Results 1 to 5 of 5

Thread: LJETOPIS BUDVE 1650 GODINE OD KRSTA IVANOVICA

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default LJETOPIS BUDVE 1650 GODINE OD KRSTA IVANOVICA

    Riječ o ljetopisu:


    Postojalo je više razloga koji su mogli navesti Ivanovića da počne pisati ljetopis svog rodnog grada: imao je prirodnog dara za to, želio je svakako, da ostavi svjedočanstva o istoriji grada i o vremenu u kojem je živio; kao gradski učitelj ljetopis je vjerovatno koristio i kao štivo za svoje đake. Da li je to bio njegov prvi i jedini pokušaj oprobavanja pera za vrijeme življenja u Budvi ne može se reći - nema sačuvane građe o tome. Ali smo skloni da vjerujemo da je Ivanović, po vokaciji pjesnik i dramski pisac, školovan u Italiji, i prije definitivnog napuštanja zavičaja, pored ljetopisa pisao pjesme, sastavljao crkvena prikazivanja koja su se izvodila u katedralnoj crkvi. Dragocjen podatak u prilog takvoj tvrdnji nalazimo u pismu Antonija Lupisa princu od Karare, kao i u tekstu druge knjige Ljetopisa.
    Treba istaći da je mala Budva, pored Ivanovića imala još dvojicu hroničara - Kojovića i Mikulu, i da je Ljubiša svoj prvi literarni tekst, takođe posvetio opisu zavičaja.
    Ivanović je sam datirao vrijeme nastanka spisa - 1650 - nekoliko godina prije nego što je napustio Budvu i preselio se u Veronu, đe je ostao tri godine i nakon toga definitivno se nastanio u Veneciji. Ljetopis kao i sva njegova objavljena i neobjavljena djela i obimna prepiska sa poznatim ličnostima onog vremena, pisan je na Italijanskom (Ivanović ga naziva toskanskim jezikom).
    Nažalost, tekst ljetopisa poznat nam je preko prepisa i to samo prve dvije knjige dok treća knjiga nije pronađena. Prepis rukopisa prve knjige koji se čuvao u arhivu kotorske opštine izvršio je Budvanin Pavo Mikula 1898. godine i poslao ga zadarskom časopisu >>Rassegna Dalmata<< sa molbom da ga objave. Međutim prepis nije bio objavljen i danas se čuva u Državnom arhivu Zadra. Naša traganja za originalom, koji se prema Mikulinom zapisu nalazio u arhivu kotorske opštine, nijesu uspjela, ali smo u Istorijskom arhivu Kotora pronašli još jedan prepis prve knjige, identičan po sadržaju onome u Zadru. Na kraju ovog prepisa isto stoji da nedostaje nastavak i da je prepisan sa originala koji se čuva u >>Arhivio del Comune di Cattaro<<. I ovaj prepis kao i zadarski ima dosta grešaka u prepisivanju, izostavljanju riječi i pisanju prezimena, ali je razlika u tome sto je datiran >>Budua 16 Gennajo 1900<< a u potpisu su inicijali N. N. Neko je sa olovkom naknadno u zagradama dopisao >>Nikola Mikula<<. Dakle, dvije godine poslije prepisa Pava Mikule (1898), ponovo se prepisuje Ljetopis, što bi trebalo da znači da se original u to vrijeme još nalazio u Kotoru. Pošto nemamo faksimil zadarskog rukopisa ne možemo sa sigurnošću tvrditi ko je uradio ovaj prepis. Može se pretpostaviti da je to Pavo Mikula. Na takav zaključak upućuje identičnost tekstova i izvršena skraćivanja i izostavljanja pojedinih poglavlja.
    Nikola Vučković, koji je pripremio, preveo i objavio prve dvije knjige ljetopisa, nije znao za ovaj drugi kotorski prepis. Iako je prvu knjigu ljetopisa pripremio za objavljivanje prema zadarskom prepisu, Vučković je naknadno utvrdio da postoje jos dva potpunija, starija i sa manje grešaka prepisa prve knjige koji se čuvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu, te je i njih koristio kao izvor. Na naslovnoj strani jednog od zagrebačkih prepisa Vučković je pronašao zapis o tome da je ljetopis podijeljen u tri knjige: prva knjiga govori o nastanku i uređenju Budve, vladarima i povlasticama koje je uživala pod Mletačkom Republikom; druga knjiga opisuje crkvu sv. Ivana, ostale crkvice i pobožnosti; treća sadrži opis nošnji Budvana, njihove običaje prilikom rođenja, svadbe i smrti i dr.
    Da li je sačuvan original ljetopisa, đe se on stvarno nalazio, da li su njega prepisivači koristili ili neki stariji prepis, ostalo je nerazjašnjeno. Mikula je napisao da je prepisao djelo sa originala koji se čuva u arhivu kotorske opštine, a Sime Ljubić je na jednom zagrebačkom prepisu naveo da se original nalazi u biblioteci advokata Papafave u Zadru. Očito je da kotorski original, koji do danas nije pronađen , nije mogao dospjeti u Zadar i da ga Ljubić tamo vidi, jer je on 1869 god umro, a Mikula ga je koristio 1898. godine. Šteta je da Vučković boraveći u Zadru nije imao prilike da provjeri Ljubićevu tvrdnju i time pomogne da se ovo pitanje razjasni.
    Ostalo je nejasno i pitanje sadržaja prve knjige ljetopisa. Oba kotorska prepisa sadrže samo dvadeset poglavlja i na kraju konstataciju da >>ostalo nedostaje<<. Zagrebački prijepis, međutim sadrži 35 poglavlja, ali se iz sadržaja vidi da je prva knjiga imala 46 poglavlja. Vučković je iznio mišljenje da je Mikula namjerno ispustio 15 poglavlja, jer se ona odnose na staru istoriju Budve do njene predaje Mletačkoj Republici a kao izvor Ivanović je isključivo koristio Orbinijevu knjigu >>Il regno degli Slavi<< koje nema naučnu vrijednost i nema podataka koji se neposredno odnose na Budvu.
    Naše je mišljenje da se tvrdnja Mikulina da je prepis izvršio iz originala može dovesti u sumnju. Ni u zadarskom ni u kotorskom prepisu prepisivači nijesu pominjali nikakva skraćivanja, niti davali bilo kakve komentare o sadržaju. Teško je pretpostaviti da bi oni samovoljno izbacili prvih petnaest poglavlja, uveli novu paginaciju, a da o tome ne stave napomenu. Sama cinjenica da su na kraju prepisa stavili rijeci >>ostalo nedostaje<< , upućuje na takav zaključak. A pod tim ostalo podrazumijeva se deset poglavlja koja ne sadrži nijedan do sada sačuvani prepis. Samo na osnovu opisa poglavlja prve knjige zagrebačkog prepisa Vučković je naveo njihov sadržaj: kako je Budva pet puta stradala od požara; kako je Mletačka Republika restaurirala Budvu i time doprinijela njenom ugledu i njenim interesima; kako se 1648. god Konstanco Pezaro, izvanredni providur za Kotor i Albaniju, utaborio u Budvu da odatle preduzme osvajanje Bara i kakav je u tome imao uspjeh; kako se 1649. godine Leonardo Foskolo, punomoćnik sv. Marka i generalni providur za Dalmaciju i Albaniju, učvrstio u Budvi, da se odatle pokrenuo u invaziju Albanije i osvajanje Risna; kako je mletačkom generalu prilikom ulaska u budvansku katedralu održan govor, u kome su istaknute njegove pobjede po Dalmaciji; kako je u tadašnjem ratu između Republike i Turaka Budva poslužila kao sklonište Paštrovićima, Mainama, Poborima i Grbljanima i kako su se odigrali događaji na granici; kako su Budvani u tom ratu više puta morali uzeti oružje, usljed napada neprijatelja na susjede; kako su 1650 god slavljena vjenčanja između plemića i pučana pod rukovodstvom opštinskih sudija; kako su sudije izabrani od stranaka u Budvi uklanjali nesloge i stišavali neprijateljstva i kako su ispunjavali obaveze koje proizilaze iz kumstava i pobratimstava.
    Dakle, kao sto se vidi u poglavljima koja nedostaju Ivanović je kao očevidac opisao veoma interesantne događaje iz istorije Budve i prava je šteta da oni nijesu sačuvani. Postavlja se pitanje da li se tvrdnja Antonia Lupisa o tome da je Ivanović napisao u domovini učeni panegirik posvećen generalnom providuru Dalmacije Leonardu Foskolu, o čemu smo govorili ranije, odnosi na ove djelove ljetopisa ili je to napisano posebno? U svakom slučaju to je još jedan dokaz da je Ivanović o ovome pisao.
    Drugu knjigu ljetopisa Krsta Ivanovića prepisao je budvanski vikar Petar Marković 1713. godine. Nju je slučajno otkrio Nikola Vučković u Arhivu HAZU u Zagrebu čitajucći vikarov rukopis - bilježnicu u kojoj je prepisivao papine bule, katastik crkvenih dobara, testamente i drugo, a koje se odnose na katedralnu crkvu sv. Ivana u Budvi.
    Zašto je Marković prepisao samo drugu knjigu ljetopisa vidi se iz njegovog uvodnog dijela u kome pored ostalog kaže: >>...koji sam prepis izvršio ja Don Petar Marković patricij, kanonik i kaptolski vikar ovog grada u cilju da potomcima bude jasno da crkva ima naslov katedrale koji je očuvan od početka do danas, premda je bio osporavan od administratora i drugih protivnika koji su nastojali da bude svedena na parohiju i podređena diocezi barskoj.<< U ovom slučaju nema nikakve sumnje da je Marković prepis izvrsio sa originala >>posvećenog uglednoj gospodi opštinskim agentima<<, (kako sam navodi), što bi trebalo da znači da se ljetopis čuvao u opštinskoj upravi, a njemu je kao vikaru stalo bilo da se u katedrali nalazi takav dokument koji će potomcima kazivati istinu o budvanskoj biskupiji. Ti razlozi naveli su ga da u prepisu dodaje na nekoliko mjesta svoje komentare koje je stavljao u zagradama ili se prepoznaju u tekstu kao njegov umetak. Prepis druge knjige ljetopisa poslužio nam je i kao dokaz da izrazimo sumnju da su zadarski i kotrorski prepisi prve knjige rađeni sa originala. Ivanović se u drugoj knjizi na više mjesta poziva na prvu knjigu navodeći brojeve poglavlja i njihov sadržaj, što ni u jednom slučaju ne odgovara sadržini poglavlja koja su navedena u zadarskom i kotorskom prijepisu . Tako na primjer u prvom poglavlju druge knjige govoreći o dobrovoljnoj predaji Budve Mletačkoj Republici koja je uslijedila u avgustu 1442 god Ivanović kaže >>...kao što je to ispričano u 18. poglavlju prve knjige <<. Međutim u zadarskom prepisu se o tome govori u 6. poglavlju, a u 18. poglavlju se govori o tome kako se plemići žene od pučana. Takvih primjera ima nekoliko. Karakterističan je i sljedeći primjer kada Ivanović piše: >>Tri dana prije i tri dana poslije svečanosti svi oni koje traži pravda zaštićeni su prema postojećim propisima i imaju od predstavnika javne vlasti izvjesne privilegije kao što smo to u 29. poglavlju prve knjige ove Kronike napomenuli <<. Međutim u tekstu prve knjige koju je Vučković preveo i objavio prema zadarskom prepisu nema teksta vezanog za ovu privilegiju.
    Pripremajući ljetopis za štampu nijesmo bili u mogućnosti da izvršimo dodatna arhivska istraživanja u Zadru, Zagrebu i Veneciji te su neka pitanja oko ljetopisa morala ostati za sada nerazjašnjena. No, dobro je to što se sada prvi put objavljuje prevod prve i druge knjige zajedno.




    ==============================================



    Ljetopis Budve
    1650 god
    Don Krsta Ivanovića plemića, kanonika i učitelja grada Budve




    KNJIGA PRVA



    Prvo poglavlje


    Grad Budva, malen po opsegu zidina koje ga okružuju ali velik po ugledu koji uživa zbog svojih vrlina i hrabrosti, smješten je na obali morskoj na položaju jednako plemenitom kao što je i njegova klima koja godi ljudskom zdravlju. More ga okružuje sa svih strana, osim sa zapadne đe postoji prilaz sa kopna širok 100 koraka. Grad je odasvud opasan zidovima koji su na nekim mjestima veoma slabi usljed laguma i požara, kao što će to izbiti iz detalja opisanih u ovoj hronici.
    Prema kopnu ima dvije kule, jednu zvanu Gradenigo prema sjeveru, a drugu više klaonice prema zapadu, koje brane ne samo zidine prema kopnu, koje imaju zaštitni jarak, već i suprotno polje. zidine su sa svake strane zaštićene te imaju prema istoku kulu zvanu Repeno, koja brani luku i zidine s jedne i s druge strane. Bedemi nemaju svuda prolaz za pješake, jer svuda nijesu dvostruki. Kaštel Budve, sagrađen u staro vrijeme na južnoj strani jednog otočića s visokim zidovima i ravnim površinama, ima potrebna skladišta za municiju, bunare peći i stambene zgrade, kako za predstavnike državne vlasti tako i za vojnike.
    Na kaštel se nadovezuje sa sjevera ograđen prostor, zvan Barbakano, koji služi za smiono povlačenje i sigurno sklonište u slučaju ako padne grad. Ovaj prostor ima prema jugu jednu kulu koja, i pored toga što štiti zidine prema istoku, uspješno brani kopno i luku. Grad ima dovoljno topova i bacača da se brani. Međutim ovu odbranu u slučaju napada mnogo otežavaju jedan brežuljak zvan sv. Đorđe i brdo Sv. Spas koji mu stoje nasuprot sa sjeverozapada iako su od grada i njegovog kaštela dosta udaljeni. Kuće su u gradu dobro građene jer su često bile izložene požarima.
    U početku je Budva imala četvoro vrata: jedna sa strane kopna prema zapadu, druga sa sjeverne strane prema moru zvana Pizana, treća zvana Pizanela prema istoku, četvrta prema jugu zvana Murava. Ova dvoja posljednjih vrata zazidana su u posljednjem ratu. Predstavnik državne vlasti, koga je slalo Veliko vijeće Mletačke Republike da vlada i upravlja gradom najprije je imao naziv knez i kapetan. Sad se zove načelnik, te ima plaćenu pratnju koja se sastoji od kancelara, dva oficira i dva stražara zdravstvene sluzbe. Načelnik je nadležan da sudi u građanskim i krivičnim predmetima. U predmetima do sto dukata na njegovu odluku postoji pravo žalbe rektoru i providuru u Kotoru. U predmetima do 200 dukata žalba se izjavljuje pokrajinskom generalom providuru čija je odluka konačna. Ukolko se radi o većim sumama, nadležan je da rješava ili isti generalni providur ili Venecija. Kao i u svim drugim mjestima pokrajine tako su i u Budvi presude i svi drugi službeni akti pisani i čuvani u sudnici. zapovjedništvu grada stoji uvijek na raspolaganju jedna četa od 25 vojnika Italijana, dvanaest artiljeraca sa dva vođe, ljekar, učitelj i upravitelj skladišta soli, koji se svi plaćaju iz blagajne u kotorskoj komori. U gradu postoji skladište žita, kojim upravljaju načelnik i opštinski agenti. Iz ovog skladišta se snabdjeva prodaja žita na malo za siromahe, vojsku i strance. U gradu ima nekoliko cistjerni kišnice i nekoliko bunara žive vode, koji bi u slučaju potrebe mogli poslužiti za piće, iako se miješaju sa slanom morskom vodom.
    Nasuprot gradu sa sjeverne strane postoji jedno malo plodno polje, koje daje više prinosa ako je pod vinogradom nego pod oranicama. Sa strane brdo je zasađeno gusto maslinama. Oko brda Sveti Spas koje pripada opštini, pojedinci imaju kuće u kojima stanuju seljaci. Međutim vlast nad tim zemljištem sada je svedena na veoma usko područje, usljed uzurpacija koje su učinjene za vrijeme ratova. Područje Budve se proteže od rijeke zvane Bjelaštica do Prijevora uključujuci selo Seoce koje je smješteno pod brdom Sveti Spas sa strane Jaza. S mora se područje Budve proteže od Crnog Rta do Boke Kotorske.
    Voda koja u Budvi služi za piće je slatka i ukusna, ljeti studena a zimi topla. Udaljena je od grada jedno po milje, a nalazi se kod jednog mosta đe ujutro i uveče obitavaju sjediti za zabavu mještani i stranci. Ova voda ima svoj izvor u brdu Sv. Spas i nije škodljiva. Stanovnici grada nose je za potebe pića u zemljanim žarama i to dječaci, đevojke i žene.
    Grad ima razvijenu trgovinu jer roba dolazi iz turske Albanije, budući da je Budva najbliži grad turskoj državi. Mještani nastoje da pribave sredstva za život plovidbom i trgovinom i time se radije bave nego bilo čim drugim.
    Susjedi područja budvanskog su Paštrovici, Maine, Pobori i Grbalj. S gornje strane na sjeveru nalazi se Crna Gora, veoma prostran kraj podložan Turcima. Iz ovog kraja dolaze životne namirnice prema godišnjim dobima, i to meso domaćih životinja i divljači. Cijene su veoma umjerene a ima obilja hrane. Pazarni dan je neđelja, kada je potrebno nabaviti hrane za cijelu sedmicu, jer u običnim danima ne dolazi mnogo robe. Ulje vino i hleb malo se proizvode, tako da te namirnice nedostaju za čitavu godinu. Stoga je potrebno da se dobave izvana. Ulje se dobija najviše iz Bara, Albanije i Paštrovića, a vino iz Dalmacije i Pule.
    S istočne strane nasuprot Budvi nalazi se jedno ostrvo veliko oko dvije dobre milje unaokrug. Zemlja je na ovom ostrvu veoma plodna i dobra pa na njoj uspijevaju voćke, ali se malo obrađuje, jer je ostrvo podložno štetama od stranih brodova koji naiđu. Ribanje je u Budvi srednje. Ima raznih vrsta riba. Udicom se riba lovi preko cijele godine, pa i ljeti. Počevši od mjeseca maja pa do septembra riba se na srdele tratama. Ulov je nekih godina znatan.
    U gradu se ubiru državni porezi; na vino, i to tridesetina, od čega polovina pripada opštini a polovina katedrali, tj. Crkvi sv. Ivana Krstitelja; zatim na hljeb koji se kod pekara prodaje po 4 solda po staru. I ovaj porez kao i onaj na meso prepušteni su opštini za podmirenje njenih potreba. Poreze stavlja na dražbu načelnik i opštinski agenti i opština njima raspolaže na opštu dobrobit za podmirenje svojih potreba.
    Informacije o troskovima grada kao i u drugim stvarima dobiće se u daljim opisima u ovoj svesci.


    Drugo poglavlje

    Kako se Budva najprije zvala Butama, ali se nije nalazila na mjestu đe je sada, već na padinama oko brda Sv. Spas.

    Budva se kako to proizilazi iz djela opata Orbinija, a prema pisanju Volaterana, u staro vrijeme zvala Butama. Tada je bila smještena na načina sela oko brda Sv. Spas i pružala se od vode zvane Topliš do mjesta koje se zove Gospoština. Tu je bila crkva sv. Gospođe s pravom na sedmi dio prihoda. Na tom se mjestu i danas nalaze tragovi oko crkve. Nema mjesta na tom području đe se , ako se kopa, ne nalaze ispod zemlje zakopani mramorni stupovi, ploče i mozaici s veoma starim natpisima i nama nepoznatim slovima. Naprijed spomenuti beneficij na sedmi dio prihoda (ljetine) pripada sada župi sv. Marije od kaštela jer je ona ranije crkva, kad je sagrađen grad u kaštelu, tamo prenesena.



