MILAN - MILOŠ BRAJOVIĆ: BJELOPAVLIĆI - LjUDI I DOGAĐAJI


Duž rijeke Zete

Grijeh je ne zabilježiti ono što se o precima zna ili se može doznati, jer će u budućnosti biti još više neznanja i nagađanja o njima


Bjelopavlići se nalaze na stranama - brdima i u ravnici, dolini rijeke Zete.
Zeta dijeli pleme na dva dijela, manji na desnoj, a mnogo veći na lijevoj obali. Na sjeveru se Bjelopavlići graniče Župom Nikšićkom, na istoku su Rovci i Piperi, sa juga sa Zagarčanima, na zapadu se dodiruju sa Pješivcima.
Bjelopavlićima pripada skoro cijela teritorija od izvora Zete do Spuža, u pravcu istok-zapad oko 25 kilometara, a prema sjeveru i jugu skoro toliko. Dolina je na sjeverozapadu uža, a od Danilovgrada znatno šira.
Prvi put se Bjelopavlići pominju u istorijskim zapisima 1411. godine.
Osnivač Bjelopavlića Bijeli Pavle je imao dva sina: Šćepana i Mitra. Šćepan je imao sina Bubu (Martinići i Vražegrmci), dok je Mitar imao četri sina: Petra (Petrušinovići), Pavka (Pavkovići), Nikolu (Matijaš i Tomaš) i Kaletu (Kalezići).

Vođe i skupštine

Sjeverno od Danilovgrada nalazi se selo Vučica, u čijem sastavu su Rova, gdje se održavale plemenske skupštine. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima plemena, međusobnim odnosima bratstvenika. Takođe, donošene su i odluke o otporu Turcima.
Bratstvo je predvodio knez, koji je u miru sudio nesuglasice među bratstvenicima, a bio je vojni starješina u ratu. Svaki knez na tom prostoru gdje su se održavale skupštine imao je svoju kamenu ploču-stolicu.
Narodno predanje pominje i vojvodu koji je, skupa sa knezom, rješavao sporove među bratstvenicima u plemenu.
Sve se to odigravalo na otvorenom prostoru, nekoliko puta u toku godine, zavisno od potrebe. Skupštinu su sačinjavali svi plemenici koji su mogli da nose pušku. Predsjedavao je vojvoda, knez i nekoliko plemenika iz svakog šireg bratstva.

Kuća sa stupom

Među Bjelopavlićima je bilo dosta bratstava koja su se isticala. Međusobno uvažavanje bilo poznato posebno u ogranku Brajovića-Košutovića koji su od Brajovog sina Vuksana, a to su Savićevići, Jugovići, Begovići, Tomkovići, Čučkovići, Prelevići, Sekulići i Nikolići. Njihov rodonačelnik Rade Mitrov sa sinovima imao je u selu Krasovini kuću na spratu. Gornji dio je služio za stanovanje, a u donjem dijelu bio je mlin i stupa za valjanje sukna. Sukno su donosili, osim Bjelopavlića, Piperi, Zagarčani, Zećani, pa i stanovnici Vrake kod Skadra. I danas postoje ostaci tog objekta, pa se pored njega jedna zaravan naziva Dolina od stupe. Kako se koji sin Radev ženio, napustio bi kuću, ali nikako selo, ni rad u stupi, već bi istočno na prostoru sela u Bostanima, pravilo kuću za stanovanje, sve jednu do druge dogradnjom, kako bi bili pod jednim krovom.
Kasnije se odluče napuste selo i nastane se u Jelenku, koji se zadugo zvao Donja Krasovina ili Kotarine, a nije poznato zašto.
Jedno od predanja govori da se Radevi potomci Brajovići prezivaju Košutovići jer je jedan uoči slave ubio košutu i spremio meso od nje za gozbu.
U vrijeme reorganizacije cnrogorske vojske uvode se bataljoni i mnogi Košutovići postaju stotinaši i komandiri četa. Ističu se hrabrošću kako za vrijeme Balkanskih ratova, tako i kasnije.

Odbrana od Turaka

Turci su zbog nepristupačnog prilaza rijetko zalazili u bjelopavlićka sela Poda, Krasovinu, Osojnik, Laće i Kolašinoviće, gdje su živjeli Brajovići, odnosno njihovi ogranci, tako da su bili bezbjedni.
Jedne prilike, kad su saznali da će ipak naići Turci, dali su se u zbjeg, tako da je ostalo jedno predanje kako su Kotlešići, ogranak Brajovića, dobili to ime.
Priča se da se Brajov sin Vuksan, još kao golobrado momče u zbijegu, zaštitio od kiše stavljajući kotao na glavu. Od tada se Vukašinovom imenu dodavao nadimak Kotlo, a njegovim potomcima prezime Kotlešići.
Pri jednom dolasku Turaka, predvođeni u jednim ********m, u selo Krasovinu, mještani su bili iznenađeni jer do tada nijesu kod njih navraćali. Namjera im nije bila samo da pokupe harač, već i da pokažu silu i natjeraju seljaka na pokornost.
Svoju obijest iskalili su na seoskog kneza i odluče da ga objese o murvu pred njegovom kućom.
Seljaci koji su se tu zatekli bili su nespremni da ga brane. Međutim, u tom trenutku naišla je njegova žena i, iznenađena onim što je vidjela, uzela je srp i prekinula uže. Ostali iz sela, kad su čuli galamu i vrisku, zapucali su na Turke koji su pobjegli glavom bez obzira, a jednog Turčina su ubili. Priča se da Turci više nikada nijesu navraćali u ovo selo.

Jedina stara intriga

Poslije smrti oca u drugoj polovini petnaestog vijeka, na crnogorski prijesto dolazi Ivan Crnojević. Pored velikih previranja u zemlji, na njegovom dvoru bilo je dosta intriga.
U jednoj je stradao Brajo, sin Pavkov, unuk Mitrov, a praunuk Bijelog Pavla, koji je sa ostalom poslugom bio na dvoru.
Optužen je i obješen u selu Pažićima, u blizini Danilovgrada, i to zbog navodne veze sa mladom udovicom, snahom Ivana Crnojevića.
Brajova žena sa sinovima Đuretom, Nikolom, Vuksanom, Vulošem i Vukašinom napustila je Bjelopavliće i nastanila se u Golubovcima-Zeta.
Poslije izvjesnog vremena, kada se utvrdilo da je učinjena nepravda Braju, njegova žena se vratila sa sinovima (osim Đurete) u svoju postojbinu i to Nikola u Poda, Vuksan i Vukašin u Krasovinu, dok se Vulošin naselio u Laćama.

Udovičin uslov


Nakon doseljavanja u Zetu, najstariji sin Đureta oženio se i nastanio u Mojanovićima. Tu nastaje njegovo brojno potomstvo, pa se jedan broj njegovih sinova vratio kod stričeva Vuksana i Vukašina u Krasovinu. Neke porodice Brajovića-Đuretića nešto kasnije naselile su Jelenak, Kosovi Lug, a neke se nastanile u Martinićima (Vukeljići, njihov ogranak).
Ovdje treba istaći i ovaj slučaj. Kada su Vuloševi bratanići pošli u Mojanoviće kod svojih rođaka naišli su na mladu udovicu sa sinom Filipom, a pošto je Vulošu bila umrla žena, sa kojom nije imao djece, zaprosili su je za strica.
Pametna žena, rodom Crmničanka, prihvatila je ponudu pod uslovom da ne ostavlja sina Filipa, već da sa novim porodom sa Vulošem on ima podjednaka imovinska prava.
Oni su to prihvatili i došli u Lađe, računajući da će Vuloš biti zadovoljan sa njihovom namjerom. Tada je, kažu rekao bratanićima: „Zar ćete djeco, sa mnom, starcem, da se sprdate?!”
Da li je to izgovorio zbog žalosti za preminulom suprugom ili zbog nečeg drugog-nije poznato.
Jedan od bratanića mu je postavio ovakvo pitanje: „Kad je, striko, uzeti nećeš, bolje da se ja sa njom oženim”.
Ipak, nakon ubjeđivanja, starac je i u braku sa njom dobio sinove: Jova i Ika, od kojih su Jovovići i Ikovići, a od njihova brata po majci Filipa, nastao je ogranak Filipovići.

I u priči i u boju

Razgovarajući sa Miladinom, sinom Radojice Brajovića, sa Lazina-Kosovi Lug, saznao sam da su naši bratstvenici naselili ovo selo negdje u devetnaestom vijeku, kada su i druga bratstva došla u ovaj kraj.
Laž i nepravdu nijesu podnosili od bilo koje strane da je dolazila. Uživali su dobar glas, ali su, kako mu je jedan od najbolnijih srodnika Milutin Madzov pričao, bili i zločesti. Znali su zbog nepravde sve „đavolu da dadu”, kako bi narod rekao. Sve to Miladin potkrepljuje Milutinovim riječima: „Zao Ilija, a gori Milija, a Pureta ni lijeka nema” i tako dalje navodeći sve imena predaka.
Sve ovo nije njima smetalo da su imali brojna kumstva i prijateljstva.
Posebno su bili cijenjeni zbog objektivnosti.

Poruka Svetog Petra Cetinjskog

Gospodar Crne Gore, Petar Prvi Petrović bio je posebno voljen i cijenjen u Bjelopavlićima, za razliku od njegovih nasljednika.
Evo i njegovih riječi izgovorenih u selu Slatina, okupljenim Bjelopavlićima ispred crkve Vračevi, a pred bitku na Martinićima i Krusima 1796. godine: „Evo smo došli, mili moji
vitezovi i čestiti junaci, došli smo da s’ neprijateljem našu krv prolijemo, došli smo da osvijetlimo obraz pred svijetom, došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode, da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na među svojih besmrtnih prađedova ostavlja: ali pokletog vraga hristijanstva preko sebe živa ne pušta u slobodne naše drage gore, koji su naši prađedovi, naši đedovi, naši očevi i mi sami pravednom krivicom oblili!”
Jednoglasno je njegova poruka prihvaćena i Brda prisajedinjena Crnoj Gori.

U prave ruke

U svoje vrijeme jedini Pavković nastanjen među Martinićima bio je Lale Vukeljić-Brajović, poznat i priznat tamo gdje se išlo na Turke.
Dođe vrijeme da se za junaštvo dijele neka odlikovanja, a samo jedna Obilića medalja na čitavi bataljon.
Poslije dugog vijećanja odluče da Obilića medalju dodijele, pred strojem, zaslužnom junaku, bratu komandira Radovića.
Kad medalju okačiše slavodobitniku, izađe Lale iz stoja, pa će ovo zatražiti da skine medalju da je on bolje vidi i razgleda. kada to ovaj učini Lale će: „Ova medalja pripada meni, a druga sigurno tebi”. Stavi je sebi na prsi i glasno reče: „Ko misli da mu pripada, neka dođe da je uzme sa mojih grudi”. Niko nije reagovao. Medalja mu je ostala. Brat komandira je dobio drugu.

Masakr na granici

Nakon odluke Berlinskog kongresa, jula 1878. godine, Crnoj Gori je pripojena i Podgorica. Granica prema Turskoj istočno od Podgorice bila je Cijevna, da bi jedna od karaula, bolje rečeno, predstraža crnogorske vojske bila Arbanaška glavica na prostoru Mataguža blizu sela Vladni.
U noći na osvit Božića graničari su proveli Badnje veče u veselju i pucnjavi, št ih je koštalo glave. Svi su bili pospali, osim stražara koji je bio van šatora. Nađeni su svi zaklani, kao i stražar. To su bili: Todor Savov, Jovan Ćirov, Milan Radov, Luka Đukanov, Ćetko Šutanov, Savo Bogdanov, kao i njihov komandir Blažo Savov Prinković-Kotlešić.
I danas se u Nikšićkom manastiru na tabli 32. Martinićko-Brajovićkog bataljona među 107 na raznim bojištima u ratovima od 1875. do 1880. godine poginulih ratnika tog bataljona nalaze njihova imena.
Tom tragičnom događaju prisutno je bilo jedno momče iz Bjelopavlića koje je došlo da posjeti oca. Momak je izbjegao smrt, a kad je vidio šta se događa, obavijesto je djelove jedinice crnogorske vojske koja je bila na području Zete.
Crnogorski gospodar, knjaz Nikola tražio je da turske vlasti pronađu počinioce.
Poginuli ratnici-graničari bili su iz Bjelopavlića i sahranjeni su svaki u svom mjestu.

Šenluk bez uzvrata


Brajovići su bili poznati ratnici, ali pošto su većinom bili siromašni rijetko su, odnosno dosta kasno, dobijali oficirska znamenja.
Jedan od imućnih je bio Radonja Brajanov (Kotlešić). Za ovo vrijeme važio bi kao pravi boem. Nije mu bilo teško uzjahati konja, uvijek spremnog „kao za u svatove”.
Vrlo često se znao uputiti na Cetinje, ne žaleći potrošiti usput, a posebno u cetinjskim birtijama i to uvijek u društvu.
Zatekao se na Cetinju u vrijeme kada se knjazu Nikoli rodio sin Danilo. Bio je zapažen po šenlučenju iz svoje kubure, što je oduševilo knjaza, koji mu je htio pokloniti ledenicu. Ali zbog uticaja Petra Vukotića, koji je upozorio knjaza da je ne poklanja Bjelopavliću, knjaz je odustao od te namjere.
Znajući ga kao prijeka čovjeka i plašeći se da to ne sazna, jedan od brigadira iz kuće Boškovića predložio mu je da što prije napusti Cetinje, što je Radonja i prihvatio. Tek po dolasku u Bjelopavliće Radonja je saznao za knjaževu namjeru.

Valjaju i opanci

Evo kako se Branko Petkov Brajović sjeća priče svoga djeda Vukole Maksimova o tome kako je kao učesnik u Hercegovačkom ustanku, skupa s Mićom Lukinim i Radonjom Brajanovim, proveo više od mjesec dana u Hercegovini po kamenjaru i tako ostao bez opanaka. Zamijenio ih je novim koje je imao u torbi. Vukoli ne dozvoliše da ih baci, već rekoše da ih stavi u torbu. Nakon nekoliko dana, pošto su izgladnjeli, a praktično na usta nijesu ništa stavljali osim vode, sjete se onih starih opanaka. Odmorili su se uz naloženu vatru, a Radonja zatraži od Vukole stare opanke, koji su bili od svinjske kože, i stavi ih na vatru. Kada su praktično bili već ugljenisani, podijele ih na tri dijela, pojedu i koliko-toliko utole glad.
Ćudljivi Vaso
Turci su oko crkve na Jelenku razapeli šatore. Pripreman je napad crnogorske vojske koja je bila u Danilovgradu, a predvodio je vojvoda Božo Petrović. Vojska pod komandom vojvode popa Ilije Plamenca bila je u Gradini, do su tri brajovićke čete bile kod Ćukovine klačnice. Vojvoda Mašo Vrbica sa dva topa bio je u Osojniku.
Naredba za napad bila je da svi krenu u juriš kad opale topovi. Priskočili su im u pomoć Bratonožići i Piperi.
Nastala je pometnja među Turcima; dali su se u bjekstvo uz velike gubitke.
Bilo je poginulih i na drugoj strani.
Vaso Novov Brajović-Kotlešić se uhvatio prsa u prsa sa jednim Turčinom. Kada su to primijetili ostali borci, pomogli su mu da se od njega oslobodi, a zatim i da ga ubije. Vaso je Turčinu odsjekao nos. Vaso Novov rođen je 1841. a umro 1919. godine. Isticalo se da je bio tih, ćudljiv, nikada nametljiv. Za hrabrost i junaštvo dobio je nekoliko rala zemlje u oslobođenom Spužu. Mnoge porodice su tada dobile posjede kao nagradu za učešće u ratovima, kako iz Bjelopavlića tako i iz ostalih krajeva Crne Gore.

Jajoši - crnogorski hajduci

Na jednom mjestu poznati istoričar prof. dr Radoman Jovanović kaže: „Braneći sebe i porodicu, bratstvo, pleme i otadzbinu, Crnogorci su sudbinom određeni da do posljednjeg ginu za slobodu, da im oružje priraste za srce”.
Njihova želja da pomognu svojoj braći pokazale se i u Hercegovačkom ustanku 1875. godine u kojem su učestvovali u bataljonu čiji vojnici su bili poznati kao jajoši. Jajoši su bili samoorganizovani, jer Crna Gora zvanično nije bila u ratu.
U sastavu bataljona jajoša bilo je dosta Bjelopavlića (Pavkovići i Vražegrmci), Katunjana (Komani i Zagarčani), i Pipera.
Veliša Belojev Brajović - Đuretić iz Krasovine (Pavković) bio je brz, te je slan da uhodi turske logore, pa je dobio nadimak Šunja, koji je sve do smrti nosio, da bi kasnije njegovi potomci to isticali i njime se ponosili.
U vrijeme oslobodilačkih ratova 1875. do 1878. godine Veliša-Šunja bio je u Hercegovini ratnik sa iskustvom, isticao se hrabrošću, kao i većina njegovih saboraca tih ratnih godina.
Priča se da mu je u borbi nestalo municije i tražio je od nekog Brajovića, koji je bio sa njim, da mu proda ili pozajmi, pa mu je čak za uzvrat ponudio i dva rala zemlje u Krakovini i to za dva fišeka, što je rođak prihvatio.

Kapetan Ilija

Pri posjeti Bjelopavlićima knjaz Nikola je obišao i kapetana Iliju Vučurova Popovića na imanju u Kopitu Petrovića. Tada mu je Ilija rekao da bi želio da zajedniči pođu u njegovo rodno mjesto, u Popoviće ispod izvora Studenca, čija se voda sa ostalim izvorištima iz Slatine koristi u Danilovgradu.
Knjaz je to zadovoljstvo prihvatio i sa perjanicima krenuo. Jahali su seoskim putem, oko šest kilometara. Ispred knjaza išao je Ilija, a knjaz Nikola mu je postavio pitanje: „Gdje odluči da stanuješ u ovom kamenjaru, kad imaš onako lijepu imovinu pored Zete?.” Ilija je prećutao odgovor, znajući da će knjaz kad stignu promijeniti mišljenje.
Kada su stigli i odmorili se, pošli su do Studenca i Ilijine baštine, koja je bila puna raznog voća i povrća, a posebno grožđa i nadaleko poznatih smokava. Ilija je imao i vodenicu.
Zadržali su se do u kasne sate. Pri odlasku knjaz Nikola je rekao Iliji: „Imao si pravo što si se odlučio da ovdje živiš i nipošto nemoj ovo mjesto napustiti do kraja života”.
Tako je Ilija ostao u Popovićima, gdje i danas žive njegovi potomci.

Bjekstvo od kazne


U Bjelopavlićima je poštovana zadata riječ, a ukoliko bi se desilo da se ne poštuje plemenici su znali biti dosta okrutni prema neposlušnima.
Poštovan je, tako, dogovor između Bjelopavlića i Turaka o nesmetanom prolasku turskih karavana kroz bjelopavlićka sela na potezu Spuž-Nikšić, trasom starog rimskog puta preko Martinića, Pavkovića, Vražegrmaca i Povije. Taj dogovor prekršili su Bobičići, Pavličići i Đuro Bogetić, napadajući karavane i otimajući što su mogli.
Saznavši za taj prestup, organizuje se suđenje na Šupljoj glavici kod sela Gorice, gdje su bili i počinioci, osim Đura Bogetića koji je bio malo dalje od skupa jer je znao šta ih čeka. Pošto je presuda bila da se osude na smrt. Đuro se dao u bjekstvo i nastanio u Ostrog, ostavljajući porodicu u Vučici. Nikada se nije vratio, u Ostrogu je i umro. Kažu da se tamo i oženio, ali nije imao poroda. Sve navedeno nije smetalo da se njegovi potomci istaknu po ponašanju i junaštvu.
U Vučici je živio njegov sin Pejo, za čijeg su nasljednika Obrada vezane mnoge priče. Bio je ugledan kako u bratstvu, tako i u plemenu. Njegova riječ je poštovana istican je kao mudar čovjek. Pozivan je da rješava mnoge sporove u plemenu. Cijenjen je i od ondašnjeg gospodara Crne Gore, Petra Prvog Petrovića, koji mu je čak povjerio da bude posrednik u razgraničenju Bjelopavlića sa Pješivcima, koji su imali posjede na desnoj obali Zete do Kujeve, pa čak i do Frutka. Doživio je duboku starost.
Obradov unuk Novica, a sin Božov, bio je poznati ratnik u oslobodilačkim ratovima, pa se njegovo ime nalazi upisano u Petrušinskom bataljonu u Nikšićkom manastiru.
Kako narod kaže-od dobra korijena mora takav biti i izdanak, tako iz tog bratstva Bogetića treba istaći Novičinog unuka Miliju. Bio je odabran da pohađa vojnu školu u Srbiji, gdje ga je zatekao Prvi svjetski rat. Zajedno sa srpskom vojskom učestvovao je u svim bitkama i završio na Krfu.
Među prvima je stupio u jedinicu srpskih i savezničkih snaga protiv austrougarske vojske. Sa grupom boraca, kao prethodnica, zauzeo je jedan od položaja na Kajmakčalanu, omogućavjaući tako napredovanje jedinice, ali je ubrzo poginuo.
Danas se njegov grob nalazi na srpskom groblju Zejtinlik u Solunu.
Milijina hrabrost i junaštvo se ne zaboravljaju, tako da posmrtno biva odlikovan najvećim odličjima: Medaljom Obilića (dvije zlatne i jedna srebrna), Karađorđevom zvijezdom sa mečevima. Francuskim krstom sa mačevima. Albanskom spomenicom i, posebnim odličjem, Aleksandar svojim ratnim drugovima.
Nasljednici Milijni brižno čuvaju sva ta odlikovanja.

Neobična uspavanka

Drekale Puljanov je, osim bavljena zemljoradnjom, bio poznat kao zidar, a i danas pokazuju kuće koje je on zidao. Imao je braću Jovana i Milosava. Pred sam Balkanski rat umrla mu je žena, snaha i braća i to sve u nepunih deset dana. Ostalo je dosta siročadi, o njima je morao on da se brine. Bio mu je težak život. Preko dana, od ranih jutarnjih sati, išao bi na rad kako u selo tako i u Danilovgrad, a potom bi djeci spremao jelo, prao ih, krpio i pravio opanke. Djecu nikako nije mogao utješiti. Da bi ih ovesilio uzeo bi gusle, okupio ih, to pretežno uveče i tako ih uspavljivao. Bližnji rođaci su se čudili i pitali ga šta to radi, plašeći se da slučajno nije počeo da gubi svijest. Tek su se zbunili kada su čuli da on uz gusle uspavljuje djecu.
Pričalo se da je svu djecu sa takvom toplinom prihvatao, a oni su mu uzvraćali ljubavlju i poštovanjem.
Odselio je sa sinovima u Metohiju, da bi nakon progona od strane Šiptara 1941. godine sa porodicom otišao u Užice. Neki od njegovih potomaka vratili su se u Bjelopavliće.

Riječ starijeg brata

Od bližnjih rođaka Mašana Jovičina Brajovića saznao sam ovu priču.
Stasao Mašan za ženidbu, vrijedan i divan momak. Sjedeljke i večernje zabave bile su redovne, kako u njegovom selu, tako i u drugim. U tim susretima upoznavali su se momci i djevojke. Brakovi, nijesu sklapani bez upoznavanja braće i roditelja. To se nije dešavalo naprečac, već je to znalo da potraje.
Poslije izvjesnog vremena, Mašan je upoznao svog brata Laka sa namjerom da zaprosi djevojku iz dotičnog sela, sa kojom se dugo gledao. Lako da li zbog nekih poroka ili nečeg drugog, čim je to čuo rekao je: „Što si, Mašane, namjerio da se ženiš neka je sa srećom, ali ona u ovaj dom neće prag preskočiti”. Nije bio protiv njegove ženidbe, već nezadovoljan njegovom izabranicom, bolje rečeno njenom porodicom.
Mašan mu je na to odgovorio vrlo kratko i jasno: „Kada neće ona, neće ni druga”.
Ostao je dosljedan svojim riječima, odnosno mišljenju svog bratka Laka i umro neoženjen. Doživio je duboku starost.
Hrabrost popa Rada Boškovića
Iz „Istorijskih priča” vojvode popa Rista Boškovića izdvajam, po meni, dvije karakteristične. Prva je „Bjelopavlićki zbor na Podojnice”, a druga „Udar na karavan”. I u jednoj i u drugoj ističe se ime popa Rada Boškovića.
Zvjerstvima u Bjelopavlićima ne bješe kraja. Na zboru u Podojnicama, Turci izdvoje jednog Bjelopavlića, koga maltretirahu i ponižavahu pred ostalima, pokazujući na taj način svoju silu. Svi prisutni su ćutali, sem Đeloša Radova iz Martinića. On dohvati pušku i udari Turčina iza vrata. Ovaj se stropošta, a ostali Turci dograbe konje i uteknu u Spuž.

Napad na karavan


Pri ovom je pop Rade Bošković prekorio ostale što oni nijesu poput Đeloša udarali na Turke. Pravdali su se da im nijesu stariji dozvolili.
U drugoj priči pop Rade biva obaviješten da iz Spuža kreće turski karavan sa 44 tovara skadarske robe za Sarajevo. Okupi nekoliko Bjelopavlića u koje se uzdao i dočeka ih u Tamniku kod Slapa, pri samoj Zeti. Tada je ubijeno 40 Turaka. I kod ove akcije bilo je kolebanja oko toga ko će prvi početi. Rade je prvi počeo govoreći P5jbječlzovara ”da je zlo, ali se mora”, za njim i ostali počeše. Glave turske posijeku, a robu podijele.

Ljudske vrline Seknine

Starica Sekna, odiva Kalezića, a snaha Brajovića, iz sela Krasovina, poznata je bila po rječitosti. Često je znala njoj upućene pošalice uzvratiti istom mjerom.
Znala je, kako se kaže, odbrusiti, nezavisno o kome se radi. Uz to, bila je gostoprimna. Umjela je procijeniti čojstvo i junaštvo svakoga, čak mu i njegove karakteristike ”sasuti” u lice. Priča se kako je dočekala dva seljanina iz dotičnog sela, Blagotu Šaletića sa drugom, koji su došli radi nekog posla, jer im je bilo stalo do njenog mišljenja. Poslužila ih je rakijom i kafom. Ali, po izlasku iz kuće, usput, Blagotin drug će pitati Blagotu kako mu se dopala rakija koju su pili. Blagota je odgovorio da je bila baš dobra, dok je ovaj drugi imao zamjerku. Blagota je bio začuđen njegovim riječima.
U narednom susretu ona je pitana da li je moguće da je poslužila lošu rakiju. Odgovorila je da je čovjek bio u pravu. Rakiju je poslužila po čojstvu.
Za vrijeme ratnih godina, kada su crnogorski ratnici bili na bojištima (Dečića i Bardanjola) za vrijeme Balkanskog rata, kako nju tako i druge nijesu mogli odvratiti, po cijenu života, da ne bude uz borce, povremeno im donoseći potrepštine.

Zaštitnik i dobročinitelj

Toko Nikin Šaranović poznat je kako u Bjelopavlićima tako i u Crnoj Gori. Međutim, jedan događaj koji se, prema bratstveničkom predanju, prenosi i do današnjih dana, ne treba zaboraviti.
U bratstvu Šaranovića bila je poslije smrti muža ostala mlada udovica. Bila je cijenjena i vrlo ugledana u bratstvu. Ali, poslije izvjesnog vremena bila je uznemiravana od čovjeka iz susjedstva, koji ju je prije udaje prosio.
U želji da po svaku cijenu dođe do nje, zakucao je na njena vrata u kasne sate i kada je ušao, ogrnut bijelim čaršavom, reče joj: ”Ne boj se od mene, ja sam tvoj muž - vampir, duša mi je ostala kod tebe, zato ću dolaziti kod tebe.”
Uplašena žena zapomaganjem je probudila čitavo selo. On je, naravno, pobjegao. Među prisutnim našao se i Toko Nikin, koji je predložio da neko od njih sačeka naredne noći, što svi odbiše. Toko odluči da to on lično uradi, odnosno sazna ko je taj ”vampir”. Oko ponoći neopažen dođe do kuće te žene. Da ne bi bio primijećen popeo se na kuću, baš iznad vrata. Kada je noć poodmakla, pojavio se ”vampir”, ponovo ogrnut bijelim čaršavom i dođe blizu vrata okrenut leđima, kako bi po narodnom vjerovanju, tragovi potvrdili da je vampir (peta naprijed, prsti pozadi). To je bilo presudno da Toka ne primijeti. Kad je ušao u kuću, žena je počela da zapomaže. Uto je ušao i Toko i zatvorio vrata, uhvatio ”vampira” za grudi i trnovom lulom iz koje je pušio snažno ga udario tri puta po glavi, vjerujući predanju da će se vampir prosuti i da će ostati samo šuplja kost.
Tada ”vampir” izgovori: ”Ne više Toko Nikin, Bog ti i Sveti Jovan. Ja nijesam vampir nego taj i taj.”
Na to će Toko: ”Rđo samorođena, sa čijim se ti obrazom igraš, neće ti biti drugoga suda osim moje sablje.”
Uplašeni ”vampir” nastavio je sa molbama i obećanjem da se to neće više ponoviti. Ponudio mu je i kumstvo.
Tako je hladnokrvno rekao ženi da naloži oganj. Tu se povela priča o učinjenom djelu, počinilac je kritikovan, a ženi je skrenuta pažnja da niko za njegova života o ovome ne sazna, jer će je stići kazna od Toka i od Boga.
Tako je bilo za Tokova života, ali je nakon njegove smrti istinu ispričala njegovoj familiji.
Ta plemenita žena čak i u tužbi nad odrom kapetana Toka izgovorila je, pored ostalog, ove riječi:

”.... Spasitelju mog obraza
što nikome ti ne kaza;
i ne dade nikad mene
jedno ime da spomenem.
No da ćutim ka si reka.
Da ne brukam tog čovjeka.
Neka ti je za to hvala,
I duša ti carovala”.

”Sjedi na kamen”

Jagoda - Jana Brajović, rođena i udata u Krasovini, rano je ostala bez oca Blaža, a za nedugo majka se preudala, da bi brigu o njoj vodila baba. Govorilo se da je bila izuzetno lijepa, stasita, privržena svojoj babi koju je bezgranično voljela. Od nje se nije odvajala, dok nije zapala za oko momku iz sela Milutinu, sa kojim je sklopila brak. Imali su dva sina, pa je svoju narav i toplinu prenosila na njih. Bili su joj toliko privrženi, kao da je to priznavalo brzi rastanak sa njom. Mlada je umrla.
Živjeli su dosta skromno. Kao supruga bila je primjerna, Milutinove riječi za nju su bile zakon, bez provjere. Poštovala ga je u granicama mogućeg, kao mudra žena.

Sve što je njeno


On je sve to vraćao pažnjom prema njoj, bio je vjeran i odan. Ovo potvrđuje i njegov odnos prema djeci poslije njene smrti. Nije pomišljao na novi brak, iako je bio pedesetogodišnjak.
Kao u svakom braku, bez izuzetka, ranije ili kasnije, bilo je nesporazuma, bolje reći nerazumijevanja.
Evo kako je ona kao pametna žena to prevazišla.
Jedne prilike muž, kako je bio ljut na nju, predloži joj da napusti dom i uzme sve što ima, što je njeno. Da li je to bila provjera privrženosti njemu (to je bilo u prvoj godini braka) ili nešto drugo-sve do njegove smrti niko nije saznao pravu istinu.
Pri ulasku i izlasku iz kuće on je ponavljao iste riječi. Ona se na to nije obazirala. Kada je ta oštrica prevršila mjeru, Jana je uzela urivak, postavila ga na kamen pred kućom i na njegovo ponovno pitanje: „Šta čekaš, uzmi iz kuće što je tvoje i odlazi!”, mudra Jana mu je odgovorila: „Sjedi na ovaj kamen, jer ja iz ovog doma nemam šta odnijeti bez tebe”.

Ne pada iver daleko od klade

Većina prosidbi-zaručivanja momka i djevojke bila je prepuštena njihovim roditeljima.
Iz tog perioda u Bjelopavlićima datira ovaj slučaj. Na jednom skupu mladeži zagledao se momak u djevojku. Na njegovo insistiranje na vjeridbu ona nije pristala.
Djevojka je njegovu ponudu pri dolasku kući saopštila roditeljima. Donesena je odluka da brat djevojke provjeri o kakvoj se porodici radi, ko je momak.
Sjetio se on da u tom selu ima dobrog druga. Srete se sa njim i povjeri mu se.
Pametno momče odluči da on ne donosi odluku, već da to provjere kod poštovanog i istinitog čovjeka u selu. Odmah se upute kod njega. Saopšte mu se razlog dolaska i, onako sjedeći pored ognjišta, pitaju starca šta misli o dotičnom momku. Pušeći simsiju (lulu) koju je prethodno pripalio ugarkom, izgovorio je sljedeće:
„Kad me pitate za tog momka, mogu vam reći da mu je đed bio dobar i ugledan domaćin, priznat i poštovan kako u selu-bratstvu tako i u plemenu”.
Provjeravajući da li je dobro razumio šta ga pitaju, starac nastavlja: „Ni otac mu nije bio gori od njegova đeda, tako mi Bog pomoga”.
Još su se malo zadržali, a zatim se pozdravili i napustili starca.
Drug nije dobro razumio starčeve riječi, da bi mu ovaj objasnio: „Izgovorene riječi starca o đedu i ocu znače mnogo, jer iz dobrog korijena mora biti i dobar izdanak”.
Po dolasku kući sve je ispričao roditeljima, pa su dvoje mladih ubrzo sklopili brak.

Mladić na putu čojstva

Prentina Glavica je bila zborno mjesto Bjelopavlića. Tako je jednog dana za zbor bio povod izmirenja krvi, poslije svađe bratstava Đuranovića i Brajovića. Okupili su se viđeniji plemenici da im pomognu u izmirenju.
Prema običaju u takvim slučajevima, otpočeše pregovori. Bila je velika zategnutost i sa jedne i sa druge strane. Jedan Đuranović odluči da na istom mjestu osveti krv svoga brata. Trgne kuburu iza pasa i opali na jednog Brajovića. Skočiše i jedni i drugi na oružje i kad ostali plemenici saznaše da Brajović nije stradao, navališe još većom žestinom da ih izmire. Tako i bi. Nakon izvjesnog vremena svi se raziđoše.
Tom prilikom ostalo je ćuteći da sjedi, ne pomičući se, golobradi momak od petnaest godina, po imenu Blažo Radović, prigrnut čobanskom strukom. Prišao mu je otad Rade (koji je bio siromah, ali pošten čovjek), i pozvao Blaža da dođu kući. On zamoli oca da mu priđe jer ima nešto da mu saopšti: „Ja sam ranjen u prsa, jedva sam se do sada održao da mi se ne primijeti”.
Tek tada se saznalo da je onaj Đuranović, koji je pucao u Brajovića, pogodio Blaža. On je ćutao za vrijeme pregovora jer bi, da se sazna, bilo prolivene bratske krvi.
Blažo je prebolio. O ovom slučaju se čulo u plemenu. To je saznao i gospodar Crne Gore, vladika Rade, koji je želio susret sa njim i odmah ga primio za perjanika, a nešto kasnije postao je i serdar.
Postao je ugledan i uvažavan kako na dvoru, tako i u svojim Martinićima, odnosno Bjelopavlićima.

Prenta mirotvorka

Prentina Glavica dobila je ime po Prenti iz Rovaca, inače odivi Lakovića iz Kuča. Ovo se može saznati iz zapisa i predanja koja se mogu čuti u Bjelopavlićima, Kučima i Rovcima.
Sve ovo treba povezati sa prvom poharom Kuča 1774. godine. Izloženi velikim ljudskim žrtvama, prevelikoj turskoj vojsci, pošli su prema Maloj rijeci u uvale i skrivena mjesta, misleći da ih Turci neće naći. Međutim, velika vezirova vojska nastavila je dalje za njima. Preživjeli Kuči, prebjegnu na bratonožićku stranu. Smjestili su se potom u pećine moračkih strana, odnosno u Platije.
Rovčani su Kuče držali punih sedam godina, od 1774. do 1781. godine.
Turci ne ostaviše Kuče na miru ni u Rovcima, zahtijevajući da ih vrate, prijeteći da će sva Rovca popaliti. Pošto im nije udovoljeno Turci pripremiše veliku vojsku od Spuža, Bjelopavlića i Pipera.

Odbijeno kumstvo



Saznavši za njihovu namjeru, Rovčani pošljau u tursku vojsku jednu ženu s djetetom u kolijevci, kako bi ponudili kumstvo, jer su Turci takva kumstva prihvatali, kako navodi Marko Miljanov u knjizi „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi”.
Ova hrabra Rovčanka-mirotvorka, žena je rovačkog kneza Milutina Bulatovića iz Gornjih Rovaca (predvodio je Rovčane protiv Turaka u Nikšiću 1786. godine), rodom iz Kuča, kćer čuvenog Jova Lakovića iz Donjeg Meduna, koji se osobito istakao u ratu protiv Turaka 1737 - 1739, godine, kad je sa Novom Popovim zarobio skadarskog pašu a zatim ga pustio, kako navodi Miljanov.
O ovoj ženi, u kojoj se sjedinjuju vrline ova dva bratska plemena, kaže se ovo: „Skadarski paša Mahmut Bušatlija došao je s vojskom u Bjelopavlićko polje - Martiniće da ide na Rovčane. Prenta stiže pred pašin šator i obrati mu se riječima: „Čestiti vezire, poslali su me Rovčani da te u ime njih zovem na kumstvo. Primi Boga i svetog Jovana, tako ti tvoga dina i turske vjere! Evo ti dijete”. Paša je izašao iz šatora, udario kolijevku nogom i dijete je zaplakao.
„Nosi to štene! Ne primam vašeg Boga i svetog Jovana”, odgovori paša.
Na to će Prenta: „Što uradi, vezire! Ubio te Bog i sveti Jovan, kao i što oće!”. Uze prešlicu koju je spustila sa kolijevkom, pobode je pred šator i viknu: „Čik vezire, ako nijesi gori od tvoje bule, idi i udri na Kuče i Rovčane! Ajte, Turci na Rovca, ako vam majka nije *****. Spremili su vam Rovčani i Kuči darove”.
Uze kolijevku, rano dođe u Rovca i ispriča što joj se dogodilo, kao i da Turci idu na Rovca.
Ovo mjesto gdje je Prenta pobola preslicu pred vezira naziva se Prentina Glavica, gdje su se održavali pazari do osnivanja Danilovgrada.
Rovčani, pred nadmoćnijom turskom vojskom, sklone čeljad i stoku pored Mrtvice i u Platije, dok Turci popale jedan dio Rovaca.
U povratku ih napadnu Rovčani sa dvije strane u gustim šumama Ivačeva dola i potuku. To mjesto gdje su Turci najviše stradali zove se Turske rupe. Kažu da ih je tuda naveo njihov vodič Bjelopavlić iz Martinića, koji je bio naklonjen Rovčanima.

Svako vrijeme nosi svoje breme

Novo Milutinov Brajović u svojim zapisima navodi kako se živjelo za vrijeme okupacije pod Austro-Ugarskom. Jedne proljećne noći bio je prisutan dogovoru mladića za odlazak u Tuzi, kako bi našli neki posao. Ranom zorom pošao je s njima, iako odvraćan jer je bio nekoliko godina mlađi od njih. U predvečerje stigli su u Tuzi, našli prenoćište u kući, kako se sjeća, nekog Vukčevića, koji ih je savjetavao da sjutradan pođu u okolna sela i potraže posao, što su i uradili. Novo nije pošao sa njima, već se uputio prema podnožju Dečića. Naišao je na nekog hodžu koji je ponudio da mu u dijelu okućnice okopa krompir i nešto kukuruza. Da je hodža bio zadovoljan radom, Novo je zaključio po tome što mu je hodžinica donijela pitu za ručak, a nakon završetka posla dobio je od hodže 15 kruna, prvu dnevnicu u životu, kako navodi u svojim zapisima. Za večeru je kupio u pekari lepinju sa kajmakom, a za prenoćište platio tri krune. Sjutradan je pošao za Podgoricu, koristeći vojni kamion. Bez znanja vozača uskočio je na karoseriju i stigao do Pobrežja. Navratio je kod strica Baja, nešto pojeo, a zatim pošao kući u Krasovinu.
Poslije izvjesnog vremena, te 1917. godine, pošao je sa bratom od strica Dimitrijom i ujakom Pavićem u Zetu na izgradnju pruge Plavnica-Podgorica. Na radu su se zadržali oko dva mjeseca, utovarajući vagone šljunkom koji je korišćen kao poodloga za postavljanje šina.
Noći su provodili u šatorima u logoru Berislavci, gdje je bilo dosta radnika i žena sa djecom. Pored posla na vagonima, skoro svakodnevno su bili angažovani na sahranjivanju mrtvih koje bi nalazili izjutra u šatorima, a umirali su od španjolske groznice. Njih trojica su nakon isplate u oktobru pošli kući, plašeći se bolesti.

Do Boldogasona i natrag

Nakon kapitulacije Crne Gore, u logoru Boldogason u Mađarskoj među prvim internircima bio i Milutin Šunjin Brajović. Osim interniraca, u logoru su bili i deportovani zarobljenici sa frontova Crne Gore i Srbije, a bilo ih je i iz drugih zemalja, ponajviše Rusa. U početku, ali ne zadugo, bili su logoru, da bi potom bili ustupani seljačkim domaćinstvima na rad. On biva raspoređen na rad u logorsku kuhinju. Radeći u kuhinji na pranju posuđa, naišao je na porciju sa privjeskom, koji je skinuo. Njegov pretpostavljeni mu je skrenuo pažnju da to ne smije raditi. Milutin je odgovorio da niko ne treba da ima privilegiju. Međutim, ovo je bio razlog da ga otpuste sa poslova u kuhinji.
Ponovo je priključen ostalim logorašima, ali ne zadugo. Jednog dana iskoristio je nebudnost stražara, uspio je da se odvoji od grupe i pobjegne. Poslije nekoliko dana putovanja stigao je u Slavoniju, u Orahovac, na farmu kod nekog Jevreja, gdje je već radilo dvadesetak radnika, većinom Rusa. Vrlo brzo je stekao povjerenje gazde i postao šef farme. Jednog dana gazda Jevrej je rekao Milutinu da se, ukoliko pljačkaši (lagoši) napadnu farmu, svako snalazi kako zna, a njega zamolio da mu manji sanduk sa posebnim vrijednostima negdje sakrije. Milutin je sanduk zakopao u đubre. Kad su pljačkaši napali farmu, gazda je uspio da se skloni, a Milutin je ostao sa dvojicom radnika na imanju. Pljačkaši su demolirali kuću, odnijeli sve vrijedno, čak i vrata i prozore.