IVAN MATOVIĆ: Crnogorci poginuli u španskom građanskom ratu

[Ćipur]

IVAN MATOVIĆ: Crnogorci poginuli u španskom građanskom ratu

Omaž za dobrovoljce slobode


Crni oblaci nad Iberijskim poluostrvom kovitlali su se još od proglašenja Druge španske republike, 14. aprila 1931. A zagrmljelo je 18. jula 1936. – izbijanjem monarhističkog puča protiv demokratije i njenih institucija, utemeljenih voljom većine naroda iskazanom na opštim izborima.
Počeo je rat koji će, bez prekida i sve suroviji, trajati do 1. aprila 1939.
Istoričari ga različito klasifikuju: jedni, nacionalno-revolucionarni; drugi, nacionalnooslobodilački; treći, građanski. Bio je on – nema sumnje – sve to, ali su, s mnogo razloga, najbrojniji ovi treći, uz važnu napomenu: da je, zbog učešća na nacionalnom ratištu oko 300.000 naoružanih stranaca, podjednako odlučno okrenutih protiv Republike – vođen i za nacionalno oslobođenje.
Opredjeljujem se, dakle, za naziv – španski građanski rat, s pravom očekujući da će čitaoci „Dana" na sadržaj ovako „preuranjeno" objelodanjenog teksta dati brojne ispravke i dopune, kako bismo veliki jubilej, koji „pada" u julu 2006, dočekali što mirnije duše. Možda i sa još jednom knjigom o ovim junacima u svom vremenu, o kojima se, inače, puna istina nikada neće moći dopričati.
U rat su se – iz sebičnih razloga – od početka uključili: Italija sa ekspedicionim mehanizovanim korpusom „Litorio" (u čijim sastavima se borilo 120.000 oficira i vojnika), Maroko (65.000) i Treći Rajh sa elitnom i moćnom vazduhoplovnom legijom „Kondor" (50.000), uz koje su se „šlepale" hiljade savjetnika, instruktora, obavještajaca, glomazna logistika se podrazumjeva. Uzvratiće Moskva, sa Kominternom.
Na vapaj vođa surovo ugrožene demokratije za pomoć, uslijedio je dramatičan poziv „međunarodnim dobrovoljcima slobodeĆ da se – neovisno od nacionalne, vjerske i političke pripadnosti – angažuju na strani branilaca Republike. Odziv je bio masovan, pa će se od pridošlica, već od 1. novembra 1936, formirati internacionalne brigade. Njihovi hroničari su stali iza brojki: 36.000 boraca iz 54 zemlje, angažovanih u različitim periodima rata.
U nabrajanju dobrovoljaca iz Jugoslavije stalo se na „oko 1.700". Većina preživjelih će – zbog zabrane povratka u zemlju – proći kroz pakao logora na jugu Francuske.
Broj dobrovoljaca porijeklom iz Crne Gore nikada nije utvrđen. Zapravo, u našim izvorima se, od 1969. pa u narednoj deceniji, navode brojke od 35 do 43, a ja, pred sud čitalaca „Dana", izlazim sa gotovo dvaput većim brojem: 58 sigurno utvrđenih i 15 sa nešto rezerve prihvaćenih. Što taj broj nije bio i osam puta veći razlog je zlosrećni „slučaj Čanj". Naime, krajem februara 1937. po sreskim centrima u Crnoj Gori sabralo se oko 300 „dobrovoljaca slobode", koji su se, stižući ne baš prikriveno, prikupili u Čanju da tu, po čvrstom dogovoru, sačekaju francuski brod „La Kors" i njime se prebace u Španiju. Sve je bilo predviđeno sem da i režim – čvrsto stao uz Komitet za nemiješanje (u španski građanski rat) – ima budne oči i uši. Tako se dogodilo da je oko 200 dobrovoljaca pohapšeno, dok se ostalih stotinak rasturilo Rumijom i Primorjem, a brod, na prilazu Dudovici, zaplijenjen.
Prema nepotpunoj evidenciji, u Španiji je poginulo 526 Jugoslovena, među kojima sam, uvidom u izvorna dokumenta i memoarske spise aktera, „prepoznao" 14 Crnogoraca. Kosti većine njih su, sa zemnim ostacima izginulih iz redova obje zakrvljene strane, sahranjene u zajedničku grandioznu grobnicu podignutu u Dolini mira kraj Madrida, nad kojom se uzdiže krst visok 170 metara.
Sa pročelja Mauzoleja se čitao epitaf:
„Svi su oni poginuli za svoju Španiju. Kad se nijesmo složili na ovom, složimo se na onom svijetu".
U ovom feljtonu je, uz vidno i ravnopravno istaknuta imena i poginulih i preživjelih, pod navodnicima i crnim slogom dato ono što piše u zvaničnom spisku „naših Španaca", iza čega slijede moje eventualne ispravke i napomene, pa šire dopune njihovih ratnih i radnih biografija.


Piperi Lorkine sudbine


Jedan od pet Pipera „naših Španaca"; sin siromaška Buća iz Stijene, jedinac među dvije sestre; uzoran đak Podgoričke gimnazije, sa izrazitim literarnim damarom; apsolvirao filologiju na Beogradskom univerzitetu. Drugujući sa revolucionarima iz zavičaja, rano se „dao u politiku", pa emigrirao u Moskvu, gdje je, „prekršten" u Jaroslava Noskova, završio fakultet, pa predavao na Komunističkom univerzitetu.
Po planu Kominterne, završio vojni kurs u Rjazanju, a onda, sa prvom grupom „naših Moskova", upućen u Španiju. U Madrid je stigao 4. oktobra i stao pod zastavu legendarnog 5. puka. Ubrzo je, u činu poručnika, komandir voda u 11. interbrigadi.

Grob kraj Kapije Sunca

U borbama u Madridu, ispred Instituta vina, ranjen je od artiljerijske granate. Još nezaliječen, samovoljno se vratio svom vodu, baš u vrijeme kada se general Francisko Franko hvalisao kako će „za Dan oktobarske revolucije na bijelom konju ujahati u Madrid". Na putu mu se, u odbrani Francuskog mosta, ispriječio Milun Božović alijas Jaroslav Noskov, pred Balkanskom četom u kojoj je bilo 40 Jugoslovena. I naredio: „Ni korak nazad!" Na branioce, oskudne svime sem hrabrošću, nasrtali su po zlu čuveni Marokanci, podržani od artiljerije i avijacije, ali uzmaka nije bilo. Tu je zauvijek ostao – kako će August Cesarac zapisati u „Španjolskim susretima" – „vrijedni Crnogorac Milun Božović".
Sahranjen je pored, po imenu zvučnog i na život i smrt branjenog, lokaliteta „Puerte del Sol" (Kapija Sunca). Sa stotinama saboraca iz prethodnice otpora fašizmu.
Milunovi saborci, interbrigadisti iz bataljona „Dimitrov" i „Žaković" i antitenkovske baterije „Petko Miletić", u dirljivom pismu su kasnije obavijestili porodicu Buća Božovića da je njihov jedinac Milun „u Španiju među prvima došao, hrabro se borio i poginuo u činu poručnika španske dobrovoljačke vojske". Slijede potpisi bar 300 saboraca.
U domu Božovića u Stijeni, održano je pokajanje dotad, po masovnosti i žalosti, neviđeno u tom dijelu Crne Gore. Odjekivali su glasovi lelekača i tužbalica, tugovanja „nad kućom iskopanom" (još se nije znalo da u Moskvi ima sina), veličanja ideja u ime kojih se taj „soko od Pipera junački borio i život položio pod dalekim Madridom", o čemu je „dugo i dirljivo govorio i Blažo Jovanović". Kako je javljala „Zeta", stigla je i „prava sila pisama i telegrama saučešća".
Poslije Drugog svjetskog rata Radnički univerzitet u Titogradu ponio je ime Miluna Božovića, a njegovi potomci su, stižući iz Moskve, obilazili ognjište sa kojeg se „vinuo na put borbe za ljepša ljudska svitanja".

Čest "gost" apsana

Radosav Ljumović, sin Ibrov, podgorički maturant i beogradski student pravač zbog odanosti komunističkoj ideji čest „gost" apsana – od „Jusovače" do „Glavnjače". Godine 1929. osuđen od Suda za zaštitu države na godinu dana robije.
Darovit literata, sarađivao u „Stožeru", „Zapisima" i „Slobodnoj misli", kao i „Zeti", objavljujući novinske priloge i revolucionarne i ljubavne pjesme. Objavio je 1925. u Podgorici zbirku pjesama „Sutonski odbljesci". Istovremeno, radio je kao poštanski činovnik – „da bi se opstalo".
Odlučnost da učestvuje u mijenjanju svijeta i želja da doživi andaluzijske noći pjesnika Frederika Garsije Lorke, naročito snažno date u poemi „Ciganske sigerije" – odvele su ga u Španiju, koja je krvarila u otporu fašizmu. U bataljonu „Žaković", bio je na komesarskim dužnostima i prvi u borbi. I vazda, između okršaja, spreman „da napiše članak ili pjesmu za zidne novine i (list brigade) "Dimitrovac", svoje znanje prenese drugima". I po tome ga je upamtio urednik ovog lista Veljko Vlahović, revolucionar i poeta sa Trmanja.
Kameno uzglavlje na Aragonu
Na usključalom Aragonskom frontu u rano proljeće 1938. bataljon „Žaković" je krvario u borbama za zaustavljanje prodora Frankovih trupa, a zarad cijepanja Republike. Ređale su se teške borbe kod Monroja, Poblete, Morelje i ka San Mateu, sve teža od teže, iscrpljujuće, sa mnogo poginulih i ranjenih. Tu su zauvijek ostali poručnik Radosav Ljumović i kapetan Mojsije Stevanović, Piper i Moračanin.
Crni glas je u rodne Crnce stigao gotovo tri mjeseca poslije, 18. juna, a već sjutradan je održana komemoracija, na kojoj su „plameno govorili" Blažo Jovanović, Branko Kađa Petričević i Vukalica Žedo Milutinović. Crnačkim pitominama odjekivali su lelek i glas tužbalica, kako to i dolikuje pomenu junaka.
Ime Radosava Ibrovog Ljumovića, istrajnog i hrabrog borca stihom i puškom, nose Biblioteka grada Podgorice i ulica u Malom Mokrom Lugu – Beograd.

[Ćipur]

Đoko „Nuesta madre"


Borci su ga zvali drug Đoko, španska nejač kao u naslovu iliti „Naša Majka", a on sin Jakova i Milosave rodom iz Dolova. Student prava i sekretar Univerzitetskog komiteta u prestonici. Mnoge saborce ispratio iz Beograda ka Madridu, ali njemu oni što su odlučivali dugo nijesu odobravali da i sam ispuni tu svoju žarku želju, jer su cijenili da će biti korisniji, čak neophodan, u novim bitkama studentskog pokreta. Konačno, „našao je sebi zamjenu", Bjelopoljca Rifata Burdžovića Trša, pa krenuo za Pariz, odakle će, u organizaciji Labuda Kusovca, preko Pirineja, pa u Mitraljesku četu bataljona „Đaković". Tu je, tri mjeseca kasnije, mostarski student Vojo Todorović (Lerer Samuel) naišao „na jedno izuzetno vedro raspoloženjeĆ na koje je „bitno uticao ovaj umni i hrabri Crnogorac", uz kojeg su, veli, „bili razdragani i slobodni kao ptice; disali smo punim plućima. Sve nam je bilo interesantno, novo, svježe, veliko i lijepo: i naši drugovi, i oružje sa utisnutim srpom i čekićem, i španski seljaci..."
Pomoćnika nišandžije na teškom mitraljezu, Đoka Kovačevića, ovako je taj Mostarac doživio u borbama vođenim u februaru 1938:
„Povisok, mršav, sa jako izraženim obrvama, veoma ozbiljan. Snaga njegove volje i njegova odlučnost bile su u vidnom neskladu sa njegovim povijenim i krhkim tijelom".

Sastanak kod Sen Matea

U odstupajućim borbama kod Poblete, na Aragonskom frontu, vođenim početkom aprila 1938, bilo je sve teže: „Municije je bilo malo, avijacija nam je visila nad glavama, tenkovi su prodirali cestom, a pješadija i marokanska konjica napadale s obje strane ceste". Uz to, borce su savladali premor i glad, pomisli da je dalji otpor „teško osakaćene brigade" uzaludan pa da se mora preko Ebra, u Kataloniju. Uto se, na predahu u maslinjaku kod San Matea, „na jedan veliki drveni sanduk popeo naš mirni i nezaboravni drug Đoko Kovačević. Skromno, da ne bi koga povrijedio, rekao je da sebe ne smatra ni najhrabrijim ni najodanijim, ali da je volja naše Partije za njega zakon i da će on do kraja ostati da brani komunikacije, jer Partija to od nas traži". Tako piše Lerer.
Major Stevan Belić Dudek, hroničar bataljona „Đaković" i „Dimitrov", zapisao je da je ubrzo, u toj veoma teškoj situaciji i upravo zbog nje, odnosno, otvorenije rečeno, „pojave demoralizacije", 17. aprila održan sastanak komesara oba bataljona „kome su prisustvovali i komesari četa i starješine pomoćnih službi". Uvažavajući sve teškoće na koje je ukazano, komesar Đoko je, sem ostalog, zahtijevao da se „ranjeni drugovi moraju izvlačiti sa položaja po svaku cijenu, jer su fašisti vršili nad ranjenicima teška zvjerstva (sjekli uši, nos, vadili oči itd.)". Zahtjev je „pretočen u odluku", pa su „odmah izabrani neki novi sanitarci i bolničari, kojima je dat poseban partijski zadatak da ranjenog druga obavezno izvuku iz borbe i evakuišu".

Reportaža Danila Lekića

Bataljoni interbrigadista „Đaković", „Dimitrov" i „Masarik", sva tri iz sastava 129. brigade, „prorijeđeni gubicima, dezerterima i nestalima" – „borili su se, ali i posustajali". U predahu borbi, 12. avgusta 1938. je, „dosta čudno" – na osami, navodno nesrećnim slučajem – poginuo komesar bataljona „Đaković", srčani Đoko Kovačević, pa je „na njegovo mjesto postavljen Španac Santjago Godia Vela". Iz stroja je – piše sa lica mjesta njegov saborac iz Beograda i sa Aragona, Obrad Stišović – „nestao starješina koga su svi drugovi u jedinici voljeli i rado izvršavali njegova naređenja, jer se on uvijek brinuo i trudio da uz najmanje gubitke izvršava borbene zadatke. Ime komesara Đoka, kako su ga svi borci zvali, brzo se pročulo. Španci su ga iz milošte zvali „Nuesta madre" (naša majka), jer je prema njima pokazivao posebnu brigu…"
Sa Đokove sahrane oglasio se reportažom naš Vasojević Danilo Lekić, ubrzo objavljenom u listu „Slobodna misao". On u tekstu od četiri stranice daje dirljive slike iz kapele groblja sela Čelve, gdje je „na stolu zastrtom republikanskim i crvenim zastavama, krvavim zastavama svjetskog proleterijata, blijed i nepomičan, ležao drug Đoko Kovačević", a okolo „počasna straža, puške na pozdrav, šuma pesnica u vazduhu, muzika i pjesma pobunjenih robova. Jedna starica se guši u plaču, glasno jeca. Jeca španska majka za izgubljenim sinom daleke Crne Gore".
Nad odrom prvi govori Branko Krsmanović, ne skrivajući tvrdu mušku suzu: „Još jednom je krv sina malog crnogorskog naroda poprskala špansku zemlju, još jednom je mali siromašni crnogorski narod preko svojih sinova pokazao put kako se treba boriti za slobodu, za nezavisnost".
Govorila se i dva Španca: Đokov borac Manuel Molin Spana i komesar 129. brigade Lorenco Gonzales. Uzbudljivo kako dolikuje Špancima i slobodarima. Sahranjen je uz zvuke „Internacionale".
Lički radnik Marko Orešković Krntija, jedan od zapisa svoje zbirke „U zemlji Sunca", počinje: „Mnogo puta se dešavalo da nekog ranjenog druga pošaljemo na previjalište i odredimo da ostane u pozadini pod liječničkim nadzorom, ali on bi utekao i vratio se natrag na front. Takav je slučaj bio i sa našim slavnim komesarom, drugom Đokom Kovačevićem, Crnogorcem i studentom prava, koji je najposlije i poginuo. Crna Gora može biti ponosna na takve svoje sinove.
Na tužnu vijest stiglu sa Levanta, u Dolovima Kovačevića, na ognjištu sa kojega je Đoko krenuo u svijet, održana je komemoracija kojoj, po masovnosti, nedaleko nije bilo ravne. Njegovo ime nosi ulica u Zemunu.

.................................................. .........
.................................................. ........
.................................................. .......
.................................................. ..........

[Ćipur]

Moračanin pao na Aragonu


Sava Jovanov, izdanak čuvenog donjomoračkog bratstva Stevanovića iz sela Osreci, nosilac Zlatne Obilića medalje – dolarima krvavo zarađenim u američkim rudokopima sagradio je kulu i kupio silno imanje na Zakučnici. Tu je, sa suprugom Staknom, podnjivio dva sina i tri kćeri. Bistroumi dječaci Simo i Mijat, poput sokolića, poletjeli u svijet, za naukom...
Poetska duša kao većina planinaca, nadahnut čudesnom slikom surove ljepote zavičajnih planina i hukom gorolomne Morače, Mojsije se u svakoj školi – od osnovke u Raškovom Lugu, preko gimnazije u Kolašinu i Nikšiću, do Pravnog fakulteta u Beogradu – odvajao po bistrini, zrelosti, načitanosti, izuzetnom smislu za književno stvaranje, posebno za poeziju. Istrajan borac za prava i interese svih uvrijeđenih i obespravljenih, član prve organizacije KPJ u gradu na Tari, teorijski „potkovan", među prvim borcima za odbranu autonomije Univerziteta. Prvi predsjednik Akcionog, a zatim Mirovnog odbora. Na tim dužnostima se potvrđivao kao „čovjek od akcije, od zadatka, povjerljiv i ugledan". Organizator Studentskog udruženja „Njegoš".
Zarad preživljavanja, povremeno zarađivao kao konobar u menzi medicinara, odakle bi donosio po štrucu hljeba, a njegove kolege „mlekadžije" bocu jogurta, i eto hrane „za sva tri obroka".
Pisao je stihove i prozne sastave, uglavnom sa antifašističkim i patriotskim porukama. Nažalost, sačuvan je original samo jedne pjesme i nešto članaka, što će njegov zavičajac Budo Simonović objaviti u knjizi „Mijat i Mojsije".
Ozbiljan i principijelan, odmjeren i razložan, vjeran zavičaju, kosac i berač lista – „mimo druge, za dvojicu". Od saboraca „kršten" Ladovina – zbog smirenog rezona, odmjerenog postupka. Nazivan i „čelik – čovjek", važeći za borca „spremnog da grudima na go bajonet krene". Stamena lika je i na bisti podignutoj ispred Osnovne škole u Manastiru Morača, koja nosi njegovo ime.
Uvjeren da je „bolje zmiju (misli na fašizam; prim. I.M.) dočekati na tuđem nego na svom pragu" – zaputio se na dalek, viteški i neizvjestan put. U Španiju.
Rezervni oficir JV, nakon prvih borbi upućen na vojni kurs, pa kao poručnik stao u stroj bataljona interbrigadista „Đuro Đaković". Odande je, u pismu drugovima iz zavičaja, pisao kako učešćem u borbi protiv fašizma u Španiji „ispunjava svoje obaveze kao sin potlačenih – i prema svom narodu, i prema roditeljima i prijateljima, i prema antifašističkoj borbi cijelog svijeta". Pismo je sačuvano i više puta objavljeno.
Poginuo je u činu kapetana, pred svojim „đakovićevcima", a na dužnosti načelnika Štaba 129. internacionalne brigade. Moglo mu je biti da ostane na komandnom mjestu iza fronta, ali je on smatrao djelom časti da bude sa svojim prvim saborcima, da ih ohrabri, ojača težište odbrane kod Poblete. Sa komandantom bataljona Baumanom i grupom komandira izlazi ispred položaja – da izvide pravce napada i podijele zadatke četama. Uto je fijuknula jedna granata i usmrtila samo Mojsija, dok je komandant, rodom Makedonac, ostao bez noge.
Svi koji ga se sjećaju navode da je drug Ladovina bio hrabar i častan čovjek, omiljen starješina, a Veljko Kovačević je zapisao tog 25. aprila 1938. da je za njim „zaplakala cijela brigada".
Pomen mu je, u organizaciji komunista s Vukmanom Kruščićem na čelu, održan 3. jula 1938. u zavičajnim Osrecima, a na Zakučnici. Iz ponosa, iz prkosa dušmanima – pomen bez plakanja. Njemu i Mijatu, zajedno. I u prisustvu čete žandarma. Dobre pamtiše su kasnije navodile da se okupilo „više od 2.000 ljudi", stiglo oko 200 telegrama i pisama saučešća, od kojih će publicista Simonović objaviti 68, sve faksimila. Najdirljivija su, vele, bila dva prizora: prvi, isticanje, na visokom jarbolu, velike zajedničke slike Mijata i Mojsija, koju je izradio grafičar i revolucionar Kun: drugi, dolazak 200 momaka iz Polja Kolašinskih, koji su, „sa pesnicom na čelu", promarširali kroz okupljeni narod i odali poštu Mojsiju i Mijatu. Dvojici heroja koji su, natopivši vrelom momačkom krvlju špansku zemlju, zauvijek ostavili svoje nedosanjane snove, svoje nedopjevane pjesme slobodi. Njihovi saborci su govorili kako je „Mijat savjest a Mojsije duša Partije".
O njihovom odlasku u Španiju je ćutano, njihova pisma sa ratišta krišom čitana, a smrt obilježena kako dolikuje junacima: govorima, lelekom, tužbalicama, kroz koje je progovorio opšti bol naroda za ljudima odanim porodičnom ognjištu, bratstvu i plemenu, za građanima svijeta. Dio toga je u knjizi „Mijat i Mojsije" obima 300 stranica, sazdanoj od reportaža iz orlovskih staništa mudrih i hrabrih Moračana, sjećanja saboraca, ogleda ljudi iz svijeta nauke i umjetnosti o tom vremenu i Mojsiju i Mijatu u njemu, izbora iz njihove ostavštine za budućnost. A tu je i dvadesetak sjajnih – pravim čudom sačuvanih – fotografija sa životne staze dvojice Moračana. Heroja koji su svojom pogibijom ušli u istoriju antifašističkog rata, ostavši da vjekuju u tuđoj zemlji, bez groba i mramora.


Od Budimlje do Belčite


Odmah dopuna: jedno od petoro djece Radosava i Mirke – Lake; dvije ispravke: pravi naziv njegovog rodnog mjesta je Budimlja, i nije bio student, već diplomirani profesor istorije i doktorant; napomena – navodi se i podatak da je poginuo 10. septembra...
Krajem 1966. nova škola u Ivangradu, odlukom Skupštine, ponijela je Vukašinovo ime, a ispred nje je heroj španske i naše revolucije, general Peko Dapčević, otkrio junakovu bistu. To su slijedila istraživanja dvojice njegovih sinovaca – profesora Staniše i Rodoljuba – Duja. Prvi je svoje zaključke (5 stranica) objavio u zborniku „Španija" (Beograd, 1975), a drugi knjigu „Od Budimlje do Belčite" od 191 stranice („Pegaz" iz Bijelog Polja, drugo izdanje 2001)

Tri godine u Parizu

Istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu završio 1933, pa u Kominterninom „planu distribucije kadrova" predviđen da, preko Stambola, emigrira u Moskvu; čak je za taj trošak prikupljan novac u rodnoj Budimlji. Dogodilo se, međutim, da mu je Katedra istorije, kao afirmisanom piscu „više tekstova na nacionalne teme", ponudila trogodišnju stipendiju za pripremanje doktorata na Sorboni – nagoviješteno mu je „o vremenu NjegošaĆ. Prihvatio je ovo drugo, gdje ga je od knjige, pri samom kraju rada na doktoratu, odvojio zov borbe za odbranu slobode...
Evo profesora Radunovića u Španiji. Laza Udovički bilježi kako je u martu 1937. u bataljon „Dimitrov", angažovan u borbama na Harami, „došao Vukašin Radunović, mladi profesor gimnazije iz Crne Gore, fizički prilično nespretan, ali veoma dobar drug". Poslije toga je završio vojnu školu i dobio prvi oficirski čin, ali umjesto među „dimitrovce", na front, što je žarko želio – zadržan je u štabu interbrigadista u Albaseti, kako se Veljko Vlahović sjećao – u istorijskoj sekciji, što je, veli, „bila važna dužnost, ali u dubokoj pozadini fronta". Poručnik Vukašin tim rješenjem – iako duboko svjestan značaja pisanja istorije te epopeje – nije bio zadovoljan, pa taj zadatak svojevoljno napušta i ide na front. U ceduljici ostavljenoj načelniku Sekcije, majoru Veljku Ribaru Angeru, publicisti rodom iz Slunja, poručuje: „Možeš biti siguran da ću u borbi dati sve što bude u mojoj mogućnosti".
U bataljonu „Dimitrov" se – bilježi Vlahović – „brzo snašao, ispoljavajući hrabrost i skromnost, sposobnost i težnju da učini što više može. Kada bi trebalo uraditi koji teži posao, Vukašin bi se uvijek javljao prvi, odbijajući ostale riječima: „Vi ste izvršili svoje, pustite nas mlađe i odmornije da to svršimo".

Izvidnica na Harami

Na Haramskom frontu sa njim je, u jednoj izvidnici, bio Mirko Kovačević, student rodom iz Grahova, koji će poslije Vukašinove pogibije, u pismu radniku Božu Asanoviću u Parizu, navesti kako su imali zadatak da utvrde gdje je neprijatelj, pa o tome, ako krene naprijed, jave drugovima koji su kopali rovove. Zaklonjene iza ovećeg kamena, zasipali su ih kuršumi koji su „padali nekako čudnovato. Naposljetku smo utvrdili da su se to Marokanci popeli na drveće i da nas otuda biju. Jednoga Amerikanca pored nas teško raniše u glavu. Vidjevši to, Vukašin mi reče: „Moramo ih skinuti". Nije ni sačekao da od mene dobije odgovor, a već je podigao bezazleno glavu i počeo da strijelja redom po maslinama. Oko nas sada počinju da padaju kuršumi iz puškomitraljeza, ali Vukašin ne prestaje sa svojim poslom ..."
Slikovito je ovaj Grahovljanin opisao i „mjesečinaste noći" u kojima bi bataljon „dimitrovaca" pjevao revolucionarne pjesme, kada bi „drug Vukašin, dirnut divnim melodijama od kojih odjekuje Haramski front", rekao: „Dajte sada, drugovi, da zapjevamo onu našu „Oj Moravo".
Iza profesora Vukašina ostala su dva pisma upućena iz Španije: drugovima ostalim na školovanju u Parizu i ocu u Budimlji. Drugove opominje da moraju „intenzivno raditi za materijalnu i moralnu podršku španskog naroda i za mir", a oca smiruje da se ne brine što mu je sin „krenuo na tako trnovit put" i što su ga vlasti „oglasile za vojnog bjegunca", i poručuje mu: „U svakom slučaju, poslije naše pobjede vratiću se u Pariz, da nastavim dalje svoj naučni rad".
Zla sreća je bila brža od ambicija: u uličnim borbama u gradu Belčite je – pisao je Mirko Kovačević – „pokušao da izvuče i spasi smrtno ranjenog druga Slovenca, i u tom pokušaju, kroz nekoliko sekundi, daje junački svoj mladi život". Tada komesar 3. čete bataljona „Dimitrov" 15. interbrigade.
Na glas o Vukašinovoj pogibiji, u Budimlji je održan pomen na koji se, kažu, okupilo oko 2.500 ljudi, i potekla je pjesma:

Bješe slika najboljeg junaka
Ljućeg risa još ne rodi majka,
Bješe dika u svojoj vrlini
Vazda vjeran pravdi i istini.

[Ćipur]

Posljednji juriš dva Baranina


Milo Damjanović – „rođen 1897, Stošići – Bar, rudar, došao aprila 1937. iz SAD, poginuo 25. 8. 1937. na Aragonskom frontu (Kinto)".
Rođen u Sotonićima, na ratište je stigao iz SAD, gdje je, kao član KP od 1928, bio zapaženi politički aktivista među našim sunarodnicima u Detroitu, Pitsburgu, Čikagu, Geri i Njujorku. Iako tek zaliječeni tuberkulozni bolesnik bez pola pluća, među prvima je dobrovoljcima slobode i organizator ilegalnog centra u Njujorku za slanje interbrigadista u Španiju, izražavajući „spremnost da svoju sreću žrtvuje za sreću i radost drugih".
Na ratištu se od prvog dana pokazao kao „besprijekoran vojnik, rođen za ratovanje", pa upućen u Oficirsku školu u Posorubiju. U činu poručnika, borio se u sastavu američkog bataljona „Džordž Vašington", čiji je komandant bio pukovnik Crvene armije Mirko Marković. E, da nije bilo tog Pipera, obdarenog i „novinarskom žicom" – Milova ratna biografija bi „spala" na dva retka. Ovako...
Pisac opširnog i rječito prikazanog životopisa bataljona „Vašington" se, sa prilaza brdu Eskorijal nadomak ravnice Gvadarame, sjeća ratnog predaha 5. jula 1937. I u njemu svog saborca Damjanovića, uronulog u borbe za sprečavanje Franka da na tom pravcu presiječe cestu Valensija – Madrid i ugrozi prestonicu. Piše Marković:
„U samu zoru štapski oficir za vezu pokazao mi je predio na kome je, u kamenjaru u šipražju, zamaskirani bataljon trebalo da provede cio dan. Iako su borci bili iscrpljeni teškim noćnim maršem i oskudicom vode, niko se nije "smjestio" na spavanje a da se prethodno nije dobro zamaskirao.
Milo Damjanović, komandir izviđačkog voda pri štabu bataljona, `pripremio je` mjesto za njega i mene u jednoj dubokoj škrapi, zaklonjenoj bodljikavim žbunjem.
- Znaš – obratio mi se Milo, čisteći kamenje sa mjesta za ležaj – zmija se ne plašim, jer ako me koja ujede crknuće ona, a ne ja. Nabijen sam umorom i jadom kao topovska granata eksplozivom."

„Živi jezik" pred Kintom

U toku frontalnog napada na utvrđeni grad Kinto, koji su podržavali tenkovi i avioni, komandant „Vašingtona" je poručnika Damjanovića i vižljastog mu ađutanta Miguela, sa još tri borca, poslao da u rejonu groblja zarobe živog fašistu. Uspjeli su; negdje poslije ponoći „doveli su sa sobom omanjeg debeljuškastog Frankovog kaplara sa crvenom beretkom na glavi". Smotali su ga, piše Mirko, „negdje iza groblja, zapušili mu usta, strpali u džak, ponijeli i istresli ga tek kada su se našli u bezopasnoj zoni". Na smrt preplašeni kaplar je „propjevao" i ono za šta ga nijesu pitali.
Podaci su dobrodošli u pripremi napada na Kinto, o čemu komandant piše u reportaži „I Aragon je u plamenu". U najkritičnijoj fazi te borbe vođene 25. avgusta poručnik Damjanović je dobio zadatak da, sa svojim vodom, osvoji crkvu iz koje su sipali rafali. Dugo je kroz dvogled posmatrao najtvrđe objekte, povremeno pogledom milujući svoje borce – kao da je razmišljao koji se od njih neće vratiti iz tog pakla, čije lice sjutra neće moći da vidi. Krenuli su onamo i dugo se vatrom oglašavali. Odjednom je k Markoviću, puzećke, stigao borac Žani, student iz Njujorka, tužan i pretužan. Raportira: „Druže komandante, poginuo je poručnik Damjanović!"
Iako su svaki čas gledali smrti u oči, ova vijest je komandanta „pogodila kao grom", pa će o tom svom hrabrom saborcu i dičnom zemljaku ostaviti uzbudljive zapise u zborniku „Španija" i monografiji „Virpazar–Bar–Ulcinj" (Cetinje, 1974).
Pomenu, održanom u Sotonićima, prisustvovalo je više od 1.500 građana Crmnice i Riječke nahije. Na taj tužni sastanak komunisti su donijeli veliki vijenac kojeg su sami ispleli od crvenog cvijeća. Saplemeniku i građaninu svijeta, sabratu po krvi i idejama, Milu Damjanoviću u čast.

Obućarski radnik i ratnik

Anto Žedović – „rođen 1908, Šušanj – Bar, radnik, došao sredinom 1937. iz Jugoslavije, poginuo 9. 9. 1938. na frontu Ebro (Siera Kabaljo)."

Obućarski radnik i ratnik Anto, sin Božov, u Španiju stigao sa Izložbe u Parizu – nije imao ratnu sreću da pored sebe, u borbenom rasporedu, ima „ličnog biografa" kao njegov zavičajac Damjanović. Samo će o njemu radnik rodom iz Delnica Albert Bolf zapisati koji redak u svome memoarskom spisu „Krvava Morelja", sročenom tridesetak godina poslije. Za Morelju se, piše, 129. interbrigada „tukla do iznemoglosti. Grad je umirao pod granatama. Fašistička artiljerija i tenkovi sipali su vatru i činilo se da smrt nikada neće prestati". Zapisao je i da je tu, boreći se u sastavu bataljona „Žaković", „sa više svojih drugova ostavio život i Crnogorac Ante Žedović". On je poginuo u toku jedne surovo izvedene ratne varke branilaca grada. Na jednom predahu bataljona „Žaković" i „Dimitrov", usred uličnih borbi, „dogodilo se da su glavnom ulicom izbila dva ruska tenka sa crvenim zastavama. Puzala su polako natraške sa cijevima okrenutim prema fašističkim položajima. Kada su stigli do mjesta na kome je ulica najšira i na kom je ležalo najviše boraca – tenkovi su okrenuli cijevi i neočekivano osuli vatru po nama.
Nastala je panika, pali su mnogi životi. Poginuli su gotovo svi koji su se našli nadohvat cijevima.
Ubrzo smo saznali da su fašisti iskoristili zaplijenjene tenkove i, služeći se prevarom, ušli u naš raspored."
Taj ratni krkljanac Anto Žedović nije preživio. A kao trajan trag o njegovom postajanju i postojanju u jednom herojskom vremenu ostala je snažna pjesma Mila Kralja „Vjetar raznosi zvijezde", sa vidnom naznakom: „Palom španskom borcu Antu Žedoviću – u spomen" (Zbirka „Ispod svojih kiša").


Đetić ostao na Ebru


Veljko Koljenšić Đetić – „rođen 1910, radnik, došao 1937. iz Jugoslavije, poginuo 14. 9. 1938. na frontu Ebro."

Iz jednog memoarskog spisa Čeda Kapora „Jedan partijski zadatak", vidi se da je Veljko bio obućar u Beogradu i jedan od onih koji su, na osnovu pasoša falsifikovanog u prestonici, dobili francusku vizu do Pariza, pa će odande preko Pirineja. Inače, na taj, krajnje neizvjestan, put dotad je u dvaput kretao: jednom kao „slijepi putnik" na brodu, a drugi put kao skijaš iako na skije nikada nije stao. A dugo je za ekipu koja je izrađivala pasoše svojim „kanalima" obezbjeđivao „kvalitetnu gumu za urezivanje slova i pečata".

„Crnogorsko ostrvo" na Ebru

U odbrambenim borbama na rijeci Ebro Đetić je ratovao u sastavu Jugoslovenske čete bataljona „Divizionario". U noćne akcije se – piše major Stevan Belić Dudek – „polazilo sa rječne ade koju su interbrigadisti nazivali „Crnogorsko ostrvo", jer se tu nalazilo više boraca iz Crne Gore, a komandir im je bio kapetan Peko Dapčević. Odatle je sprečavano prodiranje fašista na tom pravcu zarad likvidacije uspostavljenog mostobrana. Zatim je bataljon, noću između 9. i 10. septembra 1938. u napadu na vis Gajeto, „potisnuo" fašiste iz prve u drugu borbenu liniju. „Tu su se razvile žestoke borbe. Pod vatrom nekoliko neprijateljskih baterija smjenjivali su se napadi i protivnapadi s jedne i druge strane. Brdo je bilo preorano granatama i bombama. Na obje strane bilo je velikih gubitaka. Tako je 2. jugoslovenska četa (u kojoj se borio i popularni Đetić; prim I.M.), koja je na početku te borbe imala preko 100 boraca, svedena na 12 boraca i jednog oficira... Neprijatelj je osvojio položaj, ali ga je bataljon „Divizionario", već 22. septembra u noćnom napadu, ponovo odbacio..."
U međuvremenu je, 14. septembra 1938, „poginuo Veljko Koljenšić, u četi poznat po karakterističnom nadimku Đetić". Pao je u odbrani prelaza preko razlivenog Ebra, polazeći, po koji put u napad – možda baš sa „Crnogorskog ostrva".
Samo toliko iz Španije, čija mu je zemlja ostala vječiti pokrov, a šum Ebra uspavanka. Od priča zavičajnih toliko, a iz Beograda samo pojedinost, tako karakteristična za jedno naše vrijeme...
Tokom „kopanja" po arhivama, nabasao sam i na dva dosta neobična dokumenta vezana za ime pokojnog Đetića. Oba su odgovor na pitanje Udruženja španskih dobrovoljaca (sjedište u Domu armije u Beogradu); ko je „najbliži rođak palog španskog borca dostojan da primi njegovu Spomenicu". U prvom „krugu" rukovodstvo boračke organizacije prestonice takvog nije pronašlo, pa tako i navodi. U drugom, pak, preduzetom na insistiranje Udruženja i angažovanjem „organa na terenu", odgovara da je takvog pronašlo – rođenog mu brata Vukašina, takođe obućara. Ustanovili su da, bogato oženjen, živi u tastovoj kući u Baba-Višnjinoj broj 11, u čijem prizemlju drži i radnju. Dobrostojeći je i ima dva sina, a politički je podoban: „Sa simpatijama gleda na socijalističku izgradnju. Brani socijalističke principe, samo se ponekad žali na porezu". Ovo se zbiva juna 1959. Tada je Đetićeva „Spomenica" udomljena.

[Ćipur]

Obućar sa Ribnice

Dragoljub Milačić – „rođen 1913, Podgorica, radnik, došao 1937. iz Jugoslavije, poginuo aprila 1938. na Aragonskom frontu".
Toliko u zvaničnom spisku, ni slova više u arhivskim spisima i zbornicima sjećanja saboraca. A onda, godine 1975, pred sud javnosti izlazi zbornik o revolucionarnom pokretu u Podgorici 1919-1945, odakle, iz obimnog teksta „zakićenog" frazetinama, saznajemo: da je sin radnika Vujadina, po zanimanju obućar; zapaženi sindikalni aktivista u rodnom gradu i u Beogradu; od jula 1936. zatočenik ideje da „pomogne braći po klasi" kako bi se „izborili za još jednu (drugu po redu, prim. I.M.) zemlju socijalizma, za sovjetsku Španiju, koja bi osvjetljavala Zapad novim suncem i novim zracima". U toj nakani je tek u trećem pokušaju (poslije Trsta i Maribora) uspio. I sve drugo bi ostalo na nivou fraza da mi „naš Španac" Čedo Kapor, grafički radnik rodom iz Trebinja, nije ispričao kako je ovaj Podgoričanin granicu prešao sa pasošem kojeg je on (Čedo), sa grupom sabraće u zanatu, uspješno falsifikovao, pa na Aragonskom frontu pao i zauvijek ostao „u žestokim okršajima negdje od Monroja do Morelje", u bataljonima „Đaković" ili „Dimitrov".
Još koju pojedinost sam doznao iz jednog pisma podgoričkog revolucionara Vasa Stajkića, koje je, krajem 1969, uputio Udruženju španskih dobrovoljaca, a sada se čuva u Arhivu SCG.
Rano je – piše – ostao bez oca, pa je samohrana majka podizala dvoje djece. U Beogradu je, onako vrele krvi i nekako 1932, predlagao, tačnije rečeno tražio odobrenje Partije da ubije „najljućeg policijskog antikomunistu" Đorđa Kosmajca, izlažući i plan kako bi to uradio, ali mu nije dozvoljeno „jer se to tada smatralo kao individualni teror". Godine 1936. Dragoljub se – navodi još Stajkić – „preselio u Zagreb, radi povoljnijih uslova za odlazak u Španiju".
Izričit u zahtjevu da se „Dragoljub B. Milačić upiše u zvanični spisak španskih dobrovoljaca", Vaso Stajkić zaključuje da je taj Podgoričanin bio „oličenje proleterskog morala, skromnosti i neposrednosti, hrabrosti i odlučnosti". Tako Dragoljub Vujadinov dobi „dva retka u spisku pravljenom za istoriju", a u ovom feljtonu šlajfnu teksta pride, što je, vala, zaslužio.


Ratko iz Toplice


Ratko Vukićević – „rođen 1915, Toplica, student, došao 12. 2. 1937. iz Jugoslavije, poginuo 11. 9. 1938. na frontu Ebro".

Ovog junaka „ostalog bez groba i mramora" kraj razlivenog Ebra, ja sam, kao i imenjaka mu Đićka Pavlovića, po mjestu roćenja Topličane, a porijeklom Crnogorce, „usvojio" i u ovaj feljton „uđenuo". Pa, ako neki čitalac pomisli da sam pogriješio – grijeh na moju dušu. Uostalom, neka junak vjekuje meću junacima i u ovom feljtonu...
Pojedinosti iz arhive Specijalne policije: sin Danilov iz sela Pretežane – Prokuplje, student prava.
Komandir čete u bataljonu „Dimitrov" Kosta Nađ, sjeća se borbi oko Ebra kao „najtežih u cijelom ratu", a naročito za „bezimenu kotu kod Gandese, toliko važnu da su obje strane vjerovale kako onaj ko je drži gospodari situacijom". Prelazila je iz ruku u ruke, pa je „ključalo na sve strane – pravi pakao od vatre, naročito je radila bomba. U tim jurišima su poginuli mnogi naši drugovi, meću kojima i student Ratko Vukićević".
U uspomenama na borbe za Kinto, Ratka se Dragutin Đurćev, student iz Crvene Crkve u Banatu, sjeća „kao borca meću najhrabrijima". Borac Boro Pockov Mirko, tipografski radnik iz Strumice, zapisao je kako se „u tom stravičnom krkljancu" čula vijest „da je Ratko Vukićević, student prava iz Niša, poručnik španske republikanske vojske, u toku transporta u pozadinu podlegao ranama, zadobijenim od neprijateljskog mitraljeza."
Dosta opširniji je Veljko Vlahović, počinjući od Ratkove ranije rane. U aprilu 1938. je, „u jeku fašističke ofanzive za presijecanje republikanske Španije na dva dijela", odlučno odbijao evakuaciju sa teškim ranjenicima i, mimo zabrane dr Dobrile Mezić, zaputio se na Aragonski front. Odlazeći, zahvalio je Veljku na darovanim vešu i košulji, čvrsto obećavši: „Uzvratiću ti poklonom u osloboćenom Beogradu!". Tri decenije poslije Veljko mi je kazivao kako su u to obojica čvrsto vjerovali, ali je Ratku Vukićeviću „ratna sreća okrenula leđa" – poginuo je pod zastavom bataljona „Dimitrov", na Gandesi pokraj razlivenog Ebra.


Duga ruka NKVD-a


Ivan Popović – „rođen u Crnoj Gori, mornar, zatekao se 1936. u Španiji, poginuo 1938".

Tako i samo toliko bi ostalo da ne bi sačuvanog pisma čuvenog ratnog diverzanta Ivana Hariša – Ilije Gromovnika, generala i heroja sa našeg ratišta. On oktobra 1969. piše Redakciji zbornika „Španija" da je rat Ivana Popovića, „porijeklom Crnogorca", zatekao u Valensiji. Njegov komandir čete tvrdi da je „ovaj Montenegrino bio veoma hrabar i vješt diverzant", a on to zna jer su zajedno ratovalu u dubokoj Frankovoj pozadini, u rejonu Sijera Nevade. Spominje ga i Ilija Starina – Gligorijević u knjizi „Mineri dižu svakog časa", istina pod imenom Ivan Karbavane, kako su tog našeg zemljaka zvali.
Sudbina mu je bila pretužna: stotine diverzantskih akcija širom Španije nadživio, a likvidirali ga svemoćni gospodari života i smrti – surovi i bezdušni NKVD-ovci. On je krajem 1938, kada su i legendarni „dinamiterosi" ućutali, tražio da ide iz Španije, za što su mu, na pravdi Boga, „prišili" da je špijun i anarhista. Uslijedio je metak u čelo. Pa legendarni Gromovnik zahtijeva: „Da ga se stavi u spisak!" Nije bilo druge – stavljen je, a ovo neka mu bude umjesto upaljene svijeće.
La Pasionaria: „Doviđenja, braćo!"
Uz ime i žrtvu ovog legendarnog „dinamiterosa", koji je nadživio silne diverzije izvedene u najtežim okolnostima, a poginuo od ruke sabrata – navodimo izvod iz antologijskog govora heroine Dolores Ibaruri, održanog na rastanku sa interbrigadistima, a u crvenoj Barseloni, 28. oktobra 1938.
„I Harama, i Gvadalahara, i Brunete, i Belčite, i Levante, i Ebro, opjevaju besmrtnim stihovima hrabrost, samoprijegor, junaštvo i disciplinu svih boraca internacionalnih brigada...
Majke, žene... Kada godine prohuje, kada ratne rane zacijele, kada sjećanja na krvave dane bola izblijede u slobodi, miru i blagostanju, kada mržnja počne da se gasi i kada se slobodom budu ponosili svi Španci, pripovijedajte našoj djeci, pričajte im o ljudima iz internacionalnih brigada.
Pričajte im kako su preko mora i planina, kako su preko granica zagrađenim oštrim bajonetima, granica koje su čuvali bijesni psi spremni da svoje zube zariju u njihova tijela, došli u našu domovinu kao borci za slobodu, da se bore i umru za slobodu i nezavisnost Španije, koju ugrožava njemački i italijanski fašizam. Sve su napustili: ljubav, domovinu, ognjišta, imanje, majku, žene, braću i djecu. Došli su da nam kažu: „Tu smo! Vaša stvar, stvar Španije, i naša je stvar, stvar čitavog ugroženog i progresivnog čovječanstva."
Danas nam odlazite. Mnogi, hiljade njih, ostaju. Ostaju oni kojima je pokrov španska zemlja, i uspomena prožeta dubokim osjećanjima svih Španaca..."


Poginuli Crnogorci u Španskom građanskom ratu


Cio život u dva retka

I pored sveg mog istraživanja ove teme, „preteklo" je onih „naših Španaca" koji su – sa životopisom uokvirenim u dva retka „jedinog zvaničnog spiska u zemlji" – ostali, takoreći, zauvijek osuđeni na anonimnost u istoriji i narodnom pamćenju, od kakve sudbine za Crnogorca nema tužnije i teže pokore. Zapravo, takvih je na mom spisku dugo bilo bar desetak, jer o njima u zvaničnim izvorima nema više, ali se taj broj – nakon razgovora sa istoričarima i publicistima, a i uvida u neke doskora nedostupne arhivske spise – bitno smanjio.
Evo trojice od njih, koji su poginuli u tim jurišima prethodnice vojske antifašizma:
Jakov (Poparić) Paparić– „rođen 1902, Lopar – o. Bar, radnik, došao iz Francuske, poginuo 20. 11. 1936. na Madridskom frontu".
Dragoslav Ramović– „radnik, došao iz Francuske, poginuo decembra 1936. na Madridskom frontu".
Za njega da se nekako i razumije: spora administracija Baze interbrigada, zbog njegove „rane pogibije" – nije stigla da ga registruje, a na groblju Fuenkaral – u kome su, po sedmorica u jednoj grobnici, sahranjene hiljade poginulih boraca – nije vođena evidencija o žrtvama bitke za odbranu „crvenog Madrida".
Aleksandar Joksimović – „rođen u Beogradu, mornarički podoficir, došao 1936. iz SSSR-a, poginuo novembra 1936. na Madridskom frontu (Kasa del Kampo)".
Ima Joksimovića – zna se – u Srbiji i drugdje, ali mi se sve nešto čini, čak sam i siguran, da ovako „turbulentan" životni put može imati samo Crnogorac iz velikog bratstva Joksimovića od plemena Vasojevića, a ništa prirodnije od toga da su se njegov otac ili djed primakli prestonom gradu Srpstva, čije je ovo pleme vazda bilo „tvrda kačanica".
Kao zapaljena svijeća njima i svima onima kojima je španska zemlja vječiti pokrov, evo – sa stranica ovog feljtona – pjesme neugasive ljubavi Španaca, sabrata svih pjesnika svijeta i neustrašivog borca protiv sila neslobode, koga su fašisti mučki likvidirali 1936.

[FC_Barcelona]

Kako sam ponosan na sve ove ljude! I žao mi je što se ovome ne pridaje više pažnje. Trebalo je, ipak, imati dosta hrabrosti pa se otisnuti i otić tamo i borit se protiv *****ra od Franciska Franka i ostalih sluga njegovih.

[Mstislav]

Heroji. Svi ljudi koji su bili u internacionalnim brigadama.

[Ćipur]

11. septembar 1937.

Poginuo je Vukosav Radulovic iz Berana, u bici bataljona Georgi Dimitrov u španskom gradjanskom ratu. Kao najbolji student pripremao je doktorsku disertaciju iz Gorskog vijenca na Sorboni.