Između pravoslavlja i islama
Koliki su prostor zauzimala i gdje su se sve naseljavala vlaška plemena u srednjem vijeku, teško je sveobuhvatno utvrditi. Međutim, zna se da ih je bilo svuda tamo gdje su im prirodni uslovi omogućavali da se nasele. Ilustracije radi navodimo podatak da se na sjeveru Crne Gore, u opštini Pljevlja, nalazi jedno naselje, čiji se žitelji prezivaju imenom Vlah.
Mnoga vlaška plemena su kasnije prelazila u pravoslavnu vjeru, kao što je bio slučaj sa onim plemenima koja su se nalazila na širem području podlovćenske Crne Gore. Dolaskom Turaka i učvršćivanjem njihove vlasti u ravničarskim predjelima Crne Gore i Primorja, vlaška plemena su prelazila u islam.
Za primjer navodimo selo Međureč, koje etnografski pripada Mrkojevićima, a koje je, prije dolaska Turaka i osvajanja Bara, pripadalo Mletačkoj republici. Ona vlaška plemena koja su gravitirala prema Boki Kotorskoj i Crnogorskom primorju, primala su katoličku vjeru. Isto tako i sva ona vlaška plemena koja su naseljavala Cetinje i njegovu širu okolinu, vremenom su slovenizirana.
Šta kazuju toponimi
Pleme Kuči su jedno od najstarijih i najslavnijih crnogorskih plemena, koje se prostire istočno od Podgorice, a graniči se sa Albanijom.
Njegovo prirodno utvrđenje Medun, odolijevalo je zubu vremena, od vremena Ilira, Tračana, Grka i Rimljana, pa sve do dolaska Slovena i sve tako do današnjih dana. Na njemu je rođen legendarni, samouki crnogorski književnik i pametar, vojvoda Marko Miljanov, čiji su zapisi o ovom plemenu bili polazište za dalja naučna istraživanja.
Početkom decembra 2000. godine izašla je iz štampe knjiga: "Saga o Kučima", iz pera novinara i publicista Miodraga-Mališe Marovića. Knjiga je izazvala značajnu pažnju crnogorske javnosti, zbog polemičnosti, kojom je autor propratio dosadašnje pisanje o ovom čuvenom istorijskom plemenu i posebnog ugla iz kojeg pokušava da odgonetne onaj dio Kuča, o kome se pisalo na osnovu predanja i o kome nema pisanih dokumenata, ali ima podosta naučnih istraživanja objavljenih u ovom vijeku.
Proučavanjem daleke istorijske prošlosti Kuča bavili su se mnogi naši i strani naučnici. Međutim, i pored uloženog truda, njihovi rezultati su bili veoma površni, a u većini slučajeva i pogrešni.
Ovu knjigu, njen recenzent, akademik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, prof. dr Božina Ivanović, nazvao je "nesporno neobičnom knjigom, knjigom izazova", dok je sam autor za nju napisao "da ona ne anatemiše-nego polemiše, ne presuđuje-nego istražuje" i da ona čitaoca navodi na razmišljanje, jer postavlja pitanje i upućuje ga da na njih sam potraži odgovore".
Autore ovog rada iz ove knjige najviše interesuju podaci vezani za vlaška plemena na prostorima Kuča u srednjem vijeku, koje je Marović makar fragmentarno obuhvatio.
Koristeći nove podatke, na koje nailazimo u pomenutoj knjizi, kao i druge do kojih smo, dužim istraživačkim radom došli, evo šta možemo saopštiti.
O istoriji Kuča malo se što znalo prije nego što je Marko Miljanov, krajem 19. i na početku 20. vijeka, zapisao narodna predanja o postanku i razvoju ovog plemena. O njegovom postojanju svjedočili su jedino izvještaji katoličkih misionara, koji su Kuče posjećivali, još od početka 16. stoljeća. Pronađeni su i turski popisi stanovništva kučkih krajeva decenijama kasnije, u kojima se registruju i pripadnici plemena pod tim imenom. I, tek nekoliko vjekova kasnije, počela su da se pojavljuju potpisana djela njemačkih, francuskih i ruskih pustolova i pisaca, u kojima je opisivan način života Kuča, kao nomadskog brdskog plemena, karakterističnih običaja i etičkih normi.
Takvi spisi postajali su brojniji krajem 19. vijeka, nakon što su se Kuči priključili, za svijet isto tako egzotičnoj, Crnoj Gori. Marko Miljanov je, već u poodmaklim godinama, odlučio da za sobom ostavi i pisani trag o nastanku i stasavanju svoga plemena. Svoja istraživanja, s kraja 19. vijeka, zasnivaće na narodnim predanjima, sačuvanim i prenošenim s koljena na koljeno. On će, svjestan ograničenosti sopstvenih mogućnosti da dosegne do bližih saznanja, razignirano zaključiti da je "o porijeklu Kuča teško doznati istinu, jer se o tome različito priča". No, i pored toga, on je svojim živopisnim pričanjem o rodovskom i plemenskom ustrojstvu, običajima i načinu življenja, i posebno o ratnoj epopeji Kuča, zainteresovao istoričare i druge istraživače da zavire u istoriji njegovog plemena.
Erdeljanovićeva istraživanja
Dr Jovan Erdeljanović je prvi objavio neku vrstu "istorijskog katihizisa" o Kučima. U zbirnoj knjizi, izdatoj u okviru naučne edicije "Naselja srpskih zemalja", čiji je urednik bio dr Jovan Cvijić, a izdavač Srpska akademija nauke, Erdeljanović je, 1907. godine, opisao prirodu i način života tri brdska plemena: Kuča, Bratonožića i Pipera. Tako je etnolog i antropogeograf, dr Jovan Erdeljanović, prokrstario Kučima u prvim godinama 20. vijeka. On se na svom koraku susrijetao sa tragovima određenih oblika života ljudskih zajednica na ondašnjim i današnjim kučkim prostorima. O tome su svjedočili, kako toponimi, čijih značenja nema ni u južnoslovenskim, ni u srpskom jeziku, tako i arheološki nalazi nečega što su mogle biti i grobnice starosjedelaca.
Traganje za toponimima Kuča bilo je od ogromnog značaja za identifikaciju starog stanovništva. Tako Erdeljanović za naziv Kuč navodi adekvatan izraz: crven, a zatim dozvoljava i mogućnost da ta riječ istovremeno znači: osobito veliki, nenadmašan, junačan. Za sami naziv Kuč Erdeljanović konstatuje da nije ni južnoslovenskog, niti srpskog porijekla. Zatim, poslije dužeg istraživanja, rezignirano zaključuje kako "ne samo za Kuče, nego i za cijelo Balkansko poluostrvo, s tim stoji vrlo rđavo".
Erdeljanović je posumnjao u čistotu bilo kojeg naroda na Balkanskom poluostrvu, imajući u vidu veliki broj osvajačkih i ratova na Balkanu, nakon kojih su nastupala masovna doseljavanja i raseljavanja, pa time i normalna miješanja starosjedelaca sa došljacima.
Iz Erdeljanovićevih istraživanja vidljivo je da su u svim pobrojanim naseljima živjeli neki stariji narodi od poznije pridošlih u ove krajeve. Tako Erdeljanović potencira: "Na Donjem Medunu i sad stoji stara, kako vele, najstarija crkva u Kučima, koja je obnovljena".
Vlaška rudina
Dalju Erdeljanovićevu pažnju privlači "Široka rudina", dolje na sjeveru, naspram grada, koja se zove "Vlaška rudina". O njoj je Erdeljanović zapisao: "Na nju su, vele, dolazili nekad Vlasi. Ova je uspomena vrlo značajna, jer nam prvo, pokazuje da je za doba srpske države u okolnim plemenima bilo Vlaha, a drugo, utvrđuje nas u mišljenju da je Medun bio znatnije tržište, jer su na njegovoj "Vlaškoj rudini" vlaški pastiri svakako dogonili svoje stočarske proizvode i prodavali".
Erdeljanović dalje kaže: "Vremenom, ti Vlasi su stupali u trgovinske odnose sa doseljenicima, razmjenjujući i stoku i stočne proizvode, za njima neophodne druge potrepštine. Kasnije bi se, vjerovatno, stvarale i druge veze i mišljenja sa pridošlicama".
Na ovaj način Erdeljanović tvrdi da su i u plemenu Kuči svojevremeno živjeli Vlasi, što će on, kasnije, na osnovu toponima, i potvrditi.
Devet decenija poznije, poznati crnogorski lingvista Željko Musović, baveći se ovom temom i davno izrečenim tezama o istorijatu Vlaha i Arbanasa, sa osloncem na brojne istorijske izvore, konstatuje: "Vlasi predstavljaju djelove romanskih i potpuno romanizovanih starosjedelaca, koji su u srednjem vijeku pretežno živjeli u primorskim gradovima ili u planinskim područjima. Oni u planinama su se održavali na raznim mjestima u manjim ili većim grupama, izlovani od preostalih centara antičke civilizacije".
O samom imenu Vlaha Tihomir Vukanović, u knjizi: "Etnogeneza Južnih Slovena", objavljenoj u Vranju 1971. godine, kaže: "Inače, riječ Vlah je prvo označavala čovjeka romanskog, neslovenskog porijekla. Potekla je od keltskog plemena Volcae, zatim su naziv primili Germani i njime su označavali svoje promijenjene susjede". Vukadinović dalje kaže: "Kod nas, krajem srednjeg vijeka, naziv Vlah postaje sinonim za stočara, pastira, a dolaskom Turaka naziv Vlah se ustaljuje kao oznaka za pripadnika pravoslavne vjere". Musović, međutim, kaže da je intenzitet slovenizacije Vlaha i Arbanasa od 10. do 19. vijeka "bio veoma mali, ako ga je uopšte i bilo, i da se, možda, dešavao obrnuti proces".
Musović posebno ističe: "Romani iz gradova, a i Vlasi i Arbanasi, imali su sve preduslove za bar djelimičnu romanizaciju Slovena na: pismo, vjeru, kulturu i bolji način privređivanja, a nije ih bilo tako malo. Međutim, njihov je uticaj ostao ograničen samo na uski primorski pojas, a izlovani Vlasi u unutrašnjosti nijesu mogli dugo odolijevati brojnijem slovenskom življu i novoj slovenskoj kulturi u nastajanju". Musović vjeruje da će slovenizacija Vlaha dobiti zamah u 13. vijeku, pa nastavlja". "Nešto drugačija situacija biće u takozvanom Pomorju, predjelu od Neretve do Bojane i južno od Pive i Tare, gdje su Vlasi uspijevali da održe svoje specifično uređenje, u kome su sačuvani relikti jednog daleko starijeg vremena i daleko starijih odnosa i koji se teško uklapalo u već razvijeni feudalni sistem".
Tragovi slobodnih ljudi
Proces slovenizacije Vlaha na tlu današnje Crne Gore je definitivno završen u 17. vijeku. Na pitanje: kako su Vlasi uspijevali da se održe pod rigoroznim zakonima srpske države, Musović daje sljedeći odgovor: „Za razliku od većine zavisnog stanovništva, i to uglavnom zemljoradničkog, Vlasi su bili prilično autonomni i slobodni, u skladu sa svojim načinom života. Planine u to doba nijesu predstavljanje nečiju određenu teritoriju”.
Sima Ćirković, u svom djelu: „Stefan Vukčić Kosača”, navodi da Vlah 1436. godine izjavljuje: „Čovjek slobodan i nikome obavezan”. Ćirković, zatim, u Enciklopediji Jugoslavije kaže: „Dosljedno razlikovanje Vlaha od Srba u izvorima, posljedica je realne odvojenosti Vlaha kao grupe drugačijeg porijekla, načina privređivanja i statusa”.
Musović kao dokaz razlike navodi i zakonske odredbe iz Dušanova zakona, iz kojih se vidi da Srbi i Vlasi nijesu isto, odnosno da Vlah nije Srbin - stočar. Na podvajanje se išlo čak i svjesno. Postojao je Zakon Srbljem i Zakon Vlahom, a odredbe da se „Srbin ne ženi iz Vlasah”, dovoljno govori sam za sebe.
U zaključku ovog štiva Musović kaže: „Vlasi i Arbanasi uspjeli su da se brojno očuvaju i u 15. vijeku dolazi do prave ekspanzije vlaškog i arbanaškog stanovništva. Tada se Arbanasi masovno spuštaju u zetsku ravnicu i gornjozetska brda”.
Bunova jama u Kučima
Proučavajući istorijsku prošlost Kuča, dr Jovan Erdeljanović je došao do zaključka da su u ovom dijelu Crne Gore živjeli Vlasi. U vezi s tim, on kaže: „Naš narod u Kučima ima termin „gropa”, koji mu označava isto što i dolac, do, dolina i rupa”. Erdeljanović zatim nastavlja: „U Rumuniji ima veliki broj topografskih naziva, koji glase Gropa, Gropi, i u raznim drugim oblicima, koji su od ova dva imena izvedeni”.
Komentarišući riječ „grope”, Majer kaže: „Ako bi pak arbanaška riječ bila slovenskog porijekla, onda bi rumunska bila porijeklom od arbanaške”. A Erdeljanović zaključuje: „U svakom slučaju nazivi Gropeza i Gropa ostali su u našem narodu od Vlaha, kao što je slučaj ovdje u Bjelošima”.
Objašnjavajući porijeklo prezimena Delja, Erdeljnović kaže da je u Kučima naziv Delja „po svoj prilici skraćeno od cijelog imena Deljan ili Dejan. Tako se npr. predak bratstva Deljana u Kučima zvao Delja, a bio je porijekom iz Hercegovine”.
U jednom od rijetkih saopštenja o Vlasima u Cetinjskom polju, bilo je riječi o bratstvu Delje, kao potomcima vlaškog kneza Ivana Borojevića. Čak jedan od potomaka bratstva Delja iz Cetinjskog polja, tvrdio je da su njegovi preci Delje doselili na Cetinjski dolac prije Ivanovića i Ivaniševića.
Navedeni primjeri govore da je Vlaha bilo i u plemenu Kuča, što ćemo potkrijepiti novim dokazima. Tako Erdeljanović, u poglavlju „Uspomene na Vlahe”, govori o dva „topografska naziva, koji su vjerovatno uspomene na negdašnje Vlahe. Jedan je od njih Bunova Jama, a drugi je Brina”.
Bunova Jama je očigledno nazvana po čovjeku, kome je bilo ime Bun.
Đuro Daničić, u Rječniku zagrebačke Akademije, kaže: „Bun, muško ime moglo bi biti rumunsko bun, dobar; ali kako ima Bunislav, moglo je postati od toga”.
Na osnovu toga, Erdeljanović zaključuje: „Koliko mi je poznato, u našim starim spomenicima ime Bun nose samo Vlasi, a jedno staro selo u Braničevu, koje se pominje u povelji kneza Lazara i patrijarha Spiridona, 1382. godine, zove se vlaškim imenom Bounei”.
Erdeljanović ide još dalje, pa kaže: „Na osnovi navedenih podataka čini mi se vjerovatnije da je ime Bun samo sobom bilo vlaško i da se Bunova Jama svakako nazvala po nekom Vlahu”. Prednjem tvrđenju Erdeljanović dodaje: „Još jedan je razlog i u tome što je nedaleko od Bunove Jame i drugo ime vlaškog porijekla Brina”.
Brina je poveliko stjenovito brdo. Erdeljanović je u Kučima zabilježio šest topografskih naziva, u kojima dolaze imena Brinja, ili Brinje, koje su tamošnji Srbi preveli riječima: strana, stjenoviti bok i stijena, koje su vlaškog porijekla. Nastavljajući ovu priču, Erdeljanović kaže: „Prema svemu je jasno da su riječ brinje i slični joj oblici odavno postali terminima za razne vrste uzvišenja i da su od njih postali i mnogi topografski nazivi kod Vlaha i kod Arbanasa.
Kako u Ćeklićima nema nikakvih uspomena ni tragova od Arbanasa, a ima ih priličan broj od Vlaha, svakako je naziv Brinja ostao od Vlaha.
Surdupi i surduci
Topografski naziv Surdupi i Surdup vrlo je rasprostranjen na širem području Kuča. I na piperskoj planini Lukavici, sjeveroistočno od planine Žijeva, u Kučima, ima naziv Surdup, čije ime, po narodnom tumačenju znači Provalija. Jugozapadno od Lukavice nalazi se vrlo strmi vrh Surdup.
Jovan Cvijić je, u svojim istraživanjima, naveo i ove riječi: „Vrtače, koje se kanalom produžuju u pećine i zovu se: vigledi, zvekare, bezdane, propasti, stromori, surdupi i surdupine”. Prema tome, iz ovih navoda vidimo da surdup ima značenje: rupčna, provalija, propast i sl.
Vuk Karadžić i Đuro Daničić smatraju da je riječ „surduk” tuđa riječ. I od riječi surduk ima priličan broj topografskih naziva po našem narodu, a tako isto i u Rumuniji. I, što je važno istaći, po Vuku i Daničiću „sa ovom našom riječi očigledno je u vezi i mađarska riječ „szurduk, provalija”.
Neki topografski nazivi, koji su bez sumnje vlaškog porijekla, svjedoče da su se vlaški pastiri bavili i na području Kuča. Tako se i topografski naziv Štek smatra vlaškim, mada ga i Arbanasi upotrebljavaju sa značenjem: ždrijelo, preslo.
Pošto u Cucama, na širem području cetinjske opštine, nema nikakvih uspomena na Arbanase, i pošto su sva ostala nesrpska topografska imena vlaškog porijekla, Erdeljanović zaključuje: „I naziv Štek ostao je od Vlaha, a ne od Arbanasa”.
I topografski naziv Kabasi se ponajprije može dovesti u vezu sa rumunskom riječi „cabaz”, koja, označava katun. Erdeljanović napominje: „Vlasi su, živeći među Srbima, znali dobro srpski”. Otuda se nameće logičan zaključak da je i planina Vlahina ima naziv vlaškog porijekla.
Erdeljanović je u Kučima zabilježio više topografskih naziva vlaškog porijekla, kao što su Žabica i Šaljeza. Šaljeza je jedno presedlasto pasište u predjelu sela Orahova. U vezi s tim Erdeljanović kaže: „Svakako je riječ šaljiza i u jeziku negdašnjih Vlaha bila geografski termin sa značenjem sedlo, presedlina, presedlasto zemljište. Iz razloga koje smo naveli, mislimo da je ovaj naziv Šaljeza mogao biti jedino vlaškog porijekla, a ne od Arbanasa. Tu su još: Mali i Veliki Lipovac, Jeseni, Zagorac, Slamnica i Lipovački vrh.
Erdeljanović u knjizi: „Stara Crna Gora” i ovo kaže: „O negdašnjim Vlasima i o njihovom stočarskom nomadizmu ima skoro u svakom plemenu Katunske nahije raznih uspomena i tragova. A najznatniji su i najmnogobrojniji oni u Bjelicama”. Erdeljanović zatim nabraja toponimske nazive, kao što su „Vlaški Do”, za koji se pripovijeda da mu je „ime došlo otud, što su Vlasi dohodili iz Hercegovine i u tome dolu počijevali, tj. privremeno stanovali”!
Sudeći po analogiji nije isključena mogućnost da su se Vlasi iz Katunske nahije miješali sa Vlasima iz Kuča, budući da su jedni na zapadnom, a drugi na istočnom dijelu stare Crne Gore, koju je dobar pješak za jedan dan, sa kraja na kraj, mogao prepješačiti. Otuda mnogo toponima koji se nalaze i na jednoj i na drugoj strani stare Crne Gore.
Ime čuva uspomenu
Dr Jovan Erdeljanović i njegov bliski saradnik i poznati crnogorski etnograf Andrija Jovićević, najviše su radili na rasvjetljavanju romanizovanih Vlaha, njihovom doseljavanju u staru Crnu Goru i njihovim toponimima, kao jedinim uspomenama na njihov boravak na ovim prostorima, sačuvanim do današnjih dana.
Po dolasku Ivana Borojevića, sa svoja četiri sina, u Podlovćenski Dolac, kasnije Cetinje, oni podigoše Vlašku crkvu 1450. godine, kao najstariji sakralni objekat na ovim prostorima.
Vlaška plemena su, po riječima Andrije Jovićevića, bila mnogobrojna i „dok su se oni ovuda kretali i napasali stoku nije bilo u ovijem krajevima drugog naselja osim Vlaškog”.
Vlasi su se brzo razmnožavali, pa je bilo logično što su postepeno naseljavali šire područje onovremene stare Crne Gore, koja se prostirala na prostoru Katunske i Riječke nahije, ondašnjih teritorija, koje danas, sa Cetinjem, čine opštinu Cetinje.
Vlaška plemena su svoja stada, za vrijeme ljeta, napasali na zapadnim i sjevernim stranama Cetinja, gdje su se nalazili bogati pašnjaci, na području Ćeklića, Cuca i Tomića.
Kada bi nastupila hladna jesen, vlaški nomadi bi se spuštali, sa svojim stadima, u toplije predjele, a to su bili Primorje i šire područje Skadarskog jezera.
Mnogi tragovi
Vlasi su iza sebe ostavili mnoge tragove. To su u prvom redu toponimi na području stare Crne Gore, koji su se, kao davna uspomena na stara vlaška plemena, sačuvali do današnjih dana. U vezi s tim, dr Jovan Erdeljanović piše: „O negdašnjim Vlasima i njihovom stočarskom nomadizmu ima skoro u svakom plemenu Katunske nahije uspomena i tragova. A najznatniji su i najmnogobrojniji oni u Bjelicama. Tako na pr. u selu Ublicama nalazimo Vlaški do, za koji se priča da mu je ime došlo otud, što su Vlasi dohodili iz Hercegovine i u tome dolu počijevali (tj. privremeno stanovali). Nabreg ovoga dola ima glavica Pandurica, na kojoj je, vele, stojala straža tih Vlaha. Oni su sahranjivali svoje mrtve kod crkve Sv. Jovana, u susjednom selu Dubu”. Erdeljanović zatim nastavlja: „Na sjevernoj strani istog sela su Katuništa, mjesto na kojem su stajali katuni nekad, u staro doba, po svoj prilici tih Vlaha”.
U selu Tomići se grupa prostranih dolova zove opštim imenom „Vlaške rupe”, s nedaleko od njih je „Grokopetska rupa”, nesumnjivo nazvana po nekom imenu ili nazivu iz jezika onih Vlaha, koji su tada na tom području katunovali. Takvih toponima iz „vlaškog” jezika ima osobito po srednjim i južnim Bjelicama. Tako na području Tomića ima, pored pomenutih, još Lunjić i Ljug, zatim u Mikulićima: Verna, Ljug i Rijen, a u selu Dub su: Trokujev do, Jušin do, Lucinj itd.
O toponimima vezanim za ime Radula Vlaha i njegovu pogibiju Erdeljanović kaže: „Da je zaista Radule Vlah sa svojima katunovao po Bjelošima (selu nadomak Cetinja - primjedba autora) svjedoče i topografski nazivi po njegovu imenu: kod Velje Bukve ima Radulova glavica, Radulov brijeg, Radulovi dolovi i Radulova jama”.
Osim navedenih, po raznim mjestima bjeloškog zemljišta ima puno toponima, koji se mogu pouzdano smatrati kao uspomena na te nekadašnje vlaške nomade. Takva su imena: Lašor, Gropeza, Šura, Buđenela, Žurim i Leverinski brijeg.
Lašor je stajaća voda, koje pod tim imenom ima na više mjesta širom Katunske nahije, u bližoj i daljoj okolini Cetinja. Tako kod bajičkog zaseoka Čulica postoji „mrtva voda”, koja u vrijeme kiše pomalo miždi, pod imenom Lašor. Osim na ovom mjestu, u Cetinjskom plemenu još ima na tri mjesta mrtve vode, s imenom Lašor. U Dobrskom Selu postoji Lašor, mrtva voda koja služi za napajanje stoke. Voda Lašor nalazi se i u Cucama, katunskom plemenu, kao i Lašorski vrh u Ozrinićima, na Čevu”. Erdeljanović zaključuje: „Očigledno je, da naziv Lašor nije srpskog porijekla i svakako je ostao od nedomorodačkih, nesrpskih starosjedelaca, i to najprije od Vlaha, jer ga nalazimo i u predjelima u kojima se ne zna za druge starosjedioce osim Vlaha”.
Gropeza je duboka udolina, „kao što je označeno u listini Ivana Crnojevića, iz 1489. godine, povodom spora između Bjeloševića i Očinića (dva sela nadomak Cetinja-primjedba autora)”. Takav naziv je Erdeljanović našao i u selu Rvaši, u Riječkoj nahiji. Jedan zaseok ovoga sela zove se Gropeza.
Na Lovćenu i u okolini
Na Vlaha podsjećaju još i sada mnogobrojne uspomene u topografskim, nazivima, kao što su: Krusa glavica, Krusi dolovi u Bajicama, Šura i Bućenila u Bjelošima, Udaći i Lagatori u Ugnjima, Andran, voda kod Humaca, na periferiji Cetinja, Čojki u Donjem Polju, Prištet u Bajicama, Šorovo ždrijelo i Bokerinski do u Ugnjima.
O tome da su, prije Zećana, na Lovćenu ljetovali, sa svojim stadima, vlaški pastiri, svjedoči ogroman broj topografskih naziva, kao što su planina Lovćen i ime jednog polja u toj planini, koje se takođe zove Lovćen, zatim Velji i Mali Bostur, prostrana katuništa na širem području Lovćena; Ćava, visoravan u Lovćenu; Kunj, šumski kompleks u Dugom dolu; Pištet, izvorska voda u Dugom dolu i drugi Pištet, izvorska voda u selu Vrbi.
Topografskih imena vlaškog porijekla ima više, od kojih izdvajamo: Koložunj i Žunjeve njive, na prostoru sela Mirca; Murakovac, brdo na južnom dijelu Lovćena, na zemljištu sela Majstori; Krimalj u Mircu; Tujkovi doci, u rejonu sela Vrbe; selo Žanjev Do i nazivi njegove okoline: Longova rupa i Bižaljevac.
To je čitava grupa naziva, porijeklom od vlaških imena u sjeverozapadnoj podgorini Lovćena i na području samog Lovćena.
U Njegušima su, sve do sredine 19. vijeka, živjeli ostaci od negda jakog bratstva s imenom vlaškog porijekla, „Pime”. U vezi tog bratstva i njegovog porijekla, Erdeljanović kaže: „Da se vjeruje u njihovo prvobitno vlaško porijeklo, još je vrlo jak razlog i to, što je negda cio Mali Bostur - dakle lovćensko katunište s vlaškim imenom - bio njihova svojina”.
U ćeklićkom selu Vuči Do postoje i dva topografska naziva koji su vjerovatno uspomene na nekadašnje Vlahe. Jedna od njih je Bunova jama, a druga je Brina. Oba ova toponima su u zapadnom dijelu sela, pod planinom Vršanjem, u Njegušima.
Naziv Bun je bio sporan kod nekih naučnika, koji su se bavili proučavanjem toponima na ovim prostorima. Međutim, Erdeljanović se pobrinuo da utvrdi porijeklo ovog imena, pa kaže: „Koliko mi je poznato, u našim starim spomenicima ime Bun nose samo Vlasi, a jedno staro selo u Braničevu, koje se pominje u povelji kneza Lazara i patrijarha Spiridona, 1382. godine, zove se vlaškim imenom Bounei. Još da dodamo da se jedan rumunski pisac zove dr A. Bunea”.
Bacule u Petrovom Dolu, ako im je to bilo prezime, mogli su najprije biti vlaško bratstvo, koje se poslije posrbilo. Topografski naziv Kašer „u petrodoljskom ataru, koji smo protumačili kao uspomenu na negdašnje vlaške stočarske zgrade ili torove, bio bi u tom slučaju ostatak od tih Bacula, odnosno od njihovih nomadskih predaka”, zaključuje Erdeljanović.
Jedan dolac u ćeklićkom selu Dragomidolu, s imenom Ljek, upućuje na nekog Vlaha. Sa Vlasima se mogu dovesti u vezu i nazivi na zapadnoj strani od sela: Srpski Vlah, Srpski do, Srpska lama i Srpska voda, kojima su Vlasi dali imena.
U Ćeklićima postoji planina Vlahinja, „koja je očigledno dobila ime po Vlasima”, U Ćeklićima se nalazi i brdo Vlahinja, „koje je već samim svojim imenom pouzdana uspomena na negdašnje vlaške pastire, koji su po njemu katunovali”.
Groblje junaka i pregalaca
Unutrašnjost Crkve je podijeljena s četiri para pilastera na pet traveja. Pilasteri formiraju polukružno zavedene niše iznad kojih je horizontalni vijenac kao osnovica polukružnog svoda. Oltarski prostor i haos odvojeni su ikonostasom, na kojem je natpis: „Izvolenijem oca, pospješnijem sina i sovršenijem svetoga duha, izobrazi se ovaj sveti hram roždestva presvete Bogorodice, dozvoljenjem blagovjernoga Gospodara i knjaza Nikole Ŕ, Blagoslovom visoko presvećenog mitropolita Ilariona, trudom i troškom pravoslavne parohije donjokrajske 1878, godine.” Ikonostas je radio Vasilije Đinovski, zograf iz Makedonije, koji je slikarsku vještinu izučio u Rusiji.
Tokom svoje istorije, Vlaška crkva bila je veoma cijenjeno vjersko mjesto, cijenjeno i od strane samih crnogorskih gospodara, tako da su, na primjer, godine 1860, 27. oktobra, u Vlaškoj crkvi vjenčani Nikola Prvi Petrović Njegoš, gospodar Knjaževine Crne Gore, i Milena Vukotić, ćerka čuvenog crnogorskog vojvode Petra Vukotića. Pedeset godina kasnije, prilikom svečanosti pedesetogodišnjice vladavine i krunisanja kralja Nikole Prvog, 10. avgusta 1910. u Vlaškoj crkvi je obavljeno blagodarenje kraljevskog para.
Dolaskom na vlast, knjaz Nikola je punu pažnju posvetio revitalizaciji kulturno-istorijskih spomenika, među kojima je na prvom mjestu bila Vlaška crkva. U vezi s tim „Glas Crnogoraca”od 2. aprila 1897. godine, donosi napis pod naslovom: „UREĐENjE GROBLjA OKO VLAŠKE CRKVE”, u kome piše: „Napredovanje varoši Cetinja za ovo posljednjih nekoliko godina, toliko je veliko, da je groblje Vlaške crkve, koje nekad bješe na kraju, došlo sada u sredinu iste varoši. Uređenje varoši samo zahtijeva uređenje i nivelisanje groblja”. Dalje se kaže: „Njegovo Veličanstvo Gospodar, pored ostalih briga, vazda očinski starajući se o uređenju varoši i ukrašavanju crkava, blagoizvolio je narediti, da se ovo o njegovom trošku uradi, a uređenje to počne 12. maja ove godine”.
Iz posebnog pijeteta prema Vlaškoj crkvi, kao jedinstvenom i najstarijem sakralnom objektu, uslijedila je akcija podizanja novog groblja, na periferiji grada, za Donjokrajce.
Odluka o određivanju lokacije za novo groblje donesena je 1894. godine. To je istovremeno bila odluka kojom se zabranjuje dalje sahranjivanje pred Vlaškom crkvom. O ovoj Odluci izvještava i „Glas Crnogorca” u broju 29, za 1894. godinu.
Odluka o zabrani daljih sahranjivanja umrlih pred Vlaškom crkvom, sama po sebi imala je značenje pretvaranja Vlaške crkve u svojevrstan spomenik kulture. To je naglašeno i zahtjevom o stručnom uređenju i „nivelisanju” onih grobova koji se konzerviraju i ostaju kao svjedočanstvo prošlosti.
Ograda Vlaške crkve
Do stupanja na snagu ove odluke, ispred Vlaške crkve sahranjivane su najistaknutije ličnosti crnogorske istorije. To su bili: Bajo Pivljanin, proslavljeni hajdučki harambaša, koji je poginuo 1685. godine na Vrtijeljci, braneći Cetinje od Turaka; mitropolit Ilarion Roganović, umro 1882. godine; mitropolit Visarion Ljubiša, umro 1884. godine; Jovan Pavlović, jedan od najnaprednijih publicista u južnom Slovenstvu, umro 1892. godine; Sula Radov Radulović, koji je označavao pojam, gotovo simbol narodnog maštara i pametara, umro 1872. godine; Ilija Beara, poznati poliglota i profesor Cetinjske gimnazije, izvršio samoubistvo 26. decembra 1887. godine; Grujica Lopičić, senator i kapetan Ceklina, umro 1847. godine; Zrno Popović, poznati crnogorski junak, koji je imao tu čast da na Božić potiče dvorski badnjak, kod knjaza Nikole; Tripko Grubačić, ustanički kapetanu Nevesinjskoj buni, rodom iz Rasta kod Nevesinja; Stanko Ivanović, rektor Bogoslovije na Cetinju, umro 1972. godine, na Visu. I, na kraju, pred Vlaškom crkvom su humke oslobodilaca Cetinja, koji su poginuli 13. novembra 1944. godine.
Vlaška crkva je svojevrstan spomenik sakralne namjene, vjerovatno neponovljiv u svijetu, ne po arhitekturi, koja ni u čemu nije osobita, već po crkvenoj ogradi, izrađenoj od puščanih cijevi zaplijenjenih u velikim borbama koje su Crnogorci vodili s Turcima u drugoj polovini devetnaestog vijeka.
Sav ratni materijal koji su Crnogorci zaplijenili u mnogim ratovima od Turaka, čuvan je u Vojnom muzeju na Cetinju.
Kad su Rusi, 1896. godine uputili Crnoj Gori, kao poklon, veliku pošiljku od 30.000 pušaka „ostraguša”, ili „moskovski”, neko od uticajnih ljudi na Cetinju predloži da se od zaplijenjenih pušaka sa Grahovca, Vučjeg dola i Fundine izdvoji potrebna količina i da se od njihovih cijevi napravi ograda oko Vlaške crkve. Ta izvanredna ideja bila je prihvaćena. Ograda je, prema zabilješci u „Glasu Crnogoraca”, počela da se radi 12. maja 1897. godine i bila je brzo završena.
Ograda je napravljena od 1.544 puščane cijevi. Cijevi su raspoređene u 98 polja, između 98 stubova.
Štampar Makarije
Prelaskom sa mehaničkog umnožavanja na štapanje knjiga, na dvoru Ivana Crnojevića, prepisivači, kao što su bili: dijaci, gramatici, kaluđeri, sveštenici, logoteti i logofeti, brzo su se prilagođavali štamparskoj tehnici. Tako su iz skriptorija Skadarskog jezera ponikli „monah Makarije od Černije Gori” i jeromonah Pahomije „ot Rijeke,ot ostrva Dioklitskog (Skadarskog) jezera”. Njihova štamparska djelatnost uspješno se odvijala na Cetinju, Veneciji i, kasnije u Trgovištu, u Rumuniji.
Glavni upravnik Crnojevića štamparije bio je jeromonah Makarije, „čovjek izuzetnog duha i umjetničke obdarenosti, kojemu je zetski gospodar, Đurađ Crnojević, povjerio glavne poslove rukodjelnika, kojega je naimenovao za izdavača”.
Jeromonah Makarije bio je prvi jugoslovenski štampar, koji je štamparsku vještinu primijenio na domaćem tlu. Kad je Đurađ Crnojević nabavio štampariju iz Venecije, kao njenog izdavača imenovao je jeromonaha Makarija, za koga se pretpostavlja da je prethodno izučio tehniku štapanja u Veneciji. On je, sa svojih sedam pomoćnika, uradio matrice za inicijale i grafičku ornamentiku, slova, prese i ostale neophodne sprave za početak rada.
Pretpostavlja se da je Makarije, početkom 1493. godine, pristupio izradi Oktoiha prvoglasnika, koji je ugledao svjetlost dana početkom 1494. godine. Od tada, pa do kraja 1496. godine Makarije je, sa svojim saradnicima, štampao još četiri knjige.
Te inkunabule su: Oktoih prvoglasnik, koji je rađen tokom 1493. godine, a završen 4. januara 1494. godine, Oktoih petoglasnik, prva naša ilustrovana inkunabula, štampana uporedo sa Oktoihom prvoglasnikom; Pslatir sa posledovanjem, koji je završen 22. septembra 1495. godine;
Molitvenik, koji je je završen, vjerovatno, u julu ili avgustu 1495. godine i Četvorojevanđelje, koje je štampano, najvjerovatnije, u drugoj polovini 1495, i u toku 1496. godine. Poslije 1496. godine, štampariji Crnojevića se gubi svaki trag.
O mjesto rođenja i porijeklu jeromonaha Makarija, ništa se ne zna, osim toga da je bio Crnogorac, o čemu govori njegov zapis u kolofonu (bilješci na kraju knjige-primjedba autora), Psaltira, koji glasi: „OVIM U DANE BLAGORODNOG I HRISTOLjUBIVOG, BOGOMŠTIĆENOG GOSPODINA ĐURĐA CRNOJEVIĆA, PO ZAPOVIJESTI NjEGOVOJ, JA SMJERNI JEROMONAH MAKARIJE OD CRNE GORE NAPISAH OVE KNjIGE... ZAVRŠIŠE SE SVE KNjIGE OD HRISTOVA ROĐENjA 1495, MJESECA SEPTEMBRA, 22. DANA NA CETINjU”.
Ne zna se ni godina Makarijevog rođenja. Po jednoj pretpostavci rođen je oko 1463. Ni njegovo porijeklo se ne zna. Po jednoj verziji, Makarije vodi porijeklo od Crnojevića.
Bookmarks