--------------------------------------------------------------------------------
36. SJEDNICA
Poslaničko pitanje vladi
povodom konja koji ne jedu u tmuši
Jakov Vreteničić, pita Skupštinu i vladu:
Je li istina da je država nabavila nekoliko konja nekakve race iz svijeta? Za ove konje što ih je država nabavila, priča se da su velika gospoda i da neće nikako da jedu bez fenjera!... Ako je ovo istina, ja molim da se ti fenjeri utule u smislu privrede, pa ako oće da jedu u tmuši, ka i ostala kljusad u Crnoj Gori, dobro i jeste; ako li neće, manje im pod kuskun! I ja glasam za, u smislu Ustava privrede!...
Veliša Lazović: Vala, ljudi, čuja sam svakija čuda na svjet, ali ovo što Jakov reče, da ima kljusadi koja neće da iju bez svijeće, to još nijesan čuja od kako me majka pasom opasala!... A ono... da rečemo... svašta u svijet ima, pa i to može bit... ko zna? Ma da sam ja česova vlast na Državnu Štalu, jeli bi oni i slame usred crne ponoći, evo vi dajem Božu i čistu vjeru!
Obren Rnjez: Ja, braćo, mislim da je najbolje ovako: neka vlada naredi upravniku Državne Štale, da ovoj gospodi konjima iz svijeta za tri dana ne daje nikakve hrane, a četvrti dan uveče, kad seništa ne vidi, neka im da slame, pa ako je ne pojedu, ja se ne zvao Obren Rnjez, nego najviša rđa u državu Gospodarevu!...
Blažo Bošković: Ja sam čuo da su ovi konji nabavljeni iz Ingleške, pa... pomozi mi reć... mislim da nijesu još svikli na ove naše trave, a čim izgladne, ješće ka što bit može! Ono, jest, da rečemo, kljuse ka i ostalo kljuse, ali izgubilo se malo... došlo u tuđ svijet, pa... dok se svikne, ješće... Ako li ne šćednu jest, zaista ih nećemo dvorit sa fenjerima, slobodno!
Savo Vuletić: Gospoda predgovornici ne razumiju dobro značaj privrede u svijetu. Ovi su konji blagorodan ajvan i treba ih njegovati, a to nije tako strašno što će se na njih utrošiti nekoliko kila gasa godišnje. I najposlije, da se tako izrazim, ovo su najpametniji konji u Jevropi!...
Labud Petrović, okrećući se Savu Vuletiću:
- Ne znamo mi ni za tebe, ni za te konje! No ako su ti u volju i kad su tako pametni, ti idi tamo kod njih, pa im drži stotinu svijeća... mi nećemo!...
Predsjednik oduzima govorniku riječ. U Skupštini vika i graja. Sa galerija se čuju uzvici: "Živio Labud!" Predsjednik zaključuje sjednicu.
-----------------------------------------------------------------------------------
36. SJEDNICA
Vjerska pitanja
Ko ne posti, nema ni da glasa
Stanko Bulatović, upućuje pitanje na mitropolita Mitrofana:
- Je li gospodinu Mitropolitu poznato, da su se mnogi narodni poslanici omaganjali (omrsili) uz ovi Božićnji post? Pa ako mu je ovo poznato, ja molim, da gospodin Mitropolit udari globu na sve one koji su mrsili, u korist Gosopodareve kase i Ustava privrede!
Nikola Milošev: Ja sam, braćo, vazda postio... pa, ni uz rat, nikad nijesam tio omrsit, Bože sačuvaj!... Zato glasam da se posti u smislu vjere ristijanske i u razlog Ustava.
Milo Dožić: Gospodo, post i vjera očuvali su našu zemlju. Radi toga predlažem, da se poste ova četiri posta: božićni, časni, gospođinski i petrovski; a osim ovih, da se posti svaki petak i srijeda u godini.
Krsto Tokov: Dožićev prijedlog treba odmah primit u smislu glasanja, ali da mu se prida u pomoć jedan ovaki razlog prave: ako se, recimo, uhvati koji poslanik da mrsi uz poste, da mu se taj čas oduzme mandaj, a na njegovo mjesto da se izabere drugi Crnogorac, kome će bastat da glasa i da posti!...
Radoje Rakočević: Za ovo četvoro velikije posta, što reče Dožić, ja ću glasat u svako doba, a što se tiče petka i srijede... kako god oćete!...
Živko Dragović: U Ustavu nema ničesove odredbe o postima, pa mislim da treba svakome ostavit na volju, to jest: ko oće da posti, neka posti: ko neće, hvala je Bogu i Gospodaru!...
- Privali tu, pogani najzadnja!... Lijepo ti je što smo te puštili da sjediš ođe, među ljude!... Zar ti, sin Pera Leleka pa da znaš nešto! - ljutito mu dovikuje Stanko Bulatović.
Na galerijama uzvici: "Živio Stanko!" Predsjednik zvoni, vika, larma i psovka.
-----------------------------------------------------------------------------------
37. SJEDNICA
Problem telekomunikacija
Može li se kroz telefon zborit bez trzavica
Simo Kovačević, upućuje na ministra spoljnih poslova ovo pitanje:
- Evo ima dvije godine od kako je vlada ustanovila neke teli-vone (telefone) po svima varošima kroz Crnu Goru. Ovi telivon imamo i mi, na Grahovu; ali od njega nema nikakve koristi, i mi ovu đavolju napravu nikako ne razumijemo. Prvo su nam rekli da se krozanj može sa svakim govoriti, ali to nije istina? Mi ga u Grahovu po cijeli dan slušamo da zvrči!... i to, tako!... zvrči? Razumijeti ga ne može ni brigadir, ni kapetan, ni učitelj, niti iko drugi? Zato molim milistora spoljnih poslova, da ovi telivon okrpi u smislu građevina, pa da govori ljucki, ako oće; ako li neće, onda da se ukine u korist kase milistorstva filansija?
Jakov Vreteničić: Ovo je sve živa istina što je Simo reka. Tako isto i naš telivon u Baru, na Boži bogovetni zarok ka i taj na Grahovu, samo što naš po neki put i noću udari u zvrku... pa zvrr.. pa zvrr.. za zvrr!... dok sve iza sna ne razbudi!... I ja, kao Simo, tražim, brate, ili da se okrpe u smislu građevina, ili da se ukinu u smislu privrede filansija.
Zarija Vuković: I naš ti je na Andrijevici isto taki, pa čim počne na zvrku, okupe se đaci, pa sve kamenjima u njega, a on isto zvrči ka manit!
Dušan Vukotić: Ja mislim da neće bit ovako, ka što predgo-vornici pričaju. Telefoni su dobri, no ljudi ne umiju sa njima da govore.
Filip Vujović: Ja sam ga, braćo, sluša kada zvrči i pita sam ga: šta oće, koga traži? bi li s kim govorio? a on jednako zvrr... i ništa drugo!... Umijemo mi zborit, no on ili ne umije, ili neće!
Krsto Tokov: Ama, ljudi, ja sam i ovi skupštinski telivon sluša da zvrči; i sigurno je to kod njih običaj ka' no ti ovo kod našija čobana što viču: a, pus ostaaa! Nego najbolje da se ovi skupštinski telivon donese ođe, među nas, pa da vidimo je li čemu i šta mu je?
Đuro Drecun: Najbolji je prijedlog Krstov, i ja glasam da ga poslušamo, pa ako bude istina da se kroz telivon može zborit bez trzavica, to će bit lijepo i korisno, jer će poslanici, koji budu na osustviju, moć glasat kroz telivon!...
Predsjednik obećava da će vlada okrpiti sve telefone, i da će kroz njih moći govoriti svaki Crnogorac. Poslanici se zadovoljavaju ovim obećanjem.
-------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------
39. SJEDNICA
Predlog za Obilićevu medalju
Beg Gutenberg, komandijer štamparije
Vuko Jankov, upućuje pitanje na ministra vojnog:
- Ima već tri godine od kako su Čevljani, Ozrinići i Pješivci porušili štampariju "Narodne Misli", u Nikšiću, koja je pisa-la mnoge rabote protiv Gospo-dara. U ovom boju na štampa-riju junački se pokaza Đuro Jovović, i on je tada posjeka bega Gutenberga, komandijera štampa-rije! Zato pitam milistora voj-nog, zašto Đuru nije dao medalju?
Filip Čelebić: I ja sam toga mjenija da Đuru treba dat medalju, pošto sva Crna Gora zna da je on posjeka Gospodareva neprijatelja, bega Gutenberga! Doduše, Gospodar je zato da Đuru nešto novaca, ali to je malo... jer nije lako posjeć jednoga bega od štrampe!?...
Nikola Milošev: Ja mislim da oko ove rabote ne treba mnogo zborit, nego, brate dat čojku medalju u smislu Ustava rabrosti za Gospodara!
- Ada no... da mu se da i nikako drukčije! I to ova za rabrost!...
- Ne, nego "Obilićeva"!... dovikuju pojedini poslanici.
Nastaje vika i svađa. Predsjednik prekida sjednicu.
---------------------------------------------------------------------------------
43. SJEDNICA
Da ostanemo poslanici još koju godinu
Risto Jokanović, upućuje na vladu i Skupštinu ovo pitanje:
- Ja sam, gospodo, čuo đe se priča da će ove godine opet bit biranje narodnih poslanika, i to o Lučinu dne. Zato molim da mi se odgovori: je li to istina, pa ako je istina oćemo li mi opet bit izabrani, i ostat ođe đe smo?
Pero Vučković, ministar prosvjete i crkvenih poslova, odgovara:
- Istina je da će se o Lučinu dne izvršit novi poslanički izbori i da ćemo svi mi opet biti izabrani - u zdravlje Gospodarevo!
Đuro Drecun: Ja sam, braćo, protivan novim izborima. Jer ako se narod ponova digne u agitaciju Ustava i glasanje, mogle bi opet nastupit trzavice reda u državu, a to Gospodaru ne bi bilo milo!... Nego najbolje je da ostanemo ođe đe smo, i da glasamo ka i dosad što smo glasali!
Filip Čelebić: Ostavite se ljudi, novija izbora, što zborite?! A znate li koliko nas je jada ubilo dok su ne vlasti prošli put izabrale i jedva ođe saveli u smislu Ustava i reda? Ako li se krenemo u nove izbore Ustava, ko zna oćemo li opet bit izabrani za poslanike?! To se ništa ne zna, jer narod može izabrat "klubaše", pa ako se oni dokopaju vlasti, mi smo trsili (propali) u smislu kontrole na koju će ne ta' čas vrć!... Ja glasam da mi ostanemo poslanici još koju godinu!...
Mirko Đukanović, ministar unutrašnjih djela, kaže:
- Gospodo, svaka Skupština traje četiri godine. To je predviđeno Gospodarevim Ustavom, te prema tome novi izbori moraju se izvršit ove godine.
Krsto Tokov: Ja držim da bi i Gospodaru bilo milo kad bi ostala ova ista Skupština, pa je, brate, i najbolje da o tome iz-vjestimo Gospodara, onako u smislu odbora deputacije!...
Nikola Milošev: Nema ođe ni jednoga poslanika koji nije Gospodaru mio, i ova je Skupština dosta jaka u smislu Ustava... E, pobratime svijetli, a od nas sedamdeset poslanika, nema nijednoga koji nije sjeka, izuzev ova četiri štenograma i još desetak ove naše momčadi! I ja glasam ka Filip Čelebić, da ostanemo ođe đe smo!...
Labud Petrović: Ja mislim da je važnije ono što Gospodar kaže, nego ono što piše u protokol Ustava, pa je najbolje da to ostavimo Gospodaru... a vi mene vjerujte, ako Gospodar naredi da nas narod bira, izabraće nas usred ponoći; ako li ne naredi, svejedno, Boga mi, svakome će mandaj izlinjat ka da ga nikad nije ima!...
Predsjednik zakraćuje govor-niku riječ. Labud protestvuje; nastaje graja i vika. Sjednica se prekida.
---------------------------------------------------------------------------------
46. SJEDNICA
Poslaničko pitanje ministru policije
Da se glasa protiv slikanja stoke
Simo Kovačević: Ja imam da uputim na milistra u unutraš-njih dela jedno pitanje i molim ga da mi kaže: zašto dopušta ovim slikarima (fotografima) po Cetinju da slikaju đecu, a neće da slikaju junake crnogo-rske koji su vazda od Kosova krv prolijevali za Gospodara i Otečestvo? Ja mislim da im to treba zabranit... pa ako će da slikaju junake i ljude lijepo i ljucki, dobro i jest; ako li neće, neka idu od kuda su i došli, pošto nijesu Srbi!...
Obren Rnjez: Ama prosti jadi što slikaju đecu i žene, nego sam vidio jednoga đe, tamo on, pogan nevaljala, slika ždrijebe kome nema ni dva mjeseca!... i ja glasam da to ne smije bit!...
Jakov Vreteničić: To odista nije lijepo, i ja do danas nisam čuja za taj kastig!... Ima li to još iđe u svijet i je li ko čuja?
Filip Jergović, ministar finansija, veli:
- Ne treba se buniti protiv toga, jer to se u cijelom svijetu radi i to je korisno; toga ima svuda pa ste, gospodo, imali prilike da životinjske slike vidite i u našim školama.
- To je druga stvar; to su slike za đecu koje su slikane po Ustavu prosvjete i po naredbi vlade! - dobacije poslanik Veliša Lazović.
Nastaje prepirka i graja; stariji poslanici protestvuju i traže da se glasa protiv slikanja stoke. Predsjednik prekida sjednicu.
----------------------------------------------------------------------------------
49. SJEDNICA
Pitanje tendencije u umetnosti
U pesmu ušli a puške nisu mrčili
Predsjednik otvara sjednicu i pita:
- Ima li ko od poslanika da uputi na vladu kakvo pitanje prije nego pređemo na dnevni red?
- Imam ja, i to... onako... u smislu prave i onako kako je! - veli Nikola Milošev.
Nikola Milošev: Molim ve, gospodo i moja lijepa braćo, da me saslušate zbog jednog važnog pitanja, koje isturam ovđe pred vladu. Ja pitam vladu: je li joj poznato i je li joj ko priča za jednu veliku nepravdu, koja je učinjena mnogim junačkim kuća-ma u Crnu Goru?
Marko Đukanović, ministar policije, u ime vlade veli:
- Meni, a ni vladi nije poznata nikakva nepravda o kojoj go-vori poslanik Nikola, pa ga zato molim da mi kaže u čemu je stvar.
Nikola Milošev nastavlja, osvrćući se ministru Đukanoviću: A znaš ti to lijepo, tako mi časnoga krsta, nego se praviš ka neka lukavi Uso što bijaše u Podgoricu te ga ubi kobila... jedne godine.
Janko Milić, potpredsjednik Skupštine:
- Molim ti se, Nikola, da govoriš u razlog reda i mira situacije, a nemo' pominjat podgoričke kobile! Zbori, brate, lijepo po Ustavu i redu dnevnija poslova, ako ćeš; ako li nećeš, a ti, brate, sjedi i zapali!...
Zbog ovoga se izrodi velika svađa i vika. Poslije silne prepirke, sve ti se ovo nekako, otud-odovud, stiša i nastavlja se razgovor o istoj stvari.
Nikola Milošev: Evo što sam stio da pitam vladu! neki vojeni glavar, te se zove Đorđije Dragović, pokupio je nečesove junačke pjesne od bojeva sa Turcima kroz Crnu Goru te su bili. U te pjesne mnogo se zbori za pojedina bratstva i kuće, koje nijesu puške mrčile, a za one što su krv prolijevali nema ni česova pomena. Ovo, braćo, nije pravo, i ja molim da se dignemo u glasanje protiv kapetana Đorđija... da se Đorđiju oduzme grb i sablja Gospodareva i da mu milistori zabrane da više ne poje pjesne koje su protivne pravdi i istini, kako je bilo u rat!
Krsto Tokov: Valan, ljudi, ako je ovako ka što Nikola zbori, trebalo bi tome Đorđiju dat "ispod ćesa" pa i ako je vojni glavar!... I ja mislim ka što Nikola reče i glasam u smislu istog zahtjeva i reda!...
Mujo Vlahović: Doduše, Đorđije nije lijepo učinio što je te pjesne dao u štrampu bez ikakva reda. On je te pjesne moga lijepo donijet ođe u Skupštinu među nas pa da se bracki dogovorimo oćemo li ih štrampat ili ne; a ne ovako... ispjevat pjesne, pa poslije da se Crnogorci svađaju i da se kvari red istine koja je bila u ratove!... I ja glasam protiv pjesana koje je Đorđije spjeva bez ikakva reda istine!...
Pero Vučković, ministar prosvjete veli: Gospoda predgovornici ne razumiju načine i vrste pojezije. Zato...
- A što reče, što? Ko ne razumije, pas ti mesa napo-teza?!... Muč!... graknu na ministra većina poslanika.
-------------------------------------------------------------------------------------
50. SJEDNICA
Počeci crnogorske teatrologije
Iz naroda mame pare na njihove besposlice
Labud Petrović, upućuje na vladu ovo pitanje:
- Je li presjedniku vlade ili kome od drugija milistora poznato, da se, ima već nekoliko dana, bave po Cetinju nekoji ljuđi koji nemaju brka do đavolje dlake, nego idu proz pljacu ka žene? Zato pitam: ko su te bezbrke pogani, i ima li Crnogoraca među njima?... Ovo treba da se zna zbog pulitičkija rabota i da ne bi bilo česova nereda ko 'no u doba zavjere sa onim đavoljim bombama!.... Ja mislim da je ovo važna rabota i da se treba krenut u glasanje!...
Vuko Jankov: To sam i ja stio pitat, tako mi Svete Gospođe, a evo zbog čega: Prije petnaestinu dana bijah se potrefio sa provisurom Živkom Dragovićem taman u glavnu ulicu, kad naljegoše dva čojka i... pogledah jednog pa drugog, i lijepo viđeh da nijedan nemaše do đavolje dlake ispod nosa!... Obritvili brke, promišlite, kumim ve Bogom!... E đe bi to učinio Crnogorac u svijet?! Te ja upitah Živka: ko je ovo... ovi te su obrivali brke? Kad on reče, da su to nečesovi glumci i lakrdijaši iz svijeta, koji od naroda mame pare na neke njihove igre i bešposlice. Ja mišlim da to ne treba u našu zemlju, i glasam da ih treba izagnat iz Crne Gore!
Đuro Drecun: I ja sam čuja za te glumce e su veliki galijoti (mangupi) i da po hiljadu Crnogoraca mogu nasmijat u svako doba, samo kad se stave i kad im dođe nečesova volja, što li!... A čuja sam još i to, da se neki od nji mogu udarit nožem posred prsi i da mu ništa ne može bit od toga! Fala Bogu, ljudi, može li to bit istina ili se teke zbori?! No, najposlije, kako mu drago i neka ih voda nosi, a mi da glasamo i da ih izaždenemo iz Crne Gore.
Filip Čelebić: Sluša'te me, ljudi, da vam pričam jedan kastig za te iste glumce. A oni se svako veče, pošto mi polijegamo kupe u Zetski Dom! Tu se prave muškare i deru se ka divlji jarčevi!... Čudo se, čini od tija bezbr-kija bestija! Ja mišlim da isto treba izagnat iz Crne Gore.
Novo Grujić: Istina je ovo što Filip zbori, i ja ću vi pričat jednu drugu rabotu, koje nije bilo u Crnu Goru od Kosova!
- A nu zbori, Novo, što je bilo?... Ti si vješt u mnoge rabote. Sluša'mo ga, Boga vi' - upada mu u riječ Savo Bošković.
- Oću sve ka je bilo i ka je pravo po Ustavu! veli Novo i nastavlja:
- Sinoć na sedam ura srio ne pred Vojni Stan mene i Obrena, ovi Mićun Pavićević te poje pjesne i upita ne: Oćete li večeras doć u Zetski Dom da gledate Kosovski Boj? Česovi kosovski boj u Zetski Dom, što zbori ova suklata, je li izašla iz svijesti? Skoli ne on, te mi pođi pravo u Zetski Dom, kad ali tamo: puno naroda i gori, oprosti me Bože, preko stotina svijeća! Tiska se oni narod proz one portike i čujemo e se sve nešto pominje: Car Lazar, Miloš Obilić, Vuk Branković, Pavle Orlović, Relja Krilatić i još nekiji od kosovskija junaka!... I vidimo da mnogi kupuju nečesove, bilete, jer se, vele, bez toga ne može viđet Kosovski Boj, te i ja i Obren daj po jedan perper, uzmi one bilete i uđi pa sjedi na dve stolice. Čekasmo ti tu čerek od ure, kad digoše jednu ponjavu nekako na konope, a iza nje izađoše neki ljudi u toke i dolame, na glave im kalpaci a opasali sablje... i naredili se nekako ka i prave kosovske vojvode. Viđe ih narod i poče vikat: eno, ono je Car Lazar!... eno Miloša!... Pogledaj Vuka!... Eh, kakav je Relja!... A viđi Pavla Orlovića kakav je!? Gleda ih narod, a oni počeše zborit onako ka što carevi zbore! Jedni odlaze, a drugi dolaze... čujemo e se zbori o Caru Muratu i Turcima i sve tako, reka bi čojak e će sad boj. Potraja tako jedno po ure, dok se ona ponjava navuče ka je i prije bila. Ne potraja malo kad se ona ista ponjava opet diže i tako tri puta: kriju se iza nje i ništa ne znamo šta će bit! Čujemo e se kraj nas govori: sad će Vuk izdat cara i Miloša! I u koliko jedno momče kraj nas to reče, u toliko izađe Vuk Branković, a za njim preko dvadeset oklopnika koji se viđahu sa kopljima i puškama... pobratime moj, i promislih da će Vuk učinjet izdaju caru i Milošu, te ja Obrenu: Čuj, Obrene, ako Vuk počne izdavat cara kad boj počne, da i mi skočimo! Pristade Obren, ni riječi ne reče, i u toliko se zametnu boj nasred Zetskoga Doma; a čim počeše pucat' puške, viđesmo e tu nema šale!... Zametnu se boj, i Vuk poče da izdaje, a ja i Obren skoči iz onija stolica sa levorima i klikni: Ne daj, ko je Crnogorac!... Ha, Brankoviću, crn ti obraz bio!... i isturismo po dva tri fišeka!
Nastade vika i galama, ka, nije šala, đe puška puca!... Čim ja i Obrad opalismo levore, sve jalaknu na vrata da bježi, a ona se ponjava za čas navuče i sakri Kosovo, ka crn oblak!... Pobježe narod, a ja i Obren pođi da vidimo je li ko poginuo na mjesto đe je bio boj. kad tamo: ono bezbrke pogani, oni glumci, posjedali, puše duvan i razgovaraju, ka da ništa nije bilo!... I vikni mi na njih: A što vi ođe, poganski sinovi, da se rugate Kosovskom Boju i ko vi je to reka? Tu jednoga dvojicu okrpi čibukom, i oni ni rekoše, da im je vlada naredila da se igraju Boja Kosovskoga!
Eto tako je bilo, tako mi Svetoga Petra, pa da glasamo, brate, vrijeme je!...
Labud Gojnić: Mene je, gospodo, žao što gospoda predgovornici ne razumiju značaj pozorišta. Ono je danas u cijelom svijetu...
- Muč!... muč... nevaljala puško!... Nikogoviću jedan, zar ti da ni kažeš e ne znamo ko su glumci i kakva je to sorta ljudi! Muč!... dovikuju Gojniću mnogi poslanici. Predsjednik opo-minje poslanike na red, ali uzalud. Gojnić bježi iz Skupštine; sjednica se prekida.
-----------------------------------------------------------------------------------
50. SJEDNICA
Lomljenje mastionica i čaša
Rat, rat, rat i ništa drugo na svijet
Milo Dožić, predsjednik Skupštine, otvara sjednicu i veli:
Gospodo poslanici, pošto su nastupili mutni i ozbiljni dani zbog događaja u Arbaniji, to vas molim da pažljivo saslušate govor gospodina ministra predsjednika, Lazara Tomanovića.
L. Tomanović: Vama je, gospodo poslanici, poznato da već toliko vremena oko naše granice puca puška. Arnauti i Turci stupili su u pravi rat. Mi smo se do danas držali potpuno ispravno; niti smo pomagali Turke ni Arnaute. I Nj. V. Knjaz i vlada radili su sve što su nalagali interesi zemlje i što je zahtijevala opšta politička situacija za održavanje reda i mira na Balkanu. Ali, i pored svega toga, sada, kada Crna Gora stoji na istom gledištu i radi ono isto što je i do sada radila, ipak se dogodilo nešto što mi je dužnost da vam saopštim kao narodnim poslanicima.
- Što je bilo za svetoga Petra? govori!... Zbori čoče... govori! - grmnuše uzvici iz poslaničkih klupa.
L. Tomanović, nastavlja: Turska ni prijeti i oće... rat!!
- Ha pomozi jaki nejakome! I mi ćemo ga, Boža ti vjera!... Rat i ništa drugo na svijet!... Ha, ko je brat Crnogorac!... Rat!... prolamaju se junački i veseli usklici na sve strane.
U Skupštini strahovita vika. Poslanici poustajali iz klupa; u pojasima im ljuti samokresi, a na njima hitre ruke... Red se, na jedvite jade, povraća.
Mujo Vlahović: Braćo Crnogorci! Vjerujte Bogu, milijega glasa nijesam moga čut od ovoga za rat! Ja sam još u početak arbanske bune govorio presjedniku vlade Tomanoviću i milistoru vojnom: dajte, dobri ljudi, da zaratimo na ovu zgodu i da se malo okušamo sa 'vim puškama novim te ni je Rusija darivala! Zborio sam, brate, i to: evo ni dva mlada pasa koji nijesu boj gledali... dobro bi bilo da ih okušamo, pošto je ova arnautska buna, i da uzmemo ovo do Prizrena... a to je već i bilo Dušanovo i Lazarevo... A to bi oveselilo svakog a brata Srbina i Slavijanina! Eto, to sam sve govorio milistorima, ali oni mi tada rekoše da ne smijemo činjet bez Rusije... a ja lijepo znam, da smo mi to učinili da bi to Rusiji bilo milo i da bi svi Rusi za to glasali!... E... pobratime svijetli, a ovo što ni Turska prijeti sad, ja se slažem sa Đurom i ostalim Crnogorcima, i glasam za rat!
Nikola Milošev: Pametni su bili naši stari; davno su oni rekli: "Ni u more mjere, ni u Turčina vjere." Ja sam, braćo, i prije ratova i biva đe prskavaju junački mozgovi! Davno neđe čuja sam da rata ne može bit u države koje imaju Ustav i, pravo vi reć, to mi nije bilo milo. Još od nazad četiri godine, od kako Švabo ukrade Bosnu i Hercegovinu, ja sam bio da se zagazi u rat i da tu najzadnju sortu ljudi pomlatimo! Mene je priča pokojni knjaz Danile, da se u Švapsku Zemlju nikada nije rađalo čojka i junaka, i da su to vazda bili nikogovići i da im niko nije valja od kad se za ljude zna!... I ja sam sad za rat ka ikad od vijeka, pa da se ustaje na noge junačke i da se bijemo i sa Švabama i sa Turcima i sa svakom drugom vjerom koja je protiv Sr'stva i Gospodara... i ja, ispred sviju Pipera, glasam za rat!...
Filip Čelebić: Od vazda sam znava da ni bez rata nema lijeka! Glas o ratu oveseliće sve živo proz cijelu LJešansku nahiju... i zato oću da isturim pred vladu jedan smisa predloga o vojnim glavarima i to ovako: da vlada sve poslanike koji su sjekli turske glave, odmah proizvede za vojne komandijere, a ove mlađe poslanike koji nijesu sjekli da proglasi za proste vojnike, pa koji se u rat pokaže ka junak i pretekne živ, da mu se poslije da čin vojnoga glavara... A što se tiče rata, i ja i svi LJešnjani bili smo i ostajemo u svako doba za rat!...
Obren Rnjez: Braćo i družino, od danas pa dok sam živ glasaću za rat, pa neka traje sto godina ako će!... I biću za rat sve dokle se svi Srbi ne oslobode širom Bosne i Ercegovine, Maćedonije, Stare Srbije, Srijema, Bačke, Banata, Dalmacije i Krvatske!... A ja dobro znam da će i sva Šumadija listom ustat i s nama se, ako Bog da, rukovati preko Novoga Pazara! Vrijeme je već da gore i provalije zamirišu barutom... a ovo što se kaže: jevropska diplomacija oće ovo i ono... i tandar a i mandara... za sve to ja ne bih dao lulu duvana!... Bez puške i noža nema posla, nego u rat, pa koga Bog oće!...
Jovan Plamenac: Izgleda mi da predgovornici ne znadu šta znači ratovati! I...
- Ko ne zna ratovat, pas ti se mesa napoteza?! Zar ti to da kažeš nama koji smo krv prolijevali?... Zar ti, čiji je đed Markiša Plamenac nosio pred Turcima barjak protiv Crne Gore!... Muč!... muč, izdajnička kućo! - dovikuje Plamencu poslanik Filip Čelebić.
- Udri ništavilo!... Udri splačinu nevaljalu! - dovikuju s druge strane poslanici Krsto Tokov, Obren Rnjez i još neki.
U čas nastade psovka i vika. Poslanici Rnjez, Krsto Tokov, Đuro Drecun i Novo Grujić kidisali na Plamenca da ga raznesu. Krsto Tokov gađa ga čibukom, ali ga ne dohvati, nego čibukom raspali po mini-starskom stolu!... I od toga se desi mala šteta; polomiše se mastionice i još dvije-tri čaše iz kojih su ministri pili vodu. Predsjednik zvoni da povrati red, ali uzalud. Sjednica se prekida.
-------------------------------------------------------------------------------------
52. SJEDNICA
Dnevni red je iscrpljen
Krckanje lješnika i gađanje nišana
Poslanici svi na okupu. Dušan Petrović, sekretar, čita molbe i žalbe.
Veliša Lazović donio pune džepove lješnika i krcka ih u klupi.
- A nu, Veliša, dobaci mi koji da i ja krcam ka sam ovo besposlen! - veli potpredsjednik Janko Milić.
U tom istom trenutku začuše se spolja puščani pucnji: tan!... tan!... Poslanici poskakaše iz klupa, istrčaše pred Skupštinu, kad tamo Filip Čelebić i Mujo Vlahović izašli sa sjednice, dograbili puške i gađaju nišan (metu).
Posle ovoga svi se povratiše u sjednicu.
Milo Dožić: Gospodo poslanici! Molim da saslušate ukaz NJ. V. Knjaza Gospodara o odlaganju sjednica Narodne Skupštine.
Svi poustajaše. Predsjednik pročita ukaz o odlaganju i završi sa: "živio Knjaz Gospodar!"
- Živio! živio! ponoviše poslanici.
Đuro Drecun, pita vladu i Skupštinu:
Molim da se dobro vidi u protokole da nije ostala kakva važna stvar za koju nijesmo glasali po Ustavu reda?
Krsto Tokov: Molim da ni vlad a kaže kad ćemo opet doć u sjednicu Ustava i Skupštine?
Janko Milić, potpredsjednik odgovara:
- Braćo poslanici! Od danas više ne može biti nikakva glasanja pošto Ustav ukida Skup-štinu za dva mjeseca. A kad u "Glas Crnogoraca" izide ukaz Ustava da se okupimo, to će se znat u svu Crnu Goru!
A sad pođite s Bogom i što rekli naši stari:
"Da s' u zdravlje opet sastanemo.
Za junačko zdravlje upitamo!..."
Bookmarks