ZAPIS O BUDVI BEOGRADSKE "NAŠE DOMOVINE" IZ 1938. GODINE
Butua prkosi stoljećima
Plovimo prema Budvi. More diše ubrzano.
Nad njom se nadnijela visoka i pusta brda okružena teškim oblacima, a ona, Budva, stoji pod njima, stoljećima, kao siv, masivan i skamenjen prkos. Prkosila je vremenu, navalama i moru, prkosila je, i još uvijek prkosi.
Tu, pod tim stijenama, kao uostalom i uz čitavu obalu, Jadrana i Egejskog mora, žive legende, prepliću se sa životom, prelaze u njega, a on u njih.
Budva, stara Butua. Legenda o Kadmosu, tom feničkom Odiseju. On je, priča se, osnovao Budvu.
Kadmos je sin feničkog kralja Agenosa, a brat Evrope, koju je ukrao Zeus. Proročište je zapovijedilo Kadmosu da traži sestru. Slijedeći jednu kravu došao je u Beotiju gdje je ubio Aresovog zmaja, povadio mu zube i posijao. Iz ovog sjemena su nikli ratnici (Špartanci) koji su se, odmah, međusobno pobili. Pet ratnika, koji su preživjeli taj boj, krenuli su sa Kadmosom i pomogli mu da osnuje Kadneju. Da bi okajao grijeh zbog ubistva zmaja, morao je služiti punih sedam godina kod Aresa, ali je, iza toga, dobio Harmoniju za ženu. S njome je, onda, na volovskim kolima obišao Iliriju, svratio do mjesta gdje se danas nalazi Budva i tu se odmarao sa svojim volovima. Na tome ih je putu Zeus pretvorio u zmije i odveo u Elizijum.
Prije dvije godine, kopanjem temelja za jedan veliki hotel, uz samu obalu, između brežuljka Sv. Spas i gradskih zidina, u uvali, otkrivena je jedna velika nekropola, koja će unijeti više svjetla u istoriju Budve.
Već prije nekoliko godina, u toj uvali, kod tzv. fratarskih njiva, iza jedne velike kiše bujica je odnijela na jednom mjestu veliki dio zemlje pa se ukazao ogroman mozaik. Tu je, dakle, trebalo tražiti staru Butuu, grad rimskih građana.
Ove novije iskopine to dokazuju.
Iskopana nekropola ima dva sloja. Donji sloj je iz 3. i 2. vijeka prije Isusa, iz doba grčkih kolonista u Budvi; okolina, sela, su još uvijek ilirska. U tom sloju su sahranjivani čitavi lješevi.
Gornji sloj potiče iz 1. vijeka iza Isusa, lješevi su spaljivani, a pepeo metan u urne. Stanovnici su bili rimski građani, zato su morali biti upisivani u izvjesne rimske obiteljske skupine (gens), na primjer gens Antonia, Julia itd. a mjesto je moralo biti uvedeno u jednu od rimskih tribusa (birački kotar). Razumije se da je to vrijedilo za slobodne ljude.
Uz lješeve je nađeno mnogo vrijednih predmeta od zlata, novca, ali ipak najviše keramike, koja je importirana iz Italije i Grčke. Kad se predmeti srede, ispitaju i ocjene, moći će se reći mnogo više o Budvi, njezinom životu, vezama, kulturnom i privrednom stanju u starom vijeku.
U bizantijsko doba grad se zvao Boutoba. 840 razorili su ga Arapi. On se opet podigao, ali pod imenom Stari grad i pripadao Duklji, a poslije Srbiji. Staro se ime ponovno vraća. God. 1351. boravio je u Budvi car Dušan jer je imao da riješi jedan granički spor između Crne Gore i Kotora. Kako nije bilo pravoslavne crkve, spor je riješavan u katoličkoj. Kasnije dolazi pod vlast Balšića, Sandalja, Mletaka, pa opet pod Balšiće. God. 1421. vlast u Budvi ima Kotor, zatim despot Đorđe, raški gospodar, i, onda, definitivno Mleci (1445-1797). Od propasti mletačke republike, pa do 1815, izmijenili su se mnogi gospodari, Crna Gora (mjesec dana), Austrija, Rusija, Francuska i Austrija (1815).
Tri puta su Turci navaljivali na grad, ali ga nijesu osvojili.
Kao i ostali primorski gradovi, Budva je imala svoj statut. Prvi je napravljen za vrijeme mletačke vlasti 1465. Vladali su plemići sa načelnikom.
Čitav grad je opasan zidovima, ima četiri kule i dvoja vrata: prema kopnu i moru. Sve nadvisuje kaštel na stijeni, na najvišoj tački nad morem.
U starom vijeku, naročito dok je bila pod rimskom vlašću, Budva je živjela od trgovine i bogatstva rimske gospode, koja su tu imala svoje posjede. Padž romana je pogodovao razvitku, a jer se nije trebala bojati napadaja, nije bila ni utvrđena, a živi od provozne trgovine, pomorstva i, donekle, od gusarstva. U novije doba, jer je bila pogranično mjesto, živila je od vojske, šverca i amerikanskih dolara, koje su dali iseljenici. Mnogi su se selili; naročito oni od okoline, u Carigrad, Egipat i u druge zemlje. Na glasu su kuhari iz Sutomora.
U okolnim selima nema kuće koja nije imala koga u svijetu. Zbog toga su domaći slabo i radili. Novac je dolazio, a poneki član, domaćin, bi silazio u Budvu, jednom nedjeljno, i kupovao šta mu treba za čitavu nedjelju.
Danas, u glavnom, žive od turizma, a osobito odkad je sagrađen put preko Cetinja.
Ono što je Budva izgubila na moru, daje joj sada kopno. Auta silaze, u kolonama, niz crnogorska brda, dovoze goste na ljetovanja u čuvene budvanske plaže.
Idem gradom. Sve je ovdje masivno, teško, i zbog toga otporno. Kao i okolina što je. Jednostavna i siromašna. Nema tu umjetničkih fasada, prozora i vrata. Sve je tipizovano, komisno, nedotjerano. Nije bilo vremena, a i ni mogućnosti za provod i umjetnost, trebalo je misliti na kruh i tražiti ga. A i kulturni centri su bili daleko.
Katolička katedrala. Posvećena je Sv. Ivanu Krstitelju. Prema crkvenom šematizmu građena je u 7. vijeku. Ima jednu staru sliku Majke božje, koja je slikana na bizantijski način. Nad morem, kraj kaštela, nalazi se samostan iz 12. stoljeća sa crkvom Sante Marije in Punta. Prvotno je bio to benediktinski samostan, a kasnije franjevački. Raspored je, u glavnom ostao isti. Tu, do crkve, je groblje, u kome je zakopan kanonik Kajović koji je ostavio mnogo rukopisa iz istorije Budve.
U blizini je i mala kapelica sv. Sabe, koju su katolici, nekada, bili iznajmili pravoslavnima da mogu u njoj vršiti službu božiju; oni su zakupninu plaćali u svijećama i vosku. Pravoslavni zovu ovu kapelicu crkva sv. Save.
Pravoslavna glavna crkva, posvećena Sv. Trojici, početa je graditi 1798. Ima lijep i ukusan tiptikon.
Na najbližim brežuljcima bile su nekad zavjetne crkvice. Na brdu Spas, kod druge plaže, mjesto koje je izgrađena danas kapelica; na otoku Sv. Nikole stoji i danas crkvica posvećena istom svecu. Sve je to skromno sagrađeno, bez naročitog ukusa.
Budva je bila sijelo katoličke biskupije sve do 17. vijeka.
Prije desetak godina Budva je izdisala. Svi izvori zarade bili su presušili.
Ali, iznenada, Budva je bila ponovo otkrivena. Otkrivene su njezine plaže, pronađena je njezina vrijednost, vrijednost morskog kupališta.
I život je počeo nanovo da ključa. Grade se hoteli, koji danas ni u čemu ne zaostaju za onima u renomiranim kupalištima, gosti pristižu da se odmore na suncu i moru našeg Juga.
Grad, sada, doživljuje svoju najveću renesansu.
Budva sa svojim tvrdim zidovima i kulama, grad romantike, grad pod kojim su padale glave, počev od Ilira pa do slovenskih gusara, gleda sada bogato osvjetljene restorane u kojima trešti muzika svih pet kontinenata, gleda u hotele podignute na kostima plemenitih rimskih građana, gleda i osjeća da mu se nekadašnja životna snaga i krv polagano vraća.
I vidi dalje, po danu: polunagi ljudi motaju se oko njegovih zidina, kao nekad, u doba seobe naroda, ali ne jurišaju na njega, već odlaze uz obalu, novim putem, do plaža podno stijena i mogrenske tvrđave - kupači.
Zbog toga im je on sada otvorio obadvoja vrata. Odlaze, ali se vraćaju. Oni nisu došli da gube živote, da se upropašćuju, ne, oni su tu da, u sjeni grada, na podnožju olovnih brda i u plavoj, suncem obasjanoj vodi, povrate svoje zdravlje, da se odmore i ponesu nekoliko lijepih utisaka, koji treba da im griju dušu neko stanovito vrijeme.
Noć je. Kroz orešetkani prozor starog manastira, u kome stanujem, sa svog kreveta, vidim dio, brda i pod njim hotel koji se gradi. I jednu kuću. Vidim, ali nejasno. Mjesec je za oblacima. Tmurna i nemirna noć. To je ljetnikovac, vile, obitelji Zanovića, konta. Napola ruševina. U toj su vili ljetovali najveći pustolovi i hohštapleri koje je naša nacija dala. Nije bilo dvora na kojem nijesu učinili kakovu prevaru. Jedan od njih je uspio da prevari i samog Kasanovu. A pored toga su to bili naobraženi, kulturni ljudi, pjesnici i esejisti; ljudi duha i ukusa...
Podamnom huči more. Manastir je na stijeni uz samu vodu. Valovi se penju i udaraju o zidove, ruše se i opet propinju. Ruju.
Zaista... U ovom ambijentu, otsječenom od svijeta, a ipak tako malo udaljenom od kulturnih zemalja, preko puta je Italija, u ovoj osami, gdje je čovjek stiješnjen brdima i morem, potresan nemirnim i vječnim kretanjem vode, dolaze misli o prolaznosti svega onoga, o uzaludnom rikanju, dolazi se do zaključka da treba život što bolje iskoristiti, što jače, što intenzivnije.
I Zanovići su krenuli. Kao i Kadmos. Da oplode narvare starom civilizacijom. Nisu uspjeli. Ali su upozorili da postoji jedan sposoban narod, ali bez stvarnih mogućnosti. A to je dosta.
More i danas huči i priča o rađanju i umiranju, o smjeni, o prolaznosti...
Niko ne priča tako lijepe i tako užasne stvari kao more.
More...
Jakša Kušan
Bookmarks