Originally Posted by
starwalker
Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke odlučio je 2002. godine, nakon suspenzije zbog prethodno javno izrečenog blagog neslaganja s američkim konceptom globalizacije, progovoriti kako megamoćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno uništavaju gospodarsku osnovicu te izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta kojima "pomažu".
Svjetska banka vladi dotične zemlje uručuje tipizirani program gospodarske "reforme", koji u zacrtanoj strategiji "pomoći" sadrži četiri obavezna koraka.
I. Prvi korak – privatizacija
Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća
Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajući tamošnjoj vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.
II. Drugi korak – liberalizacija
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan > ulazak i izlazak < iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog domaćeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.
Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.
"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv." – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.
III. Treći korak – tržišno određivanje cijena
Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano > " tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće), i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.
Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.
IV. Četvrti korak – MMF- ov prosvjed
Tim prosvjedom je zemlja - žrtva doslovce bačena " na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava " vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski " kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.
Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene "vode" nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.
U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.
Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.
Prema mišljenju profesora Stiglitza u planovima MMF-a i Svjetske banke ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:
-da se oni donose u tajnosti te da ih uvijek vodi apsolutistička profitna ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju privredu i demokraciju u zemlji-dužniku koja ih nekritički primjenjuje;
-da, u pravilu, nisu uspješni za zemlju-dužnika!
Postoji li koji svijetli primjer da je neka zemlja-dužnik izbjegla takvu nesretnu sudbinu? "Da – kaže profesor Stiglitz- Bocvana i Somalija!" Kako im je to pošlo za rukom? "Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke da se spakiraju i odu kući(Go home !)" – odgovorio je novinarima profesor Stiglitz.
Bookmarks