Duklju i dukljanstvo doživljavam kao najljepši epitet i oreol
RAZGOVOR: PISAC MIRAŠ MARTINOVIĆ O SVOJOJ NOVOJ KNJIZI “SNOVI U DOKLEI”
Kao što postoje izuzetni trenuci u vremenu, postoje i izuzetna mjesta u prostoru. Ta mjesta imaju svoj duh, ili Genius loci... kako bi Darel rekao. Koji svoju magiju i energiju isijavaju u kontinuitetu. Taj duh čine duše, misli i snovi onih, koji su taj predio, prostor, ili grad nastanjivali. I kako protiče vrijeme, taj duh se sublimira, pretvarajući se u nepotrošivu magmu.
Ta zračenja predjela i prostora, gradova koji su nekada živjeli u njima, gdje se njihova egzistencija pretvorila u kod ili šifru, ne bez razloga od vremena do vremena, i od pokoljenja do pokoljenja, traže svoje tumače, one koji će da artikulišu to njihovo, naizgled nevidljivo, ali evidentno, opipljivo biće.
Kada je riječ o Duklji ili Doklei, mene je nadasve intrigiralo upravo to, biće grada, koji živi u svakom rasutom kamenu, pojedinačno ili skupno", kaže poznati crnogorski pisac Miraš Martinović čija je knjiga “Snovi u Doklei” (izdvač Plavi jahač iz Beograda), nedavno izašla iz štampe.
Kazali ste da ste magistralni tok knjige “Snovi u Doklei”, koja govori o jednoj ljubavi u tom gradu, napisali u jednom dahu još prije četiri godine, uvjereni da ćete je brzo i štampati. Zašto ste "odužili" sa pisanjem"?
- Slijedio sam mnogobrojne tokove, do časa kad je sve došlo na svoje mjesto. Knjiga se, na neki neobičan način, sklapala sama. Ljubav koja se desila u Doklei preselila se u legendu, legenda je nastavila hod kroz vjekove. Ponavljala se, gubila obličja, u nekim vremenima bi potpuno iščezla, da bi se pojavila ponovo, u sudbonosnim trenucima po grad i zemlju. Kao njena magma, njena snaga, njeno biće, nešto od čega se grad hrani i brani. U knjizi pratim hod te legende i ono što sanja moja junakinja.
Pošto je grad u opsadi (a Doklea ih je imala više u svom dugom trajanju, od 401. kada su je napali Goti, pa dalje Vizantija, Sloveni i drugi), prirodno mi se nametnulo stanje i kome se nalaze njeni stanovnici – šta zapravo sanjaju, kad su u opsadi, bez ikakvog doticaja sa spoljšnjim svijetom.
Četvrti tok su njihovi snovi, to skoro irealno, metafizičko stanje, u kome žive samo snovi i nada. Dovoljan vid odbrane i prava na opstanak.
I peti tok knjige su snovi pisca, ono što sanja i što mu se događa, dok piše knjigu.
Kada svih 115 glasova, od kojih je napravljena knjiga (sa imenima autentičnih ljudi koji su živjeli u tom gradu i čija sam imena i životne sudbine uzeo sa kamenih stela, odnosno epitafa koja je specijalno za ovu knjigu prevo arheolog Jovan Martinović sa latinskog, grčkog i slovenskog!) slije u jedan glas, u jednu ličnost, na kraju, onda se vidi da je grad Doklea glavna junakinja knjige. I da iz nje govori njeno biće.
Kavafi je govorio da je od 125 glasova, koje je čuo u raznim istorijskim vremenima, napravio istoriju.
Nadam se da sam od 115 glasova napravio interesantnu knjigu.
Doklea ili Duklja je posljednjih godina sinonim za dijametralno suprotna određenja. Šta je Duklja - civilizacijska činjenica ili predrasuda?
- Grad Duklja je važna, jedna od najvažnijih civilizacijskih činjenica na prostoru Crne Gore. A sve što postoji i baštini tlo jedne zemlje, čini njegovu kulturu. U ovom slučaju to je crnogorska kultura i Duklja u njoj. Ona je najljepše civilizacijsko pismo ispisano na licu ove zemlje.
Neznanje rađa predrasude. A predrasude, namjerne ili nenamjerne, rađaju krive interpretacije.
Zato u dijelu nekih koji Duklju posmatraju sa takvom sviješću, ona živi kao posprdna činjenica, s epitetima; Duklja, dukljansko, Dukljanine.... I meni se često neki tako obraćaju. To su već prizemne, prazne floskule. Čiji smisao ne znaju ni oni koji ih izgovaraju.
A ja Duklju i dukljanstvo doživljavam kao najljepši epitet i oreol.
Tvrdite da kod nas nije, u dovoljnoj mjeri, razvijena istorijska svijest, kao kod ostalih naroda i da smo zato stalno “pred i pod znakom pitanja” jesmo li to što smo, ili smo neko drugi?
- Kroz baštinu se profiliše istorijska i nacionalna svijest. Mi zaboravljamo na nju. I otuda dileme!
Veliki grčki pisac, nobelovac Seferis, kroz svoje pjesme, eseje, dnevnike, stalno je insistirao na baštini, kao nečemu najvažnijem za jednog pisca, pa je stvorio veliko i autentično djelo.
To je pisac koga je stalno čitam, bar u tri navrata tokom dvadeset četiri sata.
Mnogo mi je pomogao. U smislu da tragam za svojom baštinom. Čitam sve, istoriju, epiku, povelje, testamente, sve pisane tragove i usmena predanja, sve što na ovaj ili onaj način živi u slojevima i kolektivnoj memoriji, a što se odnosi na Crnu Goru, njen narod i ukupno trajanje.
Iščitavajući sve to, vidio sam da je Crna Gora u svom istorijskom hodu, imala više sudbonosnih, hamletovskih biti ili ne biti trenutaka, ali da je svaki put, u takvim trenucima, preteglo ono Biti. Ona skrivena i nepoznata snaga koja živi u zemlji i narodu, a koja se aktivira u takvim trenucima, zahvaljujući kojoj preživi. I nastavi dalji hod.
Istorija čini okvir većine vaših knjiga, pa vas zato mnogi doživljavaju i kao istorijskog pisca.
- Ja sam najmanje istorijski pisac, sebe doživljavam kao pisca sa istorijskom sviješću.
Biću više samo srećan, ako čitalac pronađe u ovoj, i ostalim mojim knjigama, toliko potrebnu i nama nedostajuću, istorijsku svijest! I ne samo u mojim, već i u svim knjigama koje istorijsku bude svijest. Iščitavajući svakodnevno istoriju, a posljednjih godina najviše crnogorsku, u meni je sve dublje sazrijevala i sazrijeva, svijest o njoj.
Neko je rekao da se istorija može prepjevati. Nekad mi je ta maksima zvučala neuvjerljivo. A sad i sam shvatam, prvo, s tom sviješću o njoj, da je to moguće. Uostalom, jedan od svijetlih očiglednih primjera koji to na najbolji način potkrepljuju, jeste francuski istoričar Mark Blok, iz Brodelovog i kruga Anala, koji je pišući o francuskom agraru u srednjem vijeku, o poljima, njihovom izgledu i načinu obrade, o zemljišnim knjigama, o međama, napisao stranice velike poezije. Dakle, od svega se može stvoriti velika poezija, uslov je duboka svijest o onome što pišemo, i kontekst u koji sve to stavljamo.
Čitajući, kao što rekoh, istorije o Crnoj Gori (dosta je toga napisano i s velikim uvažavanjem treba govoriti o tome), ali i konstantovati činjenicu, koja može izazvati komentare ali koju ću ja ovdje izreći, a to je da još uvijek nije napisana istorija o Crnogorcima, pa kroz tu prizmu posmatrana dubinski, sa punom sviješću i odgovornošću, Crna Gora, i sve ono što su vjekovi baštinili na njoj. Najčeće su istorije o Crnoj Gori pisane, bez Crnogoraca. Takvu istoriju može napisati neko sa duhom, erudicijom i znanjem Brodela. Vrijeme i okolnosti će nam iznjedriti takvu istoriju. I ona će, vjerujem, biti napisana.
Tvrdite da ništa zapisano ne umire.
- Jedan stih, uprkos mnogim zaprekama, luta hiljadama godina i dopire do nas, kao da je tražio baš nas. Kao epitafi što su sa kamena ušli u ovu knjigu, pa oni što su se davno iskrali iz ljudskih obličja, ponovo žive.
Tako i onaj stih iz Nefer Rehuovog proročanstva, krenuo je 2800. prije nove ere, iz Egipta, i stigao do nas, neizmijenjen, a glasi: Nikoga nema ko bi za mrtvima plakao...
“Snovi u Doklei” su i neka vrsta plača. Za njima. I sjećanja na njih. Sjećanja na nas. Spaja nas uostalom, zemlja na kojoj smo rođeni, na kojoj živimo. Kao što su oni živjeli. To je onaj Eliotov osjećaj vremenske koincidencije, koji sam intuitivno slijedio, vrijeme kada prošlost koincidira sa sadašnjošću a i budućnošću. To su trenuci velikih koincidencija. U njima se, i kroz njih, rađala ova knjiga.
Dok sam je pisao slušao sam neuništivi govor Zemlje. Zemlje koja sve pamti!
Više od svega i prije svega, u pitanju su civilizacijske činjenice sa kojima sam, na ovim stranicima, korespondirao. Praveći metaforu koja se može poistovijetiti sa bilo kojim gradom i njegovom sudbinom. Ova knjiga je, između ostalog, poistovjećenje s mnogim gradovima. Ali i postovjećenje nas, sa nama, samima.
Ova knjiga jeste u neku ruku istorija, ali je prije svega, i nadasve, metafora!
Antika na tlu Crne Gore neiscrpna tema
Miraš Martinović je značajn crnogorski pisac, autentičan i izdvojen glas u crnogorskoj literaturi. Prepoznatljiv po korpusu knjiga, pravljenih na antičke teme sa prostora Crne Gore, koji čine “Putevi Prevalise”, “Otvaranje Agruvijuma” i roman “Teuta” koji je doživio dva izdanja i po kome je napravljena istoimena pozorišna predstava. “Snovi u Doklei” zaokružuju taj korpus, i sa prethodne tri knjige čine jedinstven literarni kvartet, kojim svoju zemlju otkriva na nov, osoben i jedinstven način. Prije ovih, Martinović je napisao romane: “Jeretik”, “Posljednji Eshilov dan” i “Vavilonski mudraci”. Među nekoliko pjesničkih knjiga, ističe se “Mit o Trešnji”, sa kojom je, kao dvadesetogodišnjak, ušao u književnost. “Putevi Prevalise” su objavljeni u Italiji 2001. godine sa naslovom Pitere di Monetengro (preveo Silvio Ferari). Osim na italijanski, Martinovićeva djela su prevođena i na hebrejski, albanski i turski jezik. Dobitnik je književne nagrade “Lazar Vučković” i Oktobarske nagrade Herceg Novog, najvećeg priznanja grada u kome pisac živi.
Bookmarks