Udžbenici istorije ...

[Ćipur]

NOVI UDžBENIK ISTORIJE ZA IV RAZRED GIMNAZIJE IZAZVAO POLEMIKE





Istorijske činjenice o raspadu SFR Jugoslavije trn su u oku dijela opozicije. Dok je za njih udžbenik „skandalozan“, zbog konstatacija o Amfilohiju (Radoviću) i Bukovici, za priznate istoričare nema dileme da je sve utemeljeno u faktima. Savjet za opšte obrazovanje, koji je odobrio udžbenik, smatra da ima nekih nedorečenosti, ali da se to sve može popraviti u redovnoj proceduri provjere svakog od domaćih udžbenika


Istorijske činjenice ili političke istine

Podgorica – Savjet za opšte obrazovanje tražiće od Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva da obrati pažnju na pojedine sadržaje iz novog udžbenika Istorije za IV razred gimnazije. To će biti urađeno u okviru redovne godišnje revizije koju nacionalna izdavačka kuća obavlja za svaki od novih naslova. Akcenat, kako su juče saopštili, treba staviti na lekciju „Raspad bivše SFRJ“, s obzirom da su u javnosti iznesena različita mišljenja, ocjene i interpretacije o dešavanjima u tom periodu.
Ovo vladino tijelo koje odobrava udžbenike, složilo se da ima izvjesnih nedorečenosti, ali da se te, eventualne, manjkavosti mogu ispraviti kroz redovnu proceduru Zavoda i da nije potrebno ulaziti u raspravu oko činjenica koje su takve kakve jesu i sa kojima se Crna Gora mora suočiti. Tim prije to ne treba raditi, zato što je povod za preispitivanje potekao nakon reagovanja opozicije koje je udžbenike nazvala skandaloznim. Ovako teške optužbe zasnivaju samo na osnovu rečenice u kojoj se pominje mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije (Radović), kao i pasusa u kojem se govori o zločinima počinjenim nad muslimanima u Bukovici.
Inicijativu za pokretanje postupka za preispitivanje pojedinih sadržaja lekcije o raspadu SFRJ, Savjetu je uputilo Ministarstvo prosvjete i nauke, nakon što su se u javnosti čuli negativni komentari o pojedinim djelovima „spornog“ teksta. Ministarstvo, kako je juče saopšteno, nije tražilo da se udžbenik povuče, niti da se preispita, već da Savjet kao tijelo koje ga je odobrilo, procijeni ima li potrebe da se autori i recenzenti, kao i uređivački tim Zavoda za udžbenike, ponovo pozabave ovim dijelom.
Predsjednik Savjeta Radovan Damjanović je bio mišljenja da treba prihvatiti inicijativu Ministarstva, jer bi to bila prilika da se čitav udžbenik ponovo pogleda i otklone sve eventualne nedoumice.
- Činjenica je da je Savjet ispoštovao proceduru za donošenje udžbenika koji zakon nalaže, ali ja, ipak, ne bih bježao od toga da tražimo od autora i recenzenata da ponovo pogledaju tekst. Ne govorim o ocjeni udžbenika iz ugla pojedinih političara i stranaka, nego o načinu kako su neke činjenice saopštene. Mislim da pojedine od njih zaslužuju dodatno objašnjenje, kako bi mladi, kojima je udžbenik namijenjen i koji će na osnovu njega formirati sliku o mnogo čemu, imali pravu predstavu zašto je nešto rađeno tako kako je rađeno - kazao je Damjanović.
Jedan od fakata koji su navedeni, po njemu, ne može da stoji, odnosno barem zaslužuje da bude provjeren.
- Možda se radi o previdu, ali Crna Gora, sigurno, nije imala vojnih jedinica 1999. godine, a u udžbeniku piše „crnogorske vojne jedinice“. Mislim da su neke stvari prenaglašene, a neke nedovoljno obrađene, kao što je, recimo, borba za crnogorsku nezavisnost - kazao je Damjanović, naglašavajući da je njegovo mišljenje „laičko“.
Inicijativu Ministarstva maltene je „na nož“ je dočekao univerzitetski profesor Vladimir Komnenić. On je kategorično bio protiv da se Savjet bavi ovim pitanjem.
- Oni koji su kritikovali udžbenik treba da organizuju svoj naučni skup, da pozovu ljude sa strane, pa neka oni demantuju ono što piše, a ne da se mi sada organizujemo i nešto preispitujemo. Znamo dobro što se dešavalo devedesetih godina prošlog vijeka. To smo osjetili na svojoj koži - podsjetio je Komnenić.
Predsjednik recenzentske komisije Istorije za maturante u crnogorskim gimnazijama, prof. dr Živko Andrijašević nema ništa protiv da se povede naučna rasprava, ne samo o raspadu SFRJ nego i o drugim pitanjima iz crnogorske istorije.
Andrijašević je, odgovarajući na pitanje „Pobjede“ istakao da je u „spornom“ udžbeniku „vrednovao ono što su pisali autori“.
- Nijesam vodio računa kakav će to odjek imati u javnosti, niti o političkoj težini. Kao recenzent, dužan sam da brinem o tome da li su navedene činjenice tačne, a konstatacije utemeljene. Ostalo je obaveza Savjeta za opšte obrazovanje - kazao je Andrijašević.
Autori udžbenika su prof. Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić.
Papović nije želio da komentariše sjednicu Savjeta za opšte obrazovanje, niti ono što im se od jednog dijela javnosti imputira.
- Sve što je napisano su istorijske činjenice. O udžbeniku su svoje rekli recenzenti, kao i sam Savjet za opšte obrazovanje koji ga je odobrio.Oni koji osporavaju djelove udžbenika, neka kažu šta je to što nije tačno. To je jedini moj komentar - saopštio je u telefonskom razgovoru za „Pobjedu“ jedan od autora udžbenika, odnosno dijela koji se odnosi na raspad bivše SFRJ.
Iako nije pisao „sporni dio“, prof. dr Šerbo Rastoder ni najmanje ne sumnja da su iznijete činjenice tačne i istorijski utemeljene. On ne spori legitimnost inicijative Ministarstva prosvjete i nauke, a na naše pitanje da sve to prokomentariše odgovara diplomatski - „da je sve podložno preispitivanju, posebno kada se radi o savremenim događajima o kojima svi imamo formirana mišljenja.“.
- Istorijska nauka se, prije svega, zasniva na činjenicama i tu nema diskusije. U cjelosti se slažem sa svakim stavom iznijetim u dijelu oko Bukovice i poglavlja o raspadu bivše SFRJ. Mislim da su kritičari ovoga dijela prepoznatljivi po svojim „političkim istinama „i ovaj povod željeli da iskoriste da svoje političke i ideološke poraze na ovaj način pokušaju legitimisati - rekao nam je Rastoder.
Komentarišući naše pitanje, da li je u redu da se borbi za nezavisnost daje manje prostora nego, recimo, švercu duvana, Rastoder odgovara da je „uput za pisanje bio - spomenuti samo ukratko činjenice“.
Prije nego što bi se oko činjenica, u dijelu koji se odnosi na raspad bivše SFRJ, održao neki okrugli sto, bilo bi, ocjenjuje Rastoder, „uputnije da država prvo završi započete sudske procese, kako bismo imali presude, koje po logici postaju utvrđene činjenice“.
Profesor podsjeća da je bilo desetina okruglih stolova na kojima je utvrđivana navodna istina oko Podgoričke skupštine i da tu navodnu „istinu“ više ne spominju ni njeni najgovorljiviji promoteri.
Ako je tako sa događajima od prije skoro jednog vijeka, ne vidim racionalan razlog trošiti energiju oko usaglašavanja mišljenja o događajima od samo deceniju - dvije ranije, kaže Rastoder.
Istorija, očigledno, na ovim prostorima još nikog ne ostavlja ravnodušnim. Bez obzira na komplimente koje dobijamo za udžbenike, neke se stvari ne „gutaju tako lako“.

Rastoder: Pokušaj osporavanja mog naučnog autoriteta

- Onima koji su i ovaj povod iskoristili u pokušaju da ospore moj naučni autoritet, iako su znali da nijesam autor navodno spornog dijela teksta, mogu samo da poručim da će se provesti kao i oko Podgoričke skupštine, Božićnog ustanka i mnogo sličnog. Jer, u istoriji je istinito samo ono što je provjerljivo - prokomentarisao je profesor Rastoder ocjene predstavnika pojedinih opozicionih stranaka o udžbeniku Istorije.

[Ćipur]

Pečat svakoj lekciji daje nastavnik

Član Savjeta za opšte obrazovanje, profesorica maternjeg jezika i književnosti Božena Jelušić upozorila je na činjenicu da pečat svakoj lekciji daje nastavnik, odnosno onaj ko čita. Konstrukcije koje se tada prave zavise od „misaonih, političkih i drugih opredjeljenja“.
- Nijesu se, recimo, pobunile vođe naše države za koje eksplicitno stoji rečenica da su uvele Crnu Goru u rat, nego se javlja revolt nekih drugih, zato što je pomenut Amfilohije. Mislim da je to krajnja nedosljednost. Naša država je dosta dobrog uradila upravo u periodu koji se obrađuje lekcijom o raspadu SFRJ, iako to nije eksplicitno rečeno. Voljela bih da se osjećam ponosno što živim u takvoj državi. Na kraju, dobro je što imamo takav udžbenik koji nas tjera da se suočimo sa prošlošću - kazala je Jelušić.

Ispoštovana procedura

- Procedura izrade i usvajanja udžbenika bila je u skladu sa članom 35 stav 1, tačka 4. Opšteg o obrazovanju i člana 12 Pravilnika o postupku ocjenjivanja, odobravanja i pripreme udžbenika i nastavnih sredstava - kaže Radovan Damjanović.
- Nijedan od autora nije zaposlen u Zavodu za udžbenike niti je učestvovao u radu ovog saziva Savjeta, kao organa nadležnog za odobravanje udžbenika - podsjeća Damjanović, negirajući tvrdnje sa kojima se tokom proteklih dana špekulisalo oko angažmana tima autora Istorije za IV razred Gimnazije.
Udžbenik Istorije novi saziv Savjeta je odobrio na svojoj prvoj sjednici - 15. jula ove godine.

Revizija

Biljana Miranović, urednica za udžbenike istorije u podgoričkom Zavodu podsjeća da se revizija, kao redovna aktivnost, radi svake godine, te da se pri tom ozbiljno razmatarju informacija iz učionice, odnosno sugestije i zapažanja nastavnika istorije. Ona je podsjetila da su svi udžbenici crnogorskog izdavača dobili pozitivne ocjene i od međunarodnih eksperata, te da su, kada je o Istoriji riječ, slijedili i uputstva da se načinom na koji se činjenice saopštavaju ne širi animozitet ni prema jednom narodu i nacionalnosti koja živi u Crnoj Gori.
- Bez obzira na neke komentare, imali smo i imamo naučni, a ne politički pristup. Vodili smo računa koje vrijednosti da predočimo mladima, stimulišući ih na kritičko mišljenje i njihov stav o nekim dešavanjima u vrijeme kada su oni rođeni. Osjetljiva i kontroverzna pitanja treba da postoje i u udžbenicima - kazala je Miranović.

Andrijašević: Nesporne konstatacije o Amfilohiju i Bukovici

„Moj kolega doktor Slavko Vukčević, koji je zajedno sa mnom, kao istoričar, bio član recenzentske komisije, vrednovao je, kao što je uobičajeno, ne samo opšte karakteristike sadržaja udžbenika već i pojedinačne činjenice i konstatacije koje se u njemu nalaze. Među njima je ona o nasiljima i zločinima koji su počinjeni u Bukovici. Prema dosad poznatim činjenicama, ova je konstatacija nesporna, a prigovor koji se pojavio u tekstu u „Danu“ da su učestvovali i pripadnici „Zelenih beretki“ ovu konstataciju čini moguće potpunijom, ali joj ni u kom slučaju ne osporava činjeničku osnovanost“, stoji u pismu koje je Savjetu za opšte obrazovanje poslao prof. dr Živko Andrijašević.
Naš poznati istoričar se slaže i sa drugom konstatacijom iz udžbenika, koja je predmet osporavanja, a koja se odnosi na „podršku mitropolita Amfilohija i SPC politici koja je proizvela nasilje i zločine na vjerskoj i nacionalnoj osnovi“.
„Na osnovu činjenica i izvora koji su mi poznati, sa punom odgovornošću mogu reći da je ova konstatacija tačna. Sasvim je razumljivo što ovakva ocjena o mitropolitu Amfilohiju i SPC izaziva otpor i negodovanje u određenim političkim strukturama i u samoj crkvi, ali proces sučeljavanja sa sopstvenom krivicom i ulogom u neslavnoj prošlosti nemoguće je zaustaviti prećutkivanjem činjenica“, stoji u pismu profesora Andrijaševića.

Amfilohije (Radović)

Mitropolit SPC u Crnoj Gori je novembra 1991. godine, na dubrovačkom ratištu hrabrio crnogorske rezerviste.
Na Petrovdan 1991. je u Cetinjskom manastiru primio jednog od vođa srpskih paravojski Željka Ražnatovića Arkana i pripadnike Srpske dobrovoljačke garde, a dvije godine kasnije sa njima je ložio badnjake na Cetinju.
-Ovo je presudan trenutak u istoriji našeg naroda. Ovdje važi pravilo: ko istraje do kraja, blago njemu. Svi su uslovi za to da se sami sebe odreknemo i sve nam govori u tom pravcu – ne može šut sa rogatim. Međutim, ovo je trenutak kada, po mom osjećanju, treba biti negdje na graničnoj liniji i reći kao vladika Rade „neka bude što biti ne može, nek’ ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje“, govorio je u decembru 1992. godine.

Istoriju ne pišu pobjednici

Udžbenik sadrži samo istorijske činjenice, kažu autori. Recimo da to nije sporno, mada bi se dalo polemisati o tome je li Amfilohije Radović podržavao DPS ili je zajedno sa tom strankom podržavao nekog drugog i da li je moguće ulogu ovog srpskog mitropolita u Crnoj Gori svesti samo na „podršku“, pa čemu god.
Sporno je: koje su činjenice odabrane, kako su one poređane i koliki značaj je kojoj dat. Pet je rečenica o inflaciji, piramidalnim bankama, nelegalnim poslovima i krijumčarenju duvana devedesetih, a dvije su o konkretnom činu obnove crnogorske nezavisnosti 2006. Opširno je iznijet prošlogodišnji stav EU o problemima Crne Gore, ali ni slova o onome što je u tom izvještaju pozitivno. Dio o ekonomskom napretku nakon obnove nezavisnosti dat je u tri kratke rečenice, a zatim je opširno pisano o broju nezaposlenih, siromašnih, nepismenih...
Crnogorska vlast je prikazana u aktivnoj ulozi do polovine devedesetih, a nakon toga se sve događalo voljom velikih sila i nekakvim prstom sudbine u kojem su se vodeći politički akteri Crne Gore našli gotovo spletom okolnosti: „Đukanović je postao partner Zapada u rušenju vlasti Miloševića“, referendum je organizovan zato što je državama članicama SCG „data mogućnost“ da to učine, pa je Crna Gora to „pravo iskoristila“ itd.
Šlag na tortu su pitanja: „Kakav je bio odnos države prema Muslimanima i političkim neistomišljenicima? Koja pitanja bi postavio/postavila Vladi Crne Gore? Uporedi ukupan broj stanovnika Crne Gore s brojem onih koji su ispod linije siromaštva i ekonomski ugroženi. ...“
Autori su ličnosti sa jasnim, u javnosti više puta iznesenim, političkim stavom koji je u udžbeniku prepoznatljiv. Time su u škole ubacili dnevnu politiku.


Srđan Kusovac

V. Šofranac, D. Ćirović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-03&id=175700

[Ćipur]

IZA OGLEDALA

Piše prof. dr Šerbo Rastoder: Srećne nove devedesete



Da izgleda dolazi vrijeme da više ne vjerujemo svojim očima, uvjerava nas urednik jedinog štampanog medija u državnom vlasništvu u Evropi, koji se oglasi povodom sjednice Savjeta za opšte obrazovanje. Pune dvije strane ovaj partijski list posvetio je udžbeniku namijenjenom školskoj nastavi. Sve je počelo oglašavanjem osvjedočenih vlasnika "istorijskih istina" vjerovatno uvrijeđenih što autori nijesu u udžbenik unijeli da je:
"Pohod na Dubrovnik svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko".
(Pobjeda, 22. X 1991) ili
„Sve opozicione separatističke stranke u Crnoj Gori nas optužuju da smo vodili besmisleni rat, a nijedna za to nema argumente. A argument je da nam je rat bio nametnut, bili smo napadnuti od strane hrvatske vojske“,
(Pobjeda 3. X 1991).
Nabrajanje sličnih činjenica bi bilo suvišno, osim ako bi jednu uvaženu članicu Savjeta relaksirali brige oko toga zašto se državni vrh ne oglašava povodom prezentirane činjenice da je uvođenje Crne Gore u ratove 90-ih, između ostalog, i njihova zasluga. Siguran sam da to zna i urednik državnog medija i to mu nije teško provjeriti - neka samo pogleda ranije brojeve novina koje uređuje, koje su bile, a izgleda i ostale, sredstvo propagande i kao takvo najbolji izvor za izučavanje stavova zvanične politike. Urednik umjesto toga precizno prebrojava broj rečenica posvećenih pojedinim pitanjima: „Pet je rečenica o inflaciji, piramidalnim bankama, nelegalnim poslovima i krijumčarenju duvana devedesetih, a dvije o konkretnom činu obnove crnogorske državnosti 2006“... Urednik bi, moguće, bio srećniji da je ovo prećutano, ali sigurno i bio povrijeđen, kao urednik novina koje su ovim problemima posvetile toliko prostora. Autori su bili i ostali svjesni da ove novine ne svjedoče o činjenicama, već se bave propagandom, te je urednik moguće i u pravu kada na kraju konstatuje da je "time u škole ubačena dnevna politika", jer u udžbeniku nema "istina" iz novina. Ali urednik istovremeno previđa i činjenicu da je u Crnoj Gori svaka priča o prošlom i "politička djelatnost", zato što ovdje samo političari imaju pravo na "istinu".
Pošto su ove novine "opširno" izvještavale i o događanjima u Bukovici, početkom 90-ih, moguće ne bi bilo potrebno da se novi "moleri prošlosti "pozivaju na "policijske izvore", već bi bilo dovoljno da pogledaju zvanične državne novine u kojima su "istinito" opisana događanja u ovom dijelu Crne Gore. Kako od toga nema ništa, uredniku je najbolje da nastavi da se bavi propagandom i da se moguće zamisli nad činjenicom kako to, i da li se slučajno, politička opozicija koja policiji bar deklarativno ne vjeruje ništa, osim da potražuje izvjesnog "Cara", našla na istom poslu sa "molerima nedavne prošlosti". Teško je ne prepoznati u ovom slučaju staro duhovno srodstvo ideoloških matrica 90-ih.
Svaki razuman analitičar i znalac ove duhovne matrice će se usuditi da ustvrdi da je udžbenik samo kolateralna šteta, kako bi se opstruirala obaveza obnove Bukovice i prekrečila dešavanja iz nedavne prošlosti. Dakle, ako se od autora traži da u opisu nedavnih događaja koriste izanđale KOS-ovske nebuloze po kojima su "oni u stvari ubijali sami sebe samo da bi to podmetnuli nama", "palili kamionske gume kako bi stvorili privid da ih navodno bombardujemo", "gađali sami sebe kako bi nas optužili za zločine", onda je u ovom slučaju promašaj očigledan. Jer, bar kada je u pitanju Bukovica, iznijete tvrdnje u udžbeniku potvrđuju i stavovi koji se nalaze u knjizi Jakuba Durguta, Bukovica 1992-1995, etničko čišćenje, zločini i nasilja, Podgorica, 2003, kao i u dokumentarnom filmu „Praznina“ iz 2007, čiji su autori Sead Sadiković, Ivan Đoković i Boris Raonić. Pošto se autor nije oslanjao na policijske sumnje, morao se pozvati na stav crnogorskog državnog tužilaštva, jer je Više tužilaštvo u Bijelom Polju u decembru 2007. pokrenulo istragu protiv sedam lica zbog sumnje da su izvršili masovni zločin u pljevaljskoj Bukovici 1992. i 1993. Svi osumnjičeni su državljani Crne Gore. Osumnjičeni su za ubistvo osam lica: Hajro i Ejub Muslić, Latif Bungur, Hilmo Drkenda, Džafer Đogo i Bijela Džaka. Nakon prebijanja, samoubistvo su izvršili Himzo Stovrag i Hamed Bavčić. Osumnjičeni su i za etničko čišćenje, torturu, držanje talaca i paljenje privatne imovine. Na osnovu ovih činjenica se jasno zaključuje da istražnim postupkom za zločin u Bukovici nije obuhvaćen izvjesni Ismail Milatović, navodni počinitelj zločina nad Hajrom i Ejubom Muslićem. Kao što se može provjeriti, u udžbeniku se navodi šest žrtava zločina bez navođenja imena, dok tužilaštvo okrivljene tereti za osam ubijenih. Čak kada bi se u sudskom postupku i dokazalo da je Ismail Milatović, navodni počinitelj zločina nad Hajrom i Ejubom Muslićem, to ne bi iziskivalo potrebu da se koriguje iznijeta činjenica o šest žrtava zločina.
To što jedan dnevni, navodno opozicioni list, više vjeruje policijskim sumnjama nego tužilaštvu, stvar je uređivačke politike, kao što je kontinuirano nacional-šovinističko omalovažavanje moje malenkosti od strane onih koji stoje iza ovog lista, konstanta koja evo traje više od decenije samo dokaz da ostaci taloga iz 90-ih još piju vodu u Crnoj Gori. Ne zbog sujete, ali nužno podsjećanje da su ove snage na mitinzima mržnje tražile moju smrt (Neskrivana strana mržnje, Monitor, 13. IV 2001; Mi smo šampioni, Monitor 19. IV 2001) podmetali iskonstruisane fotografije kao navodni "dokaz" mog falsifikovanja istorije (vidi: Pobjeda, 2.II 2001, br.12620; Pobjeda, 4. II 2001, br 12622; Vijesti 19. III, 2001, Glas Crnogoraca, 19. III 2001, br.181), pokušavale neuspješno organizovati bojkot moje nastave na fakultetu (vidi: Pobjeda, 30 III 2001, br. 12676; Dan, br. 768, 2001; Pobjeda br. 12677, 31. III 2001; Monitor, 30. III 2001, Pobjeda 31. III 2001), pokušali i fizički linč u kulturnom centru u Parizu, čemu su bili svjedoci neki tadašnji državni zvaničnici, angažovali razne "stručnjake" ne bi li pronašli neki propust u mojim djelima, cijepali djelove knjiga po bibliotekama i mnogo toga sličnog, čega se, vjerujem, crnogorska javnost sjeća. Poslije svega toga, sadašnji natpisi me samo uveseljavaju i uvjeravaju da je problem istrajavanja na odbrani principa "istorijske", a i svake druge istine u Crnoj Gori težak i odgovoran posao. Još ako nijeste "kršteni", rizikujete da postanete stalna meta doktora političara ozračenih šovinizmom.
Dok je 90-ih na ove kvazintelektualne bedastoće crnogorska akademska zajednica reagovala, sada se osjeća grobna tišina. Da bi otklonili opasnost od uznemiravanja javnosti prezentacijom činjenica iz nedavne prošlosti, predlažem ministru prosvjete da u upotrebu vrati udžbenike iz 90-ih, i da se zabrani svako pominjanje događaja iz devedesetih. Jer, ako je poslije 90 godina otkriven spomenik učesnicima Božićnog ustanka, ne vidim u čemu bi bio problem da se 2083. godine podigne spomenik žrtvama iz devedesetih, a da se izborna parola "Nikad više 1918", krajem XXI vijeka, zamijeni parolom "Nikad više devedesete". Time bi i urednika državnih novina uvjerili da "istoriju ne pišu pobjednici", zato što svaki pobjednik ima svog pobjednika. Što se mene tiče, manje je važno što se osjećam poraženim, ali se treba upitati ima li uopšte pobjednika u ovom društvenom i moralnom posrtanju?

[Ćipur]

REAGOVANjE SAVEZA UDRUŽENjA BORACA NOR-A I ANTIFAŠISTA CRNE GORE NA UDžBENIK ISTORIJE ZA ČETVRTI RAZRED GIMNAZIJE


Predsjedništvo Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore analiziralo je koncepciju i sadržinu četvrtog dijela udžbenika Istorija za četvrti razred gimnazije, autora Šerba Rastodera, Dragutina Papovića i Saita Šabotića, koji je izdao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva 2009. godine


Autori izjednačili mrak sa svjetlošću, nadom i slobodom


U Uvodu analiziranog udžbenika izjednačeni su „fašizam i komunizam“ u ubijanju, mučenju i na razne načine zlostavljanju miliona ljudi. Neporeciva je činjenica i istorijski verifikovana istina, međutim, da je u Drugom svjetskom ratu fašizam vodio imperijalističko osvajački rat sa obuhvatom teritorija tri kontinenta, a da je antifašistička alijansa, u kojoj je komunistički SSSR imao jednu od ključnih uloga, žrtvujući oko 23 miliona svojih građana, oslobađala i oslobodila stotine miliona ljudi od fašističke imperijalističke okupacije, genocidnih i drugih zločinačkih činjenja. U Drugom svjetskom ratu fašizam je nosilac mraka, a komunizam u sastavu antifašističke alijanse nosilac svjetlosti, nade i borac za slobodu. To ciljno, humano, moralno, kulturno, politički, civilizacijski i istorijski, razlikuje „fašizam i komunizam“. Njihovo izjednačavanje u udžbenicima za obrazovanje i vaspitanje mladih veoma je štetno.

NOB i NOP od 1941. do 1945. godine u Crnoj Gori i Jugoslaviji obrađeni su na način koji ne daje pravu predstavu njihovog karaktera, cilja, značaja i njihovih istorijski vrijednih rezultata.

Na više mjesta uopšteno se govori o svim domaćim „ratnim stranama“ u Crnoj Gori i Jugoslaviji, sa obuhvatanjem i NOP-a, i sve se karakterišu „zločinačkim“, bez razdvajanja i razlikovanja. Time se NOP i NOB u Crnoj Gori i Jugoslaviji – čiji je prvi cilj oslobođenje zemlje od fašističkog okupatora – izjednačava sa onim pokretima i vojnim formacijama koje su, zajedno sa okupatorom, kao njegovi kvislinzi, i sa okupatorskim oružjem, četiri godine vodili borbu protiv NOP-a.

Više istorijski značajnih i vrijednih dešavanja u procesima NOB u Crnoj Gori i Jugoslaviji okarakterisan je netačno, proizvoljno i štetno za obrazovanje i vaspitanje mladih, a ne na naučno objektivan način:

1. Na strani 158, iskazivanje podataka o petrovdanskom saboru na Cetinju 12. jula 1941. godine završava se tvrdnjom: „Crna Gora postala je dio fašističkog sistema“. Netačna je, a štetna u obrazovnom sistemu, ova tvrdnja. Taj sabor je od okupatora organizovana kvislinška skupina koja nije imala ni legitimitet, ni pravo, da odlučuje o sudbini Crne Gore.

2. Trinaestojulski ustanak „nije imao perspektivu“ i „sa tog aspekta je avantura“, tvrdi se u tekstu (str. 158.). Ne kazuje se da je primorao okupatora da u Crnoj Gori angažuje nekoliko svojih elitnih divizija, što je doprinijelo istorijskoj pobjedi antifašističkog saveza. Citiranim tvrdnjama obezvrijeđene su u tekstu prethodno iskazane pozitivne konstatacije i dato iskrivljeno stanovište o Ustanku naroda Crne Gore koji je čitav slobodoljubivi svijet ocijenio visoko vrijednim i odao mu priznanje.

3. U tekstu na str. 151, konstatuje se da je 1. novembra 1941. godine Draža Mihailović „naredio svojim trupama da napadnu Užice“ i da je „tako počeo građanski rat“. Napad četnika Draže Mihailovića na oslobođeno Užice, u kojem se tada nalazilo rukovodstvo NOP-a, imao je za cilj uništenje NOP-a, a bilo je i sadejstvo sa tadašnjom ofanzivom Njemaca, započetom iz Mačve, a dovršenom na Kadinjači, na kojoj je izginuo čitav partizanski radnički bataljon. Rezultat sadejstva tog Dražinog napada i njemačke ofanzive je ponovna okupacija Užica. To označenom Dražinom napadu oduzima svojstva građanskog rata.

4. Sva lica koje su ubili pripadnici oslobodilačkog pokreta krajem 1941. godine kvalifikuju se, bez izuzetka, odrednicom „neistomišljenici (str. 160 i na više drugih mjesta). Nije istinito prikazati ih jedino kao „neistomišljenike“, jer ih njihovo činjenje karakteriše kao „kvislinge“, „saradnike okupatora“, „kolaboracioniste“, aktivne djelatnike protiv oslobodilaca. Istina je da je u okviru akcija vođenih sa tim ciljem, usljed nemogućnosti preciznog utvrđivanja činjenica u surovim uslovima rata, bilo likvidacija i lica koja nijesu pripadala tim kategorijama, od kojih su neki i iz partizanskih redova, komunisti. Sa takvim diferenciranjem kazuje se istina, a ne na način kako se to čini u udžbeniku.

5. Dok se na jednoj strani uveličava obim i iskrivljuje cilj pojedinačnih loših postupaka pripadnika NOP-a, na drugoj strani se ublažava razlog pokolja Muslimana od strane četnika i prikazuje se kao odgovor na činjenja Muslimanske milicije prema pravoslavnom življu. Pokolj Muslimana od strane četnika u Crnoj Gori i Bosni učinjen je u izvršavanju programskih ciljevima četničkog pokreta da stvore državu „potpuno očišćenu od Muslimana“. Razlog i cilj tog pokolja genocidni su.

6. Ocjena da su „Odluke AVNOJ-a bile jednostrane“ ima negativnu konotaciju, neadekvatna je i suštinski netačna (str. 154). Ovakvom ocjenom u udžbeniku obezvrijeđene su odluke koje je AVNOJ donio na Drugom zasijedanju, koje su jedan od istorijski najznačajnijih rezultata NOB naroda Jugoslavije. Netačna je tvrdnja i da odluke Drugog zasijedanja AVNOJ-a „nijesu priznali saveznici“. Odmah poslije tog zasijedanja, na Teheranskoj konferenciji, 1. decembra 1943, saveznici su priznali Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije kao sastavni dio antihitlerovskih snaga. U podlozi Sporazuma Tito-Šubašić, koji je postignut uz presiju saveznika na jugoslovensku vladu u Londonu, su i odluke Drugog zasijedanja AVNOJ-a. Saveznici su priznali Demokratsku Federativnu Jugoslaviju koja je stvorena upravo odlukama Drugog zasijedanja AVNOJ-a.

7. Među osam „ličnosti koje su ostavile pečat u istoriji Drugog svjetskog rata“ nema Staljina, Čerčila, Hitlera, Musolinija, a uvršteni su Draža Mihailović i Ante Pavelić!

Konstatovane činjenice, s obzirom da su udžbenici najvažniji i najuticajniji izvor formiranja i usmjeravanja svijesti mladih generacija, da njihovi sadržaji formiraju maticu pogleda mladih, uvjerljiv su dokaz da se povuče iz upotrebe udžbenik Istorija za četvrti razred gimnazije i Predsjedništvo Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crna Gore zahtijeva da nadležni organ to i učini.

Za Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore

Predsjednik, Andrija Nikolić

Izostavljanje suštine

Analizirana su i pojedina poglavlja četvrtog dijela udžbenika:

a) U petom dijelu, u kome se obrađuje Svijet u drugoj polovini XX vijeka, nijesu prikazani karakter, vrijednosti i ostvarenja šestočlane jugoslovenske države, suština i smisao njenog sistema, ni približno obimu prikaza karaktera i sistema jugoslovenske države između dva svjetska rata.

b) Prikazuju se tadašnji blokovi, krize između njih i u njima, kretanja u Africi, Aziji i Južnoj Americi, a nema ni naslova, ni prikaza suštine istorijski značajnog Pokreta nesvrstanosti.

c) U drugom dijelu udžbenika (str. 65) tvrdi se da je 26. novembra 1918. godine „Velika narodna skupština u Podgorici donijela odluku o ujedinjenju Crne Gore i Srbije“, a nema nijedne riječi o protivustavnosti ustanovljenja te skupštine, protiv zakonitosti načina „biranja“ njenih članova. Odluka koju je donijela i ne glasi da se „ujedinjuju Crna Gora i Srbija“, a njena suština je da se Crna Gora, bez političkog subjektiviteta prisajedinjuje Srbiji.

d) U listi „ličnosti koje su ostavile pečat u istoriji svijeta u drugoj polovini XX vijeka“ nema Tita, Nehrua, Nasera, Branta, Adenauera … a ima Tuđmana i Izetbegovića.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-09&id=176072

[Ćipur]

Dr RADOJE PAJOVIĆ O SPORNOM PREDSTAVLjANjU ISTORIJE CRNE GORE U DRUGOM SVJETSKOM RATU U UDžBENIKU ZA IV RAZRED GIMNAZIJE (1)



Udžbenik „Istorija za IV razred gimnazije“ u žiži je crnogorske javnosti. „Pobjeda“ je prije nekoliko dana objavila polemiku zbog ispolitizovanog tretiranja poglavlja o raspadu SFR Jugoslavije. Od danas, u nekoliko nastavaka, ekskluzivno objavljujemo reagovanje istoričara Radoja Pajovića


Nametanje privatnih kriterijuma


- Zahtijevamo da se poglavlje o Drugom svjetskom ratu u „Istoriji za IV razred gimnazije“ što prije povuče iz upotrebe i da se angažuje drugi – kompetentni autor, koji će taj segment istorije prikazati na objektivan način – ističe dr Radoje Pajović u reagovanju o spornom udžbeniku. „Pobjeda“ objavljuje njegovu argumentaciju.
Ove godine objavljen je udžbenik „Istorije za IV razred gimnazije“, čiji su autori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić. Udžbenik je posvećen istoriji XX vijeka, opštoj i nacionalnoj, u pet djelova: Svijet početkom XX vijeka, Prvi svjetski rat 1914–1918, Svijet između dva svjetska rata, Drugi svjetski rat 1939-1945. i Svijet u drugoj polovini XX vijeka.
Iako to nije naglašeno, sasvim je sigurno da je autor prva tri dijela prof. dr Šerbo Rastoder, a logično bi bilo (prema rasporedu imena na koricama) da su autori četvrtog dijela (Drugi svjetski rat) magistar Dragutin Papović i petog dijela srednjoškolski profesor istorije Sait Šabotić. Svi su autori školovani istoričari.
O kvalitetu knjige u cjelini smatram da nema potrebe da govorim. Želim da se osvrnem samo na to kako je predstavljena istorija Crne Gore u Drugom svjetskom ratu.
Uobičajeno je da se udžbenici, pogotovo za srednjoškolce, kreću u granicama onoga što je nauka već utvrdila, verifikovala, a izuzetno, sasvim neznatno, mogu da se saopšte i neki najnoviji rezultati koji ne izazivaju nedoumice. Nažalost, to nije slučaj sa znatnim dijelom udžbenika o Drugom svjetskom ratu, već se nameću neki sasvim privatni kriterijumi, koji pokušavaju da prevrednuju neke procese i događaje, pa se u tom smislu upotrebljavaju neki termini koji ne odgovaraju vremenu o kome je riječ.
Saradnici okupatora moraju se nazivati pravim imenima dakle - saradnici okupatora,kolaboracionisti ili kvislinzi. U ovom udžbeniku, to su „neistomišljenici“, kao da nije ratno stanje, kao da se neki pokreti i organizacije nijesu ugradili u okupacioni sistem, već su samo - „neistomišljenici“.
Nevjerovatno koliko se teži nekoj ekvilibristici – da su svi pokreti zločinački, da su svi zločini isti, da je i uništenje ustaša zločin, a četnika pogotovo. No, da ne uopštavamo, nego da idemo od stranice do stranice, jer je tako lakše pratiti.
Čitalac će da doživi neprijatno iznenađenje već na startu. Tako se u Uvodnoj riječi ističe da su se u XX vijeku odigrala dva svjetska rata, „u kojima su nastala, razvijala se i nestala dva totalitarna politička sistema, fašizam i komunizam, u okviru kojih su ubijeni, mučeni i na razne načine zlostavljani milioni ljudi...“
Do sada u ozbiljnoj literaturi nijesmo nalazili da se ova dva sistema poistovjećuju. Zar komunisti u Drugom svjetskom ratu nijesu odigrali izuzetnu, nesagledivu i neprocjenjivu ulogu u slamanju i uništavanju nacifašizma. Zar to nijesu priznale i danas priznaju najjače sile Antifašističke koalicije. Nažalost, i uoči i poslije rata, a dešavalo se i u ratu da se čine zločini i od strane komunista, ali nijesu svi komunisti svijeta bili isto, niti su se ti zločini mogli upoređivati sa zločinima nacifašista, njihovim genocidom, holokaustom, njihovim fabrikama smrti. Ali, neki autori udžbenika hoće namjerno da naprave ravnotežu i gdje je ne može biti. Iako takva poređenja nijesu adekvatna, zar se može ignorisati ono što i udžbenik prikazuje. Zar se može upoređivati gubitak sila Osovine, Njemaca 7,4 miliona, Japana 2,7 miliona, 454.000 Italijana - sa 23 miliona sovjetskih građana, 20 miliona Kineza, šest miliona Jevreja, 5,6 miliona Poljaka, milion Jugoslovena, 450.000 Britanaca, 418.000 Amerikanaca...
Strana 131: Navode se ličnosti iz Drugog svjetskog rata koje su ostavile pečat u istoriji: Franklin Delano Ruzvelt, Josip Broz Tito, Draža Mihailović, Ante Pavelić, Šarl de Gol, Dvajt Ajzenhauer, Georgij Konstantinović Žukov, Ervin Romel. Smatram da nema mjesta u ovakvom udžbeniku za Dražu Mihailovića (sem ako to nije urađeno radi „ravnoteže“ sa Titom i partizanima) i Anta Pavelića. Tu bi mogli biti samo ako bi bilo riječi o jugoslovenskim okvirima, a nikako u svjetskim razmjerama. Na tom spisku ne bi bilo mjesta ni za Ervina Romela. Pitam - po kom su to kriterijumu izostavljeni Čerčil i Staljin, kao predstavnici „Velike trojice“. Tu je mjesto i za Adolfa Hitlera i Benita Musolinija, kao negativnih ličnosti, a njima bi mogao da se pridruži i Vidkun Kvisling, koji je postao pojam za određeni vid saradnje sa okupatorom.
Strana 144: Naglašava se da su i saveznici tokom rata činili zločine i da je u tome prednjačio SSSR. Može li se išta porediti sa sovjetskim gubicima od 23 miliona žrtava. Za Britance se kaže da su potapali njemačke trgovačke brodove, ali ne pročitasmo koliko su njemačke podmornice potopile američkih i britanskih trgovačkih brodova. Deset puta više!...

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-10&id=176129

[Ćipur]

DR RADOJE PAJOVIĆ O SPORNOM PREDSTAVLjANjU ISTORIJE CRNE GORE U DRUGOM SVJETSKOM RATU U UDžBENIKU ZA IV RAZRED GIMNAZIJE (2)


Udžbenik „ Istorija za IV razred gimnazije“ u žiži je crnogorske javnosti. „Pobjeda“ je prije nekoliko dana objavila polemiku zbog ispolitizovanog tretiranja poglavlja o raspadu SFR Jugoslavije. U nekoliko nastavaka, ekskluzivno objavljujemo reagovanje istoričara Radoja Pajovića


Navođenje na pogrešne zaključke


Strana 150: Govori se o ciljevima Narodnooslobodilačkog pokreta ovim redom: oslobođenje zemlje, uspostavljanje komunističkog poretka i stvaranje nove Jugoslavije. U vezi sa uspostavljanjem komunističkog poretka, stvar je, prije svega, antikomunističke propagande. Istina, uoči ustanka bilo je u proglasima govora o uspostavljanju socijalističkog poretka po ugledu na Sovjetski Savez. To je bilo prije njemačkog napada na SSSR. Tada se nije znalo na koje se saveznike moglo računati. Čim je ustanak počeo, politička platforma ustanika i kasnije NOP-a bila je mnogo šira i javno su popularisani, osim SSSR-a, i Amerika i Engleska.
Strana 151: U januaru 1942. Draža Mihailović nije unaprijeđen u čin armijskog nego divizijskog đenerala: armijskog u junu 1942, a u čin brigadnog đenerala unaprijeđen je 7. decembra 1941. U roku od pola godine dobio je tri generalska čina, pa su ga i njegovi prijatelji nazivali brzometnim generalom.
Na istoj strani piše kako je 1. novembra 1941. Mihailović naredio svojim trupama da napadnu Užice i tako je počeo građanski rat. O klasičnom građanskom ratu nije moglo biti govora, već samo o nekim elementima građanskog rata. Gotovo sve vrijeme rata, dok je trajao sukob između četnika i partizana, četnici su bili pod kontrolom okupatora i ratovali su za račun okupatora. To znači da nijesu predstavljali samostalni subjekt, što je jedan od bitnih uslova građanskog rata.
Strana 155: Kaže se da je u bici na Sutjesci učestvovalo 4.000 četnika. U toj bici četnici nijesu učestvovali kao vojni faktor. Na samom početku operacije, u drugoj polovini maja 1943. bila su angažovana dva razoružana četnička bataljona za prenos municije (otuda i narodna pjesma: „Gledao sam s jedne kose, đe četnici samar nose“), ali samo kraće vrijeme. Istina, razbijene četničke grupe su dočekivale ranjene partizane sa Sutjeske i ubijale ih, ali to nije bilo u sklopu njemačke operacije.
Na ovoj strani piše i da su partizani silom oružja mijenjali stari sistem i uspostavljali organe vlasti u koje su ulazili samo njihovi članovi. Autor izbjegava da objasni pravo stanje, već hoće da navede čitaoca na pogrešan zaključak da partizani postoje samo za to da silom oružja mijenjaju stari sistem vlasti. Partizani su formirani da oslobode zemlju od okupatora, a time i da ruše okupacionu vlast. Sa okupacionom vlašću mora da ide i ona stara domaća, koja se stavila u službu okupatoru i time se kompromitovala. U organe nove vlasti imaju pravo da uđu svi patrioti oba pola, kojima borba za oslobođenje od okupatora leži na srcu. Za predsjednike su uvijek birani najugledniji rodoljubi, po pravilu ljudi koji nijesu članovi KPJ.
Dalje, kaže se za odluke AVNOJ-a da su bile jednostrane i revolucionarne. Što se tiče revolucionarnosti - to je tačno, ali kada je riječ o „jednostranosti“ zanima nas kako autor zamišlja „višestranosti“. Ko je to, osim učesnika NOR-a, mogao da računa na učešće na zasijedanju AVNOJ-a u ratnim uslovima? Nije valjda da autor misli da je trebalo da učestvuju i predstavnici četnika, ustaša, domobrana, nedićevaca, ljotićevaca, slovenačkih bjelogardejaca i drugih saradnika okupatora. Ili je, možda, računao na održavanje redovnih parlamentarnih izbora.
Strana 156: Autor piše kako su partizani počinili zločin nad ustašama, domobranima i četnicima, koje su zarobili, u maju 1945. godine na granici sa Austrijom. Moramo priznati da se prvi put susrećemo sa nekim tekstom u kome se kaže da je neko nad ustašama izvršio zločin! A što se tiče četnika – otvara se nekoliko pitanja.
- Kao prvo, otkuda četnici iz Crne Gore na granici Austrije? Svakako da izbjegnu zasluženu kaznu za zločine počinjene prema pripadnicima NOP-a i njihovih porodicama, zbog saradnje sa okupatorom i zbog genocida nad Muslimanima.
- To je razlog što nijesu obustavili borbu 9. maja – na dan kad je kapitulacija Trećeg Rajha stupila na snagu, nego su nastavili borbu još čitavu nedjelju dana (do 15. maja) čime su prouzrokovali nove gubitke i sebi i jedinicama Jugoslovenske armije.
- U Sloveniju je stiglo nešto više od 4.500 ljudi, od čega je oko 500 građana predstavljalo zbjeg neboračkog stanovništva. Zbjeg je odmah vraćen u Crnu Goru „i bez rane i bez mrtve glave“. Oko 1.000 četnika je poslato takođe u Crnu Goru, da im sude redovni sudovi. Oko 1.000 omladinaca (mlađih od 21 godine) poslato je u jedinice JA radi odsluženja redovnog vojnog roka. Prema četničkim podacima, od 1.000 do 2.000 ljudi je uspjelo da prebjegne u inostranstvo i da se spasi.
- Štabovi Pete crnogorske proleterske, Sedme omladinske „Budo Tomović“ i Devete crnogorske udarne brigade formirale su specijalne komisije koje se mogu tretirati kao prijeki ratni sudovi, koji su za 130 ljudi ustanovili da su ratni zločinci i osudili ih na kaznu smrti strijeljanjem. Prema nedovoljno provjerenim podacima, oko 700-800 crnogorskih četnika na padinama Pohorja je strijeljano, a kako izgleda dijelom i ubijeno, pod nedovoljno proučenim okolnostima. U kojoj je mjeri to bio zločin teško je suditi, upravo zbog nedovoljne izučenosti tog pitanja. Oko toga se mnogo špekuliše i manipuliše. Ne bi bilo iznenađenje i da se dio boraca JA otrgao kontroli i na svoju ruku likvidirao izvjestan broj četnika, iz osvetničkih pobuda. Postojao je i određeni strah od bježanja, pogotovo što nije bilo uslova da se utamniči toliki broj četnika, a još više domobrana i ustaša. Izgleda da je loše prošao veliki broj kolaboracionista i kvislinga, ne samo na jugoslovenskim nego i na ostalim - evropskim prostorima. Procjenjuje se da je prilikom De Golovog oslobođenja Francuske ubijeno oko 80.000 saradnika okupatora...

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-11&id=176194

[Ćipur]

DR RADOJE PAJOVIĆ O SPORNOM PREDSTAVLjANjU ISTORIJE CRNE GORE U DRUGOM SVJETSKOM RATU U UDžBENIKU ZA IV RAZRED GIMNAZIJE (3)


Udžbenik „Istorija za IV razred gimnazije“, autora Šerba Rastodera, Dragutina Papovića i Saita Šabotića, u žiži je crnogorske javnosti. „Pobjeda“ je prije nekoliko dana objavila polemiku zbog ispolitizovanog tretiranja poglavlja o raspadu SFR Jugoslavije. U nekoliko nastavaka ekskluzivno objavljujemo reagovanje istoričara Radoja Pajovića


Tjerali inat i sa 13-julskim ustankom


Na strani 158, u vezi sa Petrovdanskim saborom, kaže se da je Crna Gora postala dio fašističkog sistema.
Kakva gruba neistina!
Kao najbitnije, Petrovdanski sabor nije bio crnogorski, nego okupatorski projekat, koji je podržala beznačajna grupa zelenaša-federalista, separatista. Dokazano je da je Deklaracija formulisana u Ministarstvu inostranih poslova u Rimu i da nije predstavljala volju ni te grupe zelenaša, a kamoli crnogorskog naroda. Civilni (visoki) komesar je u izvještaju MIP-u Italije konstatovao da je narod „ostao po strani“, to jest da u tome činu nije učestvovao. Uostalom, odluke Petrovdanskog sabora (12. jul 1941.) nijesu poživjele ni jedan čitavi dan. U zoru 13. jula, ustaničkim plotunima protiv okupatora, izražena je prava volja crnogorskog naroda. Kao da autor ni sam nije svjestan šta je napisao.

Na strani 159. navodi se da su izbijanjem 13-julskog ustanka propale odluke Petrovdanskog sabora, što je tačno. No, i na toj strani ima više grešaka i neprihvatljivih zaključaka. Tako se kaže da je sastanak PK KPJ, na kome je odlučeno o početku ustanka, održan 10. jula. Tako, doduše, piše u izvještaju PK od decembra 1941. Rukovodstvo ustanka je poslije rata izvršilo ispravku i zaključilo da se to desilo 8. jula. To je kasnije prihvatio i Milovan Đilas, delegat CK KPJ, koji je rukovodio sastankom. U Istorijskom leksikonu jednom se kaže da je to to bilo 10. jula, a drugi put (na drugom mjestu) – 8. jula. U udžbeniku ponovo – 10. jula! Kao da se autor sa nekim inati.

Autor je protivrječan i u ocjeni samog ustanka. Za 13-julski ustanak kaže da predstavlja jedan od najvećih datuma u našoj istoriji, što je tačno, a odmah nastavlja da ustanak nije imao perspektivu i da je bio avantura! Zaista čudno. Poništava ono što je prethodno sam napisao! Kao da autor, još jednom, nije svjestan što govori.

Kako to da ustanak nije imao perspektivu, kad su se u toku NOR-a realizovale sve njegove ideje, a 13. jula 1944, na Skupštini CASNO-a, ozakonjene te ideje, odnosno tekovine. Kad govori o ustanku kao avanturi, kao da ga posmatra van istorijskog konteksta. U radovima o 13-julskom ustanku je nebrojeno puta naglašeno da se on ne može posmatrati van konteksta NOP-a Crne Gore 1941-1945, kao što se ni NOP Crne Gore ne može posmatrati izolovano, van okvira NOP-a Jugoslavije.

Na istoj strani (159) autor piše da su se crnogorski komunisti protivili italijanskoj okupaciji i spremali ustanak. Pa, nijesu se valjda samo komunisti protivili italijanskoj okupaciji nego i najveći dio crnogorskog naroda. Zar to nije pokazala i masovnost ustanka!

Kad je autor rekao da je 13-julski ustanak jedan od najvećih datuma u našoj istoriji, nije dao ni jedan argument da je to tako. Po daljem tekstu reklo bi se da autor te stvari ne razumije. Čini se da on vidi samo vojni aspekt. Međutim, ako stvarno tako misli, trebalo je da to i naznači. O međunarodnom aspektu ustanka - ni riječi. Ni s vojnog, a kamoli s političkog aspekta.

Nije bez značaja da je radi gušenja ustanka okupator angažovao dvije elitne divizije, koje su već bile počele ukrcavanje u brodove da idu na Istočni front. U svemu gledano, okupator je angažovao pet ojačanih divizija koje je doveo sa drugih ratišta. Doduše, rečeno je o angažovanju oko 130.000 italijanskih vojnika, ali nije rečeno da je to prva okupatorska ofanziva na tlu Jugoslavije.

U odjeljku o crnogorskom društvu u ratu (str. 166), u poglavlju o odlikama italijanske okupacije, autor ističe da su Italijani u Crnoj Gori uspostavili jedan od najblažih okupacionih sistema u Evropi. Ali, nije objasnio – s kojim ciljem, i da je to bio slučaj samo do ustanka. Rečeno je da je u Crnoj Gori bila stacionirana samo jedna divizija, ali ni tu nije dato objašnjenje da je i to bilo samo do ustanka. Rečeno je da je poslije ustanka u Crnoj Gori ostalo 100.000 italijanskih vojnika, ali nije naglašeno da je tako ostalo do kraja 1941. godine (to su bile četiri ojačane divizije). Međutim, nije rečeno da je u toku 1942. godine u Crnoj Gori bilo angažovano osam italijanskih divizija za gušenje NOP-a i da su te snage ostale do kraja 1942. godine. Od kraja 1942. do kapitulacije Italije u Crnoj Gori su bile stacionirane četiri divizije.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-12&id=176238

[Ćipur]

DR RADOJE PAJOVIĆ O SPORNOM PREDSTAVLjANjU ISTORIJE CRNE GORE U DRUGOM SVJETSKOM RATU U UDžBENIKU ZA IV RAZRED GIMNAZIJE (4)

Malo tačno, mnogo prećutano

Na strani 160 autor kaže da je poslije ustanka Musolini odlučio da neposredno upravlja Crnom Gorom, što se ne može prihvatiti kao tačno. Crnom Gorom je neposredno upravljao Vojni guvernatorat na čelu sa armijskim generalom Alesandrom Pirciom Birolijem (dotadašnjim komandantom Devete armije) kao vojnim guvernerom. Vojnim operacijama je upravljala italijanska Komanda trupa Crne Gore na čelu s generalom korpusa Luiđijem Mentastijem. U maju 1943. na čelo Vojnog guvernatorata i Komande trupa Crne Gore došle su nove ličnosti.
Od ustanka do kraja 1941. godine autor navodi da su partizani uglavnom izvodili diverzantske akcije i da su napadali italijanske konvoje na putevima Podgorica-Nikšić i Podgorica-Mateševo. Ne piše da je već u novembru 1941. formirano šest partizanskih odreda jačine između 15.000 i 20.000 boraca, da je 3.690 boraca angažovano za napad na okupatorski garnizon u Pljevljima (1. decembra 1941), a da se krajem 1941. i početkom 1942. godine oko 4.000 crnogorskih partizana nalazilo van Crne Gore (Sandžak, Istočna Bosna, Hercegovina) kao pomoć tamošnjim snagama NOP-a. Osim bitke za Pljevlja crnogorski partizani su u oktobru, novembru i decembru 1941. godine vodili protiv okupatora tri značajna boja (Jelin Dub, Sjeničke Stijene i kod Vilusa), u kojima su okupatoru naneseni gubici od nekoliko stotina poginulih, ranjenih i zarobljenih. Neka autor pročita Hronologiju događaja iz NOB u Crnoj Gori 1941-1945, pa će vidjeti da u toku oktobra, novembra i decembra 1941. godine nije bilo dana bez aktivnosti partizanskiih jedinica protiv okupatora. Krajem 1941. i početkom 1942. godine partizani su gotovo tri puna mjeseca držali u blokadi sve italijanske garnizone u Crnoj Gori

Autor ističe bitku za Pljevlja kao partizanski poraz i da su imali oko 500 ranjenih i poginulih boraca. O značaju Pljevaljske bitke uopšte se ne govori, a nakon tog događaja okupator je povukao većinu svojih garnizona iz Sandžaka, a dijelom i Istočne Bosne, i da je stvorena povelika slobodna teritorija na koju su se smjestile partizanske snage nakon povlačenja iz Srbije. Autor piše da je pljevaljskom bitkom ostvaren dio planiranog zadatka koji se sastojao u tome da se „crnogorski partizani spoje s partizanima iz Srbije, kako bi dalje nastavili zajedničku borbu protiv okupatora”... To je samo djelimično tačno. Crnogorski odred koji je napao okupatorski garnizon u Pljevljima formiran je sa zadatkom da ide u Srbiju i da tamo pruži pomoć srpskim (srbijanskim) partizanima. U međuvremenu, promijenila se vojno-politička situacija u Srbiji. Glavnina partizanskih snaga iz Šumadije, Zapadne Srbije i Posavine bila je prinuđena da napusti Srbiju.

Na strani 160 autor piše da je krajem 1941. NOP radikalizovao borbu protiv neistomišljenika, da su likvidirani „civili za koje se ili pretpostavljalo da su protivnici NOP-a, da je zavladao partizanski teror, što je mnoge ljude natjeralo da priđu kolaboracionistima i da se Crna Gora našla u požaru građanskog rata.

„Neistomišljenici” su nova kategorija ljudi koju uvodi autor kao da nije ratno stanje. Ne radi se o neistomišljenicima već o saradnicima okupatora, bilo da su sa oružjem u rukama, bilo da su njegovi „doušnici”, odnosno špijuni, a partizani dodaju i novu kategoriju „petokolonaši”, tj. prikriveni neprijatelji NOP-a, a na žalost i jedna kategorija ljudi tzv. potencijalnih neprijatelja.
Kraj (decembar) 1941. godine unio je brojne promjene u konstelaciji snaga i u zemlji i u inostranstvu. Ulazak SAD u rat unosi novu perspektivu domaćim zaraćenim stanama. Emigrantska vlada unapređuje Dražu Mihailovića u čin brigadnog generala, a četnike proglašava za Jugoslovensku vojsku u Otadžbini. U Srbiji Njemci, Nedićevci i Ljotićevci organizuju združenu ofanzivu protiv NOP-a što dovodi do protjerivanja partizana. U Crnoj Gori četničke i pročetničke snage se organizuju u četničke jedinice i jedinice tzv. Narodne vojske (Lijeva Rijeka, Rovca, Morača, Sandžak, Grahovo) a „vri” i na drugim mjestima. Draža Mihailović priprema teren za energičniji obračun protiv partizana, a akcija treba da počne iz Crne Gore. Zbog toga Draža, čim je unaprijeđen u čin generala, priziva Pavla Đurišića u svoj štab, koji se krajem decembra vraća u Crnu Goru sa četničkim instrukcijama, a već 3. januara uspostavlja čvrste veze sa Štabom divizije „Venecija” u Beranama. To ne ostavlja ravnodušnim ni Vrhovni štab partizanskih odreda pa se vrši izvjesni zaokret, kao privremeni, „ulijevo”, što dovodi do tzv. lijevih grešaka i likvidacija tzv. potencijalnih neprijatelja – „buržuja”.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-13&id=176274

REAGOVANjE ODBORA BORACA I ANTIFAŠISTA KOLAŠINA

Hartija trpi sve, ali ne u udžbeniku

Kolašin - Niko ne želi i nikome ne treba aktuelizovanje podjela u Crnoj Gori, pogotovo onih iz polovine prošlog vijeka, ali ni stavljanje znaka jednakosti između istorijskih aktera čiji je konačni ishod bio – pobjeda antifašizma - rekao je za „Pobjedu“ predsjednik Odbora boraca i antifašista Kolašina Gojko Vlahović.
- Zna se ko je bio na toj strani, a ko je bio neuspješni „šegrt“ ideologije koju je porazila Evropa, koja se i danas razvija na temeljima antifašizma – kaže Vlahović.
Predsjednik kolašinskih boraca i antifašista podsjeća da nema značajnije knjige od udžbenika i ocjenjuje da hartija može da otrpi i individualne doživljaje, osim ako taj papir pripada – udžbeniku.
- Pisanje udžbenika je odbrana od nas samih, a očigledno je da se u tome nije uspjelo kada je ovaj udžbenik u pitanju. Neko od autora je i ovim udžbenikom nastavio saopštavanje političke linije koja je nepotrebni dio svakog udžbenika istorije – zaključuje Vlahović.

Dr.D.

[Ćipur]

DR RADOJE PAJOVIĆ O SPORNOM PREDSTAVLjANjU ISTORIJE CRNE GORE U DRUGOM SVJETSKOM RATU U UDžBENIKU ZA IV RAZRED GIMNAZIJE (5)

Istina ne stanuje ovdje

„Lijeve greške“ i likvidacija potencijalnih neprijatelja – „buržuja“ ipak ne uzima veće razmjere. To su „lijeve greške“, a ne obračun sa saradnicima okupatora. Istina, obračun sa ovima postaje nemilosrdan, a ponegdje i surov (jame, na primjer), iako je i to bilo marginalno i kratkotrajno. Pojačavaju se i likvidacije saradnika okupatora i neprijatelja NOP-a. Na žalost, nema se uslova za suđenje neprijateljima, kao što je bilo u Grahovu, Šarancima, već se vrše i terorističke akcije, ubijanja iz zasjeda... Broj likvidiranih 1941, pa do marta 1942. penje se na oko 550 ljudi (a ne 700, kako piše u udžbeniku). Međutim, broj saradnika okupatora, sada već četnika, ne uzrokuje partizanski teror već politika vrha četničke organizacije na čelu sa Dražom Mihailovićem. Dolazi do planiranja zajedničke ofanzive u Crnoj Gori - okupatora, četnika i zelenaša.

Okupator uvodi u borbu osam divizija Mesina, Taro, Venecija, Pusterija, Alpi graje, Peruđa, Emilija, Taurčinenze i rezerva Komande trupa Crne Gore (Comando Trupe Montenegro) jačine divizije. Taurinenze smjenjuje Pusteriju, koja se povlači u avgustu, a Emilija Mesinu, ali ostaju obje do kraja 1942. godine.
Konstatacija da se Crna Gora našla u požaru građanskog rata je samo djelimično tačna. Već je rečeno da termin građanski rat ima svoje zahtjeve. Učesnici građanskog rata moraju biti subjekti, a četnici to nijesu, kao ni zelenaši. Oni su sebe ugradili u okupacioni sistem i zavise od okupatora. Istina, oni idu ispred okupatorske vojske, pa tako dolazi do elemenata građanskog rata ili do događaja koji liče na građanski rat. Kad u Crnoj Gori ne bi bilo italijanskih divizija za čiji račun ratuju četnici i zelenaši, to bi bio pravi građanski rat.
Na strani 160. piše da se sredinom 1942. godine povuklo iz Crne Gore 2.500 partizana u okviru Četvrte i Pete proleterske brigade. I Treća proleterska (sandžačka) je u stvari crnogorska, kao i dva bataljona u Prvoj proleterskoj brigadi. Sve te jedinice nalazile su se u okviru Glavne operativne grupe (GOG) Vrhovnog štaba, zajedno sa Prvom i Drugom proleterskom (srpskom) brigadom i Hercegovačkim odredom. GOG je imala 25 bataljona, od čega su 14 bataljona i jedna četa bili crnogorski.

Na strani 161. piše da je u Crnoj Gori, poslije protjerivanja partizana, potpisan sporazum sa generalom Đukanovićem (krajem jula 1942) i da su tada zelenaši imali 1.500, a četnici oko 20.000 vojnika. Ovo nije tačno. Četnici su do tada imali 20.000, a zelenaši oko 5.000 pripadnika. To su bile paravojne jedinice, pa je teško govoriti o vojnicima. Na osnovu sporazuma Pircija Birolija i Đukanovića, dotadašnje jedinice su rasformirane, jer okupator nije imao razloga da ih više plaća. Od njih su formirana tri „leteća“ odreda, svaki po 1.500 ljudi, dva četnička pod komandom Baja Stanišića i Pavla Đurišića i jedan zelenaški, pod komandom Krsta Popovića (ovaj je imao 1500 + 200, tj. četnička četa kapetana Milivoja Mitrovića od 200 ljudi). Ovu formaciju je okupator nastavio da izdržava i da njenim pripadnicima daje plate. Ostale jedinice su rasformirane i dobile su status seljačke antikomunističke milicije, koja će primati platu samo ako se ponovo pojave partizani, kada bi se ponovo aktivirale i bile finansirane od okupatora. Osim aktivnih četničkih odreda, postojala je domaća žandarmerija nepoznate jačine.

Na strani 162. piše da je u bici na Neretvi učestvovalo 4.700 četnika iz Crne Gore. To naravno ne odgovara istini. Toliko je iznosio samo prvi talas – dva odreda pod komandom Baja Stanišića i Andrije Veskovića. Drugi talas, zapravo druga grupa imala je oko 5.000 četnika, od čega tzv. Rezerva Vrhovne komande pod komandom Pavla Đurišića (Đurišićevi četnici).
Na strani 162. piše da je krajem jula 1943. italijanska vlast u Crnoj Gori bila u raspadu, a ne daje se nikakvo objašnjenje. Daleko od toga da je bila u raspadu. Istina, jeste bila uzdrmana u moralnom smislu, jer je došlo do iskrcavanja saveznika na Siciliju i do pada vođe fašizma – Musolinija, pa to treba reći na pravi način. U Crnoj Gori je došlo do promjene vojnog guvernera i komandanta trupa Crne Gore. Došlo je i do promjene odnosa prema četnicima i do njihovog djelimičnog razoružanja – naravno na zahtjev Njemaca, koji su razoružali i privremeno internirali Pavla Đurišića. Sve je to rađeno u strahu od savezničkog iskrcavanja na Balkanu. Prethodni ugovori između vojnog guvernera i četničkih vođa nijesu obavezivali novog italijanskog guvernera.

[Ćipur]

DR RADOJE PAJOVIĆ O SPORNOM PREDSTAVLjANjU ISTORIJE CRNE GORE U DRUGOM SVJETSKOM RATU U UDžBENIKU ZA IV RAZRED GIMNAZIJE (6)

Netačna teorija autora da su svi zločini isti


Udžbenik „Istorija za IV razred gimnazije“, autora Šerba Rastodera, Dragutina Papovića i Saita Šabotića, u žiži je crnogorske javnosti. „Pobjeda“ je prije nekoliko dana objavila polemiku zbog ispolitizovanog tretiranja poglavlja o raspadu SFR Jugoslavije. U nekoliko nastavaka ekskluzivno objavljujemo reagovanje istoričara Radoja Pajovića

Na strani 162, kada se govori o jedinicama NOVJ, treba dodati i italijansku partizansku diviziju Garibaldi, koja je formirana od divizije Venecija i djelova divizije Taurinenze, koje su prišle jedinicama NOVJ.
Na strani 163. piše da su oktobra 1943. Njemci okupirali Crnu Goru, što nije tačno. Poslije kapitulacije Italije i raspada Osovine Rim-Berlin, Njemci nijesu imali dovoljno snaga da pokriju sve teritorije koje su držali Italijani. U Crnoj Gori Njemci su zaposjeli Cetinje, Podgoricu, Danilovgrad, Nikšić i gradove u Crnogorskom primorju, s ciljem da spriječe iskrcavanje Saveznika. Dvije trećine crnogorske teritorije drže jedinice NOVJ i partizanski odredi.
Na strani 166. piše da je 1941. u Crnu Goru stiglo oko 5.000 izbjeglica. Prema provjerenim i pouzdanim podacima njihov broj je bio oko 20.000.
Riječ ližisahan u partizanskim proglasima ne znači ni poltron, ni ulizicu, nego je to pogrdan naziv za saradnike okupatora (str. 168.).
Na toj strani govori se kako je partizanska štampa promovisala partizanske zločine. Nije riječ ni o kakvoj promociji, već upozorenju svim saradnicima okupatora da će ih stići zaslužena kazna ako nastave saradnju sa okupatorom. Na istoj strani govori se o ubistvu 300 zarobljenih četnika na Grahovu. Taj podatak je rezultat četničke propagande i daleko je od istine.
Navodno ubistvo 500 Albanaca sa Kosova u Baru je pretjerano. Radilo se o pobuni mobilisanih Albanaca i došlo je do pucanja u pobunjenike, ali je bilo znatno manje žrtava.
Podatak da je četnički sud u Kolašinu (pri četničkom zatvoru) osudio na smrt oko 350 lica je takođe pretjeran. Vidjeti o tome Zbornik radova sa naučnog skupa o kolašinskom četničkom zatvoru.
Podaci o četničkom klanju i silovanju zatvorenica nijesu tačni.
Na strani 169. govori se da su četničkim zločinima nad Muslimanima prethodili zločini muslimanske milicije, što nije istina. Nije sporno da je i muslimanska milicija pravila zločine, ali oni nijesu razlog četničkom genocidu nad Muslimanima. Bez obzira na ponašanje Muslimana njima je u četničkim programima namijenjena užasna sudbina – etničko čišćenje do uništenja. O tome govori Moljevićev elaborat „Homogena Srbija“ od juna 1941. i Mihailovićeve instrukcije od 20. decembra 1941. U udžbeniku piše da su se muslimanski zločini nad pravoslavnim življem desili u jesen 1942. u beranskom i bjelopoljskom srezu (spaljivanje sela i protjerivanje pravoslavnih porodica). Međutim, prvi pokolj u Foči zbio se u zimu 1941/1942, drugi u avgustu 1942, pokolj u Pljevaljskoj Bukovici novembra 1942, u bjelopoljskom srezu 6. i 7. januara 1943, a najveći pokolj u Čajniču desio se februara 1943.
Na strani 169. tendenciozno se piše da su zločine počinili svi vojno-politički pokreti u Crnoj Gori, u čemu su prednjačili četnici, a da su ih najmanje počinili zelenaši. Ima se utisak da autor ne poznaje dovoljno zločine zelenaša, a oni, na žalost, nijesu mali. Otkako su u martu 1942. stupili u koaliciju sa četnicima Blaža Đukanovića, Krsto Popović je postao komandant tzv. Katunskih trupa, sa zadatkom od strane okupatora da zaposjedne Katunsku nahiju i spriječi povlačenje partizana iz Lješkopolja, Zete, Lješanske nahije, Crmnice, Paštrovića, Maina, Pobora i Kotorskog sreza. Krsto Popović je sa svoja dva bataljona i dva bataljona četnika uspješno obavio taj zadatak. Dio partizana je poginuo, dio zarobljen i strijeljan, a dio predat okupatoru, koji je završio na brojnim stratištima na Vrelima Ribničkim, kod Kuća Rakića i dr. Nekoliko stotina rodoljuba je internirano, od čega je stotinak umrlo u italijanskim zatvorima i logorima. Partizanska gerila je posebno stradala u Crmnici i Grahovu.
Očito da je i ovdje došla do izražaja autorova uravnilovka ili „ravnoteža“ da su svi zločini isti, iako nijesu bili isti ni u kvantumu. To je, naravno, neprihvatljiva, a posebno netačna teorija. Nije isto praviti planirane zločine i zločine koji su bili sporadični i uslovljeni. Podsjećamo na onu Njegoševu misao iz Šćepana Malog, koja glasi:

„Zlo činiti ko se od zla brani,
tu zločinstva nema nikakvoga“.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-15&id=176387

[Ćipur]

DR RADOJE PAJOVIĆ O SPORNOM PREDSTAVLjANjU ISTORIJE CRNE GORE U DRUGOM SVJETSKOM RATU U UDžBENIKU ZA IV RAZRED GIMNAZIJE (7)

Udžbenik „Istorija za IV razred gimnazije“, autora Šerba Rastodera, Dragutina Papovića i Saita Šabotića, u žiži je crnogorske javnosti. U nekoliko nastavaka ekskluzivno objavljujemo reagovanje istoričara Radoja Pajovića

Dalja upotreba ovakvog udžbenika imala bi nesagledive posljedice


Nije tačan podatak o 27.000 poginulih građana Crne Gore. Obično se zanemaruju muslimanski gubici, što je novi zločin. Čini se da je najbliži istini podatak da je stradalo oko 40.000 crnogorskih građana, razumije se, kad se uzmu u obzir i žrtve rata, a demografski gubici se procjenjuju na 102.000 ljudi. (To je, pored ostalog, i što bi se rodilo da nije bilo rata).
Smatramo da Petranovićev opširni citat (strana 170) nije primjeren srednjoškolskom udžbeniku. Prije svega, nije tačan (pored ostalog): “Komunisti su bili revolucionarna struja koja je težila onemogućavanju vaspostavljanja predratnog stanja“.
Petranovićevo djelo, Srbija u Drugom svjetskom ratu 1939-1945, (1992) pisano je pod uticajem najnovijih događanja (AB revolucija). Zašto se ne citira trotomno Petranovićevo djelo „Istorija Jugoslavije“? To je pravi Petranović.
U cjelini gledano, dio udžbenika istorije za IV razred gimnazije o Drugom svjetskom ratu predstavlja potpuni promašaj. Na pojedinim mjestima, autor na prihvatljiv način saopšti neke činjenice, ali ih odmah nakon toga obesmisli vannaučnim floskulama, a naročito pričom o zločinima. Njegov iskaz je najčešće ideologiziran. Autorovi sudovi su često proizvoljni, netačni, a kriterijumi privatni. Stiče se utisak da autor ne poznaje dovoljno ni četnike, ni zelenaše, ni okupatorske snage ni njihovu politiku. Ne znamo koliko zna o partizanima, ali i ono što zna, dovede do besmisla svojim nesuvisnim komentarima. Ima se utisak da nije ovladao istoriografskom metodologijom u dovoljnoj mjeri. On, na primjer, Trinaestojulski ustanak, taj dragulj crnogorske istorije, posmatra van istorijskog konteksta, izvan okvira NOP-a Crne Gore, tako da i ono što o njemu kaže pozitivno obesmisli raznim neprimjerenim konstatacijama. Za autora je NOP komunistička zavjera, borba za vlast, građanski rat, da su partizani silom oružja mijenjali stari sistem, čudi nas da ne kaže da su se partizani silom oružja oslobađali i od okupatora.
Da je autor objektivan istoričar, on bi morao da objasni u kakvim je nemogućim uslovima, gotovo u opštem haosu pripreman ustanak i pokret otpora koji se razvio u oslobodilački pokret širokih razmjera. Država okupirana i podijeljena među agresorima, Vojska kapitulirala i preko 300.000 odvedeno u zarobljeništvo, među njima i veliki broj kadrova; kralj, vlada i vojni vrh prebjegli u inostranstvo. Aparat stare vlasti stavio se u službu okupatoru, političke partije obezglavljene i dezorijentisane. U takvim uslovima jedina politička snaga, koja je ostala na poprištu bila je KPJ, koja je bila nepriznata i 20 godina provela van zakona, u dubokoj ilegali. U takvim uslovima, KPJ preuzima istorijsku odgovornost za sudbinu zemlje, organizuje partizanske odrede koji narastaju u brigade, divizije, korpuse i armije, pokreće borbu protiv okupatora i njegovih saradnika, a ne neistomišljenika i obnavlja Jugoslaviju, naravno na novim i pravednijim društvenim osnovama. Stvara državnu zajednicu ravnopravnih naroda i nacionalnih manjina, ravnopravnih federalnih jedinica, zajednicu ravnopravnih građana, ravnopravnih polova. Pune dvije godine partizani Jugoslavije ratuju bez ikakve pomoći sa strane. Građanima Jugoslavije se vraća ljudsko dostojanstvo, koje je u predratnoj Jugoslaviji bilo na najnižem nivou. Koja je druga politička snaga osim NOP-a tj. partizana mogla da pomiri zavađene narode Jugoslalvije i na širokoj političkoj osnovi okupi sve slojeve društva – inteligenciju, seljaštvo, radnike, nacionalne manjine, žene. Oslobodilački rat i revolucija i revolucionarni procesi na tlu Jugoslavije izvukli su zemlju iz provincijske anonimnosti na svjetsku pozornicu, a svojim učešćem u Drugom svjetskom ratu i pobjedom nad nacifašističkim silama Osovine stvorili joj veliki međunarodni ugled. I koja je to druga politička snaga na tlu Jugoslavije mogla da ostvari to što je ostvario NOP.
To nijesu mogli ni četnici svojom uskonacionalnom i genocidnom politikom, pogotovo ne u saradnji sa okupatorom. To nijesu mogli ni ustaše koji su izvršili najstrašnije zločine i još veći genocid nad drugim jugoslovenskim narodima i pripadnicima NOP-a. To nijesu mogli da učine ni zelenaši, ni bjelogardejci i slični. I ne samo da to nijesu mogli da ostvare što je ostvario NOP, nego su sve radili protiv NOP-a, a pomažući okupatora. I umjesto da se autor bavi tim pitanjima i afirmiše NOR, on licitira ko je veći zločinac i konstatuje da su svi vojno-politički pokreti u Crnoj Gori počinili zločine!
Autor je bio dužan da potpunije i objektivnije prikaže razvitak NOP-a u Crnoj Gori, njen doprinos pobjedi nad fašizmom i na jugoslovenskom i na međunarodnom planu.
Ako ovakav udžbenik za IV razred, zapravo njegov dio o Drugom svjetskom ratu ostane u upotrebi i da se na tome obrazuju i vaspitavaju naši maturanti, negativne posljedice bi bile nesagledive.
Zbog svega izloženog, bilo bi dobro da se ovaj dio što prije povuče iz upotrebe i angažuje drugi – kompetentni autor, koji će ovaj segment istorije prikazati na objektivan način.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-16&id=176456



(Kraj)

[Ćipur]

INTERESOVANjE ZA UDžBENIK ISTORIJE ZA IV RAZRED GIMNAZIJE NE JENjAVA

Ako je ranije i postojala rezerva da li udžbenik istorije treba da ide na reviziju, sada je među članovima Savjeta za opšte obrazovanje, uglavnom nema. Na potezu autori, recenzenti i urednički tim Zavoda za udžbenike

Pakovanje činjenica



Ako je prvi put udžbenik istorije za IV razred Gimnazije prošao lagano, bez ikakvog komentara u javnosti, njegovo revidirano izdanje, koje se uskoro očekuje, to sigurno neće. Reagovanje organizacije boraca NOB-a na dio teksta koji se odnosi na Drugi svjetski rat, kao i podaci koje na stranicama našeg lista ovih dana saopštava crnogorski istoričar Radoje Pajović, pokazuju da se preko nekih konstatacija u udžbeniku neće preći i da je pitanje kako će izgledati njegovo obnovljeno izdanje.
Namjeravali smo da, s obzirom da se u javnosti već otvorila polemika o udžbeniku, čujemo mišljenje autora i recenzenata, kao i članova stručnih tijela koji su radili na programima i odobravanju knjige, ali su na naše uporne telefonske pozive odgovorili samo rijekti, i to pretežno članovi Savjeta za opšte obrazovanje. Na naše pitanje da li se na bilo koji način osjećaju odgovornim zato što je jedan kontroverzni udžbenik ugledao svjetlost dana, odgovorili su negativno.
1. Predsjednik Savjeta Radovan Damjanović kaže da ne treba bježati od ponovne ocjene stručne javnosti, i da je bolje ući u tu priču na kompetentan način, nego dozvoliti razne spekulacije.
- To je moje mišljenje još od momenta kada sam čuo da je Ministarstvu prosvjete i nauke proslijeđena incijativa da se preispita lekcija o raspadu SFRJ. Za sve udžbenike je dobro da se nađu pred sudom javnosti, najprije stručne, kako bi se dobio bolji tekst i tehnički izgled udžbenika. Što se tiče samog Savjeta, ponoviću riječi koje je „Pobjeda“ već prenijela – ovo tijelo je ispoštovalo kompletnu proceduru. Odluke se donose na osnovu onoga što nam saopšte predstavnici struke - kaže Damjanović.
2. Član Savjeta prof. dr Vladimir Komnenić jasno je saopštio da ne želi da učestvuje u ovakvoj vrsti polemike koja se vodi preko medija.
- Sve što imam da kažem saopštio sam i saopštiću kad to ponovo bude na dnevnom redu Savjeta za opšte obrazovanje - kratko je odgovorio Komnenić.
3. Dr Nataša Đurović smatra da treba sačekati reviziju udžbenika.
- Savjet je to tražio od Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, koji je izdavač istorije za IV razred Gimnazije. Činjenica je da su se pojavile neke nedoumice i čekamo da čujemo kakav će biti odgovor struke, i odnos autora, recenzenata i državne institucije koja udžbenik izdaje - kaže Đurović.
4. Za prof. dr Slavicu Perović ima razloga za preispitivanje udžbenika.
- U istoriografskoj nauci, po mom mišljenju, jako su važne tri stvari: kontekst, interpretacija činjenica i metodologija koja se u interpretativnim procesima koristi. Primjedbe koje smo razmatrali na posljednjoj sjednici Savjeta za visoko školstvo čine se opravdanima, jer se radi o prekršaju jednog ili više navedenih principa istoriografske nauke. Filmskim jezikom rečeno, istorijska nauka najčešće koristi široki kadar, skoro panoramski, da bi obezbijedila primjeren istorijski kontekst koji omogućava što tačniju interpretaciju činjenica i shodno tome istorijski sud. Da bi se to postiglo, potrebna je distanca. Metod koji je u datom udžbeniku istorije korišćen u jednom segmentu služi se zumiranjem u svrhe ilustracije određene ideje i kao takav kvari cjelovitost slike, narušava paralelizam prikazivanja opozitnih strana uzrokujući metodološku i činjeničnu parcijalizaciju, disbalans i, moguće, pristrasnost - ističe Perović.
5. Dr Saša Milić apsolutno podržava korekcije udžbenika, ako je on na bilo koji način, relativizirao antifašističke tekovine. On ne vidi odgovornost Savjeta za ono što piše u udžbeniku.
- Dobili smo pet pozitivnih recenzija, pozitivne izvještaje Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. Ispoštovali smo proceduru koja je zakonom propisana kod usvajanja udžbenika - podsjeća Milić.
6. Stanka Vučinić bila je član Savjeta u prošlom sazivu, kada su programi istorije usvojeni, kao i u ovom, kada je usvojen udžbenik.
- Nema razloga da udžbenik ne ide na reviziju i to treba da prođu svi udžbenici nastali u reformi školstva. Treba saslušati stručne aktive nastavnika koji predaju istoriju, i trebalo je njihovo mišljenje imati i prije nego što su udžbenici objavljeni. Program na osnovu kojeg je udžbenik napisan usvojen je prije pet godina i da su organizovane rasprave, možda bi i oni imali što da kažu. Ali, to se može ispraviti prilikom revizije udžbenika, i ovog i svakog drugog - kaže Vučinić.
7. Božena Jelušić kaže da istorija traži vremensku distancu, mogućnost da se neke istine pokažu da to više nijesu.
- Nedostatak istorijske distance nameće razumljive probleme, kojima autori moraju posvetiti pažnju, i oni to zaista hoće. Neki slučajevi koji su pomenuti u lekciji „Raspad SFRJ“ su procesuirani pred međunarodnim sudovima, i možda se već neke stvari razilaze sa onim što stoji u udžbeniku. Međutim, udžbenik vodi ka istraživačkom stavu đaka - kaže Jelušić.
8. Za Radovana Popovića, jednog od članova Komisije Zavoda za školstvo koja je radila programe istorije za gimnazijalce, nema ništa sporno u dokumentima koje su oni ponudili i njih bi ponovo uradio na isti način.
- Svaki program je samo osnova za pisanje udžbenika i logično je da on nadilazi program. Pravo je autora, recenzenata, uredničkog tima, da na osnovu naučnih izvora, po utvrđenim kriterijumima, predstave sadržaj i na to ne utičemo niti se u to miješamo. Svako je odradio svoj posao najbolje što je umio i neka javnost, ali stručna prije svega, kaže što ima da kaže - kazao je Popović.
Da podsjetimo - Savjet je udžbenik za IV razred Gimnazije odobrio 15. jula. Revizija se očekuje do kraja ovog mjeseca.

Sve zavisi od pisaca i od čitalaca

- Sve što kažete možete konstruisati tako da bude dobro i da bude loše. Zato je važan „razmještaj“ informacija i ono što se može „pročitati“ između redova - kaže Božena Jelušić.
Autori su, sigurna je, radili potupno u skladu sa programom, koji predviđa da se prikaže istorija određenih epoha, pa i vrijeme raspada SFRJ.
- Kako će ta konstrukcija izgledati zavisi i od pisaca i od čitalaca. Meni je, ipak, drago da taj udžbenik provocira i da se bavi crnogorskom krivicom. Onamo su mnoge stvari istinite, možda nijesu dobro razmještene. Dakle, treba da se oglase istoričari i da se čuje njihova kritika. Zato sam za okrugle stolove i sučeljavanje stavova. Na kraju, uvijek će neko donijeti nov materijal, nove dokaze, i od toga ne treba bježati - kaže Jelušić.

Istorija uči i kako se voli država

- Istorija je jedan od predmeta gdje učenici treba da nauče da poštuju svoju zemlju i da joj budu privrženi - kaže dr Igor Lakić, dekan Instituta za strane jezike u Podgorici i član prošlog saziva Savjeta za opšte obrazovanje – od 2006. godine.
- Zna se kako funkcioniše američki sistem. Njeni stanovnici su došli iz raznih krajeva svijeta, ali sve njih povezuje država, bez obzira na njihovo nacionalno ili etničko porijeklo. Mislim da bi u našem sistemu, u državi u kojoj imamo nacionalnu, vjersku i etničku raznolikost, trebalo da imamo jedan zajednički imenitelj, a to je država. Osjećaj pripadnosti toj državi se najbolje može razviti u školi - kaže Lakić.
- Škola je ta koja će djecu da uči međusobnoj toleranciji, poštovanju različitosti, ali prije svega poštovanju sopstvene tradicije, istorije i kulture. Mislim da je istorija jedan od predmeta koji tome jako puno može da doprinese, ali isto tako i jedan od predmeta koji može da okrene mladog čovjeka u potpuno suprotnom smjeru. Zato je bitno da predmeti poput istorije budu postavljeni na zdravim osnovama, da vode ka zbližavanju, toleranciji i osjećaju pripadnosti sopstvenoj državi. A tog osjećaja danas, nažalost, još nema među velikim dijelom stanovništva - ocjenjuje Lakić.

Rastoder proziva i „Pobjedu“

„Javno pozivam urednika „Pobjede“ da pročita nalaze Komisije sastavljene od 127 istoričara sa prostora bivše Jugoslavije, koja se bavila ratnim dešavanjima na ovim prostorima. Bojim se da su nalazi te komisije po ovu vlast, sa stanovišta njenog učešća u posljednjim ratovima, mnogo lošiji nego što je to prikazano u novom udžbeniku Istorije“.
Ovaj poziv uputio je sinoć prof. dr Šerbo Rastoder, gostujući na TV „Vijesti“ u emisiji „Načisto“.
Rastodera smo pokušali da dobijemo telefonom, ali nijesmo uspjeli. Njegovo obraćanje na televiziji bilo je na temu udžbenika Istorije za IV razred Gimnazije , čiji je jedan od autora.
- Ovaj udžbenik pomirio je i one radikalno prosrpski orijentisane i ove koji ideološki ipak, preferiraju partizanima i antifašizmu – kazao je Rastoder.
Komentarišući reagovanja koja se pojavljuju posljednjih dana, Rastoder je rekao:
- Zna da se jedno glasilo koje je državno, ne oglašava povodom bilo koje knjige, ako to nije neki viši interes – državni, ideološki ili neki drugi interes, da ne kažem direktiva.
Rastoder tvrdi da su sve kvalifikacije koje se navode u reagovanjima ideološke, i da u njima nema konkretnih činjenica. On je nazvao „nebulozom neznavenih ljudi “ tvrdnju da je u udžbeniku izjednačavan fašizam i antifašizam.
- Ne znam što je motivisalo prijatelje iz SUBNOR-a da ovako reaguju. Neka kažu gdje je to autor pogriješio i neka to dokažu - kazao je Rastoder.

V. Šofranac

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-12&id=176239

[Ćipur]

Prozor u svije(s)t

Bumerang



Šta pokazuje aktuelna rasprava o sadržini crnogorskog udžbenika istorije dvadesetog vijeka za četvrti razred gimnazije? Udžbenik jeste djelo trojice istoričara, ali i naših (državnih, političkih, prosvjetnih, civilnih, naučnih) propusta, promašaja i (ne)činjenja. Vratilo nam se kao bumerang. Antifašizam je krhka biljka. Posebno na tlu još uvijek nestabilnog Balkana. Zlo fašizma je potencijalno u prednosti u odnosu na dobro antifašizma. Neka od kukavičjih jaja fašizma su „pozitivan“ nacionalizam, nediferencirana kritika komunističkog totalitarizma, šminkanje istorije za potrebe novih elita, neuviđanje suštinske razlike između doprinosa komunizma pobjedi nad fašizmom i jednoumlja komunističke vlasti (Rusi su precizno odvojili sopstvenu grandioznu ulogu u pobjedi nad fašizmom od svojih žrtava pod Staljinom), diskontinuitet kao jedini kontinuitet, nemanje kulture sećanja, selekcija u obilježavanjima stradanja i sjećanjima na žrtve, objektivna predominacija tranzicionih nad opšte civilizacijskim temama, koketiranje nekih političkih snaga u borbi za vlast sa reliktima fašizma…
Prošlost nikako da se smireno i nepristrasno proanalizira. Kritičari komunizma mitologizuju antikomunizam. Komunizam je imao izuzetnu ulogu u pobjedi nad nacizmom i fašizmom, tj. u antifašizmu bez kojeg nema savremene Evrope i moderne civilizacije. Za vrijeme vlasti komunista Crna Gora je dobila niz ključnih državnih, političkih, naučnih, kulturnih, obrazovnih i civilizacijskih institucija koje su temelj njenog današnjeg nacionalnog, državnog i svakog drugog identiteta. A antikomunizam, ksenofobija, raspirivanje vjerske i etničke mržnje, falsifikovanje i prepariranje drugog zarad sopstvenog glorifikovanja i superiornog samolegitimisanja, u temelju je balkanskog fašizma.
Od etičkog do etničkog čišćenja samo je jedan korak. Fašizam dvadesetog vijeka prepoznat je upravo po nacionalnom i vjerskom proganjanju, istrebljivanju, ubijanju i genocidu. To je kriterijum za ocjenjivanje dvadesetog vijeka: i fašista sila osovina, i kvislinga, tj. četnika, ustaša i drugih njihovih slugu u borbi protiv partizana i komunista, ali i etničkih čišćenja devedesetih godina tokom raspada bivše SFRJ. Ne može se očekivati samo od istoričara da utvrđuju istine, ali se od njih mora tražiti da ne vrše reviziju istorije i da se civilizacijski prihvaćene činjenice obavezno nađu u crnogorskim udžbenicima. Da ne bi, u suprotnom, sijali zlo sjeme budućih podjela, razdora i sukoba. Crna Gora kao građanska država je utemeljena na antifašizmu. Zato mudra i odgovorna vlast ovaj bumerang mora shvatiti kao ozbiljnu i posljednju opomenu, ne zbog sebe same, već zbog budućnosti Crne Gore i sljedećih generacija. Građani su glasali za takvu vlast.

Goran Sekulović

[Ćipur]

Kosara K. BEGOVIĆ: Što boli istina ova


Odavno u Crnoj Gori nije bilo hajke kakva se podigla zbog udžbenika Istorija za četvrti razred gimnazije. U istom su frontu, kao prije dvadesetak godina - vlast, njene novine, borci raznih ratova, branioci srpstva. Dišu kao jedan: udžbenik čiji su autori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić, štivo je koje u škole ubacuje dnevnu politiku i kvari omladinu. Osobito spornom proglašena je lekcija koja govori o raspadu SFRJ. Piše, na primjer: ,,Prvi višestranački izbori održani su u decembru 1990. Savez komunista Crne Gore (od 1991. DPS) osvojio je apsolutnu vlast. Momir Bulatović je izabran za predsjednika, a Milo Đukanović za premijera Crne Gore. Uveli su Crnu Goru u rat". Nevjerovatno, ali istinito.
Da se udžbenik povuče iz upotrebe, među prvima je zatražio paroh kučko-bratonožićki i ljevorečki, protojerej Branko Tapušković. Najviše mu je zasmetao dio u kom je zapisano: „Crnogorska vlast je 1992. godine protjerala 114 bosanskih muslimana izbjeglica i predala ih vlastima Republike Srpske, koji su potom likvidirani, dok je u Crnoj Gori ubijeno šest izbjeglica. Crnogorske vojne i policijske snage, kao i paravojne snage Republike Srpske, u periodu od 1992. do 1996. godine, upadale su u muslimansko selo Bukovica kod Pljevalja gdje su maltretirali, prebijali, pljačkali, palili i ubili šest ljudi. Snage Republike Srpske su 27. februara 1993. na stanici u Štrpcima otele i likvidirale 20 putnika, od kojih su osam bili državljani Crne Gore. Crnogorska policija je 1994. godine uhapsila lidere stranke Demokratske akcije, koju je podržavala većina muslimanskog stanovništva. Oni su osuđeni na zatvorske kazne. Tajna policija je zastrašivala članove Liberalnog saveza. Podršku ovakvoj politici DPS-a pružala je SPC i njen mitropolit Amfilohije".
Protojerej je zaključio da ,,ova konstatacija ne predstavlja bezazlenu laž, nego opasnu konstrukciju kojom pojedini današnji fariseji pokušavaju da mladu generaciju okrenu protiv sopstvene crkve". Šta je laž Tapušković nije objasnio, ali je napomenuo da je razgovarao sa ,,velikim brojem mladih ljudi koji ne žele da uče neistine".
Palo je još teških riječi sa srpskih strana, međutim, pravi je zaplet nastao kad se na mjesto zločina vratila državna Pobjeda. S bolom u duši javljeno je kako ovdje istoriju ne pišu pobjednici. ,,Autori su ličnosti sa jasnim, u javnosti više puta iznesenim, političkim stavom koji je u udžbeniku prepoznatljiv. Time su u škole ubacili dnevnu politiku", optužila je novina od riječi.
Kad se kaže da istoriju pišu pobjednici, obično se ne govori o dobro napisanoj istoriji, ali nije u tome muka naših pobjednika. Oni, naime, nijesu pobijedili. Da jesu, znamo svi, a svjedoči Pobjedin Rat za mir, Crnom bi Gorom, pored Zete, tekla i Neretva.
Pažljivo je državna novina prebrojala koliko je rečenica posvećeno obnovi crnogorske nezavisnosti, a koliko švercu duvana; koliko ekonomskom napretku, a koliko broju siromašnih. Jedno od pitanja iz udžbenika koje Pobjeda smatra ,,šlagom na tortu" glasi: ,,Kakav je bio odnos države prema Muslimanima i političkim neistomišljenicima?" Odgovori su tako blizu.
,,Srpstvo mora da se brani", ,,******** gori od Turčina", ,,Da se vrate u vjeru svojih otaca", ,,Iz davnih godina ustaškog genocida", ,,O srpskim granicama pregovarati sa Italijom", ,,Crna Gora će biti sjutra mnogo veća", ,,Glasale su ga dvije babe", ,,Stidim se od njega pred svakim bratom Srbinom", ,,Kako to Arkan zvuči ratnički", ,,U Dubrovnik da slušam gusle" - imena su nekih od poglavlja knjige Nacrt za ideologiju jedne vlasti u kojoj dr Živko M. Andrijašević piše o tome kako je Pobjeda 1991. pripremala ,,rat za mir".
U narednom nastavku obračuna sa udžbenikom istorije Pobjeda je objavila reagovanje udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Odjeci se očekuju. Borci tvrde da su u udžbeniku izjednačeni fašizam i komunizam. Čudna je stvarčica sjećanje, baš tu su razliku devedesetih nekako bili zaboravili.
Pobjeda najavljuje da će udžbenik do kraja ovog mjeseca biti ,,podvrgnut" reviziji. U kratkoj izjavi za Monitor Dragutin Papović, autor dijela udžbenika u kom se govori o raspadu SFRJ, objašnjava da bi na reviziju pristao samo ako bi se, u ozbiljnoj analizi, dokazalo da je nešto u udžbeniku pogrešno. ,,Problem je što su stvari iznešene na vidjelo, a ne što one nijesu tačne. Ja, u tom slučaju, nemam potrebu da polemišem sa bilo kim", kaže Papović.
Profesor Šerbo Rastoder kaže da je stao iza ,,spornog" dijela udžbenika i da u njemu ne vidi ništa problematično. Na pitanje da li bi pristao na reviziju dijela udžbenika koji je on pisao profesor Rastoder kaže ,,Ja, ne". Prema njegovom objašnjenju, od 16 pravila Savjeta Evrope za pisanje udžbenika, u ovom slučaju sva su apsolutno poštovana. ,,Suština je upravo u aktivnom uključivanju djece. Preporuka je Evropske komisije da se djeci ne daju konačni odgovori."
U skladu sa tim, učenicima se, kako bi provjerili naučeno, preporučuje, na primjer: ,,Koristeći se internetom uporedi razvoj od rušenja komunizma do danas jedne od bivših socijalističkih istočnoevropskih zemalja (Poljska, Čehoslovačka, Mađarska) s razvojem Crne Gore. Izvedi zaključak". Pravi, reklo bi se, način da se pokvari omladina.
Devedesetih, naša su djeca učila o zalihama lignita na Kosovu, koje se nalaze na mjestima gdje se prolivala srpska krv. I na početku novog vijeka učiteljica života im je kazivala da je u toku 1991. i 1992. došlo do građanskog rata i raspada SFRJ. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija izvršile su nasilnu secesiju iz Jugoslavije i postale suverene države. Islamske zemlje, nastojale su da se u središtu Balkana stvori islamska država koja bi trebala da pomogne širenje islama u Evropi. Naširoko su izučavane razne srpske krajine.
Jednog lijepog dana vlasti su konačno uočile da tako više ne valja. Nije, uostalom, lijepo išlo uz kolajne humanista kojima su imali žarku želju da se okite. Ne zna se kako je došlo do toga da, umjesto stručnjacima za prešminkavanje, posao pisanja istorije pripadne istoričarima.
Manje-više u formi potjernice, pod naslovom Ko je odgovoran, Pobjeda je objavila imena ljudi koji su doveli do toga da ,,sporni udžbenik ugleda svjetlost dana". I treba da se zna ko to tamo dopušta da se mladim naraštajima kaže kako je u ,,operacijama JNA na hercegovačkom i dubrovačkom ratištu poginulo 165 vojnika iz Crne Gore, dok je status ratnih invalida dobilo njih 236''. I da su ,,crnogorski rezervisti u sastavu JNA počinili brojne ratne zločine na području Konavala i Dubrovnika". "Granatirali su, palili, pljačkali imovinu i terorisali civilno stanovništvo."
I Snežanina je maćeha jednom tako pogledala u ogledalce i ništa nije bila zadovoljna.


Poželjna istorija


Predložak za poželjnu istoriju već postoji u službenom istorijatu Demokratske partije socijalista. Zabilježeno je da je prvi, osnivački, Kongres DPS-a održan u dva dijela - 20. 10. 1990 i 22. 06. 1991. godine. ,,Poslije ovog Kongresa uslijedio je niz istorijskih događaja, koji su presudno uticali na živote građana Crne Gore..."
Odmah potom: ,,Raspala se SFRJ. Crna Gora je ipak uspjela da očuva unutrašnji mir. Demokratska partija socijalista se zalagala za opstanak druge Jugoslavije, makar dok se građani Crne Gore neposredno ne izjasne da li su za zajedničku državu ili ne. "
Građani su se opredijelili za opstanak zajedničke države, izabrana je prva višestranačka vlada, donijeta deklaracija o ekološkoj državi. Riječ rat se niđe ne pominje. DPS se zalagala za mirno, u ustavnoj i demokratskoj proceduri, rješavanje jugoslovenske državne i političke krize. Uspjela je da očuva mir i minimalnu socijalnu sigurnost građana...
I sve tako dok ,,kao osnovni kredo partije nije istaknuto opredjeljenje za demokratsku, međunarodno priznatu i nezavisnu državu Crnu Goru". Tu bi onda došle fanfare. Eto.




http://www.monitorcg.com/index.php?o...99&Itemid=1824

[Ćipur]

„Istorija“ ista - isti problemi

Učenici četvrtog razreda crnogorskih gimnazija će, skoro je izvjesno, i u drugo polugodište sa istim udžbenikom Istorije. Odluka o njenoj daljoj upotrebi biće donesena na narednoj sjednici Savjeta za opšte obrazovanje, koja je najavljena za 26. januar.
Kako Portal Analitika nezvanično saznaje, postoje određeni pritisci da Zavod za udžbenike i nastavna sredstva povuče iz upotrebe preostale primjerke spornog istorijskog udžbenika. U knjižari Zavoda kažu da je cjelokupan tiraž knjige odavno prodat. Pa, iako je Zavod, kao izdavač, najavio da će krajem januara doštampati i distribuirati dodatni broj udžbenika, u knjižari nemaju informaciju da li će ih i kada dobiti. Pored toga, autori i izdavač čvrsto stoje iza stava da udžbenik neće mijenjati ni u jednom njenom segmentu, što će ponoviti i na sjednici Savjeta.
Napadi i kontranapadi: Nakon više tekstova u Pobjedi udžbenik je početkom decembra prošle godine - čak tri mjeseca nakon izdavanja - postao predmet višenedjeljnih stručnih i laičkih rasprava zbog poglavlja koja se odnose na događaje u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata i devedesetih godina prošlog vijeka.
Nakon što su predstavnici boračkih organizacija ratova od 1990. godine i NOB-a prvi iznijeli neslaganja sa sadržajem udžbenika, Ministarstvo prosvjete i nauke je podnijelo zvaničnu inicijativu Savjetu za opšte obrazovanje, tijelu koje daje posljednju riječ o sadržaju i izdavanju udžbenika, da preispita sporne sadržaje. Kako je navedeno u dopisu, Savjet treba da procijeni potrebu da autori i recezenti, kao i uređivački tim Zavoda za udžbenike, revidiraju tekst knjige.



Tumačenje činjenica: Dok brojni komentari i osporavanja ne prestaju, autori ne žele ništa da mijenjaju. Kako ističe koautor udžbenika Dragutin Papović, pisac najviše osporavanih djelova, sve što se nalazi u knjizi napisano je na osnovu činjenica. Zbog toga su autori knjige Šerbo Rastoder, Sait Šabotić i Papović, zajedno sa glavnom i odgovornom urednicom izdanja Zavoda Nađom Durković, poslali zajednički odgovor Savjetu za opšte obrazovanje.
- Ponudio sam odgovore na sve primjedbe koje su iznesene povodom, navodno, spornih djelova u udžbeniku i pokazao da ono što je navedeno zasnovano na činjenicama i da zbog toga ne postoji razlog za naučnu reviziju. Savjet na narednoj sjednici treba da razmotri taj odgovor i odluči da li će udžbenik povući iz upotrebe, kazao je Papović za Portal Analitika.
- Sve ono što se do sada čulo kao kritika na činjenice iznesene u udžbeniku nije vezano za njihovo osporavanje. Niko od kritičara nije ponudio kontra-argumente kojima bi dokazao da su činjenice i zaključci izneseni u udžbeniku - sporni, već je riječ isključivo o (ne)sviđanju, odnosno problemu što su se te činjenice pojavile u udžbeniku. da li se ona nekome sviđa i kako neko procjenjuje je li došlo vrijeme da se činjenice iznesu.

Autori ostaju pri svome: Papović kaže da je pažljivo pratio komentare koje je profesor dr Radoje Pajović iznio u više tekstova u dnevnom listu „Pobjeda“ i da su odgovori na njih sastavni dio materijala zvanično upućenog Savjetu na razmatranje.
- U odgovoru za Savjet, koji ima oko 13 stranica, pozivajući se na važeću literaturu i one, prije svega, crnogorske istoričare koji su se najviše bavili tim temama, pokazao sam da činjenice i stavovi koje sam iznio u udženiku imaju apsolutno opravdanje u naučnoj istoriografiji. U motive kolege Pajovića i drugih kritičara ne želim da ulazim. Za mene je važno da se ni jedna od tih primjedbi ne temelji na naučnim činjenicama, već na neslaganju, odnosno različitim mišljenjima da li te činjenice treba iznijeti i prezentirati u školskom udžbeniku – dodaje Papović.
On dodaje da profesor Pajović spornim smatra „iznošenje činjenica o partizanskim zločinima u Drugom svjetskom ratu, o čemu se do sada nije pisalo u školskim udžbenicima“.
Papović ima isti stav i kada je riječ o devedesetim godinama prošlog vijeka, zločinima koji su tada počinjeni u Crnoj Gori i njenog učešća na dubrovačkom i hercegovačkom ratištu. „Pretpostavljam da neko ne želi da te činjenice dospiju u udžbenik“, zaključuje Papović.



Savjet mora da prelomi: Radovan Damjanović, predsjednik Savjeta za opšte obrazovanje, rekao je da će naredna sjednica Savjeta, na kojoj će se, pored ostalog, raspravljati i o spornom udžbeniku, biti održana poslije 25. januara i početka drugog polugodišta.
- Na sjednici ćemo čuti stručna mišljenja, predloge i sugestije Zavoda za školstvo i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. Razmatraće se podneseni zahtjevi i nakon toga donijeti preporuke o daljim koracima, eventualnoj doradi ili zamjeni knjige. Preporuke će, zatim, biti zvanično upućene Ministarstvu prosvjete i nauke, kao podnosiocu inicijative, i Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva, kao izdavaču udžbenika.
Do tada, ostaje nerazjašnjeno pitanje kojim će se i predavači istorije i pisci udžbenika tek baviti: da li djeca danas mogu na pravi način da sagledaju, shvate i prihvate kontroverze novije istorije Crne Gore kada o tome ni institucije koje su za to zadužene još ne nude pravi odgovor?


Kristina Jerkov

http://www.portalanalitika.me/politi...problemi-.html

[autodijagnostika]

Evo i stranci pisu o nama

http://www.palgrave-usa.com/catalog/...sbn=1845117107


dl

[Mojsije]

Istoriju pišu pobjednici, ne kaže se džaba tako. Sve je to stvar politike. Tu nema ni trunka objektivnosti.

[Lord Miki]

Istoriju pišu pobjednici, ne kaže se džaba tako. Sve je to stvar politike. Tu nema ni trunka objektivnosti.

bra'o. nemam sta da dodam

[Ćipur]

AUTORI ISTORIJSKIH ČITANKI U SRBIJI NA METI SISTEMA KONTROLE I NADZORA


Udžbenici kao žrtve ideološke konfuzije




Podgorica - Istoričari i udžbenici koje pišu za potrebe državnih vaspitno-obrazovnih institucija u svim zemljama regiona na meti su sistema kontrole i nadzora, a sudeći prema podacima objavljenim u članku glasila “Dojče vele”, najrigidniji odnos prema autorskim timovima gaje srpske državne institucije.
O problemu “selekcije istoriografskih fakata”, kao i o “reviziji” dostupnih “istina” i kompletne nacionalne istorije, za to glasilo govorila je istoričarka Branka Prpa, naglasivši da su iznevjerena očekivanja stručnjaka da će se radikalnijim rezovima države osigurati autonomija jedne naučne discipline.
“To se, nažalost, nije dogodilo. Umjesto toga, istorija je ušla u polje parapsihologije i postala paraistorijska nauka”, saopštila je Prpa.
Umjesto naučne slobode, istoričari dobijaju presude o rehabilitaciji, glavne poluge “revizije”, za koju srpski istoričari tvrde da je devedesetih bila snažno oruđe političke i nacionalističke metodologije.
U istom članku saopštena je i dodatna argumentacija koja opravdava rezignaciju istoriografa. Očekivano stvaranje atmosfere koja bi omogućila nedvosmisleno iznošenje podataka o raspadu i ratu na prostoru SFRJ je izostalo, a istorijska nauka koristi se uglavnom da se u škole uvede politička retorika, s naučnom argumentacijom koja bi opravdala pojedine istorijske epizode. Istorija u krajnjem tako postaje prostor za sukob mišljenja i jedna vrsta opravdanja za oružane sukobe.
“Došli smo u situaciju u kojoj možete reći što hoćete, a to ne morate ničim potkrijepiti, opravdavajući se time da je to vaše mišljenje. Tako danas u Srbiji imate pokušaje rehabilitacije od Nedića pa nadalje, a mi imamo pouzdane istorijske dokaze da su bili kolaboracionisti - to nije pitanje mišljenja nego činjenica. No, ovdje se raspravlja o nečemu što, s pozicije jedne nauke i znanja jednostavno ne može biti polje za raspravu”, kazala je Prpa.
Uslijedila je i komparativna analiza istorijskih udžbenika u izvedbi regionalnih istoričara. Srpski udžbenici su ocijenjeni kao žrtve ideološke konfuzije, u kojima postoji namjera da se prošlost uskladi s trenutnim političkim potrebama. Navedeno je u izvještajima da ti udžbenici obiluju stereotipima po kojima je “srpski narod jedini istorijski ispravan”, koji vodi samo odbrambene ratove, ne ugrožava narode oko sebe i uglavnom je žrtva naroda u okruženju.

Prpa ističe da su spriječeni svi oni istoričari koji uz fakte žele napisati ili izjaviti nešto o sudski rehabilitovanim istorijskim ličnostima.
“Šta bi bilo kada bih ja, kao istoričarka, napisala zašto mislim da je Dragiša Cvetković, kao predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, povukao niz pogrešnih poteza i morao se s pravom povući zbog masovne pobune građana i demonstracija 27. marta 1941. godine? Budući da je Cvetković sudski rehabilitovan, znači li to da nekakav tužilac ima pravo tužiti mene kao istoričarku, jer ja tvrdim da je Dragiša Cvetković čovjek nekih određenih karakteristika? Ili, šta će se dogoditi ako tvrdim da su neki drugi, koji su sada rehabilitovani, zapravo počinili ratne zločine”, zapitala se Prpa.
Ona je zaključila time da “revizija” istorijskih udžbenika želi da stvori “iskrivljenu sliku nas samih kroz vrijeme”.

Istorija zavisi od stranke na vlasti

Prpa, koja je učestvovala u tom projektu, naglašava da se situacija u Hrvatskoj popravila, budući da je jedino u toj zemlji ukinut monopol na izdavanje udžbenika.
“Kod nas je Zavod za izdavanje udžbenika i dalje monopolska institucija, tako da njegovo rukovodstvo zavisi i od stranke koja je na vlasti. U zavisnosti od ideološke i političke orijentacije vlasti, tako je i Zavod plasirao udžbenike iz istorije na tržište. Angažovali su one ljude koji su nudili istorijsku sliku Srbije koja je odgovarala tadašnjoj političkoj nomenklaturi na vlasti. Svi ti udžbenici su i dalje službeni udžbenici - proizvedeni su u posljednjih nekoliko godina, a vi ne možete pisati nove udžbenike svakih godinu dana. A onda je došlo do temeljnih pokušaja revizije istorije, što se nažalost pretvorilo u državnu politiku u koju se uključilo i sudstvo”, rekla je Prpa.

V.V.

[Ćipur]

Dvije istorije za gimnazijalce

SADRŽAJ ISTORIJE ZA 4. RAZRED GIMNAZIJE BIĆE PREISPITAN, DO TADA U UPOTREBI DVA UDŽBENIKA



Podgorica – Đaci četvrtog razreda gimnazije učiće u drugom polugodištu istoriju iz dva udžbenika – aktuelnog i drugog koji je važio do prošle godine.
Iz prvog će im, kao i do sada, profesori predavati o svemu, sem, možda, o raspadu bivše SFRJ i ulozi aktuelnog vrha crnogorske vlasti u krvavim dešavanjima sa početka devedestih godina prošlog vijeka.
U drugom, koji će se ponovo koristiti, ne pominje se, između ostalog, progon muslimanskog življa iz Bukovice, pohod na Dubrovnik, kao i da je aktuelni državni vrh poveo zemlju u rat devedesetih i drugim temama obrađenim u važećem udžbeniku, već se uopšteno govori o raspadu SFRJ, bez uloge Crne Gore u tim događajima.
Savjet za opšte obrazovanje zaključio je juče da bi trebalo formirati novu recenzentsku komisiju, koja bi analizirala udžbenik istorije za četvrti razred gimnazije, vodeći računa o primjedbama na njegov sadržaj.
Predsjednik Savjeta Radovan Damjanović objasnio je da će recenzentska komisija analizirati pristigle primjedbe, nakon čega bi Zavod za udžbenike pristupio mijenjanju pojedinih sadržaja. Kao jedno od rješenja Damjanović je naveo i izradu novog udžbenika, što je gotovo izvjesno, jer su autori ranije saopštili da to neće prihvatiti.
Ocijenivši upotrebu dva udžbenika kao “kvalitetno prelazno rješenje”, predsjednica Komisije za srednje obrazovanje Božena Jelušić kazala je da je to tijelo prije sjednice razmatralo pisani predlog Zavoda za udžbenike.
Ona je rekla da je Zavod predložio da se važeći udžbenik dopuni sa još jednim, podsjetivši da se autori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabotić nijesu saglasili sa njegovim sadržinskim, već samo jezičkim izmjenama.
“Ove godine maturanti će moći uporedo da koriste dva udžbenika za četvrti razred. Kvalitet tog rješenja je taj što je jedan od autora, Šerbo Rastoder, koautor i prvog i drugog udžbenika”, kazala je Jelušić, istakavši da nije riječ o presedanu, jer je i ranije bila praksa da se koriste dva udžbenika, te da će drugi biti besplatan za gimnazijalce.
Rastoder je “Vijestima” kazao da se “obradovao” da će Savjet zabraniti upotrebu udžbenika, jer bi “ušao u istoriju” kao prvi koautor udžbenika koji je “vlast zabranila” u istoriji crnogorskog školstva.
Komentarišući dešavanja oko udžbenika istorije i nespornu želju vlasti da se pojedini sadržaji, na inicijativu Ministarstva prosvjete, izmijene, Rastoder je kazao da je to, u suštini, “priča o fašizmu i antifašizmu u jednoj državi”.
On je istakao da se dva udžbenika drastično razlikuju, jer se u drugom, koji je Savjet na mala vrata juče uveo u gimnazije, samo uopšteno govori o raspadu Jugoslavije.
“U njemu je akcenat na nivou uopštenih informacija, dat na jugoslovenskoj dimenziji raspada, bez pominjanja događaja vezanih za Crnu Goru. Razlika je drastična, u sadržaju i interpretaciji. Ne pominju se događaji kao što je etničko čišćenje u Bukovici, ratni pohod na Dubrovnik, uopšte uloga i učešće Crne Gore u raspadu Jugoslavije. U drugom udžbeniku akcenat je upravo na događajima vezanim za Crnu Goru”, kazao je Rastoder juče “Vijestima”.
Jelušić je kazala da će, kako je predložio Zavod za udžbenike, nova recenzentska komisija pokušati “svestrano da evaluira, procijeni i preispita određena sporna mjesta” u udžbeniku, sa kojima su nezadovoljne srpske partije, Matice Bošnjaka Sandžaka, ali i Udruženje boraca NOR-a.
Ona je istakla da Savjet nije stručno tijelo koje može da daje konačne odgovore da li je neka lekcija prezentirana na dobar, loš ili bilo koji način, ali da može da prihvati “konstruktivan” predlog Zavoda koji “ne bježi od toga da evaluira sopstveni udžbenik”.
Jelušić je ocijenila da “broj spornih mjesta” u udžbeniku nije toliki da bi to prestavljalo “bilo kakav problem” prilikom ispitivanja učenika na obaveznom maturskom ispitu, koji će ove godine prvi put biti održan.

Rastoder: Može se desiti da zabranim upotrebu starog udžbenika

Rastoder je istakao da se “može desiti” da, kao jedan od autora, zabrani korišćenje udžbenika istorije za četvrti razred koji se upotrebljavao u gimnazijama do prošle godine.
Komentarišući jučerašnju odluku Savjeta za opšte obrazovanje da se pomenuti udžbenik koristi uporedo sa važećim, Rastoder je kazao da nadležni nijesu tražili njegovu saglasnost.
“Niko me nije pitao, a mislim da je to bio elementarni red. Zbog toga se može desiti da zabranim korišćenje strarog udžbenika istorije”, kazao je Rastoder “Vijestima”, ocijenivši da je riječ o kršenju prava na intelektualnu svojinu.
Pored Rastodera, autori starog udžbenika istorije su Radoje Pajović i Zvezdan Folić.

Sl. RADULOVIĆ

[Hari Krisna]

Nema tu nikakvih krsenja autorskih prava osim ako u nekom ugovoru sa izdavacem nema klauzula da se udzbenik moze izdavati jedino do kraja prosle godine.

[Ćipur]

AUTORI ODBACUJU KRITIKE NA RAČUN UDŽBENIKA ISTORIJE ZA ČETVRTI RAZRED GIMNAZIJE I ISTIČU DA NIJE PISAN NI ZA, NI PROTIV VLASTI

Papović: I ja bih volio da nije bilo zločina



Podgorica – Koautor Dragutin Papović kazao je da udžbenik istorije za četvrti razred gimnazije nije pisan ni protiv vlasti ni protiv opozicije, kao ni za njih, ocijenivši da u njemu nema politički motivisanih stavova.
U odgovoru na kritike o udžbeniku, upućenom Savjetu za opšte obrazovanje i Zavodu za udžbenike, Papović „osuđuje i odbija“ sve pokušaje da se „udžbenik koristi kao sredstvo u političkim borbama i medijskim kampanjama vlasti i opozicije“.
„Udžbenik je, u skladu s nastavnim planom i programom, napisan za učenike IV razreda gimnazije, i u njemu su prezentirane samo istorijske činjenice koje su zastupljene u naučnoj istoriografiji. Zbog toga je udžbenik dobio pozitivno mišljenje Zavoda za udžbenike i recenzenata i u predviđenoj zakonskoj proceduri, usvojen na sjednici Savjeta 16. jula 2009. godine“, navodi Papović.
Odgovor je upućen prije nego što je Savjet u utorak zaključio da bi trebalo formirati novu recenzentsku komisiju, koja bi analizirala udžbenik istorije vodeći računa o iznesenim primjedbama. S obzirom na to da autori ne pristaju na mijenjanje sadržaja, to praktično znači da će Zavod pristupiti izradi novog udžbenika.
Papović ističe da se s kritičarima slaže samo u tome da se ni njemu „ne sviđa istina iz Drugog svjetskog rata i iz prve polovine devedesetih godina XX vijeka“.
„I ja bih volio da u Crnoj Gori nije bilo zločina, da su svi bili na strani antifašizma, da nijesmo učestvovali u ratnom pohodu na Dubrovnik, da nijesmo bili pod sankcijama UN, da svi ljudi koji su za to odgovorni to nijesu uradili i da se nijesu desile sve te ružne stvari. No, činjenica je i istorijska istina da su se te ružne stvari desile i to treba reći“, smatra Papović.
On navodi da su prve primjedbe na stavove u udžbeniku iznijeli predstavnici Nove srpske demokratije i Stranke srpskih radikala, za koje je bila sporna konstatacija da su crnogorske vojne i policijske snage ubile šestoro ljudi u Bukovici.
Potom je, kako navodi Papović, bivši ministar prosvjete Sreten Škuletić uputio inicijativu Savjetu da preispita navode u udžbeniku i javno ga pozvao da obrazloži stavove iznesene u udžbeniku.
„Autorski tim je dao odgovor koji činjenično opravdava tvrdnje koje su o dešavanjima u Bukovici i o ulozi SPC u Crnoj Gori iznesene u udžbeniku. Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju je u decembru 2007. godine za ratni zločin u Bukovici povelo istražni postupak protiv sedam osoba. Oni se sumnjiče za ubistvo osmoro ljudi (računajući i dvoje koji su nakon mučenja izvršili samoubistvo). Svi osumnjičeni su građani Crne Gore, pravoslavni i bivši pripadnici rezervnog sastava vojske i policije“, navodi Papović u odgovoru.
Papović je odgovorio i na kritiku da su, kako je ustvrdio, politiku DPS-a iz prve polovine devedestih podržavali SPC i njen mitropolit Amfilohije.
„Stavovi u udžbeniku o ulozi SPC i mitropolita Amfilohija autori su zasnovali na činjenicama iz knjige Veseljka Koprivice „Amfilohijeva sabrana ne-djela“, koja je objavljena u Podgorici i San Francisku 1999. godine. U knjizi su objavljeni politički stavovi koje je mitropolit Amfilohije iznosio tokom devedesetih godina. Simbol te politike je fotografija na kojoj su mitropolit Amfilohije i Željko Ražnatović Arkan s njegovom naoružanom gardom u Cetinjskom manastiru“, stoji u odgovoru.
Papović navodi da je objašnjenje autora razmatrano na sjednici Savjeta 2. decembra prošle godine, te da je većina članova navela da je udžbenik prošao potrebnu proceduru usvajanja i da medijske navode treba odbaciti, o čemu su „Vijesti“ tada pisale.
„Jedinu konkretnu primjedbu predsjednik Savjeta Radovan Damjanović dao je povodom formulacije „crnogorske vojne snage“, koja je upotrijebljena za pripadnike vojske koji se sumnjiče da su izvršili zločin u Bukovici. Damjanović smatra da Crna Gora tada nije imala svoju vojsku, što nije tačno, jer je tadašnja vojska SRJ bila i crnogorska vojska. Tom vojskom su komandovali i crnogorski državni predstavnici, koji su sa predstavnicima Srbije bili u političkim tijelima koja su upravljala vojskom. Formulacija o pripadnicima crnogorske vojske iz udžbenika je opravdana i zbog toga jer su osobe iz vojske koje državno tužilaštvo sumnjiči da su počinile zločin u Bukovici građani Crne Gore. Zbog toga ja činjenično opravdano reći da je to i crnogorska vojska“, navodi Papović.
On je kao „neosnovane“ ocijenio kritike objavljene u pojedinim medijima, istakavši da udžbenik ne treba mijenjati.
„Kao autor tih djelova udžbenika pristajem samo na pojašnjenja i dopune koje neće promijeniti smisao postojećih tvrdnji u udžbeniku“, navodi Papović.

Fašizam i komunizam nijesu izjednačeni

Papović je odgovorio i na kritike Saveza udruženja boraca NOR-a, iz kojeg su, nezadovoljni dijelom sadržaja koji se odnosi na narodnooslobodilački rat od 1941. do 1945. godine, zatražili povlačenje udžbenika iz upotrebe.
„Navedeno je da su XX vijek obilježila, između ostalog, dva totalitarna sistema: fašizam i komunizam. Oni nijesu izjednačeni nego su samo nabrojani kao totalitarni sistemi, dok se u čitavoj 4. temi jasno razdvajaju fašističke i antifašističke sile. Tako na str. 130 stoji rečenica: „Udružile su se demokratija i komunizam kako bi pobijedili fašizam i nacizam“, koja nedvosmisleno ukazuje na to da su u udžbeniku razdvojeni fašizam i komunizam“, smatra Papović.
On ističe da je u udžbeniku jasno navedeno ko se borio na strani fašizma, a ko na strani antifašizma, ali i da su svi zločini „izneseni na vidjelo“.
„To nije izjednačavanje zločina, već samo njihovo navođenje onako kako su se dešavali“, navodi Papović.

Činjenice koje se ne mogu sakriti

“Dešavanja koja prate (ne)odobravanje udžbenika za IV razred gimnazije predstavlja kršenje demokratskog prava na obrazovanje i izraz politikantske cenzure koja je nedopustiva u kreiranju nastavnih programa i materijala”, saopštio je Centar za građansko obrazovanje.
“Višestruko potvrđene činjenice ne smiju biti isključene iz obrazovnog procesa, ma koliko one smetale određenim društvenim grupacijama. Izražavamo podršku autorima udžbenika i njihovom cilju da istinu stave ispred nečijih ličnih interesa i partikularnih ideologija i time doprinesu suočavanju Crne Gore sa negativnim aspektima svoje prošlosti”, kaže se u saopštenju CGO.
Akcija za ljudska prava i ANIMA saopštile su da se nastavnicima istorije ne smije dozvoliti izbor između obrazovanja i neobrazovanja djece o istoriji devedesetih godina, raspadu SFRJ i ulozi Crne Gore u ratovima na teritoriji Hrvatske i Bosne i Hercegovine.


Sl.R.

http://www.vijesti.me/index.php?id=327777

[Ćipur]

Stop! Tiraniji naučnih istina

CINIČNE PRIČE



U Crnoj Gori će učenici IV razreda gimnazije istoriju učiti iz dva udžbenika koji na dva načina govore o istim stvarima. Do toga je došlo zato što politička elita ima primjedbi na udžbenik koji je bio u primjeni. Elita nije zadovoljna kako je u udžbeniku opisano njihovo djelovanje tokom ratova za raspad Jugoslavije. Udžbenikom nije zadovoljna ni opozicija, koja sa vlašću ima zajedničku prošlost a, zašto ne?, i budućnost.
Lijepo je vidjeti da su politički predstavnici jedne zemlje sa izraženim podjelama u stanju da se slože, makar i oko cenzure i naknadnog prepravljanja prošlosti.
Rješenje po kojem se istorija može učiti iz dva udženika otvara čitav niz zanimljivih mogućnosti. Zašto se istorija ne bi učila iz četiri, ili čak i više udžbenika? Od mnoštva izvora ne može biti štete. Napokon, zašto se svakom učeniku, a kad smo već kod toga i građaninu, ne bi dozvolilo da shodno svom političkom, nacionalnom i vjerskom opredjeljenju kreira sopstvenu naučnu istinu o prošlosti?
Zašto se ne bi uvela po barem dva udžbenika i za ostale nauke? Dvije fizike, dvije matematike. I svakako, dvije biologije. Ako se udžbenik istorije mijenja zato što su neki uvrijeđeni pominjanjem zločina u Bukovici, zašto ne bi bili uvaženi i osjećaji onih koji su uvrijeđeni Darvinovom Teorijom evolucije?
Ako su potomci četnika uvrijeđeni istorijskom istinom o Drugom svjetskom ratu, zašto im ne omogućiti da istoriju uče iz udžbenika u kojima će pisati da su četnici pobjednici u Drugom svjetskom ratu – ako ništa, ono barem moralni pobjednici?
Ako vam se sve ovo čini nelogičnim, podsjetiću vas da bi predloženi pristup nauci podrazumijevao i barem dva različita udžbenika logike.
Crna Gora je silovito krenula u proces demokratizacije nauke. Predlažemo da se isto i zakonski definiše kao pitanje naučnih sloboda, i tako obezbijedi da u Crnoj Gori niko nikome nema pravo nametati naučne istine, ukoliko su one, iz bilo kog razloga, uvredljive za njega.

***

Kiša je padala nedjeljama. Rijeka Bojana se izlila iz korita. Voda je probila nasipe i pokrila ravnicu. Ljudi su bili prisiljeni napustiti svoje kuće, kojima je zagospodarila tamna voda. Velika se poplava, ako tiha i neumoljiva vojska, primakla gradu Ulcinju.
Mještani su se prisjećali: da, i ranije je bilo takvih poplava. Oni stariji sjećali su se vremena kada je na mjestu današnjih turističkih kompleksa bila močvara. Tamo su odlazili barkama, da love ptice. Oni mudriji nastojali su silu koja nadire protumačiti kao znak većeg plana, razumjeti onoga koji je na mutnoj vodi ispisao priču koja nam, samo ako umijemo gledati, govori sve što smo ikada željeli da znamo, a nismo imali koga da pitamo.
Ljudi su pokušali zaustaviti vodu. Radnici su probuđeni, mašine su upaljene. Valjalo je ojačati nasipe. Oni moćniji iskoristili su priliku, pa su zemlju i mašine koje su se uputile spašavati grad skrenuli do svojih kuća i imanja. Da im naprave parkinge i prošire vlasništvo. Jer moćni znaju da će sve proći, pa i voda. Oni uvijek računaju na zaborav i prolaznost, tek ponekad zaborave da su i oni prolazni. Oni znaju da će se voda povući, a sa njom i ljudska solidarnost. Ostaće samo svijet pod blatom i bogatstvo, koje one koji ga nemaju u blato gura, a one koji ga imaju iz blata izdiže.
Pogrešno bi bilo osuđivati one koji su pomoć poslanu ljudima čija je imanja plavila voda upotrijebili da prošire svoja. Odveć je lako to osuditi kao pohlepu. Neka se suzdrže moralizatori, jer ova poučna priča otkriva nam veličinu Čovjeka.
Kada brod tone ili poplava nailazi, pacovi bježe. Ljudi, međutim, odolijevaju opasnosti, pa čak i kada im je voda do brada, a njihovi bližnji se dave, oni i dalje razmišljaju kako da zarade. Na toj jedinstvenoj sposobnosti počiva ljudska civilizacija.

Andrej NIKOLAIDIS

[Ćipur]

Intervju

Rastoder: Odbijamo pisati istoriju po narudžbi

Šerbo Rastoder



Ažurirano posljednji put: 30.01.2010 20:26 Dimitrije Jovićević


Ove sedmice Savjet za opšte obrazovanje odlučio je da crnogorski maturanti istoriju u drugom polugođu mogu da izučavaju iz dva udžbenika - starog, koji je na uopšten način tretirao raspad Jugoslavije, i novog, u kome se detaljnije govori o tom događaju i učešću Crne Gore.

Takav 'dvoudžbenički' kompromis odbacuju autori novog udžbenika: profesori Šerbo Rastoder, Dragutin Papović i Sait Šabović. Tvrde da se politika umiješala u ono što je posao naučnika, a o svemu za RSE govori profesor Rastoder.

RSE: Vaša prva reakcija na odluku prosvjetnih vlasti, da maturanti nastave da izučavaju istoriju i po starom i po novom udžbeniku, bila je da to učenike prepušta političkim, ideološkim i drugim ubjeđenjima nastavnika, što može kod njih da stvori vrijednosnu konfuziju. Sa tim se ne slaže profesorka Jelušić, predsjednica Komisije savjeta za srednje obrazovanje, koja smatra da se time ne daje više prostora za politizaciju i ideološku obojenost nastave nego što je to bilo do sada. Šta je do konačne odluke Savjeta za opšte obrazovanje, po Vama, bilo najprihvatljivije rješenje?


RASTODER: Ne bih ulazio u polemiku sa profesorkom Jelušić jer je ona stručna za književnost. Znam ono što se tiče istorije i što se tiče onoga što se događa oko toga. Mene iritira i zaprepašćuje to, da ni jedna činjenica, iznijeta u tom udžbeniku istorije, ne da nije sporna, nego nije ni dovedena u pitanje. Dovedena je u pitanje neka priča o Bukovici, koja je lažna, izmišljena i prosto podmetnuta. U udžbeniku istorije se ne spominje nikakvo ime koje je kasnije bilo u opticaju. Ovo kompromisno rješenje Savjeta, za svakog onog koji razumije politički kontekst i crnogorske prilike, je prevashodno jedna politička odluka. Da nije politička odluka, onda bi se vjerovatno redovnom naučnom procedurom došlo do saznanja da li su bitno povrijeđene činjenica i da li je sadržaj udžbenika u skladu sa nastavnim planom i programom. Pošto su svi ti kriteriji ispunjeni, uz one dodatne kriterije, koje propisuje Savjet Evrope o udžbenicima istorije, mislim da je ovim kompromisnim rješenjem devalvirano ono što je naučna misao, što je sloboda stvaralaštva i što je odgovornost autora za tekst koji su napisali.
RSE: U međuvremenu, ostalo nam je da čekamo mišljenje nove recenzentske komisije. Vi ste, kao i ostali koautori novog udžbenika istorije, najavili da nećete pristati na reviziju onoga što ste u udžbeniku iznijeli kao istorijske činjenice, bazirane na naučnoj istoriografiji. Ukoliko odluka nove recenzentske komisije bude pisanje novog udžbenika, šta će to, po vama, značiti i ko je tu pobjednik, a ko je poraženi?

RASTODER: Ne bih razmišljao o kategorijama pobjednik i poraženi jer sam od prvog dana navijao da se taj udžbenik potpuno zabrani. To je bila prva prosvjetna vlast u istoriji Crne Gore koja je zabranila jedan udžbenik. Na ovaj način, on jeste faktički zabranjen, ali formalno nije. Nova recenzentska komisija može samo dati mišljenje u odnosu na postojeći udžbenik. Mislim da u tome nije problem. Problem je u činjenici da će se sve uraditi da se iz nastavnog plana i programa izostavi lekcija o raspadu SFRJ, koja očigledno iritira sadašnji politički establišment u Crnoj Gori. Nije problem sam sadržaj i sam kontekst udžbenika, koliko činjenica da je slika u ogledalu, koja se javlja iz onoga što su određene činjenice u posljednjih 20 godina, nekoga dovoljno iziritirala da razmišlja i na ovaj način. Za to mi daje pravo činjenica da oni vraćaju u upotrebu stari udžbenik, čiji sam takođe autor, u kojem nema lekcije o raspadu Jugoslavije, ne bar na način na koji je interpretirana u novom udžbeniku.

IZA OVOGA STOJI DRŽAVNI VRH

RSE: Da li slučaj sa novim udžbenikom istorije zapravo pokazuje nespremnost za suočavanje Crne Gore sa svojom ratnom prošlošću i nespremnost njene političke elite da se pogleda u ogledalo?


RASTODER: Apsolutno, sva suština je u tome i izvan toga nije uputno razmišljati. Sva suština je u tome da su te činjenice, koje su tamo iznijete, takve kakve jesu. Treba imati na umu da postoje dvije istorije, jedna ona koja je bila, koja je nepromjenjiva, i druga ona koja je stvar interpretacije. Obzirom da interpretacija može biti ovakva ili onakva, politička elita izgleda to razumije i želi neku svoju poželjnu istoriju. Mi smo odbili da pišemo istoriju po narudžbi. Mi smo napisali ono što mislimo da treba tamo da stoji, iznijeli činjenice koje smo spremni da branimo. Mi smo svoj dio posla obavili. Što se tiče vlasti, ona radi svoj posao i nemam ništa protiv toga, ali nisam spreman da pravim tu vrstu intelektualnog kompromisa, da uljepšam bilo čiju sliku, ili da pravim neku poželjnu istoriju, zavisno od političke moći koja stoji iza nje.

RSE: Ako se osvrnete, nakon dužeg perioda polemike i napada kojima ste bili izloženi iz različitih političkih i društvenih struktura, koga mislite da je najviše zaboljelo i koga je najviše iritirao prikaz najnovije crnogorske istoriografije, u kojoj se pominju i zločini etničkog čišćenja u Bukovici i pohod na Dubrovnik i uloga tadašnje i sadašnje vlasti u Miloševićevom ratnom projektu?


RASTODER: Nisam toliko naivan, a da ne pomislim da su početne inicijative potekle od doktora Šefketa Krcića, inače vrlo poznatog intelektualca, kao i doktora Stanića, prvaka jedne srpske stranke. One su bitno opredijelile sudbinu tog udžbenika. Mislim da su oni samo tu upotrijebljeni i da iza čitave hajke na udžbenik stoji aktualni vladajući vrh, koji se jasno i precizno prepoznao. Da je to tako, prije svega mi vrlo ubjedljivo govori ponašanje predsjednika Savjeta, inače pomoćnika ministra kulture i ponašanje profesorke Jelušić. Nisam više naivan, u javnom životu sam preko 20 godina, da ne bih mogao da čitam između redova. Spreman sam da tvrdim da iza ovoga stoji aktualni državni vrh.

RSE: Vi ste u jednoj od izjava ovim povodom konstatovali kako je očigledno da je ustrajavanje na odbrani istine u Crnoj Gori težak i odgovoran posao. Kako objašnjavate to što niste imali dovoljno jaku podršku akademske zajednice u Crnoj Gori?


RASTODER: Počeo sam priču u podgoričkoj Skupštini, koja je bila potpuno suprotna od onoga što je bilo mišljenje vladajućeg establišmenta, pa i oficijalne nauke. Tada nisam imao podršku, možda ni dvojice kolega u esnafu, a da ne govorim o širokoj akademskoj zajednici. Mislim da ovo nisu pitanja gdje bi mi trebali da zahtijevamo neku masovniju podršku ili podršku širih interesnih krugova. Mislim da su ovo usko stručna pitanja. Uvjeren sam da smo mi vrlo pravilno i vrlo precizno postupili, te u tom smislu apsolutno ne iskazujem žaljenje što nemamo podršku. Možda iskazujem žaljenje na činjenicu što Crna Gora ovim pokazuje da još uvijek nije spremna da se suoči sa svojom nedavnom prošlošću, bez obzira na deklarativne izjave iz političkih, ali i akademskih krugova. Na ovaj način oni uništavaju prvu i jedinu kritičku istoriografsku školu u Crnoj Gori, koja se javila u zadnjih 100 godina. Siguran sam da će za možda neku godinu, isti ovi danas koji misle na ovaj način, ili će možda njihovi nasljednici, tražiti da se napiše jedan udžbenik istorije koji će prije svega odgovarati onome što su istorijske činjenice. Nemam dileme. Istina mora pobijediti i ne vidim da ona za bilo koga može biti sporna.

http://www.slobodnaevropa.org/conten...r/1944201.html

[Ćipur]

OBRAČUN SA NEPODOBNIM UDŽBENIKOM

Kosara K. BEGOVIĆ: Dvostruka istorija

Prvo poluvrijeme hajke na udžbenik istorije za četvrti razred gimnazije završeno je tako što će istoriju u drugom polugodištu đaci učiti iz dva udžbenika. Ne zna se ko će i kako birati koja će se lekcija učiti iz nove, a koja iz stare knjige, ali ne treba sumnjati da će postupak biti pažljiv. Izvjesno niko, odgovarajući na času, neće morati da izgovori kako su Momir Bulatović i Milo Đukanović poveli zemlju u rat.
Savjet za opšte obrazovanje zaključio je da treba formirati novu recenzentsku komisiju koja će analizirati Istoriju za četvrti razred gimnazije koju su napisali prof. dr Šerbo Rastoder, mr Dragutin Papović i Sait Šabotić. Nakon analize znaće se konačna sudbina udžbenika. ,,Moguće su sve opcije - da se udžbenik povuče, dopuni ili ostane onakav kakav je sada", kazao je predsjednik Savjeta Radovan Damjanović. Zaključak Savjeta proizišao je iz preporuka Komisije za srednje obrazovanje, koja je uvažila prijedlog Zavoda za udžbenike. Isti Savjet i isti Zavod, prošlog ljeta udžbenik nijesu smatrali spornim - njegova upotreba odobrena je u julu prošle godine.
Udžbenik istorije izazvao je, odjekivalo je ovih dana, ,,reakcije stručne i laičke javnosti"; predstavnici nekih partija i Matice Bošnjaka Sandžaka tražili su njegovu izmjenu ili povlačenje. Tačno je, samo nedostaje glavno - mogli su svi protojereji zajedno sa Maticom Bošnjaka Sandžaka da dube na glavi, ni Zavod ni Savjet prstom ne bi mrdnuli. Revnost je posljedica načina na koji se u udžbeniku govori o zaslugama naše vlasti za pohod na Dubrovnik, o etničkim čišćenjima, sankcijama i ostalim blagodetima koje nam je donijela. Posebno je za pravednike bolno poglavlje Raspad Jugoslavije, u kojem mr Dragutin Papović piše o događajima od početka devedesetih do ovih dana. Problematizovani su i djelovi udžbenika o Drugom svjetskom ratu, ali ta stvar je više ukrasne prirode.
,,Slažem se s mojim kritičarima samo u tome da se ni meni ne sviđa istina iz Drugog svjetskog rata i iz prve polovine devedesetih godina XX vijeka. I ja bih volio da u Crnoj Gori nije bilo zločina, da su svi bili na strani antifašizma, da nijesmo učestvovali u ratnom pohodu na Dubrovnik, da nijesmo bili pod sankcijama UN, da svi ljudi koji su za to odgovorni to nijesu uradili i da se nijesu desile sve te ružne stvari. No, činjenica je i istorijska istina da su se te ružne stvari desile i to treba reći", objasnio je mr Papović.
Ocjenjujući da rješenje o uvođenju paralelnih udžbenika ,,nije ništa strašno" predsjednica Komisije za srednje obrazovanje Božena Jelušić objasnila je da je korišćenje dva udžbenika dokaz „demokratskog iskoraka koji čini Crna Gora, pokušavajući da svestrano valorizuje svoju noviju istoriju i da se sa njom suoči".
,,Ovo je još jedan očigledan dokaz servilnosti državnih institucija prema onima koji su i početkom devedesetih kao i danas vodili Crnu Goru u sunovrat. Podsjetiću, u slučaju Mugoša imali smo savršenu koordinaciju policijsko-bolničko-tužilačkog aparata, a ovom prilikom, u sličnom poduhvatu šikaniranja onih koji savjesno obavljaju svoju profesiju, im se pridružio i obrazovni aparat", ocjenjuje u izjavi za Monitor profesor političke psihologije Filip Kovačević.
Iz Savjeta za opšte obrazovanje najavljeno je da Zavod za školstvo treba da razgovara sa nastavnicima istorije i uputi ih kako da koriste oba udžbenika. Stari udžbenik će učenicima biti podijeljen besplatno. Budući da se u njemu ne pominje odgovornost vlasti za događaje devedesetih, čudo je da uz knjigu ne ide i čokolada.
,,Žao mi je što Savjet nije zabranio udžbenik, jer bi to možda bila mjera adekvatna pokušaju da se u udžbeniku istorije kaže istina", ocjenjuje u izjavi za Monitor prof. dr Šerbo Rastoder. On smatra da je riječ o političkoj odluci tijela koje bi trebalo da bude stručno. ,,Savjet se pokazao kao neka vrsta agit-propa u najbolje vrijeme te institucije".
Mr Dragutin Papović za Monitor kaže: ,,Ovo je politička odluka i ništa više. Prevladao je politički interes, političari određuju šta je, a šta nije podobno da se pojavi u udžbeniku". On objašnjava da je Savjet na ovakvu odluku imao pravo, ali da ona pokazuje da nije usvojeno pravilo da se o prošlosti govori na osnovu naučnih podataka. ,,Kao autor poglavlja Raspad SFRJ, iznio sam činjenice koje su apsolutno utemeljene, ne vodeći računa kome te činjenice mogu da zasmetaju".
Na sve primjedbe na udžbenik Papović je, na dvanaest strana, odgovorio Zavodu i Savjetu. Predsjedniku Savjeta, Radovanu Damjanoviću zasmetala je, na primjer formulacija „crnogorske vojne snage", koja je upotrijebljena za pripadnike vojske koji se sumnjiče da su izvršili zločin u Bukovici. ,,Damjanović smatra da Crna Gora tada nije imala svoju vojsku, što nije tačno, jer je tadašnja vojska SRJ bila i crnogorska vojska. Tom vojskom su komandovali i crnogorski državni predstavnici, koji su s predstavnicima Srbije bili u političkim tijelima koja su upravljala vojskom. Formulacija o pripadnicima crnogorske vojske iz udžbenika je opravdana i zbog toga jer su osobe iz vojske koje državno tužilaštvo sumnjiči da su počinile zločin u Bukovici građani Crne Gore. Zbog toga ja činjenično opravdano reći da je to i crnogorska vojska" objasnio je Papović u odgovorima. Njegov trud bio je uzaludan prosto zato što ne postoje ni teoretske šanse da ove činjenice Damjanović i ostali nijesu znali. Samo im se ne sviđaju.
,,Nakon odluke Savjeta uviđam da moji naučni odgovori na kritike nijesu bili relevantni za Zavod i Savjet. Ignorisali su ih, što potvrđuje da je njihova odluka politička", kaže Papović.
Po Papovićevom mišljenju, odluka Savjeta o paralelnom korištenju dva udžbenika učenike dovodi u konfuznu situaciju.
,,Učenicima je istorija inače ‘dosadna'. Ako teško izlaze na kraj sa jednim, kako će tek sa dva udžbenika", kaže za Monitor Sait Šabotić, jedan od autora udžbenika. Uz napomenu da već ima dosta iskustva na polju pisanja udžbenika istorije jer je ovo četvrti udžbenik čiji je koautor, Šabotić ocjenjuje da udžbenik istorije za IV razred gimnazije sa didaktičko metodičkog i pedagoškog stanovišta, a i sa stanovišta zahtjeva relevantnih evropskih institucija koje se bave školskim udžbenicima, zadovoljava sve zahtjeve reformisane škole, aktivnog učenja i kritičkog promišljanja istorijskih procesa i događaja. ,,To što se oko ovog udžbenika podigla nepotrebna buka samo je posljedica naših nedovršenih tranzicionih i demokratskih promjena i želje pojedinih političkih elita da sve ima svoj poželjan kraj."
Šabotić tvrdi da se kvalitet ,,sporne" Istorije lako može provjeriti ako se uporedi sa udžbenicima koji su bili u upotrebi prije samo deceniju.
Godinama su naša djeca učila o nasilnoj secesiji Slovenije, Hrvatske i Bosne od Jugoslavije, školske knjige su im tumačile kako su ,,Njemačka i Austrija po treći put u ovom vijeku ponovile svoj 'Drang nach Osten'!". Izučavala se uloga Vatikana koji ,,preko katoličke crkve i njenih fanatizovanih vjernika vodi borbu protiv pravoslavlja i Srba pravoslavaca". Nadležni nijesu imali primjedbi. Bila je idila.
,,Jasno je kao dan, za vladajuću DPS-SDP koaliciju kao i za njihove poslušnike u ‘državnim' savjetima , koji u suštini i ne postoje jer ih je vlast privatizovala, Milo Đukanović i Svetozar Marović su ‘humanisti' svjetskog glasa, a istorija kao nauka samo zato i postoji da bi ovjekovječila svetost i uzvišenost njihovih postupaka za buduće generacije", kaže profesor Kovačević. Po njegovoj ocjeni, pritisak koji se vrši na profesore Univerziteta Crne Gore je svojevrsna ,,inkvizicija'' uma u Crnoj Gori ,,jer se zločini nedavne prošlosti na perfidan način, kroz institucionalizovanu diskriminaciju, skrivaju od mladih naraštaja".
Ako ćemo pravo, u ovoj i ovakvoj Crnoj Gori, odluka Savjeta sasvim je prirodna. Kao što je prirodno što ovdje nije bilo, niti će u dogledno vrijeme biti lustracije. Kao što je prirodan teror nad svima koji odbijaju da zaborave. U zemlji nekažnjenih i nekažnjivih zločina čudo je da je udžbenik istorije koji ne blagosilja vlast štampan. Valjaće, jednom, kad oni odu.

Klopka za recenzenta

U odgovorima na primjedbe na udžbenik istorije Dragutin Papović je detaljno odgovorio na prigovore istoričara Radoja Pajovića, u nastavcima objavljivane u Pobjedi. Pored ostalog piše: ,,Pajović kaže da je podatak u udžbeniku na str. 168 o 300 ubijenih zarobljenih četnika u Grahovu od strane partizana „rezultat četničke propagande i daleko je od istine". No, u knjizi Đura Vujovića Crna Gora u NOR-u, koju je, recenzirao Radoje Pajović, na str. 351 stoji: „Napadima na Grahovo, koje su vršili Deseta crnogorska i jedan bataljon Šeste brigade, grahovski garnizon nije mogao odoljeti pa je Grahovo 21. oktobra 1944. oslobođeno. Noć uoči oslobođenja oko 100 Nijemaca je uspjelo da se izvuče iz garnizona i preko Bijele Gore povuče u Boku. Iz Grahova je uspio da se izvuče i jedan broj četnika, ali ih je oko 300 zarobljeno i svi su do jednoga, u nekoliko grupa i na nekoliko mjesta postrijeljani u okolini Grahova". Ukoliko Pajović smatra da su njegova recenzija i knjiga Đura Vujovića rezultat četničke propagande i daleko od istine, onda ja priznajem da sam podlegao njihovoj četničkoj propagandi i iznosio neistine''. ,,Pajović navodi i da je podatak u udžbeniku prema kojem je četnički sud pri zatvoru u Kolašinu osudio oko 350 lica na smrt strijeljanjem pretjeran. Ako je Pajović u pravu, onda sam ja pretjerao zahvaljujući samom Pajoviću, jer sam ovaj podatak pronašao u njegovoj knjizi Kontrarevolucija u Crnoj Gori i to na str. 287 gdje Pajović kaže: „Samo onaj sud u Kolašinu poslao je u smrt oko 350 ljudi".


http://www.monitor.co.me/index.php?o...vi&Itemid=1267