni ovo?:neutral:

aha, umijem

dobila je svekrvu

[dolazimZa5minuta]

1. Trebalo im je vremena da ukapiraju da je to zauvijek (uslovno receno) , pa ih uhvatila prpa
2. Dosadili su jedno drugom (al je onda pitanje zasto su uopste bili zajedno?,koliko samo ljudi ostaje masu masu godina skupa iz potpuno pogresnih razloga)
3.Neko je nekog prevario (cime se opet vracamo na stavku broj 3)
4.Draga Gospodja Mama je umjesala prste.

Glasam za 4. @contradiction je potpuno u pravu

[DeViLiSh|Je$$uS]

Tacno sam sklon povjerovati u to da se strasno promijene jer slucaj koji znam je bio tipican primjer.
Za drustvo je bilo svjedno i nista se nije promijenilo njihovim vjencanjem, a kad je pocela pricom "sad je drugacije, idemo, imamo druge obaveze..." postajalo naporno za drustvo a njemu jako brzo dodijalo. Tesko je ocjenjivati kakvi su jos bili razlozi, a opet jako je tesko i glumiti skladnu vezu drustvu sa kojim se jako cesto i jako dugo.
Sve sto se desavalo kasnije bilo je bas ono oporo da se i on sam cudio kako za toliko godina nije upoznao i nije mogao ni naslutit takve reakcije.
Mislim kao i

ali se cesto desava da i nije bas tako, a pogotovo prica "ljubav pobijedi probleme.." koja je samo u nekim novelama i dobra za parole.

to razmishljanje je zajednica nametnula....da je brak neki bauk i da nema slichnosti sa vezom ili zajednichkim zivljenjem....


brak moze biti sve,i najbolje i najgore iskustvo...sve zavisi kako pojedinci gledaju na njega...

[Dot]

Zamislite par koji deset godina živi u vrlo harmoničnoj zajednici, reklo bi se da se vole, da su posvećeni jedno drugome, odluče da "ozakone" tu svoju vezu i mjesec dana nakon vjenčanja- ljudi se razvode?!
Mene zamalo šlog ne strefi danas!
Vele da im se karakteri ne slažu...tačno ću počet vjerovat da bračni ugovor loše utiče na zajednicu!

Zbilja, vjerujete li vi da neobavezna veza kod nekoga stvara privid harmonije, slobode, nemam pojma čega, a na najmanju pomisao da se "veže" ugovorom, nešto kvrcne u glavi i preokrene se, sputava...ovo je teška psihologija...mislim, ja ne shvatam kakva je razlika, ili se slažeš- ili ne, sa nekim i brak tu ništa ne mijenja...voliš, ne voliš, prosto kao pasulj, zašto bih više voljla bez papira, nego sa papirom i obratno? I zašto bi mi bio veći problem da odem, kad više ne želim da budem tu, ako sam obavezana nekakvom papirčinom? Veliki posa'!?
Umije li neko da objasni ovo?:neutral:

a kod mene je taman tako...
iskreno en vjerujem u brak... sta je to zapravo ...napismeno da nekoga volim.. ?
neee
ja evo i od veza bjezim pa sve cure sa kojima sam drzim podalje od te teme... cim dodjemo u "vezu" kao tipa e sad smo ui vezi...mene prpa uhvati.... sta nam je falilo malopre kad nismo bili u vezi a opet smo uzivali u svemu...
kad nisam u vezi a sa nekom curom sam ja ovako razmisljam.
budim se slobodan svaki dan , nemam nikakvu moralnu niti bilo kakvu obavezu da se nekome javim ili da se sa nekim vidim...ako odlucim da se vidim opet sa tom curom, taj dan to je zato sto onako iz dubine duse to zelim i svi srecni...

nadam se da ce posle 1012 ljudi u haosu shvatiti da nemaju vremena za brak(cin sklapanja braka) pa da uzivam ko covijek :twist::roll: