Barski slučaj - I dio
četvrtak, 07 Avgust 2008 21:18
Mobilisani za ispomoć pa strijeljani.
Istina o Barskom slučaju od 15. marta 1945. kada je streljano više od dvije hiljada Kosovara još uvijek je pod velom tajni ili je veoma malo predstavljena kosovskoj i široj javnosti. Kako nam jedan od preživjelih nedavno reče "0 zločinu u Baru proteklih šezdesetak godina nije smjelo da se razmišlja a kamoli nešto napiše". Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, mada se zna da su taj zločin počinili partizani i da su stradalnici bili Kosovari sakupljeni iz različitih sredina. Nasilna mobilizacija je obuhvatila i Bošnjake prizrenskog kraja. Medu streljanima bilo je i Bošnjaka iz Župe i Gore.
Primjera radi, samo iz Gornjeg Ljubinja u Baru, crnogorskom gradiću streljano je 12 mladića, iz Donjeg Ljubinja devet, dok iz Gore sedmero. Iz Jablanice od 50 mobilisanih njih šest je steljano.
Te 1945. godine, marta mjeseca iz Gornjeg Ljubinja nasilno je u dva navrata "mobilisano" 27 osoba. Jedan od dvanaestorice koji je sačuvao glavu je i Mehmed Kaplani. Nažalost Zabidin Elezi, Rakip Elezi, Rakip Ademi, Kasem Hodža, Ramiz Ademi, Bajram Ademi, Amet Maksuti, Muhamed Maksuti, Zuljo Ibra, N. Ibra, Bajruš Osmani i Amet Osmani zauvijek su ostali zatrpani u nekoj od jama u Baru. Mehmed Kaplani, nakon što nas je ljubazno primio, donio je hrpu papira gdje je uredno bilježio šta se u Baru marta 1945. godine desilo.
- Mobilizacija se desila u subotu, 10. marta 1945. godine kada su nas okupili i odveli do Sredske, pa zatim do Prizrena. Na početku su nas izvjestili da nas vode kao ispomoć partizanima u borbi protiv Nijemaca, koji su se "ukopali" negdje na Primorju. Iz Sredske je sa nama bio i Vojo Mandušić, vodnik po činu. Oni koji su imali "pik" od vlasti bili su mobilisani. Iz Drajčića je bio Slave Kekov, iz Gornjeg Sela Miloš, iz Ljubižde Trajko, dok iz Mušutišta Spiro Petković i neki Petko koji je u Baru bio ranjavan i kome je amputirana noga. On je ležao sa mnom u bolnici i nakon povratka na Kosovo, radio je u Suvoj Reci, u jednom kiosku.
Na žalost, nekima ne znam prezimena.
Vodio nas je neki policajac Marko iz Lokvice. Kada smo stigli u Prizren, čekali smo ispred vojne pekare u prizrenskoj kasarni. Bilo nas je oko 4.500, smještenih u tri dugačka plehana hangara sagrađena od strane Italijana. U tim hangarima boravili smo 17 dana. Nakon toga, bio je ponedjeljak, odveli su nas kod stare prizrenske pošte i ponovo vratili u kasarnu, gdje su nam dali po dva hljeba i suvu hranu. I tako smo krenuli na put neizvjesnosti. Prošli smo Šadrvan, Kuri česme, Žur i stigli u Kuks gdje smo i prenoćili. ' Na mjestu gdje se spajaju Bijeli i Crni Drim, u blizini jednog razrušenog mosta prenoćili smo, da bismo ujutru rano krenuli za Puku. Tamo su nam ponovo podijelili po dva hljeba i suve hrane. Tako smo stigli do Skadra, gdje smo prenoćili u bivšim turskim kasarnama iznad grada. Tu smo jeli neki pasulj koji je smrdio na gas, pa nas je poslije toga tjerala muka.
Kasnije su stigli i brice iz Skadra, koji su nas ošišali "na nulu". Bili smo prepuni vaši, jer se tada nosila vunena odjeća. Nekako smo izdržali do Skadra. Negdje oko ponoći naređeno nam je da moramo u "pokret". Na kapiji nas je izlazilo po dvije stotine.
Svo vrijeme do Skadra vodila nas je piroćanska i vranjanska vojska. Ti partizani u civilu nisu imali nikakva obilježja. Imali su puške "kragujevke" i u Skadru su nas predali 10. Crnogorskoj brigadi, koji su bili dobro naoružani i obučeni u "engleske uniforme". Nisu nam davali vode, pa smo preko žica od djece u Skadru kupovali vodu za pet leka. Šest dana i noći nam je trebalo da stignemo u Bar. Po dvije stotine nas je preko Skadarskog jezera bilo prenošeno do sabaha. U blizini Bara bilo je jedno mjesto sa česmom na kojoj je bilo napisano "Crna Gora". Tako smo i prvi put vidjeli more. Tako smo stigli i do Starog Bara, koji je bio pun maslinaka i primorskog voća. Prošli smo i pored dvije džamije u Baru. Između Starog i Novog Bara bila je jedna livada. Tu su nam dali odmor. Ovi iz Crnogorske nas nisu toliko mučili kao Vranjanci i Piroćanci, koji su na nas prije toga pucali kada je neko htio da napuni vode iz rijeke.
Oni su nas smatrali dezerterima. Njih dvije stotine nas je sprovelo u Bar i dok su se stražari odmarali u livadi, čuli smo kako je eksplodirala neka bomba. Mi smo mislili da se radi o pucnjavi u gradu. Zatim smo čuli i pucanj. Tada je na bijelom konju naišao komandant te 10. Crnogorske koji je odjednom stražarima koji su odmarali viknuo: "Na gotov's, majku vam vašu", da bi dalje produžio. U međuvremenu su stražari već bili na nogama. Tu sam vidio nekog ubijenog crnogorskog vojnika. Kažu da ga je ubio neki Albanac koji mu je nakon što ga je taj vojnik odgurnuo od česme dok je pio vodu, uzeo pušku i ubio ga. Nakon toga su tog mladića i još dvojicu masakrirali.
Nas su kasnije odveli u fabriku Monopol, gdje nas je dočekao neki oficir riječima: "Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana."
Tek smo tada konačno shvatili da nas smatraju neprijateljima partizana. Mi iz Ljubinja smo bili negdje u sredini Monopola. Tu smo vidjeli vojnika koji je okrenuo puškomitraljez prema nama, dok jedan od mojih rođaka, koji je bio sa mnom uplašeno reče: "Dajdža, ima da nas streljaju". Ja sam mu, tješeći ga odgovorio da se to neće dogoditi. Samo što sam to izustio počela je neviđena pucnjava na nas. Mnogo je ljudi tu pokošeno. Zatim su se čuli pucnjevi iz svih raspoloživih oružja od strane partizana. Izbezumljeni narod je počeo da vrišti, urla... Mene je metak pogodio u petu, ali sam nekako ćutao. Kada sam ranjen i u predjelu glave, iznad noći sve mrtve su, vjerovatno, pokopali po jamama kod te livade, a ranjenike su kasnije prebacili u bolnicu. Dok su nas prebacivali do bolnice nekim malim engleskim kamionima, primjetili smo jednu ženu kako nosi vode.
- Sestro, malo vode! - rekao sam joj.
- Kako da ti dam vode kad si mi ubio brata? - rekla nam je.
Tako su nas žedne odveli do ambulante.
U ambulanti u Miločeru bio sam smješten sa još oko dvjesto ranjenih, da bi me kasnije prebacili na liječenje u Herceg Novi - sjeća se Kaplani.
Na novinarsko pitanje koji su razlozi takve brutalnosti i strijeljanja, Mehmed Kaplani kaže:
- U pitanju je osveta prema Kosovarima još iz perioda 1935. godine kada je tadašnja vlast Kraljevine Jugoslavije otela zemljište od Albanaca sa Kosova na području Đakovice i Peći i to isto dala Crnogorcima. Mnogo je takvih primjera otimanja tuđeg zemljišta. Jednom katoliku iz Trepetince oduzeto je veliko imanje sa kućom i dato Crnogorcima. Tako su uradili i u Dušanovu i Ljutoglavu kod Prizrena. Otimali su albansko, tursko, muslimansko po čitavom Kosovu. Kada je Njemačka 1941. godine objavila rat, Crnogorci su počeli da bježe preko klisure prema Crnoj Gori. Tada su se Albanci njima osvetili za otetu zemlju.
Prema podacima kojim raspolaže vrijedni i oštroumni starina Mehmed Kaplani, osim Bošnjaka iz Župe i Podgora bilo je nasilno mobilisanih i ubijenih iz Gore.
Većina imena, kako nam reče Kaplani,. koja su pomenuta kao poginuli borci iz Gore u knjizi Miodraga Nikolića: "Prizren -S Titom ka pobedi, 1941-45", su imena ljudi koji su strijeljani marta 1945. godine u Baru. Strijeljani u Baru su: Ahmed Ahmeti i Zuber Ismailji iz Rapče, Hasan Abdurahim i Irfan Dalifi iz Baćke, Sali Jamini iz Kukaljana, Tefik Tasip iz Lještana i Naim Hamiti iz Kukljibega.
Pokazujući nam dokumenta, Mehmed Kaplani nam je rekao da je do 1995. godine primao boračku penziju, te da mu je iste godine od strane vlasti uz vrlo čudno obrazloženje "da je bio na strani neprijatelja" ukinuta.
Barski slučaj
Reply With Quote
Bookmarks