Evo i nekih tekstova iz jubilarnog broja:
UČEŠĆE CRNE GORE U KRVAVOM RASPADU SFRJ
Šta smo radili u ratovima
Pucalo se od Triglava do Đevđelije, od prvog (Slovenija, ljeto 1991) do posljednjeg (Makedonija, proljeće 2001) rata, prema još nesređenim podacima, pobijeno je približno 250.000 ljudi (ubjedljivo najviše civila) i napravljena materijalna šteta koja će teško biti izračunata. SFRJ se raspadala u barutnom plamenu kroz nekoliko ratnih etapa a njena disolucija, sa međunarodnim priznanjem nezavisnosti administrativnih teritorija (federalnih republika i pokrajine Kosovo), potrajala je od 15. januara 1992. do 18. februara 2008. godine. Samo su Makedonija 1992. i Crna Gora 2006. do nezavisnosti došle bez ratnih sukoba. Srbi su ubjedljivo najviše ratovali: direktno protiv Hrvata, Bošnjaka i kosovskih Albanaca, NATO-a, indirektno (JNA) protiv Slovenije; samo u sukobu u Makedoniji 2001. Srbi nijesu bili zaraćena strana.
Rat JNA protiv Slovenije bio je prvi rat u Evropi od 1945, dok je NATO u rano proljeće 1994. bombardovanjem srpskih meta kod Goražda (BiH) prvi put u svojoj istoriji upotrijebio oružje a 1999. protiv Srbije poveo tromjesečnu ratnu kampanju.
Na području Srebrenice, presudom Tribunala u Hagu, pokolj oko 8.000 Bošnjaka je kvalifikovan kao najteže zvjerstvo u Evropi od holokausta - zločin genocida.
OPET U BITKAMA: Nakon Titove smrti i geopolitičke prekompozicije odnosa snaga svršetkom hladnog rata u Evropi, od svih opcija nenasilne ustavne prekompozicije SFRJ - od saveza suverenih država do potpuno mirnog razdruživanja - desilo se najgore: rat.
„Opet smo u bitkama, i pred bitkama; one još uvijek nijesu oružane, mada ni takve još nijesu isključene", poručio je Milošević 28. juna 1989. na Gazimestanu. Ili je imao vidovnjačke sposobnosti ili je već tada računao na glavnu polugu vladanja Jugoslavijom i Karađorđevića i Tita - oružane snage.
Miloševićev politički uspon se vezuje za autoritet generala armije Nikole Ljubičića, najmoćnije ličnosti JNA, saveznog ministra odbrane od 1967. do 1982. godine a potom člana Predsjedništva (Vrhovna komanda) SFRJ. Srbi nijesu dominirali armijom samo u oficirskom i podoficirskom sastavu (63 odsto, više i od svoje proporcionalne zastupljenosti kao najbrojnijeg naroda). Svi ministri odbrane SFRJ nakon Titove smrti su bili Srbi: admiral flote Branko Mamula 1982-1988, general armije Veljko Kadijević 1988-1992, general-pukovnik Blagoje Adžić nekoliko mjeseci 1992. godine.
Tokom Mamulinog mandata najavljena je uloga JNA u postitovskom periodu - generali će potezati oružje. Najprije je 1981. na Kosovu došlo do prve masivne upotrebe oružanih snaga i civilnih žrtava (detaljniji opis u Mamulinoj knjizi Slučaj Jugoslavija, Podgorica 1999) nakon koje će u Prištini biti oformljen 52. korpus - inkubator kroz koji su u (post)jugoslovenskoj drami prošli neki od ključnih srpskih generala: Adžić, Ratko Mladić, Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, itd.
Slično organizacionom modelu 52. korpusa - kojim je JNA testirala obračun sa čitavim narodima - Milošević je na pitanju ustavnog statusa Kosova raspalio demone srpskog nacionalizma. On je nastupao pod krinkom ,,očuvanja Jugoslavije kao federacije" u kojoj bi Srbi, kao većinska populacija, majorizovali sve ostale.
JNA je imala višedecenijski klijentski status; dotirana neograničenim finansijskim sredstvima, raspolagala je ogromnim efektivima. Miloševićeva politika i čvrstorukaški stil impresionirao je generale u tolikoj mjeri da mu je ministar odbrane Kadijević, sredinom 1988. tokom ljetovanja u Kuparima kod Dubrovnika, nudio da ga JNA podrži u izboru za saveznog premijera.
Nakon ljetovanja u Kuparima, Milošević se obreo na Vilusima, u blizini Nikšića, na jednom konspirativnom sastanku na temu, kako se vjeruje, organizacije AB-revolucije u Crnoj Gori - koja se s jeseni 1988. inspirisana ,,brigom za Kosovo" zaista i dogodila.
Bookmarks