Najljepsi odlomci i citati iz svjetske knjizevnosti

[the_sacrament]

"Proljeće je počelo gomilom fotografija slikanih onako, u prolazu. I nijednom uspijelom. Sa kišom, koja mi se uvlačila u sve što radim čineći me tužnijim nego što jesam. Proljeće je počelo sa nekoliko sjetnih tonova sa gitare, koju je moj drug tek učio da svira. Sa prvom cigaretom, koju sam upalio jer jednostavno nisam znao šta drugo da radim. A da se posvađam sa sobom iako sam želio više od svega.. nisam mogao iz razloga što nisam znao kako se to radi. Proljeće je počelo pločom Leo Martina, koja je bila snimljena prije nego što sam se ja rodio.. mada to nije bio nikakav razlog da u nekim pjesmama ne pronađem sebe. Proljeće je počelo sa nekoliko loše napisanih stihova o ljubavi i životu. I kada je sve postalo sasvim sivo, jednog dana. Iznenada. Proljeće je počelo sa njom."
*

" U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak miriše na svetlost i miriše na vetar. "
*

Saznao sam u koje je doba godine ovdje najljepse.
U ono doba godine kad si ti tu.
*

‎- Jesi li čuo za maslačke? Kako možeš da poželiš želju sa njima? Samo zatvoriš oči, poželiš želju.. i onda duneš.

- Zašto duvaš u njega?
- Jer je želja u tome. Baš tu. U sredini njega. I kad duneš, želja se oslobodi i može da se ostvari.
Hoćeš da probaš? Želje su važne.. i moraš uvijek vjerovati da će stvari biti bolje nego što izgedaju sada.
- Hoćemo li se opet vidjeti?
- Ne.. necemo.
- Zašto?
- Sjećaš li se kad sam ti pričao o maslačku? Kako moramo da oslobodimo želju? Nekad je tako i sa ljudima. Pustiš ih da odu.. ali ne i da te zaborave.

[Emill]

Meni misao stalno na Jadranu. Čitave godine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a nisam tu. Na moru sam.

- Miroslav Antic.

[MorellaPraga]

Edgar Lee Masters

'Fletcher McGee'



She took my strength by minutes,
She took my life by hours,
She drained me like a fevered moon
That saps the spinning world.
The days went by like shadows,
The minutes wheeled like stars.
She took the pity from my heart,
And made it into smiles.
She was a hunk of sculptor’s clay,
My secret thoughts were fingers:
They flew behind her pensive brow
And lined it deep with pain.
They set the lips, and sagged the cheeks,
And drooped the eye with sorrow.
My soul had entered in the clay,
Fighting like seven devils.
It was not mine, it was not hers;
She held it, but its struggles
Modeled a face she hated,
And a face I feared to see.
I beat the windows, shook the bolts.
I hid me in a corner
And then she died and haunted me,
And hunted me for life.

Zbirka poezije 'Spoon River Anthology'

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred...
...

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,
kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti."

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.

Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.

Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.

Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.

Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.

Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.
Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu

[the_sacrament]

Evo, i ja ću Antića

Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli?
Dalje, zaista, ne bih imao ništa više da ti javim. J
edino, možda to da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali..
Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen.
U meni je sve do groba minirano.
Morate već jednom shvatiti: ja samo na sebe podsećam, ovako mamuran od mašte..i proklet od poverenja.

Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti...i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Sad više ništa nemam, samo ovo srce, ogromno, gadno i gladno.
Imao sam malo tuđeg smeha i plača nataloženog na stvari.
I onu jesen, onu najlepšu jesen na svetu .
Ispričali smo ramenima i rukama nešto što uprevodu na disanje znači - ljubav.
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.

Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim,sav od paperja i sav od zla.
Beži zato dok možeš!
Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana.
Zubi ujedaju za trenutak, usne za ceo život.
Postoje ljudi koji ti iščupaju srce i postoje oni koji ga vrate na mesto.

[the_sacrament]

.„Jer, kada smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u našim očima. Kada poželimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izvesnog vremena i žive, uglavnom, bez ljubavi, a da im ništa naročito ne smeta...“

... A šta je to – ljubav? Kada gledaš u zvezde bez razloga i kada podeliš žvaku i kada pokloniš cvet... Kada onome koga voliš daš jedan krug i ustupiš ljuljašku u parkiću kada je na tebe red da se ljuljaš! Kad onome koga voliš daš jedan griz i kada podeliš sa njim gumicu za brisanje nadvoje i kada mu daš jedan liz! Kada nacrtaš srce i unutra upiseš vaša dva imena. Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam šta je!“

...Ljubav?, zamisli se on. Malo znam o tome. Imao sam ih samo nekoliko. Ali, lepa je to stvar... Ne dok traje...Ume da bude prilično nezgodna. Ali, kasnije, mislim da je mnogo bolja, kasnije, kada sve prođe, kada ti se najveća ljubav, na primer, uda za nekoga ko je ne zaslužuje, i kad je ne vidiš punih godina...Možda se krije od tebe, jer više ne liči na sebe dok si je voleo.“

[zizic4]

Pavle Apolonovič Rovinski Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knjiga II, Podgorica 1994, str 252:

“Ipak, pažljivo prateći savremene Crnogorce, među kojima sada ima ljudi i sa visokim obrazovanjem, moramo reći da se oni, i pored izuzetnih sposobnosti, zadovoljavaju površnim shvatanjem stvari ne ulazeći dublje u njihovu suštinu. Nijesu marljivi i ni nad čim mnogo ne razmišljaju. Ovo površno usvajanje toliko ih zadovoljava da se uopšte ne trude da nešto ozbiljno shvate. Uz to, njih ne interesuju apstrakten stvari, već u svemu traže praktični smisao i značaj. Ovakvim pristupom smanjuje se, sužava horizont. Pored toga, previše se predajući interesima konkretnog momenta, Crnogorac mnogo ne gleda naprijed, u budućnost.”

[dadic]

She has not taken her first sigh
She is the word and music both
And thus of all that lives and grows
A timeless and unbroken tie.

Placidly breathe the breasts of sea
The day is bright, as if gone mad.
The sea foam's pallid lilacs stand
In vase of lapis lazuli.

O, would my lips accept the lure
Of muteness prime, now so remote
Reminding of a crystal notes
That are innately truly pure.

Be foam, O Venus, stay as mists
And words to music do return
And heart, at heart's own shame do burn
Fused with the core of what exists!

O.M - Silentium

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Tako to ide; najpre nekome oprostiš nešto, a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Kao vakcina; primiš najpre malu dozu, vrlo malu, koliko može tvoj organizam da podnese i odjednom postaješ imun i na ono najgore. I ne primetiš kada si postao drugi čovek, kako te se neki virusi ne dotiču, kako je neki deo tebe, nežan i osetljiv, nestao... Zauvek".

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Postoji jezik, mislim da se zove Meskalero, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni proslo ni buduce vreme. Razmisljam... ako bismo naucili taj jezik, mogli bismo da zivimo duze..."

"Californija blues"
Milan Oklopdzic

[Beli vuk]

Paradoksi



"Neko je u jednom čikaškom listu objavio: ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vozovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju fudbal, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Svi žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme. Gdje osmočasovno radno vrijeme traje dvanaest sati.
Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se istorija ponavlja svaki dan.
Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje ljudi slave slavu, a psuju Boga. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju ludacima, a ludake sposobnima.
Gdje nepismeni pišu istoriju. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje vlast prezire građane kao neželjene svedoke.
Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svako svakome smješka, a niko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
Gdje prizivaju diktatora, a demokratiju smatraju porezom na budale. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako što više nazaduje.
Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je za državu da je takvih sve manje. Normalni svakako nikom nisu potrebni. A i sam život je najveći paradoks; živiš samo da bi umro, reći će nam oni koji misle da je vrijeme beskonačno, a oni na vlasti besmrtni."
izvor blic online.

[Yoma]

MUDROSTI LAVA TOLSTOJA
• Prava snaga čoveka nije u nagonima već u nepokolebljivoj, spokojnoj težnji prema dobru koje čovek određuje u mislima, izražava u rečima, i sprovodi u delima.
• Debelo drvo počelo je od tankog pruta. Devetospratna kuća počela je od slaga opeka. Putovanje od hiljadu kilometara počinje od jednog koraka. Pazite na svoje misli: one su početak postupka!
• Govori samo o onome što ti je jasno, inače ćuti.
• Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, nego je to znak Njegove veličanstvenosti, a naše slabosti."
• Boga nema samo za onoga ko Ga ne traži. Traži Ga, i On će ti se javiti."
• Lična sreća nije moguća izvan društva, kao što život biljke nije moguć ako je istrgnuta iz zemlje i bačena na besplodni pesak.
• Često čujemo kako mladost kaže: ne želim da živim razumom drugoga, hoću da razmislim sam. A čemu razmišljati o onome što je poznato. Uzmi ono što je gotovo i idi dalje. U tome je snaga čovečanstva."
• Mozak besposlenog čoveka je omiljeno prebivalište đavolovo.
• Ne treba se stideti nikakvog posla, pa ni naodvratnijeg; treba se stideti samo besposlenog života.
• Samo su dva izvora ljudskih poroka: lenjost i praznoverje, i samo su dva dobročinitelja: rad i um.

[kuzco]

[DavidM]

Nije smrt ono što je užasno, već životi koje ljudi žive ili ne žive do svoje smrti. Oni ne poštuju svoje živote, oni pišaju po njima…Ružno izgledaju, ružno govore, ružno hodaju…Pusti im veliku muziku i oni je neće čuti. Većina ljudskih smrti je obična prevara. Ništa tu nije ostalo da umre.

Bukovski

[the_sacrament]

- Za mene? -Za tebe...
Emilija se zaljubila u taj satić... (...)
- Šta to znači? Da treba da čekam? Da je kasno za nešto. Da je zadnji čas?
Ne komplikuj, majmune mali...
- Precenjuješ me, Emi-Li. Sat je nešto na šta se često baca pogled. Mislio sam, možda me se i setiš, neki put...
Pogledala je u sat pa u mene, naizmenično, nekoliko puta.
- Pazi stvarno. Već deluje...

[Artemis]

"Ištete od mene da sam iskren noćas i vazda.A kako ću biti iskren sa neiskrenijem?Kako sa agarjaninom,koji mi konja šalje na dar i medorječi,a svaku riječ u kučinu zamotava i najslađe bi mi se krvi ispod groca napio.Kako ću biti iskren sa našijem čojkom,koji me svojata i hvali,a čim me tu nije,obrne jezik naopako,pa me blati i pljuje...Kako iskren sa onijem žbirima,što mi svaku stopu i dlaku u bradi broje i lažno otimlju i kradu ono što mi u srcu i pod čelom spije...Iskren nije isto što i biti mek i popustljiv.Ja sam iskren ovakav kakvog me vidite.Jer ne mogu biti brat sa onijema koji u srcu nemaju mjesta za brata,koji o svojoj vlasti i slavi snijevaju...Ne umijem i neću biti drug sa onijema te blude samo za ćarom i trbuhom.Kako da otvorim srce i pružim ruku,kako da se bratim i da vjerujem u takve ljude i kako oni meni da vjeruju i kako da se uzdam u sebe,najzad...Kako zlojutru nazvati dobrojutro,kako prigrliti guju jali poljubiti gubu,kako nasloniti glavu na jastuk pun grke žuči aspidske...Nisam ni ja ruzmarin,no čeljade kao i svako crvotočno...Ištete da budem iskren do dna.I ja bih to želio,i to više no vi.Đekad zaplamsam ka da nosim puno naručje srdačne otvorenosti,pa bih da se izgrlim sa svijema,sebe da razdijelim,da se na najbliže rame oslonim pouzdanije no na sebe sama.I to me ponese i traje koji tren ili koju uru,ma ubrzo crv načne da grize ili me grune nešto u plećke,ispotaje,pa posrnem i naručje mi prazno i uzaman se otimljem i grajem na sebe."




"Bola nema u našoj pjesni.Pregrizem zubima i bol i riječ o bolu.On je samo moj,u meni,a obraz pred svima otkriven.I ne mjeri se bol nego čin.Bol se podrazumijeva,on se trpi i otrpi,on je negđe ispod koraka,njime nećeš opravdati ni jauk ni uzmak.Nema stenjanja ,ni vapaja za pomoć,ni grča na licu-odagnaj to.Ne budeš li se držao viteški ka na ratištu,sjutra će reći ona kleta polužina,nabijeđeni gospodar,obruka se,zaslini,opusti petlju,ocrni zadnju uru,a ona se broji.Danas,kako je da je,stegni zube,samo nek je u mojemu imenu sjutra lijepo i čestito,nek je moje ime spokojno,kad ga budu izgovarali.I da niko moj ne pogne glavu zbog moje zadnje ure."


Njegoš po Čedu Vukoviću u "Sudilište"

[the_sacrament]

Charles Baudelaire
HEMISFERA U KOSI
(za Graceshu)

Dopusti mi da udisem dugo, dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao sto zedan uranja glavu u vodu izvora
i da masem njima
kao mirisljavom maramicom
istresajuci iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati sta sve vidim
sta sve osecam
sta sve cujem u tvojim kosama
moja dusa lebdi na mirisima
kao sto dusa drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leze velika mora
ciji me monsuni nose prema
blazenim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirisljav
od plodova lisca i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tuznih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
ladja svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu slozenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde pociva vecna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih casova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe ladje
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvecem
i praznih posuda iz kojih struji svezina
u toplom domu tvojih kosa
udisem miris duvana izmesan s' opijumom, secerom
u noci tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribezjima tvojih kosa
opijam se mirisima sacinjenim od sumske smole, mosusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teske pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
cini mi se da jedem uspomene...

[Random]

Docekuju me i placu. Mati mi umire. Odvode me u kucu nepoznatu. Ne daju majci. Tetke me grle i placu. Sunce je pred noc zasulo zivo i ja sam se
umirio i nicega mi nije tako zao kao sebe samog. Kad prne po koja prepelica, ja se setim zemlje, polegnem u sprzenu travu i cutim. Cekam vece. Nece da
me vode majci. Mesecine mokre, svetla cela, dolaze i lezu po bunarima.

....

Pustili su me njoj kad je izdisala. Bese izgubila vise zuba i ta usta me ispunise nekom strasnom, pritajenom grozom. Oko nas bese puno baba i tetaka,
koje su jednako govorile o bolestima i mrtvacima. Po sobi su razastrli carsave natopljene vodom i sircetom. Njene noge su virile ispod svilenog jorgana. Vise
puta se osmehnula i rekla tiho moje ime, molila me je da legnem i da se odmorim od puta. Pricala mi je kako je bila mnogo sama u poslednje doba i kako su je
strasno vozili i gurali na zeleznici poslednji put kad je putovala. Kako su je krali za vreme bolesti i kako je u poslednje vreme zelela da umre. I kao da je to
nesto obicno govorila je, sta imam da cinim posle njene smrti.


...

I tek sto sam pred zoru legao probudio me vrisak i zapevanje zena. Umrla je i nije dala da me bude. Stare zene su zadizale suknje i trcale po dvoristu,
plakale i skakale; jedna je pala kraj postelje i naricala. I to naricanje je prodiralo, kao i zavijanje uplasenih pasa sa dvorista, kroz sva vrata i sve zidove. I
tek sto svanu videh kako zurno trce neke zene po kuci, toce vino i piju rakiju. Nepoznati neki starci prilazili su mi i trazili od mene kljuceve. I dok sam sav
tezak i podbuo lutao po kuci, osetio sam kao na zapovest iz mrtvacke sobe, da je sve bilo spremno. To me je ispuinlo ludim uzasom. Stajao sam kraj prozora
zagledan u mutne krovove, u zid crkve velike i prazne i stresao sam se. I dok sam, drzeci se za glavu, gledao kroz zavesu kako je golu dizu i kupaju svu zutu,
pocrnelu i sasusenu a pri tom toce i piju rakiju, poceo me je hvatati neki suludi strah.

Dnevnik o Carnojevicu

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

NEĆEŠ MI VJEROVATI


ali sve je ovo istina, mačkove mi pređe! Imam ti ja jednog zmaja, mog starog prijatelja, i
kad god zaželim da vidim i čujem neobične stvari, ja mu samo podviknem:
– Hej, ti, stari obješenjače, raširi krila da vidimo šta se po svijetu radi!
Moj prika zmaj nato samo kihne i strese s leđa prašinu, čitav oblak i po, pa raširi duga
sjajna krila i zapjevucka:
– Oho-ho-ho, ce-de-ef, gotovo je, polazimo!
Ja mu onda vežem ispod krila jednu staru korpu za ugalj, smjestim se u nju, ponesem sa
sobom durbin, udicu, mrežu za leptire i za zvijezde padalice, i još koješta drugo zajedno s
četkom za zube, pa raportiram...."

[Zlobnica]

"Ima trenutaka kada se čovek više plaši života nego smrti. To je najgroznije osećanje koje se može imati. To je vrhunac očajanja sa kojeg se pada ili u smrt, ili u zločin. Ali, ovo znači i da treba više hrabrosti za život, nego što je treba za smrt. Znam da su religiozne krize za pobožnog čoveka porazni momenti, kada čovek pada u prašinu i rida. Ali je još strašnija kriza jednog karaktera, u kojoj se čovek oseti nepouzdan u samog sebe.
Ne verovati više u Boga, u kojeg se dotle verovalo svim srcem, to je odista užas, ali ne verovati više u sebe, to je još bolnije: to isključuje i Boga i čoveka u našoj sudbini."

Jovan Dučić - "Blago cara Radovana"

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"...On mi došapnu: “Draga, podigni oči svoje.”
Ja ga surovo prekorjeh i rekoh: “Odlazi!”, ali on se i ne pomače s mjesta.Stajao je preda mnom držeći obje ruke moje. Rekoh mu: “Ostavi me!”, ali on ne ode.Priljubio je svoje lice uz moje uho. Pogledah ga i rekoh mu: “Neka te je sram!”, ali on ne hajaše za to.Njegove mi usne dodirnuše obraz. Uzdrhtah i rekoh mu: “Drznuo si se isuviše!”, ali on nije znao za stid.Udjenu u moju kosu jedan cvijet. A ja mu rekoh: “Ne pomaže ti ništa!”, ali on stajaše tu nepomično.Skide vijenac sa moga vrata i ode. A ja plačem i pitam svoje srce:'Zašto se ne vraća?'"


Tagore

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"SLAŽEM SE" – to je najnečasnija, najbednija misao koju možete da izgovorite. Ona svedoči da ste izgubili svako samopoštovanje. Za to se nikada nigde, ni s kim i ni s čim nemojte složiti. Ne nasedajte argumentima, ne dajte se razlozima, ne verujte očiglednostima, prezirite aksiome - oni su tu da vas ponize. Budite uzvišeno postojani kao onaj velikan duhovne nezavisnosti Gaspar d'Estek, filosof i polihistorik, koji je potopljen u vrelo ulje pobedonosno izjavio: "Ne gori, dakle i ne peče!" – a zatim umro.

Nikada nikome i nizašta ne priznajte da je u pravu. Ni po cenu života. Vaše mišljenje je najbolje, jer za njega nikome ništa ne dugujete: ni iskustvu, ni tuđoj mudrosti, ni nauci, ni istoriji, ni otkrovenju – samo sebi. Nemojte se saglasiti čak i ako vas ubeđuju da ste pametni. Savladajte vaše ustreptalo srce koje žudi da se sa tim složi – to je klopka! Oni žele samo vašu saglasnost. Zatim će od vas tražiti da se, budući pametni, i u drugim stvarima sa njima složite. A kuda bi vas odvelo to popuštanje – odvelo bi vas u anonimnost.

Ne, vi ćete im reći da ste budala, dopustićete da se oko toga razvije dijalog, a vi ćete, ako mene poslušate, razume se, otići tamo gde ćete na miru moći da slušate jednog čoveka koji će vam o jednoj temi govoriti na jedino moguć način. Treba li da kažem da ćete, najverovatnije, taj čovek biti vi.

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svijetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost...
I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: cuvam se i jednog i drugog...

Meša Selimović - "Tišine"

[Interpol]

As a white man, you can live your whole life never not fitting in. You never walk into jewelry store that sees only your black skin. You never walk into a bar that sees only your boobs. To be Whitie is to be wallpaper. You don't draw attention, good or bad. Still, what would it be like, to live with attention? To just let people stare. To let them fill in the blank, and assume what they will. To let people project some aspect of themselves on you for a whole day.
The worst part of writing fiction is the fear of wasting your life behind a keyboard. The idea that, dying, you realize you only ever lived on paper. Your only adventures were make-believe, and while the world fought and kissed, you sat in some dark room, masturbating and making money.
So the idea was, a friend and I would rent costumes. Me, a spotted, smiling Dalmatian. Her, a a brown dancing bear. Costumes without gender clues. Just fun-fur suits that hid our hands and feet and big, heavy papier-maché heads that kept anyone from seeing our faces. This gave people no visual clues, no facial expressions or gestures to decode - just a dog and a bear walking around, shopping, being tourists in downtown Seattle.


- Chuck Palahniuk, "Stranger Than Fiction"