Page 9 of 30 FirstFirst ... 567891011121319 ... LastLast
Results 201 to 225 of 749

Thread: Najljepsi odlomci i citati iz svjetske knjizevnosti

  1. #201
    Join Date
    Oct 2010
    Location
    Un lugar en el mundo
    Posts
    4,753
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Zaljubljen u Ljubav

    ''Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

    Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
    i podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

    Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace.

    Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u ”sladoledu od cokolade”.

    Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
    Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.

    Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
    poljubac njihovih latica. Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota. Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
    Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
    zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

    Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
    Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.
    Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
    Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od
    vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem. ''

    Gabriel G. Markes

  2. #202
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by my name is ... View Post
    "U vjetrovitoj noci.
    Ja, covjek nestalna srca, koji zivim bez mira i radosti, gorak zivot o tudjem hljebu, nemirne proslosti, pune lutanja, nesnalazenja i stradanja, nestalne, teske sadasnjosti i mracne buducnosti, siban strastima, potresen dogadjajima i mucen od ljudi, oboren i gazen na ulazu u zivot, podgrizen grijehom i borbom protiv grijeha - ja zudim svom dusom mir i molim nocas od Boga zivot vedar i tih, da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom."
    ...

    Quote Originally Posted by my name is ... View Post
    ''Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

    Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
    i podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

    Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace.

    Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u ”sladoledu od cokolade”.

    Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
    Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.

    Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
    poljubac njihovih latica. Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota. Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
    Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
    zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

    Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
    Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.
    Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
    Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od
    vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem. ''

    Gabriel G. Markes
    Zamalo da ga ponovim .. Bravo!

    Dj.Balasevic "Jedan od onih zivota"

    Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
    Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
    I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
    I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
    I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
    "Zauvek?", pitala je uplašeno...
    O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
    Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
    Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
    I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
    I zaplakaćeš, istog časa...
    I najzad shvatiti kako sam te voleo...


    Last edited by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^; 06-06-11 at 12:48.

  3. #203
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Ovo obozavam...

    "Rodio se na Jonskom moru, na obalama punim sunca, tamnih vrtova, i bledih statua, i kao galeb, okupao se u azuru, svetlosti i mirisu večito zagrejanih mora. Majka ga je često nosila po studenim senkama nekog drveća čije je lišće mirisalo mirisom sna. Nesrećni pesnik!

    Detetom je otišao u kraj gde je nebo bledo i smrzlo, na kome gori belo i hladno sunce, i po čijim obalama plaču vetrovi. I jedna misao, kao rana, opominjala ga je večito na njegovu sunčanu obalu, tamne vrtove i mirne statue. Zajedno sa talasima i vetrovima, on je plakao gorko i neutešno na žalovima melanholičnog tuđeg mora.

    Ali kad su njegove kose, plave kao uvelo lišce, postale bele; Kada su njegove strasne i lepe oči, koje su nekad imale boju zimskog limunovog granja ili plitkog mora, postale mutne; kada je u svojim venama osetio zimu koja nema svoga proleća, Usud ga je vratio ponovo u Joniju. Sve je tamo bilo kao i pre. Ali on ne beše više onaj isti: i sunčane obale veselog i strasnog Jonskog mora nije mogao da pozna! Bolno, on stište oči i pogleda u se. I, gle, tamo on vide ono nekadašnje sunce, ono čudno i ogromno sunce, što činjaše nekada da sve oko njega živi, da lišće ima miris sna , i da vidi belu i hladnu krv statua gde struji kroz mirni kamen, i čini da on pati dubokom i silnom strašću ljudi.
    To je bilo Sunce Mladosti što je minula, sunce što je svetlilo još samo duboko u večernjem sutonu jedne duše i koje je davalo svemu što je obasjavalo čudnu i magijsku lepotu Iluzije.
    Jer stvari imaju onakav izgled kakav im dadne naša duša…"

    Jovan Dučić "Sunce" - poezija u prozi

  4. #204
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Thumbs up Epilog - Ivo Andric

    Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

    - Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

    Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

    - Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

    Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

    - Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

    Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

    - Hoćeš da usniš, sine moj?

    Ne, oče, idem, idem da živim.

  5. #205
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Sergej Jesenjin - Puskinu

    Mastajuci o mocnome daru
    onog sto je ruske sudbe plam,
    stojim ja na Tverskom* bulevaru
    i govorim tiho sebi sam.

    Plavkast, skoro beo ko bagrenjak
    u prichi je kao magla ta...
    O, Aleksandre, ti bi obeshenjak
    kao danas mangupchina ja.

    Al' zabava draga, leprshava,
    sliku tvoju nikada ne skri.
    I u bronzi koju skova slava
    gordom glavom tresesh opet ti.

    Stojim ja kao pre pricheshca,
    Odgovor ti govorim ko jad:
    - odmah bi od prave umro srece
    kad bih bio tvoje sudbe sad.

    No, na nemir mi urechenom,
    josh da pevam ima mnogo,
    da bi pevanje moje stepsko
    prozvoniti bronzom smoglo.

    Tverski bulevar* - jedna od glavnih arterija Moskve. Na njemu je nekad bio i Puskinov spomenik, odakle je, na putu prema Vaganjkovskom groblju, 31.12.1925. krenula posmrtna povorka s Jesenjinovim kovcegom.

    "Pre nego sto smo sahranili Jesenjina na Vaganjkovskom groblju, mi smo s njegovim kovcegom obisli Puskinov spomenik.
    Znali smo sta radimo - Jesenjin je bio dostojan naslednik Puskinove slave", pisao je 1957. godine poznati ruski romansijer Jurij Libedinski.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  6. #206
    Join Date
    Nov 2010
    Location
    Kotor
    Posts
    397
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    '' Naša pamćenja su kao zamrzivač. Znaš kako izgleda hrana koja je dugo zaleđena? Na početku je tvrda bez ukusa i mirisa...Čim je staviš na vatru počinje da dobija boju i ispunjava kuhinju svojim mirisom.Tako i tužne uspomene, dremaju godinama, decenijama, čitav jedan život u nekoj od bezbrojnih šupljina naše memorije. Onda se jednog dana vrate na površinu i bol koji ih je pratio ponovo se javlja..."

    S.Tamaro (Idi kuda te srce vodi )



    '' Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih
    riječi umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile
    neograničenima dok su bile u našoj glavi stisnu se na običnu, životnu
    mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje
    bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku
    tajnu, a da nas ljudi čudno gledaju ne shvatajući što smo uopšte rekli
    ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo
    govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana ne zato
    što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumio. ''

    Stephen King
    Last edited by ChocolateMne; 11-06-11 at 12:16.

  7. #207
    Join Date
    Oct 2010
    Location
    Un lugar en el mundo
    Posts
    4,753
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava. Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama. Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali me?usobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav. Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje izme?u sumnje i umirivanja, izme?u pitanja bez odgovora i uvenulih nada. Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće. Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda. Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča. Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima.


    Kristijan Grendal- Tisina u oktobru
    Last edited by my name is ...; 12-06-11 at 00:02.

  8. #208
    Join Date
    Apr 2010
    Location
    cg
    Posts
    1,291
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ne pitaj me za vrijeme
    Prijatelju - nemam sata
    Sat je cudo u zivotu
    Sat je omca oko vrata
    Sat je briga i intriga
    Sat je zima u kostima
    Sve po satu i sa satom
    Do poslednjeg sudnjeg sata
    Ne pominji sat mi vise.
    There are so many dawns that have yet to shine!

  9. #209
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default "Predeo slikan čajem” - M. Pavic

    "Moja duša je devica koja je rodila moje telo. I moj glas u njemu. Taj glas umivam svakog jutra kao što se umivam svakog jutra kao što se umiva hleb i lice. Taj glas, kao hleb, ima svoje telo na nebu, a ja, kao svako lice , imam svoj nebeski pralik. Moju reč neko je već izgovorio negde gore pre mene, moja reč samo sledi svoj nedostižni uzor. I ja žudim da se pesmom približim tom Nepoznatom. Jer svaka poznata stvar ovoga sveta samo je polovina stvari i uči o svojoj drugoj, nevidljivoj božanskoj polovini, onoj koja nam je nedostupna i nespoznatljiva. Zato je moja reč i moj glas samo polovina Reči i polovina Pesme i uči me o svojoj drugoj polovini kad god imam njenu naklonost. Jer, Duh diše kad hoće i na koga hoće. Inače, zašto bi moja pesma i pamet imala dane potpune tupavosti i dane velikih pronicavosti i nadahnuća. Zašto je čovek sredom glup i za utornik, a petkom mudar i za sredu?
    Ali, moja veza sa tom nebeskom stranom moje prirode prekinula se. Posle pada u greh meni više nije čitljiva nebeska polovina mog glasa, onostrana knjiga moje sudbine. Ta knjiga za mene je sad sklopljena i nema zauvek. A od jedine ljubavi mog života ostadoše samo brkovi o koje možeš da očistiš zube.
    Zato ja trazim Onog ko će mi umesto mene pročitati i tumačiti knjigu moje sudbine. Ko će mi opet otvoriti put do druge polovine mog glasa, do nebeskog uzora moje pesme. On mora da postoji kao što nad svakim stoletnim hladom mora stajati isto tako stoletna lipa.
    Ali, ako ja na nebu imam svog nebeskog brata prema kojem je oblikovana moja dusa, onda neminovno postoji i ona Druga strana medalje, donja strana odjeka; ako svaka stvar na zemlji ima svoje uzore u idejama neba, onda tamna strana njihove prirode (jer ovde su sve takva bića što imaju i tamnu stranu, i sama ja imam tamnu stranu svoje prirode i svog glasa) onda ta tamna strana moje pesme nema i ne može imati prototip na nebu, nego u podzemlju; tamo u Paklu, postoji moj drugi, moj crni ljubavnik, tamo se iz parnog ogledala moja desna ruka pretvara opet u levu, kao što oči gledaju zajedno, a svako je slepo za svoj račun. Dakle, ako ja, i moja pesma (kao i sve drugo što ovde postoji i može se spoznati na ovom svetu) učim o nevidljivim nebeskim stvarima jednim delom svoje naravi, onda drugim delom svoje prirode ja predstavljam takođe simbol i učim o nevidljivim stvarima pakla, o podzemnom odjeku moje duše. Moj nebeski ljubavnik meri: šta su drugi nama nažao učinili, a tamni ljubavnik moje pesme meri: šta smo mi drugima nažao učinili. Ako me ka nebu vuče moj nebeski ljubavnik kojeg naslućujem nad sobom dok pevam i od kojeg zavisi moj život, onda mora postojati i onaj drugi, crni ljubavnik moje duše, knez oblasti noćne, ubica mog glasa, koji će se neminovno jednom pojaviti da me odvuče u podzemlje, u ćutanje i smrt. Zato sam želela da nađem onog prvog pre no što me nađe drugi.”

  10. #210
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Oskar (;pPp) Davičo - Volim tvoje ruke













    Volim tvoje ruke za igračke
    to telo koga skoro nema.
    Žena je samo u mekoti mačke
    što u tvom struku prede i drema.

    Kako da nađem ruke detinje
    da ti objasnim šta ljubav znači,
    a da ne ranim to malo zverinje;
    usnu na kojoj se mrve kolači.








    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  11. #211
    Join Date
    Oct 2010
    Location
    Un lugar en el mundo
    Posts
    4,753
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    "Dogodi se tako - dva se bica susretnu. Dogodi se da uloze i vrijeme i strpljenje u medjusobno pripitomljavanje. I krajickom oka izdaleka, i jasnim pogledom oci u ohi, duse se pocnu prelijevati. Poteknu i bujice rijeci, bogati, sadrzajni razgovori o bitnim, vjechnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnoscu zivotnih obaveza, znade - posveceno prijateljskom blizinom - umnozhiti poput ribica i hljebova u Hristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krkih posuda, u kojima nam je cuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nadju u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bica. Rijec i govor prijateljstva rosa je sho plodi suho tlo ovozemnosti.
    No, kako "sve ima svoje vrijeme...", pa ima i "vrijeme govorenja i vrijeme sutnje", tako i govor medju srodnima dosegne puninu. Kad srca pridju dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnostvo rijeci i razgovora bilo ono shto je prijatelje zblizilo. Slap rijeci bio je samo povratak Izvoru, vracanje u shutnju, koja je zadnji izraz svake rijechi. I pravim prijateljima chesto vishe ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Dushe su im nastanjene Rijecju koja govori u sutnji, Sutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha... Godinama pokusavam govorenjem izgladiti nesporazume - medju susjedima, izmedju znanaca, u braku, s rodjenom djecom... Godinama ceznem za rijecju koja ce me do kraja izreci, koja ce me do kraja primiti u se, a ona izmice, izmice... U ponekoj se rijeci prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duse, ponekoj se hitav zivot nadam... A Rijec se smijeshi... bliska a neizreciva, zudjena a nedokuciva, posve nama predana a nedostupnim svjetlom sakrivena... Svaki joj se dan moze prici malo blize... Postojano... S povjerenjem... ne zaleci vrijeme... Posve blizu, vrijeme ce dorasti do vjecnosti...
    Povjerenje do sigurnosti...
    Cheznja do ispunjenja...
    Rijec do Sutnje..."


    (M. Kunic', Zapisi o Malom princu)

  12. #212
    Join Date
    Oct 2005
    Posts
    4,346
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    ‎Rečenica: «Vrijeme koje je prošlo bilo je bolje» ne znači da se ranije događalo manje zla, nego da ‒ srećom ‒ ljudi to zaboravljaju. Naravno, takva rečenica nema opštu vrijednost; za mene je, na primjer, karakteristično to što se odlično sjećam nemilih događaja, tako da bih skoro mogao reći: «Vrijeme koje je proslo bilo je gore», kada mi sadašnjost ne bi izgledala tako strašna kao prošlost.

    Ernesto Sabato, "Tunel"
    I am the one who locks.

  13. #213
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Navikao sam, nekako sa godinama

    da na svaku novu jesen poželim

    samome sebi

    da se zaljubim.

    Da mi hladni vjetar i žutilo lišća

    natjeraju suze na oči

    pa da kroz boje te vodnjikavosti u mojim očima

    razgledam, u izlozima mojih ulica, djevojke oko sebe.

    Kao kroz kaleidoskop da odmjeravam njihove bokove

    osmjehe, mirise i glasove,

    tiha šaputanja, tajne i manje tajne razgovore.

    Da mi u boji mojih suza

    svaka od njih bude preljepa i samo moja.

    I da su vrijedne moje pažnje,

    da moj sljedeći stih o njima ima smisao.





    Ali i da nijedna od njih nije Ona.



    I to sam navikao.





    Navikao sam, najvjerovatnije sa godinama

    da mi jesen donese na moj prag trag njenog mirisa

    koji još samo na jesen prepoznajem

    i koji samo u jesen mogu da preživim.

    I da ga svaki put sačuvam na svome džemperu

    taj miris meda i badema, kiše i mokrih ulica

    sa blagim dodirom mentola i pečenih kestena.

    I da šetamo taj njen miris i ja

    zagrljeni ispod moga kaputa

    tragom naših starih godina

    sve do prvih snjegova.





    Navikao sam s jeseni, vjerovatno ide to uz života vijek

    da mi se čak i golubovi smiješe

    i kao da izgovaraju njeno ime i mjesto i vrijeme

    kada ću sa prvim pahuljama da je opet izgubim.

    A za Novu godinu ću opet da poželim

    još samo jednu jesen da doživim

    i još samo jednu šetnju sa njenim mirisom

    ispod moga kaputa da prošetam

    na stazama naših poljubaca.





    A od sljedeće jeseni ću kako znam i umijem...
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  14. #214
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati”. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.
    U Lenjingradu je proleće, mila moja. Uskoro počinju bele noći, mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo… Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara.
    A vi ste umrli.
    Ovo je moj izgubljeni randevu.
    Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin,
    obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
    Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo. Ljubio bih vam dlanove, mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.
    Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada. A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942.
    Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.
    Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom,
    babuškom, braćom, sestrama, ujacima. Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba… Tanja.
    Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija, ali to je najmanje što se o tome može reći. Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu,
    imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc
    „Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.
    Dvadeset šest hektara mrtvih. Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko.
    Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi. Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.
    Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
    Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim.
    Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
    I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga, dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
    Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.

    Mika Antic
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  15. #215
    Join Date
    May 2011
    Posts
    1,328
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    U zivotu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
    - Kamen kada je bacen;
    - Rijec nakon sto je recena;
    - Mogucnost nakon sto je izgubljena;
    - Vrijeme kada je proslo;
    - Ljubav za koju se NE BORI.
    "Abrazame para que piense alguna vez en ti..."


  16. #216
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default J. Lengold - BALTIMOR

    Ustajući tog jutra iz kreveta, čekajući da voda za čaj provri u kotliću, gledajući kako senke igraju kroz zavese i pokušavaju da dotaknu bočice sa začinima koje im svakog jutra nepovratno izmiču, pomislih: �Može se dogoditi da uskoro do?e starost i da u nekom momentu, svakako prekasnom da bilo šta promenim, ustanovim da sam sve uradila pogrešno.
    Ovo dalje pretpostavlja barem nekoliko stvari. Pre svega, da postoji ispravan i pogrešan način. Zatim, da mi odlučujemo o tome koji od ta dva načina će dobiti oblik koji se zove naš život. I još dalje, pretpostavlja da postoji isključivost na relaciji dobar način - loš način. A možda je svaki od načina pomalo i dobar i loš?
    Tako sam se tešila dok sam pila čaj, ali strah je ostajao tu. Nisam ga mogla odbaciti kao kesicu Erl Greja u ?ubre. Stajao je tu, natapao se, pojačavao crnilo. Niste ga mogli zasladiti. Niste ga mogli razblažiti mlekom. Niste mogli odlučiti da ga ne popijete. Strah je obuhvatao moje jutro na dobro poznat način: pojavio bi se iznenada negde duboko u stomaku, učinivši da mi sve unutra neprijatno zatreperi, i onda se lagano penjao uz dijafragmu, negde u grudi, tamo bi mi za trenutak zaustavio srce, tek da pokaže koliko je moćan, i taman kad bih pomislila da me je dokrajčio, stuštio bi se u grlo i stegao bi me za vrat.
    - Dobro - rekoh mu. - �ta očekuješ od mene? Kuda odavde, iz ovog jutra, idemo ti i ja?
    Strah je ćutao i gledao u mene. Obožavao je da odmah izjutra postavi hijerarhiju stvari za taj dan. Moram znati šta mi je najvažnije. I ko vlada. Izvan toga, on mi dopušta da sama odlučujem o manje važnim stvarima. Njega zanimaju samo strateška mesta. Kao na primer: hoću li preživeti i ovaj dan?
    �ta ako u poslednjim danima života shvatim da sam ostala na pogrešnom mestu onda kada je trebalo ići dalje? �ta ako me je nešto čekalo baš tamo gde me je mrzelo da pro?em? �ta ako bi sve bilo drugačije i neuporedivo bolje da sam se u pravom trenutku setila prave rečenice, jedinog mogućeg odgovora na postavljeno pitanje? �ta ako nisam okrenula glavu kada je trebalo i ako nisam ugledala nešto što je neizostavno bilo namenjeno meni?
    Ponekad znate da je vaš život zaista vaš život i čini vam se da mu pripadate. Ponekad, me?utim, jasno znate da je on samo jedan od vaših mogućih života. I svi ovi drugi životi odjednom vas peku kao tek narasli plikovi.
    - Da li ti to pokušavaš da mi kažeš - upitah ga - da imam izvesnu obavezu prema tim drugim životima u koje nikada nisam provirila?
    Moj strah se lukavo smešio na mene, glave nakrivljene na stranu, sležući ramenima, glumeći nekoga ko meni prepušta da izvedem zaključke, donesem odluke, postupim onako kako želim... Kakav podlac! Neko sa strane mogao bi još da pomisli da zaista imam nekakav izbor!

  17. #217
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default "Proljece Ivana Galeba" - Vladan Desnica



    - I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka.

    - Neiscrpne su, naprotiv, bile radosti koje mi je podala igra miša. Zarobio bih u ogledalcetu zračicu sunca, odrazio je s male površine stakalca negdje napolje, na mrku plohu samostanskog zida, na zbrčkana lica dviju domaćica što na povratku s tržnice razgovaraju na ulici, na njuškicu mlade mačke koja se trudi da šapicom otrese svjetlosni odraz... Na svom luckastom letu, moj je miš oživljavao tačku na koju bi sjeo, podajući pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima koje ga od svog postanka nisu poznale.

    - Gledao sam odozdo u njene (majčine) jasne i smirene oči nadnesene nada mnom. Povrh njene glave isprepletalo se mrko granje lovora sa svjetlijim granjem oleandra u cvatu na pozadini prorijetkog proljetnog neba. Sav bih se upio u te oči, koje su mi, onako u izokrenutoj slici, s obrvama pod sobom i podočnjacima nad sobom, dolazile čudne i nove u isti mah i dobro znane i sasvim nepoznate. Dobivale su nešto pronicavo, nešto što prodire do dna i razgolićava, a one same ostajale nepronicljive, praveći nam znanu i voljenu osobu iznenadno dalekom i zagonetno tu?om. Mogao sam da dugo i nenasitno gledam u njih. Pogled mi je ostajao uvijek usredotočen na same te oči, dok se slika lica ukazivala rasplinuta i zamućena, a pojedinosti fizionomije zamagljeno daleke, kao udaljene tačke pejzaža... Mijenjao se izraz lica kako god htio, razvedravao se ili smračivao, uskla?ivale se njegove crte u osmijeh - svejedno, same oči ostajale su uvijek iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimičnih svjetala. Neumitnom jasnoćom ocrtane, postojane zjene, a opet nepronicljive, apsolutne, kao zjene gospodnje.

    - Jednom u predvečernji čas - dobro se sjećam tog sutona - dok su se topli otkucaji zaljuljanih zvona talasavo razlijegali nad varošicom, a žene po "balaturama" dojile dojenčad na posljednjim, već gotovo vodoravnim zrakama sunca, rodio se u meni prvi put panički osjećaj. Na raskrvavljenom zapadu rumen je stidljivo premirala, razgarala se, sito se gasila, i opet ražarivala u potmulijoj vatri. Tamo kao da se doga?alo neko strasnobolno krvavo nasilje. Golemo crveno sunce tonulo je u more sporo, nekako nepovratno, neopozivo. Po horizontu teturali su teški, pijani oblaci, omoreni o oteščali od orgijanja, odozgo tamni i vunasti, a odozdo jarko zabljesnuti snopovima sunčevih zraka. Valjali su se po tom razbojištu i omašćivali rubove grimizom i žeženim žutilom. Svijet iza mene kao da je opustio: kao da je taj bolni zapad isisao iz njega svu krv i upio u se sve zažagrene oči ljudi. Osjetih da me s lea bije hlad. Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć.

    - Ovaj naš život, i ritam ovog našeg kruga, pa i život i ritam svakog drugog kruga, ma koliko življeg i zbivanjem bogatijeg od ovog našeg, i opet je samo jedan dioni život - smo jedan mrtvi rukavac vremena.

    - Djetinjstvo - pregršt besmrtnosti!

    - Negdje duboko zapretena u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglašuju se iz dubine - naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.

    - Smrt. Vječita misao. Drug iz djetinjstva. Nasušna hrana mojih dana i mojih noći. Pritajena klica svijesti u našim zaboravima. Jedino stalno i vječito prisustvo u nama.

    - Tajna jakih je da umiju biti slabi, tajna slobodnih da umiju svoju slobodu okačiti o klin kad zatreba.

    - Ljubav je spoj dviju u svemiru rasturenih pola koje se me?usobno traže.

    - Pod septembarskim zvezdama mali je trg spavao, sa svojim nizovima zamračenih prozora. Tek jedan prozorčić, visoko nad krovovima, bio je osvijetljen - žuta četvorina svjetla, izdvojena u noći, za kojom neko umire ili se neko ra?a.

    - I kad priželjkujemo onaj pejzaž, onaj grad, mi želimo samo da opet na?emo, da opet osvojimo i usvojimo ono ja koje u tim mjestima i vezano za ta mjesta živi.

    - Čemu toliko žure (ljudi)? Zar se boje da neće stići na svoj do patnje i gorkih saznanja? Za dugih, samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obi?e čitav svoj krug. Pa našto onda tolika žurba?

  18. #218
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    pliiiiiiiiiiiiiiiz ali pliiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiz stavi crni font , evo ljudski te molim, svaki put biras predivne citate pjesme odlomke stogod , al neizdrzivo je citati preko jednog reda ............
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  19. #219
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    Philadelphia, Pennsylvania, United States
    Posts
    6,535
    Thanks Thanks Given 
    5
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Pa oznacis samo cijeli text kao da ces da ga kopiras, i sasvim je citljivo...
    Just to slip the skin...

  20. #220
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    worldwide
    Posts
    26,403
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    1 Post

    Default

    vidji blues ajde get away ) to mi jos gore poplavi od selctovanja pa jad me snadje , star sam jadan stare oci, a uzivam da citam
    Risk , is what makes life worth living

    Never a failure, always a lesson!

  21. #221
    Join Date
    Jun 2004
    Location
    Philadelphia, Pennsylvania, United States
    Posts
    6,535
    Thanks Thanks Given 
    5
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    A jes' da sam ja mali i zgoljav a ti momcina ipo, ali nej' me vala cerat' odavde, majka mu stara... Pa iskopiraj onda text u notepad ili word, ako je muka... No pain, no gain
    Just to slip the skin...

  22. #222
    Join Date
    May 2011
    Posts
    1,328
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    »Stvari koje nisi nikada ucinio«

    Secaš li se onog dana kad sam te molila
    da mi posudiš svoj novi auto, koji sam zatim slupala?
    Mislila sam da ceš me ubiti,
    ali ti to nisi ucinio...
    A secaš li se kad sam te nagovorila
    da podemo na plažu iako si ti govorio da ce padati kiša,
    i kiša je zatim i padala?
    Mislila sam da ceš viknuti: »Jesam li ti rekao?!«
    Ali ti si ostao miran...
    Secaš li se kad sam ocijukala sa svima
    da kod tebe izazovem ljubomoru,
    i ti si bio ljubomoran.
    Mislila sam da ceš me ostaviti,
    ali ti to nisi ucinio...
    Secaš li se kad sam prevrnula tortu od jagoda na tepih tvoga auta?
    Mislila sam da ceš me istuci,
    ali ti to nisi ucinio...
    A seticeš se sigurno i one veceri
    kad sam ti zaboravila reci da na slavlje treba doci u vecernjem odelu,
    pa si došao u farmerkama?!
    Mislila sam da ceš me ostaviti,
    ali ti to nisi ucinio...
    Istina, mnogo toga nisi ucinio.
    Ali uvek si bio sa mnom strpljiv,
    voleo si me i štitio.
    Za mnoge stvari bih te molila za oproštenje da si se vratio iz Vijetnama...
    Ali, ti se nisi vratio...

    Zlatno pravilo:
    Samo jednom živimo na ovom svetu.
    Sve ono dobro što ga jedni drugima možemo uciniti, ljubaznost koju možemo iskazati, ucinimo odmah.
    Ne odgadajmo to i ne zanemarujmo jer ovim svetom necemo proci drugi put.

    (B.Ferrero)
    "Abrazame para que piense alguna vez en ti..."


  23. #223
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Definitivno.

    Tamni vilajet

    Pripoveda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj sveta, pošao u tamni vilajet, gde se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave onde ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osećali nekakvo ositno kamenje, i iz mraka nešto poviče: “Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, a ko ne ponese, kajaće se još više”. Gdekoji pomisli: “Kad ću se kajati, zašto da ga nosim?”, a gdekoji: “Daj barem jedan da ponesem”. Kad se vrate iz tame na svet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nisu poneli stanu se kajati što nisu, a oni što su poneli, što nisu više.


    Srpska narodna priča

  24. #224
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Quote Originally Posted by sparco View Post
    pliiiiiiiiiiiiiiiz ali pliiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiz stavi crni font , evo ljudski te molim, svaki put biras predivne citate pjesme odlomke stogod , al neizdrzivo je citati preko jednog reda ............
    DONE! Samo treba chovjek LIJEPOOOOOOOO da zamoli...

    Quote Originally Posted by sparco View Post
    vidji blues ajde get away ) to mi jos gore poplavi od selctovanja pa jad me snadje , star sam jadan stare oci, a uzivam da citam
    ja necuuuuu da primojenimmmmmm boju samo li GEJTA josh jednom ocerashhhhhhhh!!!!!:mad:

  25. #225
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Danilo Kis - " Enciklopedija mrtvih"

    No u njemu ne bejaše ničeg drugog do samo sećanje na njegov sopstveni san i njegovo buđenje, ono od pre i ovo od sada; u njemu još ne bejaše ničeg do samo nerasklopljene tame kakva zacelo beše pred stvaranje, pre postanja, kad Gospod još ne bejaše odelio svetlost od tame i dan od noći, kad još Gospod ne bejaše podvojio san od jave i javu od sna.
    ...i to ga sećanje prože radošću i snagom, dovoljnom da ga otrezni od sna no nedovoljnom da pokrene njegove utrudnele udove, jer ga spopade strah od sopstvenih misli u času kad namota konac svoga sećanja , kad se priseti svega što se zbilo pre ovog sna.
    Dali to bejaše san? Dali to bejaše snoviđenje ili već bejahu na vratima rajskim? Beše li to kraj more i snoviđenja ili to bejaše uzašće njihovo? Ili je to uzašće njegove duše, čas kada se duša podvaja od tela, hrišćanska duša od paganskog tela, grešno telo od grešne duše, kojoj je ukazana milost, kojoj su gresi oprošteni?
    Ili i to bejaše san, taj novi, zemaljski miris što prodire u njegove nosnice već otupele od dugog sna i počinka, topli miris zemlje, miris trava i miris bilja, blažen dah sveta i života što posle memljivog vazduha špilje zamirisa kao jabuka?
    Zar i to bejaše san? To blaženo piće njegova duha i njegova tela, taj blesak od kojeg ne smede otvoriti oči, jer ga zviznu u čelo takvom silinom da mu se svetlost smrači mrakom crvenim i žutim, plavim i rujnim i zelenim, te morade da drži oči čvrsto zatvorene, jer mu je iza kapaka stajala rumena i topla tama, kao da beše glavu zaronio u vrelu krv žrtvenu.
    Ako i to, jaoj, ne bejaše san, tlapnja tela, tlapnja očnjega vida, tlapnja mesečnjaka koji je prekoračio granice i međe noći i meseca, međe praskozorja i mesečine, pa je zakoračio u dan i svetlost izlazečeg sunca, večnog božanstva što se večno bori sa božicom Lunom, te , gle, dolazi da rastera prividnu i lažnu svetlost svrgnute božice, nenavidnice svoje; ali to bejaše svetlost! Ne treperava i slabačka svetlost koja sama sebe izjeda i troši, koja samu sebe pali i gasi, koja samu sebe goni i davi, sagorevajući u svom sopstvenom plamenu i poletu, u svom sopstvenom žaru i ugarku; ovo zaista bejaše svetlost!
    ....Ostavite mi to maštanje, ono mi dođe kao melem, ono bi moglo da mi obezbedi večnost u vama i sa vama.....
    Last edited by ^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^; 20-06-11 at 13:19.

Page 9 of 30 FirstFirst ... 567891011121319 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)
    By puppy in forum Ljubav
    Replies: 1972
    Last Post: 09-03-24, 02:17
  2. Erotski motivi u crnogorskoj knjizevnosti
    By Bonja the Zmaj in forum Književnost i lingvistika
    Replies: 2
    Last Post: 08-12-06, 15:02
  3. Najbolje svjetske reklame
    By montegruja in forum Internet
    Replies: 20
    Last Post: 19-08-06, 22:40
  4. Las Vegas, Prijestonica Svjetske Zabave
    By Regi in forum Putovanja
    Replies: 5
    Last Post: 12-10-05, 02:20
  5. ODLOMCI IZ DJELA NIKOLE MODRUŠKOG
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 0
    Last Post: 18-11-04, 14:36

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •