Ko zna (ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.
U moru zivota sto vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Mozda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Mozda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čeznjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i dusa u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve sto slutnja sapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vezu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega zivota
Njima ćemo ići.
Ko zna (ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.
Bookmarks