    Trece poglavlje

    Kako je Budva prenesena na mjesto đe se sada nalazi

    Ima razloga da se vjeruje da je Butama postojala veoma dugo vremena. Kako je, međutim u prošlosti bila izložena pljačkama i otimačinama od strane gusara, naročito na mjesto blizu mora, odlučeno je da se nađe mjesto koje bi osiguravalo bolju odbranu. Neki kaluđeri ili sveštenici grčkog obreda, kojem je u to vrijeme pripadao i narod Budve, bili su prvi koji su počeli da na bliskom ostrvcu, grade manastir i ujedno i bedem sa svodom koji se i danas u kaštelu vidi. Ovaj bedem s istočne strane sve nadvisuje i služi kao sigurno sklonište u slučaju pljačke i otimačine. Počevši na taj način, malo po malo, preseljavali su se stanovnici sa svojim kućama pod manastir i bedem, gradeći i utvrđujući se prema mogućnosti, nastojeći da mjesto bude na visini podesnoj za odbranu. Taj novi grad prozvali su Budvom, kako se i danas zove.

    Četvrto poglavlje


    Porijeklo Budvana

    Ima raznih pisaca, koji su ostavili pismenog traga o tome da su potomci Jafeta sina Nojevog bili Sloveni, koji su sišli i rasprostranili se po svijetu iz Skandinavije, koju Plinije opisuje u četvrtoj knjizi ostrva Baltičkog mora.
    Budući da je Budva veoma star grad, porijeklo Budvana se može izvesti od Slovena i od Gota koji su posjedovali ovu teritoriju sadašnje Albanije. To su, dakle potomci slavnih naroda kao što su Sloveni. Njihov slovenski jezik bio je dovoljan dokaz da je to istina, da davno prošla vremena nijesu zastrla njihovu povijest kroz nebrojeni niz godina. Povijest kaže da su ovaj jezik unijeli u krajeve, đe se sada nalazi Budva, godine našeg spasa 608. U ono vrijeme su Sloveni slavili Boga Jupitera kome su žrtvovali volove i druge životinje i zabavljali se vjerujući u nimfe. Godine našeg spasa 886. Budva je prevedena u hrišćansku vjeru.

    Peto poglavlje

    Kako su nekad Rimljani vladali ovim krajevima, đe je sada Budva.

    Razni autori, među kojima Albani i Orbini, pišu da su prije dolaska Gota i Slovena Budvom vladali Rimljani, koji su u ovim krajevima osnovali mnoge kolonije, između ostalih Risan koloniju Rimsku i Drivast komoru rimsku, a i mnoga druga mjesta bila su njima potčinjena.
    U vrijeme Ćirila, koji je narode Tesalonije i Soluna prevodio u hrišćansku vjeru, godine našega spasa 886. pod papom Stefanom i po cijelom Iliriku su osnivane nadbiskupije i područne crkve te je tom prilikom budvanska biskupija, kako kaže Orbini u povijesti Slovena, došla pod jurisdikciju nadbiskupije u Diokleji. Ovo mjesto se nalazi poviše Bara, od koga je udaljeno koji dan hoda. Od ovog vremena Budva poznaje crkvenog pastira s nazivom područni biskup. Pod trinaestim biskupom ovoga grada Pavlimirom popalili su i razrušili Saraceni cijelu Dalmaciju i primorske gradove, a tom prilikom je i Budva opljačkana.


    Šesto poglavlje

    Kako su Budvani 1442. godine postali dobrovoljno podanici Mletačke Republike sa zakonima koje su uživali pod vlašću despota Đurđa.

    Pošto je despot Đurađ, posljednji gospodar Srbije, Zete i Budve, otputovao, ukrcavši se na jednu galiju na plaži pod mostom u Budvi, i krenuo dalje preko Dubrovnika za Mađarsku, Budvani su se našli bez vlade. Imajući u vidu integritet i pravdu Republike Venecije, koja vlastodržcima u svijetu služi za uzor pravednog i dobrog vladanja, odlučili su da se dobrovoljno stave pod okrilje Mletačke Republike. Tako je uslijedila spontana predaja grada Budve Veneciji 1. avgusta 1442. pod Lodovikom Lauredanom, onda zapovjednikom mornarice, Markom Genom izvanrednim providurom u Albaniji, kao i Petrom Dalmarijem providurom u Kotoru.
    Ova je predaja primljena od strane spomenute republike s priznanjem svih zakona koje je grad uživao pod despotom Đurđem. Zakoni su bili jednaki s onima koje je uživao grad Bar. Njih je kasnije odobrila i ratifikovala administracija vrhovne vlasti Senat, dana 20. oktobra 1465, u privilegiju uglednog grada koji počinje: >> Christoforus Mauro Del gratia dux Venetiorium etc. Nobilibus et sapientibus viris Luce de Canali potestati Buduae etc<<, koji je privilegij registrovan u početku zbornika privilegija.


    Sedmo poglavlje

    Kako je od 4. decembra 1442. od Republike bio određen za načelnika jedan mletački plemić s pratnjom, koja se sastojala od kancelara, četiri oficira i dva službenika zdravstvene službe.

    Kad se Budva predala Republici pod duždem Franceskom Fascarijem bio je određen da vlada i upravlja Budvom jedan mletački plemic. Ovaj se zvao knez (conte) i kapetan kao što se to vidi iz knjige plemića u sudnici. Sada se zove načelnik i vlada na način kao što je to uobičajeno u gradovima u Dalmaciji. Sudi u građanskim i krivičnim predmetima do sto dukata. Protiv njegove odluke žalba se može izjaviti upravitelju i providuru u Kotoru. U predmetima do 200 dukata nadležan je da rješava generalni providur, providur protiv čije se odluke opet može izjaviti žalba sudu u Veneciji. U građanskim predmetima načelnik sudi sa 4 opštinske sudije na temelju Statuta. S priznanjem prava da budu plaćeni iz državne blagajne, načelnik ima kancelara, 4 svoja oficira i 2 stražara zdravstvene službe na kopnu i na moru, koji se svi nalaze na platnom spisku u kotorskoj komori, đe su opisane naprijed navedene slžbe. Vlast je odredila još za odbranu Budve 25 momaka Talijana koji danju i noću sudjeluju u stražama u kaštelu i na kopnu. Tome treba dodati zapovjednika tobdžija i municionera za artiljeriju. Kako je grad u neprijateljstvu s Turcima i s toga podložan uznemiravanju od strane susjeda, dodijeljena je odbrani još četa od 15 stradiota, čija je dužnost da brane teritoriju od svakog napada susjeda u interesu sigurnosti Budvana.


    Osmo poglavlje

    Kako je Budva najprije imala granicu od rijeke Bečić koja se nastavlja na Tri studenca, Kuliješ (Colieso), Majstore i Djurđevac, koji se zove Crkva, pa dalje do Drenovštice (Drenovice) i odatle poviše mora do crvenog kamena.

    U vrijeme kada je ovim krajevima vladao dvdeset drugi nasljednik gotskog vojvode Ostriola Prelimir, govori se da je imao 4 sina: Hvalimira, Boleslava, Dragoslava i Svevlada, kojima je podijelio zemlju. Hvalimiru je dao Zetu sa svim posjedima u čije područje je bila uključena i Budva. Granica Budve je počinjala tada od rijeke Bečić i nastavljala se na Tri studenca i Koljež do Drenovštice i odatle iznad mora do Crvenog kamena, iz čega se vidi da su područjem obuhvaćeni Zavala, Maine, Pobori i dio Grblja do Drenovštice koji je takođe bio pod vlašću Budve. Kako je međutim promjenom stvari u svijetu, Budvi ova teritorija u više ratova oduzimana, Budvani su uz pomoć svjedočanstava starih susjeda uspjeli da im Bajazit-beg, koji je naišao pod Budvom s vojvodom i kadijom iz Skadra, za svaki slučaj izda potvrdu o prvobitnim granicama. Ova se potvrda, prevedena na toskanski jezik, nalazi registrovana u zborniku privilegija opštine u sudnici za čije potrebe je u ono vrijeme i sastavljena. Prema tome, današnje područje Budve suženo je i počinje od rijeke Bjelaštice do Prijevora uključivši selo Seoce što se tiče kopna, a s mora od Crnog rta do Boke Kotorske.


    Deveto poglavlje


    Plemićke porodice Budve


    Plemićke porodice Budve koje vladaju s raznim ovlašćenjima i počastima kod predstavnika državne vlasti, sačinjavaju jedine predstavnike opštine i jedino vijeće nadležno da rješava u svim problemima grada.
    Od srećne predaje grada Mletačkoj Republici mogu se spomenuti niže navedene plemićke porodice, od kojih su neke izumrle a neke i danas žive.

    1. Krimić
    2. Tihimilović
    3. Drimović
    4. Bubazi iz Sozle
    5. Ivanović iz Cetinja, Crna Gora
    6. Marković-Mitrović iz Paštrovića
    7. Kustić iz Crne Gore
    8. Roza iz Paštrovića
    9. Toković iz Smedereva
    10. Solimani iz Smedereva
    11. Angelović, zvani Levarda iz Smedereva
    12. Metković, zvani Adami iz Smedereva
    13. Medlović iz Smedereva
    14. Badglava iz Smedereva
    15. Kolić
    16. Ivanizi iz Crne Gore
    17. Bubić iz Maina
    18. Miloivić
    19. Spada
    20. Tomini
    21. Radelić iz Bjelopavlića
    22. Trisoko
    23. Orlić
    24. Turić
    25. Petković
    26. Boljica
    27. Dabutović iz Gradaca
    28. Glava
    29. Milatović
    30. Sajnović
    31. Mazuko
    32. Radalji iz Grblja
    33. Miogošić
    34. Skoroivić
    35. Krekoivić
    36. Vitomir iz Maina
    37. Stanjević iz Smedereva
    38. Babić iz Crne Gore
    39. Belafuza-Nobile iz Skadra
    40. Pelesa-Nobile iz Alezia


    Deseto poglavlje

    Na koji način naprijed navedene porodice sačinjavaju dva vijeća - Veliko i Malo.

    Kao što proizilazi iz prakse i već ustaljenog običaja, a na osnovu Statuta grada Budve, iz redova plemićkih porodica osnivaju se dva vijeća opštine: Jedno zvano Veliko vijeće i drugo Malo vijeće.
    Veliko vijeće se nekad sastojalo od trideset vijećnika a sada usljed nestašice vijećnika od dvadeset i jednog. Ovo vijeće dijeli počasti u dužnostima i položajima, imenuje poslanike za Zadar i Veneciju, a sastaje se takođe u važnim slučajevima od opšteg interesa. Malo vijeće je nadležno da rješava u pitanjima kupovine žita, upućivanje dopisa u Kotor, kao i u slučajevima kada se ne radi o težim problemima. Malo vijeće se sastoji od dvanaest vijećnika. O velikom vijeću govori 70. a o Malom 284. poglavlje Statuta.


    Jedanaesto poglavlje

    Na koji način veliko vijeće na dan sv. Marka jevanđeliste dijeli dužnosti i položaje o kojima je riječ u ovom poglavlju. U skladu sa starim običajem, koji se temelji na 70. poglavlju Statuta, Veliko vijeće zasjeda svake godine na dan sv. Marka jevanđeliste uz zvonjavu zvona i to: uveče poslije praznika uoči zdrave Marije i treći put poslije mise. Dolaskom načelnika sakupljaju se vijećnici u sali za primanja i tu se vrši glasanje; najprije uzimanjem kuglice iz šešira s krstom a zatim stavljanjem u glasačke žare. Glasačke žare nose okolo oficiri iz načelnikove pratnje. Većinom glasova biraju se jedan po jedan: tri sudije, a četvrtog imenuje načelnik, zatim tri prokuratora, tri predstavnika zdravstvene službe, upravitelj skladišta žita, kapetan posade, tri procjenitelja, tri zastupnika katedrale, tri zastupnika crkve sv. Marije na Rtu (sada samo dva), blagajnik, kancelar opštine i dva pregledača troškova u civilnim i krivičnim predmetima.


    Dvanaesto poglavlje


    Kakva je dužnost svake od naprijed navedenih službi

    Četiri sudije sjede na klupi do načelnika i sude u građanskim predmetima sa savjetodavnim glasom. U crkvi imaju prva mjesta na prostoru određenom za vlast i uživaju pravo da budu okađeni tamjanom i blagosloveni te svake druge prednosti kao i sudije u drugim krajevima Dalmacije, a što vrijedi za čitavo područje pod Mletačkom Republikom. Tri prokuratora utvrđuju mjere, procjenjuju životne namirnice naročito meso koje se kolje za potrebe grada i određuju cijene žita u skladištu. Prokuratori sa četiri sudije se zovu, agenti opštine i oni predstavljaju Vijeće te su njihove prve karike. Kao takvi upravljaju skladištem žita, porezima na vino, hleb i meso pišu i otvaraju dopise i prema potrebi predlažu rješenja, koja se najprije traže od jednog od njih, načelniku koji ne može da ih odbije iz bilo kojih razloga. Prokuratori su nadležni za mjerenje hleba i brinu se da svega bude u izobilju za sirotinju. Predstavnici zdravstvene službe imaju s načelnikom odlučujući glas. Upravitelj skladišta žita se brine o žitu i na osnovu skladišnih knjiga, koje se vode po pravilima skladišta, polaže račun naročito po isteku svog mandata i ima 2% koristi. Kapetan posade čuva polja od krađa i šteta i može se krivca kazniti ili u osobi ili u novcu te ima 2 solda koristi po barelu vina a od lana sedmi dio. Procijenitelji procjenjuju kuće sa zidarom, zatim vinograde i druga dobra i imaju koristi od svake procjene vinograda ili zemljišta povrh puta 20 solada, na polju 10 solada a u Seocima 2 solda i konja (prevoz). Mjere motikom od 15 četvrti, 33 motke čine jednu motiku. Kancelar vodi registar sjednica vijeća, piše akte prema odlukama vijeća, vodi račune o skladištu žita te opštinskim porezima te ima platu od 12 dukata na godinu i druge beneficije koje pripadaju voditelju statuta i oslobodjen je obaveznog rada na osnovu odredbe 53. poglavlja Statuta.



    Trinaesto poglavlje


    Kako suci zamijenjuju načelnika u njegovoj odsutnosti i u vojnim pitanjima donose odluke obavezne i za plemstvo i za narod uz pravo na meso od stoke koja se kolje u Budvi.

    Osim povlastica o kojima je bilo riječi u prethodnom poglavlju, sudije na osnovu statuta imaju još i ovo staro pravo. U odsutnosti načelnika jedan od njih u ime načelnika izdaje naređenja, drži ključeve od grada, spava u kaštelu, vrši nadzor i sudi u okviru nadležnosti načelnika. Sudije pored toga upravljaju oružanom snagom opštine i u vojnim pitanjima donose odluke koje su obavezne jednako za plemstvo kao i za narod. Ovo njihovo pravo sadržano je u proklamaciji načelnika od 7. jula 1650. potvrđeno od providura za Kotor i Albaniju. U nesigurnim vremenima imaju pravo da izaberu osobu koja noću kao dobar stražar vrši obilazak grada. Po starom običaju sudije imaju pravo na četrvrt zaklane životinje od stražnjeg dijela, a mesari i vlasnici mesa su dužni ostaviti meso za njih i opštinske agente.


    Četrnaesto poglavlje

    Kako veliko vijeće bira učitelja, ljekara i orguljaša za katedralu i kako je njegova odluka, ako je donesena u skladu sa Statutom, bila za sve obavezna.

    Na osnovu posebne povlastice, koju sadrži privilegij opštine iz 1626. godine Veliko vijeće ima pravo da bira ljekara. Iz odredaba pokrajinskog generalnog providura, koji se dokumenti čuvaju u Kotorskoj komori, vidi se da je Veliko vijeće od najstarijih vremena imalo pravo da bira i učitelja.
    Ovi dokumenti, jedan iz 1636. a drugi iz 1649 godine, čuvaju se u prijepisu i u zborniku privilegija opštine budvanske. Na osnovu izvršenog izbora providur u Kotoru stavljao je ljekara i učitelja na platni spisak. To potvrđuje i prijepis akta o njihovom uvođenju u dužnost 1636. godine koji se čuva u sudinici a isto tako u kotorskoj komori. Veliko vijeće takođe ima odlučujući glas prilikom donošenja odluka u pitanjima od opšteg interesa za grad i što ono odluči glasanjem kuglicama obavezno je za svakoga i ukoliko se odnosi na prednje poslove mora se trajno poštovati. Ovo iz razloga što to pravo daje Vijeću Statut koji je potvrđen od vrhovne vlasti dužda i proglašen nepovrjediv. O tome nam najbolje svjedoči slučaj kad su nastale nesuglasice između plemstva i naroda u vezi s oprostom o Gospi od Karmina, kada je Veliko vijeće odlučilo da se oprost osnuje u katedrali. Veliko vijeće je takođe vršilo izbor orguljaša, koga je plaćala opština.
    Zakoni opštine su naređivali da vijećnik mora imati 20 godina da bi mogao da vrši tu časnu dužnost. Ova je odredba izmijenjena novim 287. poglavljem Statuta, koji propisuje da u buduće doba vijećnika bude 18 godina ako želi da njegovo glasanje bude valjano. Statutom je ujedno odlučeno da vijećnik ovog doba ne može postati sudija ili biti postavljen na neki drugi položaj dok ne prođe 4 godine od njegove navršene 18. godine. Ovaj je rok vrijedio dok je bilo dosta vijećnika, a kasnije je smanjen na 2 godine. Napokon je ovaj kontumacij usljed nestašice vijećnika za položaje sveden na jednu godinu.


    Petnaesto poglavlje

    Kako je dužd pored nebojenih milosti koje je velikodušno podario budvanskoj opštini, odredio da se tridesetina prepusti opštini i katedrali na jednake djelove, a isto tako i porezi od hleba i mesa.

    Od mnogih milosti, koje je darežljiva ruka dala opštini budvanskoj, imaju koristi svi građani, jer obilje povlastica koje su Budvi date za razne potrebe, ne može nikada da ostane bez dobrog rezultata, što sa stanovišta opšteg interesa uvijek predstavlja utjehu i podršku. U svemu tome opština održava vrlo razboritu ravnotežu između povlastica i gradskih zakona, zbog čega sigurno ne može u cilju dobijanja veće koristi, provoditi svoje namjere i želje, jer iz dobrih odredaba proizilazi sreća i pravednost koja u svim slučajevima služi na opšte zadovoljstvo. Tako je opština budvanska dobila kao slobodan dar i pravo na tridesetinu koju može u miru posjedovati i uživati. Ova odredba nalaže trgovcima da daju opštini trideseti dio svake robe koja se dovozi u Budvu i na njeno područje na prodaju a odnosi se i na kupce koji iznose suvo meso i drugu robu iz područja opštine i to robu koja je proizvedena u gradu i na području opštine. Ova beneficija je 14. jula 1642. od nadležnih foruma protumačena, a njeno ograničenje izraženo u Statutu tako da opština mora tridesetinu podijeliti s katedralom u cilju da se ova u svojim potrebama može poslužiti tim prihodom kao što je to zapisano u privilegiju od 2. aprila 1567 godine. Opština budvanska je takođe dobila na dar porez od hleba koji se ubira u skladištu žita i to [nema iznosa p.p.] solada po staru i onaj od klanja mesa od tri solda po životinji bilo da se radi o debelim kozama ili o drugom mesu. O ovim porezima govori se u Statutu u privilegiju od 14. februara 1573. godine. Ova se tri poreza dražbuju na dan sv. Petra i za vrijeme dviju svečanosti koje slijede i daju u zakup najpovoljnijem ponuđaču prema odluci načelnika i sudija koji skupa odlučuju o porezima.


    Šesnaesto poglavlje

    Kako opština posjeduje dva pečata

    Opština grada Budve posjeduje dva pečata, kojima se služi da pečati akte, pisma i potvrde. Jedan je pečat veliki i na njemu je slika sv. Ivana Krstitelja sa jaganjcem s desne strane. Ovim se pečatom pečate pisma i akti koji se šalju u Veneciju, zapovjednicima mornarice, generalnom providuru u Zadru i drugim visokim državnim funkcionerima, kao i akti odobreni od Velikog vijeća. Drugi je pečat mali na kome se nalazi srce s krstom i okolina Budve. Ovim se pečatom pečate pisma koja se upućuju u Kotor, potvrde ovjerene od notara opštine i drugi akti i potvrde izdane od agenata. Veliki se pečat čuva u jednoj kutiji pod tri ključa u palati. Jedan ključ se nalazi kod čelnika, drugi kod jednog od sudije, a treći kod jednog prokuratora koji se svake godine izabira. Mali pečat stoji kod kancelara sa zbornicima privilegija i drugim opštinskim knjigama i uvjek se predaje novoizabranom kancelaru.



    Sedamnaesto poglavlje


    Stare građanske porodice

    Imajući u vidu srdačne odnose između plemića Budve i njenih građana, ima mnogo razloga da se u ovu hroniku uvrste i stare građanske porodice. To su porodice koje učestvuju u pohvalama i slavi s plemićima s kojima su od najstarijih vremena bile združene u dobru i zlu. To su sljedeće porodice:

    1. Misoka zvani Zamboni
    2. Mikaelis
    3. Goriekuk zvani Lovo
    4. Sokolović
    5. Jonko iz Skadra
    6. David
    7. Baron
    8. Pendriga
    9. Hitanaz
    10. Batuta
    11. Ćerneta
    12. Baćić
    13. Fero
    14. Zeta
    15. Alegri
    16. Boži i Franetić

    Naknadno su upisani

    Sveta Trojica
    Kojo
    Spica
    Bravi
    Antonjoli
    Jakšić

    Iz ovih su izostavljene porodice časnih predaka koje su takođe bile dobri patrioti.


    Osamnaesto poglavlje


    Kako se plemići žene od građana

    U Budvi na opšte zadovoljstvo i strah neprijatelja vlada jednodušnost između plemstva i građana. Ova povezanost između njih proističe iz osjećanja koja nose u grudima a usljed koga smatraju da je dozvoljeno da plemići sklapaju brakove s građanima što se događalo od najstarijih vremena. Stoga se pri sklapanju bračnih ugovora između plemića i građana ne čine nikakve smetnje već se smatra da je dobro da se međusobnim brakovima i krvno povežu na nerazdruživ način tako da u svakoj prilici jedan drugome budu vjerni drugovi i prijatelji.



    Devetnaesto poglavlje

    Kako su Budvani s raznim visokim činovima u vojsci služili Republiku i razne hrišćanske suverene s mnogo vjernosti i časti.

    Ne samo po pismenim priznanjima već i dobrom glasu kao Krsto tako je i Silvester Marković časno zamijenjivao kapetana. Kao Luiđi Dijamanti tako će se vjekovima spominjati i biti cijenjeni i Bernardo Girolamo, Stefan, Lodoviko i Zano braća Kolić koji su njegovom Katoličkom Veličanstvu vjerno služili s nazivom vitezova i posebno se istakli junaštvom kada je spomenuti monarh odlučio da osvoji Tripolis i Barbariju, a kojom prilikom je osvojena Gerba 1560. godine. Zano Bedglava je postigao naziv viteza u službi Republike. Ni ostalim plemićkim porodicama Budve nijesu izostali razni činovi i pohvale od mnogih suverena, za njihovu neprekidnu vjernost i hrabrost.


    Dvadeseto poglavlje

    Kako su se Budvani u raznim prilikama proslavili junaštvom i tako ostavili o sebi vječnu uspomenu.

    Pošto se Budva predala Mletačkoj Republici knez Ivan Crnojević i vojvoda Stevan od Bosne izvršili su na njeno područje hiljadu napada. Svoju namjeru da od Budvana naprave vazale najprije su pokušali da ostvare raznim ponudama, a zatim nanoseći im štete i uznemiravajući ih. Međutim vjernost Budvana duždu i njihova neustrašivost nije nikad prestala. Boreći se jednodušno sabljom u ruci protiv Crnojevića i vojvode Stevana i suprostavljajući se golim prsima svakom napadu, časno su pobjeđivali.
    Tako su nekad bili Budvani prvi koji su povratili Republici tvrđavu Daino više Bara, u času kad je Turčin pritisnuo spremajući se da zauzme Albaniju.
    U veoma poznatom ratu koji je protiv Republike vodio sultan Selim 1571. godine branili su Budvani hrabro Kotor i čestim napadima danju i noću pokazali svoju staru hrabrost. Isto su tako u vrijeme kada je turska vojska pod vođstvom Karahođe ušla u Boku i pljačkala Tivat, Budvani priskočili u pomoć i to na takav način da su prisilili na bjekstvo jednu neprijateljsku galiju i bez gubitaka zarobili 87 Turaka koje su doveli pred Zakariju Salamona, onda providura za Kotor i Albaniju. Osim toga učestvujući u istom ratu Budvani su iznenadili sedam turskih zapovjednika koji su se bili utaborili pod Budvom, ne usudivši se da je napadnu. Pošto Turci nijesu mogli da nagovore na predaju Budvane, koji su uvijek hrabro odbijali njihove ponude, premda su im se mjesto zidinama koje su bile razrušene, morali suprostavljati golim grudima, a umjesto oklopom i šljemom, duhom i hrabrošću - otišli su noću pričinivši samo štetu na polju.
    Malo poslije rata naišao je skadarski paša, po imenu Marić, nastojeći da osvoji kotorsko područje, i utaborio se kod Bijelih Trava u Grblju. Mojsije Venier, zapovjednik mornarice, naredio je tada Budvanima da s narodom svoga kraja priskoče u pomoć. Kad su Budvani stigli i kad je paša vidio njihovu slavom ovjenčanu zastavu, odmah je odlučio da se povuče ne postigavši ništa. Ovom prilikom nosio je zasluženo spomenutu zastavu Marko, s obzirom na njegovu poznatu hrabrost.
    Jednom prilikom našle su se tri budvanske barke u Albaniju, u Redoni, na mjestu zvanom Pulican pod Pulagnom i pobili se s Ulcinjanima, koji su Budvanima oteli jednu braceru u cilju da ih spriječe da izvezu žito. U borbi su trinaestorica Budvana pobijedili i ubili sedam Ulcinjana, izgubivši samo jednog čovjeka. Otkinute turske glave ponijeli su sa sobom i potopili ih više crkve sv. Mihajla pod Mogrenom na budvanskom području. Ova neprijateljska krv, kao i mnoga druga prolivena poslije toga vremena, plaćena je od države solju kad su je Ulcinjani trebali
    Kad su Peraštani prouzrokovali jednu svađu s Budvanima ovi su ih izazvali na megdan. Kao mjesto borbe bile su određene Bijele Trave u Grblju. Po običaju u tim krajevima, trebalo je spor riješiti borbom, izlaganjem života u dvoboju. Iako je došao na lice mjesta kotorski komornik po naređenju providura, Peraštani, koji su bili s Gaetama u Berdi, bili su primorani da se povuku. Tako su Budvani, njih 140 pod vođstvom Zana Markovica, Frana Ivanovića, Nikole Žitarevića i Frana Levarde, pod barjakom koji je nosio Ante Petković, s 24 hrabra duelanta pokazali hrabrost.

    (ostalo nedostaje)

    Prepisano iz originalnog rukopisa koji se nalazi u arhivu kotorske opštine.
    Budva, 20. marta 1898.

    ===============================================



    Ovo je tekst zadarskog prepisa prve knjige ljetopisa u prevodu Nikole Vučkovića sa neznatnim izmjenama priređivača ovog izdanja

    Kraj prve knjige

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    ZAPIS O BUDVI BEOGRADSKE "NAŠE DOMOVINE" IZ 1938. GODINE


    Butua prkosi stoljećima


    Plovimo prema Budvi. More diše ubrzano.
    Nad njom se nadnijela visoka i pusta brda okružena teškim oblacima, a ona, Budva, stoji pod njima, stoljećima, kao siv, masivan i skamenjen prkos. Prkosila je vremenu, navalama i moru, prkosila je, i još uvijek prkosi.
    Tu, pod tim stijenama, kao uostalom i uz čitavu obalu, Jadrana i Egejskog mora, žive legende, prepliću se sa životom, prelaze u njega, a on u njih.
    Budva, stara Butua. Legenda o Kadmosu, tom feničkom Odiseju. On je, priča se, osnovao Budvu.
    Kadmos je sin feničkog kralja Agenosa, a brat Evrope, koju je ukrao Zeus. Proročište je zapovijedilo Kadmosu da traži sestru. Slijedeći jednu kravu došao je u Beotiju gdje je ubio Aresovog zmaja, povadio mu zube i posijao. Iz ovog sjemena su nikli ratnici (Špartanci) koji su se, odmah, međusobno pobili. Pet ratnika, koji su preživjeli taj boj, krenuli su sa Kadmosom i pomogli mu da osnuje Kadneju. Da bi okajao grijeh zbog ubistva zmaja, morao je služiti punih sedam godina kod Aresa, ali je, iza toga, dobio Harmoniju za ženu. S njome je, onda, na volovskim kolima obišao Iliriju, svratio do mjesta gdje se danas nalazi Budva i tu se odmarao sa svojim volovima. Na tome ih je putu Zeus pretvorio u zmije i odveo u Elizijum.
    Prije dvije godine, kopanjem temelja za jedan veliki hotel, uz samu obalu, između brežuljka Sv. Spas i gradskih zidina, u uvali, otkrivena je jedna velika nekropola, koja će unijeti više svjetla u istoriju
    Budve.
    Već prije nekoliko godina, u toj uvali, kod tzv. fratarskih njiva, iza jedne velike kiše bujica je odnijela na jednom mjestu veliki dio zemlje pa se ukazao ogroman mozaik. Tu je, dakle, trebalo tražiti staru Butuu, grad rimskih građana.
    Ove novije iskopine to dokazuju.
    Iskopana nekropola ima dva sloja. Donji sloj je iz 3. i 2. vijeka prije Isusa, iz doba grčkih kolonista u Budvi; okolina, sela, su još uvijek ilirska. U tom sloju su sahranjivani čitavi lješevi.
    Gornji sloj potiče iz 1. vijeka iza Isusa, lješevi su spaljivani, a pepeo metan u urne. Stanovnici su bili rimski građani, zato su morali biti upisivani u izvjesne rimske obiteljske skupine (gens), na primjer gens Antonia, Julia itd. a mjesto je moralo biti uvedeno u jednu od rimskih tribusa (birački kotar). Razumije se da je to vrijedilo za slobodne ljude.
    Uz lješeve je nađeno mnogo vrijednih predmeta od zlata, novca, ali ipak najviše keramike, koja je importirana iz Italije i Grčke. Kad se predmeti srede, ispitaju i ocjene, moći će se reći mnogo više o Budvi, njezinom životu, vezama, kulturnom i privrednom stanju u starom vijeku.
    U bizantijsko doba grad se zvao Boutoba. 840 razorili su ga Arapi. On se opet podigao, ali pod imenom Stari grad i pripadao Duklji, a poslije Srbiji. Staro se ime ponovno vraća. God. 1351. boravio je u Budvi car Dušan jer je imao da riješi jedan granički spor između Crne Gore i Kotora. Kako nije bilo pravoslavne crkve, spor je riješavan u katoličkoj. Kasnije dolazi pod vlast Balšića, Sandalja, Mletaka, pa opet pod Balšiće. God. 1421. vlast u Budvi ima Kotor, zatim despot Đorđe, raški gospodar, i, onda, definitivno Mleci (1445-1797). Od propasti mletačke republike, pa do 1815, izmijenili su se mnogi gospodari, Crna Gora (mjesec dana), Austrija, Rusija, Francuska i Austrija (1815).
    Tri puta su Turci navaljivali na grad, ali ga nijesu osvojili.
    Kao i ostali primorski gradovi, Budva je imala svoj statut. Prvi je napravljen za vrijeme mletačke vlasti 1465. Vladali su plemići sa načelnikom.
    Čitav grad je opasan zidovima, ima četiri kule i dvoja vrata: prema kopnu i moru. Sve nadvisuje kaštel na stijeni, na najvišoj tački nad morem.
    U starom vijeku, naročito dok je bila pod rimskom vlašću, Budva je živjela od trgovine i bogatstva rimske gospode, koja su tu imala svoje posjede. Padž romana je pogodovao razvitku, a jer se nije trebala bojati napadaja, nije bila ni utvrđena, a živi od provozne trgovine, pomorstva i, donekle, od gusarstva. U novije doba, jer je bila pogranično mjesto, živila je od vojske, šverca i amerikanskih dolara, koje su dali iseljenici. Mnogi su se selili; naročito oni od okoline, u Carigrad, Egipat i u druge zemlje. Na glasu su kuhari iz Sutomora.
    U okolnim selima nema kuće koja nije imala koga u svijetu. Zbog toga su domaći slabo i radili. Novac je dolazio, a poneki član, domaćin, bi silazio u Budvu, jednom nedjeljno, i kupovao šta mu treba za čitavu nedjelju.
    Danas, u glavnom, žive od turizma, a osobito odkad je sagrađen put preko Cetinja.
    Ono što je Budva izgubila na moru, daje joj sada kopno. Auta silaze, u kolonama, niz crnogorska brda, dovoze goste na ljetovanja u čuvene budvanske plaže.
    Idem gradom. Sve je ovdje masivno, teško, i zbog toga otporno. Kao i okolina što je. Jednostavna i siromašna. Nema tu umjetničkih fasada, prozora i vrata. Sve je tipizovano, komisno, nedotjerano. Nije bilo vremena, a i ni mogućnosti za provod i umjetnost, trebalo je misliti na kruh i tražiti ga. A i kulturni centri su bili daleko.
    Katolička katedrala. Posvećena je Sv. Ivanu Krstitelju. Prema crkvenom šematizmu građena je u 7. vijeku. Ima jednu staru sliku Majke božje, koja je slikana na bizantijski način. Nad morem, kraj kaštela, nalazi se samostan iz 12. stoljeća sa crkvom Sante Marije in Punta. Prvotno je bio to benediktinski samostan, a kasnije franjevački. Raspored je, u glavnom ostao isti. Tu, do crkve, je groblje, u kome je zakopan kanonik Kajović koji je ostavio mnogo rukopisa iz istorije
    Budve.
    U blizini je i mala kapelica sv. Sabe, koju su katolici, nekada, bili iznajmili pravoslavnima da mogu u njoj vršiti službu božiju; oni su zakupninu plaćali u svijećama i vosku. Pravoslavni zovu ovu kapelicu crkva sv. Save.
    Pravoslavna glavna crkva, posvećena Sv. Trojici, početa je graditi 1798. Ima lijep i ukusan tiptikon.
    Na najbližim brežuljcima bile su nekad zavjetne crkvice. Na brdu Spas, kod druge plaže, mjesto koje je izgrađena danas kapelica; na otoku Sv. Nikole stoji i danas crkvica posvećena istom svecu. Sve je to skromno sagrađeno, bez naročitog ukusa.
    Budva je bila sijelo katoličke biskupije sve do 17. vijeka.
    Prije desetak godina Budva je izdisala. Svi izvori zarade bili su presušili.
    Ali, iznenada, Budva je bila ponovo otkrivena. Otkrivene su njezine plaže, pronađena je njezina vrijednost, vrijednost morskog kupališta.
    I život je počeo nanovo da ključa. Grade se hoteli, koji danas ni u čemu ne zaostaju za onima u renomiranim kupalištima, gosti pristižu da se odmore na suncu i moru našeg Juga.
    Grad, sada, doživljuje svoju najveću renesansu.
    Budva sa svojim tvrdim zidovima i kulama, grad romantike, grad pod kojim su padale glave, počev od Ilira pa do slovenskih gusara, gleda sada bogato osvjetljene restorane u kojima trešti muzika svih pet kontinenata, gleda u hotele podignute na kostima plemenitih rimskih građana, gleda i osjeća da mu se nekadašnja životna snaga i krv polagano vraća.
    I vidi dalje, po danu: polunagi ljudi motaju se oko njegovih zidina, kao nekad, u doba seobe naroda, ali ne jurišaju na njega, već odlaze uz obalu, novim putem, do plaža podno stijena i mogrenske tvrđave - kupači.
    Zbog toga im je on sada otvorio obadvoja vrata. Odlaze, ali se vraćaju. Oni nisu došli da gube živote, da se upropašćuju, ne, oni su tu da, u sjeni grada, na podnožju olovnih brda i u plavoj, suncem obasjanoj vodi, povrate svoje zdravlje, da se odmore i ponesu nekoliko lijepih utisaka, koji treba da im griju dušu neko stanovito vrijeme.
    Noć je. Kroz orešetkani prozor starog manastira, u kome stanujem, sa svog kreveta, vidim dio, brda i pod njim hotel koji se gradi. I jednu kuću. Vidim, ali nejasno. Mjesec je za oblacima. Tmurna i nemirna noć. To je ljetnikovac, vile, obitelji Zanovića, konta. Napola ruševina. U toj su vili ljetovali najveći pustolovi i hohštapleri koje je naša nacija dala. Nije bilo dvora na kojem nijesu učinili kakovu prevaru. Jedan od njih je uspio da prevari i samog Kasanovu. A pored toga su to bili naobraženi, kulturni ljudi, pjesnici i esejisti; ljudi duha i ukusa...
    Podamnom huči more. Manastir je na stijeni uz samu vodu. Valovi se penju i udaraju o zidove, ruše se i opet propinju. Ruju.
    Zaista... U ovom ambijentu, otsječenom od svijeta, a ipak tako malo udaljenom od kulturnih zemalja, preko puta je Italija, u ovoj osami, gdje je čovjek stiješnjen brdima i morem, potresan nemirnim i vječnim kretanjem vode, dolaze misli o prolaznosti svega onoga, o uzaludnom rikanju, dolazi se do zaključka da treba život što bolje iskoristiti, što jače, što intenzivnije.
    I Zanovići su krenuli. Kao i Kadmos. Da oplode narvare starom civilizacijom. Nisu uspjeli. Ali su upozorili da postoji jedan sposoban narod, ali bez stvarnih mogućnosti. A to je dosta.
    More i danas huči i priča o rađanju i umiranju, o smjeni, o prolaznosti...
    Niko ne priča tako lijepe i tako užasne stvari kao more.
    More...

    Jakša Kušan

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Iz književne istorije Budve

    Grad Kadma kralja


    Budva je grad čija su četiri pisca zastupljena sa četiri zasebne knjige u ediciji ''Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka'', a edicija broji ukupno dvadeset knjiga. Kada se pogleda ovaj odnos, reklo bi se da je riječ o daleko većem i značajnijem gradu od malene Budve. Međutim, u pitanju je tek hir kulturne istorije

    Samo jedan od četvorice pisaca ostao je životom do kraja vezan za ovaj grad. Ostala trojica svoj su književni put ostvarivali u drugim, a ponajviše zahvaljujući drugim, kulturno razvijenijim sredinama.

    Mediteranski san

    Krsto Ivanović (Budva 1628. – Venecija 1688.) svoj je uspon započeo kao gradski učitelj i kanonik katedrale sv. Ivana, na krajnjoj periferiji mletačke imperije, a umro je kao član dviju Akademija i kanonik čuvene bazilike Sv. Marka u Veneciji. Njegovo literarno djelo ima prevashodni istorijski značaj, ponajviše u oblasti muzikologije i istorije muzike. Zanimljivo je da je ovaj Budvanin svojim zapisima o pozorišnom životu Venecije (Minerva al tavolino I, II) postao prvi hroničar i istoričar mletačkog teatra. Nema sumnje da je, došavši iz Budve, Ivanović otkrio ''mediteranski san'' u oblasti bogatog pozorišnog života Venecije. Zlurado govoreći, on je možda bio fascinirani došljak, ali je istovremeno bio i jedini mletački građanin svjestan da jednu tako krupnu kulturnu pojavu valja sačuvati od zaborava. Sam je napisao pet libreta (Amor kao ratnik, 1663. Kirka, 1665. Koriolan, 1669. Trijumf upornosti, 1673. i Lizimah, 1674.). Sarađivao je s najznačajnijim stvaraocima opere tog vremena i uticao na libretiste i kompozitore svojim teorijskim načelima o pisanju libreta.
    Krsto Ivanović je pisao i istorijska djela, a ima dokaza da se time bavio još u zavičaju. Ostao je neobjavljen dokumentarni materijal za Istoriju Svete Lige protiv Turaka, kojim je, po svemu sudeći, nastojao da sebi obezbijedi još značajnije mjesto u istoriji Mletačke republike. Za života nije uspio da objavi tri knjige Budvanskih anala, koje je napisao još 1650. godine, u vrijeme kada je bio ''javni učitelj grada''. Iz ovog ljetopisa, unatoč nesumnjivoj ljubavi i mistifikacijama o gradu koji je ''mali po opsegu zidina, ali velik po ugledu koji uživa zbog svojih vrlina i hrabrosti'', doznajemo da Budva najčešće nije imala dovoljno brašna, ulja i vina, pa je zbog toga morala da vlada prinudna tolerancija, koja se ogledala u brakovima između plemića i građana. Kontrast između stvarnosti Budve i njenog sna o Mediteranu postaje gotovo zastrašujuć kada uporedimo više nego skromne potrebe Budve s potrebama samo jedne venecijanske predstave opisane u Pozorišnim uspomenama. Dok budvanska katedrala oskudijeva u nasušnim svijećama, u venecijanskoj predstavi vosak se nemilice troši; igraju stotine glumaca i statista; pojavljuju se slonovi, konji i kočije, a pozorišne mašine spuštaju i podižu scene ukrašene svilom, kadifom i pozlatom.

    „Haker” svog vremena

    U čudnovatom usponu i sunovratu Stjepana Zanovića (Budva, 1751. – Amsterdam 1786.), ono što ponajviše iznenađuje i fascinira njegova je potreba da piše i da štampa svoja djela - više od dvadeset knjiga za trideset i pet godina života. Obrevši se u svjetskom moru koje je već gutalo careve i plemiće, Zanović se opredijelio da pokaže pripadnost otpornijem, premda krhkom plemstvu duha i da knjigama potvrdi svoje trajanje. Uz Kazanovu, ovaj Budvanin je najveći avanturista 18. vijeka, a samo ga je sticaj okolnosti omeo da postane poljski kralj. Njegov život svojevrsni je roman, okončan u zatvoru u Amsterdamu. Plativši preostalim parom zlatne dugmadi vrč vina, Zanović je najzad ispio čašu do dna i staklom prerezao vene. Iako je bio elokventni intelektualac, humanistički vizionar, poštovalac zdravog razuma i vjerske tolerancije, ipak je, uz braću varalice i kockare, i sam izmišljao porijekla, oglašavao sopstvenu smrt bježeći pred vjerovnicima, udvarao se ženama i laskao moćnicima. Bio je opsjednut mogućnošću da se domogne nekog od evropskih prijestola, u čemu bi, stiče se utisak, uz malo sreće i uspio. U njemu su nerazdruživo stopljeni romantičar i vitez s pomodarem i avanturistom. Zanović želi ''slavan ići od usta do usta'', i osjeća da je Prometej sakrio u njegovim venama ''ostatke svoje luče''. Prvi je napisao knjigu o samozvancu Šćepanu Malom, u kojoj, i pored brojnih netačnosti u pojedinačnim podacima, dobro uočava fenomen lažnog cara i daje uspio i vjeran opis običaja Crnogoraca. Poznavao je i susrijetao se s vladikom Savom i budućim crnogorskim vladikom Petrom I. Njegova knjiga o Đerđu Kastriotu Skenderbegu, u koju je unio sopstvene savjete prosvijećenom apsolutisti Jozefu II, odmah je prevedena na nekoliko jezika. U ovim djelima Zanović je uvijek više beletrista nego istoričar. Što se tiče umjetničke književnosti, Zanović je, pored drame Didona, pisao i povremeno prilično uspjelu i nadahnutu liriku. Ostale Zanovićeve knjige sačinjene su od žanrovski i stilski različitih tekstova – ispovijesti, socioloških posmatranja, raznih političkih projekata, moralističkih razmišljanja, bajki i mistifikacija i u svima se nailazi na literarno uspjele fragmente. Takva su, na primjer, Turska pisma, napisana po uzoru na Monteskijeova Persijska pisma. Inače, Zanović je Rusoa smatrao svojim učiteljem, dopisivao se s Volterom, pisao Katarini II, a njegovo djelo je tipičan izraz duha i epohe prosvijećenosti. ''Šćepan Kastriot od Albanije, gospodar Babindola, potomak dinastije Crnojevića, bez gornjih Brda Crne Gore'', kako se sve Zanović predstavljao, u rodni grad je stizao tek povremeno, ponajviše da se skloni pred razbješnjelim povjeriocima i da prikupi snagu za nove okršaje.

    Učitelj bez plate

    Tek treći znameniti Budvanin Antun Kojović (Budva, 1751. – Budva, 1845.) bio je istinski uronjen u svakodnevnicu grada i u njegove brojne probleme: gladi i nerodice, pljačke i sukobe u burnim vremenima nakon Buržoaske revolucije i u rijetke trenutke karnevalskog opuštanja. Za razliku od dvojice svojih prethodnika na literarnom polju, Kojović je pisao pjesme, uglavnom na narodnom jeziku. Ostavio je dvije knjige memoara (Memoari I, II) i opsežan Dnevnik od 2300 strana, koji je vodio 32 godine. Ova djela su, međutim, pisana na italijanskom jeziku. Pojedini odjeljci i fragmenti Kojovićeve proze otkrivaju zavidan pripovjedački dar skromnog zapisivača, koji uspjelo razotkriva doba i ljude i tragičan položaj čovjeka u vrtlogu istorije. Oduševljeni pristalica svega što je francusko, zabilježio je politička previranja svog vremena, a iz njegovih zapisa ponajviše zrači lik prosvijećenog crnogorskog vladike Petra Prvog. Kojovićevo djelo je ipak najznačajnije kao obilje građe za pisce društvene istorije. U mješavini anala, hronika i memoara, Kojović je pisao o svakodnevnom, narodnom životu i običajima, o različitim budvanskim porodicama, pa i svojim velikim prijateljima Zanovićima, o slavama, zanatima, nošnji, gradskim lokalitetima, državnim i privatnim poslovima, političkim promjenama i previranjima… U njegovim spisima lako se otkrivaju karakteristike vremena prosvijećenosti, posebno vjerska tolerancija (Kojović je jedan od inicijatora izgradnje crkve Svete Trojice) i republikanske ideje (neobične za jednog kanonika). Organizovao je kulturni život grada, kratko vrijeme i pozorišni, pisao je farse za karnevalske prigode i besplatno podučavao budvansku djecu gotovo četrdeset godina. Intuitivno je osjećao vrjednosti narodnog stvaralaštva, koje je vrcalo na ulici i u živoj komunikaciji ljudi. Budući da je i sam pisao na narodnom jeziku, njegove zapise je koristio Vuk Vrčević, saradnik Vuka Karadžića, a izvjesne motive je u svojim djelima upotrijebio i Stefan Mitrov Ljubiša.

    Majstor priče

    Stefan Mitrov Ljubiša (Budva, 1822. – Beč, 1878.) profesionalno se bavio političkim radom i bio poslanik prvo u Dalmatinskom, a potom u Carevinskom vijeću u Beču. Književni rad je započeo etnografskom studijom (Opštestvo paštrovsko u Okružju kotorskom, 1845.). Pod uticajem Vuka Karadžića, bilježio je legende i motive iz svog rodnog kraja, a popularnost je stekao djelima Pripovijesti crnogorske i primorske (1875.) i Pričanja Vuka Dojčevića (1877). Ljubiša je jedan od najboljih pripovjedača na prelazu iz romantizma u realizam, a za njegovo djelo važi odrednica da pripada folklornom realizmu. Majstorski primjeri priča su Kanjoš Macedonović i Krađa i prekrađa zvona koje ispunjavaju čak i najstrožije estetske kriterijume žanra, oslobođene balasta etnološke materije, uz obilje narodne leksike, metaforike, legendi i humora. Osobenoj mješavini fikcije i istorijskog, pridružuju se i paralelizam humora i komike u Kanjošu Macedonoviću i sakralizacija profanog i profanizacija sakralnog u Krađi i prekrađi zvona. Zahvaljujući ovim postupcima, Ljubiša je uspio da izgradi priče izuzetne složenosti i dramskog naboja, u kojima se majstorstvo ogleda kako u žanrovskim, tako i u stilskim i jezičkim osobenostima. I pored neujednačene umjetničke vrijednosti ostalih ostvarenja, Ljubišino djelo pruža obilje građe za izučavanje prelaska iz usmene u skriptivnu kulturu. Za ovog pisca, čije je djelo uglavnom nastajalo u Beču, Budva je uvijek bila prostor sreće, a sjećanje je započinjalo riječima: ''Kad mi na um pane sve to…''

    (Odlomci iz teksta za monografiju u pripremi: Budva, grad Kadma kralja)


    Božena Jelušić

    http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=93262

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Pobjeda, Kultura i društvo - Subota, 04. jul 2009. godine

    Arhivska građa iz Državnog arhiva u Veneciji u novom izdanju poznate edicije HAZU


    Izvori za istoriju Crnogorskog primorja



    Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, HAZU; Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mletačke Albanije, Sv. 1, Pisma i poruke rektora Bara, Ulcinja, Budve i Herceg-Novog; Prepisali i uredili Lovorka Čoralić i Damir Karbić; indekse izradili: Maja Katušić i Ivan Majnarić, Zagreb 2009.

    Postoji tradicija od 1868. godine publikovanja većih i kompaktnijih dijelova arhivske građe u izdanjima JAZU (HAZU), u ediciji Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (Spomenici koji se odnose na povijest Južnih Slavena). Čini je niz izvora sakupljenih u tematske i vremenske cjeline, koji donose obilje istorijskih podataka. Ove godine objavljen je 55. tom te edicije, prvi svezak u seriji koju će činiti Pisma i poruke rektora Dalmacije i Mletačke Albanije, a koji u navedenoj knjizi sadrži spise iz Državnog arhiva u Veneciji, nastale u vršenju dužnosti predstavnika mletačkih vlasti u Baru, Ulcinju, Budvi i Herceg-Novom. Zbog opsežnosti arhivske građe, prezentacija spisa vezanih za Kotor ostavljena je za neki od sljedećih svezaka serije. Publikovana arhivska građa obuhvata izvještaje, molbe, pisma i druge vrste dopisa koje su rektori, potestati (načelnici), kneževi, kapetani, kaštelani, rizničari, sudije i vijećnici spomenutih gradskih komuna, ali i privatna lica, upućivali mletačkoj magistraturi Vijeća desetorice, odnosno njenom tročlanom izvršnom tijelu predstavnika i prvaka.

    Gradovi Crnogorskog primorja koji su tretirani u ovoj knjizi, značajnim etapama svojeg istorijskog razvoja činili su sastavni dio venecijanskih prekojadranskih posjeda, a u upravno-političkom i društvenom smislu bili prilagođeni mletačkom sistemu vlasti i institucija. Iako se mletačka vlast u drevnim komunama: Budvi, Baru i Ulcinju utemeljuje već 1405. godine, ona će u neprekinutom toku u Ulcinju opstojati od 1421., u Budvi od 1442., a u Baru od 1443. godine. U Ulcinju i Baru trajaće do predvečerja velike hrišćanske pobjede u Lepantskoj bitci, a u Budvi do okončanja Republike Svetog Marka. Herceg-Novi, s nešto različitijim istorijskim razvojem, pod mletačku vlast doći će oslobođenjem u Morejskom ratu 1687. godine i pod njom ostati do sumraka Prevedre Republike.

    S obzirom na oskudnost arhivske građe iz vremena mletačke vlasti in situ, istraživanje izvora koji čine zaokruženu i cjelovitu ostavštinu prošlosti od izuzetnog je značaja za što egzaktnije rekonstruisanje svih komponenti ove etape njihove istorije. Kolektirani spisi predstavnika mletačke vlasti za navedene gradove nalaze se u sklopu fonda Capi del Consiglio de' Dieci: Lettere di Rettori e di altre cariche, a uz brojna zajednička obilježja, sadrže specifičnosti determinisane onovremenom konkretnom političkom, društvenom i vojnom situacijom. Građa od devetnaest dokumenata koja se odnosi na Ulcinj pokriva razdoblje od 1500. do 1556. godine. Od spisa iz vremena od 1500. do 1570. g. koji se odnose na Bar, trideset dokumenata je upućeno Vijeću desetorice, dok su tri upravljena direktno duždu. Dokumenti poslati iz oba grada odnose se na nezadovoljavajuće stanje fortifikacija, oskudno snabdijevanje hranom, oružjem i municijom, na malobrojnu vojnu posadu i neredovnu isplatu njihovih plata, kao i primanja činovnika. S obzirom na neposrednu blizinu osmanlijske granice, izvještaje upravitelja ovih gradova karakterišu i podaci o kretanju turskih formacija na terenu, o ponašanju njihovih podanika i pokušajima njihovog pridobijanja na mletačku stranu. Građa odaje i izrazito tešku i nepovoljnu društvenu situaciju manifestovanu međustaleškim i unutarstaleškim nemirima i sukobima te dekadencijom urbane elite u gradovima koji su gotovo neprestano opsijedani. Posebno je relevantno što se pojedini, ekstrapolirani i već publikovani podaci u ovom izadnju izvora mogu sagledati u njihovom širem kontekstu. Tako je sa spičanskom fortifikacijom pomenutom već 1516. g., sa samostanom franjevaca opservanata sv. Nikole extra muros Ciuitatis (1519.), kao i sa istaknutim pojedincima u Baru, sa polarizacijom između patricijata i klera i slijedom kneževa i kapetana u Ulcinju.

    Spisi koji se odnose na Budvu (1507-1765.) predstavljeni su kroz 27 dokumenata poslatih Vijeću desetorice i četiri upućena duždu. Dio budvanske građe odnosi se takođe na stanje fortifikacija, probleme u snabdijevanju grada, praćenje kretanja i namjera Osmanlija, kao i na ponašanje susjednih Paštrovića, Maina, Pobora i Grblja. Dio spisa odnosi se i na unutrašnje stanje u gradu, na bratovštinu Presvetog Sakramenta i posebno na vjerske odnose, kao i na procese koje je morao rješavati generalni providur Dalmacije.

    Dokumenti iz Herceg-Novog (1691-1796.), njih 26, od kojih su neki upućivani i drugim mletačkim magistraturama, sadrže mnogo više specifičnosti. Šalju ih providuri za Herceg-Novi, ali i kotorski vanredni providuri, koji su se često sukobljavali zbog neusklađenosti djelovanja, razgraničenja civilnih i vojnih kompetencija i pitanja podložnosti novljanskog providura providuru u Kotoru. Spisi tako svjedoče da u pojedinim razdobljima između tih najviših predstavnika mletačke vlasti nije postojala saradnja ni u osnovnim pitanjima. Građa vezana neposredno za Herceg-Novi odnosi se na uspostavu i funkcionisanje gradske uprave, sukobe sa stanovnicima okoline (pokušaji pobune), dok spisi iz kasnijeg perioda odražavaju mirnodopsko stanje u gradu i više se odnose na problematiku svakodnevlja. Zastupljeni su i istorijski izvori koji se odnose na zbivanja u drugim mjestima u Boki, među kojima je spor oko kreditnih obaveza izdanka čuvene porodice Zanović.

    Objavljeni dokumenti su sistematizovani po gradovima i hronološki, tako da je nakon njihovog broja, datuma i regeste dat opis odnosnog predmeta. Zatim slijede njihovi prepisi, koji započinju intitulacijom, a završavaju datacijom i potpisom izvještača. Na poleđini se nalazi naslov na koji se spis upućuje. Uz pojedine dokumente kao njihovi sastavni dijelovi priloženi su prepisi popratnih spisa, koji su posebno označeni slovima. Priređivači su se u transkripciji pridržavali originalnosti rukopisa, zadržavajući uglavnom sve pravopisne osobenosti izvora, tako da su evidentne neujednačenosti ortografije obilježje rada samih pisara. Publikovani izvori sadrže istaknute jasne oznake koje upućuju na nelogičnosti, neodređenosti i nečitkosti u originalnim tekstovima. Na osnovu navedenog, dokumenti odražavaju i razvoj jezika i pravopisa (mletačkog dijalekta) kroz nekoliko vijekova, tako da je najstarija građa pisana izraženijim venetom, dok ona s kraja XVIII vijeka pokazuje istaknute znakove jezičke standardizacije. Uvodne napomene u knjizi saopštene su na hrvatskom, engleskom i italijanskom jeziku, dok su indeksi sačinjeni s upućivanjem na latinsku i italijansku transkripciju lokalnih naziva i imena. Uvodna cjelina i izvorna građa popraćene su potrebnim naučnim aparatom, a sadržaj se nalazi na kraju knjige.

    Multidisciplinarni uvid

    Rad na izdavanju spisa nosilaca mletačke vlasti na ovom dijelu istočnojadranskog područja nastao je u sklopu rada na posebnim naučnim projektima koje je odobrilo Ministarstvo nauke, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske, a kojih su voditelji dr Lovorka Čoralić s Hrvatskog instituta za povijest i dr Damir Karbić s Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu. Navedeni naučnici prepisali su i uredili publikovanu građu te napisali uvodne napomene s bibliografskim osvrtom, dok su indekse ličnih imena, mjesta i stvari izradili doktoranti Maja Katušić sa spomenutog instituta i mr Ivan Majnarić iz Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ u Zagrebu. Objavljena građa i dokumentarni podaci prepušteni su čitaocima na interpretaciju i zaključivanje. Sistematski pristup u obradi istorijskih izvora i njihova kritička analiza omogućili su multidisciplinarni uvid u problematiku realnosti koju su odražavale konkretne činjenice. Ova izuzetno vrijedna i značajna publikacija predstavlja rezultat složenog i teškog poduhvata renomiranih naučnika, koji su studioznim radom i specijalističkim saznanjima potvrdili vlastite kompetencije. Kao temeljno i neizostavno polazište u proučavanju istorije odnosnih gradova, knjiga upotpunjuje prostor nastao nedostatkom nacionalnih izdanja izvora pristupačnih za istorijska istraživanja i pravilno vrednovanje našeg istorijskog nasljeđa. Ovo izdanje ujedno je i svjedočanstvo neophodnosti arhivskih istraživanja za napredak istorijskih saznanja, koja se dubinom i serioznošću naučnog zahvata opiru instantnoj učenosti i postignućima pretenciozne erudicije koja dominiraju savremenim društvom.


    Savo Marković

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...7-04&id=167037

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Časopis "Montenegro Family", broj 38., maj 2009.


Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •