Page 10 of 30 FirstFirst ... 6789101112131420 ... LastLast
Results 226 to 250 of 749

Thread: Najljepsi odlomci i citati iz svjetske knjizevnosti

  1. #226
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default "Stepski vuk"- Herman Hese

    ” Nosio si u sebi jednu sliku o zivotu, jednu veru i zahtev, bio si spreman na dela patnje i zrtve, a postepeno si primecivao da svet od tebe ne trazi ni dela ni zrtve i tome slicno, da zivot nije herojski ep, sa junackim ulogama i ostalim, vec samo gradjanska bolja soba u kojoj su ljudi savrseno zadovoljni jelom i picem, kafom i pletenjem carapa, igranjem taroka i muzikom preko radija. A ko hoce nesto drugo i u sebi nosi nesto drugo, ono junacko i lepo, ko obozava velike pesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot. Lepo. Tako sam i ja prosla prijatelju moj! Bila sam darovita devojka i predodredjena da zivim po nekom uzvisenom uzoru, da postavljam velike zahteve prema sebi i da ispunjavam dostojne zadatke. Mogla sam da primim na sebe veliki udes, da budem zena jednoga kralja, ljubavnica jednog revolucionara, sestra jednog genija ili majka jednog mucenika. A zivot mi je, eto, dopustio samo da budem kurtizana sa dosta ukusa - pa i to mi je bilo prilicno otezavano! Tako se to zbivalo sa mnom. Neko vrijeme sam bila neutjesna i dugo sam trazila krivicu u samoj sebi. Mislila sam da zivot, najzad, uvek mora da bude u pravu, a ako se on narugao mojim lepim snovima, tako sam mislila, znaci da su moji snovi bili glupi i da oni nisu bili u pravu. Ali sve to nije pomoglo. A posto sam imala dobre oci i usi, a posto sam bila pomalo radoznala, pocela sam veoma pazljivo da posmatram zivot, svoje poznanike i susede, vise od pedesetoro ljudi i sudbina, i tada sam videla, Hari, da su moji snovi bili u pravu, po hiljadu puta u pravu, isto kao i tvoji. A zivot i stvarnost nisu bili u pravu. Da jedna zena moga kova nema drugi izbor nego da bedno ostari u sluzbi pored pisace masine nekog coveka koji zaradjuje novac, ili da se za takvog jednog coveka uda radi njegovog novca, ili da najzad postane neka vrsta devojcure, isto je tako nepravedno kao i to sto covek kakav si ti, usamljen, povucen u sebe i ocajan, mora da se masi noza za brijanje. Kod mene je beda mozda bila vise materijalna i moralna, kod tebe duhovna – ali je put bio isti. Zar mislis da ne mogu da shvatim tvoj strah od fokstrota, tvoju odvratnost prema barovima i dvoranama za igru i tvoje rogusenje protiv jazza i svih tih drangulija! Shvatila sam sve to isuvise dobro, kao i tvoje gnusanje prema politici, tvoju tugu zbog blebetanja i neodgovornog poslovanja raznih stranaka i stampe, tvoje ocajanje zbog rata, kako proslog tako i buduceg, zbog nacina na koji se danas misli, cita, gradi, svira, proslavlja i stice obrazovanje! U pravu si, stepski vuce, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moras da propadnes. Tvoji zahtevi su odvise visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imas jednu suvisnu dimenziju. Ko danas hoce da zivi i da uziva u tome, ne sme da bude kao sto smo ti i ja. Ko umesto ciguljanja trazi muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dusu, ko umesto spekulisanja trazi istinski rad, i umesto igre istinsku strast, tome ovaj lepuskasti svet ne moze biti domovina …”

  2. #227
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "Ono što me je snažno privlačilo nije neka spoljna lepota koja se može meriti opštim kriterijumima ili količinom, već ono nepromenljivo, što se nalazi duboko unutra. Kao što neki ljudi potajno vole oluje, zemljotrese ili nestanak struje, tako ja volim to nešto neopipljivo što mi upućuju pripadnice suprotnog pola. Nazovimo to magnetizmom. To je sila koja te hteo ne hteo, ščepa i usisa. Ta sila bi se najpre mogla uporediti sa mirisom parfema. Možda čak ni onaj koji se bavi spravljanjem parfema ne bi mogao da objasni kako se stvara miris koji poseduje takav magnetizam. Ni nauka ne može to da objasni. Jedan miris privlači možda pedeset od sto ljudi, a neki drugi miris verovatno privlači onih preostalih pedeset. Ipak, na svetu postoje i mirisi koji silovito privlače samo jednog ili dva čoveka. To su posebni mirisi, a ja sam imao moć da ih iz daljine jasno namirišem. Znao sam da su mi sudjeni. Tim devojkama sam hteo ovo da kažem: Slušaj, ja znam! Možda niko drugi nije shvatio, ali ja - jesam!"

  3. #228
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Thumbs up P. Koeljo

    Svi znaju da vole, jer su se rodili s tim darom. Neki to rade prirodno dobro, ali većina treba da ponovi gradivo, da se ponovo seti kako se voli, i svi – bez izuzetka – imaju potrebu da gore u vatri svojih proživljenih emocija, da ožive neke radosti i boli, uspone i padove, sve dok ne postignu onu nit vodilju koja stoji iza svakog novog susreta; da tamo postoji jedna nit i, dakle, tela uče jezik duše, i to se zove seks.
    Kada čovek dublje zagleda u dušu sveta lako shvati da na svetu uvek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu, bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada... I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj...i samo postoji taj trenutak...
    Bez obzira na ono što čini, svako na zemlji uvek igra glavnu ulogu u istoriji sveta.
    Ljubav je uvek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu-uvek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili u raj, ali uvek nas nekamo odvede.Treba je prihvatiti, jer je ona hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umret ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove.Treba ići za ljubavlju gde god ona bila, čak i kad to znači sate, dane, nedelje razočaranja i tuge. Jer,u času kad krenemo u susret ljubavi,i ona kreće u susret nama. I spasi nas.
    Uvek je neuporedivo lakše verovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpeti uvredu, ne uzvrativši je, nego smognuti hrabrost i upustiti se u borbu sa jačim od sebe; uvek možemo reći da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, dok nas sustanar ili supružnik spava, oplakivati u potaji, svoj kukavičluk.
    Kada viđamo uvek ista lica, na kraju ona postaju deo našeg života. A kada postanu deo našeg života, onda žele i da nam ga izmene. I ako ne bude po njihovom, nije im pravo. Jer, svaki čovek ima tačnu predstavu kako bi trebalo da živimo svoj život. A nikad nemaju pojma kako treba da prožive sopstveni život.
    Ljudi veoma rano saznaju razlog svog postojanja. Možda zbog toga oni tako rano i odustaju.
    Ako kreneš obećavši ono što još nemaš, izgubićeš volju da ga stekneš.
    Ponekad treba pustiti da voda sama teče.
    Možda je Bog i stvorio pustinju da bi ljudi mogli da se osmehnu urminim palmama.
    Bilo šta na licu zemlje može da ispriča priču svih stvari. Ako bi otvorio neku knjigu na bilo kojoj stranici, ili pogledao u nečiji dlan, ili u karte, ili let ptica, ili bilo šta, svaki čovek bi pronašao neku vezu sa onim što trenutno proživljava. Zapravo, stvari nisu pokazivale ništa, nego su ljudi, posmatrajući stvari, otkrivali način da se prodre u Dušu Sveta.
    Tajna je u sadašnjosti; ako obratiš pažnju na sadašnjost, možeš je poboljšati. A ako poboljšaš sadašnjost, biće bolje i ono što će ti se kasnije dogoditi. Zaboravi budućnost i živi svaki dan svog života prema poukama Zakona i s verom da Bog brine o svojoj deci. Svaki dan nosi u sebi Večnost.
    Snovi postaju neostvarljivi samo zbog jedne stvari: straha od neuspeha.
    Kada nastojimo da budemo bolji nego što smo, sve oko nas takodje postaje bolje.

  4. #229
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default "Nakon potresa" - Murakami

    Ima jedan američki pisac koji se zove Jack London“, poče Mijake.
    „Da, onaj tip koji je pisao o vatri!“
    „To je taj. Dugo je mislio da će umreti tako što će se utopiti u moru. Bio je u to potpuno siguran. Da će skliznuti i pasti u more noću i niko neće primetiti, i on će se utopiti.“
    „I zbilja se utopio?“
    Mijake zatrese glavom.- „Ne. Ubio se morfijumom.“
    „Znači, nije mu se ostvario predosećaj. Ili je možda sam preduzeo korake da se ne ostvari?“
    „Na prvi pogled tako izgleda,“ reče Mijake i zastane na trenutak. „Ali, na neki način, imao je pravo! Zbilja se utopio sam u tamnom moru. Postao je alkoholičar. Utopio je telo vlastitom očaju – do same srži – i umro je u mukama. Predosećaj nekad znači nešto drugo. A ono što znači može biti mnogo snažnije od stvarnosti. To je najstrašnije kod predosećaja. Razumeš šta mislim?“
    Junko je neko vreme o tome razmišljala. Nije razumela šta misli.
    „Nijednom nisam razmišljala o tome kako ću umreti“, rekla je. „Ne mogu o tome da mislim. Ne znam ni kako ću živeti!“
    Mijake klimnu glavom. „Znam šta želiš da kažeš“, reče. „Ali može se reći da postoji način života kojim upravlja način na koji će osoba umreti.“

  5. #230
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    U susret budućnosti

    Zazvučaće to, možda, pomalo patetično (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato što sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju prošlosti ili budućnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo pobeći.

    Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošću, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrčući se. Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižući do ćorsokaka.

    Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram. Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem "neko", da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja.

    Razmišljajući o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome kako moji vršnjaci već rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Biću miran i zadovoljan tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim.

    Ja možda neću postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Želim samo da postanem "nešto", da se ponovo vratim među ljude i da pokušam da dokažem da nešto ipak vredim. A stihovi koje sam, čini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost.

    Ja, Tihi Don Kihot,
    Ptica bez matičnog gnezda,
    Saputnik vetrova
    I visokokvalifikovani brojač zvezda,
    Još jednom krećem
    Na vetrenjače.

    Pismeni na prijemnom ispitu na Prirodno matematickom fakultetu
    19.11.1975., Đorde Balašević
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  6. #231
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    "Griješio sam, možda, u uzmicanju, ali sigurno više u čekanju. Nisam smio čekati da moje stanje drugi mijenjaju. Hodeći suđenim drumom kroz tamni bosanski vilajet, sa vjerom u Svevišnjeg, koja mi je bila jedino svjetlo, gledao sam da nogom ne povrijedim zemlju, da rukom ne odgurnem drugog, da oštrim riječima ne porežem čovjeka...
    Uzmicao sam od onih koji su me gurali. Čekao sam da me prođu oni koji su bili laki u sjenci tuđih leđa. Sklanjao sam se ukraj da kome ne zasmetam i udisao sam zrak sa strepnjom da ne udišem tuđi...
    Glas opomene nisam slušao, a taj glas Meleka je kazivao ovo:
    Grijeh je povrijediti i sebe! Taj dobri glas je stizao odnekad i odnekud, a stizao je, nije prije ni kasnije, već tačno u minutu kada su se u meni poklapale kazaljke srca i razuma..."

    (mislim da je Selimovic)





    "Tiha voda brijeg roni..."

  7. #232
    Join Date
    Oct 2010
    Location
    Un lugar en el mundo
    Posts
    4,753
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Ceo život provedemo želeći da nešto distignemo, sledeći snove, verujući da ćemo kad to dobijemo postati srećni. ali nije tako. Život je u putu, ne na kraju. Nije važno koliko je lepo produhovljeno je ono čemu težimo. Poslednja stanica je smrt. ako ne umemo da budemo srećni, da budemo bolji, da budemo onakvi kakvi želimo da budemo u putu, nećemo to postići ni na kraju. Život je prepun blaga za kojim ljudi jure to su sve one stvari za koji oni veruju da će im doneti sreću a za koje se uglavnom ispostavi da su varke i ponekad kad dostigne ono za čim je toliko žudeo, čovek se zatekne samo s prazninom u rukama.

    Horhe Molist-Prsten

  8. #233
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default Knjiga - moj favorit...---> "Junak naseg doba" - Mihail Jurjevic Ljermontov

    “Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
    Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije
    mazio svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a
    druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a
    smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
    Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje
    duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i
    bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na
    usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala
    ona druga polovica. ”

  9. #234
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    U pozadini oholosti stoji strah. Potreban je grubi dojam o vlastitoj inferiornosti kako bi drugi osjetili da nisu dovoljno dobri za nas.

    ..drsko ignoriranje rađa gotovo prirodnu glad da se privuče pozornost onih koji nas ignoriraju..

    Nismo uvijek poniženi neuspjehom; poniženi smo jedino ako u određeno postignuće uložimo svoj ponos i osjećaj vlastite vrijednosti, a zatim ga ne ostvarimo. Naši ciljevi određuju što ćemo protumačiti kao uspjeh, a što se može računati neuspjehom.


    (A. de Botton: Statusna tjeskoba)



    "Tiha voda brijeg roni..."

  10. #235
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default

    Super, cicka

    Luj Ferdinand Selin, "Putovanje nakraj noći"

    - Bardami – on će ozbiljno i malo tužan – naši očevi nisu bili ništa gori od nas i ne govori tako o njima!

    - U pravu si, Arture, nema šta, tu si u pravu. Ogorčeni i poslušni, silovani, pokradeni, raščerečeni i uvek budale, nisu bili gori od nas! Dobro si rekao! Ništa ne menjamo! Ni čarape, ni gospodare, ni mišljenja, ili ih menjamo dockan, kad više ne vredi. Rodili smo se verni i od toga crkavamo, takvi smo! Uzaludni vojnici, heroji za sve i majmuni koji govore, a reči im se muče, mi smo ljubimci Kralja Bede. Njegovi smo! Kad ne slušamo, on pritegne… Njegovi su nam prsti oko vrata, uvek, ne daju ti da zineš, dobro treba da paziš ako hoćeš da imaš šta da pojedeš… On za sitnicu davi… Kakav je to život?…

    - Postoji i ljubav, Bardami!

    -Arture, ljubav je beskonačnost dostupna i pudlicama, a ja imam svoje dostojanstvo!”
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  11. #236
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Svi imaju usred grudi
    nešto čime žive.
    Neko ima crven cvet,
    neko ima slatku pčelu.
    Neko sunce, neko potok,
    ili šaren propeler.
    Svi imaju usred grudi
    neko lepo srce.
    Ja ukrala jedan sat
    i sakrila pod rebra.
    Da ne budu grudi prazne.
    Da ne duva kroz njih vetar.
    Da ja imam nešto živo
    unutra.
    Lepo možeš da ga čuješ
    kako kuca pod košuljom.
    Ako misliš da je srce
    - varaš se.
    Srce mi je u petama
    od kad sam se rodila.
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  12. #237
    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    6,142
    Thanks Thanks Given 
    254
    Thanks Thanks Received 
    1,140
    Thanked in
    556 Posts

    Default

    " Naša sutrašnjica- to je u stvari zaustavljeno vreme. Vrh puževih rogova ispruženih do krajnjih mogućnosti. A baš to "sada" jedini je zajednički imenitelj svega živoga. I jedini časak života od iskoni do kraja vremena, jer sve ostalo, obe večnosti što se prostiru pre i posle našeg "sada", u najdubljem su mrtvilu. Dakle, sadašnjica je onaj deo vremena što se zaustvaio. Život i ne može da opstane u vremenu koje teče i dokle ono teče. Život opstaje samo u sadašnjici u kojoj vreme stoji. Hoćeš li dokaz? Evo ga: moja sadašnjica nije ničija sutrašnjica. Prošlost se sastoji dakle, od trenutaka u kojima se vreme zaustavilo, a budućnost od trenutaka u kojima će se vreme zaustaviti.
    A smrt, dragi moj majore, ma šta rekao Ajnštajn, smrt je delić našeg vremena koji je izgubio moć da se zaustavi. Jer, količina vremena koja stoji zaustavljeno u svemiru je stalna, višak otiče. Zato se smrti moraju dešavati. Pokoravajući se toj opštoj neminovnosti, svačije vreme prestane ranije ili kasnije da se zaustavlja, i oteče zauvek. Kad tvoj deo vremena bude izgubio tu moć da se zaustavlja i ti ćeš biti mrtav, jer, upamti, u vremenu dok je god ono u pokretu, nema, nije bilo i neće biti života...ono mora da nas očekne da bismo opstali." Milorad Pavić " Predeo slikan čajem"

    neka mi ga tu...

  13. #238
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Ah! mali prince, razumeo sam, najzad tvoj mali zivot pun sete. Uzivanje u blagim suncevima zalascima bilo je dugo vremena jedina tvoja razonoda. Ovu novu pojedinost saznao sam cetvrtog dana ujutru, kada si mi rekao:
    -Veoma volim zalaske sunca. Hajdemo da gledamo suncev zalazak…
    -Ali treba cekati…
    -Sta treba cekati?
    -Cekati da sunce pocne da zalazi.
    Bio si najpre vrlo iznenadjen, a zatim si se nasmejao samom sebi. I rekao si mi:
    -Stalno mislim da sam kod kuce!
    Doista. Kad je u Sjedninjenim Americkim Drzavama podne, ceo svet zna da u Francuskoj sunce zalazi. Bilo bi dovoljno preleti za minut u Francusku da bi smo prisustvovali suncevom zalasku. Na zalost, Francuska je isuvise daleko. Ali na tvojoj maloj planeti bilo je dovoljno da svoju stolicu puvuces nekoliko koraka i da posmatras suton kad god zazelis…
    -Jednog dana video sam cetrdeset i tri puta kako sunce zalazi!
    A malo posle si dodao:
    -Znas… kad je covek tuzan onda voli zalaske sunca…
    -Zar si bio toliko tuzan onog dana kad je sunce zalazilo cetrdeset i tri puta?
    Ali, mali princ ne odgovori.
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  14. #239
    Join Date
    Dec 2009
    Location
    en la taverna del ...
    Posts
    6,049
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ''Bogatstvo je kad umeš da se raduješ lepoti sveta oko sebe , sunčevom zraku, kapljici rose ,dobroj knjizi, muzici. Bogatstvo je ono što nosiš u sebi i što dok ti stariš ostaje mlado i moćno, greje u studi , blista u tami , kaže kako zbog nečega uvek treba početi ispočetka, kako se treba nadati i verovati u smisao života bez prestanka tragajući za njim, boreći se za njega .

    Život se gradi na razne načine : time što se usavršava um i veština ruku, što se oplemenjuje srce , time što se odriše kad je to neophodno. Život ne treba nikad rušiti, jer ako je samo jedan krajičak te velike konstrukcije podrio zbog sebičnih ciljeva , moglo bi se srušiti mnogo više nego što se mislilo, a te ruševine mogu zatrpati i ono zbog čega se rušilo.''


    Godišnje doba -Nada Marinković

  15. #240
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default

    Ma, jok, honey... Nisam ja, ipak..

    homoelektronikus


    dan je prolećni, mesec jesenji, neke laste bi mogle da se greškom vrate... ništa nije kao što je bilo. za očekivati, ako podjemo od toga da je ambicija Svemira zapravo permanentna promena, pa samim tim i promena svih nas. samo pitanje je, da li se ta promena odnosi na evoluciju ili devoluciju, na razvoj ili raspad...
    ali ono što mene njaviše u svemu tome brine je - dehumanizacija. u novinama reklama za nekakvu saksiju koja govori, stavite zelenu biljku u saksiju koja je napunjena strujom, baterijama, programima, koja svetli, i saksija će vam reći kako je vaša biljka. razumete li? sve humano i sve prirodno su zaposele mašine, kablovi, anode i štatijaznam kakve naprave koje sve mogu samo ne da osećaju. elektronika je jedno novo doba. rame uz rame sa kamenim i metalnim... imamo sve više vremena za gluposti, a sve manje za vrednosti. poznajemo sve više ljudi i sve manje se trudimo da spoznamo sebe. sve se više informišemo, sa svih strana zasipaju nas informacije iz spoljnog sveta, a sve manje doživljavamo.
    posle homoerektusa, i homosapiensa, vreme je za homoelektronikusa.


    Sanja Peric
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  16. #241
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Emil Sioran "Zli demijurg"

    "Nekoga proceniti znači ustanoviti stepen njegove probudjenosti, njegovo napredovanje u poimanju varljivog i lažnog u drugima i u sebi."

    "Ovaj svet nije stvoren u radosti, a ipak je začet u uživanju. Da, ali uživanje nije isto što i radost, ono je prividna radost: njegova funkcija je da nas prevari, da učini da zaboravimo svet, sve do najmanje pojedinosti nosi beleg prvobitne tuge iz koje je potekao."

    "Snaga bića leži u njegovoj nesposobnosti da shvati koliko je usamljeno."

    "Strepnja je svest o strahu, drugostepeni strah. Strah koji razmišlja o sebi."
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  17. #242
    Join Date
    Jan 2010
    Posts
    4,328
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    ...''Iako mjerna jedinica kvadratni kilometar još nije u upotrebi,moje kraljevstvo se prostire na nekih 450 kvadratnih kilometara. Ali to niko ne zna. Čak ni Grosman. Nikada nisam mario za velika kraljevstva. Naprotiv. Velika carstva okupljaju svakojaki ološ,a car ima sve mane svojih podanika. Na kraju krajeva,ja svoje kraljestvo nisam naslijedio, sam sam ga stvorio, golim rukama i ogromnim trudom. potrošio sam svu moju ušteđevinu. Čak sam uz pomoć Grosmana, mog majodorma,sam napravio prijesto od dobrog bukovog drveta. U naslon prijestola, odostrag, zakucali smo gvozdene klince u obliku krsta,a prijesto kao ljuljašku zavezali čvrstim konopcima za tavanicu. ništa nije prepušteno slučaju, sve vrvi od simbolike. kada sjedim na prijestolu, klinci mi se zarivaju u leđa, tako se razapinjem; bol mi ne dopušta da se opustim. Mislim na muke našeg Spasitelja i to me tjera da budem pravedan i da praštam.A to što se tron ljulja ukazuje na nestalnost Fortune, ljudskog života uopšte. Eto ja sam počeo kao običan seoski momak. Za oca mi se nije znalo. Možda ni za majku. Kako će to za tristapedeset godina, kada se pojavi u svijetu živih, tumačiti Sigmunt Frojd'' ...

  18. #243
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Nećeš biti upamćen ako sada umreš. Bićeš sahranjen i tebe će žaliti nekoliko njih. Šta bi više od toga mogaoda tražiš? Svet će i dalje nastaviti da živi ispod tebe, a ti, previše pametan ili previše glup, pokušavaš da nađeš Boga. Možda si ljut samo zato što nemaš prave ljubavi, ili si tužan i usamljen. Video si ovo pre nego što je tvoj život počeo da se ruši. Ili je to oduvao vetar… ili je sunce spalilo, ili je prekrio sneg, ili prašina, ili beton…ili je skriveno u mraku…Ili je svetlo, I jasno je da moraš zažmuriti. Ali, bez obzira šta je, oseća se velika praznina. Ali, tu su SINOVI KOJI SU IZGUBILI SVOJE MAJKE, i majke koje su izgubile svoje sinove. Zato, moramo se potruditi da živimo najbolje što možemo... "
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  19. #244
    Join Date
    Dec 2009
    Location
    en la taverna del ...
    Posts
    6,049
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Možda. Imamo svoju reč.
    Najmudriji odgovor na konačna pitanja.

    Reč koja ukazuje na otvorena vrata i široke horizonte. Ne verujem u to da je značenje života zagonetka koju treba razrešiti.
    Život jeste. Ja jesam. Svašta može da se desi.
    A ja verujem da svome životu mogu dati novo značenje.
    Neizvesnost je sreća u formi nesreće.
    Da sam apsolutno siguran u sve, proveo bih život u patnji, bojeći se smrti. Ali, pošto je uvek sve moguće, čuda su uvek negde u blizini i nikada neće prestati da se događaju.
    Verujem da čovekova sloboda može da se definiše jednom jedinom rečju koja, poput sićušnog podupirača omogućava vratima postojanja da ostanu otvorena.
    Ta reč je: Možda.


    (Robert Fulgam)

  20. #245
    Join Date
    May 2011
    Posts
    1,328
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "O cemu razmisljas?"

    Obicno to ide tako sto muskarac nesto kaze, a zena zahteva objasnjenje.
    Njihov razgovor dalje tece ovako:

    ONA: "O cemu razmisljas?"
    ON: "Ni o cemu."
    ONA: "Ali sta to onda prolazi kroz glavu u ovom trenutku?"
    ON: "Nezadovoljan sam zivotom."
    ONA: "Zbog cega?"
    ON: "Nekako mi se sve cini isprazno i bez ikakvog smisla."
    ONA: "A sta je ti sto bi ti hteo?"
    ON: "Hteo bih da budem srecan."
    ONA: "Ne moze se biti srecan sve vreme. Neki put covek mora da bude i tuzan. Zar ne?"
    ON: "Da, ali ja se ne secam da sam ikada bio srecan."
    ONA: "Dobro, a sta bi po tebi, bilo najblize sreci kakvu zelis?"
    ON: "... More."
    "Abrazame para que piense alguna vez en ti..."


  21. #246
    Join Date
    Nov 2010
    Location
    Kotor
    Posts
    397
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ''Nijedna osoba ne zasluzuje tvoje suze, a ona koja ih zasluzuje nece te nikad rasplakati.''
    (Markes)


    ''Čovek ima više hrabrosti prema drugom nego prema sebi.Da nije toga,ne bi bilo zla na svetu.Savršenstvo čoveka sastojalo bi se u tome da bude većma strog prema sebi,negoli čak i pravdena prema drugom.Ja znam puno ljudi koji su bili vrlo pravdeni prema drugom,ali nisu bili strogli prema sebi,i zato su bili uvek labavi u stvarima dobra.Oni su bili više diletanti,nego artisti dobra.Njihova pravednost je uvek propadala,ako nije bila u pitanju tuđa ličnost nego njegova sopstvena,jer pravdnost prema sebi zavisi od strogosti prema sebi,kao što pravdenost prema drugom zavisi samo od naše dobrote.Pravednost je jedno kraljevsko osećanje,i čovek pokazuje pravednost često više laskajući sebi,nego voleći drugog.Najbolji ljudi su oni koji su prema sebi najstroži,i koji oproste drugom i ono što nikad ne bi oprostili sami sebi.''
    (J.D. Blago cara Radovana )

    ''Moći dati sebe za trenutak,
    moći žrtvovati
    godine za osmjeh,to je sreća.''
    (Hese)




  22. #247
    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    6,142
    Thanks Thanks Given 
    254
    Thanks Thanks Received 
    1,140
    Thanked in
    556 Posts

    Default

    Kad god sam popio gorku casu, imala je talog meda. Kad god sam savladao neku sumovitu prepreku, dospeo sam u zelenu ravnicu. Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, nasao sam ga u osvitu jutra.

    Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivoscu nadajuci se da za to sledi nagrada! Ali, kad bih ih otkrio, video bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svetom misleci da je glup i nerazuman, ali sam uvek u tajnome svetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.

    Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duse, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih dosao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, ocarani smo onim sto se iz nas javno ispoljava, a prenebregavamo sustinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kazemo da pada; ako polako ide, kazemo da je slabic koji propada; ako zamuca, kazemo da je nem; ako uzdahne, kazemo da je u samrtnom ropcu i da umire.

    I ja i vi strasni smo poklonici ljustura koje zovemo '' ja '' i povrsnosti zvanih ''vi '' – zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''.
    Sta mozemo uciniti kada smo, zbog vlastite uobrazenosti, nemarni prema istini u nama?

    Kazem vam, a mozda su moje reci veo koji prekriva lice istine u meni, kazem i vama i sebi:
    Ono sto vidimo ocima samo je oblak koji nam zaklanja ono sto treba da vidimo dusama; ono sto cujemo usima samo je buka koja zaglusuje ono sto treba da usvojimo srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi coveka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prestupnik. Ako vidimo coveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presudjujemo ko je ubica, a ko zrtva. Ako cujemo coveka kako peva, a drugoga kako place, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.

    Ne, brate, ne sudi o istini u coveku prema onome sto on ispoljava, niti uzimaj njegove reci ili neko delo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovazavas zbog njihovog teskog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osecanja. Takodje je mnogo onih koje nipodastavas zbog ruzna izgleda i nedolicna zivota, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima bozanskog daha.

    Katkada u jednome danu posetis i dvorac i stracaru. Iz prvoga izlazis zadivljen, iz drugoga tuzan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje culima opazas, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, vec bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.

    U toku dana mozes sresti dva coveka. Jedan ti se obraca glasom sto lici na bes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopostovanja, a drugi ti govori bojazljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim recenicama. Ali, kada bi ih mogao videti na iskusenjima, ili u cinu zrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušsa stidljivost nije isto sto i bojazljivost.

    Katkada pogledas kroz prozor i medju prolaznicima ugledas monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu te odmah pomislis: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ruzna druga. Ali, kada bi zatvorio oci i za trenutak oslusnuo, cuo bi saputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol zeli; u dusi svake od njih je senka Duha.

    Katkada ides svetom tragajuci za onim sto se zove civilizacija i razvijenost te udjes u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i sirokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vetar dohvatili, a svi su u prelepoj odeci, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival.

    Posle izvesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bednim kucama i tesnim sokacima koji, kada kisa padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogreje, pretvore se u oblake prasine. Mestani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negde daleko te napustas njihovu zemlju osecajuci odvratnost i ogavnost, govoreci:
    Razlika izmedju onog sto videh u jednom i u drugom gradu je kao razlika izmedju zivota i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoc; u prvom je prolecna i letnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staracka nemoc sto iscezava u pepelu.

    Ali, kada bi oba grada mogao pogledati bozjim ocima, video bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj basti. Kada bi tako mogao duze pronicati u njihovu sustinu, video bi da ono sto ti se cinilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mehurici, a da ono sto si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost.

    Ne, zivot se ne sastoji od svojih pojavnosti, vec od onoga sto se ne vidi; sav vidljivi svet nije sadrzan u svojim ljusturama, vec u sustinama; o ljudima ne treba suditi po licima, vec po srcima.

    Ni vera nije sadrzana u izgledu bogomolja, u onome sto grade svestenici i tradicija, vec u onome sto se krije u dusama i sto postoji u namerama.

    Ni umetnost nije u onome sto cujes usima, bilo da je to tiho zvucanje pesama, zvonjava reci u kasidama, ili linije i boje koje na slici opazas ocima. Umetnost je u onim nemustim, treperavim distancama izmedju tonova u pesmama; u onome sto do tebe dospeva posredstvom kaside, a sto je u dusi pesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome cime te slika nadahnjuje, gledajuci je, vidis nesto dalje i lepse od nje.

    Ne, brate, ni dani ni noci nisu sadrzani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadrzan u ovim recima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su reci u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu.

    Zato me ne smatraj neznalicom prije nego sto dokucis moje tajno bice, a ne smatraj me ni genijem pre nego sto oslobodis moje bice onoga sto sam od drugih preuzeo. Ne reci:
    On je skrtica tesne ruke, pre nego sto moje srce sagledas, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego sto saznas sta me podstice na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svetlosti i zaru, niti me smatraj praznim dok ne dotaknes moje krvave rane.


    K. Gibran

  23. #248
    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    6,142
    Thanks Thanks Given 
    254
    Thanks Thanks Received 
    1,140
    Thanked in
    556 Posts

    Default

    Nedavno je jedna podla i poznata budala, posle duže pauze, napravila novu budalaštinu.
    Svi su se toliko iznenadili da zamalo nisu ispali budale. Pomenuta budala je toliko dugo ćutala da su svi mislili da se opametila.
    Neverovatno je koliko imamo malo poverenja u budale. Kad bismo im više verovali, nikakve budalaštine sa njihove strane ne bi nas mogle iznenaditi.
    Jedno bi nam već moralo biti jasno: budala uvek mora dokazivati da je budala. Budala mora sačuvati ugled koji uživa kao budala.
    Budala se ne postaje preko noći i na osnovu jednu budalaštine koja se lako može zaboraviti. Ko pretenduje da bude budala, mora napraviti neverovatan broj budalaština. Ako se neka budala zadovolji već napravljenim budalaštinama brzo će biti prevazidjena. Ako zaspi na lovorikama, zadovoljna postignutim, budala odlazi u anonimnost, u sivi svakodnevni život - a na scenu stupaju nove i svežije budale.
    Budala ima mnogo. Konkurencija je ogromna. Ako neka budala posustane, posumnja u budalaštine i ućuti, na njeno mesto stupa nova.
    Onaj ko je jednom postao budala, čuva teško stečeni ugled i trudi se da to ostane do kraja života. Prava budala nikad nije zadovoljna sa već osvojenim prostorima. Ako ne napravi novu, misli da nije napravila nijednu. Nije lako sačuvati ugled medju toliko budala. Budala koja se ne potvrdjuje nije autentična budala. Veličina jedne budale se meri prema broju i veličini budalaština koje je napravila. San malih budala je da budu velike. Velike budale to znaju i prave nove, veće budalaštine. Budala koja je u stvaralačkoj krizi i ne pravi nove budalaštine brzo će se naći medju pametnima.
    Kada svi misle da je nemoguće napraviti budalaštinu, budala nadje izlaz i rešenje. Kada se čini da su i budale već nešto shvatile, one pronadju mesta za svoju afirmaciju.
    Budale su jedino oprezne da ne kažu nešto pametno. To bi bila izdaja. Prelazak na drugu stranu. Budale su toliko uvežbane u pravljenju budalaština da im to ne predstavlja nikakav problem, naprotiv, to je za njih rekreacija i zadovoljstvo.
    Svaka budalaština je potrebna i zato budale ne dozvoljavaju da se bilo koja izbaci iz upotrebe. Iako tehnika budalaština napreduje, budale i najordinarnije budalaštine ne izbacuju iz upotrebe jer su potrebne u svakodnevnoj borbi sa pameću. Neke od najstarijih budalaština su i dan-danas najefikasnije. Često se misli da se neka budalaština toliko ofirala da je nemoguće s njom nešto postići, ali budale nadju načina da je učine efikasnom.
    I budalama je poznato da nije lako biti budala - zato se time ponose.
    Budala koja je počela da sumnja u budalaštine, u njihov značaj i čvrstinu, brzo bi ispala iz stroja. Zato budala mora biti pre svega tvrdoglava i ubedjena, jer će se samo zahvaljujući takvim budalama večno održavati plamen budalaština.
    Budale su našle sebe u pravljenju budalaština. U svemu drugom bili bi slabiji. Pravljenje budalaština je njihovo jedino zanimanje, jedina njihova vera.
    Ako budali izleti iz usta nešto što nije čista budalaština, ona se brzo ogradi od toga.
    Svaka pametna rečenica je tamna mrlja na biografiji prave budale.
    Budale misle da civilizacija vodi svet ka propasti. Zato tu propast treba odlagati novim budalaštinama. Ne treba se čuditi kad neka budala koja je dugo ćutala opet napravi budalaštinu. Ko je jednom napravio budalaštinu i okusio njenu slast, ukus nikad ne zaboravlja.
    Treba biti budala pa od budale očekivati išta sem budalaština.


    Matija Bećković
    O medjuvremenu

  24. #249
    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    6,142
    Thanks Thanks Given 
    254
    Thanks Thanks Received 
    1,140
    Thanked in
    556 Posts

    Default



    Vidim na stotine ljudi dnevno
    koji su sasvim odustali.
    Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim,
    osim hranom, krovom, i odećom,
    usresredjeni samo na to,
    bez snova.
    Oni ne osećaju užas što ne vole
    ili što nisu voljeni.

    Čarls Bukovski

  25. #250
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Imam prijatelja koji se zove Monti Roberts i koji ima ergelu konja u San Isidrou. Dopušta mi da u njegovoj kući organizujem prijeme na kojima skupljamo novac za projekte namijenjene ugroženoj omladini.
    Kad sam posljednji put bio ondje ovako nam se obratio:
    Želim vam ispričati zašto sam Džeku dopustio da se služi mojom kućom.
    Sve je počelo sa pričom o dječaku koji je bio sin putujućeg trenera konja. Išao je od štale do štale, od trke do trke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Usljed toga dječakovo se školovanje stalno prekidalo. Jednom je u školi trebao napisati pismeni sastav o tome šta bi želio biti i raditi kad odraste.
    Te je noći na sedam stranica opisao kako želi jednog dana imati ergelu.
    Detaljno je opisao svoju namjeru, čak je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara, prikazujući položaj svih objekata, štala i staze.
    Potom je nacrtao precizan tlocrt kuće od 120 kvadrata, koja će se protezati na zamišljenom imanju od 8 hektara. Unio se u taj zadatak svim srcem i sljedećeg dana je predao pismeni sastav nastavniku.
    Nakon dva dana nastavnik je podijelio učenicima ocijenjene radove. Na prvoj stranici njegovog rada bila je velika crvena jedinica sa porukom: «Pričekaj me poslije časa».
    Dječak sa snom došao je kod nastavnika poslije časa i upitao ga: – Zašto sam dobio jedinicu?
    Nastavnik je rekao: -To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Porodica ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtijeva mnogo novaca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati dodatne troškove za rasplodnju. Nema teorije da tako nešto ti možeš postići.
    Potom je nastavnik dodao: – Ako ponovo napišeš sastav s realnijim ciljem, promijeniću ti ocjenu.Dječak je pošao kući i dugo i naporno mislio o tome.
    Pitao je oca za savjet.
    Otac mu je rekao: – Slušaj sine, tu odluku moraš donijeti sam.
    Ipak, mislim da je vrlo važno šta ćeš odlučiti.
    Naposljetku, nakon sedam dana razmišljanja,
    dječak je vratio nastavniku isti pismeni sastav bez ikakvih izmjena. Samo mu je ovo rekao: Vi zadržite svoju jedinicu, a ja ću zadržati svoj san. Monti se tada okrenuo okupljenima i rekao: Pričam vam ovu priču,
    jer sjedite u mojoj kući površine 120 kvadrata, usred mog imanja od 8 hektara.
    Još uvijek imam onaj sastav uokviren iznad kamina.
    Dodao je: – A najbolje u cijeloj toj priči je to što je prije dvije godine
    isti onaj nastavnik doveo tridesetoro djece na sedmodnevno logorovanje na mom imanju.
    Kad je nastavnik odlazio, rekao je: – Slušaj Monti, sad ti to mogu reći.
    Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova.
    Godinama sam krao dječije snove.
    Na svu sreću, ti si bio dovoljno pametan da se ne odrekneš svojih.

Page 10 of 30 FirstFirst ... 6789101112131420 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)
    By puppy in forum Ljubav
    Replies: 1972
    Last Post: 09-03-24, 02:17
  2. Erotski motivi u crnogorskoj knjizevnosti
    By Bonja the Zmaj in forum Književnost i lingvistika
    Replies: 2
    Last Post: 08-12-06, 15:02
  3. Najbolje svjetske reklame
    By montegruja in forum Internet
    Replies: 20
    Last Post: 19-08-06, 22:40
  4. Las Vegas, Prijestonica Svjetske Zabave
    By Regi in forum Putovanja
    Replies: 5
    Last Post: 12-10-05, 02:20
  5. ODLOMCI IZ DJELA NIKOLE MODRUŠKOG
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 0
    Last Post: 18-11-04, 14:36

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •