Ovu legendarnu rečenicu, zapravo naredbu, izgovorio je pre tačno pola veka Edvard Kardelj, u vreme kad smo se jedva prehranjivali Unrinim sirevima i "Trumanovim jajima". Komunistička vlast u bivšoj "velikoj" državi je nekoliko puta bila na pragu da stvori sopstveno nuklearno oružje..
U ranim prepodnevnim satima 17. januara 1950. godine Edvard Kardelj, jedan od najbližih Titovih saradnika, pozvao je fizičara Stevana Dedijera, koji tek što je imenovan za direktora novoosnovanog Instituta za istraživanje strukture materije u Vinči. Dedijer još nije uspeo da sedne, a Kardelj je uzbuđeno povikao: "Moramo imati atomsku bombu! Moramo je napraviti makar gladovali i makar nas godinama stajala polovinu budžeta..."!

Dedijer je zapanjeno gledao u omalenog predratnog seoskog učitelja iz Slovenije. Nije verovao svojim ušima da visoki partijski glavešina traži atomsku bombu u situaciji kada je cela zemlja bukvalno gladovala, prehranjujući se Unrinim sirevima i "Trumanovim jajima", a ratna zgarišta jedva da su se ohladila.

Enormna ulaganja

Međutim, bilo kakva rasprava s Kardeljem nije dolazila u obzir. Dedijer se prihvatio zadatka u koji ni sam nije verovao. Odmah se povezao sa druga dva tek osnovana nuklearna instituta u Zagrebu ("Ruđer Bošković") i Ljubljani ("Jožef Štefan") i počelo se s radom. S koliko se ozbiljnosti prišlo poslu govori i podatak da je samo na opremanje ovih instituta od 1948. do 1953. godine potrošeno 1,75 milijardi tadašnjih dinara (35 miliona dolara po kursu iz 1953. godine), a još milijarda dinara je otišla za istraživanja i eksploataciju rude uranijuma. Bilo je to enormno ulaganje za siromašnu državu.

Da je Tito ozbiljno krenuo u razvijanje programa nuklearnog oružja, vidi se i iz dokumenta pod naslovom "O dva bitna uslova za razvoj atomske energije kod nas", od 25. maja 1953. godine, koji su potpisali Stevan Dedijer, Pavle Savić i Robert J. Valen, viši naučni saradnik u Vinči.

U dokumentu namenjenom tadašnjem političkom vrhu, proizvodnja nuklearnog oružja navodi se kao prvi od dva cilja (drugi je mirnodopski) jugoslovenskog programa razvoja atomske energije. Trojica naučnika, između ostalog, optužuju jugoslovensku birokratiju koja "koči napore na stvaranju oružja", a vodećim naučnicima zameraju da skrivaju informacije koje se odnose na organizaciju istraživanja, "što bi moglo da omete pravovremenu nabavku deset tona teške vode u Norveškoj".

Ukratko, taj dokument ne ostavlja ni najmanje sumnje u vojne ciljeve nuklearnog programa. Takav zaključak su izvukle i strane obaveštajne službe. Američki vojni ataše u Atini 23. januara 1954. godine šalje u Vašington izveštaj u kome navodi da su "Jugosloveni pokrenuli respektabilan program za proizvodnju atomskog oružja".

Početkom 1955. godine odgovornost za program preuzela je Savezna komisija za nuklearnu energiju na čijem je čelu bio Aleksandar Ranković. Tokom pedesetih Jugoslavija je nastavila da razvija program nuklearnog naoružanja, a početkom 1959. u Vinču je stigao i istraživački reaktor snage 6,5 megavata koji su projektovali Sovjeti. Godinu dana pre toga u Vinči je sopstvenim snagama sagrađen nuklearni uređaj takozvane nulte snage.

Norveška veza

Jugoslavija je u ostvarivanju svog nuklearnog programa najtešnje sarađivala sa Norveškom. Naučnici iz Vinče su bili česti gosti Instituta za istraživanje nuklearne energije u gradu Kjeleru gde su se posebno interesovali za hemijsko dobijanje plutonijuma iz radioaktivnog goriva.

Sredinom 1953. godine Dedijer je potpisao ugovor sa norveškom firmom "Hidro-elektrik" o kupovini pet tona teške vode, a prema nekim izvorima iz Kjelera je iste godine prokrijumčarena u Vinču određena količina visoko obogaćenog uranijuma.

Do koje mere je napredovala saradnja s Norvežanima, posebno u preradi plutonijuma, govori i podatak da je početkom šezdesetih došlo do sporazuma između Instituta u Vinči i norveške firme "Noratom" o izgradnji fabrike po uzoru na norvešku u Kjeleru, ali većih dimenzija. Tehnički nacrti za fabriku predati su Jugoslaviji 1962. godine.

I kada je izgledalo da je pitanje dana kada će se Jugoslavija upisati u klub nuklearnih sila, Tito je odustao od nuklearnog oružja. Norveška fabrika, koja je trebalo da bude izgrađena u blizini Vinče, naprasno je zaboravljena.

I danas je nejasno zašto je Tito početkom šezdesetih godina odustao od razvoja programa atomskog oružja. Možda je shvatio da privredni razvoj i upotreba nuklearne energije u mirnodopske svrhe zaslužuju više pažnje nego atomska bomba, a možda je odustao i zbog činjenice da je izrada takvog oružja veoma skupa zanimacija za siromašnu zemlju kakva je u to vreme bila SFRJ.

Biće, ipak, da su u pravu oni koji tvrde da je Broz batalio bombu jer je u to vreme sebe već video kao lidera pokreta nesvrstanih čiji je osnovni programski cilj bio globalno nuklearno razoružanje. Tito je verovatno zaključio da bi međunarodni položaj Jugoslavije mogao postati odbojan bude li se saznalo za njene namere.

Tajni sastanci

Koji god da je bio razlog, pokazalo se da je ovakva odluka bila samo privremena. Samo mesec dana nakon što je Indija, sredinom maja 1974. godine, izvela prvu nuklearnu probu, Broz je naredio da se obnovi program razvoja atomskog oružja. Početkom juna iste godine, u Generalštab JNA pozvani su svi rukovodioci jugoslovenskih nuklearnih istraživačkih instituta, najviši predstavnici oružanih snaga i vojne obaveštajne službe. Tajnom sastanku je prisustvovalo dvadesetak osoba.

Kako je bilo uobičajeno u Brozovo vreme, sastanak je bio etnički pažljivo odmeren: nekoliko Slovenaca, po jedan Makedonac i Crnogorac, dva Hrvata i više Srba. Svi učesnici skupa potpisali su dokument o najstrožoj tajnosti teme ovog sastanka.

Vojni predstavnici su saopštili prisutnima da Jugoslavija planira povećanje svog nuklearnog programa. Od svih direktora instituta zatraženo je da sastave poverljiv spisak naučnika koji će biti uključeni u program.

Sledeći tajni sastanak je održan u Titovoj rezidenciji u Moroviću od 23. do 28. decembra 1974. godine. Učesnicima je ponovo naglašeno da Jugoslavija planira razvijanje nuklearnog oružja, ali pravi cilj sastanka je bio da se utvrdi koji bi program miroljubive upotrebe atomske energije bio najpodesniji da se prikriju prave namere: izrada A-bombe.

Zanimljivo je da je Jugoslavija, istovremeno, oštro kritikovala ("da se Vlasi ne dosete") nedostatak međunarodne saradnje u upotrebi atomske energije u miroljubive svrhe i osudila velike sile zbog neispunjavanja ugovorenih obaveza u tom smislu. Nešto kasnije, na 30. zasedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, Jugoslavija je izjavila kako će se, ako nuklearne sile ustraju u čuvanju monopola na nuklearno oružje, "teško moći očekivati od nekih zemalja da budu spremne da se dobrovoljno odreknu kupovine modernog i sofisticiranog oružja..."

Nedugo posle toga državno glasilo "Borba" je u jednom komentaru nagovestila da bi u okviru opšte odbrambene koncepcije "Jugoslavija mogla biti prisiljena da preispita svoj stav prema pitanju nuklearnog naoružanja". Taj stav je u martu 1977. godine ponovljen i iz samog vrha tadašnje JNA.

Posle Tita - bomba

Američka administracija je u to vreme uvrstila Jugoslaviju u spisak "nesigurnih" zemalja, odnosno država koje imaju tehničku sposobnost da razviju program atomskog oružja. Ostale zemlje "na pragu bombe" bile su Izrael, Južnoafrička Republika, Tajvan i Južna Koreja.

Da bi prikočila jugoslovenske ambicije, američka administracija je pokušala da revidira ugovor o snabdevanju nuklearnim gorivom koji su potpisali s Jugoslavijom, i zatražila da se uspostavi stroži nadzor nad preradom istrošenog goriva iz atomske centrale u Krškom. Taj potez je znatno usporio jugoslovenske namere.

Zatišje je trajalo do 1982. Dve godine posle Titove smrti novozabrani savezni sekretar za narodnu odbranu admiral Branko Mamula počeo je snažno da forsira program izrade A-bombe. Tokom najvećeg dela Mamulinog mandata, koji je trajao do 1988. godine, Jugoslavija je zadržala dva uporedna nuklearna programa: jedan usmeren na atomsko oružje (poznat kao "Program A") i program usmeren na mirnodopsku upotrebu nuklearne energije ("Program B").

Mada su ta dva programa imala različite ciljeve, njihova su administrativna tela i izvori finansiranja bili blisko povezani. "Program B" sadržavao je čak jedanaest projekata, prividno za miroljubive svrhe, ali svi su bili prilagođeni potrebama izrade atomskog oružja.

Zapravo, "Program A" je bio zamišljen tako da će ga fisijskim materijalom snabdevatzi "Program B". Među glavnim projektima načinjenim u okviru "Programa A" bili su: projektovanje i razvoj hemijskog visokoeksplozivnog punjenja za fisijsku bombu implozijskog tipa, proizvodnja nuklearnih komponenti bombe, uključujući neutronski detonator koji će pokrenuti lančanu reakciju, planiranje i izvođenje eksperimenata sa svim komponentama osim sa nuklearnim eksplozivom, kompjuterska simulacija nuklearnih procesa za različite oblike i sastave bombi i istraživačke studije različitih vidova podzemnih atomskih eksperimenata.

Mada je glavnina poslova na programu proizvodnje nuklearnog oružja bila koncentrisana u Beogradu (Vinča, Institut za fiziku i Vojnotehnički institut), zagrebački Institut "Ruđer Bošković i ljubljanski "Jožef Štefan" takođe su bili usko povezani s vojnim programom.

Zagrebačkom institutu su povereni poslovi razvoja neutronske komponente, laički rečeno: upaljača za bombu. U projekat je bilo uključeno deset fizičara, ali su samo dvojica znala pravu svrhu posla. Njihov je zadatak bio da proizvedu neutronsku komponentu plutonijumske implozijske bombe, poput one bačene na Nagasaki. Mada su uradili ogroman posao i praktično ga priveli kraju, prototip nikada nije urađen. Istovremeno, slovenačkom Institutu "Jožef Štefan" je povereno da izradi "prikladan dizajn" za buduću A-bombu. I taj zadatak je, koliko je poznato, urađen, a bomba je trebalo da liči na američki tip ovakvog oružja.