Vjera nije izdala
Legli smo da spavamo. Htjeli su da me smjeste na krevet, ali kako nijesam želio da stješnjavam domaćine, tražio sam da legnem na patosu. Stavili su mi slamu, pokrili je debelom vunenom ponjavom, a odozgo čaršav. Kao pokrivač dali su mi čisti pamučni jorgan, i zaspao sam kako se rijetko spava van Cetinja bilo gdje u Crnoj Gori.
Sljedećeg dana ustao sam u zoru, a moji domaćini još ranije. Izlazim napolje. Sve je tiho kao noću. Još nebo posamtra praznično, još je obasuto dijamantima zvijezda. Srp rupičastog mjeseca visi nad Jezerskim vrhom i baca svoje blijede zrake na kapelicu. Negdje se čuje prepelica, a crni drozd je započeo nekakvu svoju pjesmu sličnu slavujevoj, ali ju je odjedanput prekinuo, možda zato što je dunuo jak sjeverni vjetar, kao da se izvukao iz nekakvog zatvora. Sve je umuklo, jedino vjetar duva među stijenama i po visokoj ozimi posijanoj uz samo dvorište. Pticima je, svakako, već prošlo vrijeme da pjevajući, ali pjevale su nekakve zaostale, zakašnjele. No, vjetar im je dao znak da prestanu, i sve se uokolo smirilo kao po komandi.
Bez obzira na to što je već bio nastupio jul u vazduhu je bilo prohladno, kao u rano proljeće. Sva okolina i sve što se na njoj nalazilo izgledalo je suvo i surovo. Naokolo-gole stijene ili kamenjari. Svi vrhovi su takođe goli. Šuma se drži jedino dolje, na padinama, ali ni ona nije gusta. U udubljenjima, gdje se nataložio crni sloj zemlje i kuda se stače voda sa uzvišenja-livadice. Ali trava na njima nije sočna, a cvjetova je vrlo malo. Tu je bio posijan ječam. Naizgled je dobar, ali zbog kasnih mrazeva-nije bilo zrna. Sliku je jedino uljepšavala raž, visoka do pojasa i s punim klasovima. Svuda okolo je rasijana bukova šuma, nekako posivjela kao da je oparena vatrom. I nju je takođe opalio mraz, i ne samo lišće, nego i sve mlade izdanke. Isitna, to je bila posebna godina, ali uopšte-ovdje nije lako razvijati zemljoradnju, pa se treba orijentisati jedino na stočarstvo, premda i za njega iz godine u godinu biva sve manje uslova-zbog ogoljavanja površina i iscrpljenosti podloge.
Moji domaćini su mi priredili posebnu gozbu: u kravljaču su stavili snijeg i na njega namuzli ovcu. Topao mlaz mlijeka u dodiru sa snijegom dimi i pjeni i, miješaujući se s njim, formira masu sličnu još nezgusnutom sladoledu. To se naziva zamlaz i ispostavilo se da je veoma ukusno, a pop, gosteći me, ubjeđivao me je da je to i veoma zdravo. Iza toga je popadija skuvala odličnu kafu s gustim ovčijim mlijekom i s bijelim hljebom. Poslije svega toga krenuo sam ka Cetinju, odričući se doručka, jer sam već bio sit i bez njega.
Pogled na Jadran
I tako, bio sam na Lovćenu, ili tačnije-na onoj njegovoj strani koja je okrenuta prema Crnoj Gori i Boki, dok je druga njegova strana okrenuta k moru i Primorju, odakle, ako i ne izađete na Štirovnik, možete da uživate posmatrajući otvoreno more, a kada je vedro vrijeme čak golim okom možete vidjeti Apenine u Italiji. Pred vašim očima prolaze brodovi i jedrenjaci, a ako pažljivije osmotrite u bezgraničnu morsku daljinu, oči će vam svuda otkriti bijela jedra ribarskih barki, poput pahuljica koje raznosi vjetar po moru i klize po njegovom tamnom plavetnilu. A pravo pod sobom vidite svu Grbaljsku ravnicu i Krtole, protegnute od Boke do Budve. Sa Lovćena na tu ravnicu se spušta potok Koložunj, koji Primorcima služi za navodnjavanje polja, a uz njega-mnoštvo je malih potoka, na kojima primorci drže mlinove, odakle se voda takođe spušta na njive i navodnjava ih. Ako je crnogorska strana bogatija šumom i pasištima, u podnožju Lovćena taj nedostatak zamjenjuje obilje voda i debeli sloj šumskog nanosa zemljišta.
Dijeleći tako svoja bogatstva na obje strane, ali dajući jednima jedno a drugima drugo, Lovćen takvom podjelom podstiče stanovništvo Crne Gore i Primorja na uzajamnost, koja je u stvarnosti i postojala; primorci su davali svoju sotku ljeti Crnogorcima i koristili su šumu, a Crnogorci su se zimi spuštali u Primorje, korisitli su njihove vodenice i kupovali kod njih ulje, smokve i drugo voće, a ponekad i žito. Sada su se ti odnosi izmijenili: u njih je uneseno toliko otežavajućih formalnosti-da je njihovo ispunjavanje zabranjeno, a neispunjavanje povlači za sobom teške posljedice. Austrijska strana i gleda samo da uhvati Crnogorca u svojim granicama, makar to bilo i nekoliko koraka, a Crnogorci to ometaju primorcima kao podanicima Austrije, zbog čega katkad dolazi do krvavih sukoba, a što je najvažnije-izaziva se i vaspitava neprijateljstvo između dva susjedna i to istorodna stanovništva.
Kao prijetnju Crnoj Gori Austrija je na granici, tik prema crnogorskom selu Mirac (njeguški zaselak), podigla prvoklasnu tvrđavu Goražde. Sva skrivena pod zemljom, ona liči ogromnom polipu, sa mnoštvom očiju oko njegovog debelog tijela, koje oko sebe traže žrtve. A šta će iz svega toga proisteći? I hoće li ta tvrđava, koja je savršenstvo vojničke vještine, pucati kada na Crnu Goru?
San i java
U zaključku, još jedanput se obratimo Lovćenu. U njegovim njedrima Ivan Crnojević je našao posljednje sklonište razbijenim snagama svoje države. Po narodnom predanju, za vrijeme vladike Danila, na njegovom visovima bilo je riješeno pitanje istrebljenja islama u Crnoj Gori, koji je na Crnu Goru već počeo da djeluje razbijački, i na taj način su spaseni njena unutrašnja cjelovitost i spoljna nezavisnost. Tu je takođe, kako smo već rekli, odmarao i sveti Petar, crpeći u tom odmoru nove snage. Ali niko tako nije volio Lovćen kao vladika Petar drugi, i niko više od njega nije težio ka ujedinjenju, da bi, odrekavši se svega što ga je pritiskalo smirio dušu. Tu je smišljao svoje pjesničke radove i istovremeno rješavao pitanja koja su mučila njegovu otadžbinu. Ali, zamišljajući se nad njenom budućnošću, da li je mogao predvidjeti da će se njegova malena Crna Gora, kao okamenjena u svojim granicama, kroz neka tri desetljeća prebaciti daleko preko Grahova i Durmitora i približiti se Srbiji na rastojanju od svega dva dana hoda, a za šest sati hoda biće udaljena od Peći i Visokih Dečana, kao i da će u svoje granice uključiti Nikšić, Kolašin, Podgoricu, Spuž i Žabljak, koji su bili najžešći neprijatelji ne samo Crnogoraca nego i Srba uopšte? Da li je mogao misliti da će se u okvirima Crne Gore naći veća polovina Skadarskog jezera i da će po njemu ploviti crnogorski brdovo i, da će Crna Gora u njegovo vrijeme preživljavala teške trenutke i da on nije bio u mogućnosti da oživotvori svoje zavjetne želje, vjerovao je da je očekuje bolja budućnost i nove pobjede, pa je zato, obraćajući joj se, proročanski govorio: „Vjera nije izdala. Riječi božanstva su se zbile. Unuk je ostvario i dovršio zavjete i mašte svojih djedova”.
Ostaje nam jedino da Crnoj Gori poželimo da se u njih nikada ne napušta ta vjera i da stalno napreduje, održavajući nove pobjede ne samo oružjem, već i mudrom unutrašnjom i spoljnom politikom, zasnovanom na zavjetima njenih istorijskih predanja, uspjesima u prosvjećivanju i svestranom razvitku njenih prirodnih snaga, moralnih i materijalnih.
Nepouzdan susjed
Nastavljam ponovno upoznavanje sa Crnom Gorom i u tom cilju preduzimam neveliku ekskurziju u unutrašnjosti.
Sredinom aprila otplovio sam iz Rijeke Crnojevića trgovačkim brodom po istoimenoj rijeci-do Plavnice, pristaništa na obali Skadarskog jezera.
Ovdje nema ničega novog uokolo sve poplavilo jezero, jedino stjenovita uzvišenja, u vidu ostrva vise nad vodom, i po lugovima i njivama koji leže među njima slobodno ide naš brod. Uzrok takvog visokog vodostaja, tj. poplave, koja plavi ne samo crnogorsku teritoriju, nego i još više znatan dio Turske, uključujući i skadarsku pijacu, nalazi se u pomjeranju rijeke Drima od njegovog ranijeg korita ka Skadarskom jezeru i zasipanju rijeke Bojane, što se desilo prije 40 godina, a tokom vremena sve više je zatvarana moć oticanja jezerske vode preko Bojane. Krajnju potrebu otklanjanja tog uzroka uočavaju svi, i skadarsko društvo se obratilo svojim vlastima, predlažući da i ono učestvuje izvjesnim novčanim sredstvima. Poslije svih zatezanja i odlaganja stvar je bila odlučena tako što je od naroda prikupljen iznos od 100.000 florina i obezbijeđeni su inžinjeri. Ali odmah se shvatilo da je taj iznos nedovoljan. I nije moglo biti drugačije - polovinu tog iznosa vlada je stavila u svoj „džep”, a od druge polovine dio su uzeli razni preduzimači, dio su požurili da za sebe uzmu inžinjeri, tako da radnicima nije bilo moguće ništa platiti. Stvar se ponavljala nekoliko puta i uvijek se završavala na tome da su inžinjeri odlazili, bankrotirajući na ovom poduhvatu. Narod, međutim, nije htio da se žrtvuje ni u čemu, jer se sve svodilo na obogaćivanje paša. Na kraju, zainteresovana za taj posao, Crna Gora je predložila da u njemu učestvuje i ona, sa čime su se saglasile i turske vlasti. Ali čim se došlo do novca, tj, do prethodnog razmatranja pitanja zašto Crna Gora šalje za taj posao svog inžinjera, došlo je do otkazivanja programa: Turskoj nije potrebna nikakva strana pomoć, jer ona može sve uraditi sama, samo ako to nađe za potrebno. A budući da turska vlada ne osjeća ni najmanju potrebu da radi ma šta za svoj narod treba vjerovati da će dok postoji Turska Jezero rasti i plaviti okolinu, da će poplaviti Skadar, a po rijeci Bojani neće moći da plove ni čamci.
Na Granici
Dakle, velika država ne nalazi za shodno da pomogne bilo čim svom narodu, jedino guta njegova sredstva, a susjedna siromašna Crna Gora nije žalila svoja posljednja sredstva da bi iskušila ulcinjska blata i time je dala svom narodu oko 10.000 rala zemlje, koja je već počela da se obrađuje. Ali njena nesreća je u susjedstvu: s jedne strane Austrija, bez obzira na svu njenu kulturu i civilizaciju - javno nastoji da pokori Crnu Goru, s druge strane - Turska, nasilno se ubacivši u evropsku porodicu i dobivši samo spoljašnji oblik države, tlači Crnu Goru svojom divljinom i koči u njoj svaki posao, svuda gdje se javlja potreba susjedske saradnje, istovremeno okružujući crnogorskog knjaza svemogućim znacima svog prijateljstva i naklonosti.
Na granici su česti krvavi sukobi: počinju Turci, a Crnogroci se svete, ali crnogorske vlasti svoje hvataju, hapse ih i predaju ih sudu, dok turske ništa odlučno ne preduzimaju protiv svojih podanika koji prave prestupe. Nedavno je cijela četa Albanaca krenula na Zetu, i to u momentu kada su se njeni stanovnici mirno bavili poljskim radovima. Ali, njihov poduhvat se zaustavio zahvaljujući samo tome što su Zećane uspjeli da upozore njihovi susjedi, Turci po vjeri, i Zećani su uspjeli da pobjegnu. Turske vlasti tome ne poklanjaju pažnju, kao da im nije stalo šta će se dešavati na granici.
Što se tiče određivanja granica između Turske i Crne Gore, to je bio samo jedan trik turskih članova komisije kako bi dobijali platu i putne troškove. Zahvaljujući popustljivosti knjaževske vlade, u ime prijateljstva sa Turskom, ta granica je sva izlomljena i na pojedinim mjestima predstavlja cijele jezike koji su se urezali u crnogorsku teritoriju, tako da prekidaju veze među crnogorskim selima. Ove godine zahtjevi Turaka izrazili su se u najvećem stepenu, i komisija je zašla tako daleko da je u potpunosti ignorisala konvenciju, zadržala se na granici cio mjesec i ni jedno pitanje koje je bilo sporno nije moglo riješiti. Turski komesari su pošli tako daleko da su konvenciju zaključenu u Carigradu - potpuno odbacili. Po toj konvenciji granica treba da ide teritorijalnim granicama sela, od kojih jedna pripadaju jednoj a druga drugoj strani, i komisija je izmislila svoju sopstvenu liniju po kojoj su se crnogorska sela lišavala ne samo pogodnosti, već i neophodnih i međusobnih veza i kontakata.
I sve je to bilo unaprijed planirano. U komisiju je bio uveden Ali-paša gusinjski, veliki neprijatelj Crne Gore, i još nekakav paša sa Kosova, takođe zagriženi Turčin, a treći, i glavni je bio Dževat-paša, predstavnik Turske u Crnoj Gori, kojega je, to treba napomenuti, turska vlada mislila da liši položaja, ali on se obratio molbom knjazu, koji je kod sultana izdejstvovao da se takva odluka opozove. Knjaz je za njega uradio i više: dao mu je pravo da na Cetinju kupi kuću, zaobilazeći zakon, po kojemu nijedan stranac nema pravo da u Crnoj Gori stiče nepokretnu imovinu, a kao dodatak - dao mu je dio livade za baštu, gdje bi skoro bilo prostora za opštinsku baštu, ili park. Prikazujući se kao čovjek koji je lično odan knjazu, Dževat-paša je uobrazio da na knjaza može imati lični uticaj, čime se, možda, i pohvalio pred svojim sultanom, i na toj osnovi djeluje s ubjeđenjem da će mu svi ustupci koje traži od Crne Gore biti ispunjeni. Ali u toj računici žestoko se prevario. Zato, sa svoje strane možemo reći, takođe s ubjeđenjem, da su svi pokušaji da se nekada provede ta granica - uzaludni. Turska je i dalje zemlja sa kojom nijesu mogući mirni odnosi, jer njena vlada nije u stanju da svoje sopstvene podanike održava u pokornosti i poretku. U svakom ratu potučena i rušena, Turska iz tih nesreća ne uzima nikakve pouke za sebe, i ostaje ono što je bila nekada, jer - drugo i ne može biti. Ona je nesposobna za miran život i zato, ako dođe do novog rata, on je vjerovatno služi kao povod za nova osvajanja, a nemajući nikakvog političkog opredjeljenja ili cilja, ona nikada ne može biti pravi saveznik. Zato mi i savjetujemo Crnu Goru da se nikako ne oslanja na prijateljstvo Turske, već da se prema njoj uvijek drži po strani, ne uznemiravajući je, ali joj i ne popuštajući ni u čemu.
Pravim putem
Plavnica je nekada bila veliko selo, u kojemu su se nalazili karavan-saraj i han. U posljednje vrijeme izgrađen je samo magazin-trgovina soli, a tu su i dvije krčme, kako bi mogle dočekivati putnike koji sa dvije strane dolaze brodovima. Odavde se svi upućuju u Podgoricu: po nekoliko ljudi u kočiji, koja ovdje čeka; drugi jašu na konjima, a ja se, sa jednim drugom, uputio pješke, jer je put ravan, a nije dug (oko 20 vrsta), a na putu se ima šta i vidjeti i uživati u tome.
Put je izgrađen pravom linijom. Pored puta je posađeno drveće, uglavnom vrbe, pa piramidalne topole i dr. Neke pružaju hlad, druge su se osušile, ali niču novi izdanci iz korijena, dok su neki potpuno osušene i potrebno je mjesto njih posaditi druge (vrbe ili topole). Pored puta su sve livade i polja, okruženi baštom i šumicama. Tu su sela: Berislavci, Bijelo Polje, Golubovci i dr. Ozima pšenica je već pružila klasove, a među jarko-tamnim zelenilom, kao da je posijan, pažnju privlači divlji mak purpurne - crvene boje. Djetelina je izrasla do koljena i očekuje jedino oštru kosu, a plug još brazda zemlju, i orač podvikuje na volove koji lagano vuku plug. Jedni su se umorili, i sjeli su u hladu drveća da odahnu i prezalogaje. Drugi su već uspjeli da jedu i zaspali su, mirno se opruživši pod gustim hladom bregova ili košćela (alatus sustralis).
Nagovještaji boljitka
Svuda se vide stada ovaca i koza, a pored njih su čobani i čobanice: prvi sviraju uz diple, dok su čobanice vječito s nekakvim ručnim radom. U rupama, u kojima su formirana brljališta, u blatu valjaju se svinje; poljem, uz rzanje, ždrebe se mota oko svoje majke, koja bezbrižno pase meku travu. Sa cvjetne livade i od mladog lišća okolnih šumaraka dopire opojan miris. Sunce počinje da prži. Jato poljskih ševa, s posljednjim urlicima, spušta se na zemlju, pošto su se nauživale vazdušnih visina. U prirodi se osjećaju raskoš i blaženstvo, a na licima ljudi koje srećemo - zadovoljstvo i predusretljivost.
Potrebno je napomenuti da su se stanovnici Zete u vrijeme kada je ovaj kraj zauzela Crna Gora odlikovali krajnjom neljubaznošću i utučenošću. Teško je bilo dobiti prenoćište i ja sam jedanput bio prinuđen da zanoćim vani, pod drvetom, i tek mi je jedan Turčin dao slame da bih je prostro pod sobom. Ali ako se što uzme na silu, Zećanin je to nasilje prihvatao ćutke i za ono što je kod njega uzeto nije htio da uzima novac, i nikome se nije žalio. Loše odjeven, u zamašćenom ćulafu (vrsta fesa) od pustine, sa spuštenim pogledom, Zećanin vas posmatra kao rob, jer je nad njim vjekovima vladao Turčin. On je sada, međutim, postao pravi Crnogorac: na glavi mu je lijepa crnogorska kapa, nakrivljena na jednu stranu; na ramenu nosi pušku, za pojasom revolver ili dugi nož; korak mu je smion, držanje mladićko. Na pozdrav vam veselo odgovara svojim pozdravom, a ponekad, kao i svaki Crnogorac, upušta se u razgovor - interesujući se ko ste vi, odakle ste i predlaže da sjednete i porazgovarate, a ako je bliže svojoj kući, poziva vas da svratite i odmorite se, ili vam donese vina ili rakije da se osvježite.
Nova zdanja u Podgorici
U takvom stanju Zeta je bila i onda (prije 500 godina) kada nije bilo ni riječi o Turcima, ili kada su, po riječima pjesnika „Balkanske carice”, ovdje slobodno živjeli odvažni Deani i Peruni, i kada je po zetskim livadama šetalo ne manje srčanih i odvažnih patriotkinja Danica sa svojim miljenicama Martama. Ali ni tada, svakako, nije bilo kao sada, nije bilo onog puta po kojemu juri kočija sa putnicima, kojim se kreću cijeli karavani dvokolica, natovarenih solju ili drugom robom, pristiglom preko mora do Plavnice. Škripa i grohot krupnih točkova, s nepodmazanim osovinama, uzemirava vam sluh. Prašina koja se podiže ulazi vam u nos i u usta, zaprašuje oči, ali opšti izgled slike, oživljen tim kretanjem, neutrališe neprijatnosti tog osjećanja i proizvodi neobično prijatne utiske.
Preko neobično bistre rijeke Cijevne (koja ponekad sasvim presušuje) izgrađen je odličan kameni most sa osam otvora. U blizini njega se nalazi vodenica sa osam vitlova (vodeničkih kamenova), a nedaleko odatle - cijela plantaža šljiva.
Sve je to poniklo sada, otkako je taj kraj zauzela Crna Gora. Golo je ostalo jedino Ćemovsko polje, koje ovdje počinje, a koje se sastoji iz nekakvog tvrdog konglomerata koji je nepogodan za obradu, a koji jedva pokriva oskudno travnato rastinje, što ga kao hranu mogu koristiti jedino stada ovaca.
A evo i meni već odavno poznate Podgorice! U daljini iza nje vidim nekakva nova zdanja, čiji se zidovi bijele kao snijeg, a u prozorima bliješti vatra od sunčanih zraka koji su nagnuti prema zapadu. To je novi grad, ponikao na drugoj strani rijeke Ribnice, nasuprot starog turskog grada, koji se bez rušenja nikako ne može ispraviti, a ostaviti ga u prvobitnom položaju, značilo bi nastaviti sistem turskih građevina, sa tijesnim, beskonačno krivudavim ulicama i gluvim ćorsokacima, sa kućama bez prozora prema ulici, usred blata i nečistoće, sa kolovozom kojim je nemoguće proći bez spoticanja. Stari grad ostaje netaknut, s njegovim ranijim kaldrmama. Ali njegovom sredinom je prošla široka uređena ulica što vodi prema novom dijelu grada, koji se prostro oko širokog kvadratnog trga s monumentalnim stubovima na vrhu, a koji se sastoji u ovom momentu iz više od stotinu dućana i kuća, izgrađenih po planu. Oko trga i pored ulica podignuto je drveće, a svaka kućica ima prostor za dvorište i baštu. Taj novi grad je nazvan Mirkova varoš, u čast drugog sina knjaza Nikole, zetskog i grahovskog vojvode Mirka (Dimitrija), koji je sada napunio tek 8 godina. Ali on gleda daleko ne kao prosti dječak, već kao ozbiljan i misaon čovjek. (Mirkova varoš je nazvana po vojvodi Mirku, ocu knjaza Nikole Ŕ - primj. D.M.)
Prostor između Podgorice i Spuža nekada je predstavljao neprekinuti niz tvrđava, među kojima nije bilo mjesta za privatni život: ni jedne kućice, ni parčeta obrađene zemlje. Jedino po niskoj obali rijeke Zete postojale su livade, specijalno namijenjene konjima koji su pripadali garnizonu. Sada sve izgleda sasvim drugačije. Tvrđave su ili pretvorene u stambene objekte ili su razrušene, a nove kuće su izgrađene od njihovog materijala. Među njima nema ni parčeta neobrađene zemlje, počev od golih stijena tzv. Veljega brda, sve do rijeke. Sve je to pretvoreno u njive i vinograde.
Uspon narodnog standarda
Na širokoj Bjelopavlićkoj ravnici nekada uopšte nije bilo usjeva; postojali su samo vodoplavni lugovi i livade. Kuće su bile sasvim loše, jer su građene od pletenog pruća, oblijepljenog blatom. Zbog toga su Bjelopavliće smatrali najviše lijenim među Crnogorcima. To se, međutim, objašnjava njihovim položajem koji je bio pod neposrednim hicima iz turskih utvrđenja što su okružavali tu ravnicu. Sada, kada im već ne prijeti opasnost, počeli su da obrađuju zemlju, i svuda su nikle bijele kamene kuće.
Nikšićka ravnica, koja je takođe ležala pusta i neobrađena, sada je obrađena sva, a ne malu ulogu u tome imaju Hercegovci koji su dobili zemlju. Stari harambaša Stojan Kovačević i druge vođe ustanka protiv Austrije u Hercegovini, kao odlični radnici, idu za plugom, okružuju njive kanalima, nanose đubrivo, misleći istovremeno o oslobođenju svoje otadzbine, mnogostradajuće Hercegovine.
Glavni trg novog Nikšića bio je izgrađen još dok sam ja bio ovdje. Sada se grade kuće uz ulice koje se granaju radijalno od tog trga, a skoro cijela površina koju bude zauzeo grad razbijena je na djelove, po planu, na kojima su označene ulice, vrlo dobro utabane, poput asfaltiranih. Ispred kuća i oko trga posađeno je drveće. Ispred državne zgrade, u kojoj su smješteni sud, škola i bolnica, podignut je park. Na vrhu grada, na uzvišenju između stijena raščišćen je mali trg, gdje će biti saborna crkva, a pred njom je dosta široka površina na kojoj će se skupljati narod za vrijeme praznika.
Vraćajući se na Cetinje preko Katunske nahije, i ovdje sam primijetio značajan uspon narodnog standarda, što je došlo usljed preseljenja dijela stanovnika na nova mjesta, tako da su oni koji su tu ostali dobili više prostora.
U Kolašinu takođe niče novi grad, na starom mjestu, jer se turske kuće same ruše od vremena, a na njihova mjesta podižu se nove. Od Kolašina do Polja na turskoj grnaici niz rijeku Taru probijen je novi konjski put, koji vremenom može biti lako pretvoren u kolski.
Ovdje smo ukazali na one spoljašnje pojave koje svjedoče o materijalnom napretku Crne Gore za samo dvije posljednje godine. A ako se uzme u obzir i ono što je u njoj novo nastalo za posljednjih osam godina, od završetka posljednjeg rata, tada će se napredak pokazati, svakako, znatno većim .Nekada ćemo pokušati, da sakupimo sve činjenice napretka koji se dešava pred našim očima, a do tada ćemo završiti s namjerom da ćemo u sljedećem pismu preći na činjenice misaonog života uopšte i posebno na stanje školstva.
Cetinje, 28. juna 1887.
Oskudica - ne i glad
U ranijim pismima saopštio sam moje lične utiske o ekonomskom položaju Crne Gore, nastale na osnovu ekskurzija po unutrašnjosti. Ne vidjevši ta mjesta dvije ili tri godine, sa zadovoljstvom sam primijetio, bez obzira na tako kratak rok, napredak ekonomskog života svuda. Istovremeno nijesam mogao da ne primijetim da na osnovu rane suše može da se očekuje slab rod. Narod se, međutim, prema tom očekivanju odnosi mirno, jer mu je značajno porastao životni standard, zbog čega mu je sada mnogo lakše podnositi bilo koju teškoću nego što je to bivalo ranije. No, suša ove godine nije zahvatila sva područja Crne Gore. U sjeveroistočnoj polovini bilo je dovoljno kiša, pa je ljetina bila dobra u svemu osim u sijenu, kojega je bilo malo zbog velikog kašnjenja proljećnih mrazeva. U jugozapadnoj polovini zemlje, koja je bliže moru i koja je lišena bilo kakvih padavina, vladala je potpuna suša, tako da su tamo rodile jedino pšenica i druge rane žitarice, dok su kukuruzi, koji čine osnovnu prehranu u Crnoj Gori, propali. Međutim, i tu, na nižim predjelima Riječke nahije koji se navodnjavaju od Rijeke Crnojevića i Morače - rod je bio odličan, a taj dio i čini žitnicu navedene nahije. U Zeti su takođe djelimično rodili kukuruzi, dok su dijelom propali potpuno. U Ulcinju su žita rodila dobro, slabo su rodile jedino masline, kako je bilo i u Baru. U zapadnom dijelu, koji je naslonjen na Hercegovinu - u Banjanima i u Oputnim Rudinama žetva je dobra, u Grahovu - napola. Dosta dobra žetva je bila i u Nikšiću i u njegovoj okolini, takođe u Zagaraču, koji pripada Katunskoj nahiji, ali je ona u ostalom dijelu ove nahije sva postradala. Nastradali su takođe Lješanska nahija, Crmnica, Bjelopavlići, Pješivci (napola), Podgorica s okolinom, Piperi, Kuči i Bratonožići.
Šarena godina
Riječju, godina je bila šarena. Knjaz je poslao jednog činovnika da dođe do što tačnijih podataka o ljetini svuda, i kada se na osnovu prikupljenih podataka ispostavilo da će proizvoda poljoprivrede biti manje od polovine (a to je bilo u avgustu), odlučeno je da se kupi žito u inostranstvu. Prema raspoloživim informacijama cijene u Odesi su bile najpovoljnije, pa je zato otuda i naručena potrebna količina kukuruza. Sada brod sa 30.000 stara (oko 80.000 pudi) kukuruza već čeka u Baru. Svakog dana očekuje se još tolika isporuka. To žito će se prodavati ili će se davati kao pozajmica, dio će se davati za nadnicu na putevima, a jedan dio će se podijeliti besplatno.
Na taj način mjere su preduzete blagovremeno i narod je, kakav je i bio, i dalje ostao spokojan što se prehrane tiče.
U Katunskoj nahiji nijesu rodili takođe ni krompir ni kupus, a oni ovdje čine vrlo značajnu stavku u ishrani. Ali, u vinogradarskom pojasu, koji zahvata ne manje od jedne desetine crnogorske teritorije, grožđe je rodilo odlično i dobrog je kvaliteta. A to čini značajnu stavku prihoda.
Na kraju krajeva, ipak treba reći da se ove godine osjećaju oskudice, ali o gladi ne može biti ni govora. Vatreni napori srpskih zemalja i Rusije da se pomogne Crnoj Gori duboko su ovdje svakoga tronuli, tim prije što je svakome poznato kako malim sredstvima raspolaže crnogorska banka, a uz to - knjazu je ova godina bila posebno teška zbog nekih ekstremnih, neplaniranih rashoda. Ako se knjaz, koji od Rusije uvijek dobije štedru pomoć, u slučaju velike nužde ne bi obratio Rusiji za pomoć, po našem mišljenju, to bi značilo da je vidio mogućnost da narodu pomogne svojim sredstvima.
Kada tražiti pomoć
Sjećam se jedne gladne godine u Crnoj Gori - to je bila 1879. godina, kada je ova zemlja bila u potpuno bezizlaznom položaju. Razorena u ratu, za vrijeme kojeg je polovina njenih kuća i sela srušena, te je narod živio u kolibama, a svuda je bila uništena stoka (jer je od gladi pojedena) - nije se mogla završiti sjetva svih usjeva, što je ometala takođe isuviše oštra zima, iza koje je naglo nastupila suša. Rezervi nije bilo nikakvih, a treblao je izdržavati još 10.000 izbjeglica, koji su bili bez krova i parčeta hljeba, a mnoštvo njih i bez odjeće. U isto vrijeme vojska je morala da s punom ratnom opremom čuva sve granice prema Turskoj.
Tada je Crnu Goru zahvatila velika glad i knjaz Nikola se za pomoć obratio ruskoj vladi, čijim posredstvom je zakupljeno žito u Rusiji, koje se i danas isplaćuje godišnjim iznosima, ili tačnije - otpisivanjem od ruske pomoći Crnoj Gori.
Tada, međutim, rusko društvo nije bilo tako vatreno izdašno kao ove godine. Jasno je da Rusija sada sa većim zanimanjem prati sve što se dešava u drugim slovenskim zemljama, i sve više učestvuje u pomaganju zemalja kakva je Crna Gora, vječni saveznik Rusije u svim njenim ratovima s Turcima.
Jedanput sam pred velikim skupom imao čast da kažem o našim odnosima sljedeće: „Dok postoji Crna Gora, ne samo Rusija nego i cijelo Slovenstvo imaju u njoj, na najslabijem i istovremeno najvažnijem svom kraju, tj. granici, vjeran i teško savladiv oslonac: neka pak i ona zna da joj zauvijek pripada simpatija cijelog Slovenstva i brza pomoć moćne Rusije”! Ona zaista zna i osjeća to već odavno, a ova godina još više je u to ubjeđuje.
Smatrali smo za neophodno da razjasnimo potrebe Crne Gore u ovoj godini kao odgovor na njen izraz osjećanja prema Rusiji. Mogu me, međutim, prekoriti da kao svjedoku tih nevolja o njima nijesam prvi progovorio, već da sam, naprotiv, govorio o nekakvom podizanju nivoa standarda u Crnoj Gori. U tom smislu, smatram za neophodno da napomenem da moja pisma, koja se štampaju u „Izvjestijima” ponekad kroz dva mjeseca, nemaju značaj korespondencije čiji sadržaji služe kao događaji dana, izloženi bez razmišljanja i na brzinu, jer im je to cilj. Cilj mojih pisama je da sakupim što veću količinu činjenica iz narodnog života i, davši im punu ocjenu i osvjetljenje - da predstavim nešto cjelovito, što ima opšti i trajni značaj, a ne slučajni i privremeni.
To me, međutim, ne oslobađa obaveze da u slučaju potrebe odstupim i da, ne zadržavajući se, zatražim pomoć. To sam mogao da učinim obraćajući se pismima Slovenskom dobrotvornom društvu, kojemu su se u sličnim slučajevima više puta obraćali i drugi, kao i redakcijama naših novina, koje nikada nijesu odbile da objave pozive koji govore o narodnim nevoljama. Ali tražiti pomoć ako ona nije rezultat krajnje nužde i ako se ta nužda može riješiti sopstvenim sredstvima, znači zloupotrebljavati tuđe napore i sebe skraćivati pravo da se traži pomoć ubuduće, kada naiđe velika nužda. Još manje sam shvatio da imam pravo da alarmiram rusko društvo.
Ovdje napominjem da uzbunu nije izazvala direktno glad u Crnoj Gori, već sudbina crnogorskih iseljenika u Srbiji koji su bili prinuđeni da se vrate svojim kućama ne samo sa izgubljenim nadama, već razorenim u potpunosti, jer su mnogi koji su se iseljavali prodavali zemlju i sve što su mogli, i sada ostaju bez krova nad glavom i ognjišta, s imovinom koju su bili spremili za putovanje.
Prve su o tome, i to vatreno, progovorile austrijske novine, uz nikakve simpatije prema Crnoj Gori, uz objašnjenje te pojave - prekomjernim povećavanjem poreza. Iza toga, ali sada sa simpatijama, o tome su počele da pišu skoro sve srpske novine, osim, naravno, „Vidjela”, a takođe i ruske.
Nevolje iseljenika
Treba napomenuti da su o sudbini koja je stigla crnogorske iseljenike u Srbiju prije svih saznali Bugarska i Beč, dok su na Cetinju o tome saznali preko austrijskih vlasti. Ukupno je krenulo da se iseljava 500 porodica, ili 3.000 duša. Jedan dio njih već je bio stigao u Srbiju (oko 300 lica), dok su drugi, jedna partija - došli do granice. Te dvije partije, u kojima je bilo približno oko 600 ljudi - vraćene su. Drugi su bili u Hercegovini ili u Staroj Srbiji. Neki još nijesu uspjeli da prođu crnogorsku granicu, dok se neki još nijesu ni pokrenuli s mjesta.
Knjaževska vlada se hitno obratila austrijskoj i turskoj vladi s molbom da ukažu pomoć Crnogorcima koji se budu našli na njihovim teritorijama, što je i bilo ispunjeno, uz uslov da, svakako, ono što bude utrošeno na njih - vrati crnogorska vlada. Tada je donesena odluka da ti ljudi mogu da se vrate u svoja mjesta i da im se vrati sve što je od njih bilo kupljeno. A da ne bude krivo ni jednoj ni drugoj strani, o tome će se postarati crnogorska vlada.
Međutim, na iseljavanje nijesu krenuli svi sa ciljem da se konačno nasele na određeno područje. Mnogi su se uputili put Srbije samo da prezime ili da nešto zarade, ne prodajući ništa od svog imetka i ne vodeći sa sobom cijelu porodicu. Neki su se uputili kao putnici koji bi mogli saznati na šta mogu računati ako se usele u Srbiju.
Do danas još nema tačnih podataka o tim nesrećnicima, a to i nije lak posao, jer nijesu svi o kojima je riječ iz jednog mjesta, a nije ni poznato da li su se oni sakupili u svojim mjestima. Ali u svakom slučaju, onih koji su u krajnjoj nuždi ima više od pola, što znači - do 2.000 duša, te Crna Gora svojim sredstvima, bez pomoći sa strane, ne može učiniti ništa. Pomoć koju dodjeljuje Rusija jedino može pomoći Crnoj Gori da izađe iz bijede u datim okolnostima. Prvu pomoć sada može dati Crna Gora bez stranog učešća, ali dalje crnogorske vlasti, ako im u pomoć ne pritekne Rusija, moraće pribjeći takvom posebnom sredstvu koje će još više opteretiti taj nesrećni narod.
Čim budu prikupljeni podaci o potrebama, hitno ćemo ih saopštiti ruskom društvu preko ”Izvjestija Slovenskog društva” i preko drugih časopisa. A sada se zadržimo na samom pitanju o iseljavanju Crnogoraca u strane zemlje. Ovo je potrebno utoliko više što se to pitanje ponekad pogrešno tumači.
Obećane zemlje
Iseljavanje iz Crne Gore - nije nova pojava. Crnogorci su nekada naselili Boku. Jedan dio njih se iselio u Istru, gdje su formirali veliku zajednicu - opštinu Peroj. Ovdje ne govorim o njihovom neprekidnom iseljavanju u Rusiju tokom 150 godina. Jedno vrijeme svi Crnogorci su htjeli da se presele u Rusiju, i vladika Petar Prvi obraća se ruskoj vladi s molbom da ne dozvoli useljavanje Crnogoraca u Rusiju, jer će u tom slučaju Crna Gora opustjeti i postati lak plijen svojih jakih susjeda.
Poslije oslobođenja Srbije od Turaka, ta zemlja je za Crnogorce postala obećana zemlja. U posljednje vrijeme Crnogorce je privlačila i Bugarska. Ali, usljed političkih okolnosti, posljednjih godina Srbija i Bugarska su im zatvorile svoja vrata. Iz Srbije je jedanput bilo protjerano više od 100 porodica koje su se tamo već bile naselile. Iz Bugarske je takođe vraćeno oko 200 porodica. Zbog toga posljednjih godina crnogorska vlada i ne daje pasoše svojim ljudima za useljenje u te dvije zemlje. Ali ove godine čule su se glasine da Srbija poziva naseljenike i pored zemlje im daje i kuće sa namještajem, kao i opremu za poljoprivrednu proizvodnju, uključujući i sjeme za sjetvu.
Napominjemo da vlade Srbije i Crne Gore nikada nijesu uspostavljale veze i odnose o ovim pitanjima. A iseljavanje se odvijalo na narodnu inicijativu i na rizik samih iseljenika. Praksa je pokazala da za vrijeme Garašanina Crnogorcima nije bilo dozvoljeno useljavanje u Srbiju. Zbog toga je crnogorska vlada i stala na put svojim podanicima, ne dozvoljavajući im iseljavanje. Ali sada, kada je Garašaninovo ministarstvo palo, moguće je očekivati da će se odnosi izmijeniti. Zbog toga je crnogorska vlada odlučila da izađe u susret zahtjevima svog naroda, posebno imajući u vidu lošu ljetinu u Crnoj Gori, premda je upotrijebila sva sredstva ubjeđivanja da iseljavanje zaustavi.
Šta Crnogorce goni da napuštaju svoju otadzbinu?
Ranije, uzrok je bio uopšte težak život u Crnoj Gori: vječita nemaština i neobezbijeđenost, zbog neprestanih ratova i tjeskoba. Iseljavanjem su se uravnotežavali odnosi između narodnih potreba i mogućnosti države. Zato iseljavanje Crnogoraca vječito stoji na jednoj te istoj brojki. A vlada nema nikakvih razloga i potreba da ometa takvu uravnoteženost. Naravno, u svemu tome potrebna je određena mjera i granica. Jer, tu ima mnogo anomalija.
Pogledajmo iz kojih mjesta se najviše naroda opredijeliolo da se iseljava.
Najviše naroda je krenulo iz okoline Nikšića i Banjana, gdje je ove godine bila dobra ljetina, a nije nedostajao prostor. Zatim, iz Grahova, gdje je ljetina iznosila oko polovine roda, dok prostora tu i nema velikoga, pa su Grahovljani, kao i Njeguši, orijentisani na Boku, koja im omogućava da popunjavaju praznine u trgovini. To se posebno primjećuje u grahovskim selima, što se odražava na njihov način života i povećanje standarda. Zašto pak skoro nikada nema iseljavanja iz Crmnice ili iz Dobrskog Sela, blizu Cetinja, gdje je tjeskoba stigla do krajnjih granica? Oni žive bolje od drugih, jer se nigdje kao u tim mjestima zemlja ne obrađuje tako dobro, a uz to - oni često idu na zaradu u druga mjesta Crne Gore ili u druge zemlje - u Carigrad, Grčku i dr. Crmničanin se stiska na dva rala zemlje i ne želi da se preseli čak ni u Zetu, a svoju zemlju cijeni skupo - od 400 do 1000 florina (po ralu). A kakve potrebe oni imaju i šta ne trpe iz nužde vidi se i po tome što, npr. 2/3 muškaraca iz Gluhog Dola odlazi na zaradu van svog mjesta. Uzrok je tome ne nedostatak prostora i sredstava , nego nešto što se nalazi u samom karakteru stanovništva.
Više prostora
Ako su se ranije Crnogorci raseljavali zbog nedostatka prostora, sada imaju znatno više prostora, te komotnije žive, jer su dobili novu zemlju u okolini Nikšića, Kolašina, Spuža, Podgorice, Ulcinja, koju su napustiti Turci, ili su zemljišne površine uvijek ležale neobrađene.
Da li je takav napredak moguće naći u bilo kojoj drugoj zemlji? Poslije toga došlo je, naravno, do prirasta. Sada se svi žale da sa stokom nemaju kuda da se dijevaju. Pri tome mi ne uzimamo u obzir tzv. planine, tj. pasišta u planinama, koja su sada pravednije raspoređena, pa se bolje koriste. Tako, npr. Sinjavinu i Lukavicu su ranije koristili samo Drobnjaci, Šaranci, Piperi i Župljani, i ja sam svojim očima vidio ujesen cijele površine pokrivene odličnom travom, nepokošene ili nepopašene. Sada nije tako, jer ovamo dolaze Bjelopavlići, Zagarčani i drugi, koji ili uopšte nijesu imali planine ili su imali veoma male njihove površine.
Ako stanovništvo Crne Gore obuhvata 165.000 duša, dobićemo sljedeći raspored prirodnih bogatstava:
Na jednu porodicu dolazi 5,5 rala obradive zemlje, 2,4 kosa livade 28,4 komada sitne stoke 5,1 komad krupne stoke 0,6 konja i dr. i 1,1 svinja.
Trgovačka carina je 4%. Povrh toga, u gradovima svaka kuća koja se daje u zakup plaća za jedan lakat (što je manje od aršina) po 80 soldi, a druga trgovačka preduzeća plaćaju za dozvolu još po 10% od zakupnine dućana. Za piće koje se uvozi iz inostranstva plaća se posebna taksa. So država kupuje u inostranstvu: u Siciliji ili gdje se nađe jeftinije, pa se daje u privatnu prodaju, a njena cijena je toliko niska da je kupuju i u Turskoj. Uopšte, trgovačke takse su toliko niske da se iz Crne Gore u susjednoj Austriji kafa i šećer prodaju kao kontrabanda.
Od 1882. godine porez se znatno povisio.
Ako se smatra da u Crnoj Gori ima 165.000 stanovnika, ili 27.000 porodica (po 6 članova u porodici), a uzevši u obzir izneseni raspored imovine, kao i posljednji iznos državnih taksa i poreza, dobijamo da svako domaćinstvo plaća godišnje prosječno 11 florina i 27 solada, ili oko 11 rubalja.
Da bi se shvatio porez na zemlju, treba da kažemo da je ralo isuviše sitna mjerna jedinica: 1 ruska desetina (=2.400 kvadratnih hvati) = 6,6 rala. Na tako malu površinu porez od 80 soldi odgovara iznosu od naših 65 kopejki, a to je isuviše mnogo. I mi se možemo čuditi kako jedna porodica koja nema jednu desetinu obradive zemlje može da opstaje. Ali, značaj svake stvari određuje se ne veličinom nego vrijednošću. Za to ćemo navesti nekoliko podataka, kako bi se definisala ta vrijednost.
Najjeftinija zemlja u Vasojevićima cijeni se za jedno ralo 40 do 60 florina, a bolja, kvalitetnija i koja je u selu - 120-160 florina. U Pivi, gdje je takođe veliki prostor, cijena po jednom ralu je od 100 florina naviše, na Čevu - 200 florina, u Ceklinu - 400 florina, a u Crmnici od 400 do 1000 (!) florina. Visinu cijene zemlje određuje njena proizvodnost. I za to ćemo navesti nekoliko podataka.
U Vasojevićima ozima pšenica rađa deset puta više nego što je posijano, heljda - 25*30, a kukuruz, koji se sije 7 oka na jedno ralo, srednji rod ima 300, a bogatiji i do 500 oka po ralu. Na Njegušima jedno ralo može dati 80 bagaša (800 oka, ili oko 53 puda), a u Crmnici ralo daje nekada 66 bagaša (oko 40 puda) i uz to po 10 bagaša (oko 6 puda) pasulja.
Za sada ne možemo dati podatke koji se odnose na Zetu, Bjelopavliće, Bar, Ulcinj, gdje postoje dvije žetve žitarica, tj. poslije ozime pšenice sije se kukuruz, a djetelina se kosi četiri puta.
Najviše prinosa, svakako, daje kukuruz. On je glavna žitarica i njega više od svega drugog siju. Ako računamo da se pod kukuruzom nađe polovina ili 80.000 rala obradive zemlje, uz srednje prihode dobijamo 24 miliona oka ili 1.600.000 puda, što po jednom stanovniku čini 9,6 puta, a ta je količina sasvim dovoljna za ishranu cijelog stanovništva Crne Gore. Napomenimo da se ovdje zemlja sasvim malo „odmara”, jer se iz godine u godinu njen kvalitet vještački podiže đubrenjem ili prirodnim nanosima s planina. Zato je godišnje slobodno od obrade ne više nego petina obradive zemlje.
Osim toga, kao potpora žitu služi mlijeko, kojim se Crnogorac hrani od Đurđeva do Mitrova dana (23. aprila do 26. oktobra), kao i mlječni proizvodi. Crnogorac takođe nikada nije bez svježeg ili sušenog mesa. Zato se može hraniti bolje nego stanovnici mnogih drugih mjesta u Evropi. On skoro uvijek ima rederve žita koje može prodati, a stoka predstavlja čistu dohodovnu stavku. Ali uza sve to, nerijetko Crnogorac nema čime da plati porez, koji je dužan da plaća tri puta godišnje. Stoku u inostranstvu ne prodaju, jer je u Austriji isuviše velika carina, a za prodaju u Italiji ili Francuskoj nema prevoznih sredstava. Zastoj u trgovini čini da ljudi koji nemaju dovoljno žita i stoke upadaju u dugove i, na kraju krajeva, odlaze iz Crne Gore, tražeći sreću u drugim zemljama.
Razvojne šanse
U Crnoj Gori nema nikakve industrije, i ne može je biti, opet - zbog nedostatka novca. Izlaz iz tog položaja u krajnjoj liniji jeste u oslobađanju od austrijskog Lojda, koji jedino služi austrijskoj industriji i pri tome nastupa isuviše nepažljivo s uvezenom robom, skoro ne garantujući njenu cjelovitost. S tim ciljem ovdje se formiralo društvo koje ima namjeru da uvede liniju od dva broda morem od Trsta do ušća Bojane, pristajući u italijanske luke u Dalmaciji: po rijeci Bojani dva manja broda će prevoziti robu dereglijama do Skadra, a po Jezeru već i sada plove dva crnogorska parobroda. Ako se taj plan ostvari, budućnost tog društva će biti osigurana, jer Crnogorci rado obećavaju i obavezuju se da će sve svoje operacije obavljati upravo preko toga društva. Skadarski trgovci takođe se izražavaju u tom smislu, jer im je znatno ugodnije da robu dobijaju u Skadru nego u bilo kojoj luci do koje nema izgrađenog puta. Kao primjer služe Dubrovčani, koji su se na taj način oslobodili od Lojda, uspostavljajući svoj brod, koji svake godine donosi 15-18% dividendi.
Glavna stvar sastoji se u tome što će se tada otvoriti izvoz crnogorske stoke u inostranstvo. Naporedo s tim, ići će u izvoz i rujevina, riba, vuna i druge crnogorske sirovine koje se do danas ili uopšte nijesu izvozile ili su se izvozile uz plaćanje velikih iznosa stranim izvoznicima.
Statut tog novog crnogorskog društva sastavila je i potvrdila vlada, i poslan je u Rusiju. Treba da napomenemo da on može biti u mnogo čemu još izmijenjen, prema potrebama i napomenama ljudi koji su verzirani u te poslove. Nekoliko članova Statuta, kao što su oni čiji se sadržaji odnose na predaju akcija drugome, imali su u vidu to da ograniče prelazak poslova u tuđe ruke.
U Boki, Primorju i Dalmaciji, a takođe i u Trstu, taj poduhvat se prihvata sa opštim simpatijama. Nadamo se da će se i u Rusiji naći ljudi koji će podržati ovo društvo i preko njega ponovo stupiti na Jadransko more, gdje do ovog momenta u potpunosti dominira Austrija.
Cetinje, 28. oktobra 1887. godine.
Kraj
--------------------------------------------------------------------------------
Bookmarks