” Nosio si u sebi jednu sliku o zivotu, jednu veru i zahtev, bio si spreman na dela patnje i zrtve, a postepeno si primecivao da svet od tebe ne trazi ni dela ni zrtve i tome slicno, da zivot nije herojski ep, sa junackim ulogama i ostalim, vec samo gradjanska bolja soba u kojoj su ljudi savrseno zadovoljni jelom i picem, kafom i pletenjem carapa, igranjem taroka i muzikom preko radija. A ko hoce nesto drugo i u sebi nosi nesto drugo, ono junacko i lepo, ko obozava velike pesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot. Lepo. Tako sam i ja prosla prijatelju moj! Bila sam darovita devojka i predodredjena da zivim po nekom uzvisenom uzoru, da postavljam velike zahteve prema sebi i da ispunjavam dostojne zadatke. Mogla sam da primim na sebe veliki udes, da budem zena jednoga kralja, ljubavnica jednog revolucionara, sestra jednog genija ili majka jednog mucenika. A zivot mi je, eto, dopustio samo da budem kurtizana sa dosta ukusa - pa i to mi je bilo prilicno otezavano! Tako se to zbivalo sa mnom. Neko vrijeme sam bila neutjesna i dugo sam trazila krivicu u samoj sebi. Mislila sam da zivot, najzad, uvek mora da bude u pravu, a ako se on narugao mojim lepim snovima, tako sam mislila, znaci da su moji snovi bili glupi i da oni nisu bili u pravu. Ali sve to nije pomoglo. A posto sam imala dobre oci i usi, a posto sam bila pomalo radoznala, pocela sam veoma pazljivo da posmatram zivot, svoje poznanike i susede, vise od pedesetoro ljudi i sudbina, i tada sam videla, Hari, da su moji snovi bili u pravu, po hiljadu puta u pravu, isto kao i tvoji. A zivot i stvarnost nisu bili u pravu. Da jedna zena moga kova nema drugi izbor nego da bedno ostari u sluzbi pored pisace masine nekog coveka koji zaradjuje novac, ili da se za takvog jednog coveka uda radi njegovog novca, ili da najzad postane neka vrsta devojcure, isto je tako nepravedno kao i to sto covek kakav si ti, usamljen, povucen u sebe i ocajan, mora da se masi noza za brijanje. Kod mene je beda mozda bila vise materijalna i moralna, kod tebe duhovna – ali je put bio isti. Zar mislis da ne mogu da shvatim tvoj strah od fokstrota, tvoju odvratnost prema barovima i dvoranama za igru i tvoje rogusenje protiv jazza i svih tih drangulija! Shvatila sam sve to isuvise dobro, kao i tvoje gnusanje prema politici, tvoju tugu zbog blebetanja i neodgovornog poslovanja raznih stranaka i stampe, tvoje ocajanje zbog rata, kako proslog tako i buduceg, zbog nacina na koji se danas misli, cita, gradi, svira, proslavlja i stice obrazovanje! U pravu si, stepski vuce, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moras da propadnes. Tvoji zahtevi su odvise visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imas jednu suvisnu dimenziju. Ko danas hoce da zivi i da uziva u tome, ne sme da bude kao sto smo ti i ja. Ko umesto ciguljanja trazi muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dusu, ko umesto spekulisanja trazi istinski rad, i umesto igre istinsku strast, tome ovaj lepuskasti svet ne moze biti domovina …”