*** Na svu sreću, ja ti ne mogu pomoći
i umoran sam od traženja rešenja,
koje je uvek na dohvatu naših kratkih ruku.
I prolazi vreme, ruke nam jačaju,
ali ne rastu.
A da zakoračiš?
Ne, ne smeš prva,
a ja ne mogu biti ispred tebe.
Da krenemo skupa?
Ko bi se toga setio?
Ne kradi mi međuvreme,
ako vec ne osećaš svoje.
Postaću hladan i promeniću se,
ali kad-tad ću eksplodirati.
Ko će da skuplja parčiće? Ti?
Pa ti ne možeš da me skupiš ni sastavljenog.
Ne kradi mi međuvreme.
Ono nije naše.
Ono je moje.
I nije izmedju nas.
Ono je izmedju mene i mene.
Ne kradi mi međuvreme,
bojim se - upašćeš u njega.
Ne kradi mi sebe od mene,
budalo glupa.
Postaćeš međuvreme
i ostaćeš zauvek sa mnom bez mene...
*** Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio
potišten kada bih sve ovo što osećam,
morao da ti objašnjavam hudim jezikom
čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
koje su mnogima tajna.
"Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena,
kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.
Postoji govor koji ce neko otkriti sutra, a
mozda niko nece ni pokusavati da ga
otkrije. Ali ti ga vec sada moras obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik znacenja, a ne dijalekt naziva.
Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moc moci.
Postoji kretanje kretanja, razmisljanje razmisljanja,
... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.
Sve se redje usudjujem da izgovaram reci, jer
uvek znace drugo nego sto ja to zelim.
Sve dalje su od govora i tesko ih razabirem
u sumovima beskraja.
Pisem umesto tebe Snezani i Alisi. Saljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reci odgovora. Znaci da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se postuju recima, a vole cutanjem.
***
Bookmarks