Bilo mi je... trinaest? Četrnaest? U svakom slučaju, već prilično ozbiljan turnir. Počeo sam ležerno; previše starijih i jačih igrača za velika očekivanja. Neopterećen krajnjim ishodom, dobio sam prvu partiju, zatim još dvije. Slučajnost? Dobio sam i četvrtu, i sad su me već znatiželjno promatrali. Peta, puna čudnih i neopravdanih poteza, završila je remijem. No nakon šestog kola, ljestvica je počinjala mojim imenom!
Sedma je partija trajala kratko jer sam u dlaku slijedio trenerove instrukcije, strategiju vrapca u ruci. Bijele sam figure odveo u mrtve vode jednog potpuno neborbenog otvaranja; stvorila se tako inertna pozicija da je svaka provokacija crnog propadala u živi pijesak. Trome i nezainteresirane, figure su odbijale gledati prema suprotnoj strani a kamoli započeti kakav organizirani napad. A kada smo napokon obustavili tu simulaciju borbe, ja sam i dalje sjedio pri samom vrhu, među majstorima koji su me promatrali izvijajući obrve, kao što bi orlovi promatrali vrapca koji prhuće među njima.
Za osmu partiju, koju sam opet igrao crnima, trener je pripremio rovovsku obranu; još pola boda bilo je veliko kao trokatnica. Te je večeri zabljesnula njegova genijalnost pri rasplitanju raznih strategija za umrtvljivanje nasrtaja bijelog. Ujutro me natjerao da još jednom sve ponovim, kimajući glavom na svaki potez, pa me s ponosom ispratio do praga svoje hotelske sobe. Čim su se vrata zatvorila, međutim, uočio sam neobične promjene u hodniku. Pod su zibali nevidljivi valovi, lagano se dizao i spuštao. Uzalud sam tražio oslonac na zidu, on je uporno uzmicao mojoj ispruženoj ruci; svjetlo na kraju hodnika se nedohvatno udaljilo, trebalo ga je dosegnuti sa dna bunara. Promijenio sam taktiku, zatvorio oči, raširio ruke i počeo hodati kao po žici raspetoj nad provalijom. Ne znam gdje sam to naučio, ali nekako me dovuklo do turnirskog salona. Protivnik je već povukao prvi potez, sjeo sam i bez oklijevanja povukao svoj, uzeo formular da ga zapišem, i shvatio da zapisujem c5 umjesto e5; da sam unatoč pripremljenim varijantama španjolske obrane ušao u sicilijanku. Polako sam odložio olovku i utonuo u stolicu, odnosno staklenu posudu koja se upravo punila vodom, neko su me vrijeme zabavljali mjehurići koje sam proizvodio ustima, a onda sam se otisnuo žabljim pokretom nogu i počeo plivati, skladno, bešumno. Kako sam dobio tu partiju, ne znam. Nijednog se poteza ne sjećam; čak su i na papiriću, zapisani mojom rukom, bili neprepoznatljivi, kao da ih je odigrao netko drugi.
Bookmarks