Page 2 of 30 FirstFirst 12345612 ... LastLast
Results 26 to 50 of 749

Thread: Najljepsi odlomci i citati iz svjetske knjizevnosti

  1. #26
    Join Date
    Jan 2010
    Posts
    4,328
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    3
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    Poštovani drugovi Supovci,

    Obraćam vam se prijateljskom molbom da mene i moju ženu Kosu uhapsite s početka novembra i u zatvoru zadržite do kraja marta ili aprila ako zima bude duga i hladna. Ja sam prevremeno penzionisan zbog bolesti kičme, pluća, srca, vena, bubrega i očiju, pa mi je penzija tek tolika ako je ima. Mi smo stariji ljudi ne bi pravili nikakve guposti da nas hapsite zbog prevara ili kradja, jer smo oduvek pošteno živjeli što nas je u ovaj položaj i dovelo. Razmišljali smo šta nosi šest mjeseci zimskog zatvora ali da bude ljudski i čestito. Ja sam se pitao sa nekim ljudima koji su me odmah posavjetovali da na javnom mestu izvrijedjam naše najveće i najistoriskije ljude koji su nam i omogućili da imamo sve ovo što nemamo...




    Dušan Kovačević

  2. #27
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Jedan od onih zivota - Djordje Balasevic

    "Odjebi, JNA...
    Dao sam ti jednu dobru godinu života...
    Najbolju, možda?
    Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo,
    zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetio od tame u mutnom
    jezgru zenice, bajaju, pokrenu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate
    moju otrgnutu devetnaestu...
    Nikad više...
    Ali...
    Proklet da sam...
    Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete...

    Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim
    stranicama štampe...
    Oni ostadoše negde u devetnaestoj...
    Zaljubljeni...
    Zaigrani...
    Zbunjeni...
    Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako
    bezbožnički podmetnuli u džepove...
    Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje...
    Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate...
    Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti...
    Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme...
    Nema Mojih u ovom Ratu Naših...
    Ma, znam...
    "Ne može to tek tako"...
    Čičak Izdaje se kaci na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u
    prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski...
    Razmišljao sam o tome...
    Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje?
    I, žalim...
    Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom...
    Zato odjebi, JNA...
    Dosta je bilo..."
    Last edited by _senorita_; 09-02-10 at 19:50.
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  3. #28
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Iz knjige "Cetiri ljubavna pisma" od Najla Vilijamsa koju trenutno citam:

    "Andjeli se svakog dana mimoilaze sa nama na ulici, rekao je otac jednom.
    Mora da su obicni kao ptice, rekao je, i prepoznatljivi su samo u kratkim trenucima svoje veze sa nasim zivotima.
    Postoji, prema ovom rezonovanju, trenutak kada, jednostavno, znas da si imao susret sa andjelom, i kakvu god da ti je pomoc pruzio, ma kako suptilnu i ma koliko neprimetnu, zivot ti se promenio."
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  4. #29
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Red face Jedan od onih zivota - Djordje Balasevic

    "Zaljubiću se, odlučih iznenada? Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na
    proleća?
    Na ulici je Jedan Tipični Novembarski Ponedeljak, udubljen nad jesenjim receptima, upravo
    umutio u vetar desetak stepeni celzijusovih, jasno pokazujući da nije raspoložen za saradnju, ali rešio
    sam da izvučem maksimum iz tog namrštenka...
    Da, zaljubiću se, i to odmah, još pre podne, pa sam čitav dan miran? Kao klinac sam time
    lepio napuklo srce i dobro je držalo. Kako se ranije nisam setio šta se ono radi kad te ostavi devojka?
    E, pa...
    Nisu mene devojke ostavljale baš toliko da bih mogao da izdam priručnik na tu temu? Jedna, dve,
    OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gde me je ostavila,
    pa svraćala s vremena na vreme da proveri da li sam još tamo?
    Ali, bolje da ćutim...
    Počinjem da zvučim nekako mačo, a to je prvi znak starosti, ili prvi znak nevaspitanja,
    svejedno, ne dopada mi se ni jedno ni drugo?
    Svanuo je, dakle, konačno i jedan dan koji bi se mogao fotografisati bez blica...
    Na nebu se ukazalo izlizano mesto kroz koje je sunce viruckalo kao koleno iz ofucanih
    farmerka, cipele su trčkarale ispred mene kao koker napokon izveden u šetnju, i prolazeći kraj
    automobila uvređeno sam okrenuo glavu od tog samouverenog posesivca koji me danima odvaja od
    društva...
    Ne, pokretna mišolovko, danas me nećeš uloviti...
    Danas ću, bogme, nekoga i sresti...
    Možda već iza ugla naletim na jednu buckastu...
    Zbunjenu...
    Sa dioptrijom...
    Na jednu koja klima...
    Trepće kao gejša...
    Čeka da joj pridržiš kaput...
    Da...
    Možda mi se već na prvom pešačkom prelazu zacrveni jedna Obična...
    Stidljiva...
    Krotka...
    Jedna sa tašnom punom namirisanih stvarčica...
    Koja sve poveruje...
    Kao lenger ostaje tamo gde je spustiš...
    I koja ne može ni da se preruši u Anamariu...
    Nikako...
    Ni za najluđi maskenbal..."
    Last edited by _senorita_; 09-02-10 at 17:44.
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  5. #30
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    PAOLO KOELJO - NA OBALI REKE PJEDRE SEDELA SAM I PLAKALA

    Treba se izlagati opasnostima - govorio je. Čudo života možemo istinski razumeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.
    Svakoga dana Gospod nam daruje - zajedno sa suncem - jedan trenutak kada je moguće izmeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi posle ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji - trenutak kad nas sva snaga zvezda namah prožme i omogući nam da činimo čuda. Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se menjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima - ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag.


    ...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
    I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu...Takva je nasa dusa.
    Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....
    Desanka Maksimovic


    NADA

    Kraj. Nema dalje. Uradio sam sve što sam mogao ili stigao da uradim.
    Prvo sam sahranio iluzije. Onda ideje, pa ambicije. Zatim emocije i motive. Ostala mi je još nada.
    Još nju da zaceprkam, pa da mirno napustim bojište.
    Ali, kažu da ona umire poslednja. Ipak, nestace koji tren pre mene. Makar truncic vremena.
    A onda cu i nju da pokopam i da okoncam zapoceto. Ne bih voleo da ostavim nešto nedovršeno.
    Osetio bih se poraženim.

    Siniša Dedeic
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  6. #31
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    Beograd
    Posts
    280
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Dervis i smrt (s pocetka drugog dijela knjige)

    I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni. Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami. Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak. Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.
    Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.

    Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o zivotu.

    Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.

    Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi.
    Ja svoju više ne trazim.
    Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?
    Doljani forever ...

  7. #32
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Patuljak iz Zaboravljene Zemlje - Ahmet Hromadžić

    1. U Zaboravljenoj Zemlji

    Zaboravljena Zemlja!

    Pretpostavljam da će vaše prvo pitanje biti:
    - A gdje se nalazi ta zemlja i kakva je?

    Ali ja vam neću moći odgovoriti sasvim tačno jer ne znam sve o njoj. Znam samo da se prostirala na sjeveru, uz more, da su je vjetrovi često obilazili, talasi umivali, da su se na vrhovima njenih planina odmarali oblaci a na kamenim obalama bijeli galebovi. U noćima punog mjeseca pjevale su na pučini ribe koje su izlazile iz nepoznatih dubina, iz carstva u koje ljudsko oko nije nikad zavirivalo. Pjevale su do zore i onda odlazile, umorne i vesele, da sačekaju drugu mjesečevu noć. A dok su ribe odlazile, podizali su se sa hridina probuđeni galebovi i polijetali na istok da pozdrave sunce. Dugo, dugo nad morem su odjekivali njihovi krici.

    Znam još nešto: da su lađe oprezno zaobilazile obale Zaboravljene Zemlje. Zbog vjetrova, sigurno, koji su se naglo dizali, uzburkivali vodu i slali na morsko dno sve što im se našlo na putu. Zbog priča o brodovima koji se nisu vratili, o mornarima koji su zavedeni pjesmom riba otišli u morske dubine i ostali tamo.

    Možda je Zaboravljena Zemlja bila zaista neobična. Možda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve što se o njoj govorilo ličilo na bajku. Možda će zato i moja priča o Sunčanu i Pahuljici ličiti na bajku, ali ja unaprijed obećavam da ću ispričati samo ono što sam čuo.

    Vi sad opet pitate:
    -Ko su bili Sunčan i Pahuljica?

    Da vas ne bi mučila znatiželja, kazaću vam odmah: Bili su patuljci. Živjeli su u Zaboravljenoj Zemlji, imali su kućicu napravljenu od crvenih koralja na visokoj i bijeloj morskoj hridini. Šumom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i ribama bili su veliki prijatelji.

    I još ću vam nešto kazati: Sunčan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da osim njihove postoje na svijetu i druge zemlje, da postoji išta ljepše od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u nebo.

    Da su znali - možda bi ih mučila čežnja za daljinama, za nedokučenim tajnama. Možda, kažem, jer ne mogu da tvrdim da su moja predviđanja sasvim tačna.

    Jedno je ipak sigurno: da su Sunčan i Pahuljica bili zadovoljni, bezbrižni i slobodni kao ptice, da im nije bilo ni tijesno ni dosadno u Zaboravljenoj Zemlji.

    Pahuljica je imala zlatnu kosu i glas čist kao planinske vode. Pred sunčev zalazak izlazila je iz koraljne kućice na bijele stijene i tamo, sve do rađanja zvijezda, pjevala. I tada su sa svih strana dolijetali galebovi da je slušaju, a ribe - svirači podizali se iz voda da je prate. Pahuljica je, zaista, pjevala divno. Da je neko nepoznat naišao u to vrijeme pored obale Zaboravljene Zemlje, sigurno bi pomislio: to pjeva morska sirena. I sačekao bi drugo veče da čuje zavodljive melodije, bio bi nestrpljiv kao što su bili nestrpljivi i bijeli galebovi kad se Pahuljica ne bi pojavila u uobičajeno vrijeme ili kad se uopšte ne bi pojavila. A događalo se to. Događalo se da ode sa Sunčanom u planinu crnih borova, gdje nisu dopirali šumovi mora, gdje se umjesto galebova krika čulo urlikanje kurjaka ili rika jelena.

    Ista zemlja - a dva svijeta!

    U sjenkama borova, u krilu planine bilo je sve drugačije. Kuckali su djetlići, pjevali slavuji, prikradale se iz gustih čestara divlje zvijeri. U granama se igrao vjetar, u bistrim jezerskim vodama kupale se zlatokljune ptice i divni, bijeli labudovi. Nigdje tu nije bilo sasvim pusto, sasvim tiho.

    Danima su Sunčan i Pahuljica lutali planinom, spavali na travnim poljanama, umivali se rosom sa cvijeća, brali jagode krupne kao orasi i pečurke slađe od meda.

    Pili su vodu na izvorima mladosti.

    Pili su vodu na izvorima ljepote.

    Poznavali su jezik ptica i razgovarali s njima, poznavali su jezik divljih zvijeri i nisu ih se bojali. Jahali su na jelenima i kurjacima, odlazili u posjete medvjedima. Pred njima se nigdje nisu zatvarala vrata, za njih nisu postojale tajne.

    Pa recite sad: zar im se ne bi moglo pozavidjeti na takvom životu? Zar nisu bili srećni, zar im zaista nije bilo lijepo u Zaboravljenoj Zemlji?

    Vi ćete reći - da.

    I ja kažem: da. I radujem se što nije bilo drugačije a ponekad mislim: kako bi bilo dobro da sam se nalazio u društvu s njima. Radovao bih se još više da je sve ostalo nepromijenjeno do kraja njihova života. Ali nije! I moja priča ne može, nažalost, da se završi jer se u životu Sunčana i Pahuljice dogodilo nešto što je zauvijek uništilo njihovu veliku sreću.

    Vi ste sad sigurno nestrpljivi?

    Polako! Ne može se kazati sve najednom. A ovdje zapravo i počinje prava priča.
    Last edited by Raquel; 12-02-10 at 23:52.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  8. #33
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Tri posleratna druga - Balasevic

    "Nije bilo moderno prvi se javljati devojci, moj drug je propustio nekoliko dana, pa nedelju, pa nekoliko nedelja... Onda više nije znao šta bi joj rekao. Predavanja su uveliko počela a ona se i dalje vodila kao nestala osoba. Popac nas je naterao da se zakunemo na Bibliju da nismo ocinkarili za Slovenku, sve češće smo, kao slučajno, prolazili ulicom u kojoj je "neko" stanovao, ali pošto se zavesa na jednom prozoru nije pomerala, ipak je aktiviran telefon. Zvanično saopštenje bilo je da su odselili, da je Tata Pandur premešten u drugi grad, i da ne vredi više zvati na taj broj...
    Svaki Lufterov problem apsolvirao sam do korica, ali Popac nije bio od onih koji se ispovedaju... Ostalo mi je nepoznato koga je zvao i gde je tražio svoju devojku, ali kad je pretražio sve, odjednom je počeo da je pronalazi u drugim curicama. Neke su imale takav nosić, neke su hodale kao ona, ili se smejale na isti način, zabacujući lepim pokretom glavu malo udesno, neke su slično njoj ćutale, neke pričale, i Popac ih je narednih godina vodao kao avganistanske hrtove, sakupivši, malo po malo, puno raznih detalja svoje velike ljubavi. Ali nikad mu nije uspelo da ih sve sastavi..."
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  9. #34
    Join Date
    Jan 2005
    Posts
    2,107
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Dervis i smrt

    "Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi. Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise."
    Od smijeha pravim saksofon,
    od sunca pravim put,
    a ti si moj šofer.

  10. #35
    Join Date
    Dec 2006
    Posts
    6,410
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Боже мој! Цели часак блаженства! Та зар је то премало ма и за сав човечји живот?...Достојевски,Беле ноћи

  11. #36
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    U susret budućnosti


    Zazvučaće to, možda, pomalo patetično (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato što sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju prošlosti ili budućnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo pobeći.

    Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošću, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrčući se. Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižući do ćorsokaka.

    Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram. Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem "neko", da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja.

    Razmišljajući o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome kako moji vršnjaci već rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Biću miran i zadovoljan tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim.

    Ja možda neću postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Želim samo da postanem "nešto", da se ponovo vratim među ljude i da pokušam da dokažem da nešto ipak vredim. A stihovi koje sam, čini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost.

    Ja, Tihi Don Kihot,
    Ptica bez matičnog gnezda,
    Saputnik vetrova
    I visokokvalifikovani brojač zvezda,
    Još jednom krećem
    Na vetrenjače.


    Balasevic




    "Tiha voda brijeg roni..."

  12. #37
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default M. Prust - Iščezla Albertina

    Na Albertinu sam gledao kao na prepreku koja stoji između mene i svih stvari baš zato što ih je ona, za mene, sve sadržavala i što sam ih od nje, kao od nekog sasuda, mogao primati. Sad kad je taj sasud bio razbijen, više nisam imao hrabrosti da posegnem za njima, više nije bilo nijedne od koje se nisam odvratio, slomljen, više voleći da je i ne okusim. I tako mi rastanak s njom uopšte nije otvarao polje mogućih užitaka, koje je, kako sam verovao, njeno prisustvo zatvaralo za mene. Štaviše, njeno prisustvo, koje je za mene možda stvarno predstavljalo prepreku da putujem, da uživam u životu, samo mi je, kao što se to uvek dešava, zaklanjalo neke druge prepreke, koje se ponovo pomaljaju, nedirnute, sad kad je ta prepreka iščezla. Isto kao nekada, kad bi me neka prijatna poseta sprečila da radim, opet ne bih radio ni ako bih sutradan ostao sam.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  13. #38
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    US/MNE
    Posts
    1,358
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svijetu, bilo je i ostalo osnov moga duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspio da izrazim.

    Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo.

    Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živjeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osjećanja da me požale.


    Ivo Andrić

    Kost bacena psu nije samilost. Kost podjeljena sa psom kada si gladan koliko i on je samilost.

    Zivotno umjece nije u dobijanju dobrih karata, vec u dobroj igri sa losima.


    Ako pare dolaze sa slavom, ostaje slava. Ako pare dolaze bez slave, ostaju pare.


    Covjek treba da zivi, ne samo da postoji. Necu traciti moje dani trudeci se da ih produzim. Iskoristicu ih.

    Na inspiraciju ne treba da cekas. Moras je juriti.

    Jack London

  14. #39
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Baš fino potkrovlje
    Posts
    8,419
    Thanks Thanks Given 
    2,975
    Thanks Thanks Received 
    1,432
    Thanked in
    771 Posts

    Default

    Ernesto Sabato - Tunel

    Usao sam na unutrasnju galeriju i potrazio njenu spavacu sobu ; svetla crta ispod vrata pokazala mi je nepogresivo njenu sobu. Uzeo sam noz drhteci i otvorio vrata. >Cemu zakljucavati se< - jos uvek sam mogao da mislim sa ogorcenjem. A kada me je ona pogledala svojim uzarenim ocima, ja sam stajao u dovratku. Prisao sam njenom krevetu, i kada sam vec bio pored nje, tuzno mi je rekla :
    - Sta ces uciniti, Huan Pablo?
    Stavljajuci svoju levu ruku na njenu kosu, odgovorio sam joj:
    - Moram te ubiti, Marija. Ostavila si me samog.
    Onda sam joj, placuci, zario noz u grudi. Ona je stegla vilice i zatvorila oci, a kada sam izvukao noz sa kojeg je curila krv, otvorila je oci i uputila mi bolan i ponizan pogled. Neki iznenadni bes me je ucinio nemilosrdnim i jos mnogo puta sam joj zario noz u grudi i trbuh.
    Ја чекам посао али волим ову земљу!



    А што пијем кад ми шкоди
    ко ће кући да ме води?

  15. #40
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Thumbs up

    Dodirujem ti usta..prstom dodirujem rub tvojih usana, i ocrtavam ih
    kao da izlaze iz moje ruke, kao da se tvoja usta prvi put malko
    otvaraju,dovoljno je da zazmurim pa da se sve raspline i sve ponovo
    pocne,svaki put stavram usta koja pozelim,usta koja moja ruka
    bira i crta na tvom licu,usta izabrana od svih mogucih suverenom
    slobodom mog sopstvenog izbora da ih svojom rukom iscrtavam na
    tvom licu, a koja se pukom slucajnoscu koju ne nastojim da shvatim,
    podudaraju bas sa ustima sto se smese ispod ovih koja ti crta moja
    ruka.Gledas me,gledas me izbliza,sve blize me gledas,zatim se igramo
    kiklopa,gledamo se iz sve vece blizine a oci postaju sve vece i
    vece,priblizavaju se i pretapaju a usta se srecu ,bore se u toplom,
    grickaju se usnama,jedva prislanjaju jezik o zube,igraju se po odajama
    gde tezak vazduh struji donoseci znani miris i tisinu.Tada moje ruke
    uranjaju u tvoju kosu,lagano miluju dubinu tvoje kose dok se ljubimo
    kao da su nam usta puna cveca ili riba,zivih pokreta,tamnih miomirisa.
    Ako se ujedamo,ta bol je slatka,ako se davimo u kratkom ali stravicnom
    i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lepa.I samo je jedan
    sok iz usta i samo je jedan ukus zrelog voca, i ja osecam kako pored
    mene treperis kao mesec na vodi.


    "SKOLICE"
    Hulio Kortasar



    "Tiha voda brijeg roni..."

  16. #41
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    common law
    Posts
    20
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Stajali smo jedno prema drugome kao dva ratnika sa skrivenim oruzjem iza ledja, kao dva protivnika sa skrivenim namjerama u sebi, pokazacemo se kad krenemo u napad...

  17. #42
    Join Date
    Apr 2006
    Location
    Plava soba.
    Posts
    13,652
    Thanks Thanks Given 
    204
    Thanks Thanks Received 
    224
    Thanked in
    166 Posts

    Default Antoine de Saint-Exupéry - Umijeće malih koraka

    Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.

    Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primijetim svjetlost i vrhunce, da s vremena na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.

    Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.

    Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratioci života - uz koje rastemo i zrijemo.

    Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.

    Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.

    Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.

    Stvori od mene čovjeka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".

    Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.

    Nauči me umijeću malih koraka.
    Last edited by Raquel; 28-03-10 at 05:14.
    Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.

  18. #43
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Miroslav Mika Antic-Kad bi jastuci progovorili

    Kad bi jastuci progovorili
    o tome sta neko sanja i krije,
    kada bi zaista progovorili
    o tome sta neko radi kradom,
    o devojcici,
    na primer,
    sto imitira starije
    i nesto spletkari... spletkari,
    sva izbrljana pomadom,
    ili o decaku
    sto se tupim ziletom brije
    - kao: kuburi covek s bradom,
    i sve ostalo kad bi progovorili
    o tebi
    i o meni,
    bilo bi da se place i smeje
    i da se pocrveni.


    Srecom: jastuci nista ne govore.
    Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
    Oni su kao ladje,
    velike bele ladje,
    sto plove u nemoguce,
    u snove,
    u bezmerja.
    Uvece te odvedu.
    U zoru te dovedu,
    I zna se: sve je u redu...
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  19. #44
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    NA PLANINI NA JELICI
    Posts
    5,514
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    nije svjetska knjizhevnost, ali nisam znala gdje da postujem

    tekst koji me je stvarno pomerio
    obavezno prochitati, bez obzira kakvo je vashe misljenje o autoru.


    Đordje Balaševic - U susret budućnosti

    Zazvučaće to, možda, pomalo pateticno (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo
    rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato
    sto sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju
    prošlosti ili buducnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je
    postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni
    sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo
    pobeći.

    Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošcu, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da
    bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrćući se.
    Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo
    sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižuci do ćorsokaka.
    Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi
    smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram.
    Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem
    “neko”, da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja.

    Razmišljajuci o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa
    nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za
    kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa
    tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome
    kako moji vršnjaci vec rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Bicu miran i zadovoljan
    tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad
    ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim.
    Ja možda necu postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Zelim samo da postanem
    “nešto”, da se ponovo vratim medju ljude i da pokušam da dokažem da nesto ipak vredim. A stihovi koje sam, cini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost.

    Ja, Tihi Don Kihot,
    Ptica bez matičnog gnezda,
    Saputnik vetrova
    I visokokvalifikovani brojač zvezda,
    Jos jednom krećem
    Na vetrenjače.

    Pismeni na prijemnom ispitu na Prirodno matematičkom fakultetu
    19.11.1975.

  20. #45
    Join Date
    May 2007
    Location
    Tv
    Posts
    22,868
    Thanks Thanks Given 
    3,187
    Thanks Thanks Received 
    5,532
    Thanked in
    2,242 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Miss_Lucifer View Post
    nije svjetska knjizhevnost, ali nisam znala gdje da postujem

    tekst koji me je stvarno pomerio
    obavezno prochitati, bez obzira kakvo je vashe misljenje o autoru.


    Đordje Balaševic - U susret budućnosti

    Zazvučaće to, možda, pomalo pateticno (moj otac, izraziti realista, samo bi odmahnuo
    rukom), ali ja mislim da sam postao ovo što jesam, u stvari, da nisam postao ništa, samo zato
    sto sam rođen u pogrešnom vremenu. Kao i svi takvi, rođeni sa mislima koje pripadaju
    prošlosti ili buducnosti, da sanjam i da virim u oblake, da čeznem za vremenom kad je
    postojalo plavo nebo i crveno vino, i pesma koja otvara srca začaranih princeza. Bezbrojni
    sudari sa vetrenjačama spustili su me na zemlju, u svet čelika i betona od kog sam želeo
    pobeći.

    Bilo je bolno suočiti se sa stvarnošcu, sa ljudima i stvarima onakvim kakvi su, i ja mislim da
    bi bilo mnogo lakše da se to dogodilo ranije. Moja generacija je prohujala ne osvrćući se.
    Svako svojim putem. U želji da ih stignem, da nadoknadim ono što sam propustio, ponovo
    sam napustio pravi put i lutao prečicama, redovno stižuci do ćorsokaka.
    Sad razmišljam o budućnosti. Sve je manje vremena. Došao sam u godine kad počinje da mi
    smeta što prolazi vreme. Valjda starim. Sad stvarno razmišljam o budućnosti. Moram.
    Ljudima koje sam voleo i koji su me voleli, naneo sam mnogo bola. Želeli su da postanem
    “neko”, da stignem daleko, da dostignem vrhove ljudskih stremljenja.

    Razmišljajuci o budućnosti, ja ne vidim titulu na vratima svog stana, niti kancelariju sa
    nameštajem prevučenim kožom. Ne vidim određeno mesto i zvanje, ali znam šta želim i za
    kakvu budućnost ću pokušati da se borim. Želim da se mama mnogo češće smeje. Želim da sa
    tatom razgovaram ponekad i o nekim običnim, sasvim bezveznim stvarima, a ne samo o tome
    kako moji vršnjaci vec rade i guraju kolica sa nasmejanim bebama. Bicu miran i zadovoljan
    tek onog trenutka kad se, kao nekad, ponovo svi okupimo oko stola za nedeljni ručak i kad
    ona tamna, jedva primetna, nit sete nestane iz očiju ljudi koje volim.
    Ja možda necu postati ono što sam hteo. To i nije više važno. Zelim samo da postanem
    “nešto”, da se ponovo vratim medju ljude i da pokušam da dokažem da nesto ipak vredim. A stihovi koje sam, cini mi se, davno napisao neka ne budu više nikad moja stvarnost.

    Ja, Tihi Don Kihot,
    Ptica bez matičnog gnezda,
    Saputnik vetrova
    I visokokvalifikovani brojač zvezda,
    Jos jednom krećem
    Na vetrenjače.

    Pismeni na prijemnom ispitu na Prirodno matematičkom fakultetu
    19.11.1975.

    Jebote... da mi je nekad ovako nešto da sastavim u životu.

  21. #46
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default


    Miss Lucifer da si samo malo pogledala gore vidjela bi da vec postoji jedan isti post... Slazem se da je divan



    "Tiha voda brijeg roni..."

  22. #47
    Join Date
    Oct 2004
    Location
    NA PLANINI NA JELICI
    Posts
    5,514
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    hahaha ladno
    aj, brishite

    ajm sori

  23. #48
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    Jedan od onih života
    (odlomak)

    Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
    Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
    I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
    I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
    I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
    "Zauvek?", pitala je uplašeno...
    O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
    Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati? Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
    I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
    I zaplakaćeš, istog časa...
    I najzad shvatiti kako sam te voleo...

    Đ.Balašević
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  24. #49
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default ...

    Nije tada ni bio svestan koliko je bilo istine bilo u onome sto joj je rekao, kada se treci put video sa njom, a ona mu je ponavljala: „Ali zasto me ne pustate da cesce dodjem?“ a on, smejuci se, odgovorio udvaracki: „Iz straha da ne patim“. I sada se jos, avaj, desavalo katkad da mu ona pise iz kakvog restorana ili hotela, na hartiji sa stampanim zaglavljem; ali ta pisma kao da su bila od plamena, pekla su ga. „Ovo je pisano u hotelu Vujmon? Zasto li je tamo otisla? I sa kim? Sta se tamo odigralo?“. Setio se kako su gasili plinske svetiljke na Italijanskom bulevaru kad ju je ono sreo izgubivsi vec svaku nadu, medju senkama sto su se sunjale, u onome mraku sto mu se cinio gotovo natprirodan, a ta je noc – ta noc kad nije morao cak ni da se pita nece li joj biti krivo sto je on trazi, niti kad je nadje, toliko je bio siguran da nema za nju vece radosti nego da se sretne sa njim i zajedno sa njim vrati kuci – ta je noc odista pripadala jednome tajanstvenom svetu u koji se nikad vise ne mozemo vratiti kad mu se vrata jednom sklope. I Svan ugleda, nepomicnog, suocenog sa tako ponovo prozivljenom srecom, nesrecnika, na koga se sazali, jer nije ga odmah prepoznao, tako da je morao da obori oci da svet ne bi video da su mu oci pune suza. To bese on sam.




    Marsel Prust – „U Svanovom kraju“



    "Tiha voda brijeg roni..."

  25. #50
    Join Date
    Mar 2010
    Location
    Deçiq
    Posts
    920
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ''Ako''-Radjard Kipling



    Ako mozes da vidis
    unisteno delo svoga zivota,
    i bez jedne reci da ga ponovo gradis,
    ili da bez uzdaha ili protesta,
    podneses gubitak onoga sto si dugo cekao;
    ako mozes da budes zaljubljen, ali ne i lud od ljubavi,
    ako mozes da budes jak, a da ipak ostanes nezan,
    da ne mrzis one koji tebe mrze,
    a da se ipak boris i branis;
    ako mozes da slusas kako tvoje reci
    izvrcu nevaljalci, da razdraze glupake,
    i da cujes kako luda usta o tebi lazu,
    a da sam ne kazes ni jednu laz;
    ako mozes da sacuvas dostojanstvo i slavu,
    ako mozes da budes skroman,
    i ako si savetodavac kraljeva,
    ako mozes da volis svoje prijatelje kao bracu,
    a da ti ni jedan ne bude sve i svja;

    ako znas da razmisljas, da posmatras i upoznajes,
    a da nikad ne postanes skeptik ni rusilac,
    ako znas da sanjaris, a da ti san ne bude gospodar,
    da mastas, a da ne budes samo mastar;
    ako mozes da budes cvrst, ali nikad divalj,
    ako mozes da budes dobar,
    ako mozes da budes pametan,
    a da nisi cistunac i sitnicar;
    ako mozes da zadobijes pobedu posle poraza,
    a da te dve varke podjednako primis,
    ako mozes da sacuvas hrabrost i glavu,
    kad je svi ostali izgube.

    Tada ce sreca i pobeda
    biti zauvek tvoji poslusni robovi,
    i ono sto vise vredi nego slava:
    Bices Covek Sine moj

    Pjesma je proglasena za najbolju pjesmu milenijuma. Autor ju je posvetio svome sinu i dobio je Nobelovu nagradu za nju 1907.


    emancipujte mi se malo :oops:

Page 2 of 30 FirstFirst 12345612 ... LastLast

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)
    By puppy in forum Ljubav
    Replies: 1972
    Last Post: 09-03-24, 02:17
  2. Erotski motivi u crnogorskoj knjizevnosti
    By Bonja the Zmaj in forum Književnost i lingvistika
    Replies: 2
    Last Post: 08-12-06, 15:02
  3. Najbolje svjetske reklame
    By montegruja in forum Internet
    Replies: 20
    Last Post: 19-08-06, 22:40
  4. Las Vegas, Prijestonica Svjetske Zabave
    By Regi in forum Putovanja
    Replies: 5
    Last Post: 12-10-05, 02:20
  5. ODLOMCI IZ DJELA NIKOLE MODRUŠKOG
    By G R A D in forum Istorija
    Replies: 0
    Last Post: 18-11-04, 14:36

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •