Pop Dukljanin je crpio iz starijih bilješki koje su opet bile prepisi jednog još starijeg spisa
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Kako već prije spomenusmo, u nutrašnjosti zemlje bio je narod poljodjelskoga zanimanja. Živući u zadruzi porazdijelio si je radnju u vlastitoj obitelji tako, da je zadruga dostajala sama sebi. Prema tomu produciralo se je tu samo što je narod trebao i koliko je trebao. Ne vodeć trgovine, ili vrlo neznatnu, nije imao gotova novca, pa je za to plaćao onime čim je mogao, čega je imao t.j. svojim produktima. Odatle slijedi, da se je dohodak kralja i njegovih činovnika sastojao poglavito u naravi. Narod je davao žitak, stoku, divljač i njeno krzno za dacu. Osobito je bila u prometu i cijeni kunina koža, jer su se od nje pravila skupocjena odijela.
Tako je bilo u nutrašnjosti zemlje; u primorju pako moglo je biti i danka u novcu. Idući primorci po trgovini u Italiju, susjedne dalmatinske gradove i otoke, mogli su doći lakše do gotova novca, pa su time lakše plaćali državi, nego da su morali to činiti u naravi, pošto je zemlja, na kojoj su stanovali bila većim dijelom krševita i bregovita, dakle slabo plodna.
Porez su opredjeljivali prvobitno bani, a kada je Duklja postala državom, onda je to prešlo na knezove. Ove danke pobirali su satnici. Kada su pobrali sav porez i donijeli ga banu, tada se je polovica odijelila za kralja, gdje je bio bez dvojbe prisutan kraljevski činovnik; a polovica je ostala banu. Župan je davao dvije trećine kralju. - Marulićev kronista veli doduše, da su svi, kako župani tako i bani davali samo jednu trećinu; no mi mislimo da će imati prije pravo pop Dukljanin, nego ovaj drugi ljetopisac. To zaključujemo iz broja satnika, što su bili banu u službi. Ovi satnici bili su isto tako i banovi gospodarski činovnici, kao što to dokazuje baš to pobiranje poreza. A gdje je bilo sedam ovakvih gospodarskih činovnika, tu je bilo sjegurno i veće gospodarstvo i veći dohotci, nego ondje, gdje je bio jedan satnik, kao kod župana.
Kako smo već prije rekli, kad se je Duklja razvila u samosvojnu državu, tada su prešla dva kraljevska prerogativa na bivšega dukljanskoga bana, a banska na dukljanske knezove. Prema tomu imali su ovi knezovi sad više sad manje satnika, već prema tomu, koliko su imali dohotka. - Čim je bio veći dohodak, tim je knez imao više, kojekuda po zemlji rasijanih žitnica i majura, kamo je spravljao dohodak i porez, pa je prema tomu i rastao ili padao broj satnika.
Sa ovim dohotcima, koji se nijesu dijelili u državne prihode i osobne banske i kraljevske plaće, već sve bilo fiskalno i erarno u prvobitnom smislu riječi - uzdržavali su vladari svoj dvor; preostatak su spravljali, pa u slučaju rata s njime vojsku uzdržavali. Zato eto i vidimo razne gospodarske činovnike medju dvorskim odličnicima kod hrvatskih kraljeva. Tu se spominje; volar, vinotok, psar i t.d., a to su sjegurno popremili i dukljanski vladari, kao što poslije neke od tih časti nalazimo n.pr. na dvoru bosanskih vlada (n.p. tećija, peharnik i t.d.).
KOMUNIKACIJE.
Komunikacije u Duklji morale su biti vrlo nerazvite. Eno čuli smo što pripovijeda Rajmund de Agiles, koji je onuda putovao. Velikih cesta nije bilo, a manje bili su valjda poljski putevi. No to nije ni čudo.
Duklja nije bila tako sretna, da baštini koju veliku cestu iza Rimljana. Via aegnatia ležala je na strani, predaleko na jugu, a ni plovnih rijeka nije imala. Općenje bilo je olakoćeno u primorju po moru, ali u nutarnjosti moglo se je samo pješke ili konjem. - Narod nije trebao cesta, jer niti je šta kupovao pa uvažao, niti je šta izvažao. A nije cesta trebalo niti za vojničke svrhe, jer je u nedohodnosti i neprohodnosti Duklje baš stajala njezina najveća snaga. Tako je bilo još u najnovije doba, tako je bilo i u ono doba. - Mi ćemo poslije vidjeti, gdje Bizantinci i Latinci naglašuju, kako su se srpski i zetski gospodari baš najviše oslanjali na to svojstvo svoje zemlje, držeći da ih je to jedino kadro obraniti tudje sile. Za to bogzna nijesu li dukljanski kraljevi baš i hotimice zapuštali to danas tako važno sredstvo narodnoga gospodarstva.
Toliko o gospodarskom stanju.
PROSVJETA, KNJIŽEVNOST I PJESNIŠTVO.
Ne može se poricati ni jednomu slavenskomu narodu sposobnost za prosvjetu, pa tako ni Dukljanima. Uzmemo li na oko, kako se je lijepo bila razvila u Bugarskoj narodna prosvjeta, od kada su Metodijevi učenici donijeli narodno pismo; uzmemo li u obzir, da je i u Duklji narodna slavenska liturgija gotovo cvala - onda smijemo zaključivati, da se je po slavenskim samostanima kud i kamo više pisalo i bilježilo, nego se je to danas sačuvalo ili otkrilo. A da je tako, svjedoče nam upravo naše dvije domaće kronike, što smo ih već nekoliko puta spomenuli. - Tko bi te dvije kronike sravnjivao, rekao bi: to su dvije verzije jedne te iste stvari. To dokazuje, da se je u samostanima pisalo i prepisivalo. Jer i pop Dukljanin i Marulićev kronista, koji je morao biti takodjer svećenik, kako se po njegovom pisanju dade zaključivati - morali su imati starije bilješke pred sobom, iz kojih su crpli; no te bilješke bile su od raznih autora, koji su opet po svojoj prilici prvobitno iz jednoga spisa prepisali.
-----------
Da je sve svoje političke ideje sproveo u djelo, Bodin bi bio veći od Simeona, Tomislava i Dušana
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Prema tomu mogli bismo reći, da je već u to vrijeme imala Duklja svoju narodnu literaturu. Naravno da je tu poglavito zastupana crkvena literatura kao i svagdje drugdje u to doba; ali bilo je medu tima monasima i analista i kroničara. A to sve dokazuje, da je i u Duklji udarila civilizacija nadobudnim putem.
Što se pjesništva tiče, to bi se teško šta umjetna našlo. Pjesništvo bilo je bez dvojbe ograničeno na narodne pjesme, na junačke recitacije. Eno ono što pripovijeda pop Dukljanin o Vojislavljevoj pobjedi nosi posve na sebi tragove narodne pjesme. Ili na primjer ono, gdje pripovijeda, kako je isti Vojslav organizovao ustanak protiv Grka. - Ovo je bez sumnje narodna pjesma u prozi, no žaliti je do Boga, da nam se nije nigdje sačuvala kakova pjesma u vezanom slogu.
Ovime smo evo prikazali vanjsko i nutarnje stanje dukljanske države u njenom razvitku od početka pa do časa, gdje se je taj razvitak popeo na vrhunac. Od sada počima dekadencija, koja ide postupice, no za to ipak naglo. Duklja će izgubiti ponajprije svoju suverenost, a poslije će postati i sama provincijom. No o tom ne ćemo govoriti u ovom odsjeku, već cemo ovaj dio studije završiti sa dvije tri kritičke opaske o Bodinu, te na koncu prikazati granice dukjanske države za njegove vlade.
Za sardinskoga Vittoria Emanuela kralja veli se da je rekao: "Mi smo mala država, ali smo veliki po svojim idejama i idealima". Ovo bi se punim pravom moglo protegnuti i na Bodina. Nije Duklja zadobila najšire granice za Bodina. Puno šire bile su te granice za sv. Vladimira. No isporedimo li sv. Vladimira kao kralja sa Bodinom - moramo se čuditi, kako je malen i neznatan prvi spram potonjega. - Iza Bodinova dvadesetgodišnjega vladanja nije ostalo monumentalnih tragova kraj svih njegovih velikih ideja, za koje je kroz sav život radio. A razlog je tomu taj, što mu nije bilo sudjeno, da samo i jednu od tih velikih ideja oživotvori.
Tek godinu dvije prije svoje smrti postavio je nutarnje uredjenje svoje države na takav temelj, na kojem bi se bila razvila, kako Nijemci zgodno vele u "nationaler Einheitsstaat". No za tu svrhu bio bi morao poživjeti barem još kojih dvadeset godina, a on umre žalibože tek što je započeo graditi na tom temelju.
Ako je Bodin velik po svojim idejama, velik je i po svojim djelima. Ta djela možemo tek onda pravo uvažiti, ako se sjetimo, da su sva ta djela tvorevine njegovih vlastitih ruku. Eno kod Vojslava smo vidjeli, kako ga izdašno podupiru njegovi sinovi "strenui milites", kako ih naziva Dukljanin; Mihajlo imao je Bodina i zeta Longibardopula - ali uz Bodina ne nalazimo nikoga. - Rodbina mjesto da ga izdašno pomaže, vuče svaki član na svoju stranu. Vukan jedini hrabri pomagač nepristupan je Bodinovim idejama, ali ih ne shvaća, te tako mjesto da im služi, on im više škodi, on ih profanira. I tako preostaje, da se samo Bodinu upiše u zaslugu što god je slavna počinila u to vrijeme Duklja.
Mi smo o vanjskoj politici Bodinovoj dosta govorili na pojedinim mjestima, pa nije nužno da to opet ovdje ponavljamo. U unutarnjoj politici ide za centralizacijom kraljevske vlasti.
- Tko bi hotio njegovu vanjsku i nutarnju politiku prispodabljati sa politikom susjednoga hrvatskoga kralja Zvonimira, našao bi više no jednu sličnost. - No mi se nećemo u to upuštati, da se ne bi od stvari udaljili, već ćemo preći na njegov osobni značaj. Tek nuzgredno upozorujemo čitatelja na analognu politiku ovih dviju kraljeva: spram Bizanta, spram Roberta Guiskarda, spram pape; u nutarnjoj politici težnja za centralizovanjem vlade i pokušaji u apsolutističkom smjeru.
O njegovoj osobnosti i osobnom značaju malo se je vijesti sačuvalo, no ipak toliko, da se može donekle slika, makar i ne baš sasvim jasna, prikazati.
Kako god je bio Bodin čovjek visokih ideja, tako je bio i poduzetna duha. Zaprijeka nije se plašio, a neuspjeh nije ga porazio i slomio, već bi ga još više na ustrajnosti poticao.
Kako je ono Leljo bačen na zemlju, koja mu je bila mati (Gea), još se jači na noge digao, dobivši okrepe od matere svoje, tako eto vidimo i Bodina kroz jedanaest godina gdje ne prestaje uvijek na istoj stvari raditi, za istom cijeli težiti, ma da i jest ova bila jednako daleko desete godine rada kao prve godine. - Inače bio je dosta sklon poslušati savjete svoje žene, no i to samo ako je državi koristilo, dakle rek bi - bona fide. Istina više puta biće da je predaleko zasjeko kao n. pr. kad je ono dao pogubiti Branislava i brata mu sa sinom, ali poput Teodozija Velikoga, čim ga jar prode, uvida svoju pogriješku i gorko se kaje. Biće da je bio nagle i žestoke ćudi, ali pri tom dobra srca.
Ovime evo završujemo povijest jednoga od najvećih balkansko-slavenskih vladara i sjegurno najvećega dukljanskoga. On je dostojan da se pridruži Simeonu, Tomislavu i Dušanu; a da bude sve svoje velike ideje ožitvorio, bio bi valjda najveći izmedju ovih sviju.
-------------------------------------------------------------------------------
Kad je Bodin prognao visoko plemstvo iz zemlje ipak se nije sasvim osigurao od gradjanskog rata
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Na koncu nam je spomenuti još granice Duklje za vlade Bodinove.
Ako pribrojimo i Srbiju pod političku kraljevinu Duklju, kao u istinu i jest pod nju spadala, i ako u cjelinu skupimo sve svijet, što se na granici Duklje protežu i što smo ih tekom naše rasprave spomenuli - tad dobivamo od prilike ovaj oblik Duklje:
Zapadna joj medja teče uz more od Skadra odnosno rijeke Drina pa do Dubrovnika. Odavle prema istoku nekako do zapadnoga dijela Kosovog polja, tekla je sjeverna granica nuz hrvatsku medju. Odavle na jug prema Skoplju, nuz bizantinsku (nekadanju Bugarsku) državu ušla je istočna granica. A odavle prema zapadu nekako uz rečenu rijeku Drin do mora; uzduž dračke teme bila je Duklji južna granica.
To je eto bio opseg kraljevine Duklje, kad je bila na vrhuncu svoje moći t. j. kad joj je bila nutarnja jakost i moć na zenitu. Jer kad bismo htjeli gledati na opseg i kad bi prema njemu sudili, onda bi se moralo zaključivati, da je bila Duklja najjača za Vladimira. To pako neće nitko tvrditi, koji znade, da je Vladimirova Duklja dobrotom Samuela oživila i njegovom jedino dobrotom živila, bez ikakve vlastite nutarnje snage.
PROPADANJE DUKLJE:
Već smo spomenuli, da Bodin nije ni jedne od svojih velikih osnova kraju priveo. Što nije u vanjskoj politici uspio, to baš nije bila velika nesreća po Duklju; ali je bila nesreća po državu, što nije dospio da svoju nutarnju politiku utvrdi. U nutarnjoj politici valjalo mu je dvoje urediti: red u našljedstvu i započeti apsolutizam na toliko utvrditi, da ga ne obori odmah prvi sukob.
Time, što je on izagnao visoko plemstvo iz zemlje, pošlo mu je za rukom, da provede taj apsolutizam samo za svoje doba; dulje vremena bila bi se ta forma vladavine samo onda mogla uzdržati, kad bi bio vtljar, koji je usadio tu biljku, tako ju dugo sam njegovao, dok bi bila ojačala.
Ali Bodin umre rano, a njegove reforme, koje su bile neka novotarija, nadu pogibeljna protivnika u staromu, od vijekova utvrdjenom i tek od Bodina za čas odstranjenom poretku - u nekoj konstitucionalnoj decentralizaciji.
- Duklja je bila doduše narodnosno jedinstvena država, jer se je pojam političkoga naroda potpuno pokrivao (kongruirao) sa pojmom nacionalitetnoga naroda - no narod u tomu nije bio proniknut. Kako u Hrvatskoj i u Srbiji - tako je eto i u Duklji bilo plemensko custvo još tako uvriježeno, da je trebalo vanjske sile, da ova izogena plemena stopi u jedan politički narod.
- Ova plemenska custva bila su već kao takova separatistične, decentralizacijone, centrifugalne naravi, a u ovakvim prilikama bio je konstitucionalizam u državi samo hrana, od koje se je ona centrifugalna sila jačala. Ovo je bio razlog, za što su sjeverni Slaveni (u današnjoj Njemačkoj) uz sav svoj heroički otpor netragom iščeznuli; ovo je bio razlog, za što je Hrvatska poslije Tomislava, odnosno iza Krešimira I, Srbija za Petra i Česlava, a Duklja iza Bodina onako naglo na opsegu gubila.
Zato bi eto bio apsolutizam, da je dulje potrajao, samo od koristi po Duklju, jer je u njemu imanentan centralizam, a u ovom sila, podobna da iz izogenih plemena stvori jedinstven narod. - Danas doduše uživa ta forma vladavine zao glas, pa se i mi ne želimo ni po što izdati za apostola apsolutizma, jer mu u politički zrelom narodu nema mjesta; no u onakvim prilikama, u kakvim je tada bila Duklja, bila bi takova vlada - barem do onoga časa, dok bi se plemena odgojila u narod, prava blagodat.
Time, što nije Bodinu uspjelo da postavi ovu formu vlade na trajni temelj - nije mu pošlo za rukom niti uredjenje našljednoga prava. - Jer nema sumnje, da je Bodin radio da uvede u Duklju ustanovu primogeniture. No kao što je njegova forma vladavine pobijala prijašnju, narodnu, tradicijonalnu formu - tako je i ova druga uredba vrijedjala u Hrvata i Srba običajno senioratsko pravo našljedstva.
U ovoj evo opreci izmedju prijašnjega staroga običaja i Bodinovih reforma ležao je već razlog sukobu izmedu pristaša staroga i novoga prava. Za Bodina bio je taj boj latentne naravi, no poslije njegove smrti izadjoše protivnici otvoreno na megdan, a taj bude zaoštren još time, što su se iza ove dvije ideje sakrile mnoge osobne ambicije i egoizam pojedinaca, pothranjivan još i izvana.
Kad je ono Bodin izagnao visoko plemstvo iz zemlje, nije on time posve zemlju osjegurao protiv gradjanskoga rata. Jer sve kad i ne bi prognani rodjaci poslije došli u zemlju (kako u istinu pak jesu došli), to je još ostalo rodbine, koja je mogla našljedstvo njegovim sinovima prijepornim učiniti. Preostala su tu još četiri brata Bodinova, koji su bili od Bodinove djece jedva kojih pet šest godina stariji.
To su bili sinovi Mihajlovi od druge mu žene Grkinje, nećakinje cara Konstantina Monomaha. Ovu je bio uzeo Mihajlo, kako smo to već prije razložili, kad je sklapao mir sa carem iza onoga rata, gdje je bio Bodin zarobljen (nekako god. 1075).
-------------------------------------------------------------------------------
Narod je mrzio Jakvintu, jer ju je držao za začetnika svih razdora i krvoprolića na dvoru
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Bodin se je pako oženio pet godina kasnije, te je rodio četiri sina: Mihajla, Jurja, Arhiriza i Tomu. - Kad je Bodin umro, moglo je dakle biti njegovom najstarijem sinu jedva kojih devetnaest godina, dok je Dobroslav (najstariji od četvoro sinova iz drugoga Mihajlovog braka) mogao brojiti već blizu 25 godina.
U Duklji bilo je bez dvojbe kao i u Hrvatskoj u običaju starješinsko pravo. Prema tomu bio bi imao nastupiti prijesto poslije Bodinove smrti njegov mladji brat Dobroslav, kako je ono iza Mihajla nastupio Radoslav. No da je Bodin nastojao da potlači taj običaj, dala bi naslućivati već ta okolnost, što je on to već jednom učinio, kada je ono Radoslava istisnuo sa prijestola; a potvrdjuje to i ta opstojnost, što je baš za to sve pogibeljne elemente, koji bi bili kadri osujetiti našljedstvo njegovom sinu, iz zemlje protjerao.
Da bude Bodin jedan ili dva decenija dulje poživio, bilo bi mu bez sumnje uspjelo, da svome sinu osigura našljedstvo; a i sin bi mu bio medutim već nastupio muževnu dobu, pa bi bio i sam spretniji da očuva sebi našljedstvo. No ovako, ostavši iza oca neiskusan tek u mladenačkoj dobi, čekao je Mihajlo, najstariji sin Bodinov, da mu mati Jakvinta osigura prijestolje. A za tu parbu već nije mogao naći nezgodnijega advokata od matere svoje, koju je narod mrzio, jer ju je držao za začetnika razdora i krvoprolića u rodbini.
Kad je dakle umro Bodin, izbiju na površinu dva načela o našljedstvu: starješinsko (senioratsko) i ono prvorodjenstva. Po prvomu imao je sjesti na prijesto Dobroslav, a po drugomu prvorodjenac Bodinov Mihajlo.
Za ovoga potonjega radila je njegova mati, a pristajali su uzanj bez dvojbe i oni župani iz naroda, koje je milost Bodinova iz praha podigla. Narod pako, koji je konzervativnijih načela, a i teže pristupniji potkupljivosti (radi svoje mnogobrojnosti), držao se staroga običaja, pa pristajao uz Dobroslava.
Ovomu potonjemu doista podje za rukom, da se u natjecanju održi; a to ponajviše za to, jer se je narod bojao, da ne bi omražena Jakvinta preko svoga sina zapašovala u zemlji.
Čim je Dobroslav zasio na prijestolje "uze kruto postupati sa narodom", veli pop Dukljanin. Mi pako mislimo, da je stao proganjati pristaše Jakvintine i njezinoga sina, svoga protivnika.
No novi kralj nije imao posla tek sa javnim protivnikom, koji u ostalom niti nije bio najoprezniji. Prava pogibelj zaprijeti samostalnosti Duklje izvana, istom onda, kada se i bizantinski car uzeo uplitati u nutarnje prilike dukljanske države.
Čuvši na ime car Aleksij, da je umro Bodin, odluči se poslužiti sa njegovom rodbinom, koju je bio Bodin iz Duklje izagnao, ne bi li preko nje zavladao ovom zemljom, koja mu je prije dosta jada zadavala, a mogla mu ga je još zadati, samo ako se opet združi sa Boemondom, košto se je nekoć združila sa njegovim ocem Robertom Guiskardom.
Boemond bio se je naime povratio 1194. iz Azije kući, u Italiju, te se je spremao da navali opet na Epir (Drač). Ovo je potaklo cara Aleksija, da se je uputio pod jesen (polovicom mjeseca rujna) na zapad, u Tessalonik, da uredi stvari i da s bližega uzmogne bolje motriti kretnje i poduzeća Boemondova. No o ovom ćemo govoriti, bude li prilike, na drugom mjestu, da se ne odaljimo od dukljanskih stvari. - Ove su na ime takodjer privlačile cara Aleksija na zapad, gotovo jednakom važnosti, kakova je bila i pogibao pred Boemondom.
Da vidimo, kakovo je bilo stanje u Duklji u to vrijeme.
Kako smo već spomenuli, otimali su se odmah u početku, neposredno iza smrti Bodinova za prijesto Bodinov najstariji sin i brat Dobroslav. No još se nije niti ta borba stišala, kadno se u nju umješaše i agenti Aleksijevi: "Čuvši braća i sinovi kneza Branislava (onoga, što ga je Bodin dao pod Dubrovnikom smaknuti), da je Bodin umro, dodju na zapovijed carevu (iz Carigrada) u Drač". Tako pripovijeda naš domaći ljetopisac.
- Ovdje u Draču oženi se mladji brat Gojslav, te se tuj i definitivno nastani; uzanju ostanu i njegovi nećaci. Stariji i manje miroljubivi brat Kočapar ode u Rašku k županu Vukanu, te njegovom pomoći stane navaljivati na Dobroslava.
Ako sada ovo pripovijedanje Dukljaninovo nadopunimo ili isporedimo sa onim, što nam Ana Komnenka pripovijeda, tada opažamo, da pripovijedanje popa Dukljanina sadržaje u sebi prazninu, koju valja kombinovanjem ispuniti. U njegovom na ime pripovijedanju o radu Kočaparovom i Gojslavljevom nema logičnoga saveza, prekida se kauzalna nit.
Od Ane na ime doznajemo, da je Vukan bio u otvorenom ratu sa Bizantincima, odnosno sa dračkim vojvodom, onom nama iz bitke kod Zvecanja poznatom kukavicom.
- Pitanje je sada: za što Kočapar ide tražiti pomoći proti Dobroslavu u Vukana, neprijatelja Aleksijeva, ako je išao po zapovijedi Aleksijevoj protiv Dobroslava? Za što ostaje Gojslav sa svojim sinovcima u Draču, dok je poslan protiv Dobroslava? Zar bi drački vojvoda dozvolio, da Gojslav i rodbina mu u Draču mirno planduju, dok im je bila zadaća da svrgnu Dobroslava?
----------------------------------------------------------------------------------
Raški župan Vukan pohara veliki dio Duklje, kao da je ušao u kakvu neprijateljsku zemlju
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
- Uvažimo li sve te okolnosti, čini nam se, da je najvjerovatnije, e se je taj preokret u tečaju stvari ovako dogodio:
Videći Dobroslav, kakova se odasvud bura na nj sprema, odluči da se osigura barem od one strane, otkuda mu je najveća pogibao prijetila - na ime od Bizanta. U tu svrhu biće da je priznao vrhovništvo bizantinskog cara t. j. stupio je u suzerenski odnošaj spram Bizanta i učinio Duklju vazalnom državom. - Aleksij se je zadovoljio ovim bez ikakve muke stečenim uspjehom, pa je rado priznao Dobroslava zakonitim vladarom, i to tim rade, što više ne bi bio postigao niti onda, da je iza teških bojeva koji od njegovih štićenika zasio na Bodinovo prijestolje. - Priznav pako jednom Dobroslava za kralja, nestalo je razloga da mu postavlja protukandidata, pa je za to bez sumnje naložio Kočaparu i Gojslavu i ostaloj rodbini, da se mirno drže u Draču. Gojslav i rodjaci poslušaše, a to učiniše tim lakše, što Aleksij i onako nije njima namijenio prijestolje, vec Kočaparu.
No ako je bio ovaj preokret stvari na korist Dobroslavljevu manje nepoćudan Gojslavu i ostalim, ali se je tim nesnošljivijim činio Kočaparu. Ovoga je bio na ime odredio car Aleksij za dukljanskoga kralja, jer je bio najstariji u Bodinovoj rodbini, pa je tako Kočapar putovao iz Carigrada u Drač s najdubljim uvjerenjem da će mu za koji mjesec zablistati slavna kruna Bodinova na glavi. No vješti manevar Dobroslavljev uvjerio je Kočapara, da Bizantincima nije do osoba i do načela, već do svoje koristi. Jer, makar je Aleksij i bogzna koliko isticao senioratsko pravo Kočaparovo, makar se je možda hrustio, da će tomu pravu i mačem u ruci pribaviti zadovoljštinu - brzo on sve to zaboravi i hitro se sprijatelji sa primogeniturom, čim mu je i ova donijela ono, što je htio postići prije, dok je podupirao seniorat - čim je postigao gospodstvo nad Dukljom.
Kočapar, vidjeći da je bio pukim orudjem u rukama bizantinske politike, prevaren u nadama i zavaran carevim obećanjima razjari se, te se ne htjede pokoriti carevom nalogu i mirovati poput Gojslava, nego se uteče u Rašku k Vukanu, s njim se dogovori i valjda velikim obećanjima sklone ovoga, da mu pomogne doći do njegova prava, koje ga je po starješinstvu u istinu i išlo.
Vukan se u istinu baš junački pripravi da svomu gostu postavi krunu na glavu. Oba predju preko gora i klanaca u Duklju (Zetu) i sraze se na Morači sa Dobroslavom. Dobroslavu je loša sreća poslužila, jer bude razbit, zarobljen i svezan u Rašku odveden. - Poslije ove pobjede bilo je lako Vukanu, da svlada manje otpore, ako se je gdje kakvi pojavi. A da je takovih bilo, dalo bi se zaključivati po tom, što je Vukan veliki dio Duklje poharao, kao da je ušao u kakovu neprijateljsku zemlju.
Kada je Vukan svladao svaki otpor i dosta se plijena dostao, vrati se u Rašku, a Kočapar ostane u Zeti da vlada. I tako se je to Kočaparu ispunila vruća želja, makar tek i za kratak čas. No o tom malo kasnije: za sada vratimo se na čas k Dobroslavu.
O kralju Dobroslavu imamo evo vrlo malo vijesti, pa ipak se iz njih razabire, da je ovaj kralj u onim teškim prilikama pokazao uza sve to, što je bio još razmjerno vrlo mlad, dosta vladalačkih sposobnosti. Da je bio junačan i poduzetan, vidi se već odatle,što se je umio u onim burnim vremenima uspeti na prijestolje usprkos mnogih neprijatelja i intriga onako opasne i uplivne žene, kao što je to bila Jakvinta.
To isto svjedoci i način, kako je umio sebi skinuti s vrata pogibao od strane Bizantinaca; a i sada evo vidimo ga gdje junački osobno brani svoju krunu protiv Kočapara i Vukana. - Kad dakle sve to svjedoči, da je Dobroslav bio dosta sposoban vladar, čudno nam se čini, da je on čekao neprijatelja na Morači, mjesto da ga ceka u klancima i gorama, što bi bio svaki pa i mnogo manje sposobniji čovjek učinio? - Mi sebi to tumačimo tako, da je Dobroslav bio odveć sjeguran pobjede, te je neprijateljsku silu odveć omalovažavao, a svoju precjenjivao.
A osim toga valja znati, da mu je doveo nešta pomoći i drački vojvoda, onaj jadni i plašljivi Ivan, bratić cara Aleksija, koji nam je sa svoga kukavičluka već od prije dobro poznat. - Biće da je Dobroslav prepustio komandu ovomu Ivanu u jednu ruku za to, što je bio Ivan kojih desetak godina stariji od Dobroslava, a u drugu ruku valjda ponajviše i za to, što Ivan nije bio tek obični bizantinski general, već pravi bratić samoga cara. -
Ako dakle uzmemo, da je sam taj Ivan vodio glavnu riječ, onda nam je dosta jasno, za što se je ova vojna tako, moglo bi se reci glupo, vodila. - Car Aleksij se je ovime ponovno osvjedočio, da njegov bratić nije sposoban da bude drački vojvoda, osobito ne sada, u vrijeme, kada se je na Drač spremao Boemundo, pred kojim je i sam car znao okrenuti ledja. Za to svrgne car Ivana s te časti, pa postavi na njegovo mjesto mladjega, ali za to mnogo sposobnijega brata Ivanova Aleksija.
Ovime je bio doduše Ivan kažnjen, no to nije Dobroslavu niti najmanje pomoglo, a još manje mu je ublažilo njegovu u istinu žalosnu sudbinu, o kojoj ćemo domalo govoriti.
Nama se pače čini, kao da je car Aleksij poslao svog bratića, spomenutog Ivana, ovamo kao na manevar, da ga iskuša, koliko vrijedi i da li zaslužuje, da mu se povjeri obrana Drača kod navale Boemundove, koja se već približavala.
-----------------------------------------------------------------------------
Po ugovoru iz 1081, izmedu Bodina i raškog župana Vukana, bio je Vukan vazalom dukljanske države
U ostalom dosta o tom Ivanu; i onako smo potratili o njemu više riječi, nego to njegova ličnost zaslužuje. Vratimo se u Duklju.
Ono debelo prijateljstvo izmedu Kočapara i Vukana ne potraja dugo. Pop Dukljanin pripovijeda, da je Vukan stao Kočaparu zasjede praviti sa Rašanima, a Kočapar naslućujući to da je otišao u Bosnu.
Rad šta se je razvrglo prijateljstvo izmedju ovih nedavnih saveznika - nigdje se ništa ne spominje. No mislimo, da bi to mogao biti razlog, što je Kočapar valjda prije mnogo toga obećavao, što poslije kao kralj nije htio ili nije mogao održati. Valja znati, da je Kočapar kojih 5-6 godina proživio na bizantinskom dvoru, gdje je imao dovoljno prilike da se usposobi u onoj: "Reci, poreci, pa opet izvrni". - Ali kako rekosmo, to je tek mogućnost, no napisano ne nadosmo to. - Nego sve kad i ne bi to bio pravi odnošaj izmedu Duklje i Srbije.
Po ugovoru na ime od godine 1081, izmedu Bodina i Vukana, bio je Vukan vazalom dukljanske države. No iza Bodina je Duklja silno oslabila, dok je Srbija pod hrabrim i lukavim Vukanom vrlo ojačala. Vukan je već za zadnjih godina Bodinova vladanja nekuda zaboravio na pravi odnošaj izmedu Raške i Duklje, a kako se je morao sada istom ponašati spram Kočapara, koji je jedino njegovom milosti zasio na prijestolje, to možemo misliti. No ovdje se je namjerila kosa na brus, kako naš narod veli. Mi poznajemo Kočapara kao silovitog čovjeka, koji prkosi Bodinu, te ubija kraljičina ljubimca; on prkosi i samomu caru Aleksiju, pa kako bi tada takov čovjek mogao dopustiti, da bi mu zapovijedao njegov po pravu vazal-sluga?
No bilo sad ovako ili onako, do sukoba je došlo, a Kočapar vidjeći se slabijim, pobjegne u Bosnu. Ovdje oženi kćer bosanskoga bana bez sumnje za to, da sebi time pribavi što izdašnije pomoći. Pa doista i nastavi rat, ali samo za kratko vrijeme, jer domala umre ili pogine usred rata u Zahumlju u današnjoj južnoj Hercegovini.
Sve to dogodilo se nekako godine 1103. To se dade proračunati ovako: Poslije Kočapara dode na prijesto Vladimir II. Ovaj je vladao 12 godina. Njega naslijedi Juraj I, a od ovoga imamo jednu povelju, izdanu u Dubrovniku godine 1115.
Ovo budi tek mimogred napom-enuto, jer će se opširnije o tom govoriti na drugom mjestu. Vratimo se na stvar.
Poslije smrti Kočaparove izabere sebi narod za kralja - ne brineć se po svoj prilici ni za Vukana ni za bizantinskoga cara.
VLADIMIR II (1103 - 1114):
Ovaj Vladimir bio je unuk Mihajlov po Vladimiru, jednomu od onih sinova Mihajlovih, što su izginuli u dukljansko-bizantinskom ratu godine 1073-1075 - Sada dakle, kada je postao kraljem, moglo mu je biti svakako trideset a može i više godina. - Izabran je bio, kako naslućujemo, od naroda bez obzira na cara i na Vukana. - To zaključujemo odatle, što je u ovaj čas dobio pune ruke posla i car i Vukan. Evo što je tomu bilo uzrokom:
Godine 1104, bio je vojvoda Boemund, koji je u križarskoj vojni osvojio Antiohiju sa okolišem, doplovio u Apuliju sa čvrstom namjerom da cara Aleksija zakvači za ledja radi njegovih spletaka protiv križara i radi nevjernoga šurovanja sa Turcima protiv zapadnih kršcana, koje je bio sam izazvao na vojnu.
Saznavši Aleksij za te osnove Boemundove, silno se užurba, jer se nikoga nije toliko bojao, koliko ovoga junačkoga i inače viteškoga Normana. - Bojeći se sada Aleksij, da ne bi Boemund odmah, čim sakupi vojsku, nahrupio na Ilirik (Drač), naloži u pismima svim vojnim zapovjednicima na Balkanu, da se sakupe na Slivnici (rječica i mjesto u srpskoj Macedoniji). Sam pako Aleksij krene sredinom mjeseca rujna 1104. (ili po grčkom kalendaru 1105, jer je njihova godina počimala prvoga rujna) iz Carigrada i dodje u Tesalonik.
Gledajući Vukan, kako se grčka vojska koncentrira sa svih strana bizantinskoga carstva baš na granici njegove države, a nemajući čiste savjesti radi poraza, nanešena prošle godine dračkomu vojvodi Ivanu, mislio je, da se sve to sprema na njega. - Zaokupljen ovim brigama, morao je svrnuti svu svoju pozornost onamo, odakle mu je veća pogibao prijetila, a dotle je bilo moguće Dukljanima, da se sporazume i izaberu sebi kralja, bez Vukanova utjecaja.
Isto tako mogli su bez brige ovaj važni čin obaviti i od strane dračkoga vojvode. Ovaj je na ime poslije poraza na Morači izgubio mnogo od svoga ugleda, a osim toga bio je zabavljen i oko utvrdjivanja i opskrbljivanja grada Drača, jer se je mislilo, da će Boemund svaki čas rupiti.
Medutim ode Boeumund iza kratkoga boravka u Apuliju sa sjajnom pratnjom u Francusku kralju Filipu, te isprosi za se njegovu kćer Konstanciju za ženu. Ovime steče dobroga saveznika i dobije lijep miraz, što mu je bilo nuždno, jer su ga nebogog grdno tištili dugovi. U ovom poslu zadrži se u Francuskoj pune dvije godine.
Car Aleksij zadržavao se medjutim u Tesaloniku. Misleći u početku, da će Boemund sad na banuti, spremao se je na vrat na nos, da ga pripravan dočeka. Tu je pače sam osobno vježbao svoju tjelesnu novoustrojenu gardu, tako zvane tirone, u oružju. - Dočuv pako nešta kasnije, kamo je krenuo Boemund, i uvidjajuć, da neće tako skoro pod Drač, odluči Aleksij, da tom zgodom uredi stvari u Duklji i Srbiji.
----------------------------------------------------------------------------------
Vladimir II se odrekao ugovora izmedu Bodina i Vukana, i priznao Srbiji njenu nezavisnost
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Za to car Aleksij krene s vojskom iz Tesalonika u Strumicu, grad mnogo spominjan u bizantinskoj ratnoj povijesti, i silno utvrdjen na silnim pećinama, ležeći blizu srpske medje. Odavle podje još dalje prema Srbiji do Slopina.
Aleksij je išao u istinu za tim, da osveti poraz dračkoga vojvode. To priznaje i Ana u prije navedenoj izreci; no ona to krivo prikazuje. Ona veli, da je car istom ovdje dočuo za poraz dračkoga vojvode Ivana, a to ne stoji.
Jer ako i mimoidjemo neke druge okolnosti, koje takovo prikazivanje nevjerojatnim pokazuju, dovoljno je, da stavimo sebi pitanje: pošto je onda car marširao put Srbije, ako nije znao već prije za taj poraz, nego ga je istom na tom putu saznao?
K tomu dodajemo još i to, da je Ana pisala svoju knjigu kojih 30 godina iza ovih dogadjaja. A pisala je tako plastično, tolikom dramatičnom živahnosti i potankosti, da gotovo svaki kret, pače svaku misao i čuvstvo na licu njenih osoba možemo čitati. Kraj ovako vanredno potankoga pripovijedanja nije čudo, ako koja stvarca katkada zamijeni svoje kronološko mjesto sa kojom drugom.
No - što Vukan na ovaj carev pohod?
Kako znademo, ovo mobilizovanje i koncentrovanje bizantinske vojske nije bilo namijenjeno Vukanu, već Boemondu. A što se je ta sakupljena sila baš na Vukana imala oboriti, to se je kud i kamo više dogodilo slučajno, nego namjerno i proračunano.
Nego zato ipak taj pohod nije mogao iznenaditi srpskoga župana, jer je on morao misliti odmah u početku, da se sva ta vojska protiv njega sprema, pošto je mobilizacija počela već nekoliko mjeseci iza poraza dračkoga vojvode, i jer se je koncentrovanje te vojske dogadalo u Macedoniji, dosta blizu medje srpske države. - Za to ne može da bude sumnje e se je i on pripravljao na obranu, utvrdjujući klance i pripremajući busije za slučaj navale.
No gledajući veliko spremanje i golemu carevu vojsku, odmah shvati da bi ovaj put mogao biti loše sreće, jer se car prije, kad je pohadjao Srbiju, nije nikada onako pripravio, kao sada. - Za to odluči župan da se izmiri sa carem - ako se to bude dalo; rat pako ostavi za zadnje sredstvo obrane. - Ana veli da je u tu svrhu Vukan poslao poslanike, da prose u cara mir i da je rado poslao zahtijevane taoce. Osim toga nema sumnje, da je i od Vukana zahtijevao car ono, što od drugih balkanskih naroda: da za slučaj rata sa Boemundom dade pomoćnih četa i živeža za vojsku.
Mi smo već prije jedanput rekli, da Aleksij nije bio Bazilij II, a to dokazuje evo i ovaj mir. Koliko puta je već Vukan prekršio mir, no car mjesto da ga kazni, zatraži tek taoce za jamstvo, da Vukan toga neće više činiti. Ovo je negativni uspjeh i politika skroz defenzivne naravi. Tako je bilo vazda evo od dvadeset godina, a to je bio i razlog, zašto je Vukan ovako porasao. - U ovaj čas išao je car u svojim zahtjevima samo u toliko dalje, što je tražio i od Vukana pomoći za slučaj rata sa Boemundom, dakle prisilio ga je na savez.
Evo ovako se svrši taj bizantinsko-srpski prijepor. A kako je prošla u to vrijeme Duklja?
U Duklji vladao je od godine dana kako znademo Vladimir II. Bio je to čovjek miroljubiv, ali inače nemaran, koji je volio bezbrižan život. Njemu je bila reć bi glavna cijelj, da pribavi zemji mir, a to mu i potpuno podje za rukom.
Pop Dukljanin pripovijeda da je kroz cijelo vrijeme njegove vlade trajao mir, a uvažimo li prilike, u kojima je živio, tad se je to moglo dogoditi samo pod ovijem uvjetima: da se je priznao carskim vazalom i da se je odrekao onoga ugovora izmedu Bodina i Vukana, t. j. da je Srbiji priznao neodvisnost.
Takova je eto bila vanjska politika kralja Vladimira. - O kakvom odnošanju izmedu Duklje i Bizanta ne spominje nam doduše ništa niti Ana niti naš domaći ljetopisac. No razlog tomu mučanju biće taj, što se je Vladimir nagodio bez oklijevanja.
Zato držimo, da bi bilo odveć smjelo, uvažujuć tadanje okolnosti, kad bi se htjelo iz te šutnje zaključivati, da Dukllja uopće nije ni imala kakvoga posla sa carem. Jer ako je car išao za tim, da na čistac izvede odnošaj izmedju Vukana i bizantinskoga carstva, prije no što bukne rat sa Boemundom - tad bi bilo upravo naivno misliti, da bi uredjenje odnošaja sa Dukljom ostavio in suspenso. To je pako tim manje vjerojatno, što je Duklja bila za slučaj rata sa Boemundom od veće strategičke važnosti, a osim toga bio je s njom u ovo vrijeme lakši posao, nego sa Vukanom.
Svakako smijemo držati, da se je Aleksij pobrinuo, da mu Duklja u ratu sa Boemundom ne bi onakovu ulogu igrala, kakovu je igrala pred dvadeset godina u ratu sa Robertom Guiskardom.
Napokon valja znati, da je car boravio u susjedstvu Srbije i Duklje sa golemom vojskom cijelu godinu i dva mjeseca, pa je imao i dosta sile i dosta vremena, da taj odnošaj uredi i da svoju bivšu vazalnu državu opet u prijašnji državopravni odnošaj privede.
Ovako je otklonio Vladimir II rat od svoje države. Istina, to je bila skupa cijena, za koju je on kupio mir, jer je time pretrpila Duklja capitis deminutionem: ona je prestala biti medjunarodnom suverenom državom, te postala vazalom bizantinskoga carstva.
-----------------------------------------------------------------------------
Za Vladimira II unutarnja politika se ravnala prema spoljnoj, što je obrnuto od onoga kako bi moralo biti
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Nego radi toga ne smijemo svu krivnju bacati na kralja sama. Ne smijemo zaboraviti, da su onda bila vremena takova, da se nije pazilo na pravo slabijega. Nije tada još bilo općenito priznatih medjunarodnih norma, koje bi bile vezale sve evropske, ili barem kulturne ili tek sve kršćanske države.
Nije bilo tada medjunarodnoga prava, koje bi priznavalo i najslabijim državicama pravo na opstanak, kao danas - već je vladalo pravo jačega ili sila, pa su se mogle uzdržati na slobodi samo one države, koje su imale dovoljno snage, da silu silom odbiju.
Istina, rimski pape bili su položili temelj jednakopravnosti svih država pod hegemonijom rimske stolice, što smo već prije razložili, no to je vrijedilo samo za zapadni svijet:
Bizantinci su bili prvi, koji su držali, da ih to ne veže. Odatle slijedi, da su oni narodi i države, koji su susjedovali sa Bizantincima, kao n. pr. isti Dukljani, morali biti uvijek spremni da oružjem brane svoju neodvisnost i slobodu protiv "prava" Bizantinaca. - A je li bio kralj Vladimir kadar da se obrani u ovom času protiv Aleksija?
Na to pitanje bilo bi teško odgovoriti, da je Vladimir bio drugi Bodin, ili da je u zemlji vladala sloga ili barem volja vladareva. U oba na ime slučaja bio bi car Aleksij svakako umjereniji u svojim zahtjevima.
No svega toga nije bilo u Duklji, pa je zato i morala prignuti vrat pod gospodstvo bizantinsko. Kralj Vladimir bio je tek običan čovjek srednjih sposobnosti, a stanje u zemlji bilo je takovo, da je iziskivalo i hrabroga vojnika i vještoga državnika.
Visoko plemstvo, koje se je poslije smrti Bodinove opet uvuklo u Duklju, poslano od Aleksija da provada svoju partikularisticnu politiku, k tomu još preparirano na bizantinskom dvoru egoizmom i nepatriotizmom, bilo je pripravno da traži i u Vukana i Bizantinaca i u svakoga pomoći, samo da se dostane svojih sebičnih ciljeva i da se osveti kralju, ako je stajao na putu ovakom partikularizmu, nebrineć se, makar pri tomu i domovina propala.
U tom plemstvu zavladao je takav egoizam, da je bilo pripravno, da tudjom pomoći rastreska cijelu državu, samo ako je od njenih podrtina mogao skrpati za sebe kakovu kolibu.
Evo takav je bio Kočapar, a nijesu bili bolji niti drugi, kako ćemo to poslije vidjeti. Nama se čini, da je Duklja u ovo vrijeme stajala naličiti Poljskoj, kad je ova već zrelila za svoju propast. Pa dosta i Duklja evo već sada srta u propast.
Na tom putu neće ju moći suzdržati niti sva golema i mnogogodišnja naprezanja i pokušaj kralja Jurja I, mladjega sina Bodinova, a to s toga, jer je domovinu turalo nizbrdice u ponor svekoliko ovo visoko plemstvo pomoću vanjskih neprijatelja, dok je Juraj bio i sam iznevjerivan.
Bizantinska i srpska država kao vanjske sile, a destruktivni elemenat kao nutarnja sila, djelovaće i u buduće na tijelo dukljanske države razorno, dok je napokon ne rastoče. - To je evo razlog, za što to već sada napominjemo.
Tako ćemo na ime lakše moći razumijevati sve dogadjaje, što ćemo ih u buduće susretati.
Mi smo vanjsku politiku Vladimirovu već prikazali, pa nam se je još osvrnuti na nutarnju.
Za nutarnju politiku Vladimirovu imamo nekoliko kratke vijesti.
Ove pak vijesti potvrdjuju ono, što bismo naslućivali, sve kad tih vijesti i ne bi imali: nutarnja politika Vladimirova ravnala se je, ovisila je o vanjskoj politici.
To pak nije normalno, to je baš obratno od onoga, kako bi moralo biti. Ta nutarnja nesamostalnost posljedica je vanjske odvisnosti, što je karakteristično svojstvo svih onih država i zemalja, koje u kakovoj potčinjenosti stoje pod kojom drugom državom. - Za Duklju pak znamo, da je bila pod bizantinskim suverenstvom.
Pop Dukljanin pripovijeda, da je Vladimir sabrao oko sebe opet svu svoju rodbinu. To je učinio bez sumnje po želji Bizantinaca.
Znali su oni na ime, da je ovakovo plemstvo, koje je bilo već priviklo, da traži pomoć protiv vlastite domovine u Bizantu, bilo najsjegurniji jamac, da se polusuverena Duklja neće tako lako i tako brzo sabrati i ojačati da bi mogla stresti bizantinski jaram.
Ovime pošao je Vladimir za jedan korak dalje od Dobroslava. Ovaj se je odrekao vanjske odvisnosti, a Vladimir je potkopao i nutarnju. I tako eto nije prošlo niti pet godina iza smrti Bodinove, a Duklja se već gotovo neda niti prepoznati.
Osim toga čini kralj Vladimir na nas utisak, da je njemu bila najglavnija briga njegova osobna udobnost u miran, bezbrižan život, nebrineć se što time država trpi. - Osiguravši na ime sebi mir od strane Bizantinaca i od strane svoje rodbine, još mu je preostalo samo to, da se osigura i od strane Vukana.
On dostigne i to, pa da bude mir što čvršći, oženi kćer župana Vukana. Sada zavlada mir u zemlji kroz dvanaest godina, veli pop Dukljanin. Ali po našem mnijenju nije to bio mir, već mrtvilo. Vladimir je samo omamio i u san uljuljao narod.
Jer da je bio Vladimir vladar na svom mjestu, on bi bio upotrijebio mir sa carstvom na to, da svoju državu i njenu budućnost čim bolje osigura protiv onih pogibelji, koje su joj prijetile od samoga Bizanta i od Srbije.
No mjesto toga Vladimir radi baš protivno: on učini sebe pionirom ovih dviju politika, koje su bile naperene upravo na propast Duklje.
------------------------------------------------------------------------------------
Materinska ljubav nagonila je Jakvintu da ne bira sredstva da bi svog sina dovela na vlast
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Kad je Vladimir oženio Vukanovu kćer, bi reći, da je u Duklji zavladao Vukanov upliv. Kao što je ono Marija, unuka bizantinskoga cara Romana Lekapena, udata za Petra I, sina Simeona Velikoga, utirala put bizantinskomu gospodarstvu nad Bugarskom - tako je, čini nam se, radila i Vukanova kći u Duklji. Pop Dukljanin veli, da su se sa kraljicom Jakvintom urotili proti kralju Vladimiru ljudi "qui inimici erant juppani Belcani".
Pop Dukljanin slavi doduše kralja Vladimira rad ovoga mira, ali se iz njegova pripovijedanja vidi, da je bilo u Duklji još uvidjavnih ljudi, koji su uvidali ubitačnost ovoga mrtvila i predvidali zle pošljedice, koje su se iz ove loše politike morale izleći. - Valja još i to uvažiti, da u vrijeme Vladimirove vlade pada i onaj veliki rat izmedu Boemunda i cara Aleksija (1107. i 1108.), koji se je vodio u neposrednom susjedstvu Duklje - oko Drača, a pop Dukljanin ga ipak niti jednom riječi ne spominje. Znak je to, da se pri tim velikim dogadjajima Duklja držala pasivno, ili najviše, da je caru Aleksiju dala nešto živeža i kojega vojnika. To dakako nije niti spomena vrijedno, pa je pop Dukljanin imao donekle i pravo, da to ne spominje. A ipak, kolike se je koristi moglo odatle izvući za Duklju! -
Kraj ovakove neoprostive mlitavosti kraljeve nije se čuditi, da se je našlo ljudi, ili po svoj prilici cijela stranka, koja je bila nezadovoljna sa ovakovim nesposobnjakom, pa ga odlučila maknuti i drugoga postaviti. - Pop Dukljanin to vrlo lakonički pripovijeda, ali i iz toga kratkoga prikazivanja dalo bi se zaključiti, da su nezadovoljnici bili samo u tom složni, da Vladimira valja maknuti, dok su se u osobi novoga kralja razilazili: jedni su htjeli bivšega kralja Dobroslava, a drugi sina Bodinova Jurja. - I tako eto vidimo udovu Bodinovu Jakvintu u društvu sa nekim "zlotvorima, koji su bili neprijatelji župana Vukana". Tako eto naziva pop Dukljanin ljude, koji su u politici malo dalje vidjeli, nego on.
Dok su ovi nezadovoljnici snovali samo o tome, kako bi maknuli Vladimira, dotle je Jakvinta spletkarila, da ukloni s puta i Vladimira i Dobroslava. Dakako da je glavna zadaća bila maknuti prvoga. U tu svrhu, deseći se u Kotoru, svari otrov, potkupi kraljeve dvoranike i otruje tako najprije kralja Vladimira.
Dok je kralj još bolovao ili bolje rekavši umirao od otrova, dode Jakvinta sa svojim sinom Jurjem u Skadar, da tobože pohodi bolesnoga kralja. Pravi pako razlog toga pohoda bio je po svoj prilici taj, da predobije čim više velikaša, koji su se sakupljali oko kralja na umoru, za svoga sina i da nadje način, kako će Dobroslava učiniti neopasnim.
Videći kralj Vladimir Jakvintu kraj sebe, zapovijedi joj, da se nosi iz njegove kuće, a i svojoj družini zapovijedi, da je otjeraju. Prije, nego je Jakvinta ostavila Skadar, osumnjiči bivšega kralja Radoslava, da je on krivac smrti kraljeve, ne bi li ga kralj sam dao smaknuti, pa time njezinoga sina oslobodio od takmaca. No kako je vidjeti, to joj nije pošlo za rukom, jer ju je kralj otjerao a da ju nije ni saslušao. - Protjerana od kralja iz Skadra, dode do Gorice (Garizam), gdje je čekala dok izdahne kralj Vladimir, i odakle je mitila dvoranike njegove, da Dobroslava pogube, čim bi kralj umro.
Na ovom mjestu pruža nam se prilika, da se na čas osvrnemo na bivšega kralja Dobroslava. Mi smo ga bili ostavili ondje, gdje je bio za bitke na Morači zarobljen i u Rašku i okovima odveden u ropstvo. Tamo je čamio nešta preko godinu dana t.j. do onoga časa, kad je Vladimir bio oženio Vukanovu kćer. Tada ga je Vukan predao svome zetu Vladimiru, a ovaj ga držao u tamnici kroz svih dvanaest godina svoje vlade.
Nema sumnje, da je ova kruta sudbina mladoga čovjeka, koji je ipak pokazao ponešto vladalačkih sopsobnosti i junačkoga srca, mnogoga čovjeka dirnula i nesretnomu kralju simpatija pribavila. A te simpatije mora da su tim više rasle, čim je kralj Vladimir sve to više dokazivao, kako se je narod u njemu teško prevario.
Pa doista mora da je Dobroslav imao mnogo izgleda na uspjeh. To bi se dalo suditi baš po prevelikom naprezanju Jakvintinom, da ga makne s puta. Napokon joj to podje za rukom. Čim je na ime umro kralj Vladimir, navališe oni potkupljeni dvorani na Dobroslava, izvukoše ga iz tamnice, iskopaše mu oči, napokon ga i kastriraše, te ga ovako osakaćena baciše u samostan Sergija i Baha u Skadru. Ovdje je nesretni kralj Dobroslav još mnogo godina proživio medu kaludjerima.
Ovako je eto ova opaka žena navalila na svoju dušu pet teških grijeha: četiri umorstva i jedno osakaćenje. Kako nam je od prije poznato, ona je bila začetnica onoga suda, gdje su knez Branislav, njegov sin i brat platiti glavom; ona je otrovala Vladimira i dala eto napokon Dobroslava učiniti lazarom i slijepcem. - A sve je to eto učinila, da joj sinovi ne bi "jeli mrvica" sa stola onih, koji bi preoteli krunu, kako je to znala govoriti pokojnome kralju Bodinu. - Materinska ljubav bila je dakle u Jakvinte u velike razvita. Velika je to krepost u svake žene, a u značaju Jakvinte jedini plemeniti momenat. No ipak ni ta krepost ne može da opravda one grdne zločine.
Ne birajući Jakvinta sredstva doista i dostigne cilj, jer poslije smrti Vladimirove zasjedne na prijestolje njezin mladji sin.
-----------------------------------------------------------------------------------
Kralj Đuro je pošao Bodinovim tragom: da oslobodi Duklju od uticaja Grka i Srba i da bude svoj na svome
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
JURAJ I (1114 - 1118):
Ovaj kralj, držimo, da se ima smatrati u prvom redu kandidatom onih ljudi, one stranke, "qui inimici erant juppani Belcani", da se poslužimo oznakom popa Dukljanina. Za to možemo zaključivati, da je već sada u početku njegove vlade bio upliv župana Vukana u Duklji, ako i ne možda sasvim iskorjenjen, a to dobrano potisnut pod kraj. No malo kasnije vidjećemo, da je kralj Đuro išao i za tim, da obnovi onaj stari ugovor od 1081. - Prema tomu mogli bismo reći, da je u tom smjeru udario ovaj kralj stopama svoga oca, kralja Bodina.
A kojim je putem udario u politici spram Bizanta?
Mi ćemo vidjeti iz čitavog djelovanja kralja Đure, da je on išao za tim, da navede svoju državu na onu kolotečinu, po kojoj ju je vodio njegov otac do moći i slave, pa zato držimo, da je u vanjskoj politici slijedio isti smjer spram Bizantinaca, kojim je bio udario i spram Srbije: on je išao da Duklju oslobodi ispod utjecaja Grka kao i Srba, da bude svoj u svomu.
Da je promjenom vlade stao u Duklji duhati vjetar Bizantu manje povoljan, svjedoči nam i Ana Komnenka. Mi smo vidjeli, kako je godine 1104. uredio Aleksij odnošaj sa Vukanom i Vladimirom: oba imala su cara pomagati živežem (a valjda i vojskom) za slučaj rata sa Boemundom. A to se je jamačno i dogodilo, jer je Boemund bio ponajviše sa nestašice hrane prisiljen da ugovori mir sa carem. To se pak ne bi bilo dogodilo, da Duklja i Srbija nijesu stajale uz cara, jer bi Boemund u protivnom slučaju mogao dobavljati hranu makar i za skup novac od ovih država. Valja na ime znati, da je car u ovom ratu upravo onu taktiku slijedio, koju je godine 1082. protiv Roberta Guiskarda bio zabacio: on je sada na ime u manjim okršajima slabio Boemundovu silu; dovoz hrane s morske strane presjekao je pomoću Mlečana; a onu ulogu, koju je imao tada izvesti Bodin, izveo je sada Vladimir, t.j. uskratio svaku pomoć Normanima na kopnu, dakako na veliko zadovoljstvo Bizantinaca.
Iza ovako debeloga prijateljstva eto na jednom jedikuje Ana, da je car morao paziti na Turke i Latine i to u času, kad je svukoliku vojsku morao razdijeliti djelomice protiv Kumana, koji su se spremali da provale preko Dunava, a djelomice "morao zaposjesti klance i prelaze na medji Srbije i Duklje). - Malo dalje u tečaju svoga pripovijedanja kaže nam ona i dobu, kada se je to dogodilo: početkom osme indikcije, ili po našem kalendaru u jesen godine 1114.
Iz svega toga Anina pripovijedanja ne bi mi mogli doznati, što se je u Duklji dogadjalo, kad nam ne bi toga naš domaći ljetopisac bio zabilježio. No i on imade veliki nedostatak, koji leži u tome, što nam nije nigdje zabilježio godine tog prevrata u Duklji. Nego tuj nam pritiče u pomoć jedan važni dokumenat, jedna povelja samoga kralja Jurja od godine 1115., koja nad svaku sumnju dokazuje (usporedena sa Aninim svjedočanstvom), da se je ta promjena vlade u Duklji dogodila nekako koncem 1114. godine, pa tako već naredne godine dolazi diplomatičko svjedočanstvo o tome.
No premda je kralj Juraj mislio već pri nastupu svoje vlade, kako bi svoju državu postavio na vlastite noge, ipak se je u početku uklanjao sukobu sa Bizantincima; a po svoj prilici je u početku živio i s Vukanom u dobrom odnošaju. Dalo bi se to zaključivati već iz pripovijedanja Anina, koja je svoje prikazivanje tako stilizovala, da bi se dalo zaključivati, e su Dukljani i Srbi solidarno krivci one mobilizacije. A i naš domaći ljetopisac pripovijeda, da uzroci, koji su kasnije izazivali rat sa Bizantincima, počimaju istom "druge godine" Jurjeve vlade.
Prema tomu držanju kralja Đure dalo bi se zaključivati, da se je on nastojao najprije kod kuće urediti, učvrstiti sebi prijestolje i zemlju pripremiti za ovako smjelu politiku; a čekao je valjda i na zgodan momenat iz vana, na kakovu promjenu bud u bizantinskom carstvu, bud u Srbiji.
- No poslušajmo popa Dukljanina, što on pripovijeda, kako se došlo do boja sa Bizantincima;
"Druge godine svoje vlade - pripovijeda Dukljanin - htjede kralj Đuro da potajno uhvati sinove kneza Branislava. No ovo mu ne podje za rukom, jer im je nešto dojavilo njegove namjere, pa ovi odoše sami k svom stricu Gojslavu u Drač. Jedini Grubeša bude uhvaćen i u zatvor bačen. U to vrijeme sakupi vojvoda Kalojoan Komnen vojsku i zavojšti zajedno sa Gojslavom i njegovim sinovcima na kralja Đuru.
Pokušajmo ovo Dukljaninovo pripovijedanje ponešto kritički analizovati.
Mi smo već prije natuknuli, kakovu je zadaću namijenio car Aleksij Gojslavu i njegovim rodjacima, kada ih je poslao u Drač, a odavle ih uveo u Duklju. Njihova je zadaća bila da paze na dukljanske vladare, pa da budu eventualno protuteža narodnoj politici dukljanskih vladara, straže bizantinskoga gospodstva. Ta njihova zadaća ne izlazi na vidjelo za vlade kralja Vladimira, jer im on nije davao povoda, bivši i sam vjerni sluga bizantinskoga cara. No sada, istom što je stupio novi kralj na prijesto, tek što je pokazao, da mu na srcu leži narodna čast i sloboda, sada evo izbija njihova zadaća u potpunoj slici na površinu. Ova rodbina kraljeva u Duklji eto stoji u neprekidnom saobraćaju sa Gojislavom, koji definitivno stanuje u Draču.
-------------------------------------------------------------------------------
Vizantija je uvijek tražila izdajice u najbližim njoj nepoćudnim i neprijatnim balkanskim vladarima
Iz prvog integralnog dukljanskog životopisa i skoro zaboravljenog djela znamenitog hrvatskog naučnika - "Dukljanska kraljevina", objavljenog prije sto jednu godinu u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, koga "osim kod par autora nema čak ni u popisu literature o istoriji Crne Gore", donosimo najinteresantnije djelove o unutrašnjem ustrojstvu države
Ako se sjetimo, kako su Bizantinci patriotične bugarske boljare i prinčeve poslije podjarmljenja Bugarske šiljali na skrajnje granice svoje države u Aziji, samo da ih maknu čim dalje od domovine, onda možemo sebi zamisliti, kakav je to morao biti čovjek, kada ga eto Bizantinci drže u najbližem susjedstvu njegove zemlje. Kroz sav svoj život vrši taj čovjek tajnu policajnu službu nad svojom vlastitom domovinom a na korist njenih najvećih dušmana. Nikada evo on ne kuša, da sam za sebe traži krunu, ma da bi ga po starješinstvu i patrila. Poslije Kočapara on je bio prvi na redu, koji bi imao sjesti na prijestolje Vojslavljevo, no mjesto njega dolazi najprije Dobroslav, onda Vladimir; a i sada dolazi on osobno sa bizantinskom vojskom da osvaja Duklju, ali ne za sebe, nego za svoga mladjega brata Grubešu. Ele mora da mu je bilo ljepše u Draču kao bizantinskom časniku, nego bi mu bilo u Duklji kao kralju! Valja znati da su Bizantinci umjeli ovakve službe naplaćivati golemim novcima i častima.
Uočimo li dakle to, što sada razložismo, onda nam postaje jasno, za što je kralj Đuro htio pohvatati i u tamnicu pobacati svoje rodjake: oni su izdavali njegove osnove i pripreme. Ovo je pak sasvim vjerovatno, jer je to stara bizantinska politika, da traži izdajice u najbližem rodu njojzi nepoćudnih i neprijatnih vladara na Balkanu. Dosta je da se sjetimo, kako su u Bugarskoj znali uvući u svoju službu rodjenoga brata cara Samuila, Arona; a protiv Petra Deljanu Aronova sina.
U ovakovoj službi najbolje se je istaknuo Grubeša. To nam jamči ta okolnost, što je njega prvoga kralj Đuro dao uhvatiti, dočim su drugi, kojim nije bila savjest čista, pobjegli prije nego ih stigne nemeza. A da je Grubeša bio u istinu kriv, vidi se i odatle, što su Bizantinci odmah došli s vojskom, čim su dočuli, da je zatvoren, pa su ga uspostavili na prijestolje. - Ove evo činjenice dokazuju, da su Bizantinci ponudili krunu Grubeši, ako se digne protiv kralja Đure. Grubeša je stao konspirirati, a kralj ga je na to zatvorio.
Prema tomu predstavlja nam pop Dukljanin kralja Đuru u krivom svjetlu, kad baca svu krivnju na njega. Pa uopće pop Dukljanin ne piše niti najmanje simpatično o ovom kralju, dok bizantinske kreature, kao što je bio Vladimir, Grubeša pa Gradinja, kud i kamo više hvali nego istoga Bodina i Mihajla. - Mi nećemo da odatle zaključujemo, e je bio i on bizantinski plaćenik, već čovjek u politici vanredno kratkovidan. Pop Dukljanin, koji je već kao odrastao čovjek na vlastite oči gledao sav rad kralja Đure i njegovih protivnika, ne uvidja načelne razlike u tom djelovanju jedne i druge stranke; zar to nije vanredna kratkovidnost? Iz čitave njegove kronike može se razabrati, da on nije bio baš veliki lumen, ali u politici je beatissima simplicitas.
No vratimo se samoj stvari, da vidimo, kako se je taj konflikt sa Bizantincima riješio. Pustimo, neka pop Dukljanin govori:
"I kralj sabere svoj narod - pripovijeda on - i opre se vojvodi Kalojoanu i njegovim pomoćnicima (Gojslavu sa sinovcima). Zametne bitku, pogine jedan dio kraljeve vojske, a mnogi budu zarobljeni. Kralj sa nekolicinom utece i pobjegne u Oblišje. Iza toga opsjedne vojvoda i drugovi mu grad Skadar, te ga osvoje. Ovdje izvedu iz tamnice Grubešu, te ga na zapovijed carevu postave narodu za kralja. Vojvoda ostavi Grubeši vojsku, a sam se vrati u Drač.
No pitanje je sada, u koje se je to vrijeme dogodilo?
Naš domaći ljetopisac, pop Dukljanin, veli, da je kralj Juraj zatvorio Grubešu druge godine svoje vlade, a to bi bilo 1116. - Po našem mnijenju to bi moglo biti dosta tačno, jer za ove dogadjaje postaje pop Dukljanin posve vjerodostojan svjedok, pošto je bio suvremenik, te je mogao mnogo toga na vlastite oči vidjeti, a još više toga od očevidaca saznati. S toga ne valja čitavu njegovu kroniku jednakim mjerilom mjeriti, pa misliti, da njegovo pripovijedanje pod konac kronike nema veće vrijednosti nego i početak. To njegovo pripovijedanje zaslužuje tijem više vjere, što ne dolazi niti u logički sukob niti u fizicku nemogućnost sa tadašnjim okolnostima. Evo zašto:
Kad je ono godine 1114. na 1115. u zimi, stajao car Aleksij sa svojom vojskom na straži protiv Kumana (u gradovima: Jedrena, Filipolje, Niš, Braničevo), tada nije niti došlo do boja izmedju Kumana i Bizantinaca. Kumani videći na ime, da se je car dobro pripravio, istom što su prošli sa nekoliko četa preko Dunava, odmah su se i natrag povukli. Time dakle nije se mogao ovaj rat držati svršenim. - Ali je za to car ipak morao ostaviti bojište, djelomice zato, što ga je stala mučiti bolest u nogama, a djelomice s toga, što su mu iz Azije dolazili glasovi, da Turci haraju grčke pokrajine i da se ozbiljno spremaju na osvajanja. Car uzme sada vojsku kupiti na sve strane i spremati se na rat protiv Turaka. - No kako se je bilo bojati provale Kumana, to se nije smjela sva vojska pobrati sa Balkana; neko je morao čuvati i ove pokrajine. Taj pak neko mogao je biti sam našljednik prijestolja Ivan, nazvan "lijepi" (Kalojoan).
--------------------------------------------------------------------------------
Bookmarks