Page 1 of 2 12 LastLast
Results 1 to 25 of 36

Thread: MILAN - MILOŠ BRAJOVIĆ: Crnogorsko Pleme BJELOPAVLIĆI

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default MILAN - MILOŠ BRAJOVIĆ: Crnogorsko Pleme BJELOPAVLIĆI

    MILAN - MILOŠ BRAJOVIĆ: BJELOPAVLIĆI - LjUDI I DOGAĐAJI


    Duž rijeke Zete

    Grijeh je ne zabilježiti ono što se o precima zna ili se može doznati, jer će u budućnosti biti još više neznanja i nagađanja o njima


    Bjelopavlići se nalaze na stranama - brdima i u ravnici, dolini rijeke Zete.
    Zeta dijeli pleme na dva dijela, manji na desnoj, a mnogo veći na lijevoj obali. Na sjeveru se Bjelopavlići graniče Župom Nikšićkom, na istoku su Rovci i Piperi, sa juga sa Zagarčanima, na zapadu se dodiruju sa Pješivcima.
    Bjelopavlićima pripada skoro cijela teritorija od izvora Zete do Spuža, u pravcu istok-zapad oko 25 kilometara, a prema sjeveru i jugu skoro toliko. Dolina je na sjeverozapadu uža, a od Danilovgrada znatno šira.
    Prvi put se Bjelopavlići pominju u istorijskim zapisima 1411. godine.
    Osnivač Bjelopavlića Bijeli Pavle je imao dva sina: Šćepana i Mitra. Šćepan je imao sina Bubu (Martinići i Vražegrmci), dok je Mitar imao četri sina: Petra (Petrušinovići), Pavka (Pavkovići), Nikolu (Matijaš i Tomaš) i Kaletu (Kalezići).

    Vođe i skupštine

    Sjeverno od Danilovgrada nalazi se selo Vučica, u čijem sastavu su Rova, gdje se održavale plemenske skupštine. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima plemena, međusobnim odnosima bratstvenika. Takođe, donošene su i odluke o otporu Turcima.
    Bratstvo je predvodio knez, koji je u miru sudio nesuglasice među bratstvenicima, a bio je vojni starješina u ratu. Svaki knez na tom prostoru gdje su se održavale skupštine imao je svoju kamenu ploču-stolicu.
    Narodno predanje pominje i vojvodu koji je, skupa sa knezom, rješavao sporove među bratstvenicima u plemenu.
    Sve se to odigravalo na otvorenom prostoru, nekoliko puta u toku godine, zavisno od potrebe. Skupštinu su sačinjavali svi plemenici koji su mogli da nose pušku. Predsjedavao je vojvoda, knez i nekoliko plemenika iz svakog šireg bratstva.

    Kuća sa stupom

    Među Bjelopavlićima je bilo dosta bratstava koja su se isticala. Međusobno uvažavanje bilo poznato posebno u ogranku Brajovića-Košutovića koji su od Brajovog sina Vuksana, a to su Savićevići, Jugovići, Begovići, Tomkovići, Čučkovići, Prelevići, Sekulići i Nikolići. Njihov rodonačelnik Rade Mitrov sa sinovima imao je u selu Krasovini kuću na spratu. Gornji dio je služio za stanovanje, a u donjem dijelu bio je mlin i stupa za valjanje sukna. Sukno su donosili, osim Bjelopavlića, Piperi, Zagarčani, Zećani, pa i stanovnici Vrake kod Skadra. I danas postoje ostaci tog objekta, pa se pored njega jedna zaravan naziva Dolina od stupe. Kako se koji sin Radev ženio, napustio bi kuću, ali nikako selo, ni rad u stupi, već bi istočno na prostoru sela u Bostanima, pravilo kuću za stanovanje, sve jednu do druge dogradnjom, kako bi bili pod jednim krovom.
    Kasnije se odluče napuste selo i nastane se u Jelenku, koji se zadugo zvao Donja Krasovina ili Kotarine, a nije poznato zašto.
    Jedno od predanja govori da se Radevi potomci Brajovići prezivaju Košutovići jer je jedan uoči slave ubio košutu i spremio meso od nje za gozbu.
    U vrijeme reorganizacije cnrogorske vojske uvode se bataljoni i mnogi Košutovići postaju stotinaši i komandiri četa. Ističu se hrabrošću kako za vrijeme Balkanskih ratova, tako i kasnije.

    Odbrana od Turaka

    Turci su zbog nepristupačnog prilaza rijetko zalazili u bjelopavlićka sela Poda, Krasovinu, Osojnik, Laće i Kolašinoviće, gdje su živjeli Brajovići, odnosno njihovi ogranci, tako da su bili bezbjedni.
    Jedne prilike, kad su saznali da će ipak naići Turci, dali su se u zbjeg, tako da je ostalo jedno predanje kako su Kotlešići, ogranak Brajovića, dobili to ime.
    Priča se da se Brajov sin Vuksan, još kao golobrado momče u zbijegu, zaštitio od kiše stavljajući kotao na glavu. Od tada se Vukašinovom imenu dodavao nadimak Kotlo, a njegovim potomcima prezime Kotlešići.
    Pri jednom dolasku Turaka, predvođeni u jednim ********m, u selo Krasovinu, mještani su bili iznenađeni jer do tada nijesu kod njih navraćali. Namjera im nije bila samo da pokupe harač, već i da pokažu silu i natjeraju seljaka na pokornost.
    Svoju obijest iskalili su na seoskog kneza i odluče da ga objese o murvu pred njegovom kućom.
    Seljaci koji su se tu zatekli bili su nespremni da ga brane. Međutim, u tom trenutku naišla je njegova žena i, iznenađena onim što je vidjela, uzela je srp i prekinula uže. Ostali iz sela, kad su čuli galamu i vrisku, zapucali su na Turke koji su pobjegli glavom bez obzira, a jednog Turčina su ubili. Priča se da Turci više nikada nijesu navraćali u ovo selo.

    Jedina stara intriga

    Poslije smrti oca u drugoj polovini petnaestog vijeka, na crnogorski prijesto dolazi Ivan Crnojević. Pored velikih previranja u zemlji, na njegovom dvoru bilo je dosta intriga.
    U jednoj je stradao Brajo, sin Pavkov, unuk Mitrov, a praunuk Bijelog Pavla, koji je sa ostalom poslugom bio na dvoru.
    Optužen je i obješen u selu Pažićima, u blizini Danilovgrada, i to zbog navodne veze sa mladom udovicom, snahom Ivana Crnojevića.
    Brajova žena sa sinovima Đuretom, Nikolom, Vuksanom, Vulošem i Vukašinom napustila je Bjelopavliće i nastanila se u Golubovcima-Zeta.
    Poslije izvjesnog vremena, kada se utvrdilo da je učinjena nepravda Braju, njegova žena se vratila sa sinovima (osim Đurete) u svoju postojbinu i to Nikola u Poda, Vuksan i Vukašin u Krasovinu, dok se Vulošin naselio u Laćama.

    Udovičin uslov


    Nakon doseljavanja u Zetu, najstariji sin Đureta oženio se i nastanio u Mojanovićima. Tu nastaje njegovo brojno potomstvo, pa se jedan broj njegovih sinova vratio kod stričeva Vuksana i Vukašina u Krasovinu. Neke porodice Brajovića-Đuretića nešto kasnije naselile su Jelenak, Kosovi Lug, a neke se nastanile u Martinićima (Vukeljići, njihov ogranak).
    Ovdje treba istaći i ovaj slučaj. Kada su Vuloševi bratanići pošli u Mojanoviće kod svojih rođaka naišli su na mladu udovicu sa sinom Filipom, a pošto je Vulošu bila umrla žena, sa kojom nije imao djece, zaprosili su je za strica.
    Pametna žena, rodom Crmničanka, prihvatila je ponudu pod uslovom da ne ostavlja sina Filipa, već da sa novim porodom sa Vulošem on ima podjednaka imovinska prava.
    Oni su to prihvatili i došli u Lađe, računajući da će Vuloš biti zadovoljan sa njihovom namjerom. Tada je, kažu rekao bratanićima: „Zar ćete djeco, sa mnom, starcem, da se sprdate?!”
    Da li je to izgovorio zbog žalosti za preminulom suprugom ili zbog nečeg drugog-nije poznato.
    Jedan od bratanića mu je postavio ovakvo pitanje: „Kad je, striko, uzeti nećeš, bolje da se ja sa njom oženim”.
    Ipak, nakon ubjeđivanja, starac je i u braku sa njom dobio sinove: Jova i Ika, od kojih su Jovovići i Ikovići, a od njihova brata po majci Filipa, nastao je ogranak Filipovići.

    I u priči i u boju

    Razgovarajući sa Miladinom, sinom Radojice Brajovića, sa Lazina-Kosovi Lug, saznao sam da su naši bratstvenici naselili ovo selo negdje u devetnaestom vijeku, kada su i druga bratstva došla u ovaj kraj.
    Laž i nepravdu nijesu podnosili od bilo koje strane da je dolazila. Uživali su dobar glas, ali su, kako mu je jedan od najbolnijih srodnika Milutin Madzov pričao, bili i zločesti. Znali su zbog nepravde sve „đavolu da dadu”, kako bi narod rekao. Sve to Miladin potkrepljuje Milutinovim riječima: „Zao Ilija, a gori Milija, a Pureta ni lijeka nema” i tako dalje navodeći sve imena predaka.
    Sve ovo nije njima smetalo da su imali brojna kumstva i prijateljstva.
    Posebno su bili cijenjeni zbog objektivnosti.

    Poruka Svetog Petra Cetinjskog

    Gospodar Crne Gore, Petar Prvi Petrović bio je posebno voljen i cijenjen u Bjelopavlićima, za razliku od njegovih nasljednika.
    Evo i njegovih riječi izgovorenih u selu Slatina, okupljenim Bjelopavlićima ispred crkve Vračevi, a pred bitku na Martinićima i Krusima 1796. godine: „Evo smo došli, mili moji
    vitezovi i čestiti junaci, došli smo da s’ neprijateljem našu krv prolijemo, došli smo da osvijetlimo obraz pred svijetom, došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode, da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na među svojih besmrtnih prađedova ostavlja: ali pokletog vraga hristijanstva preko sebe živa ne pušta u slobodne naše drage gore, koji su naši prađedovi, naši đedovi, naši očevi i mi sami pravednom krivicom oblili!”
    Jednoglasno je njegova poruka prihvaćena i Brda prisajedinjena Crnoj Gori.

    U prave ruke

    U svoje vrijeme jedini Pavković nastanjen među Martinićima bio je Lale Vukeljić-Brajović, poznat i priznat tamo gdje se išlo na Turke.
    Dođe vrijeme da se za junaštvo dijele neka odlikovanja, a samo jedna Obilića medalja na čitavi bataljon.
    Poslije dugog vijećanja odluče da Obilića medalju dodijele, pred strojem, zaslužnom junaku, bratu komandira Radovića.
    Kad medalju okačiše slavodobitniku, izađe Lale iz stoja, pa će ovo zatražiti da skine medalju da je on bolje vidi i razgleda. kada to ovaj učini Lale će: „Ova medalja pripada meni, a druga sigurno tebi”. Stavi je sebi na prsi i glasno reče: „Ko misli da mu pripada, neka dođe da je uzme sa mojih grudi”. Niko nije reagovao. Medalja mu je ostala. Brat komandira je dobio drugu.

    Masakr na granici

    Nakon odluke Berlinskog kongresa, jula 1878. godine, Crnoj Gori je pripojena i Podgorica. Granica prema Turskoj istočno od Podgorice bila je Cijevna, da bi jedna od karaula, bolje rečeno, predstraža crnogorske vojske bila Arbanaška glavica na prostoru Mataguža blizu sela Vladni.
    U noći na osvit Božića graničari su proveli Badnje veče u veselju i pucnjavi, št ih je koštalo glave. Svi su bili pospali, osim stražara koji je bio van šatora. Nađeni su svi zaklani, kao i stražar. To su bili: Todor Savov, Jovan Ćirov, Milan Radov, Luka Đukanov, Ćetko Šutanov, Savo Bogdanov, kao i njihov komandir Blažo Savov Prinković-Kotlešić.
    I danas se u Nikšićkom manastiru na tabli 32. Martinićko-Brajovićkog bataljona među 107 na raznim bojištima u ratovima od 1875. do 1880. godine poginulih ratnika tog bataljona nalaze njihova imena.
    Tom tragičnom događaju prisutno je bilo jedno momče iz Bjelopavlića koje je došlo da posjeti oca. Momak je izbjegao smrt, a kad je vidio šta se događa, obavijesto je djelove jedinice crnogorske vojske koja je bila na području Zete.
    Crnogorski gospodar, knjaz Nikola tražio je da turske vlasti pronađu počinioce.
    Poginuli ratnici-graničari bili su iz Bjelopavlića i sahranjeni su svaki u svom mjestu.

    Šenluk bez uzvrata


    Brajovići su bili poznati ratnici, ali pošto su većinom bili siromašni rijetko su, odnosno dosta kasno, dobijali oficirska znamenja.
    Jedan od imućnih je bio Radonja Brajanov (Kotlešić). Za ovo vrijeme važio bi kao pravi boem. Nije mu bilo teško uzjahati konja, uvijek spremnog „kao za u svatove”.
    Vrlo često se znao uputiti na Cetinje, ne žaleći potrošiti usput, a posebno u cetinjskim birtijama i to uvijek u društvu.
    Zatekao se na Cetinju u vrijeme kada se knjazu Nikoli rodio sin Danilo. Bio je zapažen po šenlučenju iz svoje kubure, što je oduševilo knjaza, koji mu je htio pokloniti ledenicu. Ali zbog uticaja Petra Vukotića, koji je upozorio knjaza da je ne poklanja Bjelopavliću, knjaz je odustao od te namjere.
    Znajući ga kao prijeka čovjeka i plašeći se da to ne sazna, jedan od brigadira iz kuće Boškovića predložio mu je da što prije napusti Cetinje, što je Radonja i prihvatio. Tek po dolasku u Bjelopavliće Radonja je saznao za knjaževu namjeru.

    Valjaju i opanci

    Evo kako se Branko Petkov Brajović sjeća priče svoga djeda Vukole Maksimova o tome kako je kao učesnik u Hercegovačkom ustanku, skupa s Mićom Lukinim i Radonjom Brajanovim, proveo više od mjesec dana u Hercegovini po kamenjaru i tako ostao bez opanaka. Zamijenio ih je novim koje je imao u torbi. Vukoli ne dozvoliše da ih baci, već rekoše da ih stavi u torbu. Nakon nekoliko dana, pošto su izgladnjeli, a praktično na usta nijesu ništa stavljali osim vode, sjete se onih starih opanaka. Odmorili su se uz naloženu vatru, a Radonja zatraži od Vukole stare opanke, koji su bili od svinjske kože, i stavi ih na vatru. Kada su praktično bili već ugljenisani, podijele ih na tri dijela, pojedu i koliko-toliko utole glad.
    Ćudljivi Vaso
    Turci su oko crkve na Jelenku razapeli šatore. Pripreman je napad crnogorske vojske koja je bila u Danilovgradu, a predvodio je vojvoda Božo Petrović. Vojska pod komandom vojvode popa Ilije Plamenca bila je u Gradini, do su tri brajovićke čete bile kod Ćukovine klačnice. Vojvoda Mašo Vrbica sa dva topa bio je u Osojniku.
    Naredba za napad bila je da svi krenu u juriš kad opale topovi. Priskočili su im u pomoć Bratonožići i Piperi.
    Nastala je pometnja među Turcima; dali su se u bjekstvo uz velike gubitke.
    Bilo je poginulih i na drugoj strani.
    Vaso Novov Brajović-Kotlešić se uhvatio prsa u prsa sa jednim Turčinom. Kada su to primijetili ostali borci, pomogli su mu da se od njega oslobodi, a zatim i da ga ubije. Vaso je Turčinu odsjekao nos. Vaso Novov rođen je 1841. a umro 1919. godine. Isticalo se da je bio tih, ćudljiv, nikada nametljiv. Za hrabrost i junaštvo dobio je nekoliko rala zemlje u oslobođenom Spužu. Mnoge porodice su tada dobile posjede kao nagradu za učešće u ratovima, kako iz Bjelopavlića tako i iz ostalih krajeva Crne Gore.

    Jajoši - crnogorski hajduci

    Na jednom mjestu poznati istoričar prof. dr Radoman Jovanović kaže: „Braneći sebe i porodicu, bratstvo, pleme i otadzbinu, Crnogorci su sudbinom određeni da do posljednjeg ginu za slobodu, da im oružje priraste za srce”.
    Njihova želja da pomognu svojoj braći pokazale se i u Hercegovačkom ustanku 1875. godine u kojem su učestvovali u bataljonu čiji vojnici su bili poznati kao jajoši. Jajoši su bili samoorganizovani, jer Crna Gora zvanično nije bila u ratu.
    U sastavu bataljona jajoša bilo je dosta Bjelopavlića (Pavkovići i Vražegrmci), Katunjana (Komani i Zagarčani), i Pipera.
    Veliša Belojev Brajović - Đuretić iz Krasovine (Pavković) bio je brz, te je slan da uhodi turske logore, pa je dobio nadimak Šunja, koji je sve do smrti nosio, da bi kasnije njegovi potomci to isticali i njime se ponosili.
    U vrijeme oslobodilačkih ratova 1875. do 1878. godine Veliša-Šunja bio je u Hercegovini ratnik sa iskustvom, isticao se hrabrošću, kao i većina njegovih saboraca tih ratnih godina.
    Priča se da mu je u borbi nestalo municije i tražio je od nekog Brajovića, koji je bio sa njim, da mu proda ili pozajmi, pa mu je čak za uzvrat ponudio i dva rala zemlje u Krakovini i to za dva fišeka, što je rođak prihvatio.

    Kapetan Ilija

    Pri posjeti Bjelopavlićima knjaz Nikola je obišao i kapetana Iliju Vučurova Popovića na imanju u Kopitu Petrovića. Tada mu je Ilija rekao da bi želio da zajedniči pođu u njegovo rodno mjesto, u Popoviće ispod izvora Studenca, čija se voda sa ostalim izvorištima iz Slatine koristi u Danilovgradu.
    Knjaz je to zadovoljstvo prihvatio i sa perjanicima krenuo. Jahali su seoskim putem, oko šest kilometara. Ispred knjaza išao je Ilija, a knjaz Nikola mu je postavio pitanje: „Gdje odluči da stanuješ u ovom kamenjaru, kad imaš onako lijepu imovinu pored Zete?.” Ilija je prećutao odgovor, znajući da će knjaz kad stignu promijeniti mišljenje.
    Kada su stigli i odmorili se, pošli su do Studenca i Ilijine baštine, koja je bila puna raznog voća i povrća, a posebno grožđa i nadaleko poznatih smokava. Ilija je imao i vodenicu.
    Zadržali su se do u kasne sate. Pri odlasku knjaz Nikola je rekao Iliji: „Imao si pravo što si se odlučio da ovdje živiš i nipošto nemoj ovo mjesto napustiti do kraja života”.
    Tako je Ilija ostao u Popovićima, gdje i danas žive njegovi potomci.

    Bjekstvo od kazne


    U Bjelopavlićima je poštovana zadata riječ, a ukoliko bi se desilo da se ne poštuje plemenici su znali biti dosta okrutni prema neposlušnima.
    Poštovan je, tako, dogovor između Bjelopavlića i Turaka o nesmetanom prolasku turskih karavana kroz bjelopavlićka sela na potezu Spuž-Nikšić, trasom starog rimskog puta preko Martinića, Pavkovića, Vražegrmaca i Povije. Taj dogovor prekršili su Bobičići, Pavličići i Đuro Bogetić, napadajući karavane i otimajući što su mogli.
    Saznavši za taj prestup, organizuje se suđenje na Šupljoj glavici kod sela Gorice, gdje su bili i počinioci, osim Đura Bogetića koji je bio malo dalje od skupa jer je znao šta ih čeka. Pošto je presuda bila da se osude na smrt. Đuro se dao u bjekstvo i nastanio u Ostrog, ostavljajući porodicu u Vučici. Nikada se nije vratio, u Ostrogu je i umro. Kažu da se tamo i oženio, ali nije imao poroda. Sve navedeno nije smetalo da se njegovi potomci istaknu po ponašanju i junaštvu.
    U Vučici je živio njegov sin Pejo, za čijeg su nasljednika Obrada vezane mnoge priče. Bio je ugledan kako u bratstvu, tako i u plemenu. Njegova riječ je poštovana istican je kao mudar čovjek. Pozivan je da rješava mnoge sporove u plemenu. Cijenjen je i od ondašnjeg gospodara Crne Gore, Petra Prvog Petrovića, koji mu je čak povjerio da bude posrednik u razgraničenju Bjelopavlića sa Pješivcima, koji su imali posjede na desnoj obali Zete do Kujeve, pa čak i do Frutka. Doživio je duboku starost.
    Obradov unuk Novica, a sin Božov, bio je poznati ratnik u oslobodilačkim ratovima, pa se njegovo ime nalazi upisano u Petrušinskom bataljonu u Nikšićkom manastiru.
    Kako narod kaže-od dobra korijena mora takav biti i izdanak, tako iz tog bratstva Bogetića treba istaći Novičinog unuka Miliju. Bio je odabran da pohađa vojnu školu u Srbiji, gdje ga je zatekao Prvi svjetski rat. Zajedno sa srpskom vojskom učestvovao je u svim bitkama i završio na Krfu.
    Među prvima je stupio u jedinicu srpskih i savezničkih snaga protiv austrougarske vojske. Sa grupom boraca, kao prethodnica, zauzeo je jedan od položaja na Kajmakčalanu, omogućavjaući tako napredovanje jedinice, ali je ubrzo poginuo.
    Danas se njegov grob nalazi na srpskom groblju Zejtinlik u Solunu.
    Milijina hrabrost i junaštvo se ne zaboravljaju, tako da posmrtno biva odlikovan najvećim odličjima: Medaljom Obilića (dvije zlatne i jedna srebrna), Karađorđevom zvijezdom sa mečevima. Francuskim krstom sa mačevima. Albanskom spomenicom i, posebnim odličjem, Aleksandar svojim ratnim drugovima.
    Nasljednici Milijni brižno čuvaju sva ta odlikovanja.

    Neobična uspavanka

    Drekale Puljanov je, osim bavljena zemljoradnjom, bio poznat kao zidar, a i danas pokazuju kuće koje je on zidao. Imao je braću Jovana i Milosava. Pred sam Balkanski rat umrla mu je žena, snaha i braća i to sve u nepunih deset dana. Ostalo je dosta siročadi, o njima je morao on da se brine. Bio mu je težak život. Preko dana, od ranih jutarnjih sati, išao bi na rad kako u selo tako i u Danilovgrad, a potom bi djeci spremao jelo, prao ih, krpio i pravio opanke. Djecu nikako nije mogao utješiti. Da bi ih ovesilio uzeo bi gusle, okupio ih, to pretežno uveče i tako ih uspavljivao. Bližnji rođaci su se čudili i pitali ga šta to radi, plašeći se da slučajno nije počeo da gubi svijest. Tek su se zbunili kada su čuli da on uz gusle uspavljuje djecu.
    Pričalo se da je svu djecu sa takvom toplinom prihvatao, a oni su mu uzvraćali ljubavlju i poštovanjem.
    Odselio je sa sinovima u Metohiju, da bi nakon progona od strane Šiptara 1941. godine sa porodicom otišao u Užice. Neki od njegovih potomaka vratili su se u Bjelopavliće.

    Riječ starijeg brata

    Od bližnjih rođaka Mašana Jovičina Brajovića saznao sam ovu priču.
    Stasao Mašan za ženidbu, vrijedan i divan momak. Sjedeljke i večernje zabave bile su redovne, kako u njegovom selu, tako i u drugim. U tim susretima upoznavali su se momci i djevojke. Brakovi, nijesu sklapani bez upoznavanja braće i roditelja. To se nije dešavalo naprečac, već je to znalo da potraje.
    Poslije izvjesnog vremena, Mašan je upoznao svog brata Laka sa namjerom da zaprosi djevojku iz dotičnog sela, sa kojom se dugo gledao. Lako da li zbog nekih poroka ili nečeg drugog, čim je to čuo rekao je: „Što si, Mašane, namjerio da se ženiš neka je sa srećom, ali ona u ovaj dom neće prag preskočiti”. Nije bio protiv njegove ženidbe, već nezadovoljan njegovom izabranicom, bolje rečeno njenom porodicom.
    Mašan mu je na to odgovorio vrlo kratko i jasno: „Kada neće ona, neće ni druga”.
    Ostao je dosljedan svojim riječima, odnosno mišljenju svog bratka Laka i umro neoženjen. Doživio je duboku starost.
    Hrabrost popa Rada Boškovića
    Iz „Istorijskih priča” vojvode popa Rista Boškovića izdvajam, po meni, dvije karakteristične. Prva je „Bjelopavlićki zbor na Podojnice”, a druga „Udar na karavan”. I u jednoj i u drugoj ističe se ime popa Rada Boškovića.
    Zvjerstvima u Bjelopavlićima ne bješe kraja. Na zboru u Podojnicama, Turci izdvoje jednog Bjelopavlića, koga maltretirahu i ponižavahu pred ostalima, pokazujući na taj način svoju silu. Svi prisutni su ćutali, sem Đeloša Radova iz Martinića. On dohvati pušku i udari Turčina iza vrata. Ovaj se stropošta, a ostali Turci dograbe konje i uteknu u Spuž.

    Napad na karavan


    Pri ovom je pop Rade Bošković prekorio ostale što oni nijesu poput Đeloša udarali na Turke. Pravdali su se da im nijesu stariji dozvolili.
    U drugoj priči pop Rade biva obaviješten da iz Spuža kreće turski karavan sa 44 tovara skadarske robe za Sarajevo. Okupi nekoliko Bjelopavlića u koje se uzdao i dočeka ih u Tamniku kod Slapa, pri samoj Zeti. Tada je ubijeno 40 Turaka. I kod ove akcije bilo je kolebanja oko toga ko će prvi početi. Rade je prvi počeo govoreći P5jbječlzovara ”da je zlo, ali se mora”, za njim i ostali počeše. Glave turske posijeku, a robu podijele.

    Ljudske vrline Seknine

    Starica Sekna, odiva Kalezića, a snaha Brajovića, iz sela Krasovina, poznata je bila po rječitosti. Često je znala njoj upućene pošalice uzvratiti istom mjerom.
    Znala je, kako se kaže, odbrusiti, nezavisno o kome se radi. Uz to, bila je gostoprimna. Umjela je procijeniti čojstvo i junaštvo svakoga, čak mu i njegove karakteristike ”sasuti” u lice. Priča se kako je dočekala dva seljanina iz dotičnog sela, Blagotu Šaletića sa drugom, koji su došli radi nekog posla, jer im je bilo stalo do njenog mišljenja. Poslužila ih je rakijom i kafom. Ali, po izlasku iz kuće, usput, Blagotin drug će pitati Blagotu kako mu se dopala rakija koju su pili. Blagota je odgovorio da je bila baš dobra, dok je ovaj drugi imao zamjerku. Blagota je bio začuđen njegovim riječima.
    U narednom susretu ona je pitana da li je moguće da je poslužila lošu rakiju. Odgovorila je da je čovjek bio u pravu. Rakiju je poslužila po čojstvu.
    Za vrijeme ratnih godina, kada su crnogorski ratnici bili na bojištima (Dečića i Bardanjola) za vrijeme Balkanskog rata, kako nju tako i druge nijesu mogli odvratiti, po cijenu života, da ne bude uz borce, povremeno im donoseći potrepštine.

    Zaštitnik i dobročinitelj

    Toko Nikin Šaranović poznat je kako u Bjelopavlićima tako i u Crnoj Gori. Međutim, jedan događaj koji se, prema bratstveničkom predanju, prenosi i do današnjih dana, ne treba zaboraviti.
    U bratstvu Šaranovića bila je poslije smrti muža ostala mlada udovica. Bila je cijenjena i vrlo ugledana u bratstvu. Ali, poslije izvjesnog vremena bila je uznemiravana od čovjeka iz susjedstva, koji ju je prije udaje prosio.
    U želji da po svaku cijenu dođe do nje, zakucao je na njena vrata u kasne sate i kada je ušao, ogrnut bijelim čaršavom, reče joj: ”Ne boj se od mene, ja sam tvoj muž - vampir, duša mi je ostala kod tebe, zato ću dolaziti kod tebe.”
    Uplašena žena zapomaganjem je probudila čitavo selo. On je, naravno, pobjegao. Među prisutnim našao se i Toko Nikin, koji je predložio da neko od njih sačeka naredne noći, što svi odbiše. Toko odluči da to on lično uradi, odnosno sazna ko je taj ”vampir”. Oko ponoći neopažen dođe do kuće te žene. Da ne bi bio primijećen popeo se na kuću, baš iznad vrata. Kada je noć poodmakla, pojavio se ”vampir”, ponovo ogrnut bijelim čaršavom i dođe blizu vrata okrenut leđima, kako bi po narodnom vjerovanju, tragovi potvrdili da je vampir (peta naprijed, prsti pozadi). To je bilo presudno da Toka ne primijeti. Kad je ušao u kuću, žena je počela da zapomaže. Uto je ušao i Toko i zatvorio vrata, uhvatio ”vampira” za grudi i trnovom lulom iz koje je pušio snažno ga udario tri puta po glavi, vjerujući predanju da će se vampir prosuti i da će ostati samo šuplja kost.
    Tada ”vampir” izgovori: ”Ne više Toko Nikin, Bog ti i Sveti Jovan. Ja nijesam vampir nego taj i taj.”
    Na to će Toko: ”Rđo samorođena, sa čijim se ti obrazom igraš, neće ti biti drugoga suda osim moje sablje.”
    Uplašeni ”vampir” nastavio je sa molbama i obećanjem da se to neće više ponoviti. Ponudio mu je i kumstvo.
    Tako je hladnokrvno rekao ženi da naloži oganj. Tu se povela priča o učinjenom djelu, počinilac je kritikovan, a ženi je skrenuta pažnja da niko za njegova života o ovome ne sazna, jer će je stići kazna od Toka i od Boga.
    Tako je bilo za Tokova života, ali je nakon njegove smrti istinu ispričala njegovoj familiji.
    Ta plemenita žena čak i u tužbi nad odrom kapetana Toka izgovorila je, pored ostalog, ove riječi:

    ”.... Spasitelju mog obraza
    što nikome ti ne kaza;
    i ne dade nikad mene
    jedno ime da spomenem.
    No da ćutim ka si reka.
    Da ne brukam tog čovjeka.
    Neka ti je za to hvala,
    I duša ti carovala”.

    ”Sjedi na kamen”

    Jagoda - Jana Brajović, rođena i udata u Krasovini, rano je ostala bez oca Blaža, a za nedugo majka se preudala, da bi brigu o njoj vodila baba. Govorilo se da je bila izuzetno lijepa, stasita, privržena svojoj babi koju je bezgranično voljela. Od nje se nije odvajala, dok nije zapala za oko momku iz sela Milutinu, sa kojim je sklopila brak. Imali su dva sina, pa je svoju narav i toplinu prenosila na njih. Bili su joj toliko privrženi, kao da je to priznavalo brzi rastanak sa njom. Mlada je umrla.
    Živjeli su dosta skromno. Kao supruga bila je primjerna, Milutinove riječi za nju su bile zakon, bez provjere. Poštovala ga je u granicama mogućeg, kao mudra žena.

    Sve što je njeno


    On je sve to vraćao pažnjom prema njoj, bio je vjeran i odan. Ovo potvrđuje i njegov odnos prema djeci poslije njene smrti. Nije pomišljao na novi brak, iako je bio pedesetogodišnjak.
    Kao u svakom braku, bez izuzetka, ranije ili kasnije, bilo je nesporazuma, bolje reći nerazumijevanja.
    Evo kako je ona kao pametna žena to prevazišla.
    Jedne prilike muž, kako je bio ljut na nju, predloži joj da napusti dom i uzme sve što ima, što je njeno. Da li je to bila provjera privrženosti njemu (to je bilo u prvoj godini braka) ili nešto drugo-sve do njegove smrti niko nije saznao pravu istinu.
    Pri ulasku i izlasku iz kuće on je ponavljao iste riječi. Ona se na to nije obazirala. Kada je ta oštrica prevršila mjeru, Jana je uzela urivak, postavila ga na kamen pred kućom i na njegovo ponovno pitanje: „Šta čekaš, uzmi iz kuće što je tvoje i odlazi!”, mudra Jana mu je odgovorila: „Sjedi na ovaj kamen, jer ja iz ovog doma nemam šta odnijeti bez tebe”.

    Ne pada iver daleko od klade

    Većina prosidbi-zaručivanja momka i djevojke bila je prepuštena njihovim roditeljima.
    Iz tog perioda u Bjelopavlićima datira ovaj slučaj. Na jednom skupu mladeži zagledao se momak u djevojku. Na njegovo insistiranje na vjeridbu ona nije pristala.
    Djevojka je njegovu ponudu pri dolasku kući saopštila roditeljima. Donesena je odluka da brat djevojke provjeri o kakvoj se porodici radi, ko je momak.
    Sjetio se on da u tom selu ima dobrog druga. Srete se sa njim i povjeri mu se.
    Pametno momče odluči da on ne donosi odluku, već da to provjere kod poštovanog i istinitog čovjeka u selu. Odmah se upute kod njega. Saopšte mu se razlog dolaska i, onako sjedeći pored ognjišta, pitaju starca šta misli o dotičnom momku. Pušeći simsiju (lulu) koju je prethodno pripalio ugarkom, izgovorio je sljedeće:
    „Kad me pitate za tog momka, mogu vam reći da mu je đed bio dobar i ugledan domaćin, priznat i poštovan kako u selu-bratstvu tako i u plemenu”.
    Provjeravajući da li je dobro razumio šta ga pitaju, starac nastavlja: „Ni otac mu nije bio gori od njegova đeda, tako mi Bog pomoga”.
    Još su se malo zadržali, a zatim se pozdravili i napustili starca.
    Drug nije dobro razumio starčeve riječi, da bi mu ovaj objasnio: „Izgovorene riječi starca o đedu i ocu znače mnogo, jer iz dobrog korijena mora biti i dobar izdanak”.
    Po dolasku kući sve je ispričao roditeljima, pa su dvoje mladih ubrzo sklopili brak.

    Mladić na putu čojstva

    Prentina Glavica je bila zborno mjesto Bjelopavlića. Tako je jednog dana za zbor bio povod izmirenja krvi, poslije svađe bratstava Đuranovića i Brajovića. Okupili su se viđeniji plemenici da im pomognu u izmirenju.
    Prema običaju u takvim slučajevima, otpočeše pregovori. Bila je velika zategnutost i sa jedne i sa druge strane. Jedan Đuranović odluči da na istom mjestu osveti krv svoga brata. Trgne kuburu iza pasa i opali na jednog Brajovića. Skočiše i jedni i drugi na oružje i kad ostali plemenici saznaše da Brajović nije stradao, navališe još većom žestinom da ih izmire. Tako i bi. Nakon izvjesnog vremena svi se raziđoše.
    Tom prilikom ostalo je ćuteći da sjedi, ne pomičući se, golobradi momak od petnaest godina, po imenu Blažo Radović, prigrnut čobanskom strukom. Prišao mu je otad Rade (koji je bio siromah, ali pošten čovjek), i pozvao Blaža da dođu kući. On zamoli oca da mu priđe jer ima nešto da mu saopšti: „Ja sam ranjen u prsa, jedva sam se do sada održao da mi se ne primijeti”.
    Tek tada se saznalo da je onaj Đuranović, koji je pucao u Brajovića, pogodio Blaža. On je ćutao za vrijeme pregovora jer bi, da se sazna, bilo prolivene bratske krvi.
    Blažo je prebolio. O ovom slučaju se čulo u plemenu. To je saznao i gospodar Crne Gore, vladika Rade, koji je želio susret sa njim i odmah ga primio za perjanika, a nešto kasnije postao je i serdar.
    Postao je ugledan i uvažavan kako na dvoru, tako i u svojim Martinićima, odnosno Bjelopavlićima.

    Prenta mirotvorka

    Prentina Glavica dobila je ime po Prenti iz Rovaca, inače odivi Lakovića iz Kuča. Ovo se može saznati iz zapisa i predanja koja se mogu čuti u Bjelopavlićima, Kučima i Rovcima.
    Sve ovo treba povezati sa prvom poharom Kuča 1774. godine. Izloženi velikim ljudskim žrtvama, prevelikoj turskoj vojsci, pošli su prema Maloj rijeci u uvale i skrivena mjesta, misleći da ih Turci neće naći. Međutim, velika vezirova vojska nastavila je dalje za njima. Preživjeli Kuči, prebjegnu na bratonožićku stranu. Smjestili su se potom u pećine moračkih strana, odnosno u Platije.
    Rovčani su Kuče držali punih sedam godina, od 1774. do 1781. godine.
    Turci ne ostaviše Kuče na miru ni u Rovcima, zahtijevajući da ih vrate, prijeteći da će sva Rovca popaliti. Pošto im nije udovoljeno Turci pripremiše veliku vojsku od Spuža, Bjelopavlića i Pipera.

    Odbijeno kumstvo



    Saznavši za njihovu namjeru, Rovčani pošljau u tursku vojsku jednu ženu s djetetom u kolijevci, kako bi ponudili kumstvo, jer su Turci takva kumstva prihvatali, kako navodi Marko Miljanov u knjizi „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi”.
    Ova hrabra Rovčanka-mirotvorka, žena je rovačkog kneza Milutina Bulatovića iz Gornjih Rovaca (predvodio je Rovčane protiv Turaka u Nikšiću 1786. godine), rodom iz Kuča, kćer čuvenog Jova Lakovića iz Donjeg Meduna, koji se osobito istakao u ratu protiv Turaka 1737 - 1739, godine, kad je sa Novom Popovim zarobio skadarskog pašu a zatim ga pustio, kako navodi Miljanov.
    O ovoj ženi, u kojoj se sjedinjuju vrline ova dva bratska plemena, kaže se ovo: „Skadarski paša Mahmut Bušatlija došao je s vojskom u Bjelopavlićko polje - Martiniće da ide na Rovčane. Prenta stiže pred pašin šator i obrati mu se riječima: „Čestiti vezire, poslali su me Rovčani da te u ime njih zovem na kumstvo. Primi Boga i svetog Jovana, tako ti tvoga dina i turske vjere! Evo ti dijete”. Paša je izašao iz šatora, udario kolijevku nogom i dijete je zaplakao.
    „Nosi to štene! Ne primam vašeg Boga i svetog Jovana”, odgovori paša.
    Na to će Prenta: „Što uradi, vezire! Ubio te Bog i sveti Jovan, kao i što oće!”. Uze prešlicu koju je spustila sa kolijevkom, pobode je pred šator i viknu: „Čik vezire, ako nijesi gori od tvoje bule, idi i udri na Kuče i Rovčane! Ajte, Turci na Rovca, ako vam majka nije *****. Spremili su vam Rovčani i Kuči darove”.
    Uze kolijevku, rano dođe u Rovca i ispriča što joj se dogodilo, kao i da Turci idu na Rovca.
    Ovo mjesto gdje je Prenta pobola preslicu pred vezira naziva se Prentina Glavica, gdje su se održavali pazari do osnivanja Danilovgrada.
    Rovčani, pred nadmoćnijom turskom vojskom, sklone čeljad i stoku pored Mrtvice i u Platije, dok Turci popale jedan dio Rovaca.
    U povratku ih napadnu Rovčani sa dvije strane u gustim šumama Ivačeva dola i potuku. To mjesto gdje su Turci najviše stradali zove se Turske rupe. Kažu da ih je tuda naveo njihov vodič Bjelopavlić iz Martinića, koji je bio naklonjen Rovčanima.

    Svako vrijeme nosi svoje breme

    Novo Milutinov Brajović u svojim zapisima navodi kako se živjelo za vrijeme okupacije pod Austro-Ugarskom. Jedne proljećne noći bio je prisutan dogovoru mladića za odlazak u Tuzi, kako bi našli neki posao. Ranom zorom pošao je s njima, iako odvraćan jer je bio nekoliko godina mlađi od njih. U predvečerje stigli su u Tuzi, našli prenoćište u kući, kako se sjeća, nekog Vukčevića, koji ih je savjetavao da sjutradan pođu u okolna sela i potraže posao, što su i uradili. Novo nije pošao sa njima, već se uputio prema podnožju Dečića. Naišao je na nekog hodžu koji je ponudio da mu u dijelu okućnice okopa krompir i nešto kukuruza. Da je hodža bio zadovoljan radom, Novo je zaključio po tome što mu je hodžinica donijela pitu za ručak, a nakon završetka posla dobio je od hodže 15 kruna, prvu dnevnicu u životu, kako navodi u svojim zapisima. Za večeru je kupio u pekari lepinju sa kajmakom, a za prenoćište platio tri krune. Sjutradan je pošao za Podgoricu, koristeći vojni kamion. Bez znanja vozača uskočio je na karoseriju i stigao do Pobrežja. Navratio je kod strica Baja, nešto pojeo, a zatim pošao kući u Krasovinu.
    Poslije izvjesnog vremena, te 1917. godine, pošao je sa bratom od strica Dimitrijom i ujakom Pavićem u Zetu na izgradnju pruge Plavnica-Podgorica. Na radu su se zadržali oko dva mjeseca, utovarajući vagone šljunkom koji je korišćen kao poodloga za postavljanje šina.
    Noći su provodili u šatorima u logoru Berislavci, gdje je bilo dosta radnika i žena sa djecom. Pored posla na vagonima, skoro svakodnevno su bili angažovani na sahranjivanju mrtvih koje bi nalazili izjutra u šatorima, a umirali su od španjolske groznice. Njih trojica su nakon isplate u oktobru pošli kući, plašeći se bolesti.

    Do Boldogasona i natrag

    Nakon kapitulacije Crne Gore, u logoru Boldogason u Mađarskoj među prvim internircima bio i Milutin Šunjin Brajović. Osim interniraca, u logoru su bili i deportovani zarobljenici sa frontova Crne Gore i Srbije, a bilo ih je i iz drugih zemalja, ponajviše Rusa. U početku, ali ne zadugo, bili su logoru, da bi potom bili ustupani seljačkim domaćinstvima na rad. On biva raspoređen na rad u logorsku kuhinju. Radeći u kuhinji na pranju posuđa, naišao je na porciju sa privjeskom, koji je skinuo. Njegov pretpostavljeni mu je skrenuo pažnju da to ne smije raditi. Milutin je odgovorio da niko ne treba da ima privilegiju. Međutim, ovo je bio razlog da ga otpuste sa poslova u kuhinji.
    Ponovo je priključen ostalim logorašima, ali ne zadugo. Jednog dana iskoristio je nebudnost stražara, uspio je da se odvoji od grupe i pobjegne. Poslije nekoliko dana putovanja stigao je u Slavoniju, u Orahovac, na farmu kod nekog Jevreja, gdje je već radilo dvadesetak radnika, većinom Rusa. Vrlo brzo je stekao povjerenje gazde i postao šef farme. Jednog dana gazda Jevrej je rekao Milutinu da se, ukoliko pljačkaši (lagoši) napadnu farmu, svako snalazi kako zna, a njega zamolio da mu manji sanduk sa posebnim vrijednostima negdje sakrije. Milutin je sanduk zakopao u đubre. Kad su pljačkaši napali farmu, gazda je uspio da se skloni, a Milutin je ostao sa dvojicom radnika na imanju. Pljačkaši su demolirali kuću, odnijeli sve vrijedno, čak i vrata i prozore.

  2. #2
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default ................nastavak..................

    Pobuna učitelja

    Naveče treći dan poslije napada došao je gazda Mate Šimić i zahvalio se Milutinu za sačuvano blago. Milutin je ostao kod njega do oslobođenja, kad se prijavio mjesnim vlastima i nakon saslušanja bio upućen u magacin da uzme od odjeće i obuće što mu je potrebno. Španjolska groznica ga je spriječila da vozom pođe put kuće. Privremeni smještaj našao je u obližnjem manastiru, ali je još nedovoljno oporavljen od bolesti pošao za Crnu Goru.
    U vozu mu je ukraden ruksak. Vozom je stigao do Zelenike, zatim brodom do Kotora, pa pješke preko Njeguša i Cetinja do Podgorice. Po dolasku u Podgoricu neko vrijeme se zadržao kod brata Baja, a zatim pošao kod porodice u Krasovinu.

    Otpor okupatoru

    Početkom 1916. godine, tačnije 3. marta, Austrija uvodi vojnu upravu u okupiranoj Crnoj Gori. Vrše se strašne represije nad narodom, pa te prve godine biva internirano u logore 15.000 Crnogoraca i to najviše u Mađarsku, zatim Albaniju i druge krajeve koji su bili pod austrijskom okupacijom.
    Hapšenjem i interniranjem okupator nije mogao ugušiti slobodarski duh naroda. Jedan broj ljudi se latio oružja i odmetnuo u šume. Svakog dana pokret odmetnika je bio sve masovniji, nailazeći na podršku mnogih porodica interniraca.
    Posebne mjere okupator je u Crnoj Gori sproveo u školstvu. Naređeno je da se u crnogorske škole uvede latinično pismo, a da se izbaci ćirilica. U nekim sredinama latinica je prihvaćena bez otpora, međutim, poznat je otpor učitelja iz Bjelopavlića, njih četrnaest, dok su ostali prihvatili primjenu novog programa.
    Bili su dosljedni u svojoj odluci, podnoseći otkaz i ističući da je ćirilica dio srpske istorije. Po tom novom programu takođe je bilo zabranjeno izučavanje junačkih i patriotskih pjesama.
    Nije pomoglo ubjeđivanje, pa su ubrzo učitelji pohapšeni i stavljeni pod vojni sud. Nakon dvomjesečne istrage izrečene su kazne kako učiteljima tako i trojici njihovih navodnih podstrekača, pravnicima iz Bjelopavlića: Nikoli Dragoviću, Marku Jovićeviću i Radovanu Boškoviću.
    Učesnici pobune bili su učitelji Vuksan Radović, Savo Đurović i Velizar Đuranović, koji su poslije dva mjeseca provedena u zatvoru pušteni na slobodu, dok su njih jedanaestorica - Ilija Mijušković, Tripko Brajović, Andrija Dragović, Savo Jovović, Tomo Dragović, Radovan Popović, Miladin Vujadinović, Novo Vučinić, Blažo Radonjić, Cvetko Stanišić i Jakša Brajović - internirani u Boldogason, a kasnije za Nežider, gdje su ostali sve do kraja Prvog svjetskog rata.
    Evo kako se u zapisima Jakše Brajovića svjedoči o ovom vremenu:
    „Nas učitelje iz Bjelopavlića pozvala je jednog dana Okružna komanda u Podgorici. Rekli su nam da se otvaraju škole i da će se raditi po crnogorskom školskom programu. Saopšteno nam je da se sami dogovorimo o učiteljskim mjestima. Mi smo se povukli na dogovor i zaključili da je to lijep i human gest okupatora... Po starom crnogorskom programu, učitelji su radili nešto oko mjesec dana. Potom je stigla naredba da se program mijenja. Promijenjeni su svi udzbenici osim za vjeronauku i matematiku, a i oni su štampani latinicom. Kad sam dobio ovaj akt napisao sam ostavku i pošao u Danilovgrad da je predam u mjesnu komandu. Bio sam učitelj u Gostilju”.
    Kako dalje navodi, bili su u logoru redovno u toku zbivanja u Crnoj Gori, posebno o komitskom pokretu, bili su inicijatori pisanja deklaracije kojom se doprinijelo omasovljenju borbe naroda Crne Gore za oslobođenje, koje je ubrzo i uslijedilo.

    Stevan Điknić, plemenski prvak

    Na nadgrobnom spomeniku pred crkvom na Jelenku zapisane su ove riječi:

    „Dok se ljudi ovdje kupe
    nek se sjete ove grupe,
    koje ovaj spomen glasi:
    da su bili vitezovi.
    Điknić Stevan kapetane
    sa tri sina odabrana
    Gošo, Marko i Tiodor,
    Spasoje podkomandir
    sa dva brata zor junaka
    Điknić Krsta i Novaka.
    Njin potomak blagodarni,
    podiže im spomen ovi:
    stručak ovaj njima na dar
    stavlja Điknić Markov Lazar.
    Godine 1914.”

    Pred ovim stihovima, nastalim poslije njegove pogibije, potrebno je pojasniti o kojem hrabrom junaku se radi.
    Zbog Stevanove objektivnosti i principijelnosti knjaz Danilo dolazi brzo sa njim u sukob. Smatrajući da gospodarstvo pripada do tada uglednijim a posebno starijim, pridružuje se drugim kapetanima, ali bez rezultata. Knjaz je izabrao da se za taj njegov čin neposlušnosti osveti, odnosno digne ruku na njegova dva sina, Goša i Tiodora.
    Naredio je kapetanu Toku Nikinu Šaranoviću (oduzimajući kapetanstvo Stevanu) da sazove zbor plemenika pred Jelenačkom crkvom. Računajući da se radi o uobičajenom dogovoru oni pođu, inače se ne bi odazivali pozivu na zbor.
    Ne čekajući, čak ni početak zbora, čim su ugledali perjanici u masi Goša i Tiodora povežu ih i sprovedu navodno u sudilište na Prentinu glavicu. Na putu se Tiodor odvoji i odveže i da se u bjekstvo. Nastala je potjera, da bi ga presrio neki rođak i predao ga perjanicima koji su ga na licu mjesta ubili. Gošo se u obračunu istakao, nastradaju neki perjanici a on biva ubijen.
    Obojicu su objesili i naredili da im niko ne smije prići. Ovim činom trebalo je opomenuti Bjelopavliće da će tako svako proći ko bude nevjeran gospodaru.
    Pošto njihovoj majci nijesu dozvolili da im priđe, ona smogne snage da pođe sama na Cetinje, tražeći prijem kod knjaza. Ta žena je bila od poznatog bratstva Boškovića.

    Knjaz se pokajao


    Interesantan je bio njen susret sa gospodarom Crne Gore, knjazom Danilom, koji joj je odgovorio na njenu molbu da ih obiđe riječima: „Mi smo svoje završili”. Ističući pred njom njihovu hrabrost, naglasio je da li zabog kajanja ili nečega drugog: „Njih bi sada pozlatio, a ne da tebe ne omogućim njihovu dostojnu sahranu”.
    Njegovu brzopletost pri pogubljenju Goša i Tiodora, a i kajanje pojasnio mi je njihov potomak Drago Điknić, danas penzioner iz Kosića. On navodi da je njen treći sin Marko bio pozvan u Crnogorsku oficirsku školu i nakon završetka postavljen za pomoćnika Baja Boškovića, komandanta Bjelopavlićke brigade. Ali na žalost, za nepunu godunu dana umro je od kolere, koja je tada harala.
    Drago ne zaboravlja da kaže šta je čuo od svojih predaka. Poslije bitke na Maljtu Spasoje tiodorov Điknić, potkomandir Martinićko-Brajovićkog bataljona, bio je nezadovoljan procjenom gospodara, bolje rečeno njegovih doušnika, o ishodu bitke. Nakon oštrih riječi Spasoju gospodar daje pravo.Zbog uvrede koju nije mogao otrpjeti, i pored toga što je gospodar javno saopštio na zboru u Spužu ime doušnika, Spasoje je zatražio da mu se odobri da napusti Crnu Goru. Nikakvo ubjeđivanje nije pomoglo da se ovaj glasoviti vojskoviđa ne odseli u Rašku, gdje on, i njegov porod, nastavi da živi.

    Junak bez premca

    Među bjelopavlićkim junacima vrijedno je pomenuti Toka Mašovog Filipovića. Za svo vrijeme crnogorsko-turskih ratova isticao se hrabrošću među plemenicima, a posebno među bratstvenicima. Bio je poznat kao neustrašiv, a nadasve predvodnik u svim bitkama. Uvažavan je i poštovan. S pravom su ga isticali, polazeći u boj s riječima: „Gdje je onaj junak bez premca i mane, da stane pred nama”. To zvanje-junak bez premca, dobio je u bici na Maljtu, gdje se mnogi iz njegovog bataljona - čete nijesu mogli pohvaliti. Kad je posjekao Turčina, njegovu glavu je odnio gospodaru na Cetinje.
    Tom prilikom dobio je odličje, jedinstvneo, a i rijetko tada u Crnoj Gori - Karakovača medalju.

    Ostavio je najljepše uspomene

    Iz Vražegrmaca ističem jednu od poznatih ličnosti - popa Jagoša Begova Nikolića.
    Završavajući Bogosloviju, postaje narodni učitelj u vrletima moračkog plemena, da bi poslije prosvjetiteljskog rada bio rukopoložen za sveštenika i postavljen za staratelja u rodnim Vražegrmcima u parohiji Dabovićko-rožačkoj.
    Kada je 1876. godine Knjaževina Crna Gora krenula u oslobođenje od turskog jarma pod vođstvom svoga gospodara, knjaza Nikole Prvog Petrovića, pop Jagoš ne kao sveštenik sa krstom u ruci, nego kao vojnik sa puškom pošao je sa svojom braćom Vražegrmcima u krvavu borbu na Kleku, blizu Metkovića, rame uz rame sa glasovitim ujakom Markom Borikinim Marušićem. Tu je poginuo njegov brat od ujaka potkomandir Rade, a Jagoš je, da bi ga osvetio, u borbi uhvatio turskog vojnika i predao ga Baju Vidovom Boškoviću, čuvenom po svoj Crnoj Gori. I dalje je nastavio da učestvuje u oslobodilačkim ratovima. Posebno se istakao u oslobođenju Nikšića, a i za vrijeme borbi u Balkanskom ratu.
    Poslije Balkanskog rata ponovo je prihvatio dužnost u Pješivcima i istakao se u podizanju i obnavljanju mnogih hramova koji su u ratovima stradali.
    Ove navode saznao sam od njegovih bližnjih rođaka koji brižno čuvaju uspomenu na popa Jagoša, pa čak i oproštajni govor prota Jovana Damjanovića, paroha Požarskog, čiji je otac pop Boško takođe bio poznati vražegrmski junak, ističući i danas ove stihove o njemu:
    „Prvi handzar ljute zmije, popa Boška iz Požara,
    skide glavu od ordije tosačkoga barjaktara”.

    Crnogorski kabadahija

    U selu Vinićima, koje se sa sjevera graniči Nikšićkom župom, s juga i istoka Pavkovićima, dok su zapadno Vražegrmci, bilo je niz istaknutih ratnika iz bratstva Stanišića.
    Jedan od njih je i Radosav Savov Stanišić, hrabar i human čovjek, plemenitog stasa, gorostas, uvijek odjeven u crnogorsku narodnu nošnju.
    On se vrlo mlad istakao u borbama za slobodu. Biva u prvim borbenim redovima u Omer-pašinoj godini, da bi ubrzo bio primljen na dvor knjaza Nikole za perjanika. Uskoro skreće pažnju na sebe, pa ga gospodar postavlja za kabadahiju.
    Izbijanjem ustanka u Hercegovini, među prvim stupa u „jajoše”, da bi potom u oslobodilačkom ratu učestvovao u borbama na Vučjem dolu, Nikšiću, Baru i drugim mjestima.
    Prilikom osvajanja Bara, 1878. godine, posjekao je dvije turske glave.
    Nepravdu nije mogao da podnese, pa se na dvoru sukobio sa perjanicima, čak i sa knjazom Nikolom i zbog toga emigrirao u Srbiju. Na intervenciju Ljubomira Nenadovića vratio se iz emigracije i nastanio u Nikšiću. Radosav je bio mudar čovjek, uz to je imao izvanredno pamćenje. Umio je divno da priča, pa ga je milina bila slušati. Često je rješavao pojedine sporove i donosio presude.
    Za stečene zasluge u ratu i miru Radosav je odlikovan mnogim crnogorskim i stranim odlikovanjima, među kojima i Obilića medaljom.
    Umro je 1929. u 89. godini života. Tada su Nikšićani ovom zaslužnom i plemenitom čovjeku odali poštovanje dostojno njegove ličnosti. Nekrolog o njegovoj smrti objavila je „Slobodna misao”, gdje se, između ostalog, navodi: „Radosav Savov Stanišić živio je među nama kao veza starih generacija, davno preminulih, i onih koji nastaju. Nestaju ti naši veliki ljudi, junaci i vitezovi, primjeri čojstva i junaštva. Tek onda osjećamo njihovu veličinu, kada ih nema, kada više nijesu među nama”.

    Jednaki prema svima


    Blažo Mićin Koljenšić iz Slatine
    Za mnoge je bilo zagonetno kako je jedan Pavković bio među Petrušinovićima. Mića Koljenšić kao poznat i hrabar ratnik i zaslužan u mnogim borbama biva nagrađen posjedom u pitomoj Slatini, ostavljajući imovinu u rodnoj Sretnji svojim rođacima.
    U Slatini zasniva porodicu, dobija sina Blaža koji kao školovani oficir Crnogorske vojske, sa činom poručnika, učestvuje u trećoj četi Martinićko-Brajovićkog bataljona u vrijeme Balkanskih ratova. Poslije ratova biva unaprijeđen u čin kapetana i ubrzo je postavljen za komandanta mjesta u Đurakovcu - Istok, na samoj granici prema Srbiji. Tamo je ostao sve do novembra mjeseca 1915. godine, kada mu život uzima jedan od Šiptara, presvučen u žensku odjeću. Pričali su tada njegovi plemenici kako je nastradao. Njegova kancelarija bila je u centtu Istoka, a obezbjeđivala je granična jeidnica. Kažu da ga je miliona bila pogledati kako se kretao uvijek bez obezbjeđenja sa sabljom i revolverom o pojasu i šapkom na glavi, sa istaknutim grbom. Bio je poštovan od pripadnika svih konfesija koje su tamo živjele. Stoga je svima bilo čudno kako je nastradao takav čovjek, poštovan od svih, koji se nije sukobljavao ni sa kim.
    Glas o njegovoj smrti saznali su u Peći u zbjegu njegovi plemenici, kao i mnogi Pješivci. Župljani i drugi iz ostalih krajeva Crne Gore i spremili se da napuste Metohiju.
    O njemu kao ličnosti ističem riječi njegovog klasnog druga Jevrta T. Ružića, potpukovnika Jugoslovenske vojske koji navodi: „Među 285 pitomaca Oficirske škole nije bilo od njega stasitijeg ni ljepšeg momka u Školi. Orlovit i ponosan, ama pravi lik Blaža Boškovića, sa kojim su se Bjelopavlići ponosili”.

    Čuvao je ugled Crne Gore

    Jedan od crnogorskih vojnika određenih u misiju mira na Kritu bio je među odabranim po stasu i ljepoti Koljenšić Dulev Rade-Rako, rođen u selu Sretnja 1874. godine. Treba se podsjetiti da su Crnogorci bili upućeni u okviru međunarodnih snaga, kao prethodnica, kako bi im pripremili teren.
    Povod za odlazak misije na Krit bio je građanski rat između Grka i Turaka 1896/1897. godine na tom ostrvu. U tom odredu, bolje reći četi, bilo je negdje oko 80 ljudi odabranih iz mnoštva dobrovoljaca, kako sa Cetinja tako i iz drugih krajeva Crne Gore. Pri izboru vodilo se računa da to budu pošteni, hrabri, provjereni ratnici, a iznad svega viđeni stasom, kakvi su u većini bili Crnogorci. Nakon izbora obratio im se knjaz Nikola, prvo imenujući Mašana Božovića, kapetana, za komandira, a Jova Bećira za njegovog zamjenika, naglašavajući da treba savjesno da obave povjerenu dužnost, čuvajući čast i ponos Crne Gore.
    Kako se sjeća Radev unuk Miroslav, djed je znao očaravati pričama iz oslobodilačkih ratova, a posebno o učešću u mirovnoj misiji. Imali su velikog udjela u mirenju zavađenih Grka i Turaka, posebno u obezbjeđenju imovine. Zaključio je da su savjesno i odgovorno obavili dužnost i bili hvaljeni od svih.
    Sve ovo potkrepljuje komandant Mašan Božović utiscima sa Krita u jednom svom pismu, navodeći:
    „Mi smo im (muhamedancima) od nekog vremena postali miliji od svakoga i javno govore da su jedino Crnogorci bespristrasni, jednaki Turcima i hristijanima, a opet kad što vide, da nikome ne oproste”.
    O danu povratka Crnogoraca u svoju domovinu sačuvan je u Državnom arhivu u Cetinju telegram M. Petrovića vojvodi Plamencu od 6. marta 1899. godine. Njegova sadržina glasi:
    „Jutros stigoše vaporom vojnici s Krita koji su sa dozvolom g. kap. Božovića kupili revolvere i donijeli sobom. Molim za izvješće da ne bi ovdje dangubili vrijeme”.
    Kako navodi na kraju Miroslav, kako onda tako i danas, svaki bratstvenik ponosio se ako je imao pretka u ovoj misiji; ističe da je porodica za dugo vremena čuvala taj revolver, koji je donio sa Krita.

    Pero Đelov Iković

    Negdje početkom devetnaestog vijeka rođen je u selu Laće Pero Đelov Iković. Od ranih dana počeo se baviti stočarstvom, izdižući iz kršovitih Laća na planinu Vukoticu, pogodniju od Ponikvice, takođe planine Brajovića, zbog toga što se sa stokom moglo ostajati do kasne jeseni.
    Na Vukotici bi se čobani udruživali, njih više od petnaest. Puni snage i hrabrosti, često bi išli u pravcu Župe, Kolašina, Spuža, Podgorice, ne bi li ugrabili tursko oružje i plijen. Plijen su ovi hajduci podjednako dijelili, kako onima koji su bili u akciji, tako i onima koji su čuvali stoku.
    U tim pohodima biran je kao starješina onaj ko se isticao hrabrošću, što nikada nije moglo mimoići Pera Đelova, koji je grupu vodio smjelo i umješno. Takav je bio, i kada je u borbi prsa u prsa ubio Agicu Vukićeva i time osvetio Baja Radovanova, za što su mu Petrušinovići bili zahvalni.
    I danas se sjećanje na taj događaj čuva na njegovom grobu pred crkvom Jelenačkom riječima uklesanim nakon njegove smrti: „Ovdje počiva u vječni mir Pero Đelov koji je posjekao i osvetio Baja Radovanova”.
    Pero je jedne jeseni sa svojim brojnim stadom ostao u Vukotici duže od ostalih. Primijetio je da neko dolazi bez najave i da hoće da mu plijeni stado. Uzeo je oružje, od koga se ni pri spavanju nije odvajao, kao i mač zvani „vranokorac” koji je zaplijenio od ubijenog Turčina. Otvorio je strugu i viknuo ugiču: „Ći jablane zamnom Bog i Sv. Jovan, ja sam vi so davao”. Ovan je krenuo za njim, sa čaktarom koji se nadaleko čuo, a za njim sve ovce.


    Donio živu glavu



    Napadači, vidjevši da im umiče plijen, presijeku put. Učinio je to jedan mlad momak, pristigao ovna i mačem mu odsjekao glavu. Prestao je da bije čaktar, pa su ovce stale. Pero opali iz svoje ostroguše, pogodi ga a zatim mu odsiječe glavu i dade se u bjekstvo uz planinski masiv Lisca, noseći glavu za perčin (kosu). Vrlo brzo se pokajao i saopštio gdje će ostaviti glavu. Znajući da je Perova riječ čvrsta, uzmu je i sastave sa trupom.
    Saznavši da ovaj događaj vladika Rade pošalje u Pipere svoje izaslanike sa ciljem da se spriječi kakva osveta nad rođacima i bratstvenicima Perovim. Ostatak ovaca su vratili u Laće.
    Od tada je Pero Đelov bio odmetnik. Jednog dana odluči da se preda lično gospodaru. Pri susretu se vodio ovakav razgovor: „Tražite li vi glavu Pera Đelova?”, upita gospodar ističući da ko to uradi biće dobro nagrađen. Na to Pero uzvrati.: „Ja sam je živu donio, pa činite što činjet trebuje”.
    Odmah naredi da ga razoružaju i zatvore. Javi Piperima kako je uhvaćen Pero Đelov.
    Nakon njihovog zahtjeva da im ga predaju, vladika vrati Peru oružje i naredi da ide na dvoboj na Bijele rudine bimbaši kao uslov da živi slobodno u Laćama.
    Pođe, ali biva uhvaćen, razoružan i zatvoren. Iskoristio je jedne noći nebudnost straže - jednog stražara ubije a drugog savlada i pobjegne.
    Tako je bez povrede stigao kod vladike. Kad se uvjerio u Perovu istinitost dao mu je handzar i ledenicu i poslao kući u Laće da slobodno živi.
    On je svoje junaštvo pokazivao i kasnije, pa je zato primio dvije medalje za hrabrost i još neka odlikovanja.
    Sudbina je htjela da je u 62. godini života poginuo od Turaka u boju kod Jelenka 1877. godine.
    Do ovih podataka došao sam od jednog od njihovih brojnih potomaka, Isaka Boškova Brajovića.

    Vuče Novo, a vuče i Knjaz

    Kao devetnaestogodišnjak Novo Krstov Tomković iz Osojnika biva zapažen kao hrabar ratnik. U prvom ratničkom krštenju u Spužu istakao se više od ostalih. Biva pozvan od knjaza Nikole na Cetinje, u čijoj pratnji je bio njegov stric Pavle, barjaktar Martinovićko-Brajovićkog bataljona. Knjaz, ugledavši golobrado momče sa nožem bez balčaka, upita ga je šta mu je to bilo. „Slomio sam ga u borbi sa Turcima”, odgovori Novo. „Uzačas, zar je to tebi bastalo”, kaže knjaz, a zatim zatraži da pogleda nož.
    Nož je bio zapečen od krvi i ne mogaše se izvući iz nožnice. Kažu da je knjaz uzeo da pokuša, ali bez uspjeha, a tada mu je prišao Novo. Vuče Novo nožnicu, a knjaz Nikola nož. Kad se uvjerio da je Novo istinu govorio, jer je nož bio čitavom dužinom krvav, nagradio ga je sa nizom zlatnika, postavljajući ih koliko je na nož moglo stati.
    Poslije toga Novo je učestvovao u mnogim bitkama, nakon kojih je dobio brojna odlikovanja, među kojima Obilića medalju i Čelični krst koje su njegovi potomci čuvali, kako ističe njegov unuk Radomir K. Tomković, da bi sva ona nestala u vihoru Drugog svjetskog rata.
    Iz njegovih ratnih dana vrijedan je pažnje i ovaj događaj. Kad je pred bataljonom kao barjaktar nosio Obilića medalju, natakao je na barjak. Upitan što to radi, odgovorio je: „Kad je na barjaku-svih Brajovića je, a kada je na prsa, samo bi bila moja”.
    O junaštvu njegovom i njegovih rođaka iz Osojnika najubjedljivije govori i priča koja se i danas može čuti u Bjelopavlićima, posebno među Brajovićima, o pohodu na Turke Martinićko-Brajovićkog bataljona. Dok su ih čekali, bili su mnogi borci bataljona nestrpljivi, ističući da mogu bez njih, na što je reagovao komandant bataljona Novica Radović i prekorio ih riječima: „Šta se tu hvalite, znajte da je Novo sa sedam Tomkovića (Todor, Pavle, Đoko, Petko, Božo, Neško, Gošo) bolji no ijedan od vas i bez njih nam nema nigdje puta”.
    Starac Novo nije posustao ni u napadu na Skadar. Njegovo ratničko iskustvo značilo je mnogo kao podstrek ostalim. Ubio je i zarobljenika Turčina, zato što ga je uvrijedio rekavši mu: „Ćuti ti stari, šta ti znaš?”.
    Tada je neko rekao: „Kazniće ga kralj Nikola”. Odmah je reagovao komandant: „Kad bi Nova Tomkovića kažnjavali za tursku glavu, koliko ih je posjekao, da ih ima deset na ramenu nijednu ne bi imao”.
    A kada bi nekome nešto osporavali u izvršenju nekog zadatka govorili bi: „ne bi ti pomogao ni handzar Nova Krstova Tomkovića”.

    Sa đacima na strijeljanje

    Đurović Đorđije Radosav, iz sela Frutka, ponio je rodoljublje i hrabrost sa ognjišta svog doma. Otac Đorđije, dobrovoljac iz Amerike, nije propustio ni jednu bitku u pohodu za oslobađanje zemlje. Zapažen po pokazanom junaštvu i hrabrosti na Solunskom frontu dobija Zlatnu medalju Obilića.
    Po oslobođenju dolazi u svoje rodno mjesto.
    Njegov sin Radosav ide primjerom svog oca. Završio je učiteljsku školu u Danilovgradu, a njegovo prvo službovanje bilo je u Crmnici. Po završetku Pedagoške škole u Beogradu bio postavljen za nastavnika u Građevinskoj školi u Kragujevcu.
    Slijedeći tradiciju svog bratstva i plemena, tog kobnog oktobarskog dana 1941. godine odbija ponudu Njemaca da se izdvoji kao razredni starješina od svojih učenika.
    Smjelo je pošao sa svojim odjeljenjem na gubilište u Šumaricama.

    Bez mane i straha


    Toko Nikin Šaranović
    Ni danas, dosta godina otkako je kapetanska titula prestala da postoji i određuje vrijednosti u plemenskoj i bratstveničkoj hijerarhiji, u narodu Crne Gore ne mijenja se mišljenje o značaju te titule, a posebno o ličnostima kojima je ona pripadala.
    Jedan od takvih ljudi, bio je Toko Nikin Šaranović.
    Toko je bio kapetan Petrušinovića, centralnog dijela Bjelopavlića. Prema zapisima i narodnom predanju, na kapetanskom mjestu naslijedio je kapetana Stevana Điknića.
    Iako je živio relativno kratko, Toko je ostavio zapažen trag kao ratnik, ali i bistrinom uma.
    Iz njegovog burnog života, po riječi njegovog bratstvenika Milenka Milovanova Šaranovića, evo jednog karakterističnog detalja.
    Taj detalj zabilježio je Milutin Veković u knjizi „manastir Ždrebaonik-Sveti Arsenije Drugi arhiepiskop Srpski”. Događaj se desio na Gospođindan 1861. godine ispred Manastira. Poznato je da su sabore ranije posjećivali crnogorske vladike, a tada je vladar Crne Gore bio knjaz Nikola, kome su Bjelopavlići pripremili dobrodošlicu. Zadovoljan dočekom, istakao je da je ponosan što je gospodar i Bjelopavlića, lijepog i plemenitog soja ljudi. Posmatrao je kola, gdje su pjevali, pored ostalih, i njegovi stihovi o Bjelopavlićima.
    Usred tog veselja knjaz se uozbilji, posta sjetan, obori pogled i sjeti se pogibije strica mu Danila. Sa glasom punim prijekora prisutnima se obratio riječima: „E, Bjelopavlići, Bjelopavlići, tako ste otmeni, hrabri, bastaduri i gospodstveni, a raniste mi srce i onakav zločin učiniste”! Poslije kraćeg tajaca, Toko Nikin upita gospodara: „Kakav to zločin učinjesmo, gospodaru?”. „Kakav veliš, ubiste mi onakvoga strica”, odgovori knjaz prijekorno i oštro. Toko reče u odgovoru: „A, duše mi, srećnije puške u Crnoj Gori za tebe nije puklo od puške Todora Kadića”.
    „Kako to srećna”, nastavi ozbiljno knjaz.
    „A, ta puška da ne puče, ti danas ne bi bio gospodar Crne Gore, no samo desetar ili barjaktar”, reče Toko.
    Knjaz ljutitim pogledom prostrijeli Toka, pa nastavi: „Možda je baš tako Toko Nikin, no ničim se ne može opravdati taj zločin, a malo je falilo vama Šaranovićima da i vas kao najbliže rođake Kadića proćeram kao njih iz Crne Gore. Sreća vaša što bijaste tada sa njima u nekakvoj krvnoj zavadi. Samo vas to spasi prognanstva”.
    Na to će Toko: „Gospodaru, mi tada jesmo bili u zavadi sa njima, ali u životu čovjek je nekad u zavadi sam sa sobom. Znam da Petrovići voljeti Kadiće neće, ali ni oni njih, jer ko te juče bio, ne može ti danas biti mio. No, svi ćemo umrijeti, a Bjelopavlići živjeti i u njima ostati upamćeni”.
    Zatim Toko nastavi pripovijedati o veličini kuće Kadića i njihovom ugledu. Bili su najbolje bratstvo u Bjelopavlićima, stasiti, visoki i zgodni momci i djevojke. „Slomili ste Bjelopavlićima desno krilo. Mnogo bi bilo pred Bogom i pred ljudima da ste i nas proćerali, jer bi ste onda slomili oba krila. Kadići van Crne Gore ne mogu opstati, kao što orao bez visine nije orao”.
    Tako je Toko Nikin Šaranović progovorio srcem i istinom.

    Vaso Brajović – Crnogorac

    Istorijska istraživanja u Grčkoj, iako do sada nedovršena, pokazuje da je značajan broj Crnogoraca ratovao u grčkom ustanku.
    Najznačajniji je bio Vaso Brajović (1797-1847) iz Bjelopavlića, koji je došao do najviših činova u vojnoj hijerarhiji i nakon završetka ustanka ostao u Grčkoj. Stigao je u Atinu iz Smirne 1829, i priključio ustanku skupa s drugim Crnogorcima.
    Sam Vaso Brajović-Crnogorac ovako opisuje učešće u grčkom ustanku: „Na zvuk trube domovina koja je pozvala svoju djecu u odbranu da bi se zbacio turski jaram, napustivši svoju domovinu, djelovao sam u Grčkoj. Ratujući protiv neprijatelja naše vjere, ispunio sam u svakom pogledu svoj dug prema domovini, i moja savjest je time zadovoljena”.
    Crnogorski korpusi u komandama Grčkog ustanka, integrisali su se sa grčkim. Mnogi Crnogorci stekli su grčko državljanstvo, živjeli su i radili kao Grci, formirali porodice i stekli poštovanje. Kao primjer se navodi sin Vasa Crnogorca, Timoleon Vasos, koji je dospio do čina generala i djelovao i u ustanku na Kritu.
    Većina crnogorskih boraca je bila sa područja Bjelopavlića. Zbog strahovanja od posljedica po svoju rodbinu koja je živjela pod turskom vlašću, odbacivali su svoje pravo prezime, i zamjenjivali ga imenom rodog mjesta. Ta činjenica otežava istraživanja o velikom broju boraca za koje se navodi samo ime i nadimak „Crnogorac”. Katalog imena čete Vasa Brajovića, sa datumom od 23. septembra 1824. godine, obuhvata 22 osobe sa nadimkom „Crnogorac5. Kao primjere navodim: Jovan Montenegrin, Jovan Slavan Crnogorac, Grigorije Đurović, Rade i Radoš Crnogorac, koje Vaso naziva braćom.
    Pod Vasovim vođstvom učestvuju crnogorski borci u mnogim bitkama širom Grčke (u oblasti Euboje i Istočne Stereje, u bici kod Stira, u opsadi Karista i u bici kod Vrisakija, a posebno u pomorskoj operaciji na Pasari).
    Grčka priznaje veliki doprinos Vasa Crnogorca i u pismu sa datumom od 20. decembra 1826. D. Ispilatis piše Vasu Crnogorcu: „Hrabri generale, od strane mnogih i naravno od strane generala Evmorfopulosa, obaviješten sam o tvom patriotizmu, o tvom generalskom duhu i tvojoj hrabrosti...”.
    Na najprometnijoj podgoričkoj ulici, preko puta „Telekoma” 19. decmebra 2003. godine konzul Republike Grčke u Podgorici Sotirios Atanasiju na svečanosti prilikom otkrivanja spomenika Vasu Brajoviću (Vasu Mavrovunjotisu), grčkom heroju crnogorskog porijekla, pored ostalog je rekao:
    „Vaso Mavrovunjotis je bio izuzetna ličnost, hrabar Crnogorac, izvanredan vojnik, briljantni političar, koji je sav svoj život posvetio promociji vrijednosti slobode i nacionalne nezavisnosti. Rođen je 1797. godine u Bjelopvlićima, a 1817. bio je primoran da napusti Crnu Goru kako bi izbjegao progone Otomanske imperije.
    Hiljade stranih dobrovoljaca došlo je u Grčku da pomogne ustanicima. Među njima bio je i značajan broj Crnogoraca. Vaso Crnogorac bio je vođa jednog njihovog odreda. Učestvovao je u mnogim pobjedničkim bitkama, uglavnom na ostrvu Eubeja. Dragocjena pomoć crnogorskih boraca istorijski je potvrđena u više zvaničnih dokumenata ovog perioda.
    Pored vojničkih vrlina, hrabrosti i posvećenosti uspješnom ishodu ustanka Vaso Crnogorac bio je i vojni predstavnik na Drugoj narodnoj skupštini. Grčka priznaje doprinos Vasa Crnogorca, ukazala mu je čast, proglasivši ga narodnim herojem”.


    Kraj

    --------------------------------------------------------------------------------

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    [quote=Simonovic;528801]Pomeni Bjelopavlića u Italiji, natpisi stari 500 godina!
    .
    __________________
    .




    HEHEHE


    Ne prestavljaj djavo** tu jer znamo mi
    dobro da jesi

    kakvo ti je to tvoje prezime?
    Kad si vec gost onda se ponasaj i tako
    a ne da ti ucis nas starosjedioce o nasem plemenu

    Taj svoj zapis pokazi svojoj babi a ne
    nekome ko zna vise nego ti o Bjelopavlicima
    Istinsko znanje u ime Bozije je moc

    Steta sto nisi napisao da je i sveti Sava pod rimskom
    zapisu jer i nas svetac vuce korjene iz Bjelopavlica a
    Hilandar nemoj slucajno da zaboravis

    ma znas sta ti si samo jedno cub** sto mrzi nas Srbe
    nista cudno ni prvi ni zadnji
    ali mozes nam popusi** ku*ac


    Ti kazes da ja ti kazem ne
    ne ja ne zelim da razdvajamo se
    mi smo dva u jednom a u jednom dva kao sunce i more
    kao ti i ja itd.


    SCG

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ?ipurEto ti ga sad! Laze i natpis u Italiji star 500 godina, koji je napisao jedan Bjelopavlic, samo su svetosavske bajkice istinite!

    I srpski ustanak poceo 1804. godine, a Bjelopavlici i Crnogorci posjekli Mahmut-pasu Busatliju 1796., osam godina prije pocetka I srpskog ustanka!!!
    Pa sto svetosavske bajkice ne nazvase boj na Martinice i Kruse I srpskim ustankom?
    Sto?
    Jer Svetosavci ni sami ne vjeruju u bajke koje pricaju!

    Hehehe Italija Italijani ti zabari steta sto nisi spomenuo Njemce ma ko su oni samo nasi neprijatelji Musolini Hitler i koljacka zajednica svi mi to dobro znamo da lazu a kako bi mogli drugacije kad se i klanjaju laznim kipovima.

    A ti nemoj da diras naseg svetog Savu u kojeg vjeruje cjeli casni srpski narod ne kao vi izdajice koji ste se uvijek prikljucivali tima sto ste mislili
    da cete imati neke interese i koristi da nebi bili zaklani a nasi preci su se borili da sacuvaju obraz. Ko si da si nas nisi a nemoj zaboraviti vraticemo mi da bude crna gora opet sa srbijom za nasu bracu i sestre smo se uvjek
    borili

    Kao prsuta i sir kao sreca i mir kao jogurt i burek zajedno zauvijek kao noc i dan kao java i san kao riba i vino bas se slazemo fino SCG

  5. #5
    Admiral Krsto Djurovic Guest

    Default

    Quote Originally Posted by Simonovic View Post
    A ti nemoj da diras naseg svetog Savu u kojeg vjeruje cjeli casni srpski narod ne kao vi izdajice koji ste se uvijek prikljucivali tima sto ste mislili
    da cete imati neke interese i koristi da nebi bili zaklani a nasi preci su se borili da sacuvaju obraz.
    Koji preci? Vas ima samo u Herceg Novi, Pljevlja i Pluzine. Da nije bilo Crnogoraca jos biste tudjinu robovali.

    Njegos vas je opisa onakve taman kakvi ste: "A DA COCE, BOZIJA TI VJERA, ZNAM JA TU VESELU SRBADIJU, NO KUD SU JOJ TI SINOVI JUNACI BILI, DOK JOJ NIJE BOG DA KARADjORDjA (Crnogorac, porijeklom Malisor)? TA VI SVI TAMO FASTATE JEDNOGA NJEGA JUNASTVOM; A KAD VI BOG NJEGA UZE IZMEDjU VAS, A VI SVI SUNOVRAT U TURSKI JARAM OPET!"
    Last edited by Admiral Krsto Djurovic; 06-01-07 at 02:24.

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Pa mozda vjeruje vascijeli srpski narod, ali tvoji preci nijesu bili ni culi za njega, nijesu ni znali ko je on. :lolblue:


    Ako Njegos u svim svojim djelima i u 1700 pisama koliko ih je napisao u zovotu, nikada nije spomenuo Svetog Savu, kako su tvoji Simonovici znali za njega?

    ha ha ha



    Njegos, pravoslavni Vladika, nije imao pojma o Svetom Savi, niti ga je interesovao, a ti ga zavolje ?!!

    :lolblue: :lolblue:

    Da tvoji Simonovici nijesu bili na Čegru, I i II srpskom ustanku, Krfu, Kolubari, Solunskom frontu ... ???
    Kakve ti veze imaš sa tom - srpskom istorijom?



    Prvo si lagao sa laznim napiscima iz Italije pa sam te uvrijedio a sada lazes ovo pa naravno da nisi sotona nebi imao veze sa takvim laznim spiscima. Sotonska
    veze ide od Vatikana preko Engleske za Ameriku.
    Ti zele nas da uniste ali dok ima jos mojih nemaju sanse
    jer se borimo i uvijek smo se borili da sacuvamo nas
    obraz i cast nase istinske vjere.

    A ti koji si se juce rodio da govoris da moji preci neznaju svetog savu. Jesi li kad procitao knjigu od mog pradjeda
    koji pise o Svetom Savi ako zelis mogu ti je nabaviti preziva se isto kao ja.

    Ali ja vidim da meni tu nije mjesto. To ste pokazali kada
    ste se odvojili od srbije.

    To sto je napisao Djurovic nazalost je istina mnogo smo se mi borili i prolili krvi zbog tih muhadjedina i ******.
    ali na kraju bolje da smo ostali u staroj hercegovini
    a ne poticem iz stare hercegovine danasnje crne gore
    koju niko moj ne prihvata. Nemozemo mi sa vasom
    svjest stare crne gore da se pomirimo.

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Koji preci? Vas ima samo u Herceg Novi, Pljevlja i Pluzine. Da nije bilo Crnogoraca jos biste tudjinu robovali.

    Njegos vas je opisa onakve taman kakvi ste: "A DA COCE, BOZIJA TI VJERA, ZNAM JA TU VESELU SRBADIJU, NO KUD SU JOJ TI SINOVI JUNACI BILI, DOK JOJ NIJE BOG DA KARADjORDjA (Crnogorac, porijeklom Malisor)? TA VI SVI TAMO FASTATE JEDNOGA NJEGA JUNASTVOM; A KAD VI BOG NJEGA UZE IZMEDjU VAS, A VI SVI SUNOVRAT U TURSKI JARAM OPET!"

    Nazalost smo puno krvi prolili zbog tih muhadjedina i us*a*a. Nadam se da znate sta mislim ovi Forumasi mi
    brisu taj naziv po kojim smo mi Srbi izgubili bezbroj zivota. Ali ko je mogao vjerovati da bi i Crna Gora mogla
    od izda Srbiju i svoj narod ili jesu li to uopste vise nas
    narod?

    Koji preci pitas: Pa iz Bjelopavlica zelim da naglasim da
    je to Stara Hercegovina. Nije juce bila 1950 godina pa
    mislim da imam dovoljno godina da znam sto pricam a ne kao vi koji nabavljate lazne spiskove sa bilo koje strane svijeta ali necete vise dugo taj grijeh sto ste izdali svoj narod kad tad ce se morati od Boga platiti.

  8. #8
    Admiral Krsto Djurovic Guest

    Default

    Quote Originally Posted by Simonovic View Post
    Ali ko je mogao vjerovati da bi i Crna Gora mogla
    od izda Srbiju
    Odakle tebe OBRAZ da pises ovo!? Ko je koga izda 1918-e!? Sto pricas ti!! Jesmo li vi guzice branili dok ste bjezali za Grcku preko Albanije!? Kako ste nam se zafalili? Da cujem! Izdali ste cijelu Crnu Goru! Izdali ste najpostovaniju dinastiju na Balkan, Petrovice! Okupirali nas, a mi vas branili! Tako nam i treba kad branimo ......!!!

    Da ima sto od drzave odje sve bi vas u Grmozur, dje vas je sveti Kralj drza!

  9. #9
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    #11 https://forum.cdm.me/images/buttons/report.gif
    https://forum.cdm.me/images/statusicon/post_old.gif Yesterday, 19:07
    ?ipur https://forum.cdm.me/images/statusicon/user_offline.gif vbmenu_register("postmenu_533337", true);
    Senior Member


    Prvi si počeo da laž*š preko la*nih dokumenata iz interneta.

    te linkove si našao pošto se sada više foruma crnogorskih vode odkad se crna gora odvojila.

    Piše Momčilo M. Šaletić (šaletic nije naše prezime) naslov je na srpskom (iz Italije star 500 godina) kako ti tvrdiš a ispod piše Cetinje 1996. Cetinje je najstariji grad u Crnoj Gori. Oni su Crnogorci zato i stoji matica Crnogorska a šta je sa nama Srbima iz stare Hercegovine? Da nije to nešto slično tome kao sto radi sadasnja v*ada oće bez nas da naprave ustav?

    Još piše da je Zeta bila primorska zemlja kako to? Pa đe su bile granice kada se zna da zeta nikada nije imala more? Pa reci ti šta je onda sa nama brđanima kad imam dokaze da mi je zadnjih 16 koljena srpsko i sa svim drugima jesam li ja to iz prsta sve Srbe izsisala?

    Sljedi izraz snažne slovenske kolonije. Pa to sam ti već rekao prije nego što sam išta pročitao. S*t*na dolazi iz Vati*a*a (Ita*i*e) snažna organizacija vidiš i sami se tako prestavljaju organizacija to je tačno ali želim da naglasim najbogatija organizacija i samo to nikakva vj*ra jer su se 1054 god odvojili od naše svete saborne i apostolske crkve. Ne krste sa kao mi i mnogo drugih stranih običaja imaju.

    Ali rečeno je da neće samo Hristos izaći nego i onaj drugi i eto ga preko snažne svjetske organizacije, sekte itd.

    Drugi tekst je štampan 1986 god isto kao i prvi tekst pisan je jezikom i stilom koji se danas upotrebljava, želim da te podsjetim da su se stilovi mjenjali. A ako ga je pisao Bjelopavlić reci koji prestavi ga samo nemoj napamet kao mene ili prvo pokušaj sebe da prestaviš to će ti biti najlakše nisi to za razliko od mene još uradio.

    Tekst nije napisan na Italijanskom (kad je već pronađen u Italiije to bi trebalo istinski tako da bude) ili druga mogućnost već zašto nije ostao u Bjelopavlićima napisao si da je u Italiji. Da ga ta bogata i snažna organizacija nije izmjenila?

    Piše uz to u tekstu jednom (mislim da je treći) da je jako teško protumačiti šta znači riječ Mastas. Naravno danas jeste prije 300 godina nije bilo. Žao mi je što nemaš isto zapise toliko stare koje su ovjereni i ispitani jer danas izlazi samo laž. Sve više ima lažnih organizacija, sekta, nevaljalih osoba koji gledaju da stare stvari izmjene itd.
    Last edited by Hari Krisna; 11-01-07 at 11:21.

  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Rekao si da moji preci nisu čuli za svetog savu i da srpski vladika njegoš nikada nije spomenuo svetog savu.
    Pa evo opet dokaza sveti sava se borio za srpski narod a njegoš je bio možda malisor. Zato je i danas u skupštini svađa kako će se nazvati crkva u crnoj gori.
    Ja sam tebi rekao da je moj prađed napisao knjigu o svetom savi. Ti to nisi mogao znati jer kako ti možeš poznavati bolje moje porijeklo nego ja? Onda si se branio i rekao da je to književnost. Istorija je to nikakva književnost u svetim knjigama se zapisivala istorija. Ali priča je bila o poznanstvu a u ti isto pogriješio.

    Možda si i mlađi od mene možda jer ja ne govorim nešto što sto posto neznam. Nažalost to treba ti da se prestaviš nisi to još uradio a ja jesam. A kako može sina neko da upozna prije oca? Tako ti je sa svetim savom moji su znali za njega prije nego što je bio proglašen svetim.

    Posle toga je admiral Krsto Đurović napisao koji preci vas ima samo u HN, Pljevlja i Plužine.
    To nažalost nemogu da potvrdim a ti znaš sve što napišes istinski ja potvrdim kao Njegoš malisor? u tuđini robovali...
    Mojih predaka u HN nema niti ih ima na Jadranu mi smo brđani a ako misliš na današnje stanovništvo isto nisi u pravu ima nas skoro u cijeloj Crnoj Gori i svim srpskim zemljama.

    Posle toga je došlo da nisu Bjelopavlići stari Portugal? Zašto baš Portugal? Srpska Hercegovina nikada nije pravila zla nije zauzimala tuđe teritorije kao što je Portugal bio u mogućnosti šta je na primjer sa Brazilom?
    Napisao si da smo jedini koji smo proglasili bajke sa svetim savom ( Bože oprosti i meni i njima na ovome što ponavljam o našem svecu)

  11. #11
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Napisi koje ja imam nisu od danas juče prekjuče. Oni su ovjereni od sveštenika i imam životopise svih mojih predaka kako su se odbranili kojega datuma i dana da ne odstupe od svete saborne i apostolske crkve. Zbog toga je moje prezime očuvano da smo bili iz HN nebi bili tako jaki krš naš sa brda nam je pomogao kroz cjela naša bića da se odbranimo i snalazimo.
    Ja sve te moje mnogobrojne žive i mrtve nisam isisala iz prsta. I znaš šta znamo čak i ko su bili naše izdajice za vrijeme ratova čak i ovog 1942 ti su prešli u Šimunoviće ili Šimonoviće. U današnje vrijeme na takve osobe koji prelaze svako pljuje pa bilo to bilo koje prezime.
    Nažalost to što sam napisao jutros da ste skinuli moje poruke sinoć nije vrjedilo da nisam danas sačuvao poruku ode mi sve pa opet iznova pa se pitam kakvav je ovo forum?
    Želim svima braćama i sestrama SPC sve najbolje i nedajmo se a Crnogorcima da shvate ko je njihov narod koga da podržavaju da se ne desi ono što su alb*n*i već prije nekoliko sedmica pokušali da sa oružjem unište PG. Zato čuvajte se i vi.

  12. #12
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Tvoji, ako su iz Popovog Polja, svi su bili katolici i onda, u 16. ili 17. vijeku, pošto su Turci pobili katoličke fratre i srušili katoličke crkve, tvoji su tada prešli u pravoslavlje.

    Izvini nisi protumačio moj cjele tekstove. I nisi se prestavio ali sada ti je kasno. Opet si lagao ali neka ti Bog oprosti. Turci su pretvarali nas Srbe u muslimane nebi oni dozvolili da se mi nismo od njih odbranili da sačuvamo naše crkve, ljudi pitajte sveštenike i monahe što je sa sv. vasilijem on je napravio crkvu u brdima da ga turci nebi dohvatili.

    Moji nikada nisu bili katolici. Mi nismo imali para (SPC) pa pravimo ljude na silu pravoslavnima, Simonovići su ponosni pravoslavci oduvijek bili i ostali.

    Nikada nisi čuo za Lale. Moji nisu bili na bitkama po Srbiji ali naše pravoslavlje potiče iz mog mjesta jedini smo koji se nikada nismo predali. A šta sada želiš zato što ti nisi zauvjek ostao vjeran svom narodu da mi našu braću i sestre u srbiji ostavimo na cjedilu pa vidi spominješ mi kosovsku bitku a šta se danas dešava sa kosovom? To kod nas nećete nikada uspjeti a kosovo nikada neće biti država dok postoje bjelopavlići i popovo polje.

    Rekao si da sam prvi koji je srbin u mom potomstvu sada spominjes 16 i 17 vjek pa ja sam ti rođen 1950 jeli to 16 ili 17 vjek? Moja godina rođenja je samo istinita a pravoslavci smo uvjek bili.

    Nisi čuo da su u Srbiji živjele Lale oni nisu imali prezimena na vić nego drugačija. A prije 16 i 17 vjeka nije ni bilo pravih prezimena nego si govorio ime oca đeda i prađeda i onda se znalo ko si. Mi se oduvjek u srpskoj istoriji spominjemo ali istinskoj.

    Onda sam ti rekao da je moj prađed napisao knjigu o svetom savi ti si rekao da se sveti sava spominje 100 godina u crnoj gori a rođen je bio na morači. Pa kako to moj prađed je bio rođen 1887 godine. Pa + 100 godina ti je 1987 a danas je 11 januar 2007 onda si spomenuo stari portugal znači papa te prekrstio ja sam tražio od tebe da mi se prestaviš nisi htjeo htjeo sam da te vodim kod Simonovića ne želiš jer lažeš kod mojih ima još starih srodnika koji su živi pa kako ti da nešto tvrdiš moj stric je stariji od mog oca 8 godina još je živ bogu hvala on ima više od 90 godina rođen je 1912 godine još priča. A i njegovom ocu đedu i prađedu je pisalo da su bili Srbi.

    To su tri stvari a ima ih još puno više ali bez tri nema ništa kao što je bog trojičan otac sin i duh sveti...

    Onda nikako nisi spomenuo svetog vasilija ostroškog đe je on? Zar to nisu Bjelopavlići? Pa ne biće da to nije istina samo je to istina što govori neko ko se boji i nije htjeo na vrijeme da se prestavi kad sam to već od tebe tražio. Nije željeo da ode kod Simonovića i drugih svih srodnika koji su nam prve seoske komšije ili isto iz Bjelopavlića (Radović Amfilohije, Karađić Radovan, Milošević Slobodan itd) Pa znaš li ti da je pola Srbije Beograd u Beogradu ima bezbroj Simonovića svi su mi srodnici. Uz to ima bezbroj sveštenika SPC Simonovića i političara. Pitaj čak i Dragoljuba Simonovića i on mi je rod. Ja sam ti rekao da nazoveš Simonoviće Šimonoviće i Šimunoviće neka ti nabroje njihove predake i neka ti navedu barem zadnjih 6 koljena pa ćeš vidjeti da smo samo mi Simonovići ostali vjeri Srbi.

    Znaš li da je turski paša vračao nad mrtvim tjelom sv. save iz zlobe a da je više od 100000 Srba ub*jeno za vrijeme drugog svjetskog rata. Jednu trećinu Srba ćemo pokatoličit drugu polovinu ubit a trebu isčerati to je rekao A. Pavelić. A mi nismo nikada imali para da pretvaramo nekoga u našu vjeru.

    Svako ko je imalo pametan i pratio je ovaj razgovor zna da si se svakog puta iznova sam izdao ne razne načine.
    A ko se svaki put sa lažima iznova izdaje nego S*to*a za kojeg je rećeno da će doći.
    Nisi mi se prestavio a moj rod komunicira samo sa ljudima koji se prestavljaju mora da zna da nije izdao ni on ni niko njegov našu vjeru u jednu svetu sabornu i apostolsku crkvu inače nema komunikacije. Ti možeš drugima da iznosiš nešto lažno ali svaka normalna osoba koja sluša dva razgovora primjeti ko se izdaje i ko koga mrzi i izmišlja stari portugal, 16 i 17 vjeka, sveti sava se prvi put spominje u crnoj gori prije 100 godina, pravoslavci pretvarali katolike (nismo imali mogućnosti za to) ako ne vjerujete meni obratite se našim srpskim sveštenicima i monasima) ali ne vidim zašto nisam povjerljiv nisam se u nikavom smislu izdao i lagao nešto. Sve dokumente imam a on mi se nije prestavio ne poznaje svoje porijeklo a želi da poznaje tuđe kroz današnja lažna svjedočanstva bilo koje vrste.

    I još nešto braća i sestre srbi pazite se i vi ste svi preživjeli to kad nas je na*o bombardirao, zašto jer nas ne vole. Ne uzimajte nove lične karte ispod njih se kriju tri šestice to je S*t*nski znak. Oće da nas pogubi vidite budite jaki kao što smo mi u svjernoj crnoj gori i republici srpskoj mi smo uz vas a ja ne*u da gubim sa ljudima vremena koji brišu poruke, i la*no svjedoče nisi mogao da se prestaviš kad sam tražio sada ti je kasno možeš samo da nešto iz lažnih svjedočanstva bilo koje vrste da izneseš (stim da budeš spreman na sve) kao što je onaj iz Italije a njega sam već protumačio zašto je lažan tako mogu i svaki drugi koji je lažan.

  13. #13
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Cetinje
    Posts
    2,606
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Simonovic View Post
    Moji nikada nisu bili katolici.
    Reche li ti maloprije da si iz Bjelopavlica? Ako nijesi slaga onda tvoji jesu bili katolici do prije par stotina godina.
    "Postojaće Crna Gora dok je Lovćena i Durmitora, dok je mora pod Barom i Kotorom, dok je Sunca i dok je Grahovca!"

  14. #14
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Posle ovog mog teksta koji se zadnji vidi na forumu sam ja napisao još dva teksta duga i sve protumačio kako se sve odvijalo. Ti tekstovi su nestali a čim mi bude proradio internet kući ja ću ih objaviti orginalne kakvi su bili. Sve što sam rekao bilo je istina. A taj koji se samnom dopisivao nije se ni prestavio iznosi stari koje nezna i nisu istinite. To moze nekome ko nezna i samo bez našeg prisustva svih Simonovića koji moraju biti prisutni i za koje se mora znati čiji su i zivotopise njihovih predaka. A ja ću još objaviti te orginalne tekstove koji su postojali nekada. Čak postoji jedan tekst koji ne pripada meni.

    Spomenuo sam i što je bilo na vjestima a B92 kad se naš patrijarh Pavle pobunio jer su u Šibeniku K*to*ici počeli opet da nastavljaju što su radili u zadnje vjekove. Ko pročita sve na forumu vidjeće i potpise na kraju svakog koji se upisao na forumu. Ali sada je moguće da i to promjene jer sam obratio paznju na to a danas je sve moguće izmjeniti ali bez mene.

    Onda se više neću javljati jer ne vrjedi. Tumačio sam svaki tekst do sada ali brišu se. A ako si izBjelopavlića onda si bio Katolik to moze svako sam da protumači koji pročita svaku rječ od početka do kraja bjelopavlići ljudi i događaji obrati paznju na prezimena koja tvrde da su katolička. A neka se prezimena i ne spominju ja znam još 4, 5 prezima koja nisu navedena jer su došli iz Stare Hercegovine. Nadam se da ćete moći i sa nama iz opozicije da uvedete neki zajednički jezik.

  15. #15
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    31,208
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Simonovicu, ajde se skoncentrisi na temu pa napisi sta mislis o Bjelopavlicima i mani se ostaloga jer nijesu nikad Bjelopavlici bili do Sibenika. Ne znam kako se cudis za nestajanje postova, ali evo ti na slici pa pogledaj ko ih izmedju ostaloga brise.

  16. #16
    Join Date
    Sep 2006
    Posts
    13
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Nikada nisam rekao da su Bjelopavlići bili do Šibenika.
    Ali sam spomenuo da oni rade to što su oduvjek radili našim vjernicima SPC, ž*ele da nas unište a ne da smo mi nekoga pretvarali u Pravoslavlje.

    Ja sam brisao samo poruke koje su bile izmjenjene i zvučile kao da sam nepismen. (to sam bio javio) Ali jedna od njih je uvjek ostajala znači nisam ja brisao poruke 12.1. u 01:41 u 01:43 i posle toga a da nisam nijednu ostavio. Znači one su samo izmjenjenje i posle toga vremena su postojale.

    Ali sada sam kod druga i internet mi još ne radi nažalost.
    Od sada možete bez mene komunicirati jer vidim da se iznose la*ne stvari za koje ja već odavno imam na način koji sam objavio dokaze bogu hvala jer ne znam šta je u današnje vrjeme sve moguće. Zato vidim da nema smisla da se tu sa nekim ko želi da se raspravlja i iznosi nešto lažno raspravljam to sve neka se radi bez nas. Ovo je jedan forum i ako ne možemo ljepo kao što mi je rekao stric kod kojeg sam danas bio onda ti znaš istinu imaš bogu hvala i dokaze a te na forumu pusti. Jer se raznim izjavama i postupcima pokazalo na kakve la*ne stvari su sve u stanju širiti. Tako sam odlučio.

  17. #17
    Join Date
    Mar 2006
    Location
    Orja luka
    Posts
    5,153
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Simonovic View Post
    Posle ovog mog teksta koji se zadnji vidi na forumu sam ja napisao još dva teksta duga i sve protumačio kako se sve odvijalo. Ti tekstovi su nestali a čim mi bude proradio internet kući ja ću ih objaviti orginalne kakvi su bili. Sve što sam rekao bilo je istina. A taj koji se samnom dopisivao nije se ni prestavio iznosi stari koje nezna i nisu istinite. To moze nekome ko nezna i samo bez našeg prisustva svih Simonovića koji moraju biti prisutni i za koje se mora znati čiji su i zivotopise njihovih predaka. A ja ću još objaviti te orginalne tekstove koji su postojali nekada. Čak postoji jedan tekst koji ne pripada meni.

    Spomenuo sam i što je bilo na vjestima a B92 kad se naš patrijarh Pavle pobunio jer su u Šibeniku K*to*ici počeli opet da nastavljaju što su radili u zadnje vjekove. Ko pročita sve na forumu vidjeće i potpise na kraju svakog koji se upisao na forumu. Ali sada je moguće da i to promjene jer sam obratio paznju na to a danas je sve moguće izmjeniti ali bez mene.

    Onda se više neću javljati jer ne vrjedi. Tumačio sam svaki tekst do sada ali brišu se. A ako si izBjelopavlića onda si bio Katolik to moze svako sam da protumači koji pročita svaku rječ od početka do kraja bjelopavlići ljudi i događaji obrati paznju na prezimena koja tvrde da su katolička. A neka se prezimena i ne spominju ja znam još 4, 5 prezima koja nisu navedena jer su došli iz Stare Hercegovine. Nadam se da ćete moći i sa nama iz opozicije da uvedete neki zajednički jezik.
    Postovani g.Simonovicu,

    Da vas zamolim-pisite na forumu sto vam je volja, ALI NAM VI NEMOJTE TUMACITI istoriju, pa ni istoriju Bjelopavlica.Tumacenje podrazumijeva da vi to ZNATE BOLJE, A JA SE SA VASIM *TUMACENJIMA* I STAVOVIMA NIKAKO NE BIH MOGAO DA SLOZIM!

    Ja sam Bjelopavlic-Boskovic sa Orje luke- ALI SAM CRNOGORAC, I PONOSIM SE SA TIM ..... I NEMAM NIKAKVE SUMNJE U DUSI KO SAM I STO SAM...I CETINJE MI JE U DUSI I MOJA JE PRESTONICA .... BILO I BICE.......TAKVO JE BILO OSJECANJE I MOGA OCA.....(A I DJEDA SIGURNO, JER DA NIJE NE BI SE VRACAO IZ AMERIKE 1912 (IAKO JE U AMERICI VEC BIO VRLO BOGAT) A SAMO ZATO STO GA JE U BOJ I ODBRANI CRNE GORE POZVAO GOSPODAR IZ SVETORODNE DINASTIJE PETROVICA, IZ KATUNSKE NAHIJE )....I VI MI NE TUMACITE NISTA!




    Pozdrav,
    "Svoj posa i svi na radne zadatke...i vrijeme je posle par stotina godina da pocnemo sa malo rada"

  18. #18
    Join Date
    Mar 2004
    Posts
    4,585
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Simonovic
    šaletić nije naše prezime
    Što ti znači ovo, Simonoviću?
    - Ladan ko taština duša -

  19. #19
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Dan, 28. jul 2006.

    PRVA LOPTA U BJELOPAVLIĆE STIGLA 1919. GODINE KADA JE OSNOVAN I FK „SLOGA”

    ~ Poslije cetinjskog Lovćena danilovgradska Sloga je najstariji klub u Crnoj Gori. Ona se pod tim imenom takmičila sve do Drugog svjetskog rata, a poslije oslobođenja njenu tradiciju nastavlja Iskra

    Treninzi zavisili od kosaca

    Kako je zapisao Zdravko Gavrilović u monografiji „Od Sloge do Iskre” prvu loptu u Bjelopavliće donio je u proljeće 1919. godine Stevan – Šćepo Zlatičanin. On je bio sin uglednog Danilovgrađanina i trgovca Neša Zlatičanina, a pretpostvalja se da je lopta nabavljena od Stevanovih rođaka iz Podgorice, takođe trgovaca. Pomenuti datum i po kazivanjima vremešnijih Danilovgrađana, a i po onome što je tadašnja štampa pisala o počecima fudbala u Bjelopavlićima, može se smatrati početkom, kako se tada govorilo, „loptanja” u ovom kraju. U štampi ili stalim zapisima nema pomena o tome da se u Bjelopavlićima prije Prvog svjetskog rata igrao fudbal, ali je poznato da su vojnici okupacione austrogarske vojske smještene u Danilovgradu 1916 ili 1917. godine igrali fudbal na livadama u Veljem Polju i Bralenovici.
    Dolasku lopte, naravno, najviše su se obradovali mladi, pa na livadama u Landži, Glavici, Grliću, Kosiću, Kosovom Lugu… ova igra počinje polako da osvaja omladinu koja sve češće svoje slobodno vrijeme provodi u ovoj igri. Ubrzo pošto je lopta postala „stanovnik” Bjelopavlića počinje da se razmišlja i osnivanju prvog fudbalskog kluba. Uoči Đurđevdana 1919. godine u kući Sima Markuša u tadašnjoj Ulici Kralja Aleksandra, a danas Baja Sekulića, pada dogovor da se osnuje Radnički sporski klub „Sloga”.
    Osnivači „Sloge” bili su braća Sergije, Niko i Gojko Stanić, Nešo, Stevan i Filip Zlatičanin, Simo Markuš, Milan Kaluđerović, Rizo Mušikić, Husein Redžović, Spaso Gvozdenović, Milivoje Pavićević, Ibrahim Perkočević, Miloš Kaluđerović, Jovo Kadić, Mirko Begović…
    Klub je nakon osnivanja zdušno pomagao i Stanoje Begović koji je u jednom periodu bio i načelnik grada. Prvi predsjednik „Sloge” bio je Sergije Stanić, a pored njega u najužoj upravi bili su Simo Markuš, Nešo Zlatičanin i Milan Kaluđerović.
    U to vrijeme igrači „Sloge” prve treninge imali su u Dolu Đelovića. Teren je zapravo bio obična livada, dimenzija za današnji mali fudbal, ali nešto kasnije „Sloga” je trenirala na imanjima Anta Radulovića u Veljem Polju ispod Orje Luke i Milana Kaluđerovića na Glavici i Bralenovici. Za prve treninge prvih danilovgradskih fudbalera karakteristično je da su zavisili od kosidbe. Pošto su se livade redovno kosile fudbal je bilo moguće igrati samo kada kosci odrade svoj posao, a nakon toga one su se iznajmljivale za treninge.
    Prvu fudbalsku utakmicu u Bjelopavlićima ipak nije odigrala „Sloga”, već je to na Đurđevdan 1919. godine, prilikom tradicionalnog okupljanja ispred manastira Ždrebaonik, učinila gradska mladež. Na jednoj strani su bili osnivači kluba dok je protiv njih nastupila ekipa sastavljena od trgovaca, radnika i omladine. „Stadion” je bila obična livada sa obilježenim linijama, postavljeni su golovi na kojima je prečku činio zategnuti debeli konop.
    Ali da se vratimo „Slogi”. Ona je nastupala u crvenim dresovima što je tada bila boja otpora vlastima i poistovećivanje sa idejama socijalne pravde. Njihove utakmice na terenu ispod Glavice posmatralo je i nekoliko hiljada građana, što je ukazivalo koliko je fudbal popularan i postao nešto više od igre.
    Već tada ova igra pored takmičarskog ima i druge karakteristike i postaje mjesto gdje se narod okuplja, sabira oko igrača i sa njima i preko njih pokazuje drugima šta misli o sebi i svojoj sredini.

    I. M.
    Last edited by Ćipur; 12-12-09 at 15:45.

  20. #20
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Crkva na Jelenku: Spomenik slobodi i njenim zatočnicima kroz vremena


    Hram slobode



    Opština Danilovgrad i Bjelopavlići nizom svečanosti obilježavaju 9. decembar, dan oslobođenja od okupatora u Drugom svjetskom ratu, u kojem su ratnici – slobodari, prije svega mladost ovoga kraja, krvarili i ginuli širom južnoslovenskih zemalja. Zadobijena sloboda bila je i tada, kao i uvijek uostalom, crvena od krvi onih koji su se za nju žrtvovali.
    Vjernost i posvećenost slobodi na ovim prostorima bila je zavjetna dužnost koja se sticala rođenjem i prestajala samo smrću, a i smrt je bila vrjednija ako je nastala pogibijom u borbi za slobodu. To je bio modus vivendi nebrojenih generacija i u ranijim vremenima, pa je pravedno, povodom svečanosti posvećenih borbi i borcima za slobodu u Drugom svjetskom ratu prisjećati se i onih svijetlih trenutaka naše dalje prošlosti, koji, ponekad, neopravdano padaju u zaborav.
    U veličanstvenom Veljem ratu, koji je Crna Gora pobjednički vodila s Turskom od 1876. do 1878. godine, upravo su Bjelopavlići bili izloženi najtežem stradanju i pustošenju, jer je to bio strategijski pravac glavnog nadiranja turskih snaga s juga – od Podgorice i sa sjevera – od Nikšića. Plan je bio da se ove dvije vojske sastave u reonu Ždrebaonika, nakon što slome i unište Bjelopavliće, i da odatle združeno idu na Katunsku Crnu Goru. U istoriji i u pamćenju ljudi ostalo je ''devet krvavih dana'', od 17. do 25. juna 1877. godine, kada je sve što se nije moglo skloniti u okolna brda satrto ognjem i mačem. Spaljivane su kuće, voćnjaci, usjevi, uništavana stoka - nastala je opšta pustoš.
    Najteža i za ishod ove strašne epopeje presudna bitka odigrala se četvrtog od devet krvavih dana, 21. juna 1877. godine kod Jelenka.
    Već četvrti dan vodile su se ogorčene borbe sa sjevernom vojskom u Ostroškom klancu i u reonu Vražegrmaca, uz mnogo žrtava na obje strane. Južna vojska je od Spuža takođe uporno napadala, ali je stalno suzbijana. Međutim, znajući za teško stanje turske vojske u reonu Ostroga, komandant južne vojske riješio je da prodre kroz Bjelopavliće i da pomogne sjevernoj koloni.
    Krenuo je sa 16.000. vojnika i 30. topova, u tri pravca i ovladao prostorom od Gradine Martinićke do Gorevića, cijelim Martinićima, Donjim Selom i ravnicom do rijeke Zete. Naše snage su se pod silinom turskog napada povlačile iznad ravnice, od Glizice do Jelenka. Dva bataljona Crnogoraca ušančila su se u reonu Ždrebaonika.
    Ohrabreni ovim relativno lakim prodorom, Turci su pozvali još pojačanja iz Spuža i Podgorice za dalji nastavak osvajanja. Pored velikog broja vojnika i topova, Turci su poveli i preko 600 mazgi natovarenih hranom i drugom opremom, računajući da nahrane i opreme vojsku koja nadire iz pravca Ostroga, kada se s njom spoje.
    Četvrtog dana ujutru počeo je frontalni napad u pravcu Jelenka i Ždrebaonika.
    Međutim, tada im je pružen snažan otpor. Utvrđeni i dobro zaklonjeni Crnogorci pod komandom Ilije Plamenca, iznad Jelenka, snažnom vatrom nanosili su teške gubitke protivnicima na otvorenom polju ispod sebe. To je Turke pokolebalo, nastao je metež koji su naši borci iskoristili da snažno napadnu prsa u prsa.
    Poslije petočasovne borbe na život i smrt, više nije bilo ni jednog turskog vojnika s ove strane Spuža. Crnogorci su zarobili veliku komoru, mazge s hranom, više od 3.000. pušaka, tri topa i pet zastava. Na bojištu je ostalo 1.300. mrtvih i 2.700 ranjenih Turaka. Crnogorci su, što mrtvih, što ranjenih, imali oko 300 boraca.
    Ovom velikom pobjedom bio je, u stvari, odlučen ishod devetodnevnih borbi, koje su na oba fronta trajale još pet dana.
    Za spomen na ovu veličanstvenu crnogorsku pobjedu, bratstva kojima pripada groblje i crkva na Jelenku, na temeljima stare, podigli su novu crkvu. Iznad ulaznih vrata ugrađena je ploča s natpisom:

    ''Ovaj hram Svetog Nikole mirilijskoga čudotvorca na Jelenak u znak ovđe održane pobjede nad Turcima 9. junija 1877. godine obnovi se 1906. godine''
    (datum je upisan po starom kalendaru).

    O značaju bitke na Jelenku, na svoj način govori i telegram koji je nakon izgradnje crkve i njenog osveštanja uputio knjaz Nikola:''Radujem se što ste podigli i osveštali vaš hram sv. Nikolu na mjestu proslavljenom 1877. pregnućem i udivitelnim junaštvom vaše braće i očeva. Nek se u nj dugo slavi Bog i božji ugodnik sv Nikola i podižu se u nj molitve za spas domovine i dobro i sreću vašeg plemena. Na taj vaš hram Ja bih želio priložiti jedno zvono, da njegov sveti glas odliježe preko tijeh mjesta na koja moji vojnici godine 1877, 1862. i 1853. viteške duše ispuštiše za milo otačestvo.
    Vaš ljubeći ve stari Knjaz.''


    Knjaz je obećano zvono priložio, ali je u vrijeme austrijske okupacije uništeno.
    Na groblju koje okružuje crkvu počivaju brojni junaci iz mnogo generacija, koje su svaka pojedinačno ponijele i iznijele svoj dio tereta u viševjekovnoj borbi za slobodu.
    Za ovom generacijom velikana, u drugoj polovini 19. i u 20. vijeku, na ovom istom prostoru iznikle su nove generacije glasovitih ljudi i junaka na bojnom polju, ali i na polju rada i stvaralaštva, koji nijesu značajni samo za svoje bratstvo nego i za Crnu Goru i njenu slobodu.
    Zbog toga crkva na Jelenku nije samo hram za vjernike, ona je prije svega jedan veliki i lijepi spomenik slobodi i njenim zatočnicima kroz vremena.


    Momčilo Šaletić

    http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=94772



    Na groblju koje okružuje crkvu počivaju brojni junaci iz mnogo generacija: Crkva na Jelenku

  21. #21
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Iz DAN-a i Republike

    DAN, 2. jul 2007.

    UMRO NAJSTARIJI BJELOPAVLIĆ, MOŽDA I NAJSTARIJI CRNOGORAC

    A na kraju sve stane u dvije riječi



    ~Dušan Stojović iz Martinića, čovjek koji je živio u tri vijeka, u rvanju sa životom posustao u 108 godini

    U Donjim Martinićima u bjelopavlićkoj ravnici, juče je preminuo najstariji Bjelopavlić, vjerovatno i jedan od ponajstarijih ako ne i najstariji Crnogorac, a zasigurno najstariji golootočki mučenik. U svom neobičnom rvanju sa životom koje se proteglo kroz tri vijeka, plemenita i dobroćudna starina, krepka i bistroumna do posljednjeg daha, posustala je u 108. godini, tiho kako je i živio, okružen brigom i pažnjom brojne djece i potomstva.
    U njegovoj ličnoj karti, pasošu i drugim dokumentima piše da je rođen na početku dvadesetog vijeka, 22. februara 1900. godine, ali je on uvijek tvrdio da je to bilo barem godinu, godinu i po ranije, da je svijet ugledao još u devetnaestom vijeku, odnosno da su mu matičari ukrali ono vrijeme dok je prohodao i dok se neko u zabitom rodnom Gostilju sjetio da ode do popa i upiše ga u knjige rođenih.
    Kako god bilo, po tome kako se držao i kako je izgledao do posljednjih dana svako bi se zakleo da nije prestupio ni osamdesetu. Noge ga, istina, poslednjih godina nijesu služile kao nekada, slabije je i čuo, izgubio je i jedno oko nakon operacije katarakte nastupila je neka komplikacija, ali do kraja života ostao bistrouman i pamtiša, mudri razgovorddžija, vazda oran za priču i šalu, vazda okružen bremenom knjiga i novina, koje je, na ono jedno oko, čitao do posljednjeg slova.
    A u životu ga, kazivao je, samo kamen vodenički nije mlio. Preturio preko glave sve ratove u dvadesetom vijeku, iskusio austrougarske i italijanske tamnice, dvije godine i na zloglasnom Golom otoku kamen lomio:
    - Nikad mi nije bilo lako i ništa mi u životu nije palo džabe, ali, svejedno, ne žalim se i još bi taj put tamo prema crkvi i groblju bio potonji kojim bih krenuo i samo ako se baš mora – rekao nam je prilikom poslednjeg rođendanskog slavlja. - Laže svaki, sem ako ga nije kakva bolest i muka golema skolila da bi radije tamo nego ovamo, bez obzira na godine. Može biti da ja tako mislim zato što se mogu pofaliti nečim čime se malina mogu pofaliti, pogotovu ako dočekaju duboku starost kao ja. Uprkos svemu što sam u životu preturio preko glave ja do sada ipak nijesam doživio ništa što me za srce ujelo i na njemu vječnu ranu napravilo - nije me pogodila smrt koja bi me toliko zaboljela i život mi omrazila...
    Ispričao je potom kako su mu tri brata umrla prije nego se on i rodio - "uvukla se jevtika u našu kuću i pokosila ih". Poslije izgubio i četvrtog brata Jakova, poginuo kao mladić na Skadru u Balkanskom ratu dok je Dušan još bio dijete.
    - Otac mi Rade onda umrije u švapskom logoru u Vuksanlekiću kod Tuzi - bio već starac koji je nosio ožiljak strašne rane na licu iz boja sa Turcima na Fundini. Na kraju i majka mi Njegosava umrla u dubokoj starosti... Od svega toga najteže mi je, pala smrt supruge Stanke, jer je za starog čoeka najteža kazna i najveća muka kad ostane bez druga, onoga sa kojim je dijelio i zlo i dobro i koji mu je predstavljao najtvrđi oslonac.
    Sa suprugom Stankom Dušan je izrodio osmoro djece – sinove Milorada, Radosava i Tomaša i ćerke Vojislavku, Anu, Dragicu, Jovanku i Marušku. Svi imaju svoje kuće i porodice, sem Ane, koja se nije udala i koja je do potonjeg dana njegovala oca. Iza Dušana je ostalo i više od četrdesetoro unučadi i praunučadi, a jedina njegova velika neispunjena želja je to što ih sve još jednom nije vidio na okupu, jer su rasuti po svijetu (sin Tomaš sa porodicom, recimo, živi u Čikagu):
    - Želja mi je da iza mene ostanu svi živi i zdravi – rekao nam je Dušan prilikom poslednjeg razgovora - i da na "onaj put" krenem zadovoljan i puna srca. Čini mi se da sam cijelog vijeka mislio na taj dan, da mojoj djeci i potomstvu nijesam ostavio ništa čega bi se mogli stidjeti. A znaš kako je, moj sinko: šta god radio, koliko god se trudio u životu, šta god stvorio i kakvo god bogatstvo stekao, na kraju ti se sve svede samo na dvije riječi – dobro ili loše. Srećan je onaj kod koga dobro prevagne...
    Kod Dušana Stojovića je, nesumnjivo, prevagnulo dobro.


    Budo Simonović




    U 108. godini preminuo Dušan Stojović, jedan od najstarijih Crnogoraca

    Svjedok epoha i miljenik trajanja



    DANILOVGRAD - Jedan od najstarijih Crnogoraca, Dušan Stojović iz Martinića, umro je prekjuče u 108. godini u svojoj kući. Taj čovjek s početka prošlog vijeka, rođen je 1900. godine u Gostilju, bjelopavlićkoj planini izviše Martinića. Za sobom je, kako je prije dvije godine rekao za Republiku, ostavio burna vremena, pamćenje duže od vijeka, osmoro djece, tri sina i pet kćeri, 15 unučadi i 28 praunučadi.
    Najstariji sin ima 81 godinu, a najmlađe praunuče tri mjeseca. Zapamtio je kralja Nikolu, serdara Janka Vukotića, Blaža Boškovića i mnoge druge znamenite Crnogorce.
    - Teška je i bremenita bila brazda vremena koju sam zaorao - pričao je tada za naš list stopetogodišnji starac, evocirajući sjećanja koja su u život utisnula surove pečate.
    Njegov unuk Zoran, kaže da je umro tiho, kao što je i živio, a čak i sa toliko godina čitao je novine.
    - Bogomi slabo viđu... no, nekako pretucam ova slova - govorio je Dušan.
    Kada bi mu neko rekao da dobro nosi godine, on bi duhovito odgovarao: “Dobro, dobro, ma samo zato što ih neće niko drugi''.
    U njegovih 107 godina, kako je pričao, bilo je svega, mnogo više jada, muke i nemaštine nego zadovoljstva, naglašavajući da su preko njegovih pleća prošla bremena i vremena i da je bio više gladan nego sit.
    - Ratovi i kazamati odili su sa mnom ruku pod ruku. No ima jedna rabota koja valja drugoga života - govorio je zadovoljan što za života nije izgubio nijednog potomka da ga srce zaboli. Za Dušana su često govorili da je bio svjedok epoha, ali i miljenik trajanja.
    Dušan Stojović će biti sahranjen danas na mjesnom groblju u Martinićima.


    S. Raspopović


    http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=80628

  22. #22
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Kolumnista DAN-a Mraović posrbio jednog Bjelopavlića koji je živio prije 500 godina!

    IZ DIPLOMATSKOG UGLA

    Dragan Mraović: Đoja del Kole

    U Đoja del Kole, u Pulji, Braja Bjelopavlić, sa ženom Ljubom, restaurirao je, negdje oko 1500, Crkvu Svete Marije od Konstantinopolja, današnju crkvu Svetog arhanđela Mihajla, i podigao svoj dvor, a 1600. izgradio je kapelu posvećenu Jovanu Krstitelju i bolnicu. O tome svjedoče natpisi na mermernim pločama. Zanimljivo je i da za tog potomka Bijelog Pavla, koji je pripadao „ratničkoj družini" Bjelopavlića, piše da je Srbin. :lolblue: Pri tome treba imati u vidu da sve što se u latinskim spisima onog doba obilježava sa „sclavon", a odnosi se na područja južno od Barlete, ukazuje samo na Srbe, :lolblue: jer odnosa sa Hrvatima uopšte nije bilo, dok Duklja za Italijane predstavlja isključivo antičku rimsku provinciju. Nekih, i to ne bog zna kakvih, odnosa je bilo i sa Hrvatima, ali od Barlete na sjever, jer sve naniže imalo je dugu vizantijsku istoriju, kojoj je prethodila „Magna Grecia". Danas ovaj srpski :lolblue: plemić iz Crne Gore ima svoju ulicu u starom dijelu grada, ali pod imenom Bartolomeo Pauli (na pločama jasno piše i njegovo srpsko ime).
    I tako mi njima dvorove i crkve, a oni nama iz te iste Đoja del Kole „milosrdnog anđela" u Murinu. Mi njima bolnicu, a oni nama, u Bosni, u Srbiji, posebno na KiM-u, u Crnoj Gori – rak! I umjesto da nam bar pomognu da se lokalizuju opasne zone i razne bolesti, posljedice bombardovanja, umjesto da pomognu da se stiša pogubni stres, da se ljudi liječe, oni nas neprestano ucjenjuju i dižu nam pritisak izjavama poput onih kakve je nedavno dao američki ambasador u Podgorici ili Milan Roćen, a, sudeći po sličnosti izjava, vjerovatno po nalogu takvih ambasadora. Imaju li ti ljudi bar dušu, ako već nijesu lijepo vaspitani?
    Koje su nam dobro donijeli? Jedino da se dobro zadužimo, pa sada Srbija duguje 17,96 milijardi eura, odnosno oko 27 milijardi dolara, a cijela nekadašnja Juga je dugovala samo 16 milijardi dolara. Jure Mladića, kao da je to svjetsko pitanje, a ne život i zdravlje ljudi, guraju nas u NATO, u nove ratove, tjeraju nas da plaćamo „nevladine demokratske organizacije", umjesto da pravimo hljeb, finansiraju „razvoj demokratije" da prepariraju naše mozgove, a ne pomažu razvoj industrije. Koče ruski gasovod i reonstrukciju Đerdapa, što je od životne važnosti za Srbiju, samo da ne bi Rusi ušli u Srbiju, dok s tim istim Rusima Merkelova potpisuje isti sporazum. Hoće da nas primoraju da kupujemo taj isti ruski gas ne direktno od Rusa, već od njihovih posrednika i derikoža. Otvaraju mjenjačnice i strane banke da nam isišu i zadnju crkavicu kamatama koje u svojim zemljama mogu samo da sanjaju. Nameću nam krivicu za bombardovanje. Koji je to još narod sam sebe bombardovao? Nijedan, pa neće biti da smo mi jedina „pučina grdna". Sve čine da još više ogole i potčine ovaj narod, a ništa da mu pomognu. Otimaju mu KiM. Gaze mu nacionalne i vjerske svetinje. Sve čine da ponište njegovo dostojanstvo i suverenitet.
    Irci su referendumom odbacili Lisabonski sporazum, odnosno nametanje nacionalnim privredama nadnacionalne evropske vlade, vladavine banaka i globalnog kapitala. „Suverenitet pripada narodu i samo narod može da odluči odustaje li od njega. Bilo bi neustavno prepustiti sopstvenu sudbinu birokratama, a ne narodu", prokomentarisao je italijanski ministar pravosuđa Roberto Kalderoli.
    U nas se narod ništa ne pita. Ustav ionako služi kao lilihip za naivne. Odlučuje naša turboliberalna, birokratizovana, najčešće korumpirana vrhuška.
    Zato mi nemamo referendume.
    Mi se ništa ne pitamo.
    Mi imamo Mila i Borisa.
    Ni oni se ništa ne pitaju, već dobijaju naloge.
    Jer mi nismo ni suverene, ni uspravne, ni dostojanstvene države.

    (Autor je bivši generalni konzul SRJ u Bariju)

    DAN, 19. jun 2008.



    Pošto ga je Mraović osrbio, sada da vidimo kako je sam sebe nazivao ovaj Bjelopavlić izbjegao iz Zete



  23. #23
    Join Date
    Nov 2008
    Posts
    281
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    7
    Thanked in
    7 Posts

    Default

    Pitanje za one koji i ovo pleme nazivaju crnogorskim.Postoje li neki izvori koji potvrđuju da su se Bjelopavlići nazivali Crnogorcima prije proširenja CG na teritorije naseljene tim plemenom.Ako nema onda bi se na jednak način moglo govoriti i o crnogorskom plemenu irokezi ili apači.

  24. #24
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Da nijesi veći Srbin od Aćima?

    Pa dobro možeš ih zvati i zetska plemena. Zetska / Crnogorska, to je isto.
    Znaš i sam da na Balkanu plemena postoje samo kod Crnogoraca i Albanaca.
    Slobodno ih zovi - zetska plemena.
    Evo npr. Aćim Srbenda ih zove pravilno - crnogorska plememena.


    Politika - Srijeda, 27. jul 2005. godine

    NEVLADINA ORGANIZACIJA „SRBI U 21. VIJEKU” POZVALA PRAVOSLAVNI SRPSKI NAROD NA ODBRANU CRKVE NA RUMIJI

    Višnjić: Crnogorska plemena moraju odbraniti zajedničku državu

    Podgorica, 26. jula - Predsjednik nevladine organizacije „Srbi u 21. vijeku” Aćim Višnjić pozvao je danas pravoslavni srpski narod na odbranu crkve na Rumiji, jer to nije samo odbrana te svetinje već i vlastitog dostojanstva, jezika i zajedničke otadzbine sa Srbijom.
    - Istovremeno pozivamo sva crnogorska plemena koja su ušla u sastav Crne Gore prije, za vrijeme, i poslije Berlinskog kongresa da pripreme vlastite referendume za ostajanje u zajedničkoj srpskoj državi. U slučaju da aktuelni režimski fašisti nasilno osamostale Crnu Goru, to više ne bi bila naša država i legitimno je pravo srpskog naroda na svoju državu, rekao je Višnjić.
    On je naglasio da je udar na crkvu na Rumiji identičan rušenju lovćenske svetinje i potezanje obarača protiv srpskog naroda i njegove crkve u Crnoj Gori.
    - Jedini način da se spasi građanski mir jesu hitni vanredni parlamentarni izbori pod strogom kontrolom međunarodne zajednice i kompletna opozicija je obavezna da prisili nenarodni režim na raspisivanje vanrednih izbora u Crnoj Gori, kazao je Višnjić. Predsjednik organizacije „Globalni odgovor drogama” Dejan Bešović je naglasio da nije postojala nikakva neregularnost kada je u pitanju postavljanje crkve na Rumiji.
    - Sve je urađeno u saglasnosti sa članovima Vrhovnog savjeta odbrane, čak su i crnogorski članovi bili blagovremeno obaviješteni, naglasio je Bešović.
    Ta organizacija je uputila pismo premijeru Milu Đukanoviću u kojem se poručuje da su od premijera očekivali da iskorijeni drogu i ostale bolesti sa ovih prostora, a ne da zloupotrebljavajući funkciju ruši crkve i svetinje i pozvala nadležne organe da oslobode rodoljuba Blagoja Tapuškovića.

    Mr. J.

    http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...07-27&id=67112
    Last edited by Ćipur; 04-12-09 at 16:47.

  25. #25
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Jedna priča, od rijeke Zete do Vražegrmačke Ponikvice, od Sušice do crkve Povijske


    Uopšte nije tako strašno kao što ime govori. Priča kaže da se Bijeli Pavle nešto naljutio na jednog od sinova. A taj mu sin, pokupio to nešto svojih stvari i nestao. Onda Pavle, što će otac, poslao sluge da ga traže. I ovi ga našli, na obodu bjelopavlićke ravnice, dijelu zemlje sa planinom na leđima. Pa, đe je? Odgovor je glasio – u nekakve vražje grmove. Tek, vele da je tako nastalo ime jedne oblasti koju danas čine mnoga manja sela. Vražegrmci


    Vražji grmovi



    Ali, to je samo priča.
    O šansama da se o današnjem selu Vražegrmci ispiše precizno kazivanje, pripada promilima. Jer, Vražegrmačka teritorija je bez ikakvog pretjerivanja pravo prostranstvo, podrazumjeva i druga sela, zaseoke, brojna bratstva.
    Zato, ovo je samo dio te priče.
    Uostalom, samo ime Vražegrmci je množina, a selo je, čak, nekada bilo i opština. Dakle, ne ide to tek tako. Ali, ima o čemu da se priča.
    Pravac - zapad.
    Od Podgorice do tog dijela Bjelopavlića koji se naziva Vražegrmci, ima nešto više od tridesetak kilometara.
    Tek, prvo saznanje govori da Vražegrmce čine sela Boronjina, Požar, Orašje, Drakulovići, Potočilo, Mandići, Rošca, Dabovići, Kupinovo, Međeđe...
    U stvari, ova teritorija počinje sa rijekom Sušicom i prostire se do Povija, crkve Povijske i puta za manastir na jednoj strani, a od rijeke Zete do Vražegrmačke Ponikvice, planine koja zaglavljuje u svakom pogledu, na drugoj strani.
    I tu se negdje nađosmo.
    U kući Sloba Mijajlovića, danas samo zionera, posvjećenog pčelarstvu.
    A priče nam nije nedostajalo. No, kako su se točkovi brzo dohvatili puta, a pogled upirao malo ka dolini, malo ka planini, riječi su ih jedva stizale. I tako, počevši s jedne strane...
    Prvo, selo Boronjina. Tamo đe je bratstvo Perovića.
    I samo da se zna, a i razriješi, tamo su oduvijek jedni Perovići koji slave vražegrmačku slavu Svetu Petku, dok su drugi pristigli iz Pješivaca i oni slave Svetog Jovana.
    Onda selo Požar, koje se po dužini prostire na četiri kilometra.
    Nego, samo da se pomene zaseok Orašje, đe su Peroševići i Nikolići.
    Mada, tu su još i zaseoci Ribljak, Dobro polje...
    A u selu Požar, bratstva Đurovića, Radoševića, Nikolića, Mijajlovića, Dautovića, Lakovića, Mrkića, Ilića, Milanovića, Roganovića, Bojovića...
    Pa, selo Drakulovići. Tamo đe su sve Stanišići.
    Iako, jedan dio ovog bratstva je ovdašnji, dok drugima istorija pripisuje dolazak sa Vinića. I to se piše.
    U selu Potočilo su Damjanovići.
    U selu Mandići, samo Mandići i Matunovići.
    U selu Rošca su Stankovići, Petričevići i Popovići, dok su u selu Dabovići Marušići i Milatovići.
    Selo Međeđe, još uvijek je mjesto kojim se gospodari plodna zemlja. To, valjda, znaju svi koji su ikada kročili ovim krajem. Nekada, tamo su bili katuni. Danas, pak, samo se prebrojavaju kuće Mijajlovića, Dautovića, Milanovića, Milatovića...
    U selu Kupinovo su Kosovići, Lučići, Stanišići, Bogdanovići i Izgarevići.
    Crkva Svetog Nikole, Boljinovac, podignuta 1883. godine, pripada selima Boronjina, Požar, Potočilo, Drakulovići i Orašje. I tamo jedna nastrešnica, pod njom dva zvona. Jedno, prilog udove Staniše N. Perovića, drugo je od seljana sela Požar, Potočilo, Drakovići i Boronjina.
    No, to je u crkvenoj porti, na groblju, gdje osim tišine nema ništa drugo za nas zemne, prolaznike. Ipak, pogled koji već nekako padne na slova po grobnim pločama, otkriva nepobitne istine, uklesane u kamenu. I tako se pročita svedočanstvo o Ristu Marinkovom Damljanoviću, na spomeniku koji je otac podigao sinu i podoficiru crnogorske vojske Radoju, potpisan tugom. Tek, slova potamnjela od vremena, neka jedva čitljiva, podsjećaju na crnogorskog komandira, čovjeka koji je ostao bez sina, a i bez desne ruke u bici na Skadru, đe je poginulo 90 Vražegrmačkih mladića, vojnika, dobrovoljaca.
    Nešto kasnije i podalje, šum vode određuje drugu stranu priče, onu o nezustavljivom životu.
    Vražegrmci su poznati kao kraj bogat planinskom vodom.
    Pišu se izvori Vrela, Živa voda i Smokovnik. I bar još desetak manjih.
    A piše se i da je, baš u blizini jednog od izvora kojeg su Milatovići sačuvali obnavljanjem još 1887. godine, profesor Brano Milatović organizovao ljetnju pozornicu, na Kamenu Podostroškom.
    Tek kasnije, vozeći uskim ruiniranim putem, dok su usputne drače vražjih grmova ostavljale zareze po karoseriji smrtnog i skog „golfa dvojke“, što se na sto jada propinjao u pravcu Ponikvice, nekako se već provuklo to otkriće da o Vražegrmcima tek treba da se saznaje. Ne može sve iz prvog puta. A i da ta teritorija podrazumjeva još mnogo toga. I sela i bratstava. A i puta, skroz tamo, do sela Šobajići, nadomak Danilovgrada. Dakle, i širine i daljine. I još priče. Nema kraja...


    Željko Vukmirović

    http://www.republika.cg.yu/naslovna....ijest&id=94757

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Crnogorsko pleme Crmnica, Crmničani
    By Ćipur in forum Istorija
    Replies: 14
    Last Post: 25-01-21, 17:47
  2. Replies: 8
    Last Post: 25-12-10, 03:03
  3. Replies: 14
    Last Post: 06-02-10, 08:46
  4. Crnogorsko pleme Piperi
    By Ćipur in forum Istorija
    Replies: 7
    Last Post: 05-12-09, 23:48
  5. Replies: 1
    Last Post: 03-07-07, 01:47

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •