Results 1 to 6 of 6

Thread: ŽIVOT DUKLJANSKE KRALJEVINE

  1. #1
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default ŽIVOT DUKLJANSKE KRALJEVINE

    Život Dukljanske Kraljevine
    --------------------------------------------------------------------------------
    Dr Fran MILOBAR:


    ŽIVOT DUKLJANSKE KRALJEVINE




    Papa je pisao 1067. dukljanskom mitropolitu: o slovenskim samostanima brinite kao i o latinskim


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    CRKVA I KLER:

    Na teritoriju Duklje od pokrštenja naroda pa sve do Nemanjića vladala je rimo-katolička vjera. To se vidi već odatle, što je Duklja pripadala pod spljetsku mitropoliju sve do Vojslava. Istom ovaj je svojoj zemlji ishodio samostalnu mitropoliju, kako smo to već prije raspravili.

    Preletimo li okom uzduž istočne obale Jadranskoga mora, vidimo počam od Istre pa do Drača niz rastrešenih župa, u kojima se slavi Stvoritelj slavenskim jezikom. To su ostanci nekadašnje jake slavenske crkve, što su se sačuvali uprkos svih proganjanja i zanemarivanja, kao da hoće da budu živi svjedok nekadašnjega narodnoga jedinstva u vjeri.

    Nekoji rimski pape počeli su već vrlo rano zatirati slavenski jezik u liturgiji kod balkanskih Slavena, osobito pako u Hrvatskoj; a ovđe su imali izvrsno oružje u talijanskom kleru dalmatinskih gradova. U Duklji nije slavenska liturgija nikada pretrpila niti iz daleka onakova pritiska kao što u susjednoj Hrvatskoj već za vlastitih domaćih kraljeva. A odatle se daje sa najvećom sjegurnošću zaključivati, da se je slavenska liturgija posvuda u dukljanskim zemljama dulje održala sve u savezu sa rimskom stolicom, nego u Hrvatskoj. - Pače mi bi se usudili ustvrditi, da je slavensko bogoslužje vladalo u Duklji, a latinsko da se samo trpjelo, dočim se u susjednoj Hrvatskoj baš u protivnom smjeru stvar razvila.

    Da se razabere, kako nije ni pošto pretjerano to zaključivanje, dosta je da sebi neke momente iz prošlosti dozovemo u pamet.

    Ponajprije valja da se sjetimo, da je Duklja bila sastavni dio hrvatske kraljevine sve do poslije Tomislava i Krešimira I. (nekako do god. 950., kako smo to u prvom dijelu naše rasprave dokazali). - U hrvatskoj kraljevini dadu se pak obzirom na slavensko bogoslužje odsjeci tri perijoda.

    Prvi perijod obuhvata dobu od Branimira do Tomislava (od g. 880. do 930.), te u tom perijodu nosi slavenska liturgija na neki nacin službeni karakter, dočim se latinska samo trpi.

    Drugi period: od Tomislava do Petra Krešimira (930. do 1058.) uvada se strože latinština, ali rekli bismo samo na papiru; faktično još prevladuje slavenska liturgija.

    Treći period počima sa kraljem Petrom Krešimirom te traje sve do novijeg vremena, gdje se latinština oficijelno protežira, a slavenština službeno zabranjuje.

    Ali Duklja je spadala pod političku hegemoniju Hrvatske samo za spomenutoga prvoga perijoda, pa se je za to slavensko bogoslužje ne samo smjelo i moglo u Duklji uvadati, nego se je tomu išlo upravo na ruku. - U drugom perijodu, gdje se je latinština uzela nametati, jer je slavenštini dosadanja pozornost uskraćena, ne stoji više Duklja pod hegemonijom (političkom) Hrvatske, već Bugarske i Bizanta. Ove pak obje države volile su puštati da i nadalje opstoji slavenština, nego da se namiče latinština. Obje ove države činile su to iz dobro proračunanih političkih obzira. - Istina, Duklja je ostala i za ovoga drugoga perioda pod crkvenom hegemonijom hrvatske mitropolije (spljetske); ali kao što se u Hrvatskoj nije mogla latinština udomaćiti bez državne pomoći, tako se nije mogla niti u Duklji. No u Hrvatskoj je našla pomoći od strane države, u Duklji joj je pako ova manjkala.

    Potpomagana kroz ova oba perijoda, slavenska je liturgija takav položaj zauzela u Duklji, da se je s tim moralo računati u trećem periodu.

    Ako uvažimo to, da se je u Hrvatskoj održalo slavensko bogoslužje ne samo sporadično, kriomice, tek u gdjekojem selu, vec pače u cijeloj jednoj biskupiji (senjskoj) do dana današnjeg tek na temelju onoga protežiranja, što ga je uživalo u prvom perijodu, a uprkos zapostavljanju u drugom i pritisku u trećem perijodu, - onda možemo tek misliti, da nije bilo lako, tako rekavši preko noći (Mihajlu i Bodinu) maknuti sa svoga položaja sve do jučer protežiranu slavenštinu, pa na njeno mjesto postaviti latinštinu. - Nema sumnje, da je kralj Mihajlo uputio kuriju o tom položaju slavenštine u Duklji, jer inače ne bi bio papa Aleksander II pisao dukljanskom mitropoliti (1067.), da se jednakom brigom skrbi za slavenske samostane kao za latinske - ("ut monasteria quoque tam Latinorum quam Graecorum sive Slavorum curet").

    Ovdje bi nam se moglo spotaknuti, da zaključci doduše jesu logični, ali da bi se moglo pitati, da li su valjane premise. Da se ne bi činilo, kao da gradimo na pijesku, neka nam bude dozvoljeno i te premise ovog perijoda ispitati.

    Prije svega valja da istaknemo, da je kršćanstvo dublji korjen uhvatilo medu Slavenima tek onda, kad su ga uzeli širiti slavenski apostoli sv. braća Ćiril i Metodij. I prije su krstili Slavene i Grci i Latini, ali to kršćanstvo bi reći, da je bilo tek formalno bez nutarnjega osvjedočenja i iskrenoga prianjanja. Ta eno, zar primjeri, gdje već jednom pokršteni Slaveni odbacuju novu vjeru, pa upadaju u prijašnju poganštinu, ne dokazuju najbolje tu predmjevu.

    Mi smo već prije citirali iz Konstantina Porfirogenita primjer, gdje su neki Slaveni na Balkanu odbacili iz Carigrada primljenu vjeru "samo da ni traga ne ostane u kakvom podaništvu" tih Slavena spram Carigrada.

    Drugi opet nijesu htjeli primati krsta niti od Grka niti Latina, već su ostali pogani, ma da su odasvud bili opkoljeni od pokrštenih sunarodnika. To su naši Neretvani, koji su bili pokršteni istom za cara Bazilija i Macedonca.


    -------------------------------------------


    Između romansko - germanske i grčko - vizantinske sfere široko se rasprostirao slovenski elemenat


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    A sličnih nekoliko primjera mogli bi navesti i iz povijesti njemačkih (polabskih) Slavena, koji su bili kršteni od njemačkoga, odnosno latinskoga klera, pa se po više puta odmetnuli u prijašnje poganstvo. A to se dade i lako razumjeti. Slaven se nije mogao oduševiti za nauku, koju nije shvaćao, koja mu je bila propovijedana njemu nerazumljivim latinskim, njemačkim ili grčkim jezikom. A pogotovo mu nije mogla omiliti, kad je vidio, da ti apostoli nove vjere nose političko ropstvo sa novom naukom. - Radi političkih tendencija omrazio je narod i vjeru, koju i onako nije razumio, kako to jasno svjedoči sam Porfirogenit u gore navedenoj izreci, a gdje nije baš bilo takove politike (kao npr. u samoj Hrvatskoj), tu - ako već i nije bilo mržnje na novu vjeru, ali nije bilo niti velikoga oduševljenja.

    Sasvim drugojačije budne, kadno se među Slavenima pojaviše sveta braca Ćiril i Metodij. Kao da je nebeski oganj sišao na narod slavenski i u srcu mu užgao ljubav za novu vjeru, - tolikim oduševljenjem i ljubavlju stane prianjati slavenski svijet uz kršćanstvo. - Koliko je slavenski narod zavolio svoje vjerovjesnike, to dokazuju razne legende, što su se sačuvale o sv. braći; a kolikim su uspjehom propovijedali slavenski apostoli, svjedoči komešanje i mržnja i zabrinutost njemačkih biskupa. - Doista u razmjerno vrlo kratko vrijeme prodrla je riječ svete braće i njihovih učenika dublje i šire u narod, nego od države protežirano tuđe njemačko i grčko propovijedanje, kroz dva vijeka.

    Doduše ne može se ustvrditi, da su i svega braća bila bez državne pomoći: ta njih je eno dozvao sam moravski knez, a poslije ih podupirala tri slavna slavenska vladara: moravski Svatoluk, bugarski Boris i hrvatski Branimir. Ali ta pomoć niti je bila onakove nasilne naravi, kakovom su Grci i Nijemci svoje vjerovjesnike medu Slavenima podupirali, niti je bila onako zamašna i ustrajna, kako je zamašne naravi bio taj rad sv. braće. Rad slavenskih apostola raširio je svoje blagoslovne pošljedice doduše po cijeloj Panoniji i Balkanu, ali to je bilo premalo prema onomu uspjehu, što se je mogao postići, da budu oni slavenski vladari shvatili svu važnost i nedogledne pošljedice, što ih je mogao ovaj rad za vijekove imati.

    Žalibože od sva tri ova inače valjana i slavna vladara nije bio nijedan genij; a isto se može reći i o papama. Jer, da se bude medu ovima našao genij, on bi bio shvatio tadanji položaj evropskoga svijeta; naročito pak odnošaj slavenstva spram ostale Evrope, te bi bio udario čitavom budućem razvitku evropskog društva drugi smjer. Valja na ime znati, da se je u ono vrijeme dijelila Evropa u tri dijela, tri sfere ili tri svijeta. Prvi je bio zapadni ili romansko-germanski, koji je sa svojom latinskom kulturom i katoličkom vjerom predstavljao za sebe svijet, koji se je kao jedna cjelina očitavao kako spram grčkoga, tako spram slavenskoga i muslimanskoga svijeta. Glavni vez i oznaka bila je latinska liturgija i uopće diplomatska i literarna latinština. - Drugi svijet je bio grčki, bizantinski, gdje je grština zauzimala isti položaj, koji latinština na zapadu. A raskol, koji je u to vrijeme puknuo izmedu Rima i Carigrada, još je oštrije urezao granice ovih dviju svijetova.

    U sredinu izmedu ova oba centra ucijepio se je poput orijaša slavenski elemenat, koji se protegao od Njemackoga i Baltickog mora dolje do Egejskoga, a od Labe i Jadranskoga mora tamo do sred Rusije i Crnoga mora. Pa ipak bijaše ovaj orijaš na neki način slabičak.

    Razdijeljen u nebrojena plemena, što je već pred tri sto godina opazio Prokopij, živio je u prevelikoj demokratskoj decentralizaciji, a iz toga separatizma rodile su se nebrojene i vječne utakmice i neprijateljstva. To je bio razlog, da su ova plemena, osobito na sjeveru, ugrožena od svojih susjednih suplemenika, bila preslaba da odole sili kompaktnih, organizovanih susjednih država, pa je tako jedno pleme za drugim ostavljeno u nevolji od susjeda, padalo u političku, vjersku i kulturnu ovisnost, a po tome - u svemu na nižem stupnju, i narodnosno propadalo - to je bio razlog, da su Grci i Latini držali Slavene za svoj plijen, koji su oružjem i vjerom podjarmljivali. - Ali kada se pojaviše sveta braća, i kad slavenski narod uze listom pristajati uz slavensku liturgiju, silno se zabrinuše susjedni Nijemci, jer su se bojali, da ne bi slavenska liturgija sjedinila u neku cjelinu, barem onakovu, u kakovoj je bio germansko-romanski svijet, ova nebrojena, medu sobom razrožna plemena.

    Radi toga udariše, tako rekuć kukom i motikom na svetu braću. Njihove podvale i proganjanja napokon uspješe, i to baš ponajviše krivnjom slavenskih knezova, koji ne shvaćajuć ni iz daleka zamašaja i eventualnih pošljedica apostolske misije Metodijeve, u najtežem času ostaviše svoje najveće dobrotvore na cjedilu.


    ------------------------------------------------


    Došli smo do uvjerenja da je Dukljanska crkva nosila na sebi gotovo isključivo narodni biljeg


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    No ne samo slavenski knezovi, već ni sami rimski pape ne shvatiše zamašaja ove misije. Ovim se doduše ne može prikoriti sasvim Ivan VIII i Stjepan II, ali tim više mnogi njihovi tjesnogrudi našljednici. - Ele, da se bude našao na rimskoj stolici kakvi genijalni protektor svete braće, koji bi bio shvatio svu važnost ove misije, i koji bi o tom bio podučio slavenske knezove, ili da je bar i jedan od ovih knezova bio tu važnost, shvatio, te papu i ine knezove podučio, - bilo bi veliko pitanje, da li bi Evropa imala danas ovakovo političko lice; veliko je pitanje, da li bi slavni Leon XIII imao toliko posla da popravi na Slavenima ono, što su u samom početku njegovi predšasnici budi iz kratkovidnosti, budi iz tjesnogrudnosti, na manje solidni temelj navrnuli. - Tada je bio momenat, koji možda nikada već neće u onom obliku doći, gdje je papa mogao posve izolirati bizantinskoga patrijarha, gdje se je Slavenstvo samo nudilo Rimu. - Ako iko, to balkanski Slaveni imadu razloga, da za tim promašenim momentom požale.

    U vrijeme Metodijevo vladao je u Hrvatskoj Branimir, a u Rimu papa Ivan VIII - Ovaj papa bio je sklon Metodiju, pa ga je štitio protiv progonstva njemačkih biskupa, koliko je samo mogao. - Branimir pako postao je odmah početkom svoga vladanja persona gratissima u Rimu. On je bio na ime opet priveo hrvatski narod i državu u krilo rimske crkve, ubio Sedeslava, koji je bio pomoću bizantinskoga cara Bazilija Macedonca - imperiali fultus praesidio, veli Ivan Đakon - podvrgao Hrvate grčkoj crkvi i grčkomu caru, nakon što je bio prognao sinove silnoga Domogoja.

    Iz ovog odnošaja Branimirova spram kurije smije se zaključivati, da je Branimir bio podoban, da u Rimu ishodi slavensko bogoslužje za svoju državu. - Ovako je pak ostalo sve do kralja Tomislava. Mi barem nigdje ne nadosmo, da su rimski pape gdje god neprilika pravili hrvatskim vladarima radi slavenštine. - Istom papa Ivan V stane zabavljati slavenskoj liturgiji i slavenstvu uopće.

    Ali kako je slavenština časno mjesto zauzimala u Tomislavljevoj državi ne samo u crkvi, već i u državi, i kako se je Hrvata dosta slabo primala latinština, najbolje svjedoči pismo istoga pape na Tomislava i Mihalja zahumskoga bana, gdje ih opominje "neka djecu dadu obučavati i u latinskom jeziku", a slavenski jezik neka iz crkve istrijebe.

    U vrijeme istoga kralja Tomislava i Mihalja zahumskoga održavao se je sabor u Spljetu (927.-928.), gdje se je silno udarilo na slavensku liturgiju. - Da kralj Tomislav nije bio vrlo sklon uvadanju latinštine, smjelo bi se već odatle zaključavati, što on nije dao ni svoje djece u latinskom jeziku odgajati, jer po svoj prilici niti sam nije bio odgojen u tom jeziku, ma ga je znao i morao znati govoriti. - A da je tako bilo, t.j. da je Tomislav naginjao slavenštini, može se zaključivati po žestokom otporu ninskoga biskupa Grgura, koji je sjegurno zastupao mnijenje kraljevo na saboru, jer se znade, da su ninski ili "hrvatski" (episcopus chroat-ensis) biskupi bili kancelari hrvatskih kraljeva.

    Na ovom saboru sukobila se je slavenština i latinština tolikom žestinom, papa Ivan X zahtijevao je tolikom opiniatrijom uvedenje latinštine, da Tomislavu nije preostalo drugo, nego se pokoriti, ili se od rimske stolice odcijepiti. - Tomislav odabere od nevolje prvo; ali da nije velikim oduševljenjem i strogošću uvadao latinštinu, a potiskivao omiljenu slavenštinu, o tom ne može da bude sumnje. - A da se zaključci spljetskoga sabora niti poslije smrti Tomislavljeve nijesu baš strogo provadali, najbolje svjedoči to, što se je u istoj stvari još jednom držao sabor u Spljetu pocetkom vladanja Petra Krešimira, gdje su još kud i kamo strožije mjere za uvedenje latinice zaključene.

    No ove stroge mjere, što su se uvadale u hrvatskoj državi i smjerale na zator slavenske liturgije u Hrvatskoj, nijesu već prijetile slavenštini u Duklji. Već smo spomenuli, da se je Duklja već početkom drugog perijoda odcijepila od Hrvatske politički, a početkom ovog trećega perijoda bila je vec odcijepljena i hierarhicki; u to vrijeme već je imala Duklja svoju vlastitu mitropoliju, a u njoj slavensko bogoslužje, koje bijaše najmoćnije.

    Toliko eto o dukljanskoj crkvi. Mi smo nastojali da joj istražimo značaj, pa smo došli do uvjerenja, da je nosila na sebi gotovo isključivo narodni biljeg, a to je i bio razlog, da je lako, gotovo neopazice poslije prešla na istočno-pravoslavnu stranu. - No o tomu u svoje vrijeme, a sad da ustanovimo položaj klera.

    KLER: Kako u istočnoj, tako je i u zapadnoj polovici krišćanskoga svijeta kler zauzima odlično, pače najodličnije mjesto u državi. Pa i o hrvatskim vladarima pripovijeda Toma arcida-kon, da su stali spljetsku mitropoliju u velike častiti i obdarivati. - A kako su se ovi darovi sastojali poglavito u zemljištu, selima i uopće u nekretninama, a to se tekom vremena digao kler po svom imetku i po svojoj prosvjeti do prvoga staleža u svim državama, a biće da je tako i u Duklji.


    --------------------------------------------------------------


    U doba Merovinga, francuskom kleru pripadala je skoro polovina čitave državne teritorije


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    - Do kakova je ugleda i upliva došao kler već za rana u zapadnoj Evropi, može se odatle zaključivati, što je u Francuskoj već za Merovingaca pripadala 1/3 do 1/2 čitavog državnog teritorija samostanima i crkvama, a primas Galliae (arcibiskup lionski) bude prozvan u Francuskoj caput orbis. - Jednako sjajno stajala je crkva i kler u Njemačkoj; nekako polovica teritorija cijele države bila je u rukama svećenstva u času, kada je počela borba za investituru. - K ovom imetku pridružila su se u Njemačkoj i velika politička prerogativa (Territorialhoheitsrechte). U ovom smislu učinili su mnogo za crkvu njemački carevi iz kuće Ottona.

    Oni su izjednačili biskupe sa plemenskim vojvodama (Herzoge), da time ove potonje i njihovu vlast paralizuju.

    Biskupi dobiše imunitet: da ne mogu biti zvani pred svjetovni sud, da ne plaćaju danka, da se na njihovu teritoriju ne namještaju državni činovnici (Grafen).

    Nadalje dobiše ime gotovo kraljevske povlastice (Zollregal, Munzregal), a vršak ove evolucije bio je, da su sami biskupi bili imenovani grofovima i knezovima (gefurstete Aebte, Furstbischofe), što nije bio tek prazni naslov, već su tim bila skopčana i sva prerogativa, što su ih inače ovakvi dinaste izvršivali.

    Kad bi ovakav biskup umro, tad se je njegova pastirska palica vratila kralju, a on bi je onda dao opet novoizabranom biskupu. - Ovo se je zvala investitura. Ovime je kralj predao u posjed novomu biskupu časti i vlasti (svjetovne), koje mu pripadaju.

    Kraljevi su to držali za "Belehnung", a biskupe za vazale upravo onako kao i plemenske knezove (Stammesfursten). Razlika je bila samo u tom, što su se kod pojedinih biskupa ova prerogativa podjeljivala ad personam, dok je kod plemenskih knezova prešlo u jus haereditarium.

    Kako rekosmo, to su tako uredili Ottoni. Oni su držali, da će tako odvisnije, a po tom i odanije vazale pribaviti, nego što su bili plemenski knezovi. Ovakovi odnošaji dočekali su Gregorijevu epohu.

    Gregorijevo doba počima gotovo dva decenija prije, no što je on sam zasjeo Petrovu stolicu. Već su njegova tri predšasnika radili u njegovom duhu i pripravili terrain za njegove ideje (da i ne računamo ovamo znamenitoga Nikolu I), i to s toga, jer su oni stajali pod intelektualnim utjecajem kardinala Hildebranda, potonjega samog Gregorija VII.

    Papa Gregorij VII imao je velike osnove i postavio je sebi teške zadaće. On htjede privesti kler u strogi i svećenika dostojan red, te papinstvu pribaviti hegemoniju nad svim vladarima kršćanstva.

    Kler je bio zapao u teške grijehe. Tu je bila zavladala simonija na toliko, da su kraljevi sami prodavali crkvena dostojanstva. Ta to je činio i sam Henrik IV, kojeg je zbog ovog i drugih grijehova papa Gregorij ekskomunicirao.

    Nema sumnje, da su ovakovi primjeri štetno utjecali na moral podloženih priprostih ljudi.

    - A još gore bijaše, kad se vidjelo, kako se ciničkim načinom u nabožne svrhe utemeljene fundacije u štokakve koruptne svrhe upotrebljavaju.

    Naš Dabral nije bio dakle najgori, pa da je Toma arcidakon znao, kako je sve drugdje bilo, ne bi se bio onako zgražao.

    Svi ovi primjeri dokazuju, da je kler bio upao u skrajnu razvraćenost i da je bilo skrajnje vrijeme, da se ta nemoralna atmosfera pročisti i da se redu privede ovaj tako odlikovani stalež. - Papa Gregorij VII, stao je takove simoniste nesmiljeno izgoniti iz crkve, kao Krist nekoć kramare iz hrama.

    Jedva je Gregorij zasjeo Petrovu stolicu, već stane izvadati svoje osnove. U dvanaest godina svoga pontifikata obdržavao je deset koncila u Rimu. - Prvi takav koncil bio je sazvan već u prvoj godini njegova pontifikata.

    Naišao je papa na žestoki otpor u velikoga dijela svećenstva, i to poglavito nižega svećenstva. - Ali još teži otpor nade, kad je htio simoniju ukinuti, jer je tim dirnuo u živac same kralje i biskupe.

    Gregorij je smatrao kolaturu simonijom, a u toliko je imao i pravo, što se je u to vrijeme bila izrodila.

    Ako se sjetimo, da su kraljevi držali, e će im biti kler uslijed svoje odvisnosti protutežom protiv premoći hereditarnoga plemstva, pa ako taj nazor, tu politiku sravnimo sa dekretom Gregorijevim, onda nam postaje jasno, da se je odavle morao izleći žestoki sukob. - Papa, vidjeći kamo je dosadašnji odnošaj između svjetske vlasti i klera doveo kler, vidjeći, u kakovu je korupciju upao preveć direktno odvisan o svjetovnjacima, a premalo u kuriji - došao je do uvjerenja, da se taj odnošaj ima ukinuti, mjesto modificirati. - Ovaj dekret bio je tim teži udarac po cara, što bi ovime preko noći izgubio vlast nad polovicom, - boljom, sjegurnijom polovicom vazala.


    ---------------------------------------------------------------------------


    Kralj Bodin darovao je 1100. selo u Šumetskoj dolini kod Dubrovnika benediktinskom samostanu

    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    Ova stvar bila bi se imala kompromisima izgladiti. Ali kako bi tu došlo do kompromisa, kad je Henrik IV udario stopama svoga oca, pa mislio poput bizantinskih careva, da je država nad crkvom, dok je naprotiv Gregorij bio osvjedočen, da je država spram crkve ono, što je sunce spram mjeseca; da je Petrova stolica ovlaštena podizati i skidati vladare. - Kraj ovako diametralno opriječnih nazora bilo je teško naći sredinu, pa je tako moralo doći do sukoba, kojemu kraja nije dočekao niti Henrik IV, niti papa Gregorij.

    Nego pitanje je sada: u kakovom savezu stoji sve to sa dukljanskom povijesti? Čemu se to sve ovdje nabraja?

    Mislimo, da se ne smije posve smetnuti s uma i to, da organ narodnoga muzeja čitaju i ini mnogi naobraženi čitatelji, koji nijesu baš po svojoj struci povjesničari, pa se zato ne može od njih zahtijevati, da znadu u tančine povode i razloge ove borbe za investituru.

    No kad bi i taj razlog valjalo ignorovati, tad bi još uvijek ostalo nešto, što mora zanimati i naše domaće historičare. - Usudili bi se n.pr. upitati: imade li historičara medju Hrvatima i Srbima, kojemu nije pala na um misao, pitanje: Kako to, da su balkansko-slavenski vladari, Zvonimir i Bodin, pa i neki drugi vladari manjih država prionuli uz papu, dok se je njemački car s njim zaratio tako rekavši na život, a engleski kralj Vilim osvojitelj odbija da se prizna vazalom papinskim, ma da se inače izjavljuje pripravnim, da mu bude poslušan?

    A je li se na ovo zanimljivo pitanje, nećemo reći odgovorilo, već barem samo kušalo odgovoriti? - Što je nama poznato, o tom još ništa slična u domaćoj literaturi ne nadosmo; u tudjoj pak ni pogotovo. - Razlog je tomu taj, što nas u ovom pitanju vrela tako rekuć posvemašno na cjedilu ostavljaju, pa nam odgovor zadaje golema truda. - No mi nećemo niti toj poteškoći da se uklanjamo s puta, jer bijasmo svjestni velikih poteškoća već onda, kad smo se odlučili, da u opće ovo djelo pišemo. - Mi ćemo barem pokušati da barem nešta svjetla u ovu neistraženu tačku u našoj povijesti unesemo, jer nam je želja da ispunimo i ovu prazninu u balkansko-slavenskoj prošlosti, budi tek za nuždu, dok štogod boljega dode.

    REFORME GREGORIJA VII I DUKLJA.

    POLOŽAJ DUKLJANSKOGA KLERA:


    Gregorijeva era započinje, kako smo već negdje spomenuli, mnogo prije, no je on papinsku stolicu zasjeo; gotovo dvadeset godina prije svoje intronizacije započima on da inspirira svoje predšasnike. Uzmemo li pako, da to njegovo doba (po značaju) traje još i poslije njegove smrti, to onda stoji, da u to doba pada cijelo Mihajlovo i Bodinovo vladanje.

    Kakovo je stanovište zauzeo Mihajlo, a onda Bodin spram pape i njegovih reforama, to smo već prigodice spomenuli. Nu sada gdje govorimo o dukljanskom kleru, pruža nam se prilika, da na to odgovorimo i sa nutarnjim razlozima.

    Mi smo dosta jasno prikazali moć i sjajni položaj klera u poglavitim zapadno-kršćanskim državama, pa smo vidjeli, da je u Evropi bio običaj da se crkve nadaruju zemljištima; da su tim teritorijalnim prednostima rasle i političke povlastice, i da je u tomu napokon ležao sukob izmedu crkve i države. - Pitanje je sada, je li bilo tako i u Duklji?

    Da ni slavenski vladari na Balkanu ne čine iznimke od općega običaja u Evropi, već da i oni nadarivaju crkve i samostane, množe im posjede i time dižu svoj upliv - za to imamo pismenih i diplomatičkih svjedočanstava. Ta eno, čuli smo šta pripovijeda Toma, spljetski arhidakon, o načinu, kako su hrvatski vojvode ("duces", dakle dok je još Duklja pripadala pod Hrvatsku) "častili" crkvu, što najbolje potvrdjuje povelja spljetskoj crkvi od Trpimira. A poslije, naslijedili su taj primjer i dukljanski kraljevi. Tako je n. pr. Radoslav I sagradio jedan samostan i daruje ga benediktinskomu redu na otoku Lokrumu; a i sam kralj Bodin darova godine 1100. jedno selo (sv. Martin) u Šumetskoj dolini kraj Dubrovnika istomu samostanu.

    U domaćoj kronici iz XII stoljeća, što nam ju je Marko Marulić na latinskom jeziku sačuvao, nalaze se dosta tačno pobilježena prerogativa klera. Tu se nabraja: niko ne smije usurpirati prava crkve; niko ne smije kleriku nepravde nanašati; niko ne smije protiv crkvene slobode štogod preduzimati, već se sva prava i povlastice klerika imadu opravljati po odredbi crkvenih glavara; ko bi se usudio protivno ovoj ustanovi raditi, kazniće se kao da je uvrijedio kraljevsko Veličanstvo.

    Koji je dakle smisao ovih ustanova po našem običnom popularnom shvaćanju? Tu se mora svaka tačka u savezu sa ostalima tumačiti.


    ------------------------------------------------------------------------


    Sa ukidanjem političkih razlika izmedju kopna i primorja,
    nijesu prestale liturgičke oprijeke


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    Prema tomu bi bilo:


    Prva tačka, da se crkvi na neki način ne smije ništa uzeti. Druga tačka ne bi imala velike važnosti u običnim okolnostima, jer to vrijedi za svakoga državljanina; nu što se tako visoke kazne odredjuju za uvredu svećenika, kao da je uvrijedjen kralj, dalo bi se tim protumačiti, da je ovo bilo ustanovljeno na zaštitu latinskoga svećenstva, koje nije bilo rado gledano, već upravo omraženo u narodu radi proganjanja omiljele slavenske liturgije.

    Treća tačka ima taj smisao, da se klerika ne može tužiti pred redovitim svjetovnim sudom, već kod pretpostavljenih crkvenih oblasti. A valjda je to i ona "immunitas" njemačkih biskupa, po kojoj na crkvenom teritoriju može sud izvršivati samo od crkve postavljeni činovnik.

    Ovaj privileg, da klerik dolazi pred duhovni sud, bio je kod nas od velikog zamašaja. Ovime su bili izručeni popovi glagoljaši vlasti latinskih biskupa, tako da ih kralj nije mogao uzeti u zaštitu. Da je ovo bilo moćno sredstvo za ugnjetavanje narodne liturgije, o tom ne može da bude dvojbe, jer koliko se je ovime moglo proganjati narodno svećenstvo, toliko se je latinsko i grčko moglo protežirati.

    Četvrta tačka je jasna sama po sebi.

    Ova kronika pripovijeda, kao da je tako bilo odredjeno bogzna od kada, od vajkada, od onda kad je "kralj Budimir" (onaj isti, koji se kod popa Dukljanina "Svetopelek" zove) razdijelio kraljevstvo u razne pokrajine; nu tako nije bilo. - Ove ustanove nose na sebi biljeg, da su nikle ili barem dozrele u Gregorijevo doba. - Mi bi mogli navesti više primjera iz pred-Gregorijeve dobe (vidi u Racki, docum.hist.croat.), gdje se kazne odredjuju za zločince, koji bi crkvi što oteli, ali nigdje nije ta kazna jednaka kazni laesae Majestatis.

    Da je na ovaj način ugled i uticaj svećenstva porastao, o tom ne može da bude sumnje; a to svjedoči i ona uspješna intervencija klera prigodom prvoga gradjanskoga rata izmedju kralja Bodina, te kralja Radoslava I i njegovih sinova; pa zatim "oštro korenje" u drugom gradjanskom ratu, što sluša zlobne savjete svoje žene, te "predbacivanje" što je dao ubiti rodjake.

    No uza sav taj ugled nije se dukljanski kler, naročito viši, nikada mogao razviti do političkoga faktora od one znamenitosti, kako to vidimo u Njemačkoj. To nam postaje sasvim ponjatno, samo ako sebi predočimo okolnosti, pod kojima se je biskupska vlast u Duklji razvijala.

    Prvo, što nam valja pri tom promatranju uzeti na oko, jest to, da su u Duklji bila dva bogoslužja, dvije liturgije: narodna (staroslovenska) i unešena tudja, narodu silom nametavana pa s toga manje obljubljena - latinska (i grčka). - Razumijeva se samo po sebi, da se tuj dvostrukom mjerom mjerilo. U Duklji se je protežirala vazda slavenština, kako smo to već prije izveli. - U ono pak vrijeme, kad su se zaključci stvarali, da se slavenskomu svećeniku ne smije dopuštati niti da misu čita, niti da se rade novi glagoljaši, posve je sjegurno, da se nije dopuštalo ni pogotovo da zauzme kakovo više mjesto u crkvenoj hierarhiji, a kamo li biskupsko. Prema tomu je jasno, da su biskupi u Duklji bili manje više neslaveni, poglavito članovi u primorskim gradovima obitavajućih Talijana i Grka.

    Nadalje valja znati, da je istočna obala Jadranskog mora dugo potpadala politički pod vlast bizantinsku, dok je nutrašnjost bila u rukama Dukljana. Dok je pak tako bilo, dotle nijesu sjegurno dukljanski vladari potpomagali biskupe tudje države. Zato možemo sa sjegurnosti uzeti, da se biskupska vlast i imetak - ma koliko to i stajalo visoko u gradovima i u primorju nuz more - u nutrašnjosti zemlje nije od velike kakve vrijednosti bilo. A poslije kad su kopnene vlasti: Hrvatska, a onda Duklja, u svoju sferu pritegle i primorje sa gradovima, ostala je još uvijek jedna velika oznaka bivše političke i aktulne narodnosne razlike - latinska i grčka liturgija na jednoj, a slavenska na drugoj strani.

    No ma da i jest bila odstranjena politička razlika izmedju kopna i primorja, kad su Hrvati i Dukljani proširili svoje medje duž cijeloga skoro Adriatika, zato nijesu ipak prestale liturgičke oprijeke. A da su i ovdje domaći vladari dvostrukom mjerom mjerili, ostavio nam je dokaz Toma Arhidakon. Očevidnom nenavisti pripovijeda on, kako je "episcopus croatensis" imao kud i kamo veće posjede i veći ugled na dvoru i državi, nego sam mitropolita spljetski.

    A kako su radi toga bili kivni latinci na glagoljaše, najbolje dokazuje Toma sam sa svojom bajkom o papi i glagoljašu Cededi. - Mržnja, nenavist i prezir napunjao je dušu ovih "Rimljana" spram slavenskog klera, a mržnja im se je vraćala mržnjom od strane glagoljaša i naroda.


    ---------------------------------------------------------------------------------


    Izmedju vladara Duklje i primorskih biskupa koje su birali gradovi vladala je politička napetost


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Narod nije trpio nametavanja tudjim jezikom, što najbolje svjedoče strogi artikuli drugog spljetskoga sabora, pa zato je i teško uzeti, da bi bili mogućnici (hrvatski i dukljanski) obdarivali talijanske svećenike iz gradova, već je tu ljubav rade iskazivao svojim domaćim glagoljašima.

    Kako dakle "episcopus croatensis" dokazuje, hrvatski vladari jesu doista zapostavljali ove primorske talijansko-grčke biskupe, a protežirali svoje domaće. Ali to se nije dogadalo samo radi liturgije, već i iz političkih razloga, koje su sami ti biskupi prouzrokovali.

    Ne mogavši dalmatinski gradovi da ostanu dulje pod bizantinskim gospodstvom, radi pritiska od strane Hrvata, a preslabe zaštite od strane Bizantinaca, radili su sve što su mogli, da ne spadnu pod Hrvate, pa su se za to dogovarali i vezali sa svim neprijateljima s onkraj Adriatika. Ako su usprkos svemu tomu ipak pod Hrvate spali, tada su uvijek konspirirali i uvijek očijukali preko sa Venecijom, pa čim bi se zgoda pružila - eto ih preko noći u taboru hrvatskih neprijatelja. U svim pako ovakim zgodama igrali su biskupi uvijek prvu rolu. Videći pak hrvatski kralj, a poslije i dukljanski vladari, kojim duhom dišu ti vječni "Rimljani"; videći, da je to na neki način upravo pogibeljni po državu elemenat, morali su gledati u vlastitom interesu, da politički upliv ovakvih nepouzdanih državnih velikaša ne prelazi preko zidina onoga grada, u kojem su biskupovali.

    Evo ovo je bio bez sumnje takodjer jedan veliki razlog, zašto su hrvatski vladari pazili, da moć biskupa preveć ne poraste.

    Sve ovo pako vrijedi i za Dukljane, samo s tom razlikom, da oni imadu s početka više posla sa bizantinskim, grčkim duhom, radi susjedstva sa dračkom temom i preko Adriatika sa bizantinskom Longobardijom i Apulijom, a poslije takodjer i sa latinskim življem.

    Nadalje razlog, zašto su hrvatski i dukljanski vladari morali nastojati, da lokalizuju moć primorskih biskupa na same gradove, ima se tražiti i u tome, što su gradovi sami birali sebi biskupe izmedu svoje sredine. Pri tomu pak kralj nije mogao inače da upliva, nego ako je imao u gradu sklonu si stranku. Na ovakova stranka bila je redovito u manjini. - Na taj način bio je biskup skroz i skroz eksimiran ispod svakoga nadzora kraljeva.

    Gradsko vijeće imalo je kud i kamo više upliva na rad biskupa nego kralj, pa je onda sasvim razumljivo, da hrvatski i dukljanski vladari nijesu mogli da stvaraju u državi nekakvi mogući faktor od ljudi, koji su im se pokazivali u svakoj zgodi nevjernima, a nijesu bili na dohvatu kraljevskoj vlasti.

    BORBA ZA INVESTITURU I DUKLJA:

    Odavle se eto vidi, da dalmatinskim biskupima nije podjeljivao investituru hrvatski kralj (a tako mora da je bilo i u Duklju), već gradjani dotičnoga grada, gdje je bio biran biskup. (Mi bi danas rekli da je bio grad "kolator".) - U Njemačkoj pako bilo je sasvim obratno, kako smo vidjeli. Tamo je kralj podjeljivao biskupsku palicu.

    Kada je na to proglasio papa Gregorij VII, da on uzima investituru u svoje ruke, te da su izopćeni oni biskupi, koji bi primali od koga drugoga investituru - to tim dukljanski vladari nijesu tako rekuć ništa izgubili. To je bio udarac samo za gradjane, koji su dosada tu vlast imali u svojim rukama. Dapače za kralja Bodina i Zvonimira bilo je to samo povoljno, jer su oni, kako su bili na papinskom dvoru dobro gledani, kod pape mogli lakše ishoditi, da se ne investira i konsekrira neprijatna osoba za biskupa, nego što se prije moglo ishoditi u gradana.

    Evo ovo bi bio jedan, odnosno drugi važni razlog, za što Duklja nema razloga da se iznevjeri papi Gregoriju VII. Dapače, to bi bio prije razlog, da mu se privine, sve kad i ne bi bilo drugih privlačivih momenata u papinoj politici, kako ih je u istinu bilo. Barem ih bijaše za Duklju.

    U Gregorijevoj politici bilo je još jedno načelo izrečeno, koje je bilo podobno, da sve manje i slabije za sebe predobije. Papa je na ime proglasio jednakost, jednakopravnost i bratinstvo svih država, bez obzira na njihovu jakost i veličinu.

    Sva kraljestva feuda su sv. Petra; komu preda papa krunu, taj postaje vazalom Petrovim i ne može biti više ničijim na svijetu.

    Najjasnije je taj princip protumačio papa u odnošaju sa ugarskim vladarima Salomonom i Gejzom I.

    Salamon bio je došao na prijestolje Ugarske pomoću njemačkoga cara Henrika IV, pa je za to morao priznati njemačko suverenstvo. - Čuvši za to papa, ljuto ukori Salomona, kako može priznavati njemačkoga cara gospodarom Ugarske, kad je ona leno sv. Petra, i zagrozi mu se, da neće dugo vladati, ako pogriješku ne ispravi i prizna, da je kraljestvo, kojim vlada, dar apostolske stolice a ne njemačkoga cara. - Još tačnije to izriče papa u pismu na Gejzu I, koji je bio Salomona protjerao, pa sam kraljestvom zavladao. - "Mislimo, da ti je znano" - piše Gregorije Gejzi - "da Ugarska treba da živi u svojoj vlastitoj slobodi kao i druga plemenita kraljestva, te ne smije biti podložna nijednom vladaru koje druge države osim svetoj općenitoj majci rimskoj crkvi, koja sve svoje podložnike ne smatra robovima, već ih prima kao rodjene sinove".


    -----------------------------------------------------------------------------


    Teza o jednakosti hrišćanskih vladara i naroda privlačila je Dukljane, Hrvate, a potom i Srbe

    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Vladari drugoga reda imali su dakle dovoljno razloga da pristanu uz papu, jer je on proglasio jednakost i bratinstvo svih kršćanskih vladara i naroda: on veli, da su ovi svi "filii matris Ecclesiae", dakle braća medju sobom. - Ovaj evo od rimske stolice proglašeni princip privlačio je onamo ne samo Dukljane, nego i Hrvate, Ugre, Čehe, Poljake; a poslije Srbe i Bugare, kad su išli za tim, da sa sebe stresu bizantinsko gospodstvo.

    No što se je manjim vladarima činilo pravednim i časnim, to su smatrali silnici uvredom i poniženjem. Tako vidimo, gdje Vilim odgovara kratko i suho "nolin, nec volo"; a njemački kralj, koji je držao, da je njemu kao riskomu caru papa ono, što je bizantinskomu vazileusu carigradski patrijarh, t.j. prvi podanik - nije se mogao sprijateljiti sa mišlju, da bi on mogao biti vazalom svoga podanika. - I tako eto, ako je papin nazor o investituri direktno dirao u vlast carevu, vrijedjao je nazor o jednakosti svih vladara ponos njemačko-rimskoga imperatora.

    Svega toga nije bilo u dukljanskih vladara, pa je tako papina politika sadržavala mnogo toga, što je njima dolazilo u prilog, a ničega nije bilo što bi ih ugrožavalo. A to je eto i uzrok, radi čega balkanski vladari rado pristaju uz papu.

    Osim svega toga sadržavala je Gregorijeva politika još nešto u sebi, što je moglo vladarima veliku potporu pružiti u njihovom odnošenju spram vazala.

    Proglasivši papa načelo, da je svako kršćansko kraljevstvo svojina sv. Petra, te da kraljem može postati samo onaj, koji kraljevstvo primi kao beneficij sv. stolice - dao je on time kraljevima fundamenat, na kojem se je dala kraljevska vlast do nedoglednih granica ojačati. - Uzmimo kao primjer hrvatsko i dukljansko kraljevstvo. - U Hrvatskoj upravljalo je uz kralja još sedam banova, koji su se svi dičili kao našljednici one sedmero braće, što su doveli narod na jug.

    Ovi su smatrali sebe jednakopravnima sa kraljem. Oni su kralju priznavali samo prvenstvo u ratu i časti, ali ne u vlasti. Oni su držali, da kralj kraljuje samo od njihove dobre volje i dok to oni hoće. - No kako je to sasvim drugačije izgledalo i moralo zvučiti u ušima ovih velikaša, kad je Zvonimir, oslanjajuć se na papu, isticao, da je on kralj milosti Božjom i "dobrotom" i "darom" sv. Stolice, a ne "privolom i izborom klera i naroda"? Ovime je pružio papa svojim odanim kraljevima na uzdarje novo pravno stanovište, kojim je izručio plemstvo u ruke kraljevima, dok je prije obratno bilo.

    Kako u Hrvatskoj, bilo je to nužno, možda još i više u Duklji. Mi ćemo na to odmah doći, čim budemo govorili o plemstvu u toj državi.

    No ali i kad svega toga ne bi bilo, pa kad bi se Mihajlo i Bodin bili privinuli uz papu, zar bi to bilo kakovo čudo, kad znamo da su sami ruski (dakle istočno-pravoslavni) vladari (iz Černigova, Novgoroda i Kijeva) podvrgli se Gregoriju, da odluči, kojemu pripada kruna? Zar bi to bilo nešta nečuvena, dok se znade, da je Gregorije skinuo i protjerao Boleslava Smjeloga iz Poljske, a da i ne spominjemo, u kakvi je tjesnac doveo samoga silovitoga cara Henrika IV.

    Zaista, pristati uz ovakvoga papu, koji je silovite rušio, poput Zeusa, koji juriša na titane, i koji je čednima mogao toliko pomoći i zaštititi ih, nije bila ni sramota, ni poniženje po Bodina, da je uza nj pristao, već je to bila prije zgodna i mudra politika.

    Mi smo ovime razložili odnošaj Duklje spram sv. Stolice i rasvijetlili smo, koliko smo mogli, stanje i položaj klera u toj državi. - Svršiv dakle time, prelazimo da koju reknemo o drugom važnom faktoru u državi - o plemstvu.



    -------------------------------------------------------------------------------


    PLEMSTVO U DUKLJI


    Politički moćniji faktor od klera bilo je u Duklji plemstvo. Kad govorimo o plemstvu u Duklji, tad moramo imati pred očima dvije dobe i dvije vrste plemstva. Prva doba pada, dok je Duklja bila još provincija hrvatske države, a drugo doba nastaje, kad se je ta provincija razvila u posebnu državu. Plemstvo pako valja dijeliti u više ili kraljevsko dvorsko i u niže ili narodno.

    Prvobitno, dok je Duklja bila provincijom, šiljali su hrvatski vladari svoje rodjake onamo za bane, a pod ovima su bili stotnici, njih sedam na broju). Ovo je bilo dvorsko plemstvo i državni činovnici. - Osim ovih imenovao je kralj župane izmedu odličnijih ljudi u narodu, koji su opet imali svoje satnike, a to je bilo narodno plemstvo.

    No kada se je Duklja razvila u posebnu državu, kada se je prijašnji ban pomaknuo na mjesto kralja - tada su, rekli bismo, i sve prijašnje časti u Duklji avanzirale za jedan stupanj na više.

    Postavši Duklja samosvojnom državom, uredi se po primjeru Hrvatske, te pridrža prijašnje institucije i običaje. Kao što je prije kralj slao u provincije svoje rodjake za bane, tako uzmu dukljanski vladari slati svoje rodjake u dukljanske pokrajine.

    Za to imamo primjer poslije smrti Vojislavljeve; majka ostane kraljicom, braća odu u pokrajine. No jer su te pokrajine bile od prilike istoga opsega kao nekoć županije, to ovi namjesnici nisu fakticno bili ino no župani; no da bude razlike od običnih župana, koji su bili kako rekosmo narodno plemstvo i da se istakne, da su ovi novi župani kraljevskog roda - uzeše se nazivati "knezovima". A time kako spomenusmo avanzirala je i ta čast za jedan stupanj.


    -------------------------------------------------------------------------------


    Rodbina Bodinova ode za Carigrad da radi protiv svoje domovine, kojoj će napokon i grob iskopati

    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Poslije Vojslava umnožio se je njegov rod na toliko, da su članovi vladarske obitelji gotovo sva županska mjesta zaposjeli, tako da župana iz naroda nije ni bilo. Jedino plemstvo, što je iz naroda proisticalo, bili su satnici (setnici). U to vrijeme postaje klasiranje plemstva još jasnijim.

    A ako hoćemo da tačnije stvar prikažemo, mogli bismo to niže plemstvo posve ispustiti, pa reći, da je Duklja bila krcata puna najvišega plemstva. Jer što je bilo to niže plemstvo, ti stotnici, no odličnije sluge tih kraljevskih prinčeva? - Toliko pak mnoštvo malih kraljica mora da je bilo vrlo nesnosno po dukljanske vladare, pošto su ovi držali po tadanjem nazoru, da su oni upravo na onaj način "Dei gratia" kraljevi na svom komadu, kako je bio kralj u čitavoj državi. Već je Mihajlu bilo teško na svoja tri četiri brata, ali kud i kamo bilo je teže Bodinu sa svojih petnaest šesnaest rodjaka (Radoslav sa svojih osam sinova, Branislav sa svojih 6 sinova, pa jedno tri četiri sinovca Bodinova).

    Ako je već sam taj broj visokoga toga plemstva morao zadavati brige, to je njihov položaj, koji su zauzeli za kratkoga vladanja Radoslavljeva, morao tu brigu još podvostručiti. Znamo, da je Radoslav imao osam sinova, a nema sumnje, da je medju te svoje sinove podijelio najjače župe i županije. To je bio eto razlog, da je Bodin već pri nastupu svoje vlade osjetio svu moć svoga plemstva. Pa doista, vidjeli smo to; Bodin nije silom upokorio i podložio ove svoje rodjake, već pomocu klera i naroda sa kompromisima.

    Nema sumnje, da se je to plemstvo sada još i više u mnijenju utvrdilo, da kralj nije kadar ništa protiv njega poduzeti. Što je kralj mislio, o tom nemamo dugo nikakvih vijesti; jedino to će biti sjegurno, da je mirno gledao moć svoga roda, dok je bio zapleten u ratove. A Bog zna, nije li on te ratove poduzimao i za to, ne bi li našao, gdje bi braću nastanio i iz Duklje izveo.

    Odatle bi se dalo zaključivati, da je bila u Duklji državna vlast vrlo decentralizovana još dugo i za vlade Bodinove. Istom nakon jedanaestogodišnjega rata kao da je kralj odlučio, da malo jače pritegne vlast u svoje ruke. - No i sada njegov postupak pokazuje, kao da se nije usudjivao otvoreno udarati. Istom prevarom i na vjeru uhvati po svoj prilici one, koji su mu bili najopasniji, pa ih zatvori kao jamce, da bude sa njihovom braćom i sinovima mogao povoljnije ugovarati.

    A kada se je na to njegov rod sa svojim satnicima iselio iz Duklje u Dubrovnik, nema sumnje, da nije bio niko sretniji od Bodina. Sada je on podijelio ispražnjena mjesta ljudima iz naroda, koji su bili skloniji vjerovati, da je kralju dana vlast jedino od Boga i s. Stolice, te da po tom nije ni odvisan od drugih faktora osim ovih. - Rodbina pako kraljeva, iselivši se iz Duklje, ode u Carigrad, da konspirira protiv svomu kralju i svojoj domovini, kojoj će napokon i grob iskopati. - Za života Bodinova nijesu ipak ništa poduzimali: Aleksij bio je zapriječen.

    Kralj Bodin očistivši zemlju od moćnoga plemstva, udario je temelj, na kojem se je mogla kraljevska vlast ojačati do apsolutizma. No do toga nije došlo, jer je Bodin prekratko vrijeme živio, a njegovi mladi sinovi, od kojih najstariji nije bio dostigao ni dvadesetu godinu, kad im je otac umro, nijesu bili podobni, da udare putem, kojim je otac njihov toli smjelo stupao.

    Toliko od prilike - iz vijesti uz mnogo truda - o plemstvu. A sada još koju o narodu.

    NAROD:
    O prostom narodu, puku - imamo još manje vijesti, nego o ičemu drugomu. No kad narod ne mijenja tako lako svoga značaja i zanimanja, to će biti vjerojatno, da se tu kroz vjekove nije mnogo promjena dogodilo. Kao danas, tako je bio i nekoć narod u nutrašnjosti zemlje poljodjelac. Bavio se je dakle poglavito ratarstvom i stočarstvom, a kućna industrija bila je ograničena samo na proizvode onih predmeta, što ih je kod svoga zanimanja trebao i koliko je trebao. Znajuć dakle sve, što je trebao u kući, nije išao za tim da poducira više nego treba, pa da kupi ili zamijeni za ono, čega nije trebao.

    U takvim okolnostima nije se razvijala niti industrija niti trgovina. Narod je živio jednostavno i jednolično, za život je imao, a za drugo nije poznavao brige - ignoti nulla cupido.

    Manje monoton bio je život naroda uz more, u primorju. - Ovdje je more vabilo narod, da se malo dalje odvaži preko praga svoje kućice.

    Narod se je ovaj dao rano na gusarenje, te je bio dugo vremena strah i trepet susjednih Mlečana i dalmatinskih gradova. Kako mu je bila postojbina uz more krševita, morao je tražiti inoga dohotka, a najlakši i najunosniji je bio budi gusarenje, budi harač od trgovackih ladja. Taj je zanat cvao primorcima, dok je u zemlji vladao koji ratoborni vladar n.pr. ban Domogoj, koji je bio kadar da svoj sili Mlečana odoli.

    No jesu li Mlečani nadvladali ili Bizantinci, tad ovima gusarima nije preostajalo ino, nego da se mučnijega, a manje unosnoga posla prihvate; tada su se morali dati na trgovinu i ribarenje. A trgovali su po svoj prilici ribom i sirovinama.

    Trgovali su pako ponajviše sa susjednom južnom Italijom, poglavito Apulijom. To nam svjedoči izričito Andrija Dandolo onim primjerom, kad je dužd Petar II Orseol, osvajajuć dalmatinske gradove, zarobio četrdeset Neretvana, koji se vraćahu sa trgovine iz Apulije.


    -----------------------------------------------------------------------------------


    U Apuliju su dukljanski primorci tim radije išli, što je ondje bilo sijaset suplemenika


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    U Apuliju su naši primorci tim radije zalazili, što je ondje bilo sijaset suplemenika. Već za Karla Velikoga spominju se u Apuliji Slaveni, pace i kao svjedoči na poveljama. Za vrijeme Ljudevita Njemačkog i cara Bazilija I Macedonca, kad su ovi navaljivali zajednički na grad Bari, da ga otmu Saracenima, posvadiše se Latini sa Grcima, a ovi potonji oplijeniše Apuliju, našto Ljudevit predbacuje Baziliju, kako je nepošteno poharao - veli Ljudevit - "Sclaviniam nostram". Tako se je na ime zvala jedna pokrajina u samoj južnoj Italiji kroz koja tri vijeka. Oko godine 926, veli Lupus protospatarij, da je Mihajlo "rex Sclavorum" osvojio ondje Sipont. - A to sve svjedoči, da su se primorski Slaveni rano upoznali sa Italijom. - Iz svega toga dalo bi se zaključiti, da se je primorski narod rano primio i trgovine; no je li se uza to i kakova industrija razvila, teško je saznati. Spomenika barem o tome ne čitasmo.

    USTAV, UPRAVA I SUDSTVO, ZAKONI, FINANCIJE, VOJSKA:

    Dok je bila Duklja provincijom, stajao joj je na čelu ban sa svojih sedam satnika. U njegovoj ruci bila je vrhovna sudačka instancija, veliki dio administracije i vojske. On je bio u svojoj provinciji ono, što i satrapi u persijskim ili pretori u rimskim državama. No ovolika decentralizacija državne vlasti činila se je kraljevima odveć pogibeljnom, jer je ovakovom banu trebalo samo jedan korak učiniti, pa je mogao postati potpuno neodvisan od kralja. Da ne bi dakle kola banska odveć naglo svojim putem poletila, ustanoviše kraljevi novu instituciju, koja je imala fungirati kao zavor na tim kolima.

    Nuz bana postaviše oni i po kojega župana, koji je bio immedijatan t.j. potpuno eximiran ispod banske vlasti i podvrgnut direktno kralju. - No ovo se imade svakako novijom institucijom smatrati. Prvobitno bio je ban prema vrhovnom gospodaru samo u suzerenskom odnošaju, a istom iskustvo rodilo je nešto kasnije ovo proširenje županske vlasti.

    Ovako imao je kralj i mimo bana u provincijji svoje eksekutivne organe, te je tako direktno utjecao u poslove provincije. Ovime je bila dvostruka svrha postignuta; institucijom banske časti učinilo se je, da se država nije cijepala u bezbroj sitnih županija; a županskom vlasti postiglo se je to, da se je državna jedinstvenost i državna centralizacija konkretnije realizovala, te eventualna apostazija banova dobrano otešcala.

    Evo ovako je bilo u Hrvatskoj. Kad se je pako Duklja od Hrvatske odcijepila i postala državnom, uredila se je po primjeru matere zemlje. - Zato vidimo, gdje pop Dukljanin - koji, izvukav se iz kaosa i konfundiranja hrvatsko-srpsko-dukljanske povijesti, piše samo o Duklji - nabraja iste institucije za Duklju, koje spominje i Marulićev kronista, koji piše o hrvatskoj državi.

    Ovaj dakle ustav spominje Dukljanin kao valjan za Duklju, a Marulićev ga kronista spominje kao za Hrvatsku stvoren. No oba suglasno pripovijedaju, da se taj ustav kao i mnogi drugi zakoni (izdani od Svetopoleka po Dukljaninu, a od Budimira po Marulićevom kronisti) nalaze zapisani u knjizi "Methodes", koja se nalazi u Hrvatskoj).

    Kako se odatle vidi, bio je taj zakonik poznat i Dukljanima i Hrvatima, a to svjedoči, da su u njemu sadržane ustanove imale jednom vrijednost u jednoj i drugoj zemlji.

    No ako je Duklja primila i ovu župansku instituciju, u onom obliku kako je bila u Hrvatskoj, to bi se ipak usudili podvojiti, da je kroz ovo vrijeme bila ta institucija u krijeposti, makar nam to pop Dukljanin i pripovijeda, tako da bi se činilo, e se nikad nije na tome ništa mijenjalo.

    Vjerojatno je, da je tako bilo za starijih dukljanskih vladara sve do Vojslava, pa onda za Bodina i to od onoga vremena, kad je ovaj očistio zemlju od mnogobrojnih knezova; vjerojatno je dakle, da je bilo tako, dok su bili u pokrajinama namjesnici iz nekraljevskoga roda. No iza smrti Vojslavljeve prestala je ta institucija bez ikakve sumnje. Braća su se razdijelila kao jednakopravna, gdje nije imao nijedan brat prava, da ima svoje činovnike u državi, koja mu nije pripadala.

    Ovo se je i poslije uzdržalo, osobito poslije Radoslava, pa je to morao priznati i Bodin, jer je bio prisiljen, da sa rodbinom kompromise sklapa. - Poslije pako, kad je Bodin iza emigracije rodbine druge župane iz naroda postavljao, onda je mogao tu staru instituciju opet uvesti, a ta se je manje više uzdržala valjda do Dukljaninovih vremena, pa ju za to on spominje kao vazda neprekidno važeću.

    Uzmemo li sada gore spomenuti ustav za podlogu, mogli bismo reći, da je Duklja bila konstitucionalna monarhija. - Dakako da sebi ne možemo predstavljati tu staru konstitucionalnu državu u današnjoj formi. Ali današnji princip bio je u njoj izražen: vladar je sa narodom dijelio suverena prava države. Tako je barem moralo biti do časa, kad je plemstvo emigriralo, te uzimajuć, da je ovo representiralo narod. - To svoje pravo pokazao je narod (odnosno plemstvo) odmah poslije smrti Mihajlove, kad je izabralo kraljem brata njegova Radoslava I, premda je volja Mihajlova bila, da mu bude nasljednikom sin Bodin, što je najjasnije tim očitovao, što ga je sebi učinio suvladarom još za života.


    -----------------------------------------------------------------------------


    Dukljanska vojska vrstala se u centurije, odjele od po sto momaka, kojima su na čelu bili stotinaši



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    - A to isto pravo dokumentirao je narod i poslije smrti Bodinove, izabravši za kralja Bodinova brata Dobroslava, a ne sina, kako je to on želio.

    UPRAVA I SUD:

    Toliko o ustavu, a sada nešto o upravi i sudstvu.

    I ovdje valja da razlikujemo dvije dobe: Duklju kao privinciju i kao državu. Pa i ovdje moramo govoriti o prvoj, da uzmognemo razumjeti drugu.

    Kao u prvoj tako i u drugoj dobi bila je uprava i sud zajedno konfundirano, kao po svoj Evropi, tako i u Duklji. Odjeljenje sudstva od uprave moderna je stečevina najnovijeg vremena, za to što slična ne smijemo očekivati u onoj dobi nigdje pa ni kod nas. U rukama župana i bana bila je uprava i sudstvo. Za rukovodjenje toga posla imali su svoje organe - stotnike ili satnike (setnike).

    SUDSTVO:

    Što se suda tiče, o tom govore naši ljetopisci ovako:

    "Svakomu banu dade (Svetopelek) sedam satnika, koji će narodu pravedno i nepristrano suditi ... i županom zapovijedi, da imadu pod sobom po jednoga satnika, koji će s njima suditi.

    Odatle se razabire, da su i ovi satnici bili suci, dakako u manjim stvarima. No kako je bilo sa apelacijom? Na tom nam odgovara, tako bar mi mislimo, drugi ljetopisac:

    "Bani (Duces) pako krojec narodu pravdu, imali su uza se pet savjetujućih prisjednika ... župani ("bani") pako imali suditi zajedno sa satnikom".

    Kako se odavle razabire, obadva ljetopisca razlikuju banski sud od županskoga suda. Oba vele, da župani sude zajedno sa satnikom. Potonji ljetopisac izričito naglašuje, da inače sud nije valjan. - A šta to znači? -

    Ako se sjetimo, da je bilo župana, koji nijesu ni u čem potpadali pod vlast bansku, onda bi u takvoj županiji imala po pravu biti prva instancija satnik, a druga satnik sa županom. - Ali to ne stoji, jer se izričito veli, da župani vazda sa satnikom zajedno sude. Prema tomu bila bi to prva instancija; a tako ce i biti. Ovdje, gdje je ban vladao, tu je bilo sedam satnika, pa se je izmedu ovih moglo sabrati dvojicu trojicu, koji su onda sačinjavali senat. Nu gdje je upravljao župan samo sa jednim satnikom, tu su njih dvojica morali biti zajedno da sastave takav senat. - Na to ne nalazimo odgovora, nu biće ili na sam kraljevski sud, ili na banski.

    Nama se čini, da je ovaj županijski sud (ako je bio prvomolbena instancija) bio starija institucija, koja je potjecala još iz one dobe, dok još nije bilo eksimiranih župana, nego dok su ovi još bili podvrgnuti banima.
    Iz svega se pako razabire, da su bile samo dvije instancije, apelaciona i kasaciona padale su u jedno.

    ZAKONI:
    Sud se je krojio dakako po običajnom pravu. No izgleda kao da je to pravo, ili barem njegove glavne ustanove, bilo kodificirano u jednoj već spomenutoj glasovitoj, i bi reći opće poznatoj knjizi "Methodes" ili "Rationale" zvanoj. Ta knjiga bila je pohranjena i velikom časti čuvana negdje u Hrvatskoj (današnjoj Dalmaciji); a u njoj sadržane ustanove vrijedile su, kako se iz Dukljaninove i Marulićeve kronike razabire, za Hrvatsku i za Duklju. - A to je i opet jedan momenat, koji nam daje vlast da razjasnimo štošta u Duklji pomoću hrvatske povijesti, što bi nam inače ostalo potpuno tamno i nerazumljivo.

    Tako je eto bilo sa sudstvom i upravom, dok je Duklja bila još provincijom. Kada se je razvila u državu, ostalo je u glavnom isto, samo što su mjesto banova i župana došli "knezovi", tj. rodjaci kraljevi, koji su onda bili u svojim županijama vrhovna administrativna i pravosudna oblast.

    VOJSKA:

    Bani i župani imali su i vojsku pod sobom. Vojsku je davao dakako narod; premda imade kasnije primjera n.pr. Mihajla, da je bilo i plaćenika. - Vojska se je vrstala u centurije, odjele po 100 momaka, kojima su bili na čelu satnici. Ban imao je sedam satnika te po tom sedam stotina vojnika, dočim je župan imao sto vojnika sa jednim satnikom. No ovo se svakako ima uzeti kao stajaća vojska ili policija, koja je poglavito bila tu, da pazi na banske i kraljevske hambare i uopće na druga imanja. Jer uzmemo li na um, da je u cijeloj Hrvatskoj bilo sedam banova, a ovi su po svjedočanstvu Konstantina Porfirogenta mogli dići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, to je onda 700 vojnika jednoga bana premalo računano. Nego to je, kako rekosmo, bila stalna straža banova, sjegurno konjanici. - A da se to osobito za Duklju može reći, svjedoči ta okolnost, što je Mihajlo I Višević bio tako jak, da je godine 926. opsijedao i osvojio grad Sipont u Italiji, a to sjegurno ne bi bio kadar niti poduzimati, a kamo li izvesti, da nije imao više od 700 momaka vojske.

    FINANCIJE I NARODNO GOSPODARSTVO:

    Ako i nemamo izričitih vijesti i svjedočanstva o tome, u čem su se sastojali dohodci države t.j. kralja i knezova, ipak možemo znati sa nekom sjegurnosti, čim se je danak plaćao, samo ako se sjetimo, u kojem stadiju se je nalazilo narodno gospodarstvo.


    --------------------------------------------------------------------------------

  2. #2
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Pop Dukljanin je crpio iz starijih bilješki koje su opet bile prepisi jednog još starijeg spisa


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Kako već prije spomenusmo, u nutrašnjosti zemlje bio je narod poljodjelskoga zanimanja. Živući u zadruzi porazdijelio si je radnju u vlastitoj obitelji tako, da je zadruga dostajala sama sebi. Prema tomu produciralo se je tu samo što je narod trebao i koliko je trebao. Ne vodeć trgovine, ili vrlo neznatnu, nije imao gotova novca, pa je za to plaćao onime čim je mogao, čega je imao t.j. svojim produktima. Odatle slijedi, da se je dohodak kralja i njegovih činovnika sastojao poglavito u naravi. Narod je davao žitak, stoku, divljač i njeno krzno za dacu. Osobito je bila u prometu i cijeni kunina koža, jer su se od nje pravila skupocjena odijela.

    Tako je bilo u nutrašnjosti zemlje; u primorju pako moglo je biti i danka u novcu. Idući primorci po trgovini u Italiju, susjedne dalmatinske gradove i otoke, mogli su doći lakše do gotova novca, pa su time lakše plaćali državi, nego da su morali to činiti u naravi, pošto je zemlja, na kojoj su stanovali bila većim dijelom krševita i bregovita, dakle slabo plodna.

    Porez su opredjeljivali prvobitno bani, a kada je Duklja postala državom, onda je to prešlo na knezove. Ove danke pobirali su satnici. Kada su pobrali sav porez i donijeli ga banu, tada se je polovica odijelila za kralja, gdje je bio bez dvojbe prisutan kraljevski činovnik; a polovica je ostala banu. Župan je davao dvije trećine kralju. - Marulićev kronista veli doduše, da su svi, kako župani tako i bani davali samo jednu trećinu; no mi mislimo da će imati prije pravo pop Dukljanin, nego ovaj drugi ljetopisac. To zaključujemo iz broja satnika, što su bili banu u službi. Ovi satnici bili su isto tako i banovi gospodarski činovnici, kao što to dokazuje baš to pobiranje poreza. A gdje je bilo sedam ovakvih gospodarskih činovnika, tu je bilo sjegurno i veće gospodarstvo i veći dohotci, nego ondje, gdje je bio jedan satnik, kao kod župana.

    Kako smo već prije rekli, kad se je Duklja razvila u samosvojnu državu, tada su prešla dva kraljevska prerogativa na bivšega dukljanskoga bana, a banska na dukljanske knezove. Prema tomu imali su ovi knezovi sad više sad manje satnika, već prema tomu, koliko su imali dohotka. - Čim je bio veći dohodak, tim je knez imao više, kojekuda po zemlji rasijanih žitnica i majura, kamo je spravljao dohodak i porez, pa je prema tomu i rastao ili padao broj satnika.

    Sa ovim dohotcima, koji se nijesu dijelili u državne prihode i osobne banske i kraljevske plaće, već sve bilo fiskalno i erarno u prvobitnom smislu riječi - uzdržavali su vladari svoj dvor; preostatak su spravljali, pa u slučaju rata s njime vojsku uzdržavali. Zato eto i vidimo razne gospodarske činovnike medju dvorskim odličnicima kod hrvatskih kraljeva. Tu se spominje; volar, vinotok, psar i t.d., a to su sjegurno popremili i dukljanski vladari, kao što poslije neke od tih časti nalazimo n.pr. na dvoru bosanskih vlada (n.p. tećija, peharnik i t.d.).

    KOMUNIKACIJE.

    Komunikacije u Duklji morale su biti vrlo nerazvite. Eno čuli smo što pripovijeda Rajmund de Agiles, koji je onuda putovao. Velikih cesta nije bilo, a manje bili su valjda poljski putevi. No to nije ni čudo.

    Duklja nije bila tako sretna, da baštini koju veliku cestu iza Rimljana. Via aegnatia ležala je na strani, predaleko na jugu, a ni plovnih rijeka nije imala. Općenje bilo je olakoćeno u primorju po moru, ali u nutarnjosti moglo se je samo pješke ili konjem. - Narod nije trebao cesta, jer niti je šta kupovao pa uvažao, niti je šta izvažao. A nije cesta trebalo niti za vojničke svrhe, jer je u nedohodnosti i neprohodnosti Duklje baš stajala njezina najveća snaga. Tako je bilo još u najnovije doba, tako je bilo i u ono doba. - Mi ćemo poslije vidjeti, gdje Bizantinci i Latinci naglašuju, kako su se srpski i zetski gospodari baš najviše oslanjali na to svojstvo svoje zemlje, držeći da ih je to jedino kadro obraniti tudje sile. Za to bogzna nijesu li dukljanski kraljevi baš i hotimice zapuštali to danas tako važno sredstvo narodnoga gospodarstva.

    Toliko o gospodarskom stanju.

    PROSVJETA, KNJIŽEVNOST I PJESNIŠTVO.

    Ne može se poricati ni jednomu slavenskomu narodu sposobnost za prosvjetu, pa tako ni Dukljanima. Uzmemo li na oko, kako se je lijepo bila razvila u Bugarskoj narodna prosvjeta, od kada su Metodijevi učenici donijeli narodno pismo; uzmemo li u obzir, da je i u Duklji narodna slavenska liturgija gotovo cvala - onda smijemo zaključivati, da se je po slavenskim samostanima kud i kamo više pisalo i bilježilo, nego se je to danas sačuvalo ili otkrilo. A da je tako, svjedoče nam upravo naše dvije domaće kronike, što smo ih već nekoliko puta spomenuli. - Tko bi te dvije kronike sravnjivao, rekao bi: to su dvije verzije jedne te iste stvari. To dokazuje, da se je u samostanima pisalo i prepisivalo. Jer i pop Dukljanin i Marulićev kronista, koji je morao biti takodjer svećenik, kako se po njegovom pisanju dade zaključivati - morali su imati starije bilješke pred sobom, iz kojih su crpli; no te bilješke bile su od raznih autora, koji su opet po svojoj prilici prvobitno iz jednoga spisa prepisali.


    -----------


    Da je sve svoje političke ideje sproveo u djelo, Bodin bi bio veći od Simeona, Tomislava i Dušana



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    Prema tomu mogli bismo reći, da je već u to vrijeme imala Duklja svoju narodnu literaturu. Naravno da je tu poglavito zastupana crkvena literatura kao i svagdje drugdje u to doba; ali bilo je medu tima monasima i analista i kroničara. A to sve dokazuje, da je i u Duklji udarila civilizacija nadobudnim putem.

    Što se pjesništva tiče, to bi se teško šta umjetna našlo. Pjesništvo bilo je bez dvojbe ograničeno na narodne pjesme, na junačke recitacije. Eno ono što pripovijeda pop Dukljanin o Vojislavljevoj pobjedi nosi posve na sebi tragove narodne pjesme. Ili na primjer ono, gdje pripovijeda, kako je isti Vojslav organizovao ustanak protiv Grka. - Ovo je bez sumnje narodna pjesma u prozi, no žaliti je do Boga, da nam se nije nigdje sačuvala kakova pjesma u vezanom slogu.

    Ovime smo evo prikazali vanjsko i nutarnje stanje dukljanske države u njenom razvitku od početka pa do časa, gdje se je taj razvitak popeo na vrhunac. Od sada počima dekadencija, koja ide postupice, no za to ipak naglo. Duklja će izgubiti ponajprije svoju suverenost, a poslije će postati i sama provincijom. No o tom ne ćemo govoriti u ovom odsjeku, već cemo ovaj dio studije završiti sa dvije tri kritičke opaske o Bodinu, te na koncu prikazati granice dukjanske države za njegove vlade.

    Za sardinskoga Vittoria Emanuela kralja veli se da je rekao: "Mi smo mala država, ali smo veliki po svojim idejama i idealima". Ovo bi se punim pravom moglo protegnuti i na Bodina. Nije Duklja zadobila najšire granice za Bodina. Puno šire bile su te granice za sv. Vladimira. No isporedimo li sv. Vladimira kao kralja sa Bodinom - moramo se čuditi, kako je malen i neznatan prvi spram potonjega. - Iza Bodinova dvadesetgodišnjega vladanja nije ostalo monumentalnih tragova kraj svih njegovih velikih ideja, za koje je kroz sav život radio. A razlog je tomu taj, što mu nije bilo sudjeno, da samo i jednu od tih velikih ideja oživotvori.

    Tek godinu dvije prije svoje smrti postavio je nutarnje uredjenje svoje države na takav temelj, na kojem bi se bila razvila, kako Nijemci zgodno vele u "nationaler Einheitsstaat". No za tu svrhu bio bi morao poživjeti barem još kojih dvadeset godina, a on umre žalibože tek što je započeo graditi na tom temelju.

    Ako je Bodin velik po svojim idejama, velik je i po svojim djelima. Ta djela možemo tek onda pravo uvažiti, ako se sjetimo, da su sva ta djela tvorevine njegovih vlastitih ruku. Eno kod Vojslava smo vidjeli, kako ga izdašno podupiru njegovi sinovi "strenui milites", kako ih naziva Dukljanin; Mihajlo imao je Bodina i zeta Longibardopula - ali uz Bodina ne nalazimo nikoga. - Rodbina mjesto da ga izdašno pomaže, vuče svaki član na svoju stranu. Vukan jedini hrabri pomagač nepristupan je Bodinovim idejama, ali ih ne shvaća, te tako mjesto da im služi, on im više škodi, on ih profanira. I tako preostaje, da se samo Bodinu upiše u zaslugu što god je slavna počinila u to vrijeme Duklja.

    Mi smo o vanjskoj politici Bodinovoj dosta govorili na pojedinim mjestima, pa nije nužno da to opet ovdje ponavljamo. U unutarnjoj politici ide za centralizacijom kraljevske vlasti.

    - Tko bi hotio njegovu vanjsku i nutarnju politiku prispodabljati sa politikom susjednoga hrvatskoga kralja Zvonimira, našao bi više no jednu sličnost. - No mi se nećemo u to upuštati, da se ne bi od stvari udaljili, već ćemo preći na njegov osobni značaj. Tek nuzgredno upozorujemo čitatelja na analognu politiku ovih dviju kraljeva: spram Bizanta, spram Roberta Guiskarda, spram pape; u nutarnjoj politici težnja za centralizovanjem vlade i pokušaji u apsolutističkom smjeru.

    O njegovoj osobnosti i osobnom značaju malo se je vijesti sačuvalo, no ipak toliko, da se može donekle slika, makar i ne baš sasvim jasna, prikazati.

    Kako god je bio Bodin čovjek visokih ideja, tako je bio i poduzetna duha. Zaprijeka nije se plašio, a neuspjeh nije ga porazio i slomio, već bi ga još više na ustrajnosti poticao.

    Kako je ono Leljo bačen na zemlju, koja mu je bila mati (Gea), još se jači na noge digao, dobivši okrepe od matere svoje, tako eto vidimo i Bodina kroz jedanaest godina gdje ne prestaje uvijek na istoj stvari raditi, za istom cijeli težiti, ma da i jest ova bila jednako daleko desete godine rada kao prve godine. - Inače bio je dosta sklon poslušati savjete svoje žene, no i to samo ako je državi koristilo, dakle rek bi - bona fide. Istina više puta biće da je predaleko zasjeko kao n. pr. kad je ono dao pogubiti Branislava i brata mu sa sinom, ali poput Teodozija Velikoga, čim ga jar prode, uvida svoju pogriješku i gorko se kaje. Biće da je bio nagle i žestoke ćudi, ali pri tom dobra srca.

    Ovime evo završujemo povijest jednoga od najvećih balkansko-slavenskih vladara i sjegurno najvećega dukljanskoga. On je dostojan da se pridruži Simeonu, Tomislavu i Dušanu; a da bude sve svoje velike ideje ožitvorio, bio bi valjda najveći izmedju ovih sviju.


    -------------------------------------------------------------------------------


    Kad je Bodin prognao visoko plemstvo iz zemlje ipak se nije sasvim osigurao od gradjanskog rata



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Na koncu nam je spomenuti još granice Duklje za vlade Bodinove.

    Ako pribrojimo i Srbiju pod političku kraljevinu Duklju, kao u istinu i jest pod nju spadala, i ako u cjelinu skupimo sve svijet, što se na granici Duklje protežu i što smo ih tekom naše rasprave spomenuli - tad dobivamo od prilike ovaj oblik Duklje:

    Zapadna joj medja teče uz more od Skadra odnosno rijeke Drina pa do Dubrovnika. Odavle prema istoku nekako do zapadnoga dijela Kosovog polja, tekla je sjeverna granica nuz hrvatsku medju. Odavle na jug prema Skoplju, nuz bizantinsku (nekadanju Bugarsku) državu ušla je istočna granica. A odavle prema zapadu nekako uz rečenu rijeku Drin do mora; uzduž dračke teme bila je Duklji južna granica.

    To je eto bio opseg kraljevine Duklje, kad je bila na vrhuncu svoje moći t. j. kad joj je bila nutarnja jakost i moć na zenitu. Jer kad bismo htjeli gledati na opseg i kad bi prema njemu sudili, onda bi se moralo zaključivati, da je bila Duklja najjača za Vladimira. To pako neće nitko tvrditi, koji znade, da je Vladimirova Duklja dobrotom Samuela oživila i njegovom jedino dobrotom živila, bez ikakve vlastite nutarnje snage.


    PROPADANJE DUKLJE:


    Već smo spomenuli, da Bodin nije ni jedne od svojih velikih osnova kraju priveo. Što nije u vanjskoj politici uspio, to baš nije bila velika nesreća po Duklju; ali je bila nesreća po državu, što nije dospio da svoju nutarnju politiku utvrdi. U nutarnjoj politici valjalo mu je dvoje urediti: red u našljedstvu i započeti apsolutizam na toliko utvrditi, da ga ne obori odmah prvi sukob.

    Time, što je on izagnao visoko plemstvo iz zemlje, pošlo mu je za rukom, da provede taj apsolutizam samo za svoje doba; dulje vremena bila bi se ta forma vladavine samo onda mogla uzdržati, kad bi bio vtljar, koji je usadio tu biljku, tako ju dugo sam njegovao, dok bi bila ojačala.

    Ali Bodin umre rano, a njegove reforme, koje su bile neka novotarija, nadu pogibeljna protivnika u staromu, od vijekova utvrdjenom i tek od Bodina za čas odstranjenom poretku - u nekoj konstitucionalnoj decentralizaciji.

    - Duklja je bila doduše narodnosno jedinstvena država, jer se je pojam političkoga naroda potpuno pokrivao (kongruirao) sa pojmom nacionalitetnoga naroda - no narod u tomu nije bio proniknut. Kako u Hrvatskoj i u Srbiji - tako je eto i u Duklji bilo plemensko custvo još tako uvriježeno, da je trebalo vanjske sile, da ova izogena plemena stopi u jedan politički narod.

    - Ova plemenska custva bila su već kao takova separatistične, decentralizacijone, centrifugalne naravi, a u ovakvim prilikama bio je konstitucionalizam u državi samo hrana, od koje se je ona centrifugalna sila jačala. Ovo je bio razlog, za što su sjeverni Slaveni (u današnjoj Njemačkoj) uz sav svoj heroički otpor netragom iščeznuli; ovo je bio razlog, za što je Hrvatska poslije Tomislava, odnosno iza Krešimira I, Srbija za Petra i Česlava, a Duklja iza Bodina onako naglo na opsegu gubila.

    Zato bi eto bio apsolutizam, da je dulje potrajao, samo od koristi po Duklju, jer je u njemu imanentan centralizam, a u ovom sila, podobna da iz izogenih plemena stvori jedinstven narod. - Danas doduše uživa ta forma vladavine zao glas, pa se i mi ne želimo ni po što izdati za apostola apsolutizma, jer mu u politički zrelom narodu nema mjesta; no u onakvim prilikama, u kakvim je tada bila Duklja, bila bi takova vlada - barem do onoga časa, dok bi se plemena odgojila u narod, prava blagodat.

    Time, što nije Bodinu uspjelo da postavi ovu formu vlade na trajni temelj - nije mu pošlo za rukom niti uredjenje našljednoga prava. - Jer nema sumnje, da je Bodin radio da uvede u Duklju ustanovu primogeniture. No kao što je njegova forma vladavine pobijala prijašnju, narodnu, tradicijonalnu formu - tako je i ova druga uredba vrijedjala u Hrvata i Srba običajno senioratsko pravo našljedstva.

    U ovoj evo opreci izmedju prijašnjega staroga običaja i Bodinovih reforma ležao je već razlog sukobu izmedu pristaša staroga i novoga prava. Za Bodina bio je taj boj latentne naravi, no poslije njegove smrti izadjoše protivnici otvoreno na megdan, a taj bude zaoštren još time, što su se iza ove dvije ideje sakrile mnoge osobne ambicije i egoizam pojedinaca, pothranjivan još i izvana.

    Kad je ono Bodin izagnao visoko plemstvo iz zemlje, nije on time posve zemlju osjegurao protiv gradjanskoga rata. Jer sve kad i ne bi prognani rodjaci poslije došli u zemlju (kako u istinu pak jesu došli), to je još ostalo rodbine, koja je mogla našljedstvo njegovim sinovima prijepornim učiniti. Preostala su tu još četiri brata Bodinova, koji su bili od Bodinove djece jedva kojih pet šest godina stariji.

    To su bili sinovi Mihajlovi od druge mu žene Grkinje, nećakinje cara Konstantina Monomaha. Ovu je bio uzeo Mihajlo, kako smo to već prije razložili, kad je sklapao mir sa carem iza onoga rata, gdje je bio Bodin zarobljen (nekako god. 1075).


    -------------------------------------------------------------------------------


    Narod je mrzio Jakvintu, jer ju je držao za začetnika svih razdora i krvoprolića na dvoru


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Bodin se je pako oženio pet godina kasnije, te je rodio četiri sina: Mihajla, Jurja, Arhiriza i Tomu. - Kad je Bodin umro, moglo je dakle biti njegovom najstarijem sinu jedva kojih devetnaest godina, dok je Dobroslav (najstariji od četvoro sinova iz drugoga Mihajlovog braka) mogao brojiti već blizu 25 godina.

    U Duklji bilo je bez dvojbe kao i u Hrvatskoj u običaju starješinsko pravo. Prema tomu bio bi imao nastupiti prijesto poslije Bodinove smrti njegov mladji brat Dobroslav, kako je ono iza Mihajla nastupio Radoslav. No da je Bodin nastojao da potlači taj običaj, dala bi naslućivati već ta okolnost, što je on to već jednom učinio, kada je ono Radoslava istisnuo sa prijestola; a potvrdjuje to i ta opstojnost, što je baš za to sve pogibeljne elemente, koji bi bili kadri osujetiti našljedstvo njegovom sinu, iz zemlje protjerao.

    Da bude Bodin jedan ili dva decenija dulje poživio, bilo bi mu bez sumnje uspjelo, da svome sinu osigura našljedstvo; a i sin bi mu bio medutim već nastupio muževnu dobu, pa bi bio i sam spretniji da očuva sebi našljedstvo. No ovako, ostavši iza oca neiskusan tek u mladenačkoj dobi, čekao je Mihajlo, najstariji sin Bodinov, da mu mati Jakvinta osigura prijestolje. A za tu parbu već nije mogao naći nezgodnijega advokata od matere svoje, koju je narod mrzio, jer ju je držao za začetnika razdora i krvoprolića u rodbini.

    Kad je dakle umro Bodin, izbiju na površinu dva načela o našljedstvu: starješinsko (senioratsko) i ono prvorodjenstva. Po prvomu imao je sjesti na prijesto Dobroslav, a po drugomu prvorodjenac Bodinov Mihajlo.

    Za ovoga potonjega radila je njegova mati, a pristajali su uzanj bez dvojbe i oni župani iz naroda, koje je milost Bodinova iz praha podigla. Narod pako, koji je konzervativnijih načela, a i teže pristupniji potkupljivosti (radi svoje mnogobrojnosti), držao se staroga običaja, pa pristajao uz Dobroslava.

    Ovomu potonjemu doista podje za rukom, da se u natjecanju održi; a to ponajviše za to, jer se je narod bojao, da ne bi omražena Jakvinta preko svoga sina zapašovala u zemlji.

    Čim je Dobroslav zasio na prijestolje "uze kruto postupati sa narodom", veli pop Dukljanin. Mi pako mislimo, da je stao proganjati pristaše Jakvintine i njezinoga sina, svoga protivnika.

    No novi kralj nije imao posla tek sa javnim protivnikom, koji u ostalom niti nije bio najoprezniji. Prava pogibelj zaprijeti samostalnosti Duklje izvana, istom onda, kada se i bizantinski car uzeo uplitati u nutarnje prilike dukljanske države.

    Čuvši na ime car Aleksij, da je umro Bodin, odluči se poslužiti sa njegovom rodbinom, koju je bio Bodin iz Duklje izagnao, ne bi li preko nje zavladao ovom zemljom, koja mu je prije dosta jada zadavala, a mogla mu ga je još zadati, samo ako se opet združi sa Boemondom, košto se je nekoć združila sa njegovim ocem Robertom Guiskardom.

    Boemond bio se je naime povratio 1194. iz Azije kući, u Italiju, te se je spremao da navali opet na Epir (Drač). Ovo je potaklo cara Aleksija, da se je uputio pod jesen (polovicom mjeseca rujna) na zapad, u Tessalonik, da uredi stvari i da s bližega uzmogne bolje motriti kretnje i poduzeća Boemondova. No o ovom ćemo govoriti, bude li prilike, na drugom mjestu, da se ne odaljimo od dukljanskih stvari. - Ove su na ime takodjer privlačile cara Aleksija na zapad, gotovo jednakom važnosti, kakova je bila i pogibao pred Boemondom.

    Da vidimo, kakovo je bilo stanje u Duklji u to vrijeme.

    Kako smo već spomenuli, otimali su se odmah u početku, neposredno iza smrti Bodinova za prijesto Bodinov najstariji sin i brat Dobroslav. No još se nije niti ta borba stišala, kadno se u nju umješaše i agenti Aleksijevi: "Čuvši braća i sinovi kneza Branislava (onoga, što ga je Bodin dao pod Dubrovnikom smaknuti), da je Bodin umro, dodju na zapovijed carevu (iz Carigrada) u Drač". Tako pripovijeda naš domaći ljetopisac.

    - Ovdje u Draču oženi se mladji brat Gojslav, te se tuj i definitivno nastani; uzanju ostanu i njegovi nećaci. Stariji i manje miroljubivi brat Kočapar ode u Rašku k županu Vukanu, te njegovom pomoći stane navaljivati na Dobroslava.

    Ako sada ovo pripovijedanje Dukljaninovo nadopunimo ili isporedimo sa onim, što nam Ana Komnenka pripovijeda, tada opažamo, da pripovijedanje popa Dukljanina sadržaje u sebi prazninu, koju valja kombinovanjem ispuniti. U njegovom na ime pripovijedanju o radu Kočaparovom i Gojslavljevom nema logičnoga saveza, prekida se kauzalna nit.

    Od Ane na ime doznajemo, da je Vukan bio u otvorenom ratu sa Bizantincima, odnosno sa dračkim vojvodom, onom nama iz bitke kod Zvecanja poznatom kukavicom.

    - Pitanje je sada: za što Kočapar ide tražiti pomoći proti Dobroslavu u Vukana, neprijatelja Aleksijeva, ako je išao po zapovijedi Aleksijevoj protiv Dobroslava? Za što ostaje Gojslav sa svojim sinovcima u Draču, dok je poslan protiv Dobroslava? Zar bi drački vojvoda dozvolio, da Gojslav i rodbina mu u Draču mirno planduju, dok im je bila zadaća da svrgnu Dobroslava?


    ----------------------------------------------------------------------------------


    Raški župan Vukan pohara veliki dio Duklje, kao da je ušao u kakvu neprijateljsku zemlju



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    - Uvažimo li sve te okolnosti, čini nam se, da je najvjerovatnije, e se je taj preokret u tečaju stvari ovako dogodio:

    Videći Dobroslav, kakova se odasvud bura na nj sprema, odluči da se osigura barem od one strane, otkuda mu je najveća pogibao prijetila - na ime od Bizanta. U tu svrhu biće da je priznao vrhovništvo bizantinskog cara t. j. stupio je u suzerenski odnošaj spram Bizanta i učinio Duklju vazalnom državom. - Aleksij se je zadovoljio ovim bez ikakve muke stečenim uspjehom, pa je rado priznao Dobroslava zakonitim vladarom, i to tim rade, što više ne bi bio postigao niti onda, da je iza teških bojeva koji od njegovih štićenika zasio na Bodinovo prijestolje. - Priznav pako jednom Dobroslava za kralja, nestalo je razloga da mu postavlja protukandidata, pa je za to bez sumnje naložio Kočaparu i Gojslavu i ostaloj rodbini, da se mirno drže u Draču. Gojslav i rodjaci poslušaše, a to učiniše tim lakše, što Aleksij i onako nije njima namijenio prijestolje, vec Kočaparu.

    No ako je bio ovaj preokret stvari na korist Dobroslavljevu manje nepoćudan Gojslavu i ostalim, ali se je tim nesnošljivijim činio Kočaparu. Ovoga je bio na ime odredio car Aleksij za dukljanskoga kralja, jer je bio najstariji u Bodinovoj rodbini, pa je tako Kočapar putovao iz Carigrada u Drač s najdubljim uvjerenjem da će mu za koji mjesec zablistati slavna kruna Bodinova na glavi. No vješti manevar Dobroslavljev uvjerio je Kočapara, da Bizantincima nije do osoba i do načela, već do svoje koristi. Jer, makar je Aleksij i bogzna koliko isticao senioratsko pravo Kočaparovo, makar se je možda hrustio, da će tomu pravu i mačem u ruci pribaviti zadovoljštinu - brzo on sve to zaboravi i hitro se sprijatelji sa primogeniturom, čim mu je i ova donijela ono, što je htio postići prije, dok je podupirao seniorat - čim je postigao gospodstvo nad Dukljom.

    Kočapar, vidjeći da je bio pukim orudjem u rukama bizantinske politike, prevaren u nadama i zavaran carevim obećanjima razjari se, te se ne htjede pokoriti carevom nalogu i mirovati poput Gojslava, nego se uteče u Rašku k Vukanu, s njim se dogovori i valjda velikim obećanjima sklone ovoga, da mu pomogne doći do njegova prava, koje ga je po starješinstvu u istinu i išlo.

    Vukan se u istinu baš junački pripravi da svomu gostu postavi krunu na glavu. Oba predju preko gora i klanaca u Duklju (Zetu) i sraze se na Morači sa Dobroslavom. Dobroslavu je loša sreća poslužila, jer bude razbit, zarobljen i svezan u Rašku odveden. - Poslije ove pobjede bilo je lako Vukanu, da svlada manje otpore, ako se je gdje kakvi pojavi. A da je takovih bilo, dalo bi se zaključivati po tom, što je Vukan veliki dio Duklje poharao, kao da je ušao u kakovu neprijateljsku zemlju.

    Kada je Vukan svladao svaki otpor i dosta se plijena dostao, vrati se u Rašku, a Kočapar ostane u Zeti da vlada. I tako se je to Kočaparu ispunila vruća želja, makar tek i za kratak čas. No o tom malo kasnije: za sada vratimo se na čas k Dobroslavu.

    O kralju Dobroslavu imamo evo vrlo malo vijesti, pa ipak se iz njih razabire, da je ovaj kralj u onim teškim prilikama pokazao uza sve to, što je bio još razmjerno vrlo mlad, dosta vladalačkih sposobnosti. Da je bio junačan i poduzetan, vidi se već odatle,što se je umio u onim burnim vremenima uspeti na prijestolje usprkos mnogih neprijatelja i intriga onako opasne i uplivne žene, kao što je to bila Jakvinta.

    To isto svjedoci i način, kako je umio sebi skinuti s vrata pogibao od strane Bizantinaca; a i sada evo vidimo ga gdje junački osobno brani svoju krunu protiv Kočapara i Vukana. - Kad dakle sve to svjedoči, da je Dobroslav bio dosta sposoban vladar, čudno nam se čini, da je on čekao neprijatelja na Morači, mjesto da ga ceka u klancima i gorama, što bi bio svaki pa i mnogo manje sposobniji čovjek učinio? - Mi sebi to tumačimo tako, da je Dobroslav bio odveć sjeguran pobjede, te je neprijateljsku silu odveć omalovažavao, a svoju precjenjivao.

    A osim toga valja znati, da mu je doveo nešta pomoći i drački vojvoda, onaj jadni i plašljivi Ivan, bratić cara Aleksija, koji nam je sa svoga kukavičluka već od prije dobro poznat. - Biće da je Dobroslav prepustio komandu ovomu Ivanu u jednu ruku za to, što je bio Ivan kojih desetak godina stariji od Dobroslava, a u drugu ruku valjda ponajviše i za to, što Ivan nije bio tek obični bizantinski general, već pravi bratić samoga cara. -

    Ako dakle uzmemo, da je sam taj Ivan vodio glavnu riječ, onda nam je dosta jasno, za što se je ova vojna tako, moglo bi se reci glupo, vodila. - Car Aleksij se je ovime ponovno osvjedočio, da njegov bratić nije sposoban da bude drački vojvoda, osobito ne sada, u vrijeme, kada se je na Drač spremao Boemundo, pred kojim je i sam car znao okrenuti ledja. Za to svrgne car Ivana s te časti, pa postavi na njegovo mjesto mladjega, ali za to mnogo sposobnijega brata Ivanova Aleksija.

    Ovime je bio doduše Ivan kažnjen, no to nije Dobroslavu niti najmanje pomoglo, a još manje mu je ublažilo njegovu u istinu žalosnu sudbinu, o kojoj ćemo domalo govoriti.

    Nama se pače čini, kao da je car Aleksij poslao svog bratića, spomenutog Ivana, ovamo kao na manevar, da ga iskuša, koliko vrijedi i da li zaslužuje, da mu se povjeri obrana Drača kod navale Boemundove, koja se već približavala.


    -----------------------------------------------------------------------------


    Po ugovoru iz 1081, izmedu Bodina i raškog župana Vukana, bio je Vukan vazalom dukljanske države



    U ostalom dosta o tom Ivanu; i onako smo potratili o njemu više riječi, nego to njegova ličnost zaslužuje. Vratimo se u Duklju.

    Ono debelo prijateljstvo izmedu Kočapara i Vukana ne potraja dugo. Pop Dukljanin pripovijeda, da je Vukan stao Kočaparu zasjede praviti sa Rašanima, a Kočapar naslućujući to da je otišao u Bosnu.

    Rad šta se je razvrglo prijateljstvo izmedju ovih nedavnih saveznika - nigdje se ništa ne spominje. No mislimo, da bi to mogao biti razlog, što je Kočapar valjda prije mnogo toga obećavao, što poslije kao kralj nije htio ili nije mogao održati. Valja znati, da je Kočapar kojih 5-6 godina proživio na bizantinskom dvoru, gdje je imao dovoljno prilike da se usposobi u onoj: "Reci, poreci, pa opet izvrni". - Ali kako rekosmo, to je tek mogućnost, no napisano ne nadosmo to. - Nego sve kad i ne bi to bio pravi odnošaj izmedu Duklje i Srbije.

    Po ugovoru na ime od godine 1081, izmedu Bodina i Vukana, bio je Vukan vazalom dukljanske države. No iza Bodina je Duklja silno oslabila, dok je Srbija pod hrabrim i lukavim Vukanom vrlo ojačala. Vukan je već za zadnjih godina Bodinova vladanja nekuda zaboravio na pravi odnošaj izmedu Raške i Duklje, a kako se je morao sada istom ponašati spram Kočapara, koji je jedino njegovom milosti zasio na prijestolje, to možemo misliti. No ovdje se je namjerila kosa na brus, kako naš narod veli. Mi poznajemo Kočapara kao silovitog čovjeka, koji prkosi Bodinu, te ubija kraljičina ljubimca; on prkosi i samomu caru Aleksiju, pa kako bi tada takov čovjek mogao dopustiti, da bi mu zapovijedao njegov po pravu vazal-sluga?

    No bilo sad ovako ili onako, do sukoba je došlo, a Kočapar vidjeći se slabijim, pobjegne u Bosnu. Ovdje oženi kćer bosanskoga bana bez sumnje za to, da sebi time pribavi što izdašnije pomoći. Pa doista i nastavi rat, ali samo za kratko vrijeme, jer domala umre ili pogine usred rata u Zahumlju u današnjoj južnoj Hercegovini.

    Sve to dogodilo se nekako godine 1103. To se dade proračunati ovako: Poslije Kočapara dode na prijesto Vladimir II. Ovaj je vladao 12 godina. Njega naslijedi Juraj I, a od ovoga imamo jednu povelju, izdanu u Dubrovniku godine 1115.

    Ovo budi tek mimogred napom-enuto, jer će se opširnije o tom govoriti na drugom mjestu. Vratimo se na stvar.

    Poslije smrti Kočaparove izabere sebi narod za kralja - ne brineć se po svoj prilici ni za Vukana ni za bizantinskoga cara.

    VLADIMIR II (1103 - 1114):

    Ovaj Vladimir bio je unuk Mihajlov po Vladimiru, jednomu od onih sinova Mihajlovih, što su izginuli u dukljansko-bizantinskom ratu godine 1073-1075 - Sada dakle, kada je postao kraljem, moglo mu je biti svakako trideset a može i više godina. - Izabran je bio, kako naslućujemo, od naroda bez obzira na cara i na Vukana. - To zaključujemo odatle, što je u ovaj čas dobio pune ruke posla i car i Vukan. Evo što je tomu bilo uzrokom:

    Godine 1104, bio je vojvoda Boemund, koji je u križarskoj vojni osvojio Antiohiju sa okolišem, doplovio u Apuliju sa čvrstom namjerom da cara Aleksija zakvači za ledja radi njegovih spletaka protiv križara i radi nevjernoga šurovanja sa Turcima protiv zapadnih kršcana, koje je bio sam izazvao na vojnu.

    Saznavši Aleksij za te osnove Boemundove, silno se užurba, jer se nikoga nije toliko bojao, koliko ovoga junačkoga i inače viteškoga Normana. - Bojeći se sada Aleksij, da ne bi Boemund odmah, čim sakupi vojsku, nahrupio na Ilirik (Drač), naloži u pismima svim vojnim zapovjednicima na Balkanu, da se sakupe na Slivnici (rječica i mjesto u srpskoj Macedoniji). Sam pako Aleksij krene sredinom mjeseca rujna 1104. (ili po grčkom kalendaru 1105, jer je njihova godina počimala prvoga rujna) iz Carigrada i dodje u Tesalonik.

    Gledajući Vukan, kako se grčka vojska koncentrira sa svih strana bizantinskoga carstva baš na granici njegove države, a nemajući čiste savjesti radi poraza, nanešena prošle godine dračkomu vojvodi Ivanu, mislio je, da se sve to sprema na njega. - Zaokupljen ovim brigama, morao je svrnuti svu svoju pozornost onamo, odakle mu je veća pogibao prijetila, a dotle je bilo moguće Dukljanima, da se sporazume i izaberu sebi kralja, bez Vukanova utjecaja.

    Isto tako mogli su bez brige ovaj važni čin obaviti i od strane dračkoga vojvode. Ovaj je na ime poslije poraza na Morači izgubio mnogo od svoga ugleda, a osim toga bio je zabavljen i oko utvrdjivanja i opskrbljivanja grada Drača, jer se je mislilo, da će Boemund svaki čas rupiti.

    Medutim ode Boeumund iza kratkoga boravka u Apuliju sa sjajnom pratnjom u Francusku kralju Filipu, te isprosi za se njegovu kćer Konstanciju za ženu. Ovime steče dobroga saveznika i dobije lijep miraz, što mu je bilo nuždno, jer su ga nebogog grdno tištili dugovi. U ovom poslu zadrži se u Francuskoj pune dvije godine.

    Car Aleksij zadržavao se medjutim u Tesaloniku. Misleći u početku, da će Boemund sad na banuti, spremao se je na vrat na nos, da ga pripravan dočeka. Tu je pače sam osobno vježbao svoju tjelesnu novoustrojenu gardu, tako zvane tirone, u oružju. - Dočuv pako nešta kasnije, kamo je krenuo Boemund, i uvidjajuć, da neće tako skoro pod Drač, odluči Aleksij, da tom zgodom uredi stvari u Duklji i Srbiji.



    ----------------------------------------------------------------------------------



    Vladimir II se odrekao ugovora izmedu Bodina i Vukana, i priznao Srbiji njenu nezavisnost



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    Za to car Aleksij krene s vojskom iz Tesalonika u Strumicu, grad mnogo spominjan u bizantinskoj ratnoj povijesti, i silno utvrdjen na silnim pećinama, ležeći blizu srpske medje. Odavle podje još dalje prema Srbiji do Slopina.

    Aleksij je išao u istinu za tim, da osveti poraz dračkoga vojvode. To priznaje i Ana u prije navedenoj izreci; no ona to krivo prikazuje. Ona veli, da je car istom ovdje dočuo za poraz dračkoga vojvode Ivana, a to ne stoji.

    Jer ako i mimoidjemo neke druge okolnosti, koje takovo prikazivanje nevjerojatnim pokazuju, dovoljno je, da stavimo sebi pitanje: pošto je onda car marširao put Srbije, ako nije znao već prije za taj poraz, nego ga je istom na tom putu saznao?

    K tomu dodajemo još i to, da je Ana pisala svoju knjigu kojih 30 godina iza ovih dogadjaja. A pisala je tako plastično, tolikom dramatičnom živahnosti i potankosti, da gotovo svaki kret, pače svaku misao i čuvstvo na licu njenih osoba možemo čitati. Kraj ovako vanredno potankoga pripovijedanja nije čudo, ako koja stvarca katkada zamijeni svoje kronološko mjesto sa kojom drugom.

    No - što Vukan na ovaj carev pohod?

    Kako znademo, ovo mobilizovanje i koncentrovanje bizantinske vojske nije bilo namijenjeno Vukanu, već Boemondu. A što se je ta sakupljena sila baš na Vukana imala oboriti, to se je kud i kamo više dogodilo slučajno, nego namjerno i proračunano.

    Nego zato ipak taj pohod nije mogao iznenaditi srpskoga župana, jer je on morao misliti odmah u početku, da se sva ta vojska protiv njega sprema, pošto je mobilizacija počela već nekoliko mjeseci iza poraza dračkoga vojvode, i jer se je koncentrovanje te vojske dogadalo u Macedoniji, dosta blizu medje srpske države. - Za to ne može da bude sumnje e se je i on pripravljao na obranu, utvrdjujući klance i pripremajući busije za slučaj navale.

    No gledajući veliko spremanje i golemu carevu vojsku, odmah shvati da bi ovaj put mogao biti loše sreće, jer se car prije, kad je pohadjao Srbiju, nije nikada onako pripravio, kao sada. - Za to odluči župan da se izmiri sa carem - ako se to bude dalo; rat pako ostavi za zadnje sredstvo obrane. - Ana veli da je u tu svrhu Vukan poslao poslanike, da prose u cara mir i da je rado poslao zahtijevane taoce. Osim toga nema sumnje, da je i od Vukana zahtijevao car ono, što od drugih balkanskih naroda: da za slučaj rata sa Boemundom dade pomoćnih četa i živeža za vojsku.

    Mi smo već prije jedanput rekli, da Aleksij nije bio Bazilij II, a to dokazuje evo i ovaj mir. Koliko puta je već Vukan prekršio mir, no car mjesto da ga kazni, zatraži tek taoce za jamstvo, da Vukan toga neće više činiti. Ovo je negativni uspjeh i politika skroz defenzivne naravi. Tako je bilo vazda evo od dvadeset godina, a to je bio i razlog, zašto je Vukan ovako porasao. - U ovaj čas išao je car u svojim zahtjevima samo u toliko dalje, što je tražio i od Vukana pomoći za slučaj rata sa Boemundom, dakle prisilio ga je na savez.

    Evo ovako se svrši taj bizantinsko-srpski prijepor. A kako je prošla u to vrijeme Duklja?

    U Duklji vladao je od godine dana kako znademo Vladimir II. Bio je to čovjek miroljubiv, ali inače nemaran, koji je volio bezbrižan život. Njemu je bila reć bi glavna cijelj, da pribavi zemji mir, a to mu i potpuno podje za rukom.

    Pop Dukljanin pripovijeda da je kroz cijelo vrijeme njegove vlade trajao mir, a uvažimo li prilike, u kojima je živio, tad se je to moglo dogoditi samo pod ovijem uvjetima: da se je priznao carskim vazalom i da se je odrekao onoga ugovora izmedu Bodina i Vukana, t. j. da je Srbiji priznao neodvisnost.

    Takova je eto bila vanjska politika kralja Vladimira. - O kakvom odnošanju izmedu Duklje i Bizanta ne spominje nam doduše ništa niti Ana niti naš domaći ljetopisac. No razlog tomu mučanju biće taj, što se je Vladimir nagodio bez oklijevanja.

    Zato držimo, da bi bilo odveć smjelo, uvažujuć tadanje okolnosti, kad bi se htjelo iz te šutnje zaključivati, da Dukllja uopće nije ni imala kakvoga posla sa carem. Jer ako je car išao za tim, da na čistac izvede odnošaj izmedju Vukana i bizantinskoga carstva, prije no što bukne rat sa Boemundom - tad bi bilo upravo naivno misliti, da bi uredjenje odnošaja sa Dukljom ostavio in suspenso. To je pako tim manje vjerojatno, što je Duklja bila za slučaj rata sa Boemundom od veće strategičke važnosti, a osim toga bio je s njom u ovo vrijeme lakši posao, nego sa Vukanom.

    Svakako smijemo držati, da se je Aleksij pobrinuo, da mu Duklja u ratu sa Boemundom ne bi onakovu ulogu igrala, kakovu je igrala pred dvadeset godina u ratu sa Robertom Guiskardom.

    Napokon valja znati, da je car boravio u susjedstvu Srbije i Duklje sa golemom vojskom cijelu godinu i dva mjeseca, pa je imao i dosta sile i dosta vremena, da taj odnošaj uredi i da svoju bivšu vazalnu državu opet u prijašnji državopravni odnošaj privede.

    Ovako je otklonio Vladimir II rat od svoje države. Istina, to je bila skupa cijena, za koju je on kupio mir, jer je time pretrpila Duklja capitis deminutionem: ona je prestala biti medjunarodnom suverenom državom, te postala vazalom bizantinskoga carstva.


    -----------------------------------------------------------------------------


    Za Vladimira II unutarnja politika se ravnala prema spoljnoj, što je obrnuto od onoga kako bi moralo biti


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    Nego radi toga ne smijemo svu krivnju bacati na kralja sama. Ne smijemo zaboraviti, da su onda bila vremena takova, da se nije pazilo na pravo slabijega. Nije tada još bilo općenito priznatih medjunarodnih norma, koje bi bile vezale sve evropske, ili barem kulturne ili tek sve kršćanske države.

    Nije bilo tada medjunarodnoga prava, koje bi priznavalo i najslabijim državicama pravo na opstanak, kao danas - već je vladalo pravo jačega ili sila, pa su se mogle uzdržati na slobodi samo one države, koje su imale dovoljno snage, da silu silom odbiju.

    Istina, rimski pape bili su položili temelj jednakopravnosti svih država pod hegemonijom rimske stolice, što smo već prije razložili, no to je vrijedilo samo za zapadni svijet:

    Bizantinci su bili prvi, koji su držali, da ih to ne veže. Odatle slijedi, da su oni narodi i države, koji su susjedovali sa Bizantincima, kao n. pr. isti Dukljani, morali biti uvijek spremni da oružjem brane svoju neodvisnost i slobodu protiv "prava" Bizantinaca. - A je li bio kralj Vladimir kadar da se obrani u ovom času protiv Aleksija?

    Na to pitanje bilo bi teško odgovoriti, da je Vladimir bio drugi Bodin, ili da je u zemlji vladala sloga ili barem volja vladareva. U oba na ime slučaja bio bi car Aleksij svakako umjereniji u svojim zahtjevima.

    No svega toga nije bilo u Duklji, pa je zato i morala prignuti vrat pod gospodstvo bizantinsko. Kralj Vladimir bio je tek običan čovjek srednjih sposobnosti, a stanje u zemlji bilo je takovo, da je iziskivalo i hrabroga vojnika i vještoga državnika.

    Visoko plemstvo, koje se je poslije smrti Bodinove opet uvuklo u Duklju, poslano od Aleksija da provada svoju partikularisticnu politiku, k tomu još preparirano na bizantinskom dvoru egoizmom i nepatriotizmom, bilo je pripravno da traži i u Vukana i Bizantinaca i u svakoga pomoći, samo da se dostane svojih sebičnih ciljeva i da se osveti kralju, ako je stajao na putu ovakom partikularizmu, nebrineć se, makar pri tomu i domovina propala.

    U tom plemstvu zavladao je takav egoizam, da je bilo pripravno, da tudjom pomoći rastreska cijelu državu, samo ako je od njenih podrtina mogao skrpati za sebe kakovu kolibu.

    Evo takav je bio Kočapar, a nijesu bili bolji niti drugi, kako ćemo to poslije vidjeti. Nama se čini, da je Duklja u ovo vrijeme stajala naličiti Poljskoj, kad je ova već zrelila za svoju propast. Pa dosta i Duklja evo već sada srta u propast.

    Na tom putu neće ju moći suzdržati niti sva golema i mnogogodišnja naprezanja i pokušaj kralja Jurja I, mladjega sina Bodinova, a to s toga, jer je domovinu turalo nizbrdice u ponor svekoliko ovo visoko plemstvo pomoću vanjskih neprijatelja, dok je Juraj bio i sam iznevjerivan.

    Bizantinska i srpska država kao vanjske sile, a destruktivni elemenat kao nutarnja sila, djelovaće i u buduće na tijelo dukljanske države razorno, dok je napokon ne rastoče. - To je evo razlog, za što to već sada napominjemo.

    Tako ćemo na ime lakše moći razumijevati sve dogadjaje, što ćemo ih u buduće susretati.

    Mi smo vanjsku politiku Vladimirovu već prikazali, pa nam se je još osvrnuti na nutarnju.

    Za nutarnju politiku Vladimirovu imamo nekoliko kratke vijesti.

    Ove pak vijesti potvrdjuju ono, što bismo naslućivali, sve kad tih vijesti i ne bi imali: nutarnja politika Vladimirova ravnala se je, ovisila je o vanjskoj politici.

    To pak nije normalno, to je baš obratno od onoga, kako bi moralo biti. Ta nutarnja nesamostalnost posljedica je vanjske odvisnosti, što je karakteristično svojstvo svih onih država i zemalja, koje u kakovoj potčinjenosti stoje pod kojom drugom državom. - Za Duklju pak znamo, da je bila pod bizantinskim suverenstvom.

    Pop Dukljanin pripovijeda, da je Vladimir sabrao oko sebe opet svu svoju rodbinu. To je učinio bez sumnje po želji Bizantinaca.

    Znali su oni na ime, da je ovakovo plemstvo, koje je bilo već priviklo, da traži pomoć protiv vlastite domovine u Bizantu, bilo najsjegurniji jamac, da se polusuverena Duklja neće tako lako i tako brzo sabrati i ojačati da bi mogla stresti bizantinski jaram.

    Ovime pošao je Vladimir za jedan korak dalje od Dobroslava. Ovaj se je odrekao vanjske odvisnosti, a Vladimir je potkopao i nutarnju. I tako eto nije prošlo niti pet godina iza smrti Bodinove, a Duklja se već gotovo neda niti prepoznati.

    Osim toga čini kralj Vladimir na nas utisak, da je njemu bila najglavnija briga njegova osobna udobnost u miran, bezbrižan život, nebrineć se što time država trpi. - Osiguravši na ime sebi mir od strane Bizantinaca i od strane svoje rodbine, još mu je preostalo samo to, da se osigura i od strane Vukana.

    On dostigne i to, pa da bude mir što čvršći, oženi kćer župana Vukana. Sada zavlada mir u zemlji kroz dvanaest godina, veli pop Dukljanin. Ali po našem mnijenju nije to bio mir, već mrtvilo. Vladimir je samo omamio i u san uljuljao narod.

    Jer da je bio Vladimir vladar na svom mjestu, on bi bio upotrijebio mir sa carstvom na to, da svoju državu i njenu budućnost čim bolje osigura protiv onih pogibelji, koje su joj prijetile od samoga Bizanta i od Srbije.

    No mjesto toga Vladimir radi baš protivno: on učini sebe pionirom ovih dviju politika, koje su bile naperene upravo na propast Duklje.



    ------------------------------------------------------------------------------------



    Materinska ljubav nagonila je Jakvintu da ne bira sredstva da bi svog sina dovela na vlast



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Kad je Vladimir oženio Vukanovu kćer, bi reći, da je u Duklji zavladao Vukanov upliv. Kao što je ono Marija, unuka bizantinskoga cara Romana Lekapena, udata za Petra I, sina Simeona Velikoga, utirala put bizantinskomu gospodarstvu nad Bugarskom - tako je, čini nam se, radila i Vukanova kći u Duklji. Pop Dukljanin veli, da su se sa kraljicom Jakvintom urotili proti kralju Vladimiru ljudi "qui inimici erant juppani Belcani".

    Pop Dukljanin slavi doduše kralja Vladimira rad ovoga mira, ali se iz njegova pripovijedanja vidi, da je bilo u Duklji još uvidjavnih ljudi, koji su uvidali ubitačnost ovoga mrtvila i predvidali zle pošljedice, koje su se iz ove loše politike morale izleći. - Valja još i to uvažiti, da u vrijeme Vladimirove vlade pada i onaj veliki rat izmedu Boemunda i cara Aleksija (1107. i 1108.), koji se je vodio u neposrednom susjedstvu Duklje - oko Drača, a pop Dukljanin ga ipak niti jednom riječi ne spominje. Znak je to, da se pri tim velikim dogadjajima Duklja držala pasivno, ili najviše, da je caru Aleksiju dala nešto živeža i kojega vojnika. To dakako nije niti spomena vrijedno, pa je pop Dukljanin imao donekle i pravo, da to ne spominje. A ipak, kolike se je koristi moglo odatle izvući za Duklju! -

    Kraj ovakove neoprostive mlitavosti kraljeve nije se čuditi, da se je našlo ljudi, ili po svoj prilici cijela stranka, koja je bila nezadovoljna sa ovakovim nesposobnjakom, pa ga odlučila maknuti i drugoga postaviti. - Pop Dukljanin to vrlo lakonički pripovijeda, ali i iz toga kratkoga prikazivanja dalo bi se zaključiti, da su nezadovoljnici bili samo u tom složni, da Vladimira valja maknuti, dok su se u osobi novoga kralja razilazili: jedni su htjeli bivšega kralja Dobroslava, a drugi sina Bodinova Jurja. - I tako eto vidimo udovu Bodinovu Jakvintu u društvu sa nekim "zlotvorima, koji su bili neprijatelji župana Vukana". Tako eto naziva pop Dukljanin ljude, koji su u politici malo dalje vidjeli, nego on.

    Dok su ovi nezadovoljnici snovali samo o tome, kako bi maknuli Vladimira, dotle je Jakvinta spletkarila, da ukloni s puta i Vladimira i Dobroslava. Dakako da je glavna zadaća bila maknuti prvoga. U tu svrhu, deseći se u Kotoru, svari otrov, potkupi kraljeve dvoranike i otruje tako najprije kralja Vladimira.

    Dok je kralj još bolovao ili bolje rekavši umirao od otrova, dode Jakvinta sa svojim sinom Jurjem u Skadar, da tobože pohodi bolesnoga kralja. Pravi pako razlog toga pohoda bio je po svoj prilici taj, da predobije čim više velikaša, koji su se sakupljali oko kralja na umoru, za svoga sina i da nadje način, kako će Dobroslava učiniti neopasnim.

    Videći kralj Vladimir Jakvintu kraj sebe, zapovijedi joj, da se nosi iz njegove kuće, a i svojoj družini zapovijedi, da je otjeraju. Prije, nego je Jakvinta ostavila Skadar, osumnjiči bivšega kralja Radoslava, da je on krivac smrti kraljeve, ne bi li ga kralj sam dao smaknuti, pa time njezinoga sina oslobodio od takmaca. No kako je vidjeti, to joj nije pošlo za rukom, jer ju je kralj otjerao a da ju nije ni saslušao. - Protjerana od kralja iz Skadra, dode do Gorice (Garizam), gdje je čekala dok izdahne kralj Vladimir, i odakle je mitila dvoranike njegove, da Dobroslava pogube, čim bi kralj umro.

    Na ovom mjestu pruža nam se prilika, da se na čas osvrnemo na bivšega kralja Dobroslava. Mi smo ga bili ostavili ondje, gdje je bio za bitke na Morači zarobljen i u Rašku i okovima odveden u ropstvo. Tamo je čamio nešta preko godinu dana t.j. do onoga časa, kad je Vladimir bio oženio Vukanovu kćer. Tada ga je Vukan predao svome zetu Vladimiru, a ovaj ga držao u tamnici kroz svih dvanaest godina svoje vlade.

    Nema sumnje, da je ova kruta sudbina mladoga čovjeka, koji je ipak pokazao ponešto vladalačkih sopsobnosti i junačkoga srca, mnogoga čovjeka dirnula i nesretnomu kralju simpatija pribavila. A te simpatije mora da su tim više rasle, čim je kralj Vladimir sve to više dokazivao, kako se je narod u njemu teško prevario.

    Pa doista mora da je Dobroslav imao mnogo izgleda na uspjeh. To bi se dalo suditi baš po prevelikom naprezanju Jakvintinom, da ga makne s puta. Napokon joj to podje za rukom. Čim je na ime umro kralj Vladimir, navališe oni potkupljeni dvorani na Dobroslava, izvukoše ga iz tamnice, iskopaše mu oči, napokon ga i kastriraše, te ga ovako osakaćena baciše u samostan Sergija i Baha u Skadru. Ovdje je nesretni kralj Dobroslav još mnogo godina proživio medu kaludjerima.

    Ovako je eto ova opaka žena navalila na svoju dušu pet teških grijeha: četiri umorstva i jedno osakaćenje. Kako nam je od prije poznato, ona je bila začetnica onoga suda, gdje su knez Branislav, njegov sin i brat platiti glavom; ona je otrovala Vladimira i dala eto napokon Dobroslava učiniti lazarom i slijepcem. - A sve je to eto učinila, da joj sinovi ne bi "jeli mrvica" sa stola onih, koji bi preoteli krunu, kako je to znala govoriti pokojnome kralju Bodinu. - Materinska ljubav bila je dakle u Jakvinte u velike razvita. Velika je to krepost u svake žene, a u značaju Jakvinte jedini plemeniti momenat. No ipak ni ta krepost ne može da opravda one grdne zločine.

    Ne birajući Jakvinta sredstva doista i dostigne cilj, jer poslije smrti Vladimirove zasjedne na prijestolje njezin mladji sin.


    -----------------------------------------------------------------------------------


    Kralj Đuro je pošao Bodinovim tragom: da oslobodi Duklju od uticaja Grka i Srba i da bude svoj na svome

    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    JURAJ I (1114 - 1118):

    Ovaj kralj, držimo, da se ima smatrati u prvom redu kandidatom onih ljudi, one stranke, "qui inimici erant juppani Belcani", da se poslužimo oznakom popa Dukljanina. Za to možemo zaključivati, da je već sada u početku njegove vlade bio upliv župana Vukana u Duklji, ako i ne možda sasvim iskorjenjen, a to dobrano potisnut pod kraj. No malo kasnije vidjećemo, da je kralj Đuro išao i za tim, da obnovi onaj stari ugovor od 1081. - Prema tomu mogli bismo reći, da je u tom smjeru udario ovaj kralj stopama svoga oca, kralja Bodina.

    A kojim je putem udario u politici spram Bizanta?

    Mi ćemo vidjeti iz čitavog djelovanja kralja Đure, da je on išao za tim, da navede svoju državu na onu kolotečinu, po kojoj ju je vodio njegov otac do moći i slave, pa zato držimo, da je u vanjskoj politici slijedio isti smjer spram Bizantinaca, kojim je bio udario i spram Srbije: on je išao da Duklju oslobodi ispod utjecaja Grka kao i Srba, da bude svoj u svomu.

    Da je promjenom vlade stao u Duklji duhati vjetar Bizantu manje povoljan, svjedoči nam i Ana Komnenka. Mi smo vidjeli, kako je godine 1104. uredio Aleksij odnošaj sa Vukanom i Vladimirom: oba imala su cara pomagati živežem (a valjda i vojskom) za slučaj rata sa Boemundom. A to se je jamačno i dogodilo, jer je Boemund bio ponajviše sa nestašice hrane prisiljen da ugovori mir sa carem. To se pak ne bi bilo dogodilo, da Duklja i Srbija nijesu stajale uz cara, jer bi Boemund u protivnom slučaju mogao dobavljati hranu makar i za skup novac od ovih država. Valja na ime znati, da je car u ovom ratu upravo onu taktiku slijedio, koju je godine 1082. protiv Roberta Guiskarda bio zabacio: on je sada na ime u manjim okršajima slabio Boemundovu silu; dovoz hrane s morske strane presjekao je pomoću Mlečana; a onu ulogu, koju je imao tada izvesti Bodin, izveo je sada Vladimir, t.j. uskratio svaku pomoć Normanima na kopnu, dakako na veliko zadovoljstvo Bizantinaca.

    Iza ovako debeloga prijateljstva eto na jednom jedikuje Ana, da je car morao paziti na Turke i Latine i to u času, kad je svukoliku vojsku morao razdijeliti djelomice protiv Kumana, koji su se spremali da provale preko Dunava, a djelomice "morao zaposjesti klance i prelaze na medji Srbije i Duklje). - Malo dalje u tečaju svoga pripovijedanja kaže nam ona i dobu, kada se je to dogodilo: početkom osme indikcije, ili po našem kalendaru u jesen godine 1114.

    Iz svega toga Anina pripovijedanja ne bi mi mogli doznati, što se je u Duklji dogadjalo, kad nam ne bi toga naš domaći ljetopisac bio zabilježio. No i on imade veliki nedostatak, koji leži u tome, što nam nije nigdje zabilježio godine tog prevrata u Duklji. Nego tuj nam pritiče u pomoć jedan važni dokumenat, jedna povelja samoga kralja Jurja od godine 1115., koja nad svaku sumnju dokazuje (usporedena sa Aninim svjedočanstvom), da se je ta promjena vlade u Duklji dogodila nekako koncem 1114. godine, pa tako već naredne godine dolazi diplomatičko svjedočanstvo o tome.

    No premda je kralj Juraj mislio već pri nastupu svoje vlade, kako bi svoju državu postavio na vlastite noge, ipak se je u početku uklanjao sukobu sa Bizantincima; a po svoj prilici je u početku živio i s Vukanom u dobrom odnošaju. Dalo bi se to zaključivati već iz pripovijedanja Anina, koja je svoje prikazivanje tako stilizovala, da bi se dalo zaključivati, e su Dukljani i Srbi solidarno krivci one mobilizacije. A i naš domaći ljetopisac pripovijeda, da uzroci, koji su kasnije izazivali rat sa Bizantincima, počimaju istom "druge godine" Jurjeve vlade.

    Prema tomu držanju kralja Đure dalo bi se zaključivati, da se je on nastojao najprije kod kuće urediti, učvrstiti sebi prijestolje i zemlju pripremiti za ovako smjelu politiku; a čekao je valjda i na zgodan momenat iz vana, na kakovu promjenu bud u bizantinskom carstvu, bud u Srbiji.

    - No poslušajmo popa Dukljanina, što on pripovijeda, kako se došlo do boja sa Bizantincima;

    "Druge godine svoje vlade - pripovijeda Dukljanin - htjede kralj Đuro da potajno uhvati sinove kneza Branislava. No ovo mu ne podje za rukom, jer im je nešto dojavilo njegove namjere, pa ovi odoše sami k svom stricu Gojslavu u Drač. Jedini Grubeša bude uhvaćen i u zatvor bačen. U to vrijeme sakupi vojvoda Kalojoan Komnen vojsku i zavojšti zajedno sa Gojslavom i njegovim sinovcima na kralja Đuru.

    Pokušajmo ovo Dukljaninovo pripovijedanje ponešto kritički analizovati.

    Mi smo već prije natuknuli, kakovu je zadaću namijenio car Aleksij Gojslavu i njegovim rodjacima, kada ih je poslao u Drač, a odavle ih uveo u Duklju. Njihova je zadaća bila da paze na dukljanske vladare, pa da budu eventualno protuteža narodnoj politici dukljanskih vladara, straže bizantinskoga gospodstva. Ta njihova zadaća ne izlazi na vidjelo za vlade kralja Vladimira, jer im on nije davao povoda, bivši i sam vjerni sluga bizantinskoga cara. No sada, istom što je stupio novi kralj na prijesto, tek što je pokazao, da mu na srcu leži narodna čast i sloboda, sada evo izbija njihova zadaća u potpunoj slici na površinu. Ova rodbina kraljeva u Duklji eto stoji u neprekidnom saobraćaju sa Gojislavom, koji definitivno stanuje u Draču.


    -------------------------------------------------------------------------------


    Vizantija je uvijek tražila izdajice u najbližim njoj nepoćudnim i neprijatnim balkanskim vladarima


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Ako se sjetimo, kako su Bizantinci patriotične bugarske boljare i prinčeve poslije podjarmljenja Bugarske šiljali na skrajnje granice svoje države u Aziji, samo da ih maknu čim dalje od domovine, onda možemo sebi zamisliti, kakav je to morao biti čovjek, kada ga eto Bizantinci drže u najbližem susjedstvu njegove zemlje. Kroz sav svoj život vrši taj čovjek tajnu policajnu službu nad svojom vlastitom domovinom a na korist njenih najvećih dušmana. Nikada evo on ne kuša, da sam za sebe traži krunu, ma da bi ga po starješinstvu i patrila. Poslije Kočapara on je bio prvi na redu, koji bi imao sjesti na prijestolje Vojslavljevo, no mjesto njega dolazi najprije Dobroslav, onda Vladimir; a i sada dolazi on osobno sa bizantinskom vojskom da osvaja Duklju, ali ne za sebe, nego za svoga mladjega brata Grubešu. Ele mora da mu je bilo ljepše u Draču kao bizantinskom časniku, nego bi mu bilo u Duklji kao kralju! Valja znati da su Bizantinci umjeli ovakve službe naplaćivati golemim novcima i častima.

    Uočimo li dakle to, što sada razložismo, onda nam postaje jasno, za što je kralj Đuro htio pohvatati i u tamnicu pobacati svoje rodjake: oni su izdavali njegove osnove i pripreme. Ovo je pak sasvim vjerovatno, jer je to stara bizantinska politika, da traži izdajice u najbližem rodu njojzi nepoćudnih i neprijatnih vladara na Balkanu. Dosta je da se sjetimo, kako su u Bugarskoj znali uvući u svoju službu rodjenoga brata cara Samuila, Arona; a protiv Petra Deljanu Aronova sina.

    U ovakovoj službi najbolje se je istaknuo Grubeša. To nam jamči ta okolnost, što je njega prvoga kralj Đuro dao uhvatiti, dočim su drugi, kojim nije bila savjest čista, pobjegli prije nego ih stigne nemeza. A da je Grubeša bio u istinu kriv, vidi se i odatle, što su Bizantinci odmah došli s vojskom, čim su dočuli, da je zatvoren, pa su ga uspostavili na prijestolje. - Ove evo činjenice dokazuju, da su Bizantinci ponudili krunu Grubeši, ako se digne protiv kralja Đure. Grubeša je stao konspirirati, a kralj ga je na to zatvorio.

    Prema tomu predstavlja nam pop Dukljanin kralja Đuru u krivom svjetlu, kad baca svu krivnju na njega. Pa uopće pop Dukljanin ne piše niti najmanje simpatično o ovom kralju, dok bizantinske kreature, kao što je bio Vladimir, Grubeša pa Gradinja, kud i kamo više hvali nego istoga Bodina i Mihajla. - Mi nećemo da odatle zaključujemo, e je bio i on bizantinski plaćenik, već čovjek u politici vanredno kratkovidan. Pop Dukljanin, koji je već kao odrastao čovjek na vlastite oči gledao sav rad kralja Đure i njegovih protivnika, ne uvidja načelne razlike u tom djelovanju jedne i druge stranke; zar to nije vanredna kratkovidnost? Iz čitave njegove kronike može se razabrati, da on nije bio baš veliki lumen, ali u politici je beatissima simplicitas.

    No vratimo se samoj stvari, da vidimo, kako se je taj konflikt sa Bizantincima riješio. Pustimo, neka pop Dukljanin govori:

    "I kralj sabere svoj narod - pripovijeda on - i opre se vojvodi Kalojoanu i njegovim pomoćnicima (Gojslavu sa sinovcima). Zametne bitku, pogine jedan dio kraljeve vojske, a mnogi budu zarobljeni. Kralj sa nekolicinom utece i pobjegne u Oblišje. Iza toga opsjedne vojvoda i drugovi mu grad Skadar, te ga osvoje. Ovdje izvedu iz tamnice Grubešu, te ga na zapovijed carevu postave narodu za kralja. Vojvoda ostavi Grubeši vojsku, a sam se vrati u Drač.

    No pitanje je sada, u koje se je to vrijeme dogodilo?

    Naš domaći ljetopisac, pop Dukljanin, veli, da je kralj Juraj zatvorio Grubešu druge godine svoje vlade, a to bi bilo 1116. - Po našem mnijenju to bi moglo biti dosta tačno, jer za ove dogadjaje postaje pop Dukljanin posve vjerodostojan svjedok, pošto je bio suvremenik, te je mogao mnogo toga na vlastite oči vidjeti, a još više toga od očevidaca saznati. S toga ne valja čitavu njegovu kroniku jednakim mjerilom mjeriti, pa misliti, da njegovo pripovijedanje pod konac kronike nema veće vrijednosti nego i početak. To njegovo pripovijedanje zaslužuje tijem više vjere, što ne dolazi niti u logički sukob niti u fizicku nemogućnost sa tadašnjim okolnostima. Evo zašto:

    Kad je ono godine 1114. na 1115. u zimi, stajao car Aleksij sa svojom vojskom na straži protiv Kumana (u gradovima: Jedrena, Filipolje, Niš, Braničevo), tada nije niti došlo do boja izmedju Kumana i Bizantinaca. Kumani videći na ime, da se je car dobro pripravio, istom što su prošli sa nekoliko četa preko Dunava, odmah su se i natrag povukli. Time dakle nije se mogao ovaj rat držati svršenim. - Ali je za to car ipak morao ostaviti bojište, djelomice zato, što ga je stala mučiti bolest u nogama, a djelomice s toga, što su mu iz Azije dolazili glasovi, da Turci haraju grčke pokrajine i da se ozbiljno spremaju na osvajanja. Car uzme sada vojsku kupiti na sve strane i spremati se na rat protiv Turaka. - No kako se je bilo bojati provale Kumana, to se nije smjela sva vojska pobrati sa Balkana; neko je morao čuvati i ove pokrajine. Taj pak neko mogao je biti sam našljednik prijestolja Ivan, nazvan "lijepi" (Kalojoan).

    --------------------------------------------------------------------------------

  3. #3
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Duklja - Zeta - Crna Gora
    Posts
    1,464
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Istovremeno sa kraljem Stjepanom II, protiv Grka i njinih vazala zaratili su župan Uroš i kralj Đuro


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    To bi se dalo izvadati iz pripovijedanja Dukljaninova, a potvrdom moglo bi služiti i to, što Ana ne spominje upravo nigdje Ivana uz cara Aleksija u turskom ratu, dok mladjega brata Andronika, svoga muža Nikifora Bryennija, pa onda druge rodjake careve i u neznatnim prilikama poimence i po više puta nabraja. A da se je u toj vojni desio i Kalojoan, bila bi morala Ana i njega kadgod spomenuti; a to tim više, što ona opširno spominje čitavu formaciju bizantinske vojske u sukobima, te svakomu krilu i većemu odjelu nabraja vojvode.

    Da se pak tuj bude desio našljednik prijestolja, jamačno bi bio i on kojim znamenitijim odjeljenjem zapovijedao, pa bi prema tomu morao biti i po više puta napomenut. No, jer ga Ana u ovom ratu nikada niti jednom riječju ne spominje, očito je, da ga u ovoj vojni nije ni bilo. Njemu je otac povjerio bio odbranu države na Balkanu, gdje je Ivan prilike poznavao još iz godine 1105, kadno se je ovdje uz oca desio, prateći ga u vojni protiv Srba.

    Mi smo to spomenuli s toga, jer neki pisci misle, da je Ivan navalio na Duklju kao car (što bi se onda dogodilo oko godine 1122./3.), a ne kao vojvoda (što bi se moglo dogoditi prije godine 1118. t.j. prije smrti cara Aleksija). - Ovo pak znači hotimice omalovažavati svjedočanstvo popa Dukljanina, koji tačno i jasno razlikuje dvije osobe, cara Aleksija i njegova sina vojvodu Ivana. Jer on veli: "jussu imperatoris constitus est (Grubessia) rex, dux relinquens ei exercitum reversus est Durachium".

    No mi smo gore dokazali, da se našemu ljetopiscu može vjerovati, pa ćemo prema tomu uvrstiti te dogadjaje prije smrti cara Aleksija, a početak vladanja Grubešina stavićemo u godinu 1118. Ovo činimo oslanjajuć se na netom citiranu izreku našega ljetopisca, gdje veli, da je vojvoda Ivan ostavio vojsku Grubeši, a sam se vratio u Drač. Vojvoda je dakle ostavio bojište usred rata, a to je učinio bez sumnje, jer su ga važnije stvari zvale.

    Mi držimo da je doznao, kako je car Aleksij teško obolio, pa kako Ivanova mati Irena i sestra njegova, mnogo puta ovdje spomenuta Ana Komnenka, intrigiraju, e bi cara Aleksija sklonule da preda prsten carstva (našljedništvo) Aninom mužu Nikiforu Bryenniju, a ne Ivanu. - Sve se je ovo dogadjalo početkom god. 1118, pa tako i put Ivanov iz Drača u Carigrad.

    Ovako bi dakle ustanovili donekle tačno početak vlade kralja Grubeše.

    GRUBEŠA (1118-1125):

    Imajući Grubeša vojsku od dračkoga vojvode uza se, upotrijebi je na to, da kralja Đuru posvema razbije, neškodljivim učini, i ako je moguće da ga uhvati. Prema tomu je sjegurno, da je u početku njegova vladanja bjesnio gradjanski rat u Duklji. U tom ratu pomocu grčke vojske nadvlada Grubeša. Kralj Đuro pobjegne u Rašu, a mati Jakvinta bude uhvaćena u Kotoru i zarobljena u Carigrad poslana, gdje je i umrla.

    Poslije toga vladao je u Duklji mir. Osim toga dao je u to vrijeme Bog redom nekoliko rodnih godina, tako da je u zemlji zavladalo blagostanje i obilje.

    U vrijeme Grubešine vlade dogodi se promjena na vladi u Carigradu. Poslije smrti Aleksijeve zasjedne na carsku stolicu Ivan, prijatelj Grubešin, a ljuti neprijatelj Srba, koji su godine 1123. od istoga cara teški udarac pretrpjeli: car je Srbiju upokorio, veliki dio naroda u Aziju preselio, a u domovini preostalomu narodu nametnuo teški harač, mlade momke pobrao u vojsku, a u veće srpske gradove postavio grčku posadu.

    Na taj način bila je Srbija teško pritisnuta, dok je naprema njoj stajala Duklja u mnogo povoljnijem položaju. Duklja je plaćala samo harač kao vazalna država, a u unutrašnoj upravi bila je potpuno slobodna, bez ikakvoga tudjega nadzora. U Srbiji pako nije se župan mogao niti ganuti, bivši pod paskom grčkih generala.

    Taj položaj bio je za Srbe, koji su se od tridesetak godina priučili na slobodu, nesnošljiv; a nije bilo nade, da bi se dalo tu štogod učiniti, dok su imali pred sobom silno grčko carstvo, a za sobom u Duklji vjernoga skutonošu bizantinskoga gospodarstva - Grubešu.

    U Srbiji vladao je u vrijeme - kako ugarski pisac Thurocz svjedoči - arcižupan Uroš. - Da dakle zemlju izbavi iz ovoga teškoga položaja, uzme se Uroš ogledavati za saveznicima. On se stade približavati Arpadovcima, koji su postali Srbiji neposrednim susjedima od godine 1102, kadno su zasjeli i na prijestolje hrvatske kraljevine. - Ali ovo samo nije dostajalo, jer ma da on i odoli Bizantincima pomoću Arpadovaca, ipak bijaše ugrožen s leda, dokle god u Duklji vlada bizantinski skutonoša.

    Za to je posve razumljivo, te je Uroš želio, da u Duklji zavlada onakav vladar, koji bi bio sklon osloboditi Duklju takodjer ispod grčkoga gospodstva. Ovakvoga pak čovjeka imao je Uroš u osobi prognanoga kralja Đure.

    Nemamo doduše pisanih dokaza, da je u ovo vrijeme postojao kakav savezni ugovor izmedu kralja Đure, župana Uroša i ugarsko-hrvatskoga kralja Stjepana II, ali činjenica je tu, da je kralj Đuro potpomagan od Uroša zavojštio na Grubešu u ono vrijeme kada se je kralj Stjepan II najžešće zaratio sa carem Ivanom i kada je župan Uroš stao goniti Grke iz svojih kaštela. - Sve se je ovo dogadalo u godini 1124. - 1125.



    ---------------------------------------------------------------------------------


    Ljudi kojima je do časti i slobode domovine ne posustanu sasvim ni u najdemoralizovanije doba


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Naš ljetopisac na ime pripovijeda, da je Đuro navalio na Grubešu sedme godine Grubešine vlade, a to bi bilo godine 1124. i 1125.

    Po pripovijedanju popa Dukljanina vojevao je kralj Đuro s velikim uspjehom protiv Grubeše, jer ga je zatjerao na jug sve do Bara (Antivari). Ovdje dode do odlučne bitke, gdje Grubeša izgubi bitku i glavu. - Sahranjen bude sa kraljevskim počastima u biskupskoj crkvi sv. Jurja u istom gradu, u Antivariju.

    Poslije njega zavlada po drugi put nakon sedam godina.


    Đuro I (1125-1135):

    Dostavši se kralj Đuro vlade, prvo mu je bilo na brizi, da se izmiri sa rodjacima. Poslije Grubeše ostala su na ime još tri brata: Draginja, Gradinja i Dragilo. U to ime pošalje im poruku, da se vrate u zemlju, zakune im se, da im se neće ništa dogoditi, već da će bratinski s njima zemlju podijeliti. - Ovi dodju, a Đuro održi svoju riječ, te Dragilu dade oblast Podgorje, Onogošće "i mnoge druge županije", a Draginji dade dukljanski dio Zahumlja. - Ovime je kralj Đuro u istinu porazmaknuo braću, ne htijući ih staviti u neposredno susjedstvo, ali pop Dukljanin i sada podmice kralju dolozne namjere, veleći, da je kralj stao braću "vrlo ljubiti", ali da je to činio samo za to, da domami i trećega rodjaka Gradinju, pa da onda svu trojicu upropasti.

    Ovo prijateljstvo potraja neko vrijeme, a plodovi sloge brzo se pokazaše. U Srbiji bila se je rodbina Uroševa digla protiv njega, svrgla ga sa časti i bacila u tamnicu. Na nagovor Dragilov provali kralj Đuro u Srbiju, osvoji je, izvede iz tamnice Uroša i opet ga uspostavi.
    No niti sada ne potraja dugo ovo prijateljstvo. Ona stara igra upravo na vlas se ponovi.

    Pop Dukljanin opet baca svu krivnju na kralja Đuru, da je zavidnošću zaveden htio zatvoriti rodjake. S toga rodjaci opet bježe u Drač grčkomu vojvodi, kojega Dukljanin naziva Pirigordi, a po našem mnijenju imao bi se zvati kir Rogerij, koji je bio iz roda Guiskardova, a inače šurjak cara Ivana Komnena. I ovaj put dolazi drački vojvoda s vojskom te uvada braću u zemlju.

    Iz ovoga se vidi, da je do tada vladao kralj Đuro samostalno ne priznavajuć bizantinskoga gospodstva. Jer inače ne bi bili Bizantinci ništa preduzimali protiv njega.

    Čim se dakle Bizantinci u dukljanske stvari miješaju, to je već dokaz, da su oni ovaj kaos u Duklji zamiješali, kao i prvi put. Razlika je sada samo u tom, što se sada donekle služe drugim osobama, ili bolje drugom osobom.

    Kao što su na ime prvi put odabrali Grubešu, tako evo sada baciše oko na sina bivšega kralja Vladimira Mihajla.

    Ovaj se je dao nagovoriti djelomice iz osvete, što mu je Đurina mati otrovala oca, a djelomice iz častohleplja, ili se je sam ponudio za vazala Bizantincima, ako mu krunu izvojšte. To zaključujemo odatle, što je ovaj put dao zatvoriti kralj Đuro najprije toga Mihajla, kao što je nekoć Grubešu, a iza njega Dragila. Prvi put su činjenice pokazale, za što je tako radio kralj Đuro, pa odatle kao i iz inoga možemo zaključivati, za što i sada jednako postupa.

    Kao što je ono Kalojoan sa Gojslavom i drugom rodbinom provalio u Duklju godine 1117., te razbiv kralja Đuru izbavio Grubešu, da ga postavi kraljem, tako je evo ovaj put provalio vojvoda Rogerij (Pirigordi) sa braćom Gradinjom i Draginjom, da oslobodi onoga Mihajla i Dragila, koje je Đuro dao zatvoriti.

    Bi reći, da se je kralj Đuro hrabro opirao, jer je grčki vojvoda uza to što je doveo veliku grčku vojsku (magnum exercitum) naložio, da i braća Draginja i Gradinja poberu još i svoje domaće čete u pomoć (kongregantes populum). Navala grčka bila je bez dvojbe najprije naperena na glavni grad Skadar. Odavle je kralj izmaknuo u Antivari i Vranju (Vuranea), vodeći sa sobom zakovane buntovnike Mihajla i Dragila.


    Medju tim dogodilo se je na strani neprijatelja mala promjena, koja je neko vrijeme rat obustavila; vojvoda na ime Rogerij bio je pozvan u Carigrad, a na njegovo mjesto došao je drugi carev rodjak, Aleksij Kontostefan.

    U to vrijeme zaposjeli su neprijatelji grad Obličje u blizini Antivara, te u nj postavili posadu pod zapovjedništvom Boroša, sinovca Gradinjina. To su učinili bez sumnje za to, da odmah ondje nastave sa osvajanjem, čim novi vojvoda stigne, gdje su prije prestali. - Tu stanku upotrijebi sada kralj Đuro, pojača svoju vojsku, pa pokuša, da još prije neprijatelja istisne, nego novi vojvoda stigne. No Boroš je hrabro branio grad, a medjutim je i novi vojvoda stigao u Drač.

    Sada se opet nevjerna braća slože sa Grcima, te pomoću novih grčkih četa navale na kralja Đuru. Ovaj put su neprijatelji navladali kralja Đuru, no dovoljno je, da se pročita malo pomnjivije pripovijedanje popa Dukljanina, koji nipošto nije sklon, pače niti iz daleka pravedan spram ovoga kralja, pa odmah upada u oči, da je tu moralo biti nevjere i izdajstva.

    On na ime veli, da je kralj bio čitavom narodu na toliko omrznuo, da nije bilo čovjeka, koji bi mu bio dojavio, dokle su neprijatelji stigli, pa da je bio tako iznebuha zatečen i razbit.

    Da je kralj Đuro bio mrzak popu Dukljaninu, to vjerujemo, jer to svjedoči svaki njegov redak; no krivo ima on, ako odatle sudi, da je bio mrzak "omni populo". Barem oni ga nijesu mogli mrziti, kojima je bilo do časti i slobode domovine. Takovih pak ljudi ne izgine posvema u ni jednom narodu, pa niti u najdemoralizovanije doba.

    A da se je kralj Đuro u istinu borio za čast i slobodu svoje kraljevine, svjedoči ta okolnost, što bi se on bio mogao lako izmiriti sa Bizantincima, samo da se je htio priznati njihovim vazalom. - Evo zato mi držimo, da nije kralj Đuro izgubio ovdje bitku, što bi bio "exosus omni populo", već prije kakvom izdajom, ili u najboljem slučaju nesrećom.


    ----------------------------------------------------------------------------------


    U čitavoj toj borbi glavna stvar je bila - hoće li Duklja pod vizantinski jaram ili uz svoju slobodu?



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Ovom prigodom počinio je kralj Đuro okrutno djelo, davši oslijepiti svoje zarobljenike Mihajla i Dragila. Ali i ovo djelo dade se lako razumjeti, a i dobrano obrazložiti. - Iz svega dalo bi se razabrati, da je Đuri diktirala ovu okrutnost nužda, a ne inat ili strast. Da bude on htio ove oslijepiti odmah, u srdžbi - on bi to bio učinio onaj čas, čim je uhvatio; da se je njemu htjelo okrutnosti, on bi ih bio dao i pogubiti, a ne samo oslijepiti.

    Danas, gdje su humana načela uvedena i u samo klanje na bojnom polju, za onakove zločine, kakav su počinili ova dvojica i njihov brat Gradinja - danas je u svim državam obična kazna - smrt. - Rekli smo, da se taj čin kraljev dade razumjeti, a to će nam vjerovati čitatelj, ako se samo sjeti, da je ovaj isti kralj Đuro poštedio prije nekoliko godina buntovnika Grubešu, premda ga je imao u svojoj moći, pa kakova odatle pošljedica?

    Grubeša postade kraljem, a kralj je morao bježati iz zemlje, potucajući se od zla do nemila po tudjini. A sada je imao eto drugoga buntovnika u rukama, koji nije bio ništa bolji od prvoga. A uzmemo li još i to u obzir, da ih je kralj dao oslijepiti istom onda, kad je vidio, da bi mogao biti potučen, a ovi time oslobodjeni, onda je jasno, da ih je dao oslijepiti tek nuždom prisiljen, da mu ne bi bilo onako s njima, kao što se dogodilo sa Grubešom, t.j. da mu ne budu postavljeni za protukralje.

    Poslije ove pobjede ostavi drački vojvoda Gradinji vojsku, prepustiv mu da sam vojuje dalje protiv kralja, a on sam (vojvoda) vrati se u Drač. Kralj Đuro uzmakne prema sjeveru u župu Crmnicu. Odatle se pak daje razabrati, da ta Gradinjina pobjeda baš nije bila Bog zna kako sjajna, jer kralj nije baš daleko uzmaknuo.

    Evo sada istom počinje pravi gradjanski rat poslije velike bitke. Sada započinje pravo klanje i ražanje, paljenje i robljenje. Narod je ostavljao i svoja ognjišta, pa bježao u gore i šume; no valjda ni ovdje nije bio sjeguran, pa se uze seliti u susjedne mirnije pokrajine, pače čak preko mora u Apuliju. - No nije ovo bila sva nesreća i najveće zlo po kralja; to mu je Gradinja istom pripravljao.

    On se združi s jedne strane sa županom Urošom srpskim, a s druge strane stane po bizantinskom običaju tražiti i kupovati odmetnike medju kraljevim vjernima. Na taj način bez sumnje uspije Gradinja, te pobuni Kotor, ali niti to nije skršilo velike duše ovoga ponositoga kralja. Bilo je kralju Đuri više puta tijesno, te je morao bježati i sakrivati se po gorama i šumama, ali on bi se opet podignuo i zakrčio neprijatelju put. Usprkos srpske pomoći, usprkos podmićivanja i bunjenja, Gradinja ne uspje. Zato eto sada ponovno zamoli pomoć u dračkoga vojvode.

    Kralj Đuro zatvori se sada u primorski grad, tvrdi "Obolon". Ovdje se je hrabro branio, po svoj prilici očekujuci pomoć od susjednih Normana, koji su se bili opet uhvatili sa Bizantincima u koštac. Sada napokon svladaše Bizantinci i Gradinja kralja Đuru, ali kako! - Na to neka nam odgovori pop Dukljanin:

    "Tada oni, koji se držahu prijateljima i rodjacima kraljevima i koji jedahu za njegovim stolom, podigoše ruku na njega, te jedni navaljujuć iz vana, drugi u samom gradu, predobiše napokon grad i kralja, te ga predadoše vojvodi kir Aleksiju, a ovaj povede zarobljenoga kralja najprije u Drač. Odavle ga za tim pošalje pod jakom pratnjom u Carigrad, gdje je u zatočenju i umro".

    Dakle izdajom pade grad, kralj i kraljevstvo.

    Ispripovijedavši ovako burno vladanje kralja Đure, mogli bismo sebi staviti pitanje, kakav značaj nosi na sebi to njegovo vladanje, njegove borbe i ratovi sa rodbinom. - Da uzmognemo na to pitanje odgovoriti, moramo najprije da ustanovimo ideje i motive, koji su ove ratove potakli.

    Posmatramo li ove ratove samo onako površno, tad nam se pričinja, kao da su to skroz i skroz gradjanski ratovi, da se tu radi samo o tome, koji ce od članova kraljevske obitelji zasjesti na vladarsku stolicu, pričinja se, kao da se tu bore samo dvije političke stranke jednoga naroda.

    No zavirimo li dublje na dno ovoga kaosa, tad jasno razabiremo kroz sav taj mutež bizantinske prste, vidimo onaj nesretni: "divide et impera". Jer, mada mi i vidimo, da tu u prvom bojnom redu stoje kao protivnici kralj Đuro na jednoj strani, a Kočapar, Gradinja, Mihajlo, Dragilo, i kako su se već svi ti zvali, na drugoj strani, to ipak nijesu bile dvije stranke u jednom narodu, ili dvije struje, dvije politike jednoga naroda - već je to bila jedna narodna politika, defenzivna, a druga tudjinska, ofenzivna.

    U čitavoj ovoj borbi nuzgredna je stvar, ko će zasjesti na prijestolje, a glavna je ta, hoće li Duklja pod bizantinski jaram ili uz svoju slobodu. Mi smo evo vidjeli, kako su Bizantinci napustili stvar Kočaparovu, čim im se je poklonio Dobroslav, a na Dobroslava zaboraviše, čim im se je pokorio Vladimir. Pa za to nema dvojbe, da bi bili napustili Bizantinci i kandidaturu Grubešinu i Gradinjinu, da se bude htio pokloniti kralj Đuro njihovom gospodstvu.

    No ponositi sin slavnoga Bodina nije mogao toga uvjeta podnijeti, bi reći kao da je na samu tu pomisao uzavrela u njegovim žilama krv njegova oca.

    --------------------------------------------------------------------------------


    Tukao se po gorama i umro u vizantinskom ropstvu ali slugom se kralj Đuro nikad nije htio priznati


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    I odista nikada ne izusti kralj Đuro riječi, kojom bi od Bizantinaca zamolio, da mu se dade ono, što je bilo njegova oca i prema tomu njegovo. Mi ga vidimo, gdje bježi dobrovoljno na sedam godina u progonstvo za vlade Grubešine, mi ga vidimo, gdje se po gorama i šumama prebija, mi ga vidimo napokon, gdje odlazi i u bizantinsko sužanjstvo i tamo umire, ali se slugom nikad ne priznaje.

    Sve ovo možda nije bilo politički mudro, jer je on mogao svojoj domovini više koristiti, da je priznao suzerenost bizantinskoga cara, pa da je pod sjenom tobožnjega bizantinskoga gospodstva u nutrašnjosti državu tako organizovao, da bi ona bila poslije podobna, da u zgodnije vrijeme izvojšti ono, za čim je Đuro težio sada u nezgodan čas, u neorganizovanoj državi; ali ako to i nije bilo možda mudro, barem bijaše časno i plemenito.

    S toga ma da se i smije sa više razloga posumnjati o političkoj, odnosno o državničkoj mudrosti ovoga kralja, ipak on zaslužuje svaku simpatiju, jer njegova djela pokazuju, da je u njega bila velika duša i plemeniti karakter. Njegova osobnost postaje nam još simpatičnijom, kad se sjetimo, da ga je u svim njegovim poduzecima proganjala nesreća, progonstvo i nezahvalnost onih ljudi, koji su mu imali biti u prvom redu zahvalni.

    Njegov najbliži rod liši ga prvi put prijestolja i učini ga prognanikom; no on vrativši se ponovno u domovinu i zavladav državom, ne osvećuje se toj nevjernoj rodbini, već proglašuje opću amnestiju. Pače on ide u svojoj blagosti još i dalje, te nastoji da dobročinstvima obveže svoje protivnike uza se, te ih u tu svrhu dariva mnogim zemljama i oblastima. Ali to sve ništa ne koristi, jer ga taj nevjerni rod opet izdaje, te ga napokon lišava i krune i slobode.

    No nije imao ovaj kralj nesreće samo u svojoj rodbini, već i u svojim prijateljima i saveznicima.

    Eno srpski župan Uroš, kojemu je kralj Đuro pribavio slobodu i čast (vlast), ne samo da ga u najtežoj nevolji ostavlja, nego pače diže na nj svoju ruku. A njegovi prijatelji, koji su s njime do zadnjega časa hljeb dijelili, eno ga prodaju Bizantincima kao Juda Spasitelja.

    Evo ovakav sud stvorismo mi sebi o ovom kralju jedino na temelju vijesti suvremenoga pisca, popa Dukljanina. No uzme li se na um, da je pop Dukljanin kralju Đuri skroz i skroz neprijazan, pa je ipak prisiljen da zabilježi ovako svijetle momente u značaju i djelovanju ovoga kralja, onda možemo zaključivati, da bi nepristrani svjedok bio još i više ovakovih časnih momenata zabilježio.

    Kad bismo htjeli isporediti kralja Đuru sa kojom ličnosti iz stare povijesti, tad nam se čini, da bi najbolje pristajao uz plemenitoga Demostena. Ne mislimo pri tom na govorničku umjetnost, već na uzvišene motive, koji su oduševljavali ovoga potonjega na plemeniti rad i koji su mu zato pribavili tako tragični svršetak.

    S toga se doista nijesmo kadri prečuditi popu Dukljaninu, kako je mogao na toliko ocrniti toga vladara, da se do danas nije našlo pero, koje bi mu bar i jedan redak u čast napisalo, gdje ipak sav njegov život i smrt govore: delixit patriam, propterea mortuus est in exilio!

    Poslije pada kralja Đure zavlada u Duklji iz ratova nam poznati: Gradinja (od ca. 1135. do ca. 1146) Ovaj je Duklju stavio pod suzerenstvo Bizantinaca. Inače je za vladanja njegova vladao mir u državi. A mi znademo i za što: Bizantinci nijesu imali razloga da mu podižu protukralje, jer im je on bio odani sluga; pojedini pako župani bili su preslabi da što takva poduzimlju. Kroz to vrijeme mira zemlja se opet ponešto oporavi i napuči, jer se je narod stao opet vraćati sa svih strana, kamo se je bio razbjegao za gradjanskih krvoprolića, na staro ognjište.

    No za to ipak nije bilo njegovo vladanje posve omiljelo narodu. Pop Dukljanin pripovijeda, da su se ovomu kralju mnogi atentati i zasjede pripravljale. A to nije ni čudo, jer nije moguće, da bi sav narod bio kadar zavoljeti čovjeka, koji je bio kadar da pokuša smrtviti u prah narodnu zgradu, a narodu prerezati žile, samo da uzmogne svojoj vladohlepnji udovoljiti, te svomu koristoljublju i sebičnosti podignuti prijestolje na razvalinama svoje domovine i na leševima umorenoga naroda.

    - Pa ipak uza sve to pop Dukljanin silno ga hvali. Isti ljetopisac, koji o kralju Đuri nije mogao niti jednoga dobroga i plemenita čina zabilježiti, a da pri tom ne bi podmetnuo dolozne namjere, evo kako se znade razglagoljati o jednome Gradinji: "Čim je postao kraljem, zavlada pravednost u zemlji, jer je Gradinja bio bogobojazan i bogoljuban, te pobožan čovjek, koji je bio milostiv udovama, a zaštitnik i branitelj sirota, i svako njegovo djelo bila je sama dobrota".

    Gradinja umre nakon jedanaest godina vladanja, te bude časno pokopan u Skadru u crkvi sv. Sergija i Bacha niz druge kralje.


    -----------------------------------------------------------------------------------


    Patriotska stranka se borila za oslobodenje od tudjinskog uticaja, a vizantijska da ovu uništi

    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika -"Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    Sudeć po pripovijedanju popa Dukljanina trudio se Gradinja, da dobrim djelima i dobrom upravom prikrije svoju nečasnu prošlost. No to mu nije sasvim pošlo za rukom.

    Mnogi ratovi kralja Đure za slobodu imali su tu pošljedicu, da se je u istinu stvorila stranka antibizantinska, koja evo sada potajno navaljuje na Gradinju, jer ne može da otvoreno na nj navali, pošto ga bizantinska sila štiti. Ali će za to ova stranka, koju bismo nazvali narodnom, tim žešće ustati protiv Gradinjinih sinova.

    U početku vojevaće ta stranka protiv bizantinskoga gospodstva i za narodnu neodvisnost; no kasnije, kad joj ne preostane ino, nego da bira izmedu Bizanta i Srbije, pristaće radije uz potonju.

    Iz pripovijedanja Dukljaninova vidi se, da su te dvije političke stranke u Duklji: narodna i bizantinska, bile potpuno razvite. Pop Dukljanin pripada bizantinskoj stranci, pa odatle i njegova velika pristrasnost.

    Iza kralja Gradinje ostala su tri sina: Radoslav, Ivan i Vladimir. - Kao kralj nastupi vladu najstariji izmedu braće.

    RADOSLAV II. (od ca. 1146. do preko 11.51):

    Ovaj kralj zasio je na trnovit prijesto. Naši čitatelji shvatiće to odmah, čim se sjete, kakove su stranke vladale u zemlji. Kraj ovih stranaka bio je mir u zemlji i mirno vladanje a priori isključeno.

    U programu na ime ovih dviju političkih stranaka nije bilo dodirnih tačaka, pa prema tomu nije moglo biti medu njima niti kakove transakcije niti kakovih kompromisa.

    Patriotična narodna stranka išla je za tim, da domovinu izbavi ispod tudjinskoga utjecaja; a bizantinska stranka, podržavana iz vana, bila je gonjena od onih, koji su je uzdržavali, da pobija i uništi prvu.

    - Kralju Radoslavu nije preostajalo ino, nego da bira izmedju ovih dviju stranaka. No izbor nije bio tako lahak; jer pristane li uz narodnu stranku, tad je mogao znati, da će Bizantinci postaviti protukralja, pa da će mu onda ići od prilike onako kao kralju Đuri; pristane li pako uz bizantinsku stranku, onda mu se bilo nadati, da će mu protivna stranka praviti zasjede, kao što je to činila i njegovom ocu.

    Narodna stranka bila je mnogo jača u državi, kako će to skoro dogadjaji pokazati, nego bizantinska; ali ova potonja imala je u pomoć moguće bizantinsko carstvo, pa je u tom slučaju bila neosporivo jača.

    Kralj Radoslav pristane dakle uz ovu, te podje u Carigrad, gdje se pokloni caru Manuelu, sinu Kalojoanovu (1141.-1180.), od koga primi Duklju na upravu.

    Vrativši se sa carskim dekretom iz Carigrada kući, htjede da zavlada cijelom zemljom, kako mu je to dekret dozvoljavao. No sad se pokaže, da je bilo mnogo teže dostati se vlade nad svojom zemljom, nego dekreta; pravio se tu račun bez krčmara.

    Medutim bila se je na ime organizovala narodna stranka, stupila u dogovor sa srpskim županom Urošem (koji je opet bio u savezu sa Arpadovcima), te podigla Radoslavu protukralja u osobi Uroševa sina Deše.

    Nezadovoljnici dadoše novomu kralju Zetu i Travunju, dok Radoslavu i braći mu, ostanu primorske strane od Kotora do Skadra.


    Poslije toga opet usplamti u Duklji gradanski rat.

    Narodna stranka sa Dešom na celu, potpomagana od srpskoga župana zahvati doskora dvije trećine cijele države, kako to dokazuju one dvije povelje, što no ih netom navedosmo.

    Kralj Radoslav sa braćom bude zatjeran u jugo-zapadni kut, tamo u primorje i prema Skadru, kuda je lako mogao dobivati pomoći iz dračke teme i od bizantinske mornarice.

    Ovaj evo rat doživio je i pop Dukljanin, ali mu nije dočekao kraja. Mora da je umro nekako izmedu godine 1150. i 1151., jer veli, da Radoslav neprestance vojuje protiv sina Uroševa i njegove stranke, "ne bi li zemlju, koja im se je odmetnula, opet upokorili, a onu, kojom su vladali, da junački obrane.

    Ovime nas ostavlja i ovo vrelo, koje, katkada mutno katkada pače i presahlo, ipak nam je lijepo poslužilo, osobito pod konac. Sad nam ne preostaje ino, nego se držati vijesti, koje žalibože nije teško, obzirom na Duklju, hitro iscrpsti.

    Pitanje je sada: kako je svršio ovaj rat?

    Na ovo pitanje teško bi se dalo odgovoriti, kad bi se htjelo izolirati, te kao samostalno pitanje prikazati.

    No to se i ne smije činiti, jer je ovaj dukljanski gradjanski rat samo epizoda onoga velikoga rata, što je buknuo godine 1151., najprije izmedu župana Uroša i Bizantinaca, a vrlo kratko vrijeme i izmedu Ugara i Bizantinaca; ili još jasnije rečeno: izmedju Ugro-Hrvato-Srba i Bizantinaca.

    U velikoj bitci na Tari bude župan Uroš hametice potučen, prije nego mu je kralj Gejza stigao u pomoć. Župan bude prisiljen sklopiti mir na po se sasvijem odijeljeno od kralja, a to je bio za njega teški poraz.


    ---------------------------------------------------------------------------------


    Potpavši pod vizantijski protektorat, Duklja je imala mira od Srba sve do Stefana Nemanje



    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države


    Jer u ovom miru morao se župan podvrći poniženju, da isprosi sebi milost, te je morao priseći, da će biti vjerni vazal carev u buducć, te se morade obvezati, da ce 2000 pješaka davati caru, kada bi vojevao na zapadu, a 500 konjanika za vojne u Aziji.

    Pošto smo rekli, da je dukljanski rat, što ga je vodio Deša protiv Radoslava, samo epizoda ovoga gore navedenoga rata, to nema sumnje, da je svršetak gornjega rata morao donijeti sa sobom i rješenje dukljanskoga pitanja.

    Da su o tom bili uvjereni i sami srpski glavari, Uroš i njegov sin Deša, vidi se odatle, što su i oni na čas obustavili agresivno vojevanje u Duklji, pa svoju vojsku sjedinili protiv cara, računajuć sasvim logički, da im Duklja neće i onako izbjeći, ako sretno odole caru, dočim naprotiv svi uspjesi u Duklji neće koristiti, prodje li nesretno glavna bitka.

    Da su u ovoj bitci na Tari vojevale i Dešine čete, zaključujemo odatle, što je tu bio zarobljen i župan Grdeša, koji je na Dešinoj povelji od godine 1150. na prvom mjestu potpisan kao svjedok, a koga Cinam naziva jednim izmedju "najpoglavitijih Dalmatinaca". A župani su bili, kako znamo, odmah iza kralja po časti.

    No niti Cinam niti Niketa ne spominju ništa o Duklji; što onda da zaključujemo odatle?

    Ko znade, kako su Bizantinci umjeli iscrpsti u ugovorima svoje pobjede, taj nece niti časa posumnjati, da je car Manuel u ovako zgodnom momentu, gdje je mogao po miloj volji diktirati mir, žrtvovao svoga vjernoga slugu Radoslava Deši.

    Nećemo da tim reknemo, e je Manuelu stajalo do osobe Radoslavljeve, već mislimo time reći, da Bizantinci sjegnurno nijesu u ovaj čas dobrovoljno prepustili Deši onu Duklju, za koju su kroz tolike godine vojevali i spletkarili i sve moguće poduzimali. - Kao primjer, kako su Bizantinci znali u povoljnim momentima mir sklapati, spominjemo ugovor mira izmedu Boemunda i cara Aleksija.

    Ovdje evo nije bio Aleksij pobjeditelj, niti je Boemund bio pobijedjen, pošto do odlučne bitke nije bilo još niti došlo. Boemund je jedini na nestašici hrane trpio, i zbog razuzdanosti vojske dao se je na ugovaranje - pa kakav je bio pošljedak?

    Radi slaboga uspjeha pod Dračem (1107.-1108.) zahtijevali i ishodili su Bizantinci ne samo uredenje dračke vojne, već i antiohijskoga posjeda u Aziji, što ga je Boemund bio osvojio u križarskoj vojni. Pače još se je išlo i dalje: Boemund se je obvezao, da ce čak i ono priznati carskim lenom, što bude u buduće od Turaka osvojio.

    A na pokon obvezao se je, da će i samoga svoga nećaka Tankreda silom na priznanje ovog ugovora prisiliti, ako on to ne bi htio učiniti dobrovoljno.

    Evo ovako su Bizantinci znali ugovarati još u takvim prilikama, gdje je pobjeda bila tako rekavši na vrbi svirala; a kako bi se onda moglo pomisliti, da bi bili umjereniji sa srpskim županom, koji je eto u prahu pred Manuelom ležao?

    Prema tomu nije Deša dulje vladao u nekim pokrajinama Duklje, nego od prilike dvije godine: 1150. i 1151. - Moguće je doduše, da je on ušao u Duklju i prije godine 1150.; no da je u njoj vladao preko godine 1151., logička je nemogućnost.

    Da je naše zaključivanje posve vjerojatno, svjedoči i to, što se malo godina kasnije spominjao Deša kao župan Dendre, srpske pokrajine tik uz medju bizantinsku kraj Niša.

    A odatle bi se moglo zaključivati, da je car Manuel upravo htio da makne Dešu čim dalje od dukljanske medje, a čim bliže na oko bizantinskomu prefektu u Nišu. - Ova okolnost bi pak naše umovanje, štono ga malo prije istaknusmo, tek još više potvrdjivala.

    Na temelju svega, što netom razložismo, logičan je zaključak, da je sada u Duklji zavladao bez protukandidata Radoslav. A vladao je pod zaštitom Bizantinaca, zaštićen i od domaćih nezadovoljnika i od Srba. - I sada je imala Duklja mira od Srba sve do Stjepana Nemanje.

    Prije Stjepana Nemanje, a poslije Uroša, vladao je najprije najstariji sin Urošev Primislav; no ovoga skine car Manuel godine 1161., jer je stao ignorovati svoju podaničku dužnost spram Bizanta, te se graditi neovisnim. - Poslije njega postavi car mladjega brata Belu Uroša II za velikog župana. Ali se ovaj za kratko vrijeme dobrovoljno odreče prijestolja pa ode u Ugarsku, gdje i umre.


    --------------------------------------------------------------------------


    Duklja čak ni nakon svoga državnog pada nije bila srpska provincija, a još manje dio srpske države


    Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države

    - Iza njega postavi car Manuel županom trećega brata Dešu. Ovaj udari istim putem, kojim i Primislav, a car ukorivši ga ispočetka, napokon ga skine i u Carigrad u zatvor otpravi 1164. - Odmah iza toga zavlada Stjepan Nemanja, koji stane sada ozbiljno navaljivati na Duklju.

    - No još prije, nego je Nemanja zaprijetio Duklji, stala se je ova poslije zadnjih gradjanskih ratova drobiti. Tako vidimo n. pr. gdje se još godine 1151. Deša piše "magnus comes terre Zachulmie", a tri godine kasnije nalazimo gdje vlada u Duklji neki "Banus Slauagost".

    Tri ili četiri godine kasnije zauzme Hum moćni bosanski ban Borič.

    Ali prava pogibao zaprijeti Duklji, kako netom spomenusmo, istom od Stjepana Nemanje. Već tamo oko godine 1168. stane Nemanja osvajati Kotor i Duklju.

    Car pošalje svome vazalu u pomoć patricija Teodora Padiata sa vojskom, a domala dodje i sam glavom, prisili Nemanju na mir i pokornost, te tako za ovaj put oslobodi Duklju.

    No napokon pode Nemanji za rukom, da zavlada Dukljom malo prije smrti cara Manuela, tako da već godine 1180., kad je car Manuel umro, vidimo u Duklji Miroslava, mladjega brata Nemanjina, gdje vlada.

    A kada se Nemanja povukao sa političkoga polja u samostan (1195.) predao je svomu starijem sinu Stjepanu ("Prvovjencani" nazvan) Srbiju, mladjemu, Vukanu, Duklju.

    Odatle se vidi, da je Duklja i u to vrijeme ostala skroz posebno od Srbije različito političko tijelo. - Ovo nas pako nuka na misao, da su Dukljani takav državni ugovor sklopili sa srpskom dinastijom.

    Duklja je dakle još u ovo vrijeme bila daleko od toga, da bi bila srpskom provincijom, a prema tomu još manje srpskom, odnosno dijelom srpske države.

    Ona pače nije sa Srbijom sačinjavala niti državnu zajednicu; ona nije stajala spram Srbije niti u personalnoj uniji, jer je u njoj vladao sekundogenitura, dok je u Srbiji vladala promogenitura. Realna unija dolazi istom kasnije, te postaje tim tjesnijom, čim moćnijom postaje Srbija. I to ide tako daleko, dok od kraljevine Duklje ne preostane nego Zeta.

    Ova potpane pod Srbiju, dočim je ostali dio potpao pod kraljevinu Hrvatsku, u kojoj su u ovo vrijeme vladali arpadovski prvorodjenici kao "reges juniores". - Vojvoda Andrija, potonji kralj Andrija II, pripovijedao sam u svojoj povelji u Zadru 1198., kako je opet upokorio Hum i druge dukljanske pokrajine.

    ZAKLJUČAK:

    Već u početku, kadno smo se odlučili da napišemo kratki nacrt dukljanske povijesti, bila je naša cijelj, da govorimo o Duklji sa njenog vlastitog političkog i državopravnoga gledišta.

    To je eto razlog, zašto počesmo njenu povijest istom sa godinom 950., kadno je prestala biti političkim dijelom hrvatske države; a to je ujedno i razlog, zašto prestajemo pisati sa godinom 1180., kadno se uze u komade drobiti, u svoja počela, t.j. Duklju u užem smislu i preostale sastojne dijelove, od kojih, kako na koncu prikazasmo, Duklja u užem smislu (Zeta) postaje dijelom srpske države, dok ostalo spade opet k Hrvatskoj, odakle je bilo pred jedno stoljeće otrgnuto. Ovime mislimo, da nam se je granica raspravi nametnula sama od sebe.

    Osim toga nije bilo niti nuždno da nastavljamo, jer je povijest Duklje počam od ovog doba već mnogo pomnije obradjena. Istina, taj odsjek dukljanske historije zbija se ponešto pretijesno sa poviješću Srbije, pošto Duklja i sada dalje živi i životari svojim donekle posebnim, autonomnim životom.

    Odatle slijedi, da bi se i za ovaj period dukljanske prošlosti dala napisati posebna, od srpske odijeljena povijest. No mi stavismo sebi zadaćom, da pokušamo rasvijetliti ono, što je manje istraženo, a to je baš ovaj predsrpski perijod dukljanske povijesti.

    Što se tiče same izradbe ove rasprave, moramo spomenuti, da nas je više truda stajala, nego što smo to očekivali, kad započesmo raditi. Te poteškoće nastaju s nestašice vrela, koja mjestimice posvemašno presuše. U takvom slučaju moradosmo se držati povijesti susjednih država, te tu tudju povijest iz originala crpsti, što je uzimalo uvijek mnogo vremena, a rijetko kada podavalo ekvivalenat za potrošeno vrijeme.

    To je eto razlog, da je u našoj radnji došlo do većega broja kombinacija. No ove kombinacije, makar se činile katkada i odveć smjele, nastojasmo ipak postaviti na solidno tlo; jer gdje nemamo izričite pismene potvrde, tu gradimo na temelju prilika, koje su tada vladale.

    Na koncu molimo uvaženoga čitatelja, da ne zaboravi, e je to "studija" i "nacrt" dukljanske povijesti, a ne svestrana povijest sama. - Potakne li naša radnja koju vrsniju silu, da napiše sistematičku povijest Duklje, tada će naša namjera istom potpunu svrhu postići. Do tada pako neka ne bude prezrena ni ova raspravica.


    Kraj

  4. #4
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    behind a desk...
    Posts
    2,009
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    GRAD, imas li prvi dio ovog nacrta?

  5. #5
    Join Date
    Jul 2008
    Location
    Jerusalim
    Posts
    1,552
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Mene interesuje gdje da se provjere ovi podaci, ima boš mnogo tendeciozni teza za koje se ne navodi nijedan izvor .?

  6. #6
    Join Date
    Jun 2007
    Posts
    570
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by salex View Post
    Mene interesuje gdje da se provjere ovi podaci, ima boš mnogo tendeciozni teza za koje se ne navodi nijedan izvor .?
    Salex, to je stara istoriografska škola, ona koja još ne razabraje falsifikate. Dukljanskoga mitropolita nema 1067. godine, štoviše nema nijednoga prije 1089. godine.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